Američke sankcije uvijek su bile moćno oružje protiv bilo kojeg protivnika. Međutim, današnja razina, učestalost i lakoća njihove primjene bez presedana je u čitavoj povijesti. I dok su se ranije one uvodile protiv „tradicionalnih“ američkih suparnika poput SSSR-a, kasnije Rusije, Irana, Sjeverne Koreje, Venezuele, Kine, danas Washington njima sve češće „maše“ i prijeti i svojim najbližim saveznicima i partnerima ako oni provode nešto što se njemu ne sviđa ili iskače iz okvira od njega zadanih pravila igre. Upravo se iz toga razloga najbolje i vidi, kako, zapravo, to savezništvo i nije ništa drugo nego poluvazalni odnos i poslušnost jednom gazdi, od kojega se onda najčešće očekuju „mrvice s gozbenoga stola“, a kako je to uvijek u povijesti i bilo.

Tako američki utjecajni poslovni medij The Wall Street Journal piše kako se SAD pripremaju na uvođenje mjera ekonomskog kažnjavanja prema čitavom nizu država, koje su se drznule stati na put američkih financijskih tokova. Radi se o Europskoj uniji (kao cjelini) i pojedinim njenim državama izdvojeno, poput Austrije, Italije, Češke, Španjolske, Velike Britanije, a onda i protiv Brazila, Turske, Indije, Indonezije. Ono što je ponukalo Trumpovu administraciju na takav potez je činjenica kako se sve te zemlje pripremaju na uvođenje poreza u odnosu na američke internetske divove i njihove usluge u tim zemljama, s obzirom kako su one već godinama navikle na porezne privilegije pod čvrstom zaštitom Washingtona.

Naime, iznosi o kojima sada razmišljaju od Londona, Pariza, Rima, preko Brazilije i New Delhija do Jakarte kroz uvođenje posebnog poreza uistinu su astronomski. Porez bi se uveo protiv tehnoloških divova Google, Facebook, Amazon i Aple. Radi se o tzv. GAFA tax (prema početnim slovima imena spomenutih tvrtki), a Washington takav potez smatra protuameričkom politikom. I u tom je predsjednik SAD-a Donald Trump, iako i sam nerjetko žrtva njihovog propagandnog djelovanja u odnosu na njegovu cjelokupnu politiku, potpuno suglasan sa svojim demokratskim protukandidatom Joe Bidenom, te je spreman udariti i na takve američke saveznice, kakva je, primjerice, Velika Britanija.

Prošle je godine Francuska bila usamljena u najavi uvođenja spoemnutog poreza, što je izazvalo prijetnje SAD-a uvođenjem carina na francusko vino, sir i luksuzne proizvode, što je bilo dovoljno da se Pariz privremeno povuče unatoč oštroj retorici svoje državne politike koja je upozoravala kako je Francuska suverena država i nitko je nema pravo sprječavati u provedbi mjera koje se tiču njezinih unutarnjih stvari. Međutim, u međuvremenu su se stvari promijenile i sve je više onih u svijetu kojima se ne sviđa američka prijeteća politika koja iskače iz okvira međusobnog uvažavanja i suradnje. I ne samo što je sve više zemalja solidarno po pitanju uvođenja poreza američkim IT divovima, već se protiv njih pripremaju i puno oštrije mjere.

Tako WSJ u svom novom članku piše kako se Europska komisija priprema službeno optužiti Amazon zbog kršenja antimonopolnog zakona i iskorištavanja svog dominantnog položaja na tržištu, kako bi nadzirala uspješne proizvode europskih proizvođača i potom prodavala vlastite identične proizvode po nižim cjenama, time im onemogućavajući prihode, čak i na europskom tržištu.

A tu se više ne radi o porezima, već o mogućim financijskim kaznama od desetke milijardi dolara ili čak zabrani obavljanja djelatnosti na teritoriju EU.

A jasno je kako pod slične optužbe, nakon Amazona, onda vrlo brzo mogu doći i ostale američke IT tvrtke na europskom tlu, koje se ponašaju na gotovo identičan način.

Dakle, svijet sve više pokazuje hrabrost u suprostavljanju američkoj „kaubojskoj“ politici, koja više ne preza ni od čega u zaštiti svojih ekonomskih interesa, čak kada je riječ i o svojim najbližim saveznicima. Neovisno o svemu Washington je sigurno u stanju službeno pokrenuti svoje sankcijske prijetnje ali se pritom otvara jedno drugo, važno pitanje: kamo će sve to u budućnosti odvesti američku politiku i protiv koga će ona uvoditi sankcije kada joj cijeli svijet okrene leđa?

geopolitika

„To je vrlo specifična situacija. Ukoliko je okruženje u domu zdravo, mislim da bi to bilo prihvatljivije.“ Tako je na pitanje novinarke televizije N1 – je li za djecu bez roditeljske skrbi bolji dom za nezbrinutu djecu ili usvajanje kod istospolnih partnera – odgovorio trostruki narodni heroj, živa legenda i ultimativni seks simbol hrvatske karantene, ministar zdravstva Vili Beroš.

Iskustvo nas uči kako u raspravama o ovakvim, kako ono, „specifičnim situacijama“ valja prešutjeti ono što nam prvo padne pa pamet, pa prešutimo. Preskočimo čak i ono drugo što nam padne na pamet. Recimo: kako ministar zdravstva ili bilo tko drugi zna je li za djecu bez roditeljske skrbi prihvatljivije odrastanje u domu ili kod istospolnih partnera? O prihvatljivosti rješenja za nezbrinutu djecu, kako sama riječ kaže, može govoriti samo dijete koje traži prihvaćanje. To je isto kao kad bismo sada, štajaznam, vi i ja raspravljali bi li za ministra zdravstva, sredovječnog hvarskog Splićanina, u kakvoj hipotetskoj svjetskoj pandemiji bio prihvatljiviji splitski Dom za stare i nemoćne u Vukovarskoj ulici ili vila neke dvije lezbijke na Hvaru. Razumijete onda zašto valja preskočiti stvari koje vam prve i druge padnu na pamet.

Preskočimo stoga psovke i hipoteze, i usredotočimo se na ono što je empirijski dokazivo i provjerljivo. U Hrvatskoj je trenutačno oko dvije i pol hiljade djece bez roditeljske skrbi, od kojih je tisuću i pol smješteno u domovima za nezbrinutu djecu, a još hiljadu njih iz domova privremeno zbrinuto kod udomiteljskih obitelji. Evo jednog vrlo nehipotetskog pitanja za ministra: odakle sva ta djeca u hrvatskim domovima? Odakle u Hrvatskoj dvije i pol hiljade djece bez roditeljske skrbi, odakle sve one desetine tisuća napuštenih mališana koje su proteklih decenija prošle kroz sustav institucionalnog zbrinjavanja?

Dugo me proganjalo to pitanje, pa sam proveo malo istraživanje. Ne pitajte me kako, dugo je trajalo: ukoliko, uostalom, ministar zdravstva sumnja u znanstvenu vjerodostojnost i metode mog istraživanja, neka ga provede sam i dokaže drugačije. Ne sumnjam da hoće, jer rezultati su uistinu šokantni: sva nezbrinuta djeca u Republici Hrvatskoj, svih dvije i pol tisuće njih bez roditeljske skrbi, baš svako pojedinačno, do posljednjeg takvog djeteta, u dom ili kod udomitelja je došlo iz disfunkcionalne ili unesrećene, hm, raznospolne zajednice!

Naravno, glupane – trijumfalno će poentirati ministar Beroš – djeca i ne mogu doći iz druge i drugačije doli iz raznospolne zajednice: zato je zajednica muškarca i žene jedina prirodna i zdrava obitelj, i zato je raznospolna prirodna obitelj jedino „zdravo okruženje“ za odgoj djeteta. Do istog zaključka, na koncu, nakon dužeg istraživanja sam došao i sam, samo što me neukrotiva znanstvena znatiželja tjerala još dalje: ako je heteroseksualna zajednica zaista jedina iz koje nastaju djeca, a izgleda da jest, i ako je zajednica muškarca i žene jedino zdravo okruženje za dijete – kako pak tvrde ministar Beroš i ostali čuvari narodnog zdravlja – odakle onda sva ona djeca u hrvatskim domovima? Odakle u Hrvatskoj dvije i pol hiljade djece bez roditeljske skrbi, odakle sve one desetine tisuća napuštenih mališana koje su proteklih decenija prošle kroz sustav institucionalnog zbrinjavanja?

Ako izuzmemo djecu koja su bez roditeljskog doma ostala zbog bolesti ili nesreće, sva ostala – svako do posljednjeg – u domovima za napuštenu djecu završila su zato što su im jedno ili oba biološka, dakle prirodna roditelja bili nesposobni za roditeljstvo – bilo da je riječ o narkomanima, alkoholičarima, nasilnicima, kriminalcima ili pedofilima – ili pak nespremni za tu obavezu, bilo da su se uplašili djeteta, nisu ga ni željeli, ili su jednostavno i sami bili djeca. Svim tim parovima zajednička je bila samo jedna stvar: bili su muškarac i žena.

Da li činjenica kako je sto posto djece u domove došlo iz raznospolne zajednice znači da – paušalnim kriterijima čuvara narodnog zdravlja – zajednica muškarca i žene nije zdrava za dijete? Naravno da ne znači, to čak i ja znam. Kako je, međutim, za zaključak da istospolna zajednica nije zdrava za dijete dovoljna već i činjenica da je iz takve zajednice došlo nula posto djece? Na temelju kojih iskustava, kojih istraživanja i koje statistike ministar Beroš to zaključuje? Jasno, ako izuzmemo katolički argument po kojima ga muškarac i žena jedini mogu napraviti, potpuno jednako validan i za tvrdnju kako ga jedini smiju i zlostavljati ili napustiti.

Ključna je, razumjeli smo, ministrova riječ „zdravo“: to je „specifična situacija“, pa je za djecu dom prihvatljivije rješenje ukoliko je, citiram, „okruženje u domu zdravo“.

Iskustvo nas uči kako u raspravama o ovakvim, kako ono, „specifičnim situacijama“ valja prešutjeti ono što nam prvo padne pa pamet, pa prešutimo. Preskočimo čak i ono drugo što nam padne na pamet. Recimo, zna li ministar Beroš kakvo je okruženje u hrvatskim domovima? O okruženju u domu za nezbrinutu djecu, kako sama riječ kaže, mogu govoriti samo nezbrinuta djeca. To je isto kao kad bismo sada, štajaznam, vi i ja zaključili kako je svjetska pandemija jedna „specifična situacija“, i kako je za ministra zdravstva Dom za stare i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu prihvatljiv ukoliko je okruženje u tom domu zdravo. Razumijete onda zašto valja preskočiti stvari koje vam prve i druge padnu na pamet.

Preskočimo stoga psovke i hipoteze, pa pitajmo izravno: zašto Vili Beroš – ako je već u toj „specifičnoj situaciji“ ključno okruženje – nije pretpostavio da bi okruženje moglo biti zdravo i u istospolnoj zajednici? Zašto, na primjer, potpuno istu misao nije formulirao objašnjenjem kako su istospolni partneri prihvatljivi „ukoliko okruženje u domu nije zdravo“? Oslobodimo znanstvenu znatiželju, otiđimo još dalje i pretpostavimo da je jednako zdravo okruženje i u domu i kod istospolnih partnera: je li dom i dalje prihvatljivije rješenje?

Naravno da jest, glupane – šupački je prešutio ministar Beroš, jer za razliku od nas, kako vidimo, uopće ne pretpostavlja mogućnost zdravog okruženja u zajednici koja nije heteroseksualna. Da pretpostavlja, makar hipotetski, rekao bi kako su istospolni partneri prihvatljivije rješenje „ukoliko je okruženje u takvoj zajednici zdravo“. Tim više što se zdravo okruženje u domovima za djecu bez roditeljske skrbi uopće ne podrazumijeva – molim lijepo, to nisam rekao ja, nego ministar Beroš – i što se potpuno istim kriterijem „zdravog okruženja“ državni sustav ravna i kad su mu raznospolni partneri prihvatljiviji od doma.

Preformulirajmo to pitanje u jednostavno: ako je pri udomljavanju ili usvajanju djece spremnost muškarca i žene da djetetu pruže „zdravo okruženje“ važnija nego spremnost da dokažu svoje seksualne sklonosti, zašto je kod istospolnih parova seksualnost važnija od zdravog okruženja za dijete?

Preformulirajmo sada to pitanje u neugodno: ukoliko gay par ne može usvojiti dijete samo i isključivo zato što ga i sam ne može napraviti, i ukoliko se „jalovi“ istospolni partneri zbog toga podrazumijevaju „nezdravim okruženjem“ za odgoj djeteta, znači li to da ga ne bi smjeli udomiti ili usvojiti niti oni raznospolni partneri koji iz bilo kojeg razloga ne mogu imati djecu? Jesu li i oni „nezdravo okruženje“?

Pitam zato što se golemi postotak kandidata – ministar Beroš šokirat će se kad čuje – na udomljavanje ili usvajanje djece iz domova odlučuje upravo zbog toga što i sami ne mogu imati djecu. Jako bi ih, vjerujem, zanimao Berošev odgovor. Dakle, da ili ne: jesu li takvi parovi zdravi ili nisu? Ukoliko par koji ne može imati djecu zbog oštećenih jajovoda žene nije „zdrav“, zašto mu država povjerava djecu iz domova? Ukoliko je pak „zdrav“, kako to nije i par kod kojega obje partnerice imaju savršeno zdrave i neoštećene jajovode?

Osim, jasno, ukoliko Berošev šupački neizrečen argument podrazumijeva – a kako vidimo, prilično jasno podrazumijeva – da je istospolna zajednica po definiciji neprirodna i nezdrava. Zašto onda ministar Beroš, trostruki narodni heroj, živa legenda i ultimativni seks simbol hrvatske karantene, nije otišao do kraja, pa jasno i glasno rekao kako su istospolni partneri apsolutno neprihvatljivi, pa čak i ukoliko okruženje u domu nije zdravo?

Zato, shvatili ste, što je zdravo katolički raznospolan: muškarac, a pička.

N1

Ljudi je sve više, a veličina prostora na kojem obitavaju ostaje ista. Tim je opravdanije da se boravljenje na prostoru uopće, a pogotovo na uređenom prostoru, naplaćuje se od strane njegovog vlasnika. Država i njene lokalne političke-teritorijalne depadanse, vlasnici su svega nepokretnog i pokretnog. Hobbesovska država – najhladnija neman od svih nemani, svoju parazitsku narav pokazuje svakosekundno, svugdje. Ustavi samo deklarativno ograničavaju države da ekspoataciju ljudi ne vrše izvan pravila.

Na primjer, vlasnici automobila, prilikom registracije plaćaju naknade za ceste. To nije dovoljno, pa kad putuju auto-cestama naplaćuje im se cestarina. Ni to nije dosta, jer, zaustave li svoj auto na gradskoj cesti, moraju ležarinu auta plaćati po satu. Grad je ukrašen automatima za parkiranje. Urbana vegetacija. Strše uz rubove cesta tanki, pohlepni, isprogramirani, samonapajajući. Otimači izgubljenog novca. Vozači ih pokorno lože kovanicama. U ulozi su likova iz mitologije o stroju kao dobrom pomagaču čovjeka. Ili su u ulozi likova iz mitologije o ljudima kao dobrim pomagačima strojeva? E, onda treba po vojnički: Vrlo dobro! Služimo automatima!

Što slijedi u bliskoj distopijskoj viziji? Brojači potrošnje kisika na njuškama? E, ne može se disati čisti državni zrak bez nadoknade! Više dišeš, više plaćaš! Udisanje za djecu i vojnike besplatno. Potom dolazi uplatnica na 237 000 udisaja mjesečno koju plaćaš elektronski. Pošteno! Po udisaju!

sbperiskop

Istina je da su među glasačima SDP-a i HDZ-a zastupljeni jednaki stavovi o oporezivanju ili javnim uslugama. No ako ispitanike umjesto po stranci za koju glasaju sortirate prema tome kako se klasno samopozicioniraju, vidi se da jasno prepoznaju svoj interes, tvrdi Danijela Dolenec, politologinja i kandidatkinja zeleno-lijeve koalicije

Nešto više od tri tjedna prije izbora, raspisanih za 5. srpnja, čini se da je rezultat vrlo neizvjestan. Ankete pokazuju da su koalicija oko SDP-a i HDZ skoro izjednačeni, uz blagu prednost za SDP-ovu Restart koaliciju – 27,2 naspram 26,6 posto. Sa 13,5 posto solidno stoji radikalna desnica okupljena oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Iza Mosta koji ima 4,1 posto podrške nalazi se zeleno-lijeva koalicija – Možemo!, Nova ljevica, Radnička fronta, Za grad i ORaH: 2,5 posto podrške se, doduše, doima mršavo, no u ovim se anketama cijela Hrvatska tretira kao jedna izborna jedinica. Kako je u Zagrebu potpora koaliciji višestruko veća, prvi put od hrvatske nezavisnosti ozbiljne šanse za ulazak u parlament ima jasno lijevo profilirana opcija. U tom se kontekstu vrijedi osvrnuti na dugotrajnije obrasce glasanja u Hrvatskoj, ideološke i materijalne uzroke takvih izbora, odnose pojedinih stranačkih ideologija, programa i njihove izborne baze te na to koji je u danim uvjetima prostor za ljevicu.

– Izborni rezultati u Hrvatskoj snažno ovise o strukturama dugog trajanja i očito nedovršenim procesima modernizacije – kaže za Novosti Tihomir Cipek sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Slavonija ekonomski propada, poljoprivreda je u velikoj krizi. Nezadovoljstvo se mora nekako ispoljiti, no rat iz devedesetih sprječava da građani alternativu traže u ljevici. Zato se ide desno, prema Škori – kaže Tihomir Cipek

– Trideset godina ponavljaju se obrasci da sjeverozapadni krajevi – Zagorje, Gorski kotar ili Istra – bitno više glasaju za modernije politike od ostatka zemlje. Josip Županov razvio je tezu o tri mentaliteta u Hrvatskoj, pa je sjeverozapadni mentalitet povezao s činjenicom da je taj dio zemlje prošao zapadni feudalizam. Ja bih nadodao tezu o prosvjetiteljstvu. Prosvjetiteljstvo, ideja da se društvo može učiniti naprednijim ukoliko se osloni na ljudski razum, snažno je obilježilo te krajeve. U Slavoniji i Dalmaciji – u čijim gradovima jest postojala snažna renesansa, ali je došlo do demografskih promjena – nije bilo tako. Postoji nevjerojatno preklapanje između dijelova zemlje koji su bili dio Osmanskog Carstva i konzervativne političke orijentacije. To nije nikakva mana tih ljudi, ti su krajevi jednostavno obilježeni strukturama koje ostavljaju konzervativnu svijest – govori Cipek.

Ističe da je riječ o tezama koje bi tek trebalo provjeriti, no isti se obrazac ponavlja i drugdje u Europi. U Poljskoj istok zemlje – krajevi koji su bili pod vlašću Ruskog Carstva – puno više podupire Pravo i pravdu braće Kaczyński, tvrdu desno-konzervativnu stranku s klerikalnim osnovama. U Hrvatskoj je uporište Mosta u južnoj Dalmaciji – a upravo je u dolini Neretve dvadesetih godina prošlog stoljeća bila snažna izrazito klerikalna Hrvatska pučka stranka.

Geografsku uvjetovanost ideoloških podjela u hrvatskom društvu snažno određuje i prošli rat. Niz istraživanja pokazuje korelaciju između intenziteta ratnih razaranja i izloženosti nasilju te sklonosti stanovništva da glasa za desne stranke, u prvom redu za HDZ. To je naslijeđe toliko snažno da određuje izborne preferencije čak i kada glasači HDZ-u okrenu leđa.

– Politika nije samo stvar institucija i političkih stranaka. Treba gledati što se događa u društvu i kako se odvijaju poslovi. Na sjeverozapadu imamo niz malih poduzeća i industrijskih pogona koji rade za inozemstvo. Nije slučajno da tamo uspijevaju liberalne snage poput Matije Posavca ili Radimira Čačića. Tamošnje stanovništvo očito je prihvatilo koncepte poduzetništva i tržišta, a ondje dolazi i najveći dio stranih investicija. Istra, također, nikako ne živi samo od turizma. U Dalmaciji smo do sada imali rentijerski kapitalizam, no kriza će se tu sigurno odraziti. Slavonija ekonomski propada, poljoprivreda je u velikoj krizi. Nezadovoljstvo se mora nekako ispoljiti, no rat iz devedesetih sprječava da građani alternativu traže u ljevici. Zato se ide desno, prema Škori, koji sada dovodi u pitanje slavonske utvrde HDZ-a – nastavlja Cipek.

U hrvatskoj politologiji učvršćena je teza da su u Hrvatskoj ‘temeljni politički identiteti sazdani na identitetsko-simboličkim i svjetonazorskim pitanjima’ – da citiramo jedan tekst Gorana Čulara iz 2013. – što toliko određuje političku dinamiku da je ekonomsko-socijalna dimenzija ‘gotovo irelevantna’, a programi političkih stranaka ‘uvijek su patili od kroničnog nepostojanja koherentnih i prepoznatljivih ekonomskih ideologija’. Uzroke nesposobnosti političkog sustava da uopće artikulira i problematizira društvene podjele iz sfere ekonomskih odnosa Čular vidi u ‘strukturi političkih rascjepa koji su se formirali u inicijalnoj fazi nastanka stranačkog sustava i hrvatske demokracije’, odnosno u devedesetima. Istraživanjem odnosa lijevih i desnih vrijednosti u Hrvatskoj bavio se i Duško Sekulić, umirovljeni profesor sociologije sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Iz njegovih istraživanja proizlazi da čak i za same građane ekonomski problemi nisu oni što određuje njihovu ideološku orijentaciju.

Iako SDP nije otvoreno protržišna stranka, svakako je to više u odnosu na HDZ. SDP je teško razlikovati od liberala, to više nije stranka radničke nego srednje klase, kojoj se i obraćaju – govori Duško Sekulić

– Glasači SDP-a po svojim ekonomskim stavovima ne razlikuju se od glasača HDZ-a. Pitate li ih o ulozi države u ekonomiji, tržištu, privatnom vlasništvu, o preraspodjeli ili razlikama u plaćama, oni imaju identične stavove. Razlikuju se jedino u odnosu na svjetonazorska pitanja – kaže Sekulić za Novosti.

Drugim riječima – citiramo njegovo istraživanje naslovljeno ‘Ljevica i desnica u Hrvatskoj’ – ‘desno orijentirani ne prihvaćaju više privatno vlasništvo od lijevih, lijevi ne zagovaraju više državnu intervenciju od desnih i lijevi nisu više egalitarno nastrojeni od desnih’.

Na dvije od iznesenih teza, a prije svega na onu o utjecaju ‘struktura dugog trajanja’, prigovore ima Cipekova kolegica s Fakulteta političkih znanosti Danijela Dolenec, ujedno i nositeljica liste zeleno-lijeve koalicije u šestoj izbornoj jedinici.

– Strukture dugog povijesnog trajanja imaju određene učinke, što se vidi na izbornim kartama Poljske ili Ukrajine, ali mislim da su objašnjenja zasnovana na utjecaju ideja i koncepata kao što su politička kultura ili mentaliteti precijenjena. U slučaju Hrvatske rekla bih da je puno važnija uloga gerrymanderinga, načina na koji su skrojene izborne jedinice, od kojih skoro svaka ima i urbano i ruralno stanovništvo. Utakmica se vodi oko toga tko će uspješnije kreirati neki oblik klijentelističkog odnosa s biračima. Stranke su uspjele toliko materijalno učvrstiti svoju vlast u općinama i županijama da ih je teško razvlastiti – kaže Dolenec. Primjerice, HDZ-ova postojana biračka potpora zaista je uvelike određena idejama, ali nikako samo njima.

– Da biste u političkoj utakmici bili uspješni na duži rok, društvene skupine moraju uz vas vezati svoju egzistenciju. HDZ to radi vrlo uspješno. U analizama se energija troši na priče o idejama ili liderstvu. No ključni utjecaj na ishod izbora imaju organizacijska snaga i materijalni interesi. Bez toga je nemoguće objasniti zašto je u Zagrebu na izborima redovno pobjeđivao Milan Bandić – ističe Dolenec.

Slaže se s tezom o utjecaju rata na geografsku raspodjelu podrške birača ljevici i desnici. Politolozi Vuk Vuković i Josip Glaurdić utvrdili su jasnu povezanost broja ratnih invalida u pojedinoj općini ili gradu te tamošnje izborne prednosti HDZ-a u odnosu na SDP. No i tu treba uzeti u obzir materijalni aspekt, napominje politologinja. Te društvene skupine jesu politički formirane kao dio identiteta desnice. Međutim, iako ih se percipira kao privilegirane, njihove mirovine često znače preživljavanje čitavih obitelji, pogotovo jer često dolaze iz najsiromašnijih područja. Ta je populacija isključena s tržišta rada i u tom smislu deprivilegirana te ima jasan materijalni interes da podržava HDZ. S tim se slaže i Cipek.

– Važan razlog dominacije HDZ-a nije tek nacionalizam, kako se obično tvrdi. HDZ jest u nekom smislu stranka siromašnih koji zavise od rada i državne pomoći – čitave regije poput Like ili zaleđa Dalmacije zavise od dotacija i pomoći kroz državne kompanije – kaže sugovornik Novosti.

S fokusom na materijalne interese drugačije izgleda i teza da se fundamentalni politički rascjep nalazi isključivo u uže shvaćenoj ideološkoj sferi – narodski rečeno, u podjeli na ‘ustaše i partizane’. Dolenec kaže da je ta teza s jedne strane točna, međutim istraživanja otkrivaju više od uobičajenih interpretacija.

– Istina je da su među glasačima SDP-a i HDZ-a zastupljeni jednaki stavovi o oporezivanju ili javnim uslugama. No ako ispitanike umjesto po stranci za koju glasaju sortirate prema tome kako se klasno samopozicioniraju, vidi se da građani jasno prepoznaju svoj interes. Oni koji se smatraju pripadnicima niže klase žele progresivno oporezivanje i dostupno zdravstvo, obrazovanje itd. To je izuzetno važno jer pokazuje da za ljevicu postoji mogućnost da se pozicionira bitno drugačije nego što je to radila do sada – nastavlja Dolenec.

Iako ‘gramatika društvenih sukoba’ u javnom prostoru ukazuje na to da se oni najvećim dijelom vode oko odnosa prema prošlosti i svjetonazorskih pitanja – odnosa prema Josipu Brozu Titu i Jugoslaviji, sekularizmu, abortusu ili pravima LGBT zajednice – politički identiteti nisu jednom zauvijek zadani, nego su proizvod prošlosti i strategija političkih stranaka.

Razumijevanje političkih procesa otežava činjenica da javnu sferu u Hrvatskoj obilježava suštinsko nerazumijevanje osnovnih ideoloških postavki.

– Koalicija oko Škore bježi od termina ‘radikalna desnica’, iako se zalaže za radikalne promjene. Demokršćanstvo tumače kao sinonim za klerikalizam ili protivljenje pobačaju, no ono u stvarnosti nema nikakve veze s nacionalizmom ili klerikalizmom – u Njemačkoj postoji čak i udruga LGBT članova Kršćansko-demokratske unije (CDU). Demokršćanstvo je ideologija koja na tragu enciklike ‘De rerum novarum’ pape Lava XIII. iz 1891. te ideje da su svi ljudi braća nastoji pomiriti rad i kapital na temelju privatnog vlasništva i slobodnog tržišta, ali nastoji i spriječiti teške posljedice kapitalizma. CDU u svojim prvim programima poziva na uspostavu ‘socijalnog tržišnog društva’. Tržišni fundamentalisti sada napadaju ovaj ekonomski program HDZ-a, ali to nije socijalistički program – ispravljanje nepravdi tržišta intervencijom države bit je demokršćanstva – kaže Cipek.

Naredni zbunjujući faktor je što se čini da je, a to nije slučaj samo u Hrvatskoj, došlo do određene inverzije ideološke percepcije glavnih stranaka u odnosu na tradicionalnu biračku bazu. Čini se da upravo siromašniji slojevi – povijesna baza ljevice – više podupiru HDZ.

– Radno zavisni ljudi često su bolje prolazili u HDZ-ovim politikama. To su, uostalom, svojim izjavama potvrđivali i sindikalni vođe. Inače, važan razlog zašto je Slovenija bogatija od Hrvatske jest činjenica da je tamo bitno veći postotak radnika sindikalno organiziran. Bez jakih sindikata nema ravnoteže na tržištu rada. Glavna diskusija u znanosti, koja reflektira probleme društva, danas se vodi upravo oko problema nejednakosti – mislim na autore kao što su Stiglitz, Piketty, Milanović. Nejednakost postaje opasna i za sam kapitalistički poredak. Mi smo jako daleko od tih rasprava, bavimo se besmislicama da će tržište sve riješiti, koje zastupaju organizacije kao Fokus ili Glas poduzetnika – nastavlja Cipek.

S dosta argumenata dalo bi se tvrditi da je i SDP promijenio ciljnu grupu kojoj se obraća, u odnosu na tradicionalne birače ljevice.

– Iako ni SDP nije otvoreno protržišna stranka, svakako je to više u odnosu na HDZ. SDP je teško razlikovati od liberala, to više nije stranka radničke nego srednje klase, kojoj se i obraćaju. Pa i među društvenom elitom više je SDP-ovaca. HDZ se obraća svim slojevima, ali sigurno više siromašnijima u odnosu na SDP – reći će Sekulić.

Cipek će dodati da, otkako su usvojili ideje trećeg puta Blaira i Schrödera, za naše socijaldemokrate važne vrijednosti nisu solidarnost i jednakost, nego konkurencija i uspjeh.

– Velik dio njihovih glasača zapravo bi odgovarao glasačima njemačkih Zelenih – riječ je o boemskoj buržoaziji, ljudima koje zanimaju zdrava hrana ili ekonologija, mnogi su privatni poduzetnici. Sumnjam da se SDP može vratiti radništvu, za to bi trebala nova stranka – zaključuje.

Može li to biti zeleno-lijeva koalicija? Ovdje nemamo prostora za sustavniju raspravu o strategijama ljevice ili pitanju koja bi trebala biti njezina baza. Dolenec, međutim – osim što napominje da su ipak i HDZ i SDP stranke s velikim i heterogenim biračkim tijelom, koje se ne može u potpunosti opisati kao ‘srednjoklasno’ ili ‘ruralno-siromašno’ – ističe kako se izborno tijelo zapravo gradi.

– U Zagrebu je naša politička inicijativa od početka u prvi plan stavljala uvjete života, a ne to je li netko urban ili ruralan. Najveći entuzijazam za našu opciju zasad jest u urbanim sredinama, najviše dosežemo srednju generaciju građana koja radi u javnom sektoru. S vremenom, kako ćemo rasti i graditi se kroz izborne cikluse, više ćemo se obraćati i onima iz drugih generacija, slojeva i krajeva. Potencijal za izgradnju političkog identiteta zasnovanog na pitanjima društvene jednakosti i pravednosti svakako postoji. Međutim, za sve je potrebno vrijeme. Lekcija koju smo naučili zadnjih deset godina – i na primjeru ORaH-a ili protestnih pokreta oko Pernara ili Kolakušića – je fundamentalna važnost izgradnje organizacije. Kao što su rekli španjolski aktivisti, ‘ne idemo brzo jer ciljamo daleko’. Na ovim izborima računamo sigurno da ćemo imati zastupnički klub te možemo biti važan akter u tome kako će se sastaviti vlada – zaključuje Dolenec.

portalnovosti

Kako to da si se našao na listi za dijasporu?

Već sam tri godine na radu u Njemačkoj, a kako ne mogu biti politički neaktivan prihvatio sam prijedlog stranke o listi za dijasporu. Nažalost, obistinila se prognoza Hrvatskih laburista kako će brojne hrvatske građanke i građani u potrazi za boljim uvjetima rada završiti izvan Hrvatske. Laburisti su jedna od najteže pogođenih stranki, jer je u postotku puno članova napustilo Hrvatsku radi boljeg života i posla. Samo za primjer s liste za Sabor iz naše izborne jedinice na prvim izborima vani je završilo više od pola kandidata.

Mi smo čak jedno vrijeme, prije par godina, predlagali osnivanje ogranaka u inozemstvu, a tekst je objavljen i na sbperiskopu. To je žalosna realnost Slavonije i Hrvatske.

Kakvu Hrvatsku vidiš i želiš?

Vidio sam i iskusio kako se živi i radi u drugim zemljama. Volio bih da smo sličniji europskim standardima vezano za rad i plaće, kao i njihovom odnosu prema pravima građana. Vjerujemo da se to može izvesti i da Hrvatska ima svoju šansu, ali dok god u Hrvatskoj ima toliko povlaštenih, bit će teško. Treba krenuti od toga da ljudi koji rade i žive od svog poštenog rada moraju imati pravednu plaću kako bi mogli dostojanstveno živjeti.

Potrebno je smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, privilegije treba smanjivati i ukidati te zaustaviti politiku uhljebljivanja. Ili će političari, općine, gradovi i županije biti na usluzi građanima ili ih ne treba biti. Ako neka teritorijalna cjelina služi samo da bi se zaposlio neki član političke opcije onda je to definitivno znak da nam takva općina, grad ili županija ne trebaju. Općine koje nisu održive, treba ukinuti.

Financije  i standard?

Danas tek vidimo koliko je Hrvatska ovisna o prihodima izvana. Ne samo o novcu koji šalju naši građani koji žive i rade izvan Hrvatske, o tome sam pisao i komentirao na sbperiskopu, ne samo o turizmu koji je sad zbog korone došao na najniži položaj, nego i o sredstvima Europske unije, koje i onako ne koristimo najbolje.

Razlog tome što je privatizacijom toliko toga uništeno da bi se prodalo u bescjenje i da bi se opljačkalo. Podsjetio bih samo na neke aktivnosti koje smo, Hrvatski laburisti, ovdje u našem gradu uradili, od javnog poziva da se učini nešto oko jasinjskih ribnjaka,  pa sve do prijedloga  kako Slavonski Brod može, uz malo ulaganja, izgledati. I na koncu kako da grad bude financijski isplativiji.

Jedan veliki problem je i što naši sugrađani, ali ne samo Brođani nego građani cijele Hrvatske moraju plaćati i ono što ne trebaju ili uopće ne koriste. Primjeri su ogromni računi za grijanje u stambenim zgradama, ili računi za “održavanje sustava centralnog grijanja” koje plaćaju građani koji su se nakon dugotrajnog postupka uspjeli isključiti s istog, iako ga ne koriste. Takvih primjera imamo unedogled.

Tko su kandidati na listi i nositelji po izbornim jedinicama?

Na predstojećem parlamentarnim izborima Hrvatski laburisti nastupaju koalicijski s Demokratima. Na listama su također i nezavisni kandidati, kao što je, primjerice, Damir Kajin u Istri i Renato Petek, nezavisni zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Sve su to redom iznimno uspješni političari u borbi protiv korupcije i nepotizma koji brane interese hrvatskih građanki i građana. U 5. izbornoj jedinici kojoj pripada Slavonski Brod prvi na listi je Davor Dobrović, kolega iz Demokrata, od Laburista je Hrvoje Sekelez. Na listi za dijasporu sam uz kolege i ja osobno. Osobe na listi su redom svih profila, od učitelja nadalje. Uglavnom radnice i radnici koji svojim poštenim radom doprinose našem društvu. Politički su se angažirali jer žele osigurati bolje uvjete svim hrvatskih građankama i građanima te zaštititi interese radnica i radnika.

Koje su odrednice vašeg programa?

Naš program Odgovorno za Hrvatsku 2.0: 10 načela i 10 rješenja, jasno ukazuju da je nužno napraviti odgovorne i hrabre pomake kako bi mogli prevladati ovo teško vrijeme koje nas očekuje. Turizma nema ove godine. To znači da su brojni Slavonci, koji su radili u sezoni, ostali bez posla i prihoda za život. S druge strane turizam je 20% BDP-a. To će nas osakatiti ovu godinu. Državna blagajna se prazni brzinom munje. Zato treba uvesti rezove, od poreza bogatima do revidiranja skupih Vatikanskih ugovora. Radnicima ćemo osigurati pravedne plaće za pošten rad. Poskupit ćemo ugovore na određeno koji su veliki problem i zbog kojih se iseljavaju naši mladi. Rasteretit ćemo ugovore na neodređeno. Korupciji je mjesto u zatvoru, a ne u Saboru. To ćemo promijeniti. Smanjit ćemo jaz između bogatih i siromašnih, a posebno zaštiti naše najosjetljivije populacije. Naš program se nalazi na laburisti.com

Oslobodite sebe od onog što ionako više ne možete promijeniti, a svoju dušu usmjerite prema naprijed. Započnite istinski proces pojednostavljenja koji će vam sigurno donijeti pametnije postupanje kako sa sobom, tako i sa svim i svakim u vašem životu. Evo nekih putokaza koji slijede vječnih dvanaest elementarnih tema u životu pojedinca!

Utišajte se i u sebi slobodno otpustite sve doživljaje iz svoje prošlosti. Tako ćete u startu otvoriti prostor i vrijeme za nešto novo što vam dolazi u susret. Na neki način ćete osloboditi sebe od onog što ionako više ne možete promijeniti, a svoju dušu usmjerit ćete prema naprijed.

Tada može početi istinski proces pojednostavljenja koji će vam sigurno donijeti pametnije postupanje kako sa sobom, tako i sa svim i svakim u vašem životu.

Kako ćete to učiniti? Evo nekih putokaza koji slijede vječnih dvanaest elementarnih tema u životu pojedinca.

1. VAŠA OSOBNOST I PONAŠANJE

Prestanite se uspoređivati s drugima i stalno voditi brigu o svom izgledu. Budite ono što jeste i neka vam kriterij bude da se osjećate dobro i autentično u svojoj koži.

Budite prirodni i ako u duši osjetite da nešto trebate napraviti – napravite to bez previše razmišljanja, gotovo spontano.

2. VAŠE FINANCIJE I SUSTAV VRIJEDNOSTI

Ako imate ikakve dugove, što prije ih otplatite. Napravite svoju listu prioriteta i držite je se. Novac trošite na ono što vam je važno, a ostalo zanemarite. Ubrzo ćete uvidjeti koliko je suvišnih troškova bilo u vašem životu, kao i to kako vam neke stvari uopće nisu bile važne, a samo ste se zavaravali da jesu.

3. VAŠA BLIŽA OKOLINA I RODBINA, UČENJE, MEDIJI

Zanemarite tračeve i što tko misli. Ako ste vi autentični i prirodni i ponašate se u skladu s onim što jeste, nema nikakvih razloga da ne budete iskreni, a onda će i drugi takvi postati prema vama. Oni pak koji to nisu u stanju, otpast će sami od sebe. Odlično!

Ako imate brata ili sestru, svjesni ste da vam je to najbliži rod i trudite se održavati dobre ili korektne odnose.

Oni koji uče, znajte da vam to može biti garancija da će nešto postići u životu i da je taj ključ uvijek u njihovim rukama.

Što se medija tiče, uvedite dan posta od njih. Barem jedan dan tjedno ili mjesečno provedite bez televizije, kompjutera, mobitela. Zašto? Zato da bi uvidjeli kako o njima niste ovisni i da napunite svoje baterije šetnjom kroz prirodu na svježem zraku.

4. VAŠ DOM, OBITELJ IZ KOJE POTJEČETE

Ako imate nekakve neuredne kutke u stanu ili stvari koje dugo niste koristili, poklonite ih kome trebaju i oslobodite svoj prostor, a time i svoj duh.

Budite dobri prema svojoj obitelji, a ako je netko baš konfliktna osoba, ne ulazite u jalove rasprave s njim (njom).

5. VAŠE LJUBAVI, ZABAVE, VAŠA DJECA

Ukoliko u vašem životu još nema one prave ljubavi, ne pravite dramu zbog toga. Sve ima svoje vrijeme. Izlazite van bez pritiska da se to mora dogoditi. Možete se sasvim dobro provesti i u krugu dragih vam ljudi, a onda kad treba, doći će i ljubav.

Volite svoju djecu i ono vrijeme koje imate za njih neka bude kvalitetno provedeno.

Zaboravite umor.

6. VAŠ POSAO, KOLEGE, VAŠE ŽIVOTNE NAVIKE

Na poslu ne gubite vrijeme sa stvarima koje nisu dio vaše profesije. Budite usredotočeni i profesionalni, pa ćete biti i učinkoviti. Tad će ostati i dovoljno prostora za poneku šalu i dobre vibracije između vas i kolega. Surađujte s drugima.

Vodite brigu o svom zdravlju poštujući svoje tijelo i njegujući duh, priuštite ono što vam godi.

Šetajte, rekreirajte se, bavite se sportom, pročitajte dobru knjigu, opustite se uz lijepu glazbu.

7. VAŠ PARTNER, BRAK

Čak i kad ne provodite mnogo vremena zajedno, neka ti trenuci budu ugodni. Fokusirajte se na svoje i partnerove vrline, a mane zanemarite. Imajte na pameti da nitko nije savršen.

Ne čačkajte tamo gdje ne treba. Volite i bit ćete voljeni.

8. VAŠA SPOSOBNOST MIJENJANJA, STRASTVENI ŽIVOT

Jačajte svoj duh sadržajima koji vas zanimaju. Slobodno istražujte. To se odnosi i na ljubavni život. Pri svemu tome uvijek budite ono što jeste i ne pretvarajte se.

9. VAŠI IDEALI, STUDIRANJE, PUTOVANJA

Ako ste zaboravili svoje ideale, podsjetite ih se. Nemojte ih napustiti. Vratite svoje snove u svoje misli. Slijedite ih onoliko koliko je moguće.

Želite li se dodatno obrazovati, nikad nije kasno. Širite svoje horizonte. Bit ćete bogatiji kao osoba.

Ako nemate dovoljno novca za destinacije koje ste oduvijek željeli posjetiti, istražite postoje li neke jeftinije varijante putovanja. Iznenadit ćete se što ćete sve otkriti. Možete planirati i pomalo štedjeti.

10. VAŠA KARIJERA I STATUS U DRUŠTVU

Dajte sve od sebe da postignete cilj, ali na putu do njega, ne idite “preko leševa”. Pronalizirajte što je to što želite postići i zašto, te ako uvidite da u tome postoji i zrnce snobizma, mijenjajte što treba.

Neka vaši ciljevi budu realni i primjereni vama i vašim talentima. Poštujte one koji su nešto postigli i učite od njih. Ne budite zavidni.

11. VAŠI PRIJATELJI I DRUŠTVO, PLODOVI RADA

Održavajte kontakte sa svojim prijateljima, ali ne na silu ili reda radi. Makar se i dugo ne čuli s nekim, neka glas ili susret bude iskren i ispunjavajući za oboje. Ako bude nekih koji su vas razočarali, ne razbijajte glavu previše o tome. Pustite neka to izblijedi s vremenom.

Ako ste već nešto postigli u svom životu, naučite se opustiti i uživati u tom. Zaslužili ste. Otvorite priliku za razvoj svojih hobija. Uživajte i u njima.

12. VAŠA PODSVIJEST, PSIHA, DUHOVNOST

Kad ulazite dublje u sebe, idite oprezno i pomalo. Svoje unutrašnje granice možete pomicati postepeno. Otkrivajte sebe unutrašnjom introspekcijom i imajte na pameti da ono što je neopipljivo zapravo pokreće svijet i materiju, pa je stoga i važnije od ovog pojavnog svijeta. Zato se u mirnim trenucima pozabavite i tom temom. Proširit ćete svoju percepciju i ojačati intuiciju, a to je već malo viša razina mudrosti…

atma

U presudi kojom je Visoki prekršajni sud oslobodio Thompsona od optužbi zbog pozdrava Za dom spremni, ključna rečenica je prepisana iz izdvojenog mišljenja ustavnog suca Miroslava Šumanovića otprije četiri godine, kada se odlučivalo o slučaju Joea Šimunića. Sudac Šumanović tada je ostao u manjini, ali njegov stav sada postaje većinska praksa

Oslobađajući Marka Perkovića Thompsona prijave da je prekršio članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, sudsko vijeće Visokog prekršajnog suda predvođeno sutkinjom Anđom Ćorlukom navelo je u drugostupanjskoj presudi 2. listopada 2019. godine da pozdrav Za dom spremni u pjesmi ‘Bojna Čavoglave’ nema nikakve povezanosti s NDH i ustaškim pokretom i da ga javnost percipira u kontekstu Domovinskog rata. Osim što se radi o neistini koji je postala dio jedne pravomoćne presude, Novosti su analizom upravo tih teza došle do zaključka da je riječ o prepisanom sadržaju. Budući da je prvostupanjska presuda s kraja 2018. godine nedostupna javnosti, do zaključenja ovog teksta nismo uspjeli utvrditi radi li se o prenošenju stavova nižega suda. No bez obzira na taj podatak, sporni pasus u kojem se Thompsona i Bojnu Čavoglave pokušava lišiti neospornog endehazijskog konteksta nastao je znatno ranije od ovoga postupka: nalazi se u izdvojenom mišljenju ustavnog suca Miroslava Šumanovića iz 2016. godine. Šumanović se takvim mišljenjem suprotstavio ostatku sudaca Ustavnog suda, koji su odbili tužbu nogometaša Joea Šimunića na osuđujuću presudu Visokog prekršajnog suda zbog uzvikivanja pozdrava Za dom spremni. Manjinski sudački stav koji je tada bio potpuno irelevantan i suprotstavljen osuđujućoj presudi, tako je u četiri godine evoluirao u većinski argument za oslobađanje Thompsona na istoj sudskoj instanci.

Donošenjem odluke u istom pravnom pitanju koja je suprotna prethodno potvrđenoj odluci Visokog prekršajnog suda od strane Ustavnog suda, sudsko vijeće nije primijenilo relevantno pravo te je prekršilo načelo zakonitosti, tvrdi Zlata Đurđević s Pravnog fakulteta

U pravomoćnoj presudi Visokog prekršajnog suda iz listopada 2019. godine stoji i sljedeća rečenica: ‘Nadalje, (tužitelj, op.a.) zanemaruje i činjenicu da se ovaj pozdrav u kontekstu njezinog nastanka, u tijeku Domovinskog rata čiji je karakter ‘pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog’ percipira izvan totalitarnog i rasističkog konteksta’. Ovako je, pak, pisao ustavni sudac Šumanović 2016. godine: ‘S druge strane, a u tome i leži osnova moga neslaganja s većinskim mišljenjem (…) značajan dio hrvatske javnosti i društva, notorno, o tome rezonira na suprotan način, percipirajući sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta. Ovo i zato što je korišten u drukčijem općem okviru (…) tijekom Domovinskog rata čiji je karakter ‘pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog’.’ Dok je navedena Šumanovićeva rečenica ponešto veća i sadržajnija od one koja se nalazi u presudi Visokog prekršajnog suda, konstatacija koja je uslijedila u oba slučaja ne ostavlja nikakvog mjesta dvojbama. ‘Općepoznato je kako se ista pjesma upravo s inkriminirajućim uvodnim stihom tijekom Domovinskog rata, prilikom obrane naše zemlje svakodnevno i neprekidno izvodila, upravo ohrabrujući i pozivajući na obranu domovine, bez ikakve povezanosti s totalitarnim režimom od prije pedesetak godina’, piše Visoki prekršajni sud, a Šumanović četiri godine prije navodi sljedeće: ‘Isti je pozdrav ‘udarni’ uvod pjesme ‘Čavoglave’ koja je naročito tijekom rata za obranu zemlje svakodnevno i neprekidno izvođena kao budnica koja poziva na obranu domovine a bez ikakve navezanosti na totalitarni kontekst iz razdoblja od prije više od 50 godina’.

Ne treba prionuti detaljnijoj analizi da bi se utvrdilo kako je ova rečenica u oba slučaja gotovo identična, izuzev nekoliko različitih riječi. Šumanović je, za razliku od sudačkog vijeća Visokog prekršajnog suda, ‘Bojnu Čavoglave’ nazvao ‘budnicom’, dok je vijeće njegovoj ‘zemlji’ dodalo posvojnu zamjenicu ‘naša’. I vjerojatno najgoru konstataciju: da je ključna teza cijele rečenice – potpuni izostanak veze između početka ‘Bojne Čavoglave’ i ustaštva – ‘općepoznata’ stvar. Sličan dodatak Visokog prekršajnog suda, kojim se još više perpetuira sukob s istinom, nalazi se i u prvoj rečenici. Dok Šumanović kaže da Za dom spremni u Hrvatskoj ‘značajan dio percipira’ izvan totalitarnog i rasističkog konteksta, Visoki prekršajni sud ne ograničava se na određeni dio stanovništva i tako sugerira da svi imaju takvu percepciju o pozdravu na početku ‘Bojne Čavoglave’. Prigodno se pritom zaokružuje eklatantni primjer historijskog revizionizma i u Šumanovićevom mišljenju i u presudi Visokog prekršajnog suda tvrdnjom da se ‘Bojna Čavoglave’ sa spornim pozdravom izvodila ‘bez ikakve’ povezanosti s NDH.

Osim što je riječ o gotovo identičnom slijedu riječi, radi se, dakle, i o naramku revizionističkih neistina, koje se mogu demantirati čak i površnim pretraživanjem Interneta. Tamo se nalazi i tekst koji je ovaj potpisnik napisao 2018. godine, prije prvostupanjske presude u ovom postupku. ‘Ne želeći valjda tumačenja ustaškog pozdrava na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ prepustiti drugima, sredinom 1992. izjavio je (Thompson, op.a.) da se ‘mnogima ne sviđa što u pjesmi (‘Bojna Čavoglave’, op.a.) kažem ‘Za dom spremni’ i pritom na koncertima dignem ruku na pozdrav’. Kao što svjedoči niz tadašnjih fotografija, Perković je dizao ruku na nacistički pozdrav, dok je prvi zagrebački koncert u životu održao na 10. travnja, s jasnom simboličkom intencijom’, stoji u tome tekstu o pjesmi Bojne Čavoglave, iz kojeg se jasno vidi ‘kontekst njezinog nastanka’ i ‘izvođenja’ kojeg sada sud nastoji odvojiti od Thompsona. Moguće je, s druge strane, da se u kontekstu Domovinskog rata taj pozdrav u određenom dijelu populacije danas ‘percipira’ na drugačiji način. Ali ta percepcija proizlazi iz laži proustaških revizionista, Thompsonovih odvjetnika i pojedinih sudačkih odluka, svakako ne iz izjava koje je pjevač davao u medijima i na pozornici još dugo po završetku rata. ‘Moje političko uvjerenje je stvarno tako da poštujem poglavnika, jer sam tako i odgojen, a u demokraciji svatko ima pravo na svoje političko opredjeljenje. Zašto bi u demokraciji nekome smetalo da ja imam takvo opredjeljenje?’ odgovorio je Thompson u jednom intervjuu iz devedesetih, dodajući i ‘da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Hrvatske’. ‘Simpatiziram pokret koji se borio za hrvatsku neovisnost”, zaključio je, odgovarajući tako na optužbe da kroz pjesme promovira ustaštvo.

Usporede li se, dakle, Thompsonove izjave za vrijeme Domovinskog rata s prepisanim sadržajem presude Visokog prekršajnog suda, tek su tada razvidni razmjeri diskrepancije između istine i sudskog pravorijeka. Visoki prekršajni sud lišio je Thompsona proustaške namjere pozdrava Za dom spremni koju je on otvoreno promovirao na koncertima, dok su se u publici nalazili transparentni s natpisima kao što je ‘Srbe u Jasenovac’. To je, naime, ‘općepoznata’ stvar o tome kako se ‘Bojna Čavoglave’ ‘izvodila’ i ‘percipirala’, suprotno sadržaju presude Visokog prekršajnog suda.

No ova presuda nije zanimljiva samo zato što se preko nje šire neistinita i gotovo identična obrazloženja suca Šumanovića, nego i zato što je u tom dokumentu zanemarena većinska odluka Ustavnog suda kojoj se Šumanović suprotstavio 2016. godine. Po objavi citirane presude Visokog prekršajnog suda pojedini pravni stručnjaci javno su ustvrdili da je ona uzrokovala neujednačenu sudsku praksu do koje nije smjelo doći. Sve dosadašnje odluke o pozdravu Za dom spremni na ovome sudu bile su osuđujuće i redovno potvrđene na Ustavnom sudu. Kao jedan od primjera kojim su se suci trebali rukovoditi spominjao se upravo slučaj Šimunić, koji je na Visokom prekršajnom sudu kažnjen zbog korištenja ustaškog pozdrava na nogometnoj utakmici.

Prozvani Visoki prekršajni sud nedavno se branio tezom da je riječ o različitim postupcima: sve do zadnjeg slučaja s Thompsonom, nitko se, pa ni Šimunić, na tome sudu nije branio tezom da Za dom spremni nije izričito zabranjen zakonom. Thompson je oslobođen prijave da je remetio javni red i mir, pod obrazloženjem da je ‘Bojna Čavoglave’ uredno registrirana i da su posjetitelji njegovog koncerta, inače lišenog incidenata, mogli očekivati izvođenje spomenute pjesme.

No profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu Zlata Đurđević kaže Novostima da nije moguće svako ponašanje koje predstavlja prekršaj protiv javnog reda i mira propisati zakonom. ‘Pravna norma mora biti apstraktna da se može primijeniti na veliki broj slučajeva koji predstavljaju remećenje javnog reda i mira. Sudovi sigurno mogu i ovlašteni su to procijeniti’, istaknula je Đurđević, misleći pritom i na ustaški pozdrav Za dom spremni. Profesorica Đurđević dodaje i da su u dosadašnjim presudama Visokog prekršajnog i Ustavnog suda jasno postavljeni elementi za prekršajno kažnjavanje korištenja ovakvih simbola. Osim što je Za dom spremni proglašen nedvosmisleno ustaškim, u slučaju Šimunić je kao otegotna okolnost još navedena činjenica da je njegov uzvik bio dostupan širem krugu gledatelja i da je uzvikivanjem ohrabrio druge na izražavanje mržnje i stvaranje uznemirenosti kod osoba koje ne spadaju u većinsku etničku ili vjersku skupinu. Đurđević podsjeća i da je u drugom slučaju, u kojem se ustaški pozdrav koristio na komemoraciji, Ustavni sud potvrdio odluku Visokog prekršajnog suda i odbacio prigovore da javnost nije bila uznemirena, pod obrazloženjem da nije bilo drugih građana osim sudionika komemoracije. Budući da se radilo o otvorenom javnom mjestu, prisutnost javnosti nije bilo potrebno utvrđivati i obrazlagati, jer se to samo po sebi podrazumijeva.

‘Ustavni sud je ovakvo tumačenje konstitucionalizirao, što znači da je ono dijelom ustavnog prava RH, koje ima nadzakonsku snagu, obvezno je za sve redovite sudove. Dakle, donošenjem odluke u istom pravnom pitanju koja je suprotna prethodno potvrđenoj odluci Visokog prekršajnog suda od strane Ustavnog suda, sudsko vijeće nije primijenilo relevantno pravo te je prekršilo načelo zakonitosti i upravo svojom odlukom stvorilo neujednačenu sudsku praksu’, kaže Đurđević za Novosti.

Umjesto korištenja većinskog mišljenja Ustavnog suda koje je potvrđeno u više postupaka, sudsko se vijeće Visokog prekršajnog suda odlučilo na argumentaciju poražene strane, donoseći na koncu i presudu koja naliježe na stavove ustavnog suca Šumanovića. A u njegovom mišljenju, pored navedenog pasusa, drugim ustavnim sucima prigovoreno je da su ovaj pozdrav sagledavali isključivo kao element ‘vizualnog identiteta’ NDH, dok on smatra da nije svaka njegova konotacija isključivo rasistička. Šumanović je pritom citirao nekakvu ‘historiografsku ekspertizu’ revizionističkog povjesničara Josipa Jurčevića prema kojoj je ‘sporna sintagma u kontinuiranoj uporabi u dugom vremenskom razdoblju znatno prije NDH’. Citirao je potom i notornu laž o ‘starohrvatskom pozdravu’ koju je u obrazloženju presude napisala jedna sutkinja Prekršajnog suda u Zagrebu 2009. godine, kao argument u oslobađanju posjetitelja Thompsonova koncerta koji je, inspiriran izvođenjem ‘Bojne Čavoglave’ na pozornici, uzvikivao Za dom spremni.

Na zahtjev za komentar očiglednog preklapanja opisanog sadržaja u presudi, glasnogovornica suda Gordana Korotaj rekla je Novostima da su na sjednici svih sudaca početkom lipnja razmatrali samo primjenu članka 5. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira u ovoj presudi, ‘a ne i sadržaj obrazloženja i stil pisanja’. Korotaj se referirala na sjednicu koja je održana kako bi se razriješila neujednačena praksa koja je nastala zadnjom presudom. Tamo je 15 od 20 sudaca podržalo obrazloženje kojim je Thompson oslobođen. Kao što je poznato, i ta je sudačka odluka žestoko kritizirana u dijelu stručne javnosti, pod obrazloženjem da je ona donesena na protuustavan i protuzakonit način. No to je šira priča koja će, ako reagira Državno odvjetništvo, vjerojatno dobiti svoj epilog na Vrhovnom sudu. U ovom tekstu fokus je bio na dvije po mnogočemu skandalozne rečenice koje u ovom konkretnom slučaju čak i nemaju presudnu pravnu težinu. Štoviše, ista presuda sadrži konstataciju da ‘ovaj sud nije razmatrao pitanja u vezi sa spornim povijesnim događajima i njihovim interpretacijama’, ali je upravo to, kako vidimo, u nastavku učinio. Jer, ovdje je ustaški pozdrav na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ izmješten iz konteksta ‘totalitarnog režima’ izokretanjem istine i njene suprotnosti. A to je navada koja se često atribuira ‘totalitarizmima’.

portalnovosti

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz

Zdravljak je nazvan Smuđ. Stari Račan je otišao u penziju. Imao je srčku ili tako nešto, a radile su teta Marija Račan, Ketika, pa jedna Ankica, ne Petrovićka, nego ona debela. Šefovi su bili Akan Mašinović, Pero Crnogorac, Marijan Vuzem. A kasnije je Ubo sve to podigao do nekog reda.

Kad je bilo otvaranje Smuđa, padala je jaka kiša i oko barake su se stvorile, ne lokve, već jezera. Da bi se moglo ući u novootvoreni restoran stavili su preko tih bara daske na ciglama sve do ulaznih vrata. Baraka je stvarno izgledala kao otok. Nekom je palo na pamet ime Otok sreće i tako je i ostalo.

Teta Marija Račan pekla je tamo ćevape. Bila je ona dosta šarf žena. Ličanka. Djevojačko joj je bilo Draženović. Pričala mi je kako se snalazila nakon rata. U ljeto 1945. zatekli su se u trosobnom stanu u Bratislavi. Njih dvoje i Ivica star dvije godine. Stari je cijelo vrijeme rata šverco. Od cigareta do automobila. Tako je, kroz neku petljavinu s poslijeratnim agentima UDB-e u bivšoj Slovačkoj, dospio u zatvor u Beogradu na Adi Ciganliji. Kako su ga uspjeli tamo smandrljat, pitaj Boga. Deset mjeseci ona nije znala točno gdje je. Vratila se s Ivicom u Zagreb, obilazila okolo, raspitivala se i jednog joj je dana javljeno da je stari u Zagrebu. Na Savskoj. Mjesec dana kasnije su ga pustili pa su otišli, čini mi se, u Božjakovinu. Dalje je istina ono što piše po novinama. Ali jebeš Račana. On je za vijušku priču bio pičkin dim. Pravi dečko s Vijuša bio je Kojo. Sjećam se ko danas. Išli mi krasti zelene kajsije u komšiluk. Nismo mi krali iz koristi, jebeš zelene kajsije, nego zbog toga što nas je to rajcalo. Komšija ogradio voćnjak visokom daščanom tarabom i gore nakucao bodljikavu žicu. Jebi ga, moraš kopat rupu. Iskopali mi rupu da se možemo provući i jedan po jedan unutra na kajsiju. Odjednom neko u mraku zaurla: «Komšija, kradu ti kajsije!». Izleti čovjek s lovačkom puškom, pas na lancu popizdio, vuče kučicu za sobom, a mi bjež’. Svi na onu rupu. Zaglavili se, pa nitko ne može van. Tambura se počeo moliti Bogu, kaže dragi Bože ako se izvučem živ prestat ću drkati. Bumbar, onaki mali i nabijen stenje: pustite mene naprijed dat ću vam svima sutra sestru. Tambura i Bumbar nisu bili ništa u rodu, ali su bili bliski, čak i slični. Valjda zbog toga što je Tamburin tata jebo Bumbarovu mamu. Ajde nekako smo se provukli. Nitko nije najebo, ali u mraku smrdi po govnima. Šta? Kojo se posro iz sve snage u sred tog jedinog prolaza. I onda zvao gazdu. Mi smo svi živote spašavali puzeći kroz njegova govna. On se smije ko lud i ne možeš mu ništa jer je i bio lud.

Drugi puta tu odmah iza stadiona, u onim vijuškim rupama digla se voda. Čitav Vijuš jezero. Od stadiona dole do one bivše upravne zgrade ribnjačarstva. A bilo je tu uvijek šaša i trske. Zbog vlage. Nabrali mi trske i cijeli dan pravili splav po uzoru iz nekog filma. Jebem ga, kojeg. Napravili veliku i dobru splav s kućicom od trske. Pet, šest nas može držat. Ajde poriniti ćemo je. Mi se rasporedili na splav, a Kojo će nas odgurnuti. I dok mi pažljivo održavamo ravnotežu na njega nitko nije ni pazio. A on doneo u flaši petroleja, polio i našpricao čitavu splav, odgurnuo nas i bacio upaljenu šibicu. Trska planula učas, a mi svi skači u vodu. A bio decembar, pred Božić. Poslije još svi dobijemo batina kod kuće… A jadni Bundeva dobije najviše. Njemu se, dok ga je otac mlatio, uvijek nadigao kurac. To je starog uvijek još više raspomamilo…

Preko puta vijuškog zatvora bilo je par velikih dudova. Kojo je imao svoju privatnu granu. Tamo nije smio nitko brati. A pokojni Ivo Vujić Vepar, popeo se baš na tu granu i maže dudove. Kojo ga pita šta radi na njegovoj grani. «Edem je udove du» odgovori mu Vepar na jednom od jezika koji su u to vrijeme vladali u brodskim uličnim bandama. A Kojo za šlajder i bum ravno u glavu. Vepar padne s jedno tri, četiri metra visine i ne miče se. Šta ćemo s njim? Stavimo ga onakvog krvavog u vagonet na kojima su transportirali balvane s granika u drvnu industriju i odvezemo ravno u bolnicu. Ta pruga je vodila od granika bivšom Karadžićevom ulicom do drvne industrije u Zrinskoj.

Kojo nije bio pokvaren, nego baraba, bitanga. Stanovao je u onoj staroj dugačkoj kući iza zatvora. Sestra mu još uvijek tamo živi. Njegovo društvo bili su Ruda Horvat, Ivo Špehar Pikina i Prcina. Navodno je najebo u vojsci. Prvo je otišao u Mostar i onda dobio prekomandu u Pulu. Tamo je ubijen i o tom se svašta priča, a Josip Bakić koji je u to vrijeme bio mesar u Puli, tvrdi da ga je ubio neki stariji vodnik kojem je tucao ženu. Pravo ime mu je Mirko Zastavniković, a imao je još i nadimak Mustafa. Zanat je izučio u turpijani kod Mije, Čandrljinog ćaće. Ta turpijana bila je tamo negdje kod doma penzionera. U blizini Ante Kljufasa, Horvatića i Citerbata. Sad je tamo onaj parking preko puta pijace.

Čuj ovo. Kojo i ja idemo iz grada prema Vijušu. Ispred nas neka momčina preko sto kila i žena mu. Nešto se raspravljaju. Kao bili su u svađi pa se sad mire. A Kojo počne zajebavati i dobacivati. Jebem ti sunce kad momak skoči i iščupa iza pasa ovoliku nožinu. I na njega. Kojo bjež. Onim putem na stanicu pokraj WC-a. Tu su posadili mladice u Klasiji i on iščupa onaj kolac kojim se veže mladica da ne raste grbavo. Lako ga je iščupo jer je dole bio trul. Kad se on dočepao kolca izbeči oči da je i mene uplašio i kaže tom momku: «Hodi, da ti se najebem majke. Mrtav si samo što te još nisam ubio.» A momak krene. I kako je podigao ruku s nožem, Kojo mu kolcem prebije ruku. Ovaj jaukne, ali ne odustane. Pokupi nož s poda drugom rukom i prema Koji. Ovaj mu prebije i drugu ruku  pa ga onda sastavi kolcem po glavi tako da čovjek upade ko mrtav. Onda Kojo uzme nož i nareže ga jedno sedam puta po leđima ko ribu. Okrene se prema meni i kaže: «Ajmo sada…» Bio je čvrst, žilav i pokatkada neuračunljiv. Ulični autoritet mu je bio nenadjebiv. Nemoguće je njemu bilo izvodivo. Bolio ga je kurac za sve u životu. Niti je o čem brinuo, niti mario, a svaku i najmanju pizdariju prihvaćao je sa smrtnom ozbiljnošću. Naslađivao se u uništavanju stvorenog. Svjestan da je onemogućen bilo što promijeniti u svom jebenom životu, on je to pretvorio u svoj nenadjebivi stil, kojem su se svi usranci divili. A zato je trebalo imati muda i muda. On se doslovno zajebavao sa smrću. Volio je strah i kad bi mu se potpuno približio pretvarao se u životinju. To je bilo jeza gledati. Nikad više ništa slično nisam sreo u životu…

Jebi ga, život je snalaženje. Moraš znat naći svoje mjesto. Eto ti Riste Gojkovića. Počeo je u Beogradu studirat arhitekturu. Živio je u barakama preko puta Ekonomskog fakulteta i preko studentskog servisa otkrivao čar biznisa. Farbo je ograde, prao prozore, jeo u menzi kod Dva kostura na Topličinom vijencu. Uživao u savskom pejzažu čekajući da mu se na kamenu osuše, u Savi oprane, jedine čarape koje je imao. U tek otvorenim samoposlugama krao je  posebnom tehnikom. Kupi veknu kruha i traži da mu je uzduž prerežu. Potajice izdubi kruh, a onda u njega nagura paštetu, žilete, pertle, Zdenka sir i to. Na kasi plati samo kruh. Otišao u Australiju, pa u Englesku. Između osamdesetih i devedesetih u rubrici Naši u svijetu zagrebačke novine objavile su da je najskuplje plaćena rastava u Engleskoj te godine bila između Riste i supruge Katarine. Sud joj je dosudio četiri milijuna funti odštete. Pa ti sad vidi.

A Mile Bosanac, Milanović se prezivo, živio je u onim barakama preko puta Slavonije. Mama mu je bila ona klataruša Anđa. Znala je umotat u papir dlake, glinu i kokošje perje, pa taj koktel stavljati komšinici pred vrata. Da «nagrajiše» – kako je govorila. Jer je, «mamu joj jebem, sušila je dvadeset gaća na štriku u dvorištu, pod nosom mog Milana». Sestra Zorica radila je u garnizonu, u kantini. Tamo joj je netko napakovao dijete i kad ga je rodila držali su ga u kartonskoj kutiji od Batinih čizama. Toliko su bili siromašni da ih je četvero spavalo u jednom krevetu. Mile s osamnaest godina nije znao pročitat koje je vrijeme na satu, nije znao koje je boje naranča, a za Miki Mausa je bio u dilemi jel to pas ili mačka… Da ne služi vojsku pobjegao je 1957. preko granice u Italiju s Duškom Glumcem, sinom Koste kirijaša. Pričaju kako se tri dana skanjivao, a onda kad su ih otkrili graničari i zapucali preskočio je žicu od metar i pol. S mjesta. Taj svjetski rekord do danas nije oboren. Preko u Italiji otišli su u prvu kuću pitat gdje su, a on odmah tražio razglednicu da se javi Anđi. Iz inostranstva. Iz Italije je otišao u Australiju. Javio se Bori deset godina kasnije. I poslao fotografiju – ljubičasti smoking sa sjajnim reverima, kravata kao da je bomba pala u cvjetnu rundelu, sivi polucilindar, neki ogromni crveni luksuzni auto i dobra pička u bijeloj vjenčanici. Oženio se tamo i obogatio, a piše Bori kako je u Australiju došao avionem. A kad ga se samo sjetim na plesnjaku u Partizanu. Imao je nosinu ko pola štruce kruha. Uvijek pomislim na njegov nos kad slušam Micu Trofrtaljku i onu njenu drnku: «Premale ti uši, preveliki nos, ženama se dopadaš, u čemu je štos»… Zasvira bend Vilagoš – Nakarada, a on krene preko dvorane po partnericu i ljulja se u hodu ko Đejms Braun uvježbanim kamilinim hodom. Gura dlanom nos prema unutra. Kad zamoli za ples da bude manji. Kažu da je onaj povez za peglanje brkova on preko noći naticao na nos. I tako spavao. Sjećam se njega, Bore Dubičanca i Ive Križanovića, onog s brčićima. Oni su bili društvo. I međusobno su se dozivali ne zviždanjem nego lajanjem. Lajali su solo, u duetu i u troje zavijali, režali, štektali, cvilili… Kad se Ivo oženio nekom zgodnom Đakovčankom, ide on s njom pod ruku Zrinskom. Boro i Milan tamo negdje kod Zorajine kuglane, a on ide prema njima i u visini je Pihaća. Jebi ga, sad, ne smiju lajat. A oni skrenu prema kuglani, da ih se ne vidi i obojica uglas počnu tužno i bolno zavijati. Kao pate što su izgubili kompanjona…

Druga velika vijuška legenda bio je Boro Dubičanac. Jooooj, da ne zaboravim. Išli Boro Dubičanac, Braco Majić i ja biciklima iz Broda u Đakovo. Šta se kurac smiješ, pa to je onda bilo normalno. Bila je to pedeset deveta, šezdeseta. U birtiji pjevala jedna pička. Strašna. Jebali smo je svi, al se u Boru zaljubila. Pikla, kako se zvala? Vera. Mi naručivali i zajedno s njom pjevali šovinističku pjesmu Lijepa naša domovina. Jebi ga. Banula policija, mi na bicikle i bjež. Nju čope. I kako nas nije htjela izdat dobije mjesec dana zatvora. Ubajboče ju u Brodu na Vijušu…

Najlon bašća radila u to vrijeme. A Boro sa Sonjom. Zaljubljen ko puran. Ljubav u pičku materinu. Dobro i Sonja je bila pičoker ko topovnjača. Iz Borova. U stvari, bila je rođena u ženskom zatvoru u Požegi. Nju ovdje skinuli s autobusa Pero Kačar, Ljubo Majić, Siniša Morić i ja. Držali smo je na motelu Marsonija jedno deset dana. Sva sreća da joj je mama bila već mrtva, jer bi je ubila kad bi saznala šta smo joj sve radili. Znaš šta, kad je uhvatiš za pičku imaš osjećaj kao da ti konj jede iz ruke, dok je jebeš trese se ko vršalica. I kad je nama već dodijalo Boro se u nju zaljubio. Primopredaja je bila u stilu: eto moj najbolji prijatelju, ja sam je izjebo, a ti ćeš se sada s njom oženiti. Mislim, morao sam nešto reći.

I sad je ta Vera iz vijuškog zatvora trebala izaći u ponedjeljak. Jebo te, kad ono nju pustilo u nedjelju. Eto nje ravno u najlon bašću prema našem stolu. Potpuno odlijepila. Vuk s pičkom. Skinula štiklu i drži je u ruci, pa čopa po plesnom podiju. Vidim ja što se sprema i viknem, Boro! A on meni: pusti me prijatelju, sviraju moju pjesmu «Andrlea sniva», a ja ljubim. I plazi ko zmija po Sonji. Nasukao se na nju. Ja opet, Boro, i dajem znak glavom. On se okrene, a ova iz Đakova tres štiklom u čelo. Sonja, koja je kao fina dama pila čaj, prvo se ukočila ko daska. A onda zgrabi tu šalicu od čaja i šuvakom bum Bori u glavu. Ona je htjela ovu iz Đakova, ali se Boro u međuvremenu nekako nezgodno okrenuo. Iz nosa mu teče krv, a na čelu izgravirano u od štikle. Pero Kačar se zablejio u ono u na Borinom čelu. On je Srbin pa mu je to valjda izazvalo emociju. Sonja je otišla, a mi smo nastavili lokat. Svaka runda je bila: dva konjačića i gemišt za ustašu. I tako do fajronta. A onda na kolodvor, pa do jutra. Jebi ga, tamo se moglo lokat do zore. Jedino su nas oko pet ujutro nakratko istjerali na peron, jer je čistačica ordinirala u to vrijeme. Kolodvorska restoracija je bila zakon za sve prave i poštene pijance u Brodu. Ja sam odande bar dva, tri puta nedeljno išao na posao u klaonicu. Taj puta išli smo Boro i ja štrekom do Olivine, ja nastavim u klaonicu, a Boro lijevo kući na tavan svojoj Sonji. On je Sonju potajno držao na tavanu i ona je jadna tamo i pišala i srala u veliku teglu za kiseljenje paprika. I jebiga, Boro ko Boro. Pred kućom čekala ga policija i odvela ništa mu ne govoreći, a kako on nikad nije bio čist, nije ništa ni pitao. Poslije mi Čandrlja priča da ga je u pratnji dva policajca sreo kod sv. Florijana i pitao u prolazu: «Šta je to bilo, Boro?» A on mu odgovorio: «Pojma nemam, valjda će u Brod doći Tito. Kad god on dođe, policija pokupi sve kurve i mene i zatvore nas na Vijuš.» I držali njega tri, četiri dana tamo. I sad možeš mislit. Sonja na tavanu i gladna i žedna, a tegla se već prepunila. Stari Sadik, konobar, otac Borin sjeo poslije ručka na terasu i razvrnio onaj ogromni «Vijesnik u srijedu». Bio lijep dan, nigdje oblačka, a njemu po novinama nešto kapa. Sonja prepunila teglu. Popne se stari lojtrama do poklopca od tavana, digne ga, a ona jadna gola pocrnila od tavanske čađi sjedi na madracu i žmirka ko sojka na jugovini. Kad se Sadik nagledao prizora spusti poklopac, siđe dole i ništa staroj ne govori. Izišao Boro iz ćuze. Dođe kući i ravno na tavan. I ne pita on oćeš jesti ili piti, nego odmah: biraj, hoćeš da te tučem ili šišam. Zato što mu je njušku razbila. Ona odabrala šišanje i on je ošiša makazama. To mu nije oprostila. Sutradan je otišla s tavana ravno na motel Marsonija. Iznajmila sobu i onako ćelava počela ordinirat. Zarađivat na leđima. Stavila je na glavu maramu i gusarila po turskim i grčkim novčanicima. Ljudi kažu da je pred njenom sobom stalno bio rep kamiondžija. E tamo ju zatekao Braco Majić, Ljubin brat. Taj je isto bio brz na kurcu. Jebala se s njim za periku. Braco je bio galantan. Kupio joj periku za 50 000 dinara… I on je umro. Kažu da je od svojih momačkih šezdeset kila nagurao na 170. I ode sa svim tim kilama. A jauknio mi je pare. Al to je priča koja počinje ranije.

Dođe Mata Šikić do mene. Ja upravo od klaonice dobio stan preko puta male crkve. Kaže Mata, eno ti Braco Majić u hotel Parku doručkuje. A ja, neumiven, na bicikl. Dođem u hotel i ravno njemu: a tu si, mamicu ti jebem. On će: tko ti je rekao da sam tu?  Šta te, kurac, briga ko mi je rekao, kažem ja. Ajde, oćeš jest, pita on. Ne mogu ja ovo. A ja bi pojeo ona pečena jaja sa slaninom, al ne mogu, na inzulinu sam. I tu meni Braco kaže da je podigo dvadeset milijuna u banci, al da meni ne da ni pare. Dat ćeš, mislim si ja kad te ja počnem krpat. A on meni kaže slušaj evo ti dvadeset iljada. Dođite ti i Boro kod mene u Zagreb. Evo vam još pet iljada za taksi.

– nastavlja se –

Ako je to što je kandidat Domovinskog pokreta Robert Pauletić činio nekad i što čini danas ‘hrvatska orijentacija’, što ostaje ljudima koji nisu izgubili moralni kompas nego da se orijentiraju ‘antihrvatski’?

Izgleda da Robert Pauletić, kandidat Škorina Domovinskog pokreta na predstojećim izborima, nije zadovoljen zaradom koju je ostvario tužeći Novosti i moju mizernost zbog tekstova o njegovoj čuvenoj novinarskoj prošlosti. Prihod je bio popriličan, ali duševne rane i dalje bole, novac očito nije bogzna kakav analgetik, pa je nezaliječeni adut hrvatske desnice vidno nervozan, sav se zgrčio od frustracije i srdžbe, klatari se predizbornom rutom smračena pogleda i čeka kao zapeta puška ne bi li kakvom izazovnom psovkom namirio račune i iznudio privid javnog obeštećenja.

Tako je pred kamerama N1 televizije graknuo na ‘Srpske Novosti’, kazavši da su one ‘antihrvatski orijentirani list’, i to ponajprije zbog mojih tekstova. Onda je to konkretizirao: u odnosu na transparent što su ga nedavno istaknuli navijači s Kustošije – a na kojemu je, podsjetimo, pisalo: ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu’ – moji su tekstovi ‘daleko ozbiljnija i opasnija stvar’. U slučaju autora transparenta, naime, pojasnio je Pauletić, riječ je o ‘izoliranom incidentu’, dok je u slučaju ‘pisanja Viktora Ivančića i pisanja Srpskih Novosti’ na djelu ‘politika koja traje godinama’.

Bila je to tipična opservacija bivšeg urednika Slobodnog tjednika, bijedna i glupa, no moram priznati da je kao uvreda imala solidnu težinu. Pomislio sam kako se ukazala zgodna prilika da primijenim Pauletićevu taktiku i podignem tužbu: sud bi svakako morao uvažiti činjenicu da nikogović koji javno tvrdi kako su moji tekstovi ‘daleko opasniji’ od parola šovinističke mladeži (kojima ova prijeti da će ‘jebat srpske žene i djecu’) ima kvarne i klevetničke motive, da je riječ o podlom i neargumentiranom objeđivanju, a zatim bih, po uzoru na Pauletićeve cmizdrave ispovijedi u sudnici, mogao navesti niz nuspojava što bi išle u prilog pravednoj i oštroj presudi – duševna bol mi para grudi, kljukam se tabletama za smirenje, noću ne mogu oka sklopiti, s probavom stvari također ne stoje dobro, susjedi me prijeko gledaju, cijela je obitelj izložena šikaniranju i stresu, 35-godišnjeg sina vršnjaci zajebavaju na igralištu…

No da bih to učinio, bilo bi nužno da u hrvatsko pravosuđe imam isto ili barem slično povjerenje kakvo ima Robert Pauletić, a meni to, za vraga, tragično nedostaje. Relativno bogato osobno iskustvo uvjerilo me da taj aparat, što se problematike javnog općenja tiče, njeguje jednostavan i kristalno jasan princip rada: istina je u pravilu sudski kažnjiva, dok je laž u pravilu sudski zaštićena. Uz nešto zakonom nedopuštene slobode, moglo bi se reći da je hrvatsko pravosuđe nastavak Roberta Pauletića pravnim sredstvima. Tko god se sa svojim ljudskim integritetom – a nerijetko i golim životom – nađe u zoni djelovanja te matice, ima lijepe izglede da otplovi niz Dravu.

Stoga mi ostaje ‘kutija olovnih slova’ kao jedina ispomoć da nikogovića iz Domovinskog pokreta otpravim na zasluženo mjesto. Doduše, o Pauletićevu moralnom i novinarskom profilu rekao sam više-manje sve što je bitno u članku ‘Dva svinjčeta’ (objavljenom u ovom listu), a kasnije i u svojoj obrani pred sudom (u cijelosti dostupnoj na portalima Index i Radiogornjigrad), no držim da u ovakvim prigodama nije loše obnoviti gradivo.

Ako se nezaliječeni pajac domaće desnice osjeća pozvanim iznositi prijeke sudove o novinama i novinarima – pa su ‘Srpske Novosti’ i njihov kolumnist ‘antihrvatski orijentirani’ i daleko opasniji od rulje koja želi ‘jebat srpske žene i djecu’ – sasvim je u redu čitaoce po sto i prvi put podsjetiti na kredibilitet nosioca hajke (pa to kanim u epizodama činiti i ubuduće, svaki put kada se Pauletić ispomogne mojim imenom u kampanji). Koliko god bilo dosadno, makar ćemo dodatno memorirati stvarno izvorište tog kredibiliteta, ono zmijsko klupko u kojem se solidarno prepliću novinarstvo i domoljublje.

Evo poznate priče. Bivši urednik Slobodnog tjednika objavio je 5. rujna 1991. u tome listu reportažu – jednu od najdojmljivijih u historiji hrvatske ratne propagande – s naslovom ‘Spriječen atentat na Glavaša!’ i nadnaslovom ‘Bili smo jedini svjedoci drame!’, a u sklopu nje i fotografiju ubijenog muškarca za kojeg je navedeno da je ‘četnički terorist’ Đorđe Petrović. Reporter Pauletić bilježi kako je Petrović ‘pod okriljem noći, naoružan ‘thompsonom’’ pošao ‘u samoubilačku akciju u najbolje čuvanu vojarnu u centru Osijeka’, ali su ga hrabri gardisti u zadnji čas uočili i likvidirali. Reporterov zapis s lica mjesta, pisan u prvom licu, pun je živopisnih detalja i osobnih iskustava. Na primjer:

‘Oprezno sam pošao prema izlazu iz vojarne i izašao preko još zamračenog dvorišta da se raspitam što se dogodilo. Na putu prema stražarskom mjestu vidio sam trojicu gardista kod nekog stabla. U namjeri da prođem pokraj njih zapeo sam o nešto i pao. Začuo sam smijeh gardista i komentar: ‘Vidi, novinar pao preko četnika!’ Pogledao sam malo bolje u mraku i vidio obrise mrtvog tijela. Opipao sam ruku kojom sam se naslonio pri padu i osjetio nešto ljepljivo. Krv!’

Pauletićeva reportaža pokazala se značajnom zbog nekoliko stvari: pod a) ubijeni muškarac nije se zvao Đorđe Petrović nego Čedomir Vučković; pod b) Vučković nije bio ‘četnički terorist’ ni ‘atentator’ koji je došao smaknuti osječkoga ratnog šerifa, već civil srpske nacionalnosti kojeg su Glavaševi bojovnici najprije bestijalno mučili nalijevajući mu akumulatorsku kiselinu u ždrijelo, a zatim napucali hicima iz automatskih pušaka; pod c) događaj se nije odvijao u ‘najbolje čuvanoj vojarni’ nego je Vučković preminuo pred garažama u dvorištu tadašnje upravne zgrade Općine Osijek; pod d) novinar Robert Pauletić nije se nalazio ni blizu mjesta događaja već je, prema vlastitom priznanju, cijelu priču izmislio!

Godinama kasnije Feralovu je novinaru Dragi Hedlu današnji izborni takmac Domovinskog pokreta hladno i bez suvišnog srama objasnio kako je članak o lažnom atentatu na Branimira Glavaša bio redakcijska konstrukcija, s njim u ulozi novinarskog izvođača radova. Kada ga je Hedl pitao kako je u prvom licu mogao pisati o nečemu što se uopće nije dogodilo i tvrditi da je to osobno vidio, odgovorio je: ‘Tako smo tada radili.’

A kako sada radi Robert Pauletić? Zapravo isto kao prije: alarmira javnost na pojavu ‘četničkih terorista’, upozorava na ‘antihrvatsku orijentaciju’ mojeg novinarskog trupla i tjednika za koji pišem, a vasceli Domovinski pokret cokće od veselja, računajući da su fizičke likvidacije ionako pitanje vremena, jer mladi pitomci hrabro najavljuju da će ‘jebat srpske žene i djecu’. Nije loše znati da je nakon Pauletićeve reportaže u ST-u uslijedio niz zločina u Osijeku, kada je desetak ljudi specifične nacionalnosti dovedeno na obalu Drave, da bi njihova tijela, s rupama na potiljcima i selotejpom zalijepljenim preko usta, bila puštena niz pitomu rijeku.

Priznajem da me uvijek iznova impresionira moralna praznina koja vodi tom kontinuitetu, jer ipak moraš biti ništica posebne sorte da bi na takav način, novinarski razigrano i s puno pikantnih detalja, dočarao atmosferu krivotvorine: biti kilometrima daleko od poprišta zbivanja, a svejedno se šunjati zamračenim dvorištem, pa još pasti preko mrtvog ‘četnika’, pa još osjetiti na ruci ‘nešto ljepljivo’, i umjesto da u toj ljepljivoj tvari prepozna vlastiti karakter, reporter zaključi da je mu je na dlanu – što? – krv!

To je ta topla istina hrvatskih domovinskih pokreta i hrvatskog domovinskog novinarstva. A to je i čar patriotske fikcije kojoj se, sudeći po unezvijerenosti, i sam Pauletić čudi: sve je izmišljeno, a stotine sudnica, gdje se vrši higijenska obrada nacionalnih zlodjela, ne mogu oprati te krvave ruke.

Meni se pak ne da uskakati u takvu centrifugu, čak ni podizanjem tužbe protiv nikogovića. Što bih uopće rekao zastupnicima zakona? Gospodo, autor poruke ‘Ajde jebi mater japansku’ kaže da sam opasniji od autora poruke ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu’ i da sam ‘antihrvatski orijentiran’? Možete li me uputiti u kaznenopravnu proceduru po čijem će mi se okončanju jebati majka jugoslavenska i naplatiti sudski troškovi?

Pametnije je držati se ‘kutije olovnih slova’ i dosađivati ponavljanjem gradiva, kako bi neki budući izrodi – ako im Domovinski pokret omogući da dišu – lakše pronalazili materijal za ispisivanje povijesti hrvatskog beščašća. Postoji krhka nada da će se tada drugačije gledati i na problem snalaženja u prostoru. Ako je to što je Robert Pauletić činio nekad i što čini danas ‘hrvatska orijentacija’, što ostaje ljudima koji nisu izgubili moralni kompas nego da se orijentiraju ‘antihrvatski’?

portalnovosti

Živimo u dobu rušenja spomenika. U tzv. demokratskoj Americi i Engleskoj spomenici se skidaju s postolja, razbijaju. Kipovi se vješaju, bacaju u rijeke. Mediji izvještavaju, ovisno o njihovoj političkoj orijentaciji, o vandalizmu ili povijesnoj pravdi za obojene ljude. Spomenici robovlasnicima, trgovcima robova i konfederalistima, „bez suđenja“ miču se s ulica, trgova i parkova. U dobu smo specifičnog gnjevnog prevrednovanja povijesti koju su nametnuli pobjednici i vlasnici gradova, a u ime kulture. U dobu smo praktičnih svjetonazorskih obračuna. Iz studiozne kolumne Borisa Postnikova  Neprijateljska propaganda: Spomenička batina, izdvajamao: Nije svako rušenje čin bezumne destrukcije: ono može imati čvrste razloge, vlastiti jezik i poruku. Pravi izazov za novinare koji izvještavaju o masovnim rušenjima spomenika sastoji se zato u tome da shvate ono što pobuna govori. Ali fokus mainstream medija redovno se zadržava na srušenim kipovima, a ne na samom (na)činu rušenja

Moj mi prijatelj Željko Kovačević – Kova, prije nekoliko dana, na tragu suprotnih namjera, piše: Zašto ovoga nema u Slavonskom Brodu? Prilaže fotografiju. Ovakve spomen ploče nikad nitko neće rušiti, bila je moja prva pomisao. Pogledao sam tko je postavio spomen ploču o herojskim naporima građana Županje. I Brođani su bili solidarni sa svojim gradom, ali oni spomen ploču nisu dobili. Tko je, po uzoru na Županju trebao predložiti da se podigne spomen ploča? Savjet mladih je menekenska institucija koja već treći mandat ne radi ništa i po ničemu neće biti zapamćena. Njih ne interesira ni tragičan odlazak mladih iz Broda u Irsku, Njemačku, Austriju, Italiju…, a kamoli ovakve inicijative. Niškoristi su. Eko-udruge bave se pretežno nečistim zrakom. Gradonačelnika i njegovu ekipu nećemo ni spominjati kako bi tekst ostao čist od psovki.

Živimo i u doba nespornih spomenika koji svjedoče o ljubavi građana prema svojim gradovima. Brod spomenike više ne gradi, niti ih više ruši. Brod je isti, nasukan zbog uskogrudnosti i lijenosti institucija. A treba samo malo vjetra promjene.

Nije svako rušenje čin bezumne destrukcije: ono može imati čvrste razloge, vlastiti jezik i poruku. Pravi izazov za novinare koji izvještavaju o masovnim rušenjima spomenika sastoji se zato u tome da shvate ono što pobuna govori. Ali fokus mainstream medija redovno se zadržava na srušenim kipovima, a ne na samom (na)činu rušenja

Zadnja riječ

‘Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti’, tumači kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić, uvjeren da se iza masovnog obaranja rasističkih statua krije opasna zavjera. Demokratska stranka u suradnji s misterioznim Antifama – objašnjava komentator svojim čitaocima – iskoristila je smrt ‘lokalnog kriminalca’ Georgea Floyda za napad na aktualnog predsjednika: rušeći spomenike, oni ustvari smjeraju srušiti Trumpa. I tek će na ovogodišnjim izborima shvatiti kako su se preračunali, jer prosječan američki glasač ne želi imati posla s ekstremističkom ljevičarskom pošasti. Ako vam nije naročito simpatičan, tok misli kolege Ristića barem je simptomatičan: kada se napokon susretnu s masovnim narodnim akcijama, desničari – uvjereni da polažu ekskluzivno pravo na tumačenje ‘autentične’ volje naroda – po pravilu spas traže u izmaštanim zavjerama, komplotima i urotama.

A u međuvremenu, poprilično nezainteresiran za Ristićevu teoriju, spontani pokret rušenja kipova rasista i kolonizatora proširio se izvan Amerike. Bristolski spomenik trgovcu robljem Edwardu Colstonu završio je u obližnjoj rijeci; statue kralja Leopolda II. uklonjene su iz nekoliko belgijskih gradova; novozelandske vlasti razmontirale su skulpturu kolonijalista Johna Fanea Charlesa Hamiltona jer su lokalni Maori zaprijetili da će je inače sami oboriti… ‘Rušenje kipova heroja prošlosti kulturni je vandalizam najgore vrste’, javlja se bivši premijer Australije Tony Abbott. ‘Trebali bismo učiti od njihovih prednosti i slabosti, umjesto da mislimo kako baš mi imamo zadnju riječ.’ Tako nekako izgleda, valjda, druga vrsta pristupa zgranutih konzervativaca: ako iza mase demonstranata ne uoče kakvu skrivenu zavjeru, onda u prosvjednicima vide samo raspomamljene vandale, sposobne da ruše, ali ne i da uče. I baš kao što se ona Ristićeva priručna teorija urote stropoštala skupa s prvim kipom koji je pao izvan SAD-a, tako se i ova australskog ex-premijera sapleće o vlastitu logiku. Jer u velikim svjetskim antirasističkim demonstracijama radi se upravo o tome da napokon prestanemo vjerovati kako ‘mi imamo zadnju riječ’: svaki srušeni kip i svako prazno postolje postali su spomenici ideje da pravednija historija čovječanstva tek treba biti napisana.

Gerilska kritika

Ali da bi se to vidjelo, treba shvatiti smisao rušilačkih intervencija. Treba znati da nema oborenog kipa čije uklanjanje građani prethodno nisu zahtijevali u javnim raspravama, mirnim akcijama i peticijama. Godinama, pa čak i decenijama: svaki put uzalud. I treba znati da ona statua Edwarda Colstona nije u bristolskoj luci završila slučajno, nego kao znak sjećanja na dvadesetak hiljada mrtvih robova, bačenih u vodu s paluba Colstonovih brodova. I da su spomenici Leopoldu II., prije uklanjanja, zalijevani litrama crvene boje: jasnom simbolu krvavih godina kolonijalističkog belgijskog divljanja po Kongu. Treba znati – ukratko – da nije svako rušenje čin bezumne destrukcije: da nema samo čvrste razloge, nego i vlastiti jezik, simboliku i poruku.

Pravi izazov za kulturne kritičare i novinare koji izvještavaju o masovnim rušenjima spomenika danas se, utoliko, sastoji u tome da shvate ono što pobuna govori. U praksi – međutim – stvari funkcioniraju drugačije. Interpretacijski fokus mainstream medija redovno se zadržava na srušenim spomenicima, a ne na samom (na)činu rušenja. Pa se postavljaju pitanja: nisu li londonski prosvjednici ipak pretjerali kada su dohvatili kip sir Winstona Churchilla? Gdje se točno povlači granica? Znači li ovo da iz povijesti trebamo šutnuti van svakog robovlasnika, zabraniti tekstove Platona i Aristotela? I što sada s porušenim skulpturama: hoćemo li ih pospremiti u muzeje? Restaurirati? Rekontekstualizirati? Čak i ako demonstrante ne proglašava sitnom pješadijom ljevičarskih urota ili običnim pomahnitalim vandalima, mainstream kritika ih, dakle, naprosto ignorira. Ne zamara se masama. Umjesto toga, pazi na visoke kulturne vrijednosti: pomno pregledava oštećenu baštinu, brine se za njenu sudbinu, po potrebi konzultira likovnjačku struku.

A dok novinari uzimaju izjave stručnjaka, ulicom se valja gerilska likovna kritika. Njene mete – ma što mediji o tome govorili – nisu zajednička spomenička baština ni kultura kao takva, nego jedan vrlo određen, specifičan umjetnički žanr. Svi ti srušeni spomenici, bez iznimke, atavizmi su doslovne figurativne forme sa strmog prijelaza sadašnjosti u 19. stoljeće: sve su to prikazi izdvojenih individua, moćnih, zrelih i bijelih muškaraca. Njihovim rušenjem ne pada samo glorifikacija rasizma, nego i sve ono što takav žanr sa sobom nosi: ideja povijesti kojom upravljaju izvanredni pojedinci, uzdignuti visoko iznad bezvrijednih masa, izvan dosega kritike i propitivanja. Samo je u takvoj viziji prošlosti bilo moguće da patnje milijuna ljudi ostanu nezanimljive, sporedne i nevidljive. Srušeni kipovi decenijama su prolaznicima utjerivali u kosti poruku o njihovoj inferiornosti: možda i nije sasvim slučajna tako malena razlika između spomeničke baštine i spomeničke batine. Samo što je batinu sada napokon uzela druga strana. I dobro je što njome udara. Kipovi moćnih bijelih muškaraca ionako su podignuti tako visoko tek da bi dovoljno daleko ispod njih ostala stoljeća masovnog nasilja. Najmanje što su zaslužili sada jest da ih nasiljem obori masa.

Twitter i Potter

Sljedeća se priča smjestila između tabloida i Twittera: dakle, ne obećava. Ukrivo je, uostalom, krenula već od samog početka. Prvo je J. K. Rowling, autorica serijala o Harryju Potteru, na svome Twitter profilu milijunima obožavatelja prenijela članak o ‘Stvaranju pravednijeg svijeta nakon doba Covida-19 za ljude koji menstruiraju’: ne zato da bi upozorila na najranjivije i najsiromašnije skupine lišene elementarnih higijenskih uvjeta, dostupnih tampona i uložaka, nego zato što ju je zasmetala konstrukcija iz naslova. ‘’Ljudi koji menstruiraju.’ Sigurna sam da postoji ime za te ljude’, napisala je ironično. ‘Wumben? Wimpud? Woomud?’ Točan je odgovor, naravno, women: ako menstruiraju, onda su žene, zar ne? Ne: kao što su joj u komentarima brzo pojasnile brojne ne-binarne osobe koje menstruiraju, ali, eto, nisu žene. Ne: kao što su joj pojasnile još brojnije osobe koje su žene, ali, eto, ne menstruiraju. Usred LGBTQ mjeseca, koji se ovih dana obilježava zastavama duginih boja, jedna je omiljena autorica tako ispala poprilično transfobna. Umjesto da se ispriča, objavila je potom dulji tekst u kojem prvi put priznaje da je bila žrtva obiteljskog nasilja. Pa se jednakosti transrodnih ljudi protivi, čini se, iz straha da će ‘prerušeni’ muškarci po ženskim toaletima napastvovati ‘prave’ žene. Samo što je onda ‘The Sun’, najtabloidiotskiji među tiražnim britanskim listovima, krenuo tragom priznanja: nakon nekoliko dana, na naslovnici su najavili intervju s autoričinim prvim mužem pod naslovom ‘Udario sam J. K. i nije mi žao’. Jedna ružna i tužna priča postala je tako još ružnija i tužnija: Rowling, tek što je za nasilje implicitno optužila transrodne osobe, sama je postala žrtva eksplicitnog medijskog nasilja. Negdje između tabloida i Twittera priča bi i završila, da na adresu ‘The Suna’ nije stigla neka vrsta neočekivanog epiloga. Pismo potpisuju britanski trans-aktivisti i aktivistkinje: ‘Osuđujemo vašu užasnu i opscenu naslovnicu: povredu dostojanstva i privatnosti. Ranjive skupine ne bi trebale biti iskorištavane da podižu tiražu novina. Kao transrodne osobe i sami smo često žrtve podjednako opscenih medijskih prikaza. Zato se i ovoga puta borimo protiv mizoginije i nasilja nad ženama.’

Virus rukopisa

Ako koronavirusnu samoizolaciju niste iskoristili da završite planiranu zbirku pjesama, knjigu izrazito lucidnih eseja ili trotomni obiteljski roman, sada vam preostaje čitanje: izdavačka industrija rukopisa nastalih za vrijeme lockdowna očekivano se zahuktava. Na anglofonom tržištu veliki hit bi trebao postati ‘Wuhanski dnevnik’ nagrađivane kineske književnice Fang Fang. Prijevod zbirke tekstova izvorno objavljivanih na društvenim mrežama, koje je tamošnja vlast uredno cenzurirala, donosi svjedočanstvo iz epicentra globalne pandemije, po svemu sudeći izrazito kritično prema Komunističkoj partiji: taman po ukusu Zapada. A već idućeg mjeseca izlaze ‘Intimations’, knjiga eseja Zadie Smith: ‘Nastali u samom početku samoizolacije’, najavljuje izdavač, ‘istražuju ideje i pitanja koje pred nas postavlja neočekivana situacija. Što znači prepustiti se novoj stvarnosti – ili joj se oduprijeti? Kakav je odnos vremena i rada? Što nam, za vrijeme izolacije, znače drugi ljudi? Kako o njima razmišljamo? Koji je odnos prkosa i suosjećanja u krizi?’ Svi važniji naslovi Zadie Smith kod nas su promptno prevedeni, pa uskoro, utoliko, možemo očekivati i ovaj. A okolnim putem, preko prijevoda, vjerojatno ćemo dočekati i novu knjigu Srećka Horvata: pod odgovarajućim naslovom ‘After the Apocalypse’ najavljena je za kraj godine.

portalnovosti

Ima koja godina kad sam se u pandemijskom sklopu manira filozofije i tehnika new age sračunatih na dug i zdrav život, susreo s pojmom ”centriranja atlasa”. Ne dao ti Bog te nevolje da u društvu nadobudnih poklonika Sai Babe i Paola Coelha (zamijeni imena tih folera po osobnoj volji op.a.) mudro ne cmokćeš, vrtiš glavom u nevjerici i zgražavaš se nad tako pogubnom nebrigom za osobni um i tijelo. Kiropraktičari su nicali k’o lude gljive poslije kiselih kiša, a kad se pročulo da navodno centriranje atlasa pretvara muškarce u seksualne alfa mužjake, žene su nas vodale za ručicu “čika doktoru” k’o na cijepljenje.

Naravno, osim što su napunile džepove različitih smutljivaca i dobile u amanet jednako mlohave čune u postelji, ovih dana su self made tehnikom otkrile daleko efikasniji način dizanja ega onemoćalim patrijarsima javno im pokazujući srednjak uz koketan smiješak i neugodnu slutnju što su sve u stanju učiniti s njim,  posebno kad naoštre nokte, a čak je bivša predsjednica KGK pokazala da ima života u njoj ispod svih tih naslaga botoxa.

A žene znaju što muškarci vole.

NIZ SAMOUBILAČKIH DESNIČARSKIH NAPADA

Aktualnu kampanju “Srednji prst”, de facto, isprovocirao je “mili Vili”, ministar zdravstva Beroš, kada je ničim izazvan izjavio dozlaboga nehumanu tvrdnju kako je “djeci bolje u Domu nego li u istospolnoj zajednici” i time ne samo zatitrao zaštitnički odnos majčinstva, nego i senzibilizirao javnost otkrivajući pravu prirodu stranačkog mentaliteta. Usput budi rečeno, svatko tko je barem jednom na Badnjak simbolično posjetio Dom za nezbrinutu djecu ili volontirao u srodnim ustanovama, šokirao se razmjerima neosjetljivosti i površnosti kad je u pitanju skrb o mladim životima, navodno jednom od prioritetnih državnih ciljeva.

Pa kamen bi proplakao nad sudbinom te djece kojima živote kroje nedorečeni zakoni, bezbrojne administrativne ustanove i suludi kriteriji usvajanja. I sve to ministar Beroš izjavljuje usred ogorčenog javnog mnijenja nebrojenim primjerima seksualnog zlostavljanja Crkve, maloljetničke prostitucije i preranih mladenačkih smrti.

I umjesto da se barem ispričaju hrvatskoj javnosti osim uobičajene alibi fraze premijera Plenkovića “ministar se nespretno izrazio, nije tako mislio” – šta je onda točno mislio – mladi par vjerskih konvertita Nino Raspudić i pripadajuća mu družica Marija Selak Raspudić izveli su javni perfomance tvrdeći kako “žene nemaju pravo samostalno odlučivati o pobačaju”, da je statistika zatrudnjelih žena nakon silovanja “prenapuhana”, pokušavali iza načelno prihvatljive tvrdnje o zaštiti života od samog začeća prošvercati crkvenu doktrinu bespogovorne poslušnosti koje se niti sami ne drže i za grand finale najavili “rasformiranje Ustavnog suda jer se ponaša kao parapolitičko tijelo koje braneći pravo na pobačaj se protivi većinskoj volji naroda?!”

Teško je u jedinici vremena uopće izgovoriti kamoli pojmiti toliku količinu nehumanosti I gluposti, ali čuveni slavonski dezerter i šlager pjevač nacionalnih budnica Miroslav Škoro, lider hiperdesničrske izborne opcije Domovinski pokret, pobrinuo se u zakucavanju zadnjeg čavla u domenu ženskih prava i integriteta.

Pa razložimo što je Mudroslav sve izmađijao u svom nejestivom čobancu i doveo žensku populaciju u latentno stanje opravdane raspizđenosti.

POLOMITI ĆEMO VAM PRSTE

Prvo je Škoro, Miroslav Škoro nadaleko čuven po svojoj aroganciji i samodopadnosti – poznata je činjenica da prometni policajac, ratni veteran i obiteljski čovjek, koji ga je svojedobno kaznio zbog divljanja po cesti i pritom, nije bio impresioniran lažnom veličinom koja se isprsila pred njim, jedva zadržao posao – mrtav hladan ispalio da bi silovana žena koja je u tom nedjelu ostala trudna trebala donijeti odluku o pobačaju “uz suglasnost obitelji”. Javnost, posebice njezin ženski dio, nakon što je iscrpio svu snagu utemeljenih argumenata i svjedočanstva još svježih trauma silovanih žena u Hrvatskoj i BiH, pozvao je etablirani dio žena iz javnog života da putem selfija s prigodnom porukom izrazi svoje duboko neslaganje s tom zatucanom, patrijahalnom logikom, u čemu je bila najuvjerljivija višestruko nagrađivana novinarka Danka Derifaj koja je sažela svu poantu kampanje porukom “Odjebite više od moje maternice i moje pičke”

Iziritirani Škoro je najprije svoju političku partnericu Ružu Tomašić naputio da poruči uvrijeđenim ženama kako takvo ponašanje “nije lijepo”, a nakon što su ga svi s prezirom postavili na funkciju ignore, potpuno je izgubio razum i javno počinio kažnjivo djelo prijetnje izjavivši da “mogu mahati prstima, ali kada oni dođu na vlast, dobiti će po tim prstima”

Drugim riječima, polomiti ćemo im prste, a zna se kakvi besprizorni likovi lome prste ženama.

DUGA TRADICIJA PATRIJAHALNOG NASILJA NA UMORU

I na žalost, priči tu nije niti izbliza kraj, ali niti početak. Duga je tradicija patrijahalnog nasilja kojeg na žalost podržava i ženska populacija okupljena oko vjerskih zajednica i sponzorskih celebritiy-a, predvođena opskurnim osobama poput Željke Markić koja je u dvadesetak godina prošla svoju Golgotu od gorljive ljevičarke do religijskog radikala usput, mimo crkvenog nauka, puneći kućni proračun distribucijom kontracepcijskih sredstava.

Kombinacija patrijahalnog mentaliteta prema kojem žena služi isključivo “za kuhaču i kurac”, neefikasno pravosuđe koje rijetko I blago kažnjava silovatelje prisiljavajući, de facto, žrtvu da dokaže kako ničim nije dala povod seksualnom predatoru za napad, ubojice supruga I majki svoje djece koje dobivaju javni prostor kao medijske zvijezde i godinama čekaju prvo ročište suđenja, spora i bešćutna birokracija, prvenstveno Centar za socijalnu skrb, te licemjerno društvo, glavni je generator ženske nesreće u Hrvatskoj.

No, u nepune dvije godine, poduzete su dvije slojevite i javno dobro popraćene ženske kampanje kojim je iskazan otpor mužjačkom teroru što sugerira kako društvena evolucija ide svojim tijekom i privodi tradicionalni patrijahat svom društvenom kraju.

I neka bolno umre, previše je zla počinio.

tacno

Četiri izborne liste mogle bi osvojiti oko 135 od ukupno 151 mandata u Saboru. Restart koalicija kandidirala je većinom ljude lojalne Davoru Bernardiću, dok Andrej Plenković u strahu od debakla uvrštava i svoje kritičare iz redova HDZ-a

U utorak u ponoć istekao je rok za predaju kandidacijskih lista za parlamentarne izbore koji će se zbiti 5. srpnja: prijavilo se 190 lista u 11 izbornih jedinica te 17 kandidatura u 12., manjinskoj jedinici. U ovom članku zadržat ćemo se na logici kreiranja lista u četirima glavnim grupacijama, onima koje bi prema recentnim i relevantnim istraživanjima zajedno mogle zahvatiti oko 135 od ukupno 151 mandata u Saboru, pri čemu je osam zastupničkih mjesta rezervirano za političke predstavnike nacionalnih manjina. Mimo ove četiri šire ili uže koalicije, u parlament bi, dakle, moglo ući svega desetak zastupnika. Lako bi se moglo dogoditi da upravo tih desetak ljudi bude presudno u sastavljanju buduće parlamentarne većine i izvršne vlasti, no liste na kojima se nalaze ti potencijalni budući parlamentarci nisu naročito pogodne za analizu, jer je uglavnom riječ o ad hoc skupljenim imenima i prezimenima od kojih tek jedno, dva ili tri imaju političku ili javnu težinu.

Restart koalicija

Na ovim stranicama ovako smo pisali prije mjesec dana: ‘Predsjednik SDP-a na predstojećim izborima neće postupiti kao što je postupio na europskim izborima. Neće biti velikodušan prema neistomišljenicima, jer sad gradi buduću – svoju – arhitekturu stranke, dok na izborima za Europski parlament praktično nije imao što izgubiti davanjem šanse i ljudima koji ne spadaju u njegov krug. Takav pristup neizbježno će dovesti do ponovnog otvaranja starih unutarstranačkih rasjeda, a to nije najpoželjniji ambijent za izlazak na izborni megdan.’ Tako se i dogodilo: Davor Bernardić pretpostavio je stvaranje lojalnog SDP-ovog zastupničkog kluba rezultatu na srpanjskim izborima, što i dalje ne znači da Restart koalicija neće osvojiti više mandata od HDZ-a, ali to samo po sebi, naravno, ne podrazumijeva stvaranje parlamentarne većine i preuzimanje vlasti. Svaki mandat bit će važan u dosezanju magične brojke od 76, a Bernardićeva uskogrudna kadrovska kombinatorika nesumnjivo će smanjiti broj saborskih ruku SDP-a i njegovih partnera.

Bernardić kao da je jedva dočekao da nagradi one koji su mu bili vjerni i poslušni u protekle turbulentne tri i pol godine, premda je jedina dva dobra poteza na čelu SDP-a povukao usprkos otvorenom ili manje otvorenom gunđanju unutarstranačke reprezentacije političkih antitalenata. Ta dva poteza – koji mu, rekosmo, nisu mogli donijeti osjetniji gubitak – bila su formiranje liste za europarlamentarne izbore mimo kriterija lojalnosti šefu partije te iznuđeno pristajanje na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića. Najjača postava antitalenata sad je posađena na prva ili sigurna ‘ulazna’ mjesta na listama u većini izbornih okruga: Rajko Ostojić i Vesna Nađ u Drugoj, Domagoj Hajduković i Romana Nikolić u Četvrtoj, Davorko Vidović u Šestoj, Zlatko Komadina i Zvane Brumnić u Sedmoj, Erik Fabijanić u Osmoj, Franko Vidović u Devetoj… Osim njih, na ‘ulaznim’ ili izglednim pozicijama nalazi se i odred kandidata za koje šira javnost nikad nije čula i o kojima gotovo ništa ne znaju čak ni neki istaknuti SDP-ovci koji se s tim ljudima nalaze na istoj listi.

Bernardićev jedini argument jest da je svako mjesto na listi isto i na isti način ‘ulazno’, s obzirom na to da postoji mogućnost preferencijalnog glasanja, no taj argument, svi to znaju, nikako ne drži vodu. Peđa Grbin, Vojko Obersnel i Joško Klisović, na primjer, moraju se boriti za preferencijalne glasove i voditi donekle personalizirane i neizvjesne kampanje, a Eriku Fabijaniću, Zlatku Komadini i sličnima zagarantirana je saborska fotelja samo zbog toga što su srčano branili šefa stranke. Davorko Vidović čak je šest mjesta na listi ispred Kristine Ikić Baniček, iako je ona na izborima u Sisku postigla rezultate kakve Vidović nikad nije ostvario.

Predsjedniku SDP-a primarno je da što više učvrsti svoju vlast u stranci, da sačuva svoj položaj neovisno o tome kakav će biti rasplet predstojećih izbora. SDP će zbog toga platiti cijenu na izborima, pitanje je samo koliku, a profit bi – osim HDZ-a u vidu apstinencije dijela socijaldemokratskih birača – mogla izvući lijevo-zelena koalicija okupljena oko platforme Možemo!, s tim da lijevo-zeleni teško mogu do više od dva ili tri zastupnika, ali u ovim okolnostima i taj broj zastupnika može biti od velike važnosti.

HDZ i partneri

Andrej Plenković ozbiljno se uplašio izbornog debakla, pa se pri sastavljanju izbornih lista odlučio za ‘širokogrudnost’ u odnosu na svoj pristup slaganju liste za prošlogodišnje europske izbore: sad se, za razliku od prošlog proljeća, na listama našlo mjesta, makar na dnu ili pri dnu, i za one koji su bili Plenkovićevi protivnici na unutarstranačkim izborima prije tri mjeseca ili su bili bliski njegovim protivnicima. Riječ je o Davoru Ivi Stieru, koji je visoko plasiran, pa Miru Kovaču, Domagoju Ivanu Miloševiću, Stevi Culeju. Bernardić je, dakle, napravio korak unatrag, Plenković korak naprijed, i našli su se otprilike u istoj ravni. Šef HDZ-a – čija se dosadašnja izborna kampanja ili pretkampanja doima umornom i defanzivnom – želi disperzirati odgovornost za rezultat izbora i suziti prostor postizborne kritike, naročito postizborne kritike s unutarstranačke desnice. Sva takozvana iznenađenja na HDZ-ovim listama, što uključuje i već spomenute Stiera i društvo, povezana su s Plenkovićevom nakanom da pokaže svoje domoljubno mišićje desnijima od HDZ-a, da se obrani od Škorinog nezadrživog napada na biračko polje u kojem je stacioniran i veliki broj ljudi na čiji glas računa HDZ. U tome je smisao angažiranja povjesničara i hercegovačkog ratnog obavještajca Ive Lučića, ultrakonzervativne bivše europarlamentarke Marijane Petir, utjecajnog ratnog veterana Ante Deura…

Vrlo je vjerojatno da će se to paradno skretanje udesno pokazati promašenim. Plenković nije shvatio da, što god da učini, ne može vratiti najveći dio desnih glasača koji su mu okrenuli leđa i na europskim i na predsjedničkim izborima. Sve da i lično navuče majicu s HOS-ovim grbom i da se založi za punu legalizaciju ustaških povika, sve da je na svoje liste uspio privući još deset ratnih generala i pridobiti još otvoreniju podršku Kaptola, Plenković ne može neutralizirati nabujalu desničarsku konkurenciju: nepovratno je – svejedno da li opravdano ili neopravdano – izgubio povjerenje radikalnijeg krila desnice, a Škoro još nije stigao iznevjeriti poveći dio od onih 460 tisuća glasača s nedavnih predsjedničkih izbora. Umjesto nadmetanja u desnilu sa Škorom i njegovima, HDZ-u je bilo mudrije da se pokušao protegnuti prema centru na temi europskih vrijednosti i konkretne koristi od članstva od Europskoj uniji. Plenkoviću je, međutim, bilo važnije da, u slučaju izbornog podbačaja, ima argument protiv unutrašnjih prigovora da se radi o logičnoj posljedici HDZ-ovog četverogodišnjeg lijevog skretanja.

Na listama nije bilo prostora jedino za Ivana Penavu i Milijana Brkića, kao ni za veći broj žena, odnosno onaj broj žena koji je zakonski minimalan. Za Penavu bi se, kako je krenulo, još i našla pozicija da nije bio odviše nestrpljiv i da nije pohitao k Škori, dok je Brkić, čini se, bio unaprijed otpisan. Ubrzo će se pokazati hoće li Brkić, od kojeg je Plenković kontinuirano strahovao u prošle četiri godine, jednostavno iščeznuti iz politike ili će na odlasku učiniti sve da našteti onome i onima koji su ga otpisali.

Domovinski pokret i partneri

Personalni sastav izbornih lista Domovinskog pokreta u velikoj mjeri odražava profil Miroslava Škore: red ljutih nacionalista antisrpske provenijencije, red patetičnih nacionalista, red politički zainteresiranih biznismena, red klerikalnih polufanatika, red bivših mostovaca i drugih konvertita, red relativno popularnih zabavljača i komedijaša, red ekshibicionista i šarlatana. Škoro se opredijelio za lakši put: u desetak mjeseci, koliko aktivno politički djeluje, pjevač se nije potrudio da izgradi ili počne graditi autentičnu političku opciju i organizaciju, nego je s političkih margina pokupio ono što mu se jeftino nudilo i što se uklopilo u njegov plan da na brzinu kapitalizira glasove iz prvog kruga predsjedničkih izbora. Taj put je, rekosmo, lakši, no mana mu je u tome što je savez te vrste gotovo nemoguće održati na okupu poslije izbora ili na iole duži rok, naročito s obzirom na to kakvim sujetama raspolažu viđeniji ljudi sa Škorinih izbornih lista.

Most nezavisnih lista

Od viđenijih dosadašnjih mostovaca na listama su se našli tek Božo Petrov, Nikola Grmoja, Miro Bulj i Marko Sladoljev, a ostali su zamijenjeni novim i navodno popularnim licima koja se, bez ikakvog pokrića, proglašava političkim kapitalcima. To su, prije svega, Nino Raspudić, Marija Selak Raspudić, Marin Miletić i Zvonimir Troskot. Ovakva predizborna zamjena identiteta, ili preciznije: hokejaška prilagodba kadrovskog sastava stvarnoj političkoj ideji stranke, dosad nije viđena u hrvatskoj politici. Bez obzira na to hoće li se takav pristup pokazati više ili manje neuspješnim za Most, već je sad jasno da neće donijeti ništa dobro ni hrvatskoj politici ni hrvatskim građanima.

portalnovosti