![]()
TRAVANJ
Travanj! Mjesec povratka lastavica s juga, bujanja trave, cvata voćaka, buđenja prirode. Proljeće! Priroda u svojoj punini nudi ljudima, životinjama, drveću, voćkama, povrću, radost življenja. Umjesto toga u cijelom svijetu zabrinutost, zatvaranje ljudi u svoje domove. S ove makro situacije prijeđimo na mikro.
U brodskom naselju Budainka neuobičajeno je tiho. Tišinu remeti oglašavanje ptica: lastavica, vrabaca, grlica, golubova, svraka, vrana. Lastavice neumorno lete iznad naselja loveći kukce, kad ožedne odu do prve vode, poput kanadera se obruše na nju i kao pljoska, tri – četiri puta zagrabe kljunom vodu i opet u lov. Tu i tamo prođe pokoji kamion, motociklist, automobil, biciklist, pješak. Škole ne rade, nema uobičajene vike djece.
Starac Vinko ustao je oko 7 sati, otišao u kupatilo i nakon petnaestak minuta već je slušao emisiju “U mreži prvog” na Hrvatskom radiju, prvi program. Naravno, riječ je o koronavirusu. Za polusatne emisije Vinko je pijuckao kavu i nekoliko puta promrmljao:
– Prokleti virus.
Vinko je već godinama udovac, živi sam u skromnoj kući s lijepom okućnicom. Otkad mu je žena umrla, nije se upuštao u avanture s drugim ženama, iako je bilo nekoliko prilika. Starac je imao još uvijek gustu, potpuno sijedu kosu. Sada je malo pogrbljen, ali još uvijek visoka rasta. Lice ovalno i, s obzirom na godine, ne previše išarano borama. Oči smeđe, nekad privlačne za žene. Uši oveće, pomalo klempave. Struk, što je bio stariji, to obimniji. Ima povremene napade išijasa. Kad ga napadne teško se, uz pomoć štapa, kreće. Sin jedinac mu živi u Brodu, na drugom istočnom dijelu grada, u Osječkoj ulici.
Do pojave koronavirusa obrađivao je malu bašču unutar dvorišta. U nekoliko gredica sadio je uglavnom bijeli i crveni luk, paradajz, krastavac (koji je posebno volio), malo blitve, koja glavica kelja i nešto mrkve i peršina. Uživao je to povrće jesti kako je dospijevalo. Našlo se nešto i za sinovu obitelj.
Od prvog poziva Stožera kojim se apelira na starce da ne izlaze bez prijeke potrebe, Vinko se nije maknuo izvan dvorišta. Vrt je potpuno zapustio tako da je izgledao otužno. Što se tiče opskrbe životnim namirnicama, jednom tjedno bi unuk Marko navratio i donio mu potrepštine. Većinom nije htio izeti novac. Marko je izgubio posao, prima preko Zavoda za zapošljavanje naknadu. Vinko je sam pekao vrlo ukusni kruh, a kada mu se to nije radilo, kruh bi mu kupio u obližnjoj trgovini susjed, dugogodišnji prijatelj Slavko.
………
Slavko je Vinkov susjed desetljećima. I on živi sam. Prije više godina žena ga je ostavila i otišla s drugim. Nisu imali djece. Pokušao je jedno živjeti s drugom ženom, ali nije išlo, rastali su se u miru. Odonda poneka ljubavnica, zadnjih godina ni to. Govorkalo se da ima izvanbračno dijete, on je o tome šutio, navodno dijete i njegova majka nisu se javljali. Sve se završilo na priči.
Visok je to starac, ono malo kose oko ušiju i pozadi potpuno je sijedo. Lice mu išarano borama, preplanulo od višegodišnjeg izlaganja suncu i vjetru. Nos, što bi rekli, grčki. Stas vitak, hoda malo pogrbljen. Na nogama je još brz, skoro poput nekog mladića. Za razliku od prijatelja, još uvijek obrađuje nekoloko gredica u bašči. Ne libi se otići do dućana po namirnice. Još uvijek je vozač. Vozi dobro uščuvan stari Opel. Jednom u desetak dana ode u neki od trgovačkih centara kupiti ono što nema u lokalnom dućanu. Ima internet i pametni telefon. Rado surfa po internetu. I on voli slušati radio preko dana. Omiljene su mu emisije posvećenoj starijoj glazbi, iz doba njegove mladosti. To je muzika s kraja četrdesetih do polovice sedamdesetih prošlog stoljeća. Takve su emisije npr. nedjeljom na drugom programu Hrvatskog radija “Hulahop” do 10 do 13 sati ili na Rado Osijeku “Gramofon”, subotom od 18 do 19 sati, koju dobro vodi Dragan Lenart.
….
Otkad je zavladao Covid 19 dvojica staraca se nalaze 2 puta tjedno kod Slavka na kavi i razgovoru o aktualnostima. Prvo su kavu pili u kući, a kada se vrijeme proljepšalo piju je vani u dvorištu. Vinko se virusa jako plašio, pa su u kući pili kavu na distanci od blizu 3 metra.. Nije ni Slavku bilo lako, ali se korone nije plašio. Govorio je:
– Čuvam se koliko mogu, a ako vrag dođe po svoje, već sam se naživio.
Samo da ne bude agonije, ono što mora da se dogodi neka ne traje dugo.
Vrijeme je bivalo sve toplije, drveće olistalo, trava sve zelenija i bujnija. Dok su jednom tako prijatelji pili kavu reče Slavko:
– Vinko, red je da i ti počneš kod mene dolaziti na kavu, inače ću ja prestati dolaziti kod tebe.
– Nemoj tako, znaš da me je strah hodati stazom.
– Pusti, neće ti ništa biti tih tridesetak metara.
I tako. Počeo je Vinko dolaziti Slavku na kavu jednom tjedno. Dok su jednom prilikom pili kavu kod Vinka, započe razgovor o svemu i svačemu. Uz kavu Vinko je pio umjereno hladan sok, Slavko hladno pivo. Vinko zapali cigaretu i sa zadovoljstovm povuče dim. Ovisno o situaciji pušio je 5 do 10 cigareta dnevno.
– Eto, Vinko, i ti dođe na svoje.
– Kako?
– Francuski naučnici utvrdili da su pušači otporniji na virus od nepušača.
– Neka barem neka korist od cigareta. Još da neki znanstvenici utvrde i da alkoholičari imaju veću zaštitu od onih koji nisu skloni alkoholu, na koronavirus, pa da i oni dođu na svoje.
– Jedan stručnjak veli da je način kapitalističke proizvodnje odgovoran za bezbrojne zločine, svakodnevno umiranje desetaka tisuća djece zbog neishranjenosti i bolesti uzrokovanih glađu, a sve da bi oligarsi uživali u nevjerojatnim povlasticama, bezbrojnim blagodatima i astronomskom povećanju njihova bogatstva – reče Slavko.
– Nisam to pročitao, ali je poznato da mali broj ljudi posjeduje više od velikog broja svjetske populacije.
– Čuo sam na radiju podatak da 2.150 bogataša raspolaže sa 60% svjetskog bogatstva. Također, 22 najbogatija muškarca ima više od sviju afričkih žena.
– Takovi, uz pomoć svojih slugu, šire informacije da je neoliberalni kapitalizam nešto najbolje što je ljude zadesilo od postanka svijeta. Po njima nema niti može biti boljeg društveno političkog sistema od neoliberalnog kapitalizma, što je notorna, prljava laž – počeo se žestiti Vinko.
– Ako netko kaže nešto protiv takvih, pomalo mahnitih razmišljanja, odmah biva denunciran: komunist, nazadan, glup. Neke u nekim državama čak zatvaraju u ime progresa ili ih pokušaju potkupiti.
– Naravno da je taj sustav sjajan za oligarhe, njihove sluge i miljenike. Tobože u ime Gospodina, PDM, prirodnih zakona i natjecanja oni opravdavaju tu strahovitu razliku u dohocima. Većinu naroda uspavljuju sa sve više pomalo nastranih filmova s puno nakaza, zatupljujućim serijama, realiti šouima, vrhunskim glumcima, sportašima, pjevačima. U odnosu na broj stanovnika svijeta takvih je malo, njih rado plaćaju jer će onda dosta svijeta raspravljati o glupostima i pri tome zaboraviti na ono bitno, da većina živi sve lošije, a bogataši sve bolje.
– Bogati preko vlada osiguravaju donošenje zakona koji u startu njima omogućuju bolje uvjete natjecanja. To je kao, recimo, utrka na 100 metara, bogati su već na 50 metara, kada startaju ostali. Ne’š ti natjecanja. Dosta ljudi jedva sastavlja kraj s krajem, a to im je manje bitno od toga je li Messi dao gol glavom ili nogom, je li u seriji glavni lik otac ili brat nekome, je li neka starleta povećala svoje grudi ili guzove, tko koga j.b. u rialitiju i slično. Neki ljudi u tome nalaze utjehu, neki su jednostavno primitivni, ali što je s većinom ostalih? Sluge oligarsa ne libe se širiti mržnju prema drukčijima jer onda većina ljudi neće kriviti bogataše za svoj bijedni položaj. Mlatit će se s onima drugima zbog ovoga ili onoga na zadovoljstvo bogataša – mudrovao je Slavko.
– Ne treba zaboraviti da među sluge bogataša spada i jedan dio klera, koji za malo udobnosti “zaboravljaju” na evanđelja. Iz evanđelja uzimaju ono što im odgovara, a ostalom malo govore ili šute.
– A što jadni “celebovi”. Odjednom malo koga zanimaju oblici njihovih guzica, veličina sisa starleta, koga i koliko j.b., što jedu, kolike je veličine i koliko koštaju njihove jahte, helikopteri, avioni, automobili, viletine. Trebao je doći ovaj strašni virus da većina ljudi shvati da je život puno sadržajniji i puniji od takvih sranja.
– Sada se puno više slušaju epidemiolozi i ostali stručni ljudi po pitanju virusa. Dosta povodljivih i naivnih ljudi počinje shvaćati da ih veličina i oblik nečije guzice ne može spasiti od koronavirusa.
Obojica staraca se nasmaija, a onda će Slavko:
– Uostalom, prelijepih guza ima u dosta žena u našem naselju da ne idemo dalje. I ni jedna je ne slika i ne stavlja na internet da bi na njoj zarađivala.
– Šteta što smo ostarili pa nas to više toliko ne zanima.
– A i da nas zanima briga njih za starce poput nas.
– Ipak, možemo ih ponekad bar pogledati – sramežljivo će Vinko.
– Je, je, naročito ti koji se jedva usudiš prošetati do moje kuće.
Opet se nasmijaše. Onda se usta Vinko i reče:
– Prostata!
– Znam, samo idi.
Kada se vratio, razgovor se nastavio.
– Čitam, početkom devedesetih izvršio se tihi prijelaz na zapadu dražve blagostanja u neoliberalni kapitalizam – reče Slavko.
– Fino su iskoristili pad komunizma zapadni, posebno američki i britanski milijarderi. Našli su lako i dobro platili sluge diljem svijeta da se natječu u napadu na komunizam, čak i na ono što je u njemu bilo dobro, a što je spomenuo i papa Ivan Pavao II. Tako su mogli u miru i tišini raditi na razmontiranju države blagostanja i početi propovijedati o neoliberalnom kapitalizmu kao o nečem najboljem što se čovjeku može dogoditi.
– To je ponekad poprimilo karikaturalne oblike. Neki plaćenici su, maltene, proglasili taj sistem kao dar s neba. U apologete neoliberalnog kapitalizma valja ubrojiti i pojedine fanatike i bome poneke, tobože učene, budaletine.
– Čovjek mora biti tuntav da vjeruje u takva tumačenja objektivne stvarnosti.
– Povijesna iskustva vele da će oni govoriti takve nebuloze sve dok milijarderi ne izmisle neki novi način bržeg uvećavanja svoga bogatstva na račun naivnih, da ne kažem blesavih, građana svijeta.
– Narodu još više virtualnih guzica, sisa, realitija, tupih serija, filmskih nakaza, bogataši jahte, avioni, helikopteri, skupocjeni automobili, viletine, ljubavnie i ljubavnici, sve to u izobilju da imaju, uz pomoć dobro plaćenih slugu.
– Reci ti meni, Vinko, u sadašnjim okolnostima, što je socijalizam, a što je ovakav kapitalizam. Hoće li u nevolji nekoj kapitalističkoj državi prvi skočiti u pomoć, makar i minimalnu, prijateljska kapitalistička država ili tobože neprijateljska komunistička država. Ovo što se proteklih dana događalo zbunjuje. Ti znaš da sam oduvijek ne baš prijateljski nastrojen prema komunizmu, ali je činjenica da su Italiji prvi priskočili u pomoć u liječnicima i sanitetskom materijulau komunističke države Kina i Kuba te Rusija kojoj je na čelu autoritativni Putin. Oni su pomoć slali i drugim državama kao BiH, Češkoj, Srbiji. Rusi su imali parolu: “Iz Rusije s ljubavlju”. Zvuči patetično, ali j.b., ta je pomoć vjerovatno nekom spasila život. Državnici tih zemalja su pomoć prihvatili sa zahvalnošću, baš kao i građani tih zemalja. Tko je tu sada pravi prijatelj, a tko deklarativni? Kako uvjeriti one koji su skinuti s respiratora da je zapad jedini istinski prijatelj Italije, a ne mrski komunisti i diktator Putin. Hoće li, recimo, i dalje Iatalija na pritisak američke administracije u prvom redu, pa i birokrata iz EU, pdržavati sankcije Rusiji? Taman da su Kina, Kuba i Rusija pomogli iz svojih političkih ciljeva, oni su ipak pomogli, braća kapitalisti nisu. Možda hoće, ali nisu daka je bilo najteže.
– Eno jedan njemački dužnosnik optužio Trumpovu administraciju za gusarenje, budući su negdje u Aziji oteli iz aviona zaštitnu opremu namijenjenu Njemačkoj.
– Trump se brani da je samo spriječio šverc. Dužnosnik mu odgovara da ovo nije divlji zapad. Od tada više nema takvih ispadal.
Vinko je u svom vrtu imao stablo jorgovanaj pa je Slavko po polasku ubrao nekoliko grančica. Volio je karakteristični miris jorgovana. I nehotice se sjetio mladosti, kada su lokomotive “parnjače”, za 1. maj bile okićene jorgovanom, ponosno, gotovo gizdavo, klizile tračnicama, uz pokoji prigodni pisak. Kao da su htjele reći “Evo svijete, radnici, i mi slavimo vap praznik”. Sjetivši se toga gotovo mu suze navrnuše na oči. Ma nije to bila nikakva jugonostalgija, kako bi to okarakterizirali tvrdi desničari. Bila je to normalna, obična nostalgija za davno prohujaloj mladosti i ona posotji, sviđalo se to nekome ili ne, kod dosta ljudi, bez obzira na društveno političke sisteme. Sustavi prolaze, nostalgija ostaje.
U jednom trenutku, dok se stazom vraćao kući, Slavko poskoči poput mladića, valjda dirntu lijepim uspomenama.
SVIBANJ
Osvanuo je 1. maj praznik rada. Što se tiče vremena bio je to jedan od lošijih. Cijelo je dopodne padala kiša, izvedrilo se odmah iza podne, oko 14 sati ponovno je počela padati, pa se malo razvedrilo. Temperatura oko 12 sati bila je oko 16 C. Pravi proljetni dan. Zbog koronavirusa ulice su bile uglavnom puste, nije bilo većih skupova na Poloju, Migalovcima, Petnji i ostalim izletištima kao nekada. Nikada otužniji praznik rada u nekoliko posljednjih decenija.
Dvojica prijatelja se dogovorila da se nađu oko 12 sati kod Slavka na roštilju. S ozbirom na njihove godine bio je to skroman roštilj: 5 – 6 roštilj kobasica, jednako toliko manjih pilećih bataka, nekoliko ćevapčića i komadića slanine.
Prijatelji su polako jeli, pili svoje piće i razgovarali. Slavko će:
– Koliko se sjećam ti sie već desetak godina cijepiš protiv gripe.
– Osam!
– Ja zadnje tri.
– Znam!
– Otkad se cijepim protiv gripe nisam bio ni prehlađen.
– Ja samo jednom, blago.
– Prije nego sam se počeo cijepiti protiv gripe imao sam dvije godine zaredom čudnu prehladu. Bilo je tu dosta simptoma gripe ali i ovog virusa.
– Nisi mi o tome pričao. Zašto čudna prehlada?
– Trajala je oko 3 tjedna. Najprije sam počeo veoma glasno kašljati i teže pričati.
– Što se kaže izgubio si dobar glas. Sjećam se da tih dana nisi dolazio kod mene zbog prehlade.
– Nisam išao kod nikoga, samo u obližnji dućan ponekad i jednom u Kaufland. Iamo sam temperaturu od 37,2 do 38 C. Vraća se u tri navrata po nekoliko dana. Taman sam pomislio da sam je se riješio, a evo je opet. U nekoliko navrata sam se po noći znojio iako je prvi puta bio siječanj, drugi puta veljača, a ti znaš da ne grijem spavaću sobu. Za cijelo to vrijeme izgubio sam osjet mirisa i okusa. Pri kraju sam počeo izbacivati šlajm, nagovještaj ozdravljenja. Disao sam normalno, pomalo pištavo kao astmatičar, nije bilo bola u mišićima. Ruke već godinama perem više puta dnevno.
– Nešto mislim, Slavko, da to nije bila preteća ove korone, ali nije bila prepoznata. Liječnici su mislili da se radi o težoj prehladi ili gripi.
– Moguće je to bila najava onoga što dolazi.
– Znam nekoliko ljudi koji su imali slične simptome, a jedan je čak završio u bolnici i jedva preživio. Ipak mislim da se radilo o jačoj prehladi ili gripi.
– Možda jednog dana nekom padne na pamet da se preispitaju smrti od gripe unazad zadnjih 5-6 godina. Nije isključeno da su ti nesretnici umrli ustvari od koronavirusa. Kako će se onda osjećati rukovodstva nekih država koja žestoko napadaju Kinu zbog Covid-19?
– Što se kaže pravit će se Tošo. Zanijemit će.
…….
Mic po mic, malo po malo i evo već je polovica mjeseca svibnja. Vrijeme uglavnom toplo, nažalost s vrlo malo kiše za kojom vape poljoprivrednici.
Ovaj puta su se starci našli na kavi kod Vinka. Situacija standardna. Kavica, umjereno hladno osvježavajuće piće i divan.
Slavko će nostalgično:
– Neki sam dan prolazio kraj jedne drače i ubrao nekoliko grančica. Uvijek sam bio oduševljen posebnim mirisom cvijeta bagrema.
– U mladim danima smo uživali ne samo u mirisu bagrema, nego smo uživali i u jedenju mirisnog cvijeta.
– Tko zna koliko smo usput pojeli raznih buba kojih uvijek ima na cvijetu.
– Neka smo, da je štetno nas odavno ne bi bilo.
– Draču smo jeli samo mi dečkići, ne znam ni jednu curicu koja je to uradila.
– Vjerojatno su bile pametnije i opreznije od nas.
– Pustimo bagrem, Vinko. Znaš da još uvijek imam onaj stari radio kazetofon i snimljenih preko 30 kaseta s pjesmama naše mladosti, od rocka pa do izvornih narodnih pjesama iz cijele bivše države.
– Kako ne bih znao.
– Jučer sam poslušao oko 40 pjesama naše mladosti. Uhvatila me neka nostalgija, tuga, ali i radost. Mladost je odavno nepovratno prošla, ali ostaju sjećanja. Nema te sile koja me može natjerati da se popišam na četrdesetak godina svog života. Kada bih to učinio, pomokrio bih se na cijeli svoj život.
– Slažem se. Bio sam sretan 1990. godine što ne znači da treba popljuvati sve ono što je bilo prije toga. Živi i zdravi roditelji, njihova briga za nas, dječje igre, škola, bavljenje sportom, prve ljubavi, zapošljavanje i puno još toga nezaboravnog događalo se prije 90. godine.
– Neki licemjeri vele da su tek 1990. godine prodisali punim plućima. Mrze svoje djetinjstvo i mladostzbog toga što se to odigravalo u socijalizmu i Jugoslaviji.
– Ma, oni se samo prave da to mrze, jer da uistinu mrez bili bi zreli za određena promatranja. Osobno dišem punim plućima i onda i sada.
– Baš kao i ja.
Začuše kako se otvara kapija. Učas eto Vinkova unuka Marka pred njima.
– Zdravo, Marko! – pozdravi Slavko.
– Živio, Marko! – pozdravi Vinko.
– Bok, starci! – uzvrati Marko.
– Kako si? – upita Vinko unuka.
– Dobro, a vas dvojica sigurno češljate političke i ine događaje.
– Tek smo počeli – uzvrati Vinko.
Vinko donese unuku hladno pivo i čašu. Marko ga je brzo ispijao. Razgovarali su o sportu jer Marko nije mario za politiku. Ispivši pivo Marko priupita djeda:
– Trebaš li štogod?
– Ništa.
– Dobro, onda idem.
– Drago mi je da si navratio.
– Doviđenja.
– Doviđenja – uglas će prijatelji.
Starci nastaviše razgovor.
– I što misliš, Slavko, hoće li se brzo naći lijek i cjepivo protiv Covid-19?
– Hoće.
– I ja mislim tako.
– Bogataši ulažu silan novac da se pronađe cjepivo ilijek, ali ne iz nekih humanitarnih razloga nego zbog vlastite guzice.
– Korona, istina, više pogađa siromašne, ali nisu imuni ni bogati i moćni.
– Bogate, između ostalog, muči što stručnjaci vele da 255 ljudi ima u sebi virus, a nema nikakvih simptoma.
– Dokle god veći dio stanovnika svijeta ne bude procijepljeno oni nisu posve sigurni od zaraze u poslovnim i seksualnim kontaktima.
– Njihovi seksualni partneri morat će prije svakog seksa donijeti test da nisu pozitivni na koronu star najviše jedan dan.
– Po tom pitanju su nesigurniji nego kod sida virusa. Stave kvalitetni kondom i u velikom postotku su sigurni da se neće zaraziti.
– Kod korone nikakav kondom ne pomaže.
Starci prasnuše u smijeh.
– Eto konačno i nešto dobroga od predsjednika Trupma. Donirao je određeni broj respiratora Brazilu i poslao ih je 200 u Rusiju – pomalo se čudio Slavko.
– Svaka čast.
LIPANJ
Eto lipnja, mjeseca kada proljeće nestaje, a ljeto nastaje. I, da! Pogrešno mnogi misle da je nazi lipanj i ostalih mjeseci hrvatski, a jun i ostala imena mjeseci da su srpski. Kakve li zablude. I po srpskom narodnom nazivllju imena mjeseci su siječanj, veljača, ožujak… do prosinca. Slična imena imaju i Slovenci, a sigurno i neki drugi Slaveni. Janura, februar… pa sve do decembra su međunarodna imena mjeseci, a ne srpska. Čemu onda svađe, mržnja po ovom, a bome, i po nekim drugim pitanjima?
Dobro, vratimo se mi priči o dvojici staraca i njihovim ćakulama uz kavu i osvježavajuće piće. Polovica je mjeseca. Dan je bio sunčan, topao, ljetni, primjeren dobu godine. Ovaj je puta sastanak bio kod Slavka.
Srknuvši gutljaj kave reče Vinko:
– Osjećaš li ovaj opojni miris lipe?
– Kako ne! Sjećaš li se ti kada smo kao djeca brali cvijet lipe pa da davali majkama koje su ga sušile na suncu i onda ga osušenog stavljale u škanicle.
– Domaćice su od toga pravile čaj za prehlađene i gripozne članove obitelji.
– A i mi djeca smo došli na svoje makar bili posve zdravi – sa sjetom će Slavko.
– Uh, kako je bio ukusan taj čaj. Majke bi ga dobro zašećerile i stavile u njega malo limunova soka, a mi bismo ga pili prilično toplog.
– To su bila vremena, nego što kažeš na ovo najnoviju koruptivnu aferu?
– A što bih rekao.
– Državna tajnic je svoje govore započimala riječima “Hrvatice i Hrvati”, “Hvaljen Isus i Marija”, na odušuvljenje “velikih” Hrvata i jednog dijela popova. To je, naravno, bila, kao i uvijek, maska da se može na miran način posvetiti svom poslu: korupciji. Nekim je popovima i takva draža od najpoštenijih članova lijevih stranaka.
– Takvi povici iz usta takvih licemjera zvuče kao psovka. A ona načelnica općine veli da nije tražila mito, ali ga je dobila i uzela.
– Neki naši političari, licemjeri i lopovi, uveli su novu, višu, fazu mita. Uopće ga ne traže, ali ga dobivaju i uzimaju.
– Te mi dvije vjernice pomalo liče na tobožnje vidjelice. Eno jedna od njih napravila uz more na nedopuštenom mjestu, kućerinu vrijednu milione. Jedan evangelist veli da je Isus bio toliko bogat da nije imao gdje ni glavu da nasloni, a njegovu je majku evangelist i apostol Ivan uzeo u svoju skromnu kuću. Ne’š ti, majke i sina bogataša.
– Hrvatska biskupska konferencija stvarno je neutralna. Kao da je pastvi nacrtala za koga se treba glasati, a neodlazak na glasanje je grijeh propusta. Može se griješiti mišlju, rječju, djelom i propustom.
– Zna se i desnije od toga. Još samo fali prijetnja paklenim mukama.
– Što misliš, Vinko, zašto je na Balkanu desetak puta manje zaraženih i umrilih od korone nego na jugozapadu Europe – skrenu Slavko razgovor na drugu temu.
– Pitanje za milijun dolara na koje nitko ne zna odgovor. Ovo je preteška tema za znanstvenike i stručanje, a mi smo samo dva starca koja laprdaju uz kavu da im prođe vrijeme.
– Narod je na ovim prostorima veoma nediscipliniran po pitanju ekonomije i raznih propisa, ali je možda discipliniraniji kad je u pitanju, ne možda toliko bolest, koliko neki autoritet poput Stožera ili Crkve. A možda su u pitanju geni. Ovdje su svakakvi vladali, narod se miješao, možda je i to doprinjelo boljem imunitetu. Možda ljudi na Balkanu manje umiru i od gripe od ostalih.
– Trump je potcijenio koronavirus pa sada Amerikanci plaćaju veću cijenu nego što bi je platili da su na vrijeme prepoznali opasnost od virusa.
– Osobno ovako star s ovako malom penzijom sretan sam što ne živim u SAD-u. Tamo bih nakon 6-7 dana krepavao s koronavirusom uz neku kantu za smeće, sretan što umirem u demokratskoj Americi, a ne u komunističkoj Kubi. Sačuvaj nas Bože američkog zdravstvenog sistema.
– Mi ovdje, u svojoj državici, nekako preživimo s našim malim mirovinama. Nismo gladni, žedni, goli, bosi, niti se po zimi smrzavamo.
– To je točno, ali nema ništa od i malog luksuza.
– Što smo stariji tonam treba manje luksuza. Sve nekako ide dok je čovjek pokretan i ne previše bolestan. Kad se to dogodi jedan dio penzionera nađe se u velikim problemima.
– Da tobože pobožni ljudi i oni beskrupulozni manji kadu, takvih bi problema bilo manje. Možda jednom bude bolje, ali je za nas kasno.
– I što kažeš, Slavko, hoće li biti drugog vala virusa?
– To ne zna nitko, ali kad već pitaš, mislim da će se ovaj virus, na žalost, ponašati kao gripa. Eto njih skupa na jesen.
– Vidiš, ja mislim da se neće vratiti.
– Jedan od nas će pogoditi, volio bih da to budeš ti.
– Vidjet ćemo.
Evo nas u kalendarskom ljetu, ali to je, možda, za neku drugu priču.
Upregnula se zagrebačka policija, MUP u cjelini, skupa s policajministrom Božinovićem da zaštite anonimnost, dobar glas i nedodirljivost uglednih kustošijskih neonacista. To bismo, možda, u naivnosti i mogli smatrati dijelom zakonske procedure da ista ta policija, MUP u cjelini i isti taj Božinović nisu svojedobno objavili ime, prezime i fotografiju čovjeka koji je skrnavio spomenik Franje Tuđmana, izloživši ga time, ciljano i namjerno, opasnosti javnoga linča.
…kada dođe čas. Nisam sigurna da li je došao, ali da je dobro, nije. Ne samo to što se virus opet počeo širiti ( kao da netko još vjeruje da smo doista imali 0 zaraženih jedno vrijeme?!), već i stav nekih ljudi koji očito gledaju samo kroz svoj mali prozor.
Egzil
I poštara Deura, i matičara Sibinovića, koji bi svaki put od ganuća zaplakao vjenčavajući ljude, i svake one neudate stare cure iz Titove i Kralja Tomislava ulice ja se sjećam, i mačaka koje bi dozvale komšiluk kako bi koja umrla, i da joj je poslije mačja mokraća i iz groba vonjala, svega se ja sjećam.
Mislim zato što poslije nije dolazilo ništa čega bih se trebao sjećati.