“Ako postoji Pakao na ovom svetu, on se nalazi u srcu depresivnog čoveka”.

Znamo već da ljudi na različite načine koriste društvene mreže, koje okupiraše naše živote: pojedinci vole da zabavljaju prijatelje manje ili više uspešnim i ukusnim pošalicama i jezičkim kalamburima, drugi opet “diseminiraju” svoje ideje i ideološke fraze, a neki opet žele tek da uguše samoću, slabost i tugu, tražeći nekoga ko će ih razumeti i saslušati. Živimo u vremenu u kojem ljudi – zagledani u svoj pupak, rastrzani u neoliberalnom pregnuću da prežive i obezbede sebi sitna ili krupna zadovoljstva koja će im utrnuti neurozu – jednostavno nemaju vremena za druge, a pogotovo ne za tuđe slabosti. Pravila igre su takva da pobeđuje i opstaje onaj koji je jači, a slabiji biva bačen na marginu, da se snalazi sam sa sobom i da na suvom pokušava da diše na škrge. Retki su oni koji će mu pomoći da se vrati u životnu vodu, a ne tako retki oni koji će ga u prolazu ćušnuti. Okružen spravama koji omogućavaju i ubrzavaju međusobnu komunikaciju, čovek je usamljeniji nego ikada, a depresija kojoj su usamljenost i nerazumevanje jedan od uzroka – jedna je od najrasprostranjenijih bolesti našeg doba.

Nedavno je moj dragi prijatelj ostavio na svom fejzbuk-nalogu poruku koja me je baš zabrinula. Rekao je otprilike da je svako novo jutro za njega veliki izazov, da iz petnih žila mora da izvlači snagu da ustane iz kreveta, da mora odnekud, iz presušenog sebe, da iznađe motiv ili razlog da se trgne i prepusti stvarnosti. Jutarnje “čupanje” iz sna podseća na oslobađanje od lanaca besmisla, a definicija to je depresije. Navodno, taj jutarnji osećaj bespomoćnosti i besmisla razlog je zbog čega se samoubistva prouzrokovana depresijom dešavaju najčešće u kasnim noćnim ili ranim jutarnjim časovima. Koliko me je zabrinula, toliko me je i iznenadila poruka prijatelja, koji mi se oduvek činio kao dinamičan čovek, prepun energije ili želje za životom i pravdom. Ali, neki ljudi sebe prikrivaju bolje od drugih, neki uspevaju veoma uspešno da zametnu tragove onoga što im se nalazi u srcu. Živimo u društvu u kojem se slabosti ne iznose tek tako, jer okolo kruže lešinari, a psihijatri i drugi mehaničari duše posećuju se u najstrožoj tajnosti.

A čuveni engleski sveštenik i naučnik Robert Berton s početka 17. veka napisao je kapitalnu, trotomnu knjigu “Anatomija melanholije” (njegov izraz “melanholija” predstavlja ono što mi danas nazivamo depresijom) u kojoj je zapisao sledeću rečenicu: “Ako postoji Pakao na ovom svetu, on se nalazi u srcu depresivnog čoveka”. Ovo delo ostavilo je ogroman trag u engleskoj kulturi, a iako se smatra medicinskim udžbenikom, moguće ga je čitati i kao književno ili filozofsko delo. Berton je tvrdio da je izbegavanje dokolice – jedini način da savladamo depresiju. Po njemu, da bismo pobedili depresiju, treba neprestano da radimo, i da radimo. Otići će čak toliko daleko da će tvrditi da je lenjost jedna od ključnih uzroka depresije.

Naravno da savremena nauka zna mnogo više o depresiji nego što je znao Berton, ali će se i ona složiti sa tim da se Pakao na zemlji nalazi u srcu depresivnog čoveka. Depresija potiče od latinskog izraza depressio, što znači potisnuti ili pristinuti. Ono potisnuto, neizrečeno, neiskazano, nerealizovano, ostaje u nama, pritiska i truje našu dušu. Broj obolelih od depresije u ovom surovom svetu svakodnevno se povećava, a naučnici kažu da će ona uskoro postati možda najveći svetski zdravstveni problem. Genetska predispozicija je važna za depresiju, ali ona je možda pre svega socijalni i kulturni fenomen. Posledica je stresova, i još nečeg – nepravde koja nas okružuje. Valjda nema pogodnijeg tla za depresiju od ovih naših nesrećnih tranzicionih vremena, u kojem sve cveta od nepravde, sebičnosti, licemerja, poremećaja vrednosti… Može se reći da u ovom dobu otimačine svakodnevno dišemo nepravdu, nemoćni da se suprostavimo ogromnoj, zloj hobotnici koja je zalegla na naše grudi.

Pre desetak godina rađeno je naučno istraživanje o tome kakve su posledice ratovi na prostorima bivše Jugoslavije ostavili na ljude koji su se neposredno ili posredno susreli sa nestvarnom količinom ljudskog zla. Mnogi od njih su, neki godinama posle, zaradili hroničnu depresiju, osećaj besa, uznemirenosti, besmisla. Imali su osećaj da su izgubili kontrolu nad svojim životom. Mnogi od njih će reći da te emocije imaju zbog toga što svedoče ogromnoj nepravdi jer mnogi zločinci nisu odgovarali za svoja zlodela.

Berton, naravno, nije u pravu – lenjost nije uzrok depresije. Da je nekim čudom živeo nekoliko vekova kasnije, bio bi toga sigurno svestan. Dovoljno je pogledati spisak impozantnih ljudi koji su patili od depresije i na kraju život završili samoubistvom, a svojim su velikim pregnućima i ogromnim radom ostavili neizbrisiv trag u istoriji čovečanstva. Ogroman je to spisak, ali spomenimo samo Valtera Benjamina, Silviju Plat, Prima Levija, Virdžiniju Vulf, Robina Vilijamsa, Kurta Kobejna ili velikane sa ovih prostora, kakvi su Branko Ćopić ili Branko Miljković. Depresija ne pita, ona se jednog trenutka ušunja u vaš život i iz njega ju je teško, često i nemoguće izbaciti.

Nedavno se spisku sjajnih ljudi koji su život završili samoubistvom pridružio i mladi, izuzetno daroviti pozorišni reditelj i intelektualac širokog zahvata Igor Vuk Torbica. Prijatelji njegovi će reći da je samo s vremena na vreme pokazivao depresivne znake, iako je od depresije dugo godina bolovao. Nećemo naravno sada gatati šta je bio duboki uzrok njegove odluke da sebi oduzme svoj život, koji je drugima izgledao kao jedan dragoceni dar. Da li je vezan za neki lični gubitak ili pak njegov odlazak ima veze sa zaglušujućom nepravdom društva u kojem je živeo? Jedno je ipak sigurno: Torbica je itekako imao senzibilitet za društvenu nepravdu, rado ju je pozorišno interpretirao i govorio o njoj.

Kada je na sceni beogradskog Narodnog pozorišta postavio Tolstojevo “Carstvo mraka”, u intervju za nedeljnik “Vreme” Torbica je konstatovao da ovaj komad govori o vremenu tako sličnom onome što mi živimo. Minulo je jedno doba i rađa se drugo (čitaj: tranzicija). Ljudi gube referentne vrednosti i ono u šta veruju. I samim tim, reći će Torbica, raste kriza u čoveku. Komad govori o vremenu akumulacije prvobitnog kapitala u društvu koje je neosvešteno, neobrazovano i u kojem žeđ za kapitalom priziva najgore instinkte. Govorio je Torbica o nepravdi koja se nakačila na običan svet, o tome kako ljudi žive u bedi. Govorio je i o bestidnosti političkih i društvenih elita.

Nećemo verovatno nikada saznati u kojoj je meri nepravda protiv koje se borio – uticala na smrt ovog sjajnog mladog čoveka. Da li je on direktna ili indirektna žrtva tranzicije, u kojoj se krećemo, čini se, ka jednom velikom Ničemu?

tacno

Izborni rezultati u susjednoj Srbiji još jednom potvrđuju poučak, da bojkot izbora od strane opozicije samo još više jača diktatorske težnje, u ovom slučaju stranke na vlasti i njezinog vođe, Aleksandra Vučića.

Srbijanska oporba odlučila se na rizičan korak koji je, na kraju, rezultirao dvotrećinskom većinom Vučićeve koalicije koja će se sada još više učvrstiti na vlasti i pravdati legitimitetom izbora.

Moglo je biti i drukčije, da je izlaznost bila niža – ispod propisanog minimuma, kojeg, inače, i nema – tako da bi u takvim izborima, čak da je izašlo samo tri birača, izbori bili – legitimni!

Srbijanska opozicija je tako sama sebi pucala u noge, jer je na taj način doslovno predala u ruke Vučiću dvotrećinsku vlast.

Ovaj slučaj nije usamljen u povijesti: kada je u Italiji ubijen opozicijski zastupnik Giacomo Matteotti po nalogu fašističkog Ducea Benita Mussolinija, inače predsjednika vlade, opozicija je bojkotirala parlament i tako omogućila Mussoliniju da, odlukom parlamenta, Matteottijevo ubojstvo ostane nekažnjeno.

Bez obzira na to što je opozicija unaprijed upozoravala javnost da bi rezultati izbora mogli biti namješteni i da bi Vučić mogao zloupotrijebiti vlast za izbornu prijevaru, opozicija je morala sudjelovati u izborima.

Tim više što su ove izbore monitorirali i predstavnici Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Opozicija je morala inzistirati i na nadzoru izbora od strane oporbe i građanskog društva, bez obzira na kakva bi to protivljenja moglo naići u redovima vlasti.

Izborni rezultati u susjednoj Srbiji još jednom potvrđuju poučak, da bojkot izbora od strane opozicije samo još više jača diktatorske težnje, u ovom slučaju  stranke na vlasti i njezinog vođe, Aleksandra Vučića. Srbijanska oporba odlučila se na rizičan korak koji je, na kraju, rezultirao dvotrećinskom većinom Vučićeve koalicije koja će se sada još više učvrstiti na vlasti i pravdati legitimitetom izbora

Ovako, oporba je dala Aleksandru Vučiću slobodne ruke da se poziva na legitimitet izbornih rezultata, a nesudjelovanje oporbe je stvar koja se tumači izbornim pravom – da se izađe na izbore, da se glasa, ili da se ne glasa.

Iz ovoga se vidi koliko je izborno pravo podložno manipulaciji u političkim sustavima liberalne demokracije. Da su izbori obveza, a ne samo pravo, dobila bi se prava slika raspoloženja u zemlji, pa čak i da su na izborima birači glasali tako da nisu nikoga birali.

Doduše, u takvim demokraturama kao što je Vučićeva, i bijeli listić je opasnost, jer se, u slučaju da izborna povjerenstva nisu podložna kontroli, naknadno može zaokružiti kandidat vladajuće klike.

Zato se u demokracijama u kojima su izbori ne samo pravo, već i dužnost, obično u slučaju nezadovoljstva izborni listić precrta, da ne bi kasnije došlo do manipulacije i zloupotreba.

Bojkot izbora može biti efikasan u slučajevima kada glasanje nije obvezno, samo ako postoji, u izbornom zakonu, propisani minimalan broj glasača koji mora izaći na izbore da bi izbori bili punovažni. No toga nema u srbijanskom izbornom zakonu, pa je zato bojkot izbora bumerang koji se obio o glavu samoj oporbi.

Kao što tvrdi Matthew Frankel iz Brooking instituta, izborni bojkot u ovakvim slučajevima je katastrofalan za one koji pozivaju na njega. Postavlja se pitanje koliko, u slučaju da ne postoji utvrđeni minimum birača da bi izbori bili validni, bojkot izbora šteti u tom slučaju vladajućima, a koliko onima koji se pozivaju na njega.

Analizirajući brojne slučajeve izbornog bojkota u afričkim zemljama, od Gane, Togoa, Malija, Burkine Faso, preko Tajlanda, Bangladeša, Venecuele pa sve do crnogorskih, makedonskih i srbijanskih izbora 1997., Frankel konstatira da se bojkot ne isplati i da ne daje rezultate koje pokretači bojkota očekuju.

Politolog-komparativist Ian Smith, primjerice, smatra da bojkoti izbora omogućuju preživljavanje ”hibridnih režima” – našim rječnikom – demokratura.

U drugom slučaju – hrvatskom, ne postavlja se pitanje bojkota ili ne: Hrvatska je ”polukonsolidirana demokracija” i može se reći da su dosadašnji izbori bili, uglavnom, free and fair – slobodni i pošteni, pogotovo otkada u kontroli izbora sudjeluje građansko društvo, a hrvatski šampion u tome je nevladina udruga GONG – čiji akronim znači ”Građani organizirano nadgledaju izbore”.

U hrvatskom slučaju riječ je o drugačijoj formi izborne manipulacije, koja ima pokriće u izbornom zakonu, a to je da se parlament može raspustiti i prije isteka četverogodišnjeg mandata, plus-minus tri mjeseca od utvrđenog roka.

Na taj način je HDZ požurio s izborima da bi izbjegao istek redovnog četverogodišnje mandata koji pada u jesen, zasnivajući svoju odluku na pretpostavci da će, zbog pandemije koronavirusa, raspoloženje građana biti drukčije nego što bi moglo biti sada, 5. srpnja.

Najesen će se osjetiti sve posljedice pandemije, uključujući i loše rezultate turističke sezone, pošto je turizam cheval de bataille (konj za bitku) hrvatske ekonomije i politike.

Neuspjeh turističke sezone zbog preventivnih mjera izbjegavanja putovanja i okupljanja mogao bi, tako su rezonirali partijski stratezi HDZ-a, izazvati nezadovoljstvo vlastima i njihovom sposobnošću da neutraliziraju negativne učinke turističkog debakla.

Treba izvući neke poučke za političku reformu koja bi trebala biti posljedica ove pandemije: prvo, biračko pravo nije samo pravo, već i dužnost građana, pa stoga izlazak na izbore mora postati građanska obveza, jednako tako kao i obveza plaćanja poreza. Drugo, rok u kojem se mogu pomaknuti redovni izbori – plus ili minus tri mjeseca, trebalo bi ukinuti, pa bi tako svako pomicanje termina za izlazak na biralište spadalo u ”izvanredne izbore”

Tako su se vlasti odlučile na ranije izbore, i to spada u ”legitimnu manipulaciju” izborima.

Međutim, negativni medijski efekt teniskog turnira u Zadru – propust vlasti da organizira distancu među gledateljima i da onemogući izljeve sportskog oduševljenja koji predmnijevaju grljenje, ljubljenje i neposredni fizički dodir – s pripadajućim efektima među potencijalnim stranim turistima koji će odustati od turističkih putovanja u Hrvatsku, pogotovo kada poraste broj zaraženih i oboljelih, bez obzira na to je li brojka velika i malena – svakako će imati svoje posljedice i na trenutačno raspoloženje birača koji će za manje od deset dana izaći na izbore.

Iz svega toga treba izvući neke poučke za političku reformu koja bi trebala biti posljedica ove pandemije: prvo, biračko pravo nije samo pravo, već i dužnost građana, pa stoga izlazak na izbore mora postati građanska obveza, jednako tako kao i obveza plaćanja poreza.

Drugo, rok u kojem se mogu pomaknuti redovni izbori – plus ili minus tri mjeseca, trebalo bi ukinuti, pa bi tako svako pomicanje termina za izlazak na biralište spadalo u ”izvanredne izbore”, što ima i svoju političku reperkusiju na stabilnost zemlje i malo bi se tko usudio pozivati javnost na takve izvanredne izbore.

Očito je da će pandemija rezultirati novim inicijativama za reformu ekonomskog sustava, kao što je to već najavila EU u svojim planovima za prevladavanje efekata pandemije.

No sad je i vrijeme za reformu političkog sustava, da bismo doista napravili iskorak iz ove ”polukonsolidirane” u pravu demokraciju.

autograf

Independent conservative candidate Miroslav Skoro reacts after casting his ballot at a polling station during the presidential election in Zagreb, Croatia on December 22, 2019. (Photo by Denis LOVROVIC / AFP)

Pojava koronavirusa inspirirala je raznolike i konkurentske teorije zavjere. “Stvorili” su ga Kinezi da pokore svijet; prenosi se putem 5G mreže; riječ je o laži koju plasira Bill Gates da bi nam putem cjepiva ugradio čipove; zatvorili su nas u karantenu da mogu naseliti migrante i tako dalje. Ima ih još napretek, a vjerojatno i svaka zemlja na svijetu ima neke svoje autohtone. U Hrvatskoj ih dosad nije bilo, a da tako ne ostane pobrinuo se Miroslav Škoro. Krivci su, pogađate, Srbi.

Škoro je svoju teoriju “objasnio” u dvije rečenice: “Kriminalni slučaj zaobilaženja svih sigurnosnih protokola na Adria Touru u Zadru, ‘regionskom’ projektu koji je započeo u Beogradu, nije slučajan propust kako se želi prikazati. Javno pozivam Plenkovića da objavi imena svojih suradnika, lobista te ‘regionske operacije’ u Zadru i onih koji su od Stožera tražili da iz ekonomskih razloga odobri zaobilaženje mjera tog istog Stožera – pa će svima sve biti jasno.” Dakle, ništa nije slučajno. I ne samo da nije slučajno nego se i povijest ponavlja.

Pokušajmo, uz skromnu mobilizaciju mašte, razviti sve implikacije Škorine “teorije”. Dakle, Andrej Plenković se, vjerojatno preko Zooma, sastao s nekim srpskim lobistima, pretpostavljamo iz poslovno-političkih krugova i Novakom Đokovićem. Srpska je strana, znajući da je Plenković narodni izdajnik, jugonostalgičar i autor maturalnog rada o Eduardu Kardelju, ponudila plan: svojevrsni Memorandum SANU 2.0. Cilj plana je zaraza hrvatskog naroda koronavirusom i to u Dalmaciji kako bi se uništila turistička sezona i hrvatska ekonomija. Sve se odvija u formi serije teniskih turnira. Prvi kreće u Beogradu gdje se tenisači zaraze i onda idu u Zadar dovršiti posao. Tenis je odabran u srpskim lobističkim krugovima jer je Novak Đoković protivnik cijepljenja i njemu je svejedno hoće li se zaraziti ili ne. To jest, ionako i sumnja u sam virus.

I plan je uspio. Zaraza se prenijela, Zadar i Hrvatska su završili u svim tim “uglednim Guardianima”, a rezervacije se otkazuju. Ono što Srbi nisu uspjeli oružjem 1991. godine jer je na čelu Hrvatske bio Franjo Tuđman, uspjeli su danas koristeći “nevidljivo oružje” jer je na vlasti anemični izdajnik Andrej Plenković. Riječ je o “regionskoj operaciji” kojoj je krajnji cilj stvaranje nove Jugoslavije. To jest Velike Srbije. No, ipak nije sve izgubljeno. Tu je Miroslav Škoro da prozre tajni plan i spasi hrvatski narod od “srpskog virusa”. Situaciju malo komplicira činjenica da su časne sestre iz Đakova “zaraznije” od velikosrpskog pijuna Noleta, ali zanemarimo na trenutak podatke jer postoji još veći problem. Naime, povijest se ponavlja, 1991. je opet tu. A to znači da bi Škoro morao opet pobjeći u Ameriku. Inače teorija ne drži vodu.

bilten

Srednji prst je na neki način – ne srednjak Kolinde Grabar-Kitarović, već općenito – komentar validnosti hrvatske politike i političara u cjelini. Ono: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“ Tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom, eto, već tridesetak godina vlada politika srednjeg prsta građanima i biračima, pa zato valjda – kad je napokon „Hrvat svoj na svomu“, a „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ i „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ – toj „najljepšoj zemlji na svijetu“ ne ide pa ne ide. I nikako ne ide pa ne ide. A hoće li ikad ići? Jednog dana, ako ne prije? Jamačno. Tko bude živ pričat će. Još 6. srpnja neće biti razloga za takvu priču. I dalje će politika biti u znaku srednjeg prsta. Otpisani će sići sa scene i otići u politički naftalin, a novoupisani će nastaviti ono i tamo, gdje su otpisani stali.

Odlaze iz politike? Zauvijek – makar u politici ništa uvijek nije zauvijek, odnosno nikad ne reci ‘nikad’ – ispadaju s političke scene? Neka odlaze, neka ispadaju, daleko im kuća! Bolje da ih nikad u politici nije ni bilo i da naše oči nisu bile primorane nazočiti njihovim saborskim/medijskim, je li, dijarejama krajnje deficitarnog temeljnoga kućnog odgoja, pa kočijaškog prostakluka, neznanja, ideološke zlobe, šovinizma/ksenofobije, povijesne neukosti, vjerske nesnošljivosti, rodne i ine mržnje, etc. To je otprilike taj zajednički nazivnik na toj platformi političkih promišljanja većine tih – brat bratu svaki drugi među cca 3,8 milijuna hrvatskih državljana u dobi od 18 godina i starijih, kod kuće više no vani – što 5. srpnja neće konzumirati tzv. građansko pravo i dužnost na parlamentarnim biralištima. Fućka im se živo za buljuk političara kojima će izborna sreća okrenuti palac dolje i više nitko neće zarezivati njihovu aroganciju tipa: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“

Tjednik Globus je neki dan donio iz pera novinara Marka Špoljara moguć predizborni ishod političke sudbine 33 tzv. politička kapitalca (kapitalca? – sic transit) koja  pogađaljka podsjeća na onaj vic o Bobiju i Ridiju: „Bobi, ako pogodiš koliko imam kuna u džepu, dobit ćeš svih 50“. Špoljar tvrdi da su „ovo ljudi koje nakon izbora više nećemo gledati u parlamentarnim klupama“, pa niže kapitalce koji su to uistinu bili i sad su sami iz osobnih razloga izabrali političku mirovinu (npr. Vesna Pusić iz GLAS-a i Branimir Glavaš iz HDSSB-a), odnosno kojih su se odrekli stranački šefovi (Milijan Brkić nadimkom Vaso i Miro Kovač iz HDZ-a, Milanka Opačić iz SDP-a) i „kapitalce“ što su se više samima sebi doimali kapitalcima – i tako istupali u javnosti dok su mogli – no svojim stranačkim vođama i biračkom tijelu. Ni SDP-ov bivši požeški gradonačelnik, poslije disident Zdravko Ronko u zazornom špilu tzv. žetončića Milana Bandića nije bio kapitalac. Ni kao lokalni slavonski „šerif“, a kamoli kao saborski zastupnik. Kao što nikad nisu bili HDZ-ovi kapitalci čak ni Goran Marić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac, Milan Kujundžić i Lovro Kuščević, nedavno „otjerani“ iz vlade Andreja Plenkovića zbog pritiska javnosti i koruptivnih sumnji.

Kapitalci i teškaši

I nitko uopće neće žaliti što ih više neće biti na radaru političkog tzv. mainstreama. Zlobnici bi rekli: svatko je svoje sreće kovač, pa i takvi što su u nedoba jače zinuli no što mogu progutati. Jasno da politika nije za svakog baš kao što nisu ni znanost, umjetnost, poduzetništvo, pilotiranje, kirurgija, pa ni zidarija, trgovina, čuvanje male djece, etc. Za nešto treba zrno darovitosti i puno, puno volje/predanosti, a za nešto čak ni toliko pa svejedno nije – za svakog. Da bi netko bio kapitalac ili teškaš, mora imati osobito veliko, trofejno rogovlje, reći će svaki bolji leksikon, pače, mora se i u politici daleko čuti zdrava rika tzv. alfa mužjaka i ostajati dubok trag kakav ostavljaju veliki, velikih ideja i velikih učinaka. Ne pikzibneri kojima je politika – kameleonskog tipa u se, na se i poda se – unosna profesija na valu podobnosti i tuđe pameti. Jest da su birači endemična čeljad koja se dâ hipnotizirati, zavesti, prevariti, čak ustrašiti, natjerati na mazohizam ali – kad u kritičnim trenutcima dođe iz debelog mesa u sivu tvar – znâ se gadno osvetiti, iznevjeriti sasvim pouzdana očekivanja. Tada više nema natrag i „nismo znali“, nego jao i pomagaj. Samo – već je (pre)kasno.

Recimo, konzervativna je tzv. desnica – više od 120 posto sigurna u „već pripremljenu“ pobjedu svojih jakih jurišnika na parlamentarnim izborima – uvjerljivo kapitulirala pred SDP-ovim Ivicom Račanom (premijer od 27. siječnja 2000. do 23. prosinca 2003.), pa pred Zoranom Milanovićem (SDP, premijer od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016.), čak triput na izborima za predsjednika RH (dvaput zaredom pobjeđuje Stjepan Mesić, pa je na dužnosti od 18. veljače 2000. do 18. veljače 2010., a SDP-ov je Zoran Milanović više no uvjerljivo u prvom i drugom krugu deklasirao u siječnju 2020. HDZ-ovu Kolindu Grabar-Kitarović). HDZ se 2015. i 2016. godine provukao kroz iglene uši tek kao relativni pobjednik redovnih i izvanrednih parlamentarnih izbora. Oba je puta bio primoran formirati neprirodnu vlast rogova u vreći, protivno volji birača i razvojno profućkao građanima cijelu 2016. godinu. Tko se još sjeća izmišljenog premijera Tihomira Oreškovića, farmaceuta iz Kanade koji smiješno (ne) vlada hrvatskim jezikom i Tomislava Karamarka kao također izmišljenog tzv. prvog potpredsjednika vlade RH? Koga briga za lanjski snijeg.

Nije slučajno da nedavno potvrđen na unutarstranačkim izborima šef HDZ-a i tehnički premijer Andrej Plenkobić uporno u aktualnoj kampanji ne želi kazati s kim će poslijeizborno koalirati bude li isplivao iz 5. srpnja samo kao relativni pobjednik. Naravno, ne uskrati li mu „crveni Bero“ tu relativnu sreću i pošalje ga u političko-krijerni naftalin. Zapravo, na burzu rada. Što čeka i Davora Bernardića zdrma li ga nesreća, pa tzv. Restart koalicija ne odnese relativnu pobjedu. I u prvom i u drugom slučaju bit će prikraćena biračka volja, jer su i Plenković i Bernardić silom prilika u istoj neugodnoj poziciji: sastaviti vladu od tzv. žetončića koje birači nisu željeli vidjeti u tzv. stabilnoj saborskoj većini. U toj promiskuitetnoj igri otpisanih i novoupisanih u vladajući ešalon, odnosno oporbeni na saborskoj plaći bit će ohoho tih iz kategorije nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!

Jer, čim se te nedjelje 5. srpnja u 19 sati zatvore birališta, biračko tijelo gubi ama baš svako značenje i više nikog, ama baš nikog od tih što su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) ni koliko je crnog pod noktom nije briga što birači žele, komu (ni)su dali glas i kakav su im med i mlijeko obećali. Tako je bivalo i bit će opet, a Plenković i Bernardić nisu toliko neinteligentni da si unaprijed rastjeruju glasače najavom toga s kim će i zašto biti u poslijeizbornoj ljubavi. Tajne ljubavnice i ljubavnici tek se dadu naslutiti u budućoj – neizbježnoj, trećeg nema – vezi HDZ-a i Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Zasad se svi prave grbavi. Neće valjda biti da će jedan rudimentaran/marginalan političar i neuspješan vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pošteno reći javnosti da je podvio rep prebjegom iz HDZ-a Škori ne bi li se jednako podvijenog repa i s puno pepela na glavi vratio ZNA SE obitelji, zajedno s Miroslavom Škorom, također bivšim članom te stranke!? Osobni materijalni i politički probitci uvijek su preči od biračke volje. Jedno se govori i obećava da bi se dobilo mandat, a drugo čini i oprevdava nakon što se dobije povjerenje birača.

Hoće li javnost opet imati prigodu gledati/slušati u tzv. Visokom domu Plenkovićeve deklarirane „neprijatelje“ Stevu Culeja i Miru Kovača, ali i Davora Ivu Stiera, ovisit će o preferencijalnim glasovima budući da ih je – dokazujući se demokratom – ipak stavio na izborne liste, ali nisko. Pa ne mora značiti da su unaprijed otpisani kako je izgledalo još donedavno. „Kraj političke karijere“, tvrdi novinar Špoljar, „svemir je namijenio i nekadašnjoj mladoj lavici HDZ-a i kninskoj gradonačelnici Josipi Rimac (istražni zatvor joj je upravo produljen za još mjesec dana, op. a.). Baš kada su do novinara počele dolaziti ozbiljnije indicije da bi i ona mogla dobiti mjesto na HDZ-ovoj listi za Sabor, aktualna državna tajnica u Ministarstvu uprave (…) uhićena je u sklopu veće akcije Uskoka povezane s istragom očito sumnjivog posla gradnje vjetroelektrana kod Knina.“ Među otpisanima, sada je očito, našao se i Tomislav Karamarko koji će zbog svojih i stranačkih razloga propustiti parlamentarne izbore.

Raspaljene strasti

Karamarkovi pak nekadašnji štićenici Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović – nakon što su se posvađali na čelu Nezavisnih za Hrvatsku – po svoj će prilici imati različite sudbine: Esih će jamačno biti zbrisana sa scene političkog tzv. mainstreama jer joj stranka više nikomu ozbiljnom ništa ne znači, a  Hasanbegović bi se mogao provući na Škorinoj listi budući da ga je uzeo za nositelja u I. izbornoj jedinici (središte Zagreba). Sličnu bi sudbinu Hasanbegovićevoj mogao fasovati i HNS-ov kompromitirani bivši vođa Ivan Vrdoljak, a HSLS-ovog saborskog zastupnika u Devetom sazivu Darinka Kosor više ništa/nitko ne može spasiti od tabora otpisanih i političke mirovine. HNS-ovu ekipu otpisanih i na dužnosničkoj nizbrdici čine i Milorad Batinić, Blaženka Divjak i Stjepan Čuraj, a za njima žustro kroče u zaborav Mirando Mrsić (Demokrati), SDP-ovi Nenad Stazić, Željko Jovanović, Ranko Ostojić i otpadnici Tomislav Saucha, Milanka Opačić i Siniša Varga, pa HNS-ova otpadnica Marija Puh sada u stranci Milana Bandića, Mostovi Ines Strenja i Robert Podolnjak te bivši Vlaho Orepić i Slaven Dobrović, živozidaši Ivan Pernar i Vladimira Palfi, ali i Ivan Lovrinović koji je osnovao vlastitu stranku te nezavisni (sa stare Mostove liste) Marko Vučetić. Neki su unaprijed shvatili da će im birači pokazati srednji prst na izborima, pa razumno biraju političku mirovinu da bi si uskratili izbornu blamažu, a neki svjesno idu blefirati, nadajući se kratkoj pameti biračkog tijela i uvjerljivosti svoje larpurlartistike. Ako upali, puna šaka brade, ako ne – nikom ništa.

Inače, taj politički srednji prst osobito je raspalio strasti u Bijednoj Našoj nakon što je bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović osvetnički pokazala svoj debeli/najdulji izdanak šake Miroslavu Škori zbog bljutave izjave o zabrani pobačaja silovanim ženama kojom bi Bijednu Našu, je li, vratio ne u 19. stoljeće, nego u srednji vijek ili još niže u prošlost kada je Katolička crkva spaljivala vještice i određivala dane i sate u tjednu kada se nakratko imaju poseksati s muževima. Isključivo radi rađanja djece, nikako radi zadovoljstva. Neki imaju razumijevanja za srednji prst bivše predsjednice RH i daju joj za pravo, čak tvrde da je trebala biti žešća, a neki ju drže licemjernom, prevrtljivom, nepouzdanom i bez temeljnoga kućnog odgoja. Je li se time željela osvetiti Škori što je pozvao svoje birače u drugom krugu predsjedničkih izbora da joj ne daju glas ili se pak smišljeno ulizuje utjecajnom ženskom dijelu međunarodne sportske javnosti budući da ju Hrvatski olimpijski odbor predlaže kao jednu od kandidatkinja za hrvatsku članicu Međunarodnog olimpijskog odbora.

Vrag će valjda znati što je toj gaf-ženi u glavi budući da kao predsjednica RH ni sama nije znala što će, kada i komu bubnuti, kako će se ponašati u pojedinim situacijama i kako će njezino predsjednikovanje utjecati na međunarodni ugled zemlje, odnosno na građane vlastite države. Srednji prst je na neki način – ne srednjak Kolinde Grabar-Kitarović, već općenito – komentar validnosti hrvatske politike i političara u cjelini. Ono: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“ Tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom, eto, već tridesetak godina vlada politika srednjeg prsta građanima i biračima, pa zato valjda – kad je napokon „Hrvat svoj na svomu“, a „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ i „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ – toj „najljepšoj zemlji na svijetu“ ne ide pa ne ide. I nikako ne ide pa ne ide. A hoće li ikad ići? Jednog dana, ako ne prije? Jamačno. Tko bude živ pričat će. Još 6. srpnja neće biti razloga za takvu priču. I dalje će politika biti u znaku srednjeg prsta.

tacno

Ni Plenković, ni Božinović, ni Beroš, ni Capak, ni itko drugi nije se u posljednjih najmanje mjesec dana pridržavao bilo kakvih korona-pravila, jer trebalo se svidjeti biračkim masama i trebalo se predizborno hvaliti pobjedom nad virusom. Povratak korone na neki je način i zaslužena kazna Plenkoviću zbog legitimne odluke da pohita na izbore prije nego što je morao

Andrej Plenković i njegov HDZ izlaze na parlamentarne izbore zakazane za 5. srpnja s glavnim sloganom – ‘Sigurna Hrvatska’. To je, naravno, ponajprije izravna referenca na relativno uspješno nošenje hrvatskih vlasti s opasnošću od koronavirusa u razdoblju od početka ožujka do otprilike sredine svibnja, odnosno od pojave prvih zaraženih do odluke o raspuštanju Sabora i izazivanja izbora četiri ili pet mjeseci prije kraja mandata HDZ-ove vlade. Rečeni relativni uspjeh bio je i glavni razlog što se požurilo s izlaskom na izbore: valjalo je, što nije nelegitimno, politički kapitalizirati solidno snalaženje u dosad neviđenoj zdravstvenoj i ekonomskoj krizi. Nije nelegitimno, nije ni nelogično, ali računica bi se mogla pokazati kardinalno pogrešnom jer bi se mogla ispostaviti prezahtjevnom ambicija da se istovremeno održi blistava epidemiološka situacija, da se u što većoj mjeri spasi turistička sezona i da se na praktičnoj razini dokinu gotovo sva ograničenja u pogledu fizičkog distanciranja i kretanja, e da bi HDZ-ov izborni rezultat bio što bolji. Ako broj zaraženih idućih predizbornih dana nastavi rasti u odnosu na sadašnjih dvadeset-trideset dnevno, i ako vlast i Nacionalni stožer Civilne zaštite nastave zbunjivati građane svojim izjavama i postupcima, HDZ-u će se ‘Sigurna Hrvatska’ spektakularno raspasti na svim poljima. Desetak dana u tom pogledu nije malo.

Trebaju li zbog jednog teniskog turnira trpjeti svi pacijenti koji gravitiraju zadarskoj bolnici, jer bi se moglo dogoditi da se u tu ustanovu, i ne samo u tu, vrati Covid-režim, a to znači nedostupnost medicinske skrbi za mnoge bolesne ljude?

Andrej Plenković podcijenio je traumu koju je korona proizvela u najširim slojevima stanovništva i jako je precijenio popularnost i vjerodostojnost medijskih ‘heroja’ korona-krize: Davora Božinovića, Vilija Beroša, Krunoslava Capaka i Alemke Markotić, Maje Grbe Bujević. Ljudima bi teško palo vraćanje u film svakodnevnih konferencija Stožera i katastrofičnih predviđanja jeseni, a Plenković i aktualna vlast bili bi najodgovorniji za povratak u tu situaciju. Zar je bilo neophodno odobriti organizaciju teniskog turnira u Zadru na kojem se okupilo više hiljada ljudi, ako takav događaj može postati žarište zaraze – a može jer nema nikakve kontrole i upozorenja – pa onda rezultirati globalno negativnim publicitetom umjesto promocije hrvatske turističke ‘sigurnosti’? Trebaju li zbog jednog teniskog turnira trpjeti svi pacijenti koji gravitiraju zadarskoj bolnici, jer bi se moglo dogoditi da se u tu ustanovu, i ne samo u tu, vrati Covid-režim, a to znači nedostupnost medicinske skrbi za mnoge bolesne ljude? Da, može biti da je virus oslabio i da se inficirani, naročito oni mlađi od šezdeset godina, bolje nego prije dva mjeseca nose s prisutnošću virusa u organizmu, ali protokoli o postupanju u bolnicama isti su kao i prije dva mjeseca, kad su se, primjerice, aktivnosti ključnih zagrebačkih zdravstvenih ustanova, neovisno o potresu, smanjile za kataklizmičkih 60 ili 70 posto. Još nisu istražene konkretne posljedice takvog pristupa. Da, možda može biti da je opasnost od Covida-19 otpočetka i općenito prenapuhana, ima ljudi koji su uvjereni da se radi o izmišljotini, ali to neće promijeniti stvarnost u kojoj se zbog porasta broja zaraženih reorganizira i reducira funkcioniranje bolnica, što znači da će nekim našim konkretnim sugrađanima biti uskraćena mogućnost da se liječe.

Je li normalno da je u Prelogu, u nazočnosti više stotina djece i odraslih, ministar policije i šef Nacionalnog stožera Božinović 12. lipnja otvorio Sportske igre mladih i da se ondje – sudeći po dvosatnom televizijskom prijenosu – malotko držao osnovnih protuepidemijskih mjera, dok je istovremeno najveći broj osnovaca i srednjoškolaca u Hrvatskoj bio onemogućen u pohađanju redovne nastave zbog epidemije? Nije normalno, kao što nije shvatljivo ni to da ministar policije otvara Sportske igre mladih. Osim što je šef Nacionalnog stožera, Božinović je prvi na HDZ-ovoj izbornoj listi u Šestoj jedinici i sama ta činjenica tjera ga da odgovornost za novo širenje korone uporno prebacuje na neodgovorne građane umjesto da upravlja mehanizmom koji mu je na raspolaganju te da jasno i transparentno komunicira što se i zašto poduzima, odnosno ne poduzima. Njemu je, međutim, sad primarna politička utakmica i ne želi da loše korona-vijesti i eventualno ponovno posezanje za nepopularnim potezima ugrozi izborne izglede njegove političke opcije. Božinović prijekornim tonom poziva hrvatske građane da nikako ne putuju u inozemstvo, ali pušta turiste i sve koji smisle neki razlog za ulazak u Hrvatsku da to učine mimo testiranja i običnog mjerenja temperature. Većina novozaraženih u proteklih nekoliko dana doputovala je iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ali tek je u srijedu zaustavljeno slobodno cirkuliranje ljudi iz ovih zemalja, to jest opet je uvedena obaveza dvotjednog boravka u izolaciji po ulasku u Hrvatsku. Zar je zaista, pogotovo poslije iskustva iz Južne Koreje, bilo neophodno otvaranje noćnih barova i omogućavanje ljudima da jednu večer provedu u prepunom beogradskom klubu pa iduću noć u istom takvom lokalu u Zagrebu ili Osijeku, dok se u isto vrijeme zabranjuju posjete u nekim bolnicama i umirovljeničkim domovima? Kojom logikom se vode oni koji su donijeli odluku da se gotovo u potpunosti otvore granice, a da se istodobno drastično smanji broj testiranja, pa i da se obeshrabruje ljude da se podvrgavaju testovima?

Više nema sumnje da Hrvatska ne može biti ‘sigurna’ dok je u tolikoj mjeri ovisna o jednoj krhkoj privrednoj djelatnosti koja se bazira na slobodnoj volji ljudi iz inozemstva da doputuju i da ovdje potroše svoj novac

Davoru Božinoviću i stožeru njegovih stručnjaka rasula se strategija borbe protiv korone čim je postalo jasno da se hitno ide na izbore. Njihov kredibilitet u javnosti otad nezaustavljivo kopni, a oni su strmoglav pokušali zaustaviti naglim i potpunim povratkom života i navika u vrijeme prije pojave Covida-19 te poentirati na spašavanju kakve-takve turističke sezone. Ni Plenković, ni Božinović, ni Beroš, ni Capak, ni itko drugi nije se u posljednjih najmanje mjesec dana pridržavao bilo kakvih korona-pravila, niti je ikome bilo jasno jesu li ikakva pravila i dalje na snazi, jer trebalo se svidjeti biračkim masama i trebalo se predizborno hvaliti pobjedom nad virusom. Povratak korone na neki je način i zaslužena kazna Plenkoviću zbog legitimne odluke da pohita na izbore prije nego što je morao: neodgovorno je i avanturistički ići na izbore sve dok djeluje Nacionalni stožer, improvizirano tijelo skrojeno po ukusu Plenkovića i HDZ-a, s ovlastima u rasponu od zatvaranja granica do zatvaranja dječjih igrališta. Šef tog tijela koje može, pod egidom epidemiologije, enormno utjecati na svakodnevni život velikog broja građana istovremeno je istaknuti kandidat HDZ-a na izborima, kao i još neki iz njegovog najbližeg okruženja u Stožeru. U tome je glavni motiv pokušaja da se minoriziraju propusti u upravljanju krizom, pa čak i kad je riječ o odobrenju za održavanje zadarskog turnira, te da se pobjegne od utvrđivanja odgovornosti za konkretne pogrešne odluke. Pa, neće valjda političar Božinović desetak dana uoči izbora utvrđivati pogreške šefa Stožera Božinovića, koliko god te pogreške bile evidentne i koliko god današnje ponašanje Stožera bilo u kontradikciji s onim što smo gledali prije samo dva mjeseca!?

Hrvatska sebi ne može priuštiti novo zatvaranje gospodarstva i života zbog korone, Hrvatska to ne bi mogla ekonomski preživjeti, život mora ići dalje. To ovih dana ponavljaju doslovno svi politički akteri, uključujući nezavisne stručnjake i analitičare u oblastima politike i ekonomije. Ispada da je ‘život ide dalje’ nova hrvatska protuepidemijska strategija. Svi zaboravljaju kazati da Hrvatska u sudaru s pandemijom može biti ‘otvorena’ koliko god hoće, ali to ne pomaže kad je posrijedi privredna grana koja se bazira na slobodnoj volji ljudi iz inozemstva da doputuju i da ovdje potroše svoj novac. Nije dovoljno biti ‘otvoren’. Dok čitava politička scena barata nejasnim formulacijama o nužnosti uspostave suživota s koronavirusom da se gospodarstvo ne bi urušilo, nitko ne izlazi s iole konkretnijim planom o budućem životu Hrvatske bez turističkog prihoda kakav se podrazumijevao, a radi se, šire uzevši, o blizu dvadeset posto BDP-a. Što se tiče Hrvatske, to je – uz javno zdravstvo i obrazovanje – centralno pitanje koje je nametnula korona, no o tome se ne priča u predizbornoj kampanji, mada više nema sumnje da Hrvatska ne može biti ‘sigurna’ dok je u tolikoj mjeri ovisna o jednoj neizvjesnoj i krhkoj privrednoj djelatnosti.

U Srbiji sistematski umanjivan broj zaraženih

Nezavisna istraživačka novinarska mreža BIRN, čije je sjedište u Beogradu, objavila je podatke iz kojih proizlazi da je u Srbiji sistematski umanjivan broj zaraženih i preminulih od Covida-19. Razlika između službenih i BIRN-ovih brojki je ogromna. Umrlih je službeno do 1. lipnja bilo 244, dok BIRN otkriva da ih je realno bilo 632. I stvarni broj zaraženih višestruko je veći od onog koji saopćavaju zdravstvene vlasti, uključujući i nekoliko proteklih dana, kad je službeno bilo između 90 i 100 novooboljelih dnevno: BIRN tvrdi da ih je bilo između 300 i 340. Inače, prošle nedjelje u Srbiji su održani parlamentarni izbori na kojima je SNS Aleksandra Vučića osvojio dvotrećinsku većinu u Skupštini.

portalnovosti

Predstavnici ekstremne desnice, posebno oni okupljeni oko Škorinog Domovinskog pokreta, svoju kampanju i izborne programe temelje na idejama i retorici koje su se na ovim prostorima mogle čuti početkom 1940-ih: srpsku manjinu smatraju problemom koji konačno treba riješiti, brane pozdrav ‘Za dom spremni’ i prijete uličnim nasiljem

Predstavnici srpske manjine pravi su vladari Hrvatske. Upravljaju hrvatskom Vladom zahvaljujući instrukcijama iz Beograda, strpljivo iščekujući sljedeću fazu svoga mračnog projekta: Veliku Srbiju. Izmišljaju ugroženost iako imaju najveća prava u Evropi, ako ne i svijetu. Dođe li do kakvog fizičkog napada, najčešće to nema veze s njihovim etničkim porijeklom. Ako i ima, sami su odgovorni zato što provociraju većinsko stanovništvo. Nitko, uostalom, ne pita kako je Hrvatima koji su suočeni s govorom mržnje. Ne pita zato što Srbi u Hrvatskoj, uz pomoć lijevih medijsko-političkih pomagača, uspješno izvrću sadašnjosti i manipuliraju prošlošću. Ključni je primjer Jasenovac, koji baš zbog toga treba temeljito prekopati i istražiti. Treba ih lišiti mitova iz prošlosti i privilegija u sadašnjosti, zato što ta prava generiraju sukobe. Nestankom političkih prava, nestat će i kao stvarni nositelji političke moći u Hrvatskoj. Srpska manjina je problem koji konačno treba riješiti, a treba ga riješiti tako da se Srbe u Hrvatskoj prisili da postanu Hrvati.

Uvodni pasus pripada poetici mračne, paranoidne i pogromaške kulture kakva se na ovim prostorima mogla čuti prije 80-ak godina, sve dok Komunistička partija nije oslobodila Hrvatsku od fašizma. No navedeni skup opasnih ideja za ovu priliku nije preuzet iz toga razdoblja. Radi se o sublimatu političkih poruka koje su zadnjih mjeseci razasute po programima i medijskim istupima viđenijih prvaka desnice i njihovih pokreta. Navedene prijetnje, predstavljene kao legitimna predizborna obećanja, doista su napisane i izrečene od kraja prošle godine do danas. Gotovo od riječi do riječi izgovorili su ih predstavnici stranaka okupljenih oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore i Desne lige u kojoj se nalaze HSP, Neovisni za Hrvatsku i nešto što se zove Generacija obnove. Uz programske prijetnje upućene ženama i njihovim tijelima, Srbi i njihovi politički predstavnici opet su postali predizborna opsesija desnice i njihovih zlokobnih metoda.

Svim hrvatskim državljanima u osobnim će dokumentima pisati da su oni po nacionalnosti Hrvati. I diskriminacija neće biti moguća – poručio je Ladislav Ilčić iz Suverenista

Prije koji mjesec predsjednik HSP-a Karlo Starčević optužio je predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca za provođenje drugog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti u Hrvatskoj. Njega i njegove ‘falangiste’ HSP je proglasio organizatorima četničkih derneka, istaknuvši usput da su teze o ustaškom dječjem logoru Sisak falsifikat koji je ‘monstruozna’ i posve neutemeljena laž kontra NDH, Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda. Komentirajući nedavno transparent Bad Blue Boysa kojim su navijači zaprijetili seksualnim nasiljem nad srpskim ženama i djecom, Starčevićeva politička partnerica Bruna Esih predstavila je sebe kao žrtvu govora mržnje. Po objavi sklapanja koalicije Desne lige, politički su partneri rezimirali da im je jedan od ciljeva maknuti srpske predstavnike iz vlasti. Takve izjave i najave ne iznenađuju nikoga tko je i najpovršnije upoznat s proustaškom politikom pravaša, Brune Esih i njihovih mladolikih partnera iz Generacije obnove. Sve je to više-manje poznato, kao i njihov neminovni fijasko na narednim parlamentarnim izborima. Ovdje su u kontekstu antisrpske kampanje navedeni usputno, kao sitni uvod u političko istovjetni, ali puno krupniji projekt nazvan Domovinski pokret Miroslava Škore.

Na dan kad je najavio osnutak pokreta, Škoro je izjavio da su manjine u Hrvatskoj privilegirane. Njegova izjava pretočena je uskoro u predizborni program, u kojem se najavljuje oduzimanje zagarantiranih manjinskih mjesta u Saboru. ‘Ovaj (postojeći, op. a.) model stvarno ne doprinosi podizanju razine zaštite manjina i njihovoj inkluziji u društvo, već služi posve drugim političkim svrhama i zlouporabi nacionalnih manjina radi ostvarivanja osobnih interesa uske skupine’, naveo je Domovinski pokret, predstavljajući uzurpaciju manjinskih političkih prava kao društveno-politički trijumf za manjine. Iako nije izrečeno, cijeli projekt je, dakako, osmišljen i fokusiran na oduzimanje prava srpskoj manjini i njihovim političkim predstavnicima. Zato je Škoro, uz doslovno svakog isturenog člana svoga pokreta, zadnjih mjeseci marno radio na političkoj dehumanizaciji pojedinaca poput Milorada Pupovca. U više ga je navrata nazvao nositeljem ‘velikosrpske politike’, što je kvalifikacija koja u hrvatskom društvu zaziva društveni prezir i sve zamislive forme obračuna protiv onoga kome se prilijepi takva etiketa.

Uz najavu oduzimanja prava srpskoj manjini i sirove verbalne nasrtaje na njihove predstavnike u Saboru, Škoro je krajem prošle godine prionuo nečemu što se može označiti kao sekundarna viktimizacija cijele srpske zajednice u Hrvatskoj – proustaškom revizionizmu. Uoči predsjedničkih izbora izjavio je da NDH nije bila samo fašistička država. Potom je branio ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, zašavši nakon toga u duboki negacionizam. ‘Otići ću u Jasenovac i tražiti međunarodnu komisiju, ako treba, prekopat ćemo sve’, poručio je Škoro. Nakon kritika u javnosti, nemušto se izvlačio iz neugodne situacije. No nekoliko mjeseci nakon toga, u aktualnoj predizbornoj kampanji, poručio je da podržava rad istraživača i znanstvenika koji, kako je rekao, žele saznati pravu istinu o Jasenovcu ‘i tako pomoći s hrvatskog imena skinuti ljagu koju nam razni falsifikatori povijesti besramno podmeću’. Škoro je pritom mislio na proustaško Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. ‘Istina o Jasenovcu’, međutim, postoji. Samo što nacionalistički lažovi, kao i oni koji njihove ideje mejnstrimiziraju, poput Miroslava Škore i njegovih partnera, tvrde suprotno.

Među njih spada Blok za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića, koji na svojim stranicama nema predizborna obećanja. No njihov stranački program, koji je objavljen u studenome prošle godine, također predviđa dokidanje postojećih prava srpskoj manjini, zato što ona ‘svoje ‘posebne interese’ stavlja iznad interesa većine’. Kao argumente za takav stav Hasanbegovićeva stranka nameće optužbu da srpska manjina ‘nerijetko izaziva suvišne napetosti u odnosima između Hrvatske i Srbije, a ne pomaže ni suživotu različitih nacionalnih i kulturnih zajednica u Hrvatskoj’. Tezu u kojoj su Srbi sami krivi za ‘napetosti’, zbog čega ih treba lišiti prava koja su zajamčena Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Hasanbegović je u više navrata eksplicirao tijekom kampanje. U jednom od zadnjih istupa najprije je izjavio da u transparentu Bad Blue Boysa, kojim se obećava silovanje srpskih žena i djece, ‘ne vidi elemente protusrpstva’. Nakon relativizacije evidentnog govora mržnje, ustvrdio je da ‘bi se moglo reći’ da je i Pupovac inspirator tih događaja.

Penavina zamjenica Ivana Mujkić, koja ga je slijedila iz HDZ-a prema Škorinoj listi, zaprijetila je neredima u slučaju da među popisivačima na narednom popisu stanovništva bude pripadnika manjina

Njegove teze potom je reproducirao Marijan Pavliček, zamjenik gradonačelnika Vukovara i predsjednik Hrvatske konzervativne stranke, koja je također u koaliciji s Domovinskim pokretom. Za sukobe Boysa i Grobara u Vukovaru optužio je Pupovca. ‘Ovo nije samo navijački sukob, nego i nacionalni sukob te izravna posljedica političkog djelovanja Milorada Pupovca, njegovog etnobiznisa’, izjavio je u svibanjskoj ‘Bujici’. I Pavliček i Hasanbegović i brojni drugi partneri Domovinskog pokreta gotovo na dnevnoj bazi šire stupidnu zavjereničku ideju o srpskoj manjini koja vuče konce u državi i vodi vladu. ‘Jasno šaljemo poruku da je glas za HDZ na sljedećim izborima glas za situaciju u kojoj će o hrvatskoj vladi i većini arbitrirati gospodin Milorad Pupovac’, poručio je nedavno Hasanbegović.

Dok osnivači Domovinskog pokreta i Bloka za Hrvatsku obećavaju od Srba napraviti političke Hrvate, njihovi partneri iz Suverenista otišli su korak dalje: oni im žele nacionalnost negirati i na papiru. Nešto što se na stranicama Suverenista programski naziva ‘odnos prema etničkim manjinama’, obrazloženo je minulog ožujka u popunjenoj dvorani Lisinski. Tamo je na predizbornom skupu Ladislav Ilčić prozborio o ‘rješenju pitanja’ nacionalnih manjina. A rješenje bi trebalo donijeti zato što je, po njemu i Suverenistima, podjela u hrvatskom društvu po nacionalnosti ‘jedna od najjačih’. Nakon što je sugerirao da su manjine odgovorne za te podjele, uslijedila je konačna, postizborna solucija. Ilčić je u ime Suverenista, posredno i Domovinskog pokreta, obećao da će problem manjina riješiti tako što one više neće postojati. ‘Svim hrvatskim državljanima u osobnim će dokumentima pisati da su oni po nacionalnosti Hrvati. I diskriminacija neće biti moguća’, poručio je Ilčić uz buran pljesak i dodao da će tako biti ostvaren san: nacija ravnopravnih državljana.

Dok iščekuju dolazak na vlast da ispune ovakve opasne ideje, u Vukovaru se odvijaju pokazne vježbe. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, koji godinama intenzivno radi na sprečavanju uvođenja višejezičnosti u tom gradu i koji se ne libi netrpeljivost ispoljavati i na srpskoj djeci, iskoristio je izvanredno virusno stanje da donese odluku o ukidanju financija za manjinske zajednice, s naglaskom na srpsku. U isto je vrijeme nastavljena isplata Crvenom križu, iako je rad manjinskih vijeća reguliran Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina koji je iznad odluka lokalnih vlasti. Njegova zamjenica Ivana Mujkić, koja ga je slijedila iz HDZ-a prema Škorinoj listi, krajem svibnja je zaprijetila neredima u slučaju da među popisivačima na narednom popisu stanovništva bude pripadnika manjina. ‘Ako se to ne riješi, mi ćemo 2022. godine, 2023. godine imati ovdje nerede’, poručila je ona, unijevši u javnu raspravu mogućnost sasvim konkretnog nasilja ako se ne ispune uvjeti nadređenog Penave. Sve je u slučaju gradonačelnika Vukovara u znaku netrpeljivosti prema Srbima, pa tako i razlog istupanja iz HDZ-a. Ispisujući se uoči izbora iz te stranke, kao razlog je naveo i koaliranje s predstavnicima srpske manjine, zato što je njene interese izvršna vlast stavila ispred ‘interesa i žrtve Vukovara’. Kad se srpska zajednica stavi preko puta ‘žrtve Vukovara’, zna se što to znači za njih i svakoga tko ima posla s njima: prvi su velikosrbi, a drugi veleizdajnici. Penava je, uostalom, poput Škore, zadnjih mjeseci opetovano govorio o velikosrpskoj opasnosti u Hrvatskoj i velikosrpskim demagozima u redovima predstavnika srpske manjine.

A kao što smo vidjeli, velikosrbi upravljaju Plenkovićem. Odgovor na pitanje tko vlada tim ‘velikosrbima’ u više su navrata također ponudili iz Domovinskog pokreta. Na primjer: ‘Aleksandar Vučić traži preko Pupovca da se mijenja znakove HOS-a, naši slušaju Pupovca i to je to’, poručila je prije par tjedana Ruža Tomašić s liste Domovinskog pokreta, koja je u istom intervjuu otišla korak dalje od pukog huškanja i poziva na smanjenje prava srpskoj manjini. Oduzela je pravo političarima srpske nacionalnosti da uopće predstavljaju tu manjinu, pod optužbom da su sudjelovali u ratnim zločinima i silovanjima. Pitanje se odnosilo na Pupovca i njegove aktivnosti u Saboru, ali ga je Tomašić proširila u odgovoru. ‘U samosvjesnoj državi, gdje se vodio rat prije 25 godina, takvo se nešto ne bi dogodilo nikada. Jel’ možete zamisliti da netko od Hrvata u Novom Sadu diže balvan revoluciju, ubija i siluje i onda nakon toga kao da se ništa nije dogodilo, ide u srpski parlament’, kazala je Tomašić, zaokruživši tako politiku koja već mjesecima gotovo svakodnevno reži na Srbe, laje na njihova prava, laže o prošlosti i relativizira aktualni ulični fašizam.

Mogli smo ovdje navesti još niz primjera koji dokazuju ekstremističku narav Domovinskog pokreta. Hrvoje Zekanović je primjerice u Saboru upozorio da bi lokalni vukovarski Srbi mogli frizirati onaj popis stanovništva u Vukovaru, samo kako bi održali postotak koji im jamči postojeća prava. Novinarka Karolina Vidović Krišto, koja se također nalazi na njihovoj listi, obećala je da u njihovom mandatu teme koje se bave pitanjima nacionalnih manjina neće biti u nacionalnom kulturnom interesu. Veteran HOS-a Damir Markuš zaprijetio je prije koji tjedan gašenjem Novosti, pa je cijeli Pokret ostao valjda bez ijednog člana koji zadnjih mjeseci nije uputio istu prijetnju. Ima toga još puno, ali je zaključak jasan: radi se o političkom talogu koji ne nudi ništa osim drevnog, sirovog šovinizma sa Srbima u fokusu.

Kad bi se tražila nekakva paralela s njihovim programom i stavovima, bio bi to bastardni sadržaj huškačkog tabloida ‘Slobodnog tjednika’ i emisije ‘Bujica’. Budući da je glavni urednik ST-a Robert Pauletić drugi na Škorinoj listi u X. jedinici, a neonacistički voditelj ‘Bujice’ Velimir Bujanec glavni medijski operativac ove degutantne političke priče, usporedba je više nego simbolična.

portalnovosti

Kako okrutnom strašću odjekuje stara melodija, kada uspomena svira u srcu.

(E. Cook)

Nema težega bola nego sjećati se u nesreći vremena, kada smo bili sretni.

(Dante)

Sjećam se da se moja generacija smjela sjećati spontano, bez razmišljanja o posljedicama iznošenja svojih prisjećanja. Moglo se bez bojazni osvrnuti, odmjeriti prijeđeni put, stati i, u svakom trenutku, pred znatiželjnicima istresti punu torbu prikupljenih uspomena. Posljednjih godina sjećati s znači balansirati na tankom užetu razapetom nad provalijom političke nemilosti, na užetu kojeg su razapeli i iznad ambisa kojeg su iskopali uskogrudni tumači i čistači zajedničke prošlosti. Mataforička torba sačuvanih uspomena rijetko se skida(la), a još rijeđe vadi(o) njen sadržaj. To nije ni lako, a i opasno je, ako se ne želi survati u bezdan stigmatizacije, nadzora i kazne. A početak kretanja, po diktatu ljudi s gumicama za brisanje prošlosti, većini onih dragovoljno unovačenih putnika (mi smo na uže natjerani!) za očišćenu budućnost izgledao je siguran i širok kao autocesta s četiri trake. Danas su oni prevareni, ukočeni ekvilibristi s kajanjem negdje duboko u sebi, jer su olako odbacivali uspomene, zapravo jedine oslonce svog identiteta i postojanja, danas su oni privedeni akrobati sa samoprezirom što su povjerovali da je budućnost bajkoviti čardak ni na nebu ni na zemlji, danas su rezignirani, sve više osvrću se gnjevno.

Po socijalnoj psihologiji – „disciplini koja istražuje odnose između društva i individuma“ (J.Curtis) – na proces pamćenja socijalni utjecaji djeluju posredno preko znanja, stavova i interesa. O njima, neizbježnim socijalnim i subjektivnim determinantama, ovise sadržaj, opseg i trajnost pamćenja. Znanje odnosno iskustvo uvjetovani su od „okoline u kojoj subjekt živi i od njegove opće aktivnosti“, a veliki utjecaj na njega obavlja naš socijalni status. Opseg i trajnost zapamćivanja zavise od stavova, pa, ako su oni pozitivni spram onog što se pamti, zapamtljivost je veća. Pamtimo ono što za nas ima smisla. Interesi individuuma preko kojih ostvaruje svoju osobnu afirmaciju imaju motivirajući utjecaj na zapamtljivost. Sva tri faktora, pored neurofizioloških predispozicija, prema tome, stvaraju specifičnu individualnu selektivnost, retenciju i reprodukciju zapamćenog. Ne kaže se, u tom smislu, bez razloga: zmija pije vodu i daje otrov; krava pije vodu i daje mlijeko.

Nakon što je početkom devedesetih minirana socijalna zgrada u kojoj smo živjeli, nakon što je sravnjena sa zemljom i preorana gotovo kao Kartaga, i to prije nego smo evakuirani na sigurno, nakon što je izmjenjen političko-socijalni krajolik i scena na kojoj smo igrali svoje uloge, nakon što su zatrti orijentacijski punktovi prema kojima smo zasnivalisvoje desetljetno kretanje kao osobe, službeno je učinjeno sve da većina naših dotadašnjih znanja, iskustava, stavova i interesa koji su (iz)gradili naše „ja“, bude proglašena pogrešnima, opasnima, nepoželjnima, sumnjivima i rastvarajućima po novostvorenu državu. Uspomene na one dijelove prošlog koje je, prema arhitektima nove društvene građevine, bilo u suprotnosti s njihovim „obnoviteljskim“ planovima, prezrene su, stavljene u okove, hibernirane  do lomljivosti u procesu kolektivnog uranjanja u tekući helij nepokretnosti, podvrgnute kolektivnim hipnotičkim zapovijedima. Dragovoljnih medija za ponuđen nastavak života s amnezijom na dane mladosti, na formativne godine svojih života bilo je koliko hoćeš. Ljudi potisnutih uspomena ostali su tako jedinstvena, išmirglana ploča na koju su se s lakoćom (u)klesali zakoni novih vlastodržaca. „Šmirglalo“ ju se novogovorom, idejama o miksanju kostiju, izbacivanjem nepodobnih knjiga iz biblioteka, pretvorbom i privatizacijom…

Onima koji ni iz straha niti iz ljubavi nisu dopustili da im se po mozgu crtaju šeme, zbog temeljite opresije uništavača kolektivnih sjećanja, u prvim trenucima preustroja jedva da je preostalo prostora za švejkovski odmak od frankeštajnovske situacije u kojoj su egzistirali ljudi sklepani od vlastitog tijela i vlastitih htijenja. Svaka kritika neviđene isključivosti i nastojanja da se ljudi na neki način odreknu samih sebe, žigosana je kao nostalgija, pa to postaje jedan od najsumnjivijih pojmova unutar kojeg su smješteni novi tabui. Prostor za manevar i otpor narastao je tek nakon što je mnogima počelo svitati da izvršavanje posthipnotskih sugestija ima i neizgovoreni cilj, cilj svih prodavača snova – ekonomsku eksploataciju.

Kako je količina osobne slobode obrnuto proporcionalna s količinom laži koju možemo progutati, postavlja se pitanje koliko želimo biti slobodni odnosno koliko smo spremni gutati laži. Ako ljudi sa stidom i nelagodom, kako nalaže novi moral, gledaju nazubljene fotografije na kojima se vidi da su primani u pionire, ili isto tako gledaju svoje podlaktice na kojima je, primjerice, istetovirano „JRM – 1968.“, ako s nelagodom i prezirom gledaju na legitiman način izražavanja svoje osobnosti (primjera ima na milijune), ako, dakle, svoj stid gutaju kao „istinu“, onda nisu ni spremni na veću osobnu slobodu. Uspomene su, prema tome, dokazi da smo postojali s nadom da ćemo povećati svoju slobodu stjecanja novih. Svaka uspomena je korak k tome. Zato obnavljanje zatomljenih sjećanja predstavlja svojevrstan protest protiv zaustavljene slobode, protiv situacije u kojoj je onemogućen njen rast. Uspomene, to smo mi. Ma kakve one bile, naše su. A što se tiče pune torbe uspomena koju nosimo iznad provalije, duboko se nadamo da će provalija u skoro vrijeme biti samo neugodna uspomena, i da ćemo torbu razvezati bez straha.

Napomena: Tekst je objavljen u Novom Brodskom listu kao redovita kolumna krajem devedesetih godina.

sbperiskop

„Znaš da nikada ne pričam jednu priču na isti način. Znači li to da lažem?“ (L. Darel, Justina)

Ukratko, Darelova Justina je izvanredno delo, roman kakav odavno nisam čitao, u rangu najvećih modernih romana XX veka, pisaca poput Prusta, Džojsa, Foknera ili Tomasa Mana.

Roman je objavljen 1957. godine kao prvi od četiri knjige Aleksandrijskog kvarteta i odmah je bio pozdravljan od strane kritike. Iako je pre par dana Ana Lazarević dala odličan komentar Aleksandrijskog kvarteta kao celine, mislim da je i samo prva knjiga tetralogije – Justina – zaslužila poseban prikaz.

„Svoju bih knjigu oslobodio za snove“, piše na jednom mestu u Darelovoj Justini, pisac koji mašta da roman oslobodi prisile fabule i forme. Pesnik, a to ponekad uspe i romanopiscu, čarobnjak je reči iz kojih se, u nekoj vrsti kovitlaca, rađa novi svet, ponekad stvarniji od onog pred našim očima. Darelova rečenica u Justini je poetizovana proza koja, čas spolja, poput vetrovog daha klizi preko predmeta i slika koje opisuje, čas skoro neosetno tone u dubine ljudskih misli, sećanja, odnosa, osećanja, da bi nam na momenat omogućila da kroz slatko-jezivo prosvećenje naslutimo ono što leži u skrivenoj suštini stvari – života, ljubavi, postojanja.

„Aleksandrijska glavna stanica: ponoć. Smrtno teška rosa. Buka točkova koji tandrču po trotoarima klizavim od vlažnog blata. Žute bare fosforne svetlosti, i mračni hodnici, kao poderotine po nejasnoj fasadi od cigle na spremnoj pozornici. Policajci u senci. Stojim uz prljav zid od cigle da joj poljubcem poželim zbogom. Odlazi na nedelju dana, ali u panici, polusanjivo, shvatam da se možda nikad neće vratiti…“

Roman se u početku sastoji od niza poetskih slika, prizora grada, obrisa likova, stanja i osećanja, koja se postepeno uobličuju u priču o Justini, pripovedaču (Darliju), Nesimu i Melisi, ili o onome što asocira na Frojdov citat iz mota romana: „polni akt gledam kao na proces u kome učestvuju četiri osobe“. Uz ova četiri lika, lebde obrisi mnogih drugih, čiji glasovi, lica ili ljubavi blude životima Justine ili pripovedača, poput konzula Pombala, pisca Persevordena, nastranog policajca Sobija, biseksualne umetnice Klee, bogataog erotomana Kapodistrije, umirućeg zaljubljenika Koena, berberina, lica iz visokog društva…

Ovo je istraživanje o modernoj ljubavi, rekao je Darel. Ljubav u najširem smislu, ljubav kao strast, kao bračna prevara, kao traganje za smislom, kao homoseksualna ljubav, kao ono nešto što menja ljude i njihove živote. Kroz likove ili odnose, u početku samo ovlaš „skicirane“ a zatim prikazane detaljnije i sa većom jasnoćom, kroz priče o muškarcima i ženama i njihovim ljubavima i strastima, pisac gradi svoju pripovest satkanu u nekoj vrsti kolaža, slično impresionističkom platnu. Slike grada, prikazi likova ili opisi se prepliću u kolopletu isto onako kako se u našoj svesti prizori, ideje ili razna sećanja prepliću bez posebnog reda, bezvremeno, da bi u drugom delu romana, pri kraju, priča poprimila delimično svoj konkretniji oblik.

Kao pozadina ili okvir priče stoji Grad – Aleksandrija – grad ljudi svih rasa i boja, raznolika levantska mešavina identiteta i individua, grad mirisa, slatkastih ukusa, morske izmaglice i mekoće ženske kože, pohote i tajne, bludnica, homoseksualaca, prostitutki…grad vode, blata, boja, svetlosti i mraka viđenog u raznim nijansama.

„Sećam se da je Nesim jednom rekao kako je Aleksandrija velika muljača ljubavi; oni koji kroz nju prođu bolesnici su, samotnici i proroci – hoću reći, svi oni koji su, u svojoj polnosti, bili duboko ranjeni“.

„Grad – koji kao da je najzad našao osetljivu ličnost kroz koju bi mogao da izrazi opšte želje, opšte čežnje što su nadhnjivale njegovu kulturu. Budio bi se i gledao kule i minarete otisnute na iscrpenom, naprašenom nebu, i na njima video en montagne (na planini) džinovske otiske stopala istorijskog sećanja koje počiva iza ličnih prisećanja, iza svog učitelja i vodiča: u stvari iza svog pronalazača, pošto je čovek samo produženje duha mesta“.

Kroz grad i priču o njegovim ljudima bludi i daleka silueta „starog pesnika“ – Kavafija – koji je neka vrsta nepriznatoga i maglovitog svedoka u ovoj priči o ljubavima, nesreći i o ponekom zločinu iz strasti. Darel na raznim mestima spominje znamenitog pesnika iz Aleksandrije i njegove stihova. Njegovu poemu „Grad“ navodi i u prilogu romana:

„Toliko sam godina ovde bio/Trošio i rasipao, i ništa nisam stekao./Nema nove zemlje, prijatelju, nema/Novog mora; jer grad će te pratiti/Lutaćeš istim ulicama bez kraja…“

Darel je rođen i odrastao u Indiji, a najmanje vremena je tokom života proveo u Britaniji, boraveći uglavnom po Mediteranu, od Krfa preko Aleksandrije do juga Francuske, gde je i umro. Redak je, mislim, pisac engleskog jezika, koji se do ove mere književno i duhovno „asimilirao“ u poetsku atmosferu boja, mirisa, ukusa, jezika i varljiviih identiteta i mutnih, dubokih strasti čoveka sa Levatna, o kome je tako dobro pisao i naš Andrić (Travnička hronika, Omer paša Latas). Ali dok Adrićevi Levantinci uglavnom žive usred nekog tragičnog fatuma, života punog muke neprevaziđene, Darelovi junaci iz Aleksandrije lebde u eteričnoj atmosferi, pomešanoj od svakodnevnice, skrivene nesreće i erotičnih snoviđenja iz kojih ih naglo, iako samo privremeno, budi poneka opora vest o samoubistvu prijatelja, o ubistvu poznanika, o preranom umiranju ili nestanku voljenog bića.

„Sećam se kako smo se oblačili uz skrivenu malaksalost i tiho kao saučesnici silazili niz mračne stepenice na ulicu. Nismo se usudili da se uhvatimo pod ruku, ali su nam se ruke neprestano nehotično nalazile dok smo koračali, kao da ih nije napustila čarolija tog poslepodneva i nisu mogle da izdrže da budu razdvojene. I rastali smo se bez reči, na malom trgu gde je sunce bojom kafe obojilo umiruće drveće; rastali smo se samo uz jedan pogled – kao da smo želeli da zauvek zadržimo jedno drugo u duši“.

pulse

Ovih dana da nije ova neizvjesna predizborna utrka i ponovni veliki rast broja ‘pozitivnih’ na koronavirus, sigurno bi najaktualnija tema na našim medijima bio lipanjski toplinski val koji je poslije Sibira, koja čudna situacija, stigao i do nas. Zaista, toplinski val je tu, pa se temperatura u Slavonskom Brodu prekjučer popela i na 34 stupnja C, a temperatura dalje raste.

Svjedoci smo, tako je i u Slavonskom Brodu, pa i u nekim većim gradovima da visoka temperatura ne ide sama… Ona i razni drugi faktori, prvenstveno veliki utjecaj (kemijske) industrije, pa i promet i direktno i indirektno onečišćuju zrak…

Tako je u Slavonskom Brodu u zraku ponovo prisutna povećana koncentracija prizemnog ozona (O3). Već je pet – šest dana satna koncentracija ozona i desetak sati u kontinuitetu iznad 100 µg/m3!

A prekjučer je osmosatni prosjek ozona već dvanaesti put ove godine prekoračio ciljanu vrijednost od 120 µg/m3 i iznosio je: 120,88 µg/m3! A dozvoljeni broj takvih dana u godini na trogodišnjoj razini je 25!!!

Možemo zaključiti kako prizemni ozon i ove godine ozbiljno prijeti Brođanima! Uz to samo jedna mala opaska: kada je riječ o prošlogodišnjem izvješću stanja brodskog zraka, zna se da ako su u pitanju lebdeće čestice PM2.5 i PM10, ozon i benzo(a)piren, prema preliminarnim rezultatima mjerenja i obradi podataka, građani Slavonskog Broda i dalje udišu zrak druge kategorije, odnosno onečišćen zrak. Tako su polako ispunjeni uvjeti da i treću godinu redom, brodski zrak bude onečišćen obzirom na prizemni ozon!

Nažalost, ovih dana na ‘fejsu’ su se pojavile da tako kažem: ‘autentične fotke’ o (ne)prisustvu lebdećih čestica PM2.5 i PM10 u brodskom zraku.

Ne znam što se želi pokazati s tim fotkama? Nažalost one nama ništa ne kažu. Nasuprot njima ova donja fotka o stanju u posljednjih 365 dana ‘akumuliranog’ onečišćenja zraka s karte onečišćenja Europske agencije zaštite okoliša u Slavonskom Brodu (SB1) puno više govori.

U prikazu unutar kruga dato je u postocima u posljednjih 365 dana ‘akumulirano’ onečišćenje zraka u Slavonskom Brodu, gdje je zrak bio onečišćen skoro 41,5% i to: 26,3% onečišćen (CRVENO), pa 7,2% jako onečišćen (ŽARKO CRVENO) i 7,9% ekstremno onečišćen (LJUBIČASTO)!

No da se vratimo na negativni utjecaj ozona. Već smo više puta spomenuli, ali nikada nije na odmet da to ponovimo: ozon je otrovan plin blijedo plave boje, neugodna mirisa na varikinu i vrlo snažno oksidacijsko sredstvo.

U velikim koncentracijama je vrlo nestabilan. Nastaje u prirodi pod djelovanjem UV zračenja koje dolazi sa Sunca. Pod tim djelovanjem, molekula kisika (O2) koja je stabilna uzima još jedan atom kisika i nastaje ozon (O3). Kako je ozon nestabilan, on se vraća u prvobitno stanje i otpušta atom kisika koji je u prvom trenutku nevezan i na tom se i zasniva vrlo snažno oksidacijsko djelovanje.

Za razliku od ozona u ozonskom omotaču, koji je neophodan za život na Zemlji, ozon pri tlu je nepoželjan. Prizemni ozon u manjim količinama iritira očnu sluznicu, grlo, nos i dišne putove. Izloženost ozonu rezultira negativnim učincima na ljudsko zdravlje kao što su: astma, bronhitis i drugi srčani i plućni problemi.

Prema Uredbi o graničnim vrijednostima onečišćujućih tvari u zraku, definirana je najviša dnevna osmosatna srednja vrijednost (prosjek) ozona proračunata iz satnih mjerenih koncentracija ozona, a kako smo već naznačili, ona je 120 μg/m3. Posebno se definira i upozoravajuća razina za ozon, a ona je za jednosatnu koncentraciju 180 μg/m3, a kritična razina je 240 μg/m3.

Na kraju moramo još reći da po nekim studijama iz SAD-a kod djece je primijećen negativni utjecaj ozona već i pri koncentraciji od 100 μg/m3 (mikrograma po kubnom metru)… Inače treba znati i posebno isticati da onečišćeni zrak predstavlja veliki rizik za ljudsko zdravlje, a posebno za najosjetljivije dijelove populacije, kao što su djeca, stariji ljudi i osobe s alergijama i kroničnim bolestima.

„Uvijek sam voljela život. Onaj tko voli život nikad se ne prilagođava, nije pokoran i prezire svaki pokušaj kontrole. Onaj tko voli život uvijek je na prozoru s puškom u ruci spreman da stane u njegovu obranu. Konformist koji spušta glavu i bespogovorno izvršava zapovijedi nije ljudsko biće.“

Ovih par rečenica nesumnjivo predstavlja životni manifest Oriane Fallaci. Buntovna, provokativna i sarkastična, ova karizmatična novinarka nikome nije išla niz dlaku. Ostala je zapamćena po britkim i neugodno iskrenim intervjuima svjetskih vođa, iznimno kontroverznim stajalištima te knjigama koje su joj, osim svjetske slave, priskrbile sudske tužbe i neprijatelje.

Gledajući kako bombe padaju na njenu rodnu Firencu, 14-godišnja Oriana odbila je ulogu pasivne promatračice ratnih strahota. Članica ilegalne organizacije otpora Giustizia e Libertà rano je demonstrirala aktivizam prenoseći municiju i pomažući savezničkim vojnicima u Drugom svjetskom ratu.

„Bilo da proizlazi od despotskih vladara ili izabranih predsjednika, krvoločnih generala ili omiljenih vođa, gledam na moć kao na nehuman i omražen fenomen… Oduvijek sam smatrala da je borba protiv sijača opresije jedini način da se slavi čudo života“,  glasovita je njena misao.

Fallaci je svoju novinarsku karijeru započela pišući za tjednik L’Europeo. Kao prva talijanska ratna reporterka, izvještavala je 1967. iz vijetnamskog rata, zatim indijsko-pakistanskog, s kriznih područja Latinske Amerike te Bliskog i Srednjeg istoka. Iskustva iz bliskoistočnih sukoba objedinila je u romanu Inšallah (Insciallah, 1990), a ona iz vijetnamskog rata u knjizi Ništa, i – amen! (Niente e così sia, 1969).

Nebrojeno je puta riskirala je život, a najekstreminiji slučaj zasigurno se vezuje uz krvavo gušenje studentskih prosvjeda uoči Olimpijskih igara u Ciudad de Méxicu 1968. Ustrijeljena Oriana prevezena je u mrtvačnicu, no, u zadnji tren je spašena.

Cijelog se života grozila braka, međutim, žarko je željela djecu. Činilo se da su stvari konačno sjele na svoje mjesto 1973. kada je upoznala Alexandrosa Panagoulisa, grčkog socijalista i borca protiv atenske vojne hunte. Ljubavna priča, nažalost, nije imala sretan završetak. Osim što se 1976. suočila s nasilnom smrću voljenog čovjeka, iste je godine izgubila dijete i objavila djelo po kojem je najpoznatija široj publici, Pismo nerođenom djetetu (Lettera a un bambino mai nato).

U knjizi Razgovori s poviješću (Intervista con la storia, 1974)., skupljeni su Fallacini čuveni intervjui s protagonistima svjetske političke scene 60-ih i 70-ih godina. Provokativni, emotivni i cinični, ovi su intervjui izgradili kultni „La Fallaci“ stil koji čitatelja nije toliko navodio na vrednovanje, koliko na opredjeljivanje.

„Mrzim objektivnost… ne vjerujem u nju, vjerujem samo u ono što vidim, čujem i osjećam“, izjavila je Fallaci objasnivši da je svaki intervju ujedno i njen vlastiti portret.

Provela bi tjedne opsesivno istražujući sugovornike, a sam je razgovor, ponekad u trajanju i do sedam sati, opisala kao „koitus“ i „zavođenje“. Među osobama s kojima je razgovarala nalaze se, među ostalima: Jaser Arafat, šah Reza Pahlavi, Haile Selassie, Henry Kissinger, Indira Gandhi, Golda Meir, Lech Wałęsa, Willy Brandt, Muammar Gaddafi i ajatolah Homeini. Zahvaljujući uspješnoj agresivnoj taktici kojom bi nemilosrdno ogolila sugovornika, incidenti s intervjuiranima postali su gotovo njen zaštitni znak. Žalila se na neugodan miris Fidela Castra, „prvorazrednom lažljivicom“ nazvao ju je Kissinger kojeg je navela da prizna kako je Vijetnamski rat bio uzaludan, a Selassie je napustio intervju urlajući „Što hoće ta žena!?“.

Prva je žena sa Zapada koja je vodila intervju s ajatolahom Homeinijem kojeg je nazvala „tiranom“ pred njim skinula čador:

OF:  Još Vam moram postaviti mnoštvo pitanja. O čadoru, na primjer, kojeg sam prisiljena nositi u razgovoru s Vama, a kojeg namećete iranskim ženama. […] Ne referiram se samo na komad odjeće, nego na ono što on predstavlja, mislim na prisilni apartheid Iranki […] Usput, kako se pliva s čadorom?

AK:  Ništa od ovoga nije Vaša briga, naši običaji Vas se ne tiču. Ako vam se ne sviđa islamska odjeća niste ju dužni nositi, jer je namijenjena mladim ženama i pristojnim damama.

OF: To je jako lijepo od Vas, imame, s obzirom na to što ste mi upravo rekli, iz ovih stopa ću se osloboditi ove glupe srednjovjekovne krpe. Evo!

Njezin bijes nekontrolirano se rasplamsao nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. Šokantne izjave, članci i knjige prštali su otrovnim riječima i opasno flertovali s fanatizmom protiv kojeg se uvijek borila. Islamofobija i ksenofobija uzeli su zamah u posljednjem intervjuu za New Yorker, te u knjigama Gnjev i ponos (La rabbia e l’orgoglio, 2001) i Snaga razuma (La forza della ragione, 2004) Unatoč kontroverzama ili baš zbog njih, knjige su postigle velik uspjeh.

Prva je žena sa Zapada koja je vodila intervju s ajatolahom Homeinijem kojeg je nazvala „tiranom“ pred njim skinula čador:

OF:  Još Vam moram postaviti mnoštvo pitanja. O čadoru, na primjer, kojeg sam prisiljena nositi u razgovoru s Vama, a kojeg namećete iranskim ženama. […] Ne referiram se samo na komad odjeće, nego na ono što on predstavlja, mislim na prisilni apartheid Iranki […] Usput, kako se pliva s čadorom?

AK:  Ništa od ovoga nije Vaša briga, naši običaji Vas se ne tiču. Ako vam se ne sviđa islamska odjeća niste ju dužni nositi, jer je namijenjena mladim ženama i pristojnim damama.

OF: To je jako lijepo od Vas, imame, s obzirom na to što ste mi upravo rekli, iz ovih stopa ću se osloboditi ove glupe srednjovjekovne krpe. Evo!

Njezin bijes nekontrolirano se rasplamsao nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. Šokantne izjave, članci i knjige prštali su otrovnim riječima i opasno flertovali s fanatizmom protiv kojeg se uvijek borila. Islamofobija i ksenofobija uzeli su zamah u posljednjem intervjuu za New Yorker, te u knjigama Gnjev i ponos (La rabbia e l’orgoglio, 2001) i Snaga razuma (La forza della ragione, 2004) Unatoč kontroverzama ili baš zbog njih, knjige su postigle velik uspjeh.

voxfeminae

Članovi fokus grupe u studiju N1 kritički su i precizno opisali našu političku scenu: HDZ ocjenjuju kao interesno-klijentelističku skupinu koja cijedi zadnje kapi vode iz domoljubne drenovine, SDP kao smušenjake i jalnuške diletante, a Škoru kao trgovca koji je osjetio dobar trenutak za prodati svoju robu

Dnevnik Nove TV, 15. lipnja, 19:15

U razgovoru s Mislavom Bagom Davor Bernardić više puta izjavljuje kako korupcija kod nas nije ‘procesirana’. Riječ ‘procesiranje’ označava računalnu obradu podataka. Hrvatski jezični portal kaže kako to znači ‘obaviti/obavljati radnju na kompjuteru kako bi se dobio neki rezultat’. Procesuirati pak znači ‘(u)činiti da što postane proces, otvoriti/otvarati proces, podvrgnuti/podvrgavati pravnom postupku [zločin je procesuiran]’. Bila riječ o neznanju ili omaški, na kraju će tako i biti: tko god sastavljao vladu, zločini neće biti procesuirani, nego tek procesirani po novinarskim i državnoodvjetničkim računalima, kao i dosad. Bero inače nije škrtario na pohvalama samome sebi. Podsjećao je na Muhameda Alija iz faze kad je pisao knjigu ‘Ja, najveći’. ‘Mi smo najjači tim’; ‘bit ćemo najkompetentnija vlada u hrvatskoj povijesti’; ‘želim da kao vlada budemo zapamćeni za sva vremena po dobrom poslu koji smo napravili…’ Čovjek s takvim ambicijama trebao se kandidirati za papu, ali već imamo dvojicu papa pa bi treći stvorio gužvu. No ako ostvari obećanje i stane na čelo najkompetentnije vlade u povijesti, autor ove kritike osobno će ga preporučiti Svetoj Stolici, a potom pojesti svoju trenersku diplomu.

N1 fokus, 18. lipnja, 16:00

Fokus grupa Hrvoja Krešića, skupina građana koji u studiju N1 iznose političke ocjene o akterima izborne utakmice, pokazala se (opet) odličnim formatom. Ako smijemo suditi po stavovima koje smo čuli, članovi fokus grupe kritički su i precizno opisali našu političku scenu. Nitko od ljudi u studiju nije digao ruku u zrak na pitanje tko vjeruje da Hrvatska ide u dobrom smjeru, HDZ ocjenjuju kao – bit ćemo pristojni – interesno-klijentelističku skupinu koja cijedi zadnje kapi vode iz domoljubne drenovine (‘Prva stvar koja vam padne na pamet kada čujete riječ HDZ?’ ‘Korupcija, vlast, desno, zlo i naopako, korupcija, ne, sublimirano zlo’); SDP vide kao smušenjake i jalnuške diletante (‘Potkapacitiranost, blijedo, isto, mekano, tanko, nepouzdano, opozicija, nesposobni, crvena boja’). Bernardića kao lidera ne vidi nitko, Plenkija vidi većina, a Škoru ocjenjuju kao trgovca koji je osjetio dobar trenutak za prodati svoju robu, ‘on bi mogao pjevati recept za baklavu’, i tako dalje i tomu slično. Najviše emotivnih reakcija izazvala je Škorina izjava o protokolu za silovane žene. ‘Mene plaši kad Škoro izjavi da žena koja je silovana treba s obitelji popričati treba li pobaciti, bojim se takvog društva u kojem bih živio da je to zaista tako’, rekao je jedan sudionik emisije. ‘Ne možeš ti ženu natjerati na tako nešto. Silovanje, ljudi moji, shvatite, silovanje, a to je zadnji čin nečega odvratnog, groznog, fuj. I takvoj ženi ne dopustiti da napravi abortus. Kako ga nije Boga strah?’ zapitala se druga sudionica. Iznenađujuće je da je na pitanje o pozdravu ‘Za dom spremni’ ova, inače kritična masa ljudi skoro unisono odgovorila kako je riječ o starom hrvatskom pozdravu, premda su neki rekli da ga ne bi trebalo koristiti bio on star ili stariji. Uzorak za emisiju ipak se čini odveć fin – trebalo bi tu dovesti više kerumoida, škorojevića, Ličana, Vlaja, klerikalaca i košićevaca, pravovjernih hadezeovaca koji bi za svoju stranku glasali čak i da je vodi pop s bradom ili Mađar sa štapom, pa bismo dobili vjerniju sliku zemlje u kojoj je HDZ na vlasti ipak bio dvije trećine vremena. Ovako ispada da su s Marsa pali.

Dnevnik Nove TV, 19. lipnja, 19:15

Moguće je da je Katarina Peović u studio Nove TV došla s lokalnom anestezijom centra za revolucionarnost, a moguće je i da se s novinarkom Nove dogovorila da najveća zagonetka njezine kampanje, ona o ‘preraspodjeli’ ušteđevine građana koji imaju iznos veći od onoga koji jamči država, ostane bez odgonetke. Kako god, najzanimljivije pitanje je preskočeno. Peović je borbena, žestoka, nesalomljiva, ali najava te vrste eksproprijacije – da parafraziramo jednog Napoleonovog ministra – gora je od nedjela, to je pogreška koja će od sve atraktivnije Tomaševićeve skupine ipak odbiti dio glasača.

RTL Danas, 20. lipnja, 18:30

Ivan Vrdoljak i Jelena Pajić upotrijebili su kliješta kako bi iz Željke Markić iščupali konkretan odgovor na pitanje bi li trudne silovane žene trebale konzultirati obitelj prije no što pobace, ali Markić se nije dala. Neće pa neće! ‘Ja mislim da žena treba ozbiljno o toj temi razmisliti, treba imati sve informacije o tome da život počinje začećem i treba znati kako njeno dijete izgleda, treba primiti pomoć kao žrtva nasilnog čina… i onda vidjeti kako joj se može najbolje pomoći’, izjavila je. Vrdoljak je onda ponovio pitanje slaže li se s gospodinom Škorom, ali Markić se nije dala. ‘Ja se slažem sa sobom…’, rekla je. Na komentar voditelja kako evidentno ne želi odgovoriti na pitanje, kazala je kako je ‘dobio odgovor i da je on vrlo jasan’. Objasnila je kako žena jest vlasnik svoga tijela, ali nije djetetovog. Škoro se, očito, ljuto prevario kad je rekao nešto što ni Željka Markić ne smije potpisati. Uglavnom, ovo dvoje prolajfera dići će na izbore sve svjetonazorski liberalne građane koji ne žele talibansku državu, pa bi ih u eter trebalo puštati što češće.

Dnevnik, HRT, 22. lipnja, 19:00

Elizabeta Gojan radi puno zanimljivije priloge o Americi iz Zagreba nego dopisnica HRT-a iz Amerike, ali na to smo već navikli. Ovoga puta događa se nešto bizarno: Nancy Pelosi odlučila je, na dan ukidanja ropstva, ukloniti slike četvorice robovlasnika iz američkog Kongresa. To je prekrajanje povijesti, guranje prošlosti u preuske kalupe današnjice – prema tim kriterijima, iz predstavničkih tijela zapadnih demokracija letjelo bi toliko velikana da bi zidovi ostali prazni. Thomas Jefferson imao je 700 robova, Winston Churchill ima bezbroj epizoda koje iz današnjeg kuta izgledaju lošije no što su se činile suvremenicima (od razdoblja kad je bio ministar unutarnjih poslova do Drugog svjetskog rata), Harry Truman morao bi letjeti iz svake poštene kuće… ‘Tko razmišlja o spasu duše, nema što tražiti u politici’, napisao je jednom Max Weber. Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da su Amerikanci uzeli škare za prekrajanje povijesti, što je neobično nalik na najgore dijelove naše političke tradicije – od Zagreba i Beograda preko Berlina do Moskve – da je opravdano zapitati se ne vodi li put popločan dobrim namjerama (borba protiv rasizma i trampizma) u neki novi pakao.

portalnovosti

Vlasti u Srbiji, kako smo doznali od istraživačkih novinara BIRN-a, u službenim su izvještajima višestruko umanjivale brojeve umrlih i zaraženih od korona virusa. Pitoma štampa u Hrvatskoj nije poduzimala slične istraživačke napore, pa nema dokaza o otvorenim lažiranjima, no svaki je laik – ukoliko se odvažio mućnuti svojom glavom – mogao prozreti epidemiološku strategiju proizvodnje povoljnoga ishoda: što manje testiranih, to manje zaraženih! Svaki put kada je postavljeno pitanje zbog čega se u Hrvatskoj provodi tako mali broj testiranja, medicinari iz kriznog menadžmenta odgovarali su otpisujući autora prigovora kao neznalicu. „Testiramo točno onoliko koliko je potrebno!“ Nije nedostajalo ni sitnih računskih trikova. Na dan kada nastaje ovaj zapis, recimo, Nacionalni stožer civilne zaštite objavio je da u Hrvatskoj u zadnja 24 sata ima ukupno 67 novooboljelih, dok podaci lokalnih stožera govore kako su samo u Zagrebu zabilježena 44 nova slučaja, a u Osječko-baranjskoj županiji 35.

Hrvatska i Srbija jedine su dvije zemlje u ovome dijelu svijeta u kojima su usred pandemijske pošasti organizirani parlamentarni izbori, jer su vladajuće garniture raspolagale dovoljnom količinom besramnosti i prostačke invencije da iskoriste opsadnu groznicu i poplavu straha radi zadržavanja vlasti. Stoga su pobjede u „ratu protiv virusa“ trebale biti što upečatljivije. Aleksandar Vučić je, služeći se golom silom, operaciju privremeno okončao, učvrstivši diktaturu bez opozicije u Skupštini, i stvorio uvjete kada se čini kako je samo pitanje vremena kada će parlamentarni dekor biti i formalno odbačen. Andrej Plenković, pak, u zadnjoj je rundi ofenzive, zahvaljujući nepredviđenom spletu okolnosti, ispucao nekoliko metaka sebi u nogu, te je rasplet nešto manje izvjestan. No, i dalje su realne šanse da šepavi vladar, koalirajući s radikalnom desnicom proustaškog usmjerenja, nastavi devastirati Hrvatsku.

Kako god bilo, organizirano laganje, koje na ovim prostorima i inače ima impresivnu tradiciju, tokom pandemije je dobilo novu kvalitetu, jer su dnevni kontingenti neistina osnaženi liječničkim autoritetom. Rutinske obmane su, poput neprikosnovenih specijalističkih nalaza, dobile posebnu težinu, noseći pečat i potpis „onih kojima se vjeruje“. Od trenutka kada je takozvana struka pompozno sakralizirana i na velika vrata uvedena u odaje političke moći, obavljena je njena veličanstvena deprofesionalizacija.

A potom se dogodi nenadana provala realnosti i sve se pretvori u cirkusku šaradu. Kažu da su dobro tempirane laži širem općinstvu obično milije od sure stvarnosti, pa ih lakše i prihvaća. Lažov tako nerijetko ima prednost da unaprijed pogađa želje auditorija, a onda kroz ugađanje tim željama planira vlastiti interes, dok je stvarnost, sa svojim zbunjujućim hirovima i iščašenim slučajnostima, svojevrsno skladište iznenađenja u kojem se prosječni pripadnik mase ne osjeća naročito udobno. I tako dobiješ pune tribine na teniskom igralištu u Zadru kao sliku sretne i sigurne zajednice što se zahvaljujući mudrom vodstvu izvukla iz smrtne nevolje. Samo što stvarnost, za razliku od opsjenara, nema kalkulacija.

Raspištoljeni lažov koji, pijan od euforije, i sam povjeruje u svoje obmane – to je slika hrvatske medicinsko-političke vlasti ogoljene u „slučaju Zadar“. Turnir koji je, okupivši međunarodne teniske zvijezde, trebao promovirati turističku corona free destinaciju, simulirati spektakularnu verziju normalnosti i opravdati sintagmu „Sigurna Hrvatska“ u predizbornoj paroli vladajuće partije, nakon eksplozije virusa pretvorio se u debakl i međunarodnu sramotu, a usput poslužio i kao dokaz da je gramzivost ponekad bukvalno nezdrava. Bumerang-efekt što ga je donio organizirani happening propisno je ošamutio vlast i četu pridruženih medicinara, no – sudeći po reakcijama što su uslijedile – nije uspio skršiti njihovu iluziju da je neodgovarajuće činjenice moguće potpuno ukloniti iz javnog života.

U očaju i ambijentu novoga divljanja virusa – koji nije bio niti toliko uviđavan da pričeka datum izbora, 5. jula, pa nakon toga nasrne na pučanstvo – uslijedile su, naime, nove porcije ekspertno verificiranih laži, sada već toliko prozirnih da se i krotka štampa razbudila i uzjogunila, te su pristup medijima dobili i politički nekorumpirani liječnici. Kredibilnost dojučerašnjih „heroja protuvirusnog rata“ na takvoj je razini da konferencije za štampu Nacionalnog stožera civilne zaštite nalikuju zbornome nastupu moralnih ruševina, ostataka prvaka struke što su svoje titule i kompetencije dali na korištenje HDZ-u.

Javnost tako svakoga dana nestrpljivo očekuje koju će novu uvredu zdravoga razuma isporučiti zdravstvena garda režima. Prva je bila ona da premijer Plenković, iako je bio u bliskome kontaktu s Novakom Đokovićem i Goranom Ivaniševićem, obojicom zaraženim Covidom-19, ne treba ići u samoizolaciju, već može mirno dovršiti predizbornu kampanju. Zatim je donesena odluka o obaveznom nošenju maski u javnom prijevozu, premda su prije par mjeseci, dok zaštitnih maski nije bilo na tržištu, vladajući epidemiolozi poučavali građane da su iste beskorisne. Onda su uslijedile ocjene da se zaraza razbuktala zbog toga što su se „naši ljudi previše opustili“, iako je istina posve drugačija: „opuštanje“ stanovništva nije nastupilo spontano i samoinicijativno, već je vlast, skupa s oktroiranim Stožerom, forsirala nagli iskorak u takozvanu normalnost, da bi panično spašavala turističku sezonu i silom proizvela fikciju o trijumfalnoj „pobjedi nad virusom“, o podrobno raskuženoj destinaciji i o „Sigurnoj Hrvatskoj“ kakvu nam je izvojevala vladajuća partija, pa je valja nagraditi novim mandatom. Lažov je, naprosto, povjerovao u vlastitu obmanu.

Ipak, najinteresantnija je friška odluka medicinsko-političke vlasti da se zapriječi pristup Hrvatskoj putnicima iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i drugih zemalja u „istočnom okruženju“, dok je istodobno omogućen i svim sredstvima ohrabrivan dolazak turista iz Italije, Amerike ili Belgije. Kakav bi bio epidemiološki rezon te odluke? Zar prema svim raspoloživim podacima, na primjer, epidemiološka situacija u Crnoj Gori nije neusporedivo povoljnija nego u Italiji, Americi ili Belgiji? Koga to hrvatska politička medicina zajebava? Želi li to hrvatski epidemiološki um promovirati ideju o nekom virusu s balkanskom mutacijom, koji je mnogo opasniji od onog što cirkulira na zapadnoeuropskom i američkom tržištu?

Radi se, dakako, o istome starom šovenstvu koje je dočekalo i svoje ekspertno uporište. Stav po kojemu potencijalno zaraženi Srbin ili Bosanac predstavlja veću prijetnju za zdravlje Hrvata od potencijalno zaraženog Talijana ili Amerikanca, ne može biti medicinski argumentiran, ali očito može uživati pokriće medicinskih stručnjaka, budući da je – otklonimo li načas virus iz zemaljskog optjecaja i dodijelimo li mu status metafore – riječ o sažetome programu HDZ-a, tj. o utemeljiteljskoj figuri hrvatskog nacionalizma.

Protuvirusna farsa postaje dakle sve uzbudljivija, pa su, shodno prirodi žanra, i medicinska obrazloženja državne politike sve odurnija. Sve veći broj bijelih mantila u depadansama vlasti obećava sve bolesnije perspektive – kad je to, uostalom, hrvatska državna politika bila dobra za zdravlje?

pescanik

Kroz godine žena se izgubila u hlačama, obavezama i nametnutim stilovima. Jako sam sretna što vam ovim putem mogu pružiti nešto sasvim drugačije kroz razgovor sa simpatičnom kostimografkinjom Sanjom Mimić. Donosim vam jednu divnu bajku pisanu haljinama i suknjama, okupanu neprocjenjivom ženstvenošću zalutalom u svijet vila. I sama sam modni dizajner i savjetnik i usudim se reći da bi svaka od nas trebala imati jedan ovakav divan komad garderobe koji ženu kada ga obuče pretvara u princezu iz bajke kakve su nam čitale bake pred spavanje.

Predstavite nam se Sanja. Tko ste i odakle dolazite?

 Dolazim iz Beograda i kostimograf sam po zanimanju. Završila sam fakultet primenjenih umetnosti, odsek scenski kostim. Tako da bih mogla reći da je kostim moj potpis.

Pročitala sam da je sve počelo plavom kraljevskom suknjom, ali želim saznati detaljnije, kako je sve počelo?

Sve je počelo kada sam imala pet godina. Videla sam Versaceovu reviju i shvatila da je to to. Sa crtanjem sam počela još i ranije i oduvek su to bile neke devojčice koje sam ja oblačila.

Dok gledam u radove osjećam se zalutano u neku drugu dimenziju, u bajku, u Pepeljugu…u Alisu. Ono što ne mogu da ne pitam je to, gdje pronalazite inspiraciju?

Bajka je večita inspiracija. Kroz njih odlutamo u sasvim drugi svet i dozvoljavaju nam da poverujemo u to kako je sve moguće. Ako možemo malo magije dati svakodnevnom životu, zašto da ne? Volim reći da je svaka žena princeza i glavna junakinja svoje bajke, te što ne bi sebe i tretirala tako.

Neke od haljina ravne su Dioru, Chanelu. Imate li uzore na modnoj sceni?

 Hvala vam na ovom komplimentu. John Galiano i naravno McQueen, mada Dolce&Gabana u poslednje vreme me oduševljava. Sve to što vuče malo na scenu i visoka moda me općinjava.

Kome bi iz poznatog svijeta sašili haljinu?

Nicole Kidman, Dakota Johnson, ima ih još… ali njih dve su mi neobične i zanimljive.

Koliko je rada i truda potrebno uložiti u radove, može li se to izmjeriti?

Jako puno truda i rada. Ponekad neprospavanih noći, koje se ne mogu izbrojati, ali čovek koji voli ono što radi, nije radio ni jedan dan.

Što za ženu znači imati unikatnu haljinu?

Znači da nitko nema takvu haljinu. U tom momentu ta haljina ili neki drugi unikatni predmet nije više samo odeća postaje umetničko delo. Prema njemu razvijamo određenu emociju, postoji energija koju ta stvar nosi sa sobom i koja sa nama rezonuje. Unikatne stvari imaju dušu ne idemo ih tek tako kupiti, kao neku majicu u tržnom centru. To je poseban momenat kada shvatamo neke drugačije vrednosti i sebe tretiramo poslasticom u vidu mode.

Osim kostimograf i modni ste savjetnik, što biste ovim putem poručili ženama na Balkanu?

Ženama na Balkanu bih poručila da se sete da su među najlepšim ženama na svetu. Da osim lepote nose Slovenski duh, samim tim su posebne i nikakav trend i šminka to ne mogu zameniti. Neka neguju svoje vrednosti, budu zadovoljnije sobom, ne porede se ni sa kim i da ne zaborave da je srećna žena najljepša žena.

Planovi?

S kolegicom Marijanom Jovičić sam započela stvaranje još jednog brenda koji će se baviti ženskim donjim vešom, također unikatnim. To će biti spavaćice i pidžame, sve ono što jednoj ženi u intimnim trenucima omogućava da se oseća kao kraljica. “Eva” kao prva žena a žena kao većita inspiracija svih umetnika, pa tako i moja. Zaista sam fokusirana na ženstvenost, snagu i nežnost koju ona nosi sa sobom u isto vreme i to je ono što želim istaći svojim radom.

Nastavite ovako Sanja i daleko ćete dogurati. Puno sreće u daljem radu.

Ako se priča o Domovinskom ratu, povući ćemo i temu ratnih zločina. Nećemo dopustiti postojanje neke tople mase u koju ćemo se uvaliti i reći da je sve super. Zdravo je da na taj način predstavljamo Hrvatsku. Kad svratimo u Beograd, na cesti nam prilaze ljudi i kažu ‘svaka čast’

U sklopu programa televizije N1 i na kanalu YouTube prikazano je više od 200 epizoda satirične emisije ‘Prime Time’ koju naizmjenično vode urednici Borna Sor i Domagoj Zovak. Razgovaramo o razlozima njihova upuštanja u satirične vode, stanju satire u ovom kutku Evrope i stavovima u vezi predstojećih izbora. Zanimljivo je da obojica imaju imena po kneževima iz hrvatske povijesti: Domagoj kaže da se osjeća kao najbolji knez Jugoslovena, a i Borna se u obradi tema voli podsjetiti na ‘stoljeće sedmo’ na Balkanu i šire.

Premijer i ministrica kulture govore da u Hrvatskoj nema cenzure. Nema cenzora, ali cenzura je našla druge načine da djeluje, što se vidi po načinu na koji je u medijima prikazivan Agrokor – ističe Sor

Što vas je navelo da se bacite u vode satire?

Sor: Radilo se o trenutku generacije; kad sam bio dječak, politika me nije zanimala. To je uslijedilo nakon 11. rujna 2001. u Americi, kad je svakome, pa i nama koji smo tek išli u srednju školu, došlo do mozga da je politika nešto što će biti presudno za nas i cijeli svijet. U čistoj želji da se malo inficiram svjetskim kretanjima pokušao sam tražiti informacije, a kako mladi čovjek nema vremena za studiozno bavljenje određenim temama, naletio sam na satirični ‘Daily Show’ i zaključio da bavljenje politikom može biti nevjerojatno zabavno jer se i teške i dosadne teme uz humor mogu prikazati na zanimljiv način. Kako su me zanimali debatiranje i analiza političkih događaja, u debatama sam koristio elemente humora, na što su ljudi dobro reagirali. Sa 18 godina zanimali su me politologija i gluma što se, kad sam počinjao s ‘News Barom’, idealno poklopilo. Od ranijih iskustva, spoju politike i satire najbliža su mi bila Zločesta djeca i rani radovi Željka Pervana: imali su političku konotaciju, bavili su se ozbiljnim temama, a bili su zabavni i smiješni. Ono što sada radimo Domagoj i ja nema težinu istraživačkog novinarstva jednog Ferala, koji kao mali nisam konzumirao jer se radilo o ozbiljnom mediju: kad se maknu sve zezancije u njemu, ispod su ležale vrlo ozbiljne teme i tekstovi.

Mediji ovise o sponzorima

Koliko je satira prisutna u Hrvatskoj i regiji?

Sor: Iako su se unazad desetak godina mediji značajno promijenili, a imamo i društvene mreže koje su na sebe preuzele medijske elemente pa i komentare na priče, pitanje je koliko ima satire na našim prostorima a da ta satira smije biti samo satira, da satiričari mogu živjeti samo od satire i da je satiričarima dopušteno da se bave samo satirom. Zapravo i nema jako puno, ako se izuzmu komičari koji se sprdaju s političarima. Na primjer, kad je Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica rekla da u Jugoslaviji nije bilo jogurta, to je obradio svaki komičar, ali kad na kraju godine imamo proračun koji se mora analizirati na humorističan način, mali je broj onih koji će to uz satiru pokušati dočarati ljudima. Ne spadamo u zemlje koje baš imaju razvijeno tržište, što znači da ekonomija jako ovisi o ljudima u politici, veliki mediji ovise o velikim kompanijama koje će davati novac, a velike kompanije ovise o odredbama vlade, što znači da postoji veza zbog koje političke satire ima jako malo. To se vidi u video-proizvodima koji su skuplji od portala i kojih je na prste jedne ruke, a u Hrvatskoj smo možda jedini koji spajamo politiku i satiru na stalnoj bazi i koji smo ostali normalno funkcionirati. Bilo je ljudi koji su to radili, ali su stali, ili imamo Pervanov Dnevnik koji je više politička kampanja nego satira. Za Sloveniju postoji jezična barijera, a što se tiče Srbije, BiH i Crne Gore, radi se o jednom jeziku i ja razumijem sve što ondje pričaju. U tom smislu Srbija je predvodnik, a po meni najpoznatiji satiričar je Zoran Kesić.

Čini mi se nevjerojatnim da Bandić može preživjeti iduće izbore, čak bih volio da to bude i ranije, jer sve dok je on na čelu grada stotine miliona kuna prelazi u džepove njemu bliskih ljudi – kaže Zovak

Jeste li dobivali komentare iz regije na ‘Prime Time’?

Sor: Dobivamo ih cijelo vrijeme jer smo jako kritični oko tema koje su problematične, ali tabuizirane. Ako se priča o Domovinskom ratu, Domagoj i ja ćemo povući i temu ratnih zločina. Nećemo dopustiti postojanje neke tople mase u koju ćemo se uvaliti i reći da je sve super. Zdravo je da na taj način predstavljamo Hrvatsku, u kojoj postoje ljudi koji ne žele dopustiti da se neke naučene priče, tabui i klišeji diraju. Kad svratimo u Beograd, jako smo dobro dočekani, na cesti nam prilaze ljudi i kažu ‘svaka čast’. Služimo kao podsjetnik na to da nije propala racionalna misao – to što sam etnički Hrvat ne znači da njegujem hrvatstvo u onom desničarskom smislu. Kad to vide ljudi iz Srbije, u kojoj mnogi smatraju da u Hrvatskoj postoji uniformirana propaganda, osjećaju se bolje jer im je jasno da iza granice nisu divlje horde koje samo čekaju trenutak da na njih naskoče.

Jeste li oštri u svojoj kritici zahvaljujući emitiranju na N1 televiziji, na koju hrvatske vlasti nemaju uticaja kao na HRT, odakle su svojevremeno skinuli emisiju ‘Montirani proces’?

Sor: Ne samo da je točno nego i presudno. N1 nema povezanost s našom vladom i državom, a ni financijski ne ovisi o našem tržištu. Premijer i ministrica kulture govore da u Hrvatskoj nema cenzure. Nema cenzora, ali cenzura je našla druge načine da djeluje, što se vidi po načinu na koji je u medijima prikazivan Agrokor. To je financijski oblik cenzure, mediji ovise o sponzorima, a sponzori, ako su hrvatski, ovise o odredbama vlade, i to je zatvoreni krug. N1 je neovisan ne samo u političkom i pravnom nego i u ekonomskom smislu jer ne ovisi o hrvatskom tržištu. Zaista nikad nismo dobili ne kritiku ili upozorenje nego ni komentar da budemo oprezni. N1 nas pušta, vjerujem da se uvaljuju u probleme jer je neisplativo nekoj hrvatskoj firmi da sponzorstvom stane iza nas s obzirom na to kakve probleme možemo izazvati, pa čak možda i prekršiti zakon i odgovarati za to. Da nema ove međunarodne TV kuće, bojim se da bismo mogli biti samo na internetu, pri čemu bi se postavilo pitanje dostupnosti. Zato moramo biti zahvalni za postojanje nekih firmi koje nam omogućavaju da budemo slobodni.

Koliko ste gledani i kakve reakcije dobivate?

Sor: Nemamo službene pokazatelje ni statistiku, ali znamo da smo jako gledani u Hrvatskoj i šire. Uvijek ima pojedinaca koji nas prate iz epizode u epizodu kako bi nas vrijeđali, što znači da smo i mi njima potrebni, makar i na takav način. Nema ih puno jer ne spadamo u pet najgledanijih emisija, da spadamo, po nečijoj direktivi bili bismo pod navalom ogromnog broja komentara. Ovako je to više individualno; neki nas stariji ljudi komentiraju jer zbog generacijskih razlika imaju drugačije poglede.

Koliko vas je iznenadila nominacija za Večernjakovu ružu za TV emisiju godine?

Sor: Jako, nismo vjerovali da je to moguće. U novinarskim smo krugovima puno prepoznatljiviji nego široj javnosti. Struka razumije koje su naše mogućnosti i što radimo u vezi slobode govora. Drago mi je da nas cijene, ali volio bih da dobivamo nagrade po glasanju publike. Nismo ultrapopularni jer ima puno ljudi koje na neki način isključujemo; ne radimo emisije u kojima sve objašnjavamo, tako da oni koji nas gledaju moraju imati neko predznanje, nemamo iza sebe redakciju ni novinare istraživače, niti ćemo nekome objašnjavati sve od a do ž. Kroz humor izražavamo svoje stavove, pa ako kažem da premijer ne radi svoj posao ili da je neki ministar lopov, onda nas glasači stranke na vlasti nemaju što pratiti i obožavati. Nekima se sviđaju naši stavovi, ali ne i smisao za humor, pa tako sami sebe isključujemo od šire publike, ali ovo radimo da bismo smanjili političku apatiju i povećali želju prosječnog Hrvata da sudjeluje u politici, barem da glasa.

Jeste li i kako uključeni u (pred)izborne procese?

Sor: Uključen sam tako da glasam za stranke koje mi se sviđaju, ali nemaju puno šanse da prijeđu izborni prag. Jednog dana ćemo imati veliku stranku s puno dobrih ljudi, ali sada ne bih rekao ljudima da glasaju za velike stožerne stranke, pa ću i ja glasati za neku manju opciju. S obzirom na raznovrsnost opcija, višestranačje je odlična stvar. Mislim da u parlamentu treba biti što više stranaka, a da na izbore iziđe što više ljudi, makar i prekrižili listić. Dobro je glasati jer ako si glasao i krivo pa je tvoj glas išao onome tko te iznevjerio, ostaje ti zdrav osjećaj odgovornosti. Apsurdno je da ljudi ne glasaju jer nas ima toliko malo da svaki glas ima težinu, a i nikad nisam čuo da je itko išta promijenio tako da nije izišao na glasanje. Demokracije je u Hrvatskoj realno 20-ak godina, tako da još nemamo tradiciju. Naša borba vodi se za to da glasanje postane pravilo jer vlada mora imati legitimnost preko broja izašlih na glasanje.

Pervan i Škoro

Kako ste vi, kao nosilac starog i slavnog hrvatskog imena, postali kritičar brojnih negativnosti u ovdašnjem društvu?

Zovak: To je rezultat odrastanja; kad sam bio mlađi, razmišljao sam na drugačiji način, puno više u skladu s onim što ljudi očekuju od nekog tko se zove Domagoj – veliko domoljublje, hrvatstvo, katoličanstvo, apologija ustaštva, sve što se zamišlja da ide u paketu s ovim hrvatskim imenom. Ali kako čovjek sazrijeva i prolazi kroz pubertet, neke stvari postanu djetinjaste i glupe, kao što je Djed Mraz ili roda koja donosi djecu, tako i neke nacionalističke tlapnje ispare i postanu bez veze. Mene više fasciniraju oni koji govore onako kako sam govorio sa šest godina, a odrasli su. Strašno mi je čuti odraslog čovjeka koji zvuči onako kako sam zvučao sa šest jer sumnjam da je on sa šest zvučao kao ja danas, pa da smo se nekako zamijenili.

Koliko u Hrvatskoj ima humora i satire?

Zovak: Ima ih razasutih po tiskovinama, portalima, televiziji, ali nikad dosta. Donedavno sam govorio da bi toga trebalo biti više, da ne bismo trebali samo Borna i ja to raditi. Sada imamo Pervanovu emisiju na Z1 televiziji, iza koje stoje isti ljudi koji stoje iza Škore pa se zna u kojem to smjeru ide, ali bože moj, sve to košta i sve to netko mora platiti. Hrvatski humor je pesimističan i crn, a iako naši ljudi pišu komentare pod nadimcima, nitko se time ne želi baviti jer nije unosno niti će se time proslaviti. Sjećam se komentara na našoj Imdb stranici na engleskom da nikad nećemo biti famous nego infamous (ozloglašeni). Nas neće proslaviti kad emisiju temeljimo na stvarima koje ne valjaju u društvu i koje su izvor nekih uvriježenih ‘istina’ koje se u hrvatskom društvu promoviraju. Kreneš tom stranputicom i spališ dosta mostova iza sebe, a na brojnim mjestima nećeš moći naći posao zbog stvari koje si govorio i radio. Nije mi žao zbog toga, više mi je žao da se nijedna nacionalna televizija, poput onih u Evropi ili SAD-u, ne usuditi staviti naš šou. Kad smo radili neke zajedničke projekte s evropskim komičarima, vidjeli smo da je to kod njih na nacionalnim televizijama, na kojima se sprdaju s političarima i glupostima. Kod nas se to nitko ne usudi raditi jer smo mala zemlja u kojoj je svatko sa svakim dobar, a ruka ruku mije. Imamo puno fanova koji nas tapšaju po leđima kao da radimo nešto opasno i hrabro jer je u njihovom mentalnom sklopu da je to kontroverzno i opasno, ali volio bih da to bude normalno i da to radi više ljudi. Mi nemamo ni scenariste, sve se vrti oko nas dvojice, jedan tjedan radi jedan, drugi tjedan drugi. Volio bih da je bolje jer talenata ima, vjerojatno nekom treba dati priliku da to radi na TV-u s nacionalnom koncesijom, s dobrim budžetom, dobrim ljudima i slobodnim rukama da se radi kako treba, bez (auto)cenzure.

Tko vam je najmuza za epizode ‘Prime Timea’?

Zovak: Neke najmuze kao Kolinda ili Krstičević su nas napustile, pokoj im političkoj duši. Doduše, ima tu još nekih kandidata poput Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova s izjavama koje su više bizarne nego smiješne. I Bero ima velik potencijal, pa ako ne daj bože postane premijer, otvorio bi Pandorinu kutiju za ljude u Hrvatskoj i šire. Ali to bi bilo plodonosno jer sve što je dobro za Hrvatsku loše je za nas i obrnuto.

Očekujete li da će mjeseci koji dolaze biti još bogatiji štofom?

Zovak: Sigurno, izbori su otvorena klaonica u kojoj teku potoci krvi, a jedni drugima vade organe. Sve izlazi na vidjelo, kao da je netko za njih čuvao samo najsočnije stvari, koje se ne mogu ni popratiti koliko ih ima. HDZ ima svoju aferu s vjetroelektranama i hapšenjima koja su tempirana za iza izbora, ali je netko bubicu našao ranije, SDP-ovci se tuku po ulici, što bi bio kao neki sukob na ljevici. Bio bih sretniji da smo normalnija zemlja u kojoj je skandal kad premijer kupi čarape službenom karticom, tu bi mi, istina, bilo teže raditi, ali ni previše štofa ne veseli.

Što očekujete od ovih izbora za Sabor i smatrate li da ćemo za godinu dana imati nekog drugog na čelu Zagreba?

Zovak: Ne bih radio da nemam optimizma i da ne vjerujem da je moguće da stvari budu drugačije i bolje, bez obzira na to što životno iskustvo pokazuje suprotno. Treba reći ljudima da iziđu i glasaju za bilo koga. Ako si član neke zajednice, tvoja neaktivnost je jedan od najvećih doprinosa svemu lošem, čak i ako te ne tangira tko je na vlasti. Misli na druge, a ne na sebe – dobio si ceste, škole, struju, plin… Ljudi sve uzimaju zdravo za gotovo, ali to je plod zajednice i ako ne sudjeluješ, ništa joj ne vraćaš. A traži se da jednom u četiri godine iziđeš i zaokružiš neki papirić; ako ćeš zaokružiti krivo, nema veze, na pogreškama se uči. Nećemo ništa promijeniti ako stalno glasamo za dvije stranke, a odustajanje odgovara strankama koje imaju svoje vojske i koje su naslonjene na državni i lokalne proračune. To moraš razbiti i izlaskom na izbore. Na evropskim izborima samo je 6,6 posto ljudi glasalo za HDZ, a to nije nešto prema čemu jedan glas nije bitan. Čini mi se nevjerojatnim da Bandić može preživjeti iduće izbore, čak bih volio da to bude i ranije, da ne čekamo redovne, jer sve dok je taj čovjek na čelu grada, stotine miliona kuna prelazi u džepove njemu bliskih ljudi. Istina, već sam dva puta mislio da ne može preživjeti, ali ipak je. Nadam se da neće treći put.

portalnovosti

Malo tko je živio filozofiju novog društvenoga poretka zasnovanu na slobodi koju ne ograničavaju ljudski zakoni i u praksi oživio teoriju o tome kako svi oblici vlasti počivaju na nasilju te su zbog toga pogrešni, štetni i nepotrebni kao Emma Goldman.

Ona je svoj radikalizam shvatila ozbiljno; nije samo širila svoja uvjerenja, nego ih je i prakticirala. Energija kojom je podupirala nepopularnu ideju poput anarhizma, njezina iznimna iskrenost, hrabrost i sposobnost, tek u današnje vrijeme nailaze na sve veće razumijevanje i divljenje.

Sjeme pobune posijano u najranijoj mladosti

Emma Goldman (1869.-1940.), američka politička aktivistica, poznata kao jedna od prvih predstavnica anarho-komunizma i feminizma, rodila se u carskoj Rusiji, u obitelji židovskog podrijetla. Poput svih konzervativnih obitelji toga vremena, Emmini roditelji bili su posve uvjereni da će se njihova kći udati i zasnovati obitelj, da će biti dobra i religiozna žena. Kao većina roditelja, oni nisu niti slutili kakav će čudan, strastven duh obuzeti dušu njihova djeteta.

„Nužda ne poznaje zakone, a gladan čovjek ima prirodno pravo podijeliti kruh sa svojim susjedom. Tražite posao. Ako vam ne daju posao, tražite kruh. Ako vam ne daju kruh, onda ga uzmite.“

Već u najranijoj mladosti u srcu Emme Goldman posijano je sjeme pobune i neumoljiva mržnja prema potlačivanju. Zarana je naučila što su ljepote države: vidjela je kako kršćanski činovnici muče njezina oca i dvostruko ga progone, kao sitnog službenika i omraženog Židova.  Znala je za muke siromašnih seljanki i bila svjedokom prizora potkupljivosti službenika kada su se bogati spašavali od unovačenja na račun siromašnih. Zlostavljane sluškinje često bi našle utočište u domu Goldmanovih, a mala bi djevojčica ukrala kovanice iz roditeljske ladice da bi ih potajice ugurala u ruke nesretnih žena.

S vremenom je u obitelji Goldman došlo do sukoba generacija. Roditelji nisu mogli razumjeti kako se njihova kći mogla zanimati za nove ideje kad su ih oni sami smatrali utopijama, što je rezultiralo svakodnevnim raspravama. Sa trinaest godina s obitelji seli se u židovski geto Sankt Petersburga, gdje je atmosfera bila naelektrizirana idejom revolucije.

Kao gorljiva čitateljica, Goldman je upijala zabranjene romane i političke traktate, a uzor je otkrila u mladim ženama odanim revoluciji. Željela je sudjelovati u stvaranju novog svijeta jednakosti, pravde i obiteljskog sklada.

Amerika, „obećana zemlja potlačenih“

Goldman je 1886. emigrirala u SAD ispunjena radosnom nadom u veliku, slobodnu zemlju, no uslijedilo je veliko razočaranje kada se počela upoznavati s uvjetima života. Uskoro je dobila posao u tekstilnoj tvornici Garson Co. U to doba u tvornicama nije bilo pogonskih strojeva, pa su krojačice morale okretati kotače nogama, bio je to iscrpljujući posao, a cjelodnevno mučenje prolazilo je u potpunoj tišini.

Izrabljivanje djevojaka nije bilo samo ekonomske naravi: ako bi djevojka odbila udvaranje svojih nadređenih, ubrzo bi se našla na ulici. Jer nikad nije manjkalo dobrovoljnih žrtava: ponuda je nadmašivala potražnju. Sve to rezultiralo je njezinim priključivanjem anarhističkom pokretu. Počela se upoznavati s literaturom o socijalizmu i anarhizmu, posjećivala je javne skupove i upoznala sa socijalistički i anarhistički naklonjenim radnicima.

Godine 1886. šokantan politički događaj mijenja joj život. Kako bi se suprotstavili brutalnom gušenju štrajka u firmi MekKormik Harvester, radnički i radikalni aktivisti održavaju masovni miting na trgu Haymarket u Chicagu.

Eksplodirala je bomba, usmrtivši sedam policajaca i ranivši mnoge demonstrante. Za incident je optuženo osam anarhista, sedam na smrt vješanjem i jedan na petnaest godina zatvora. Iako su dokazi na suđenju bili nepotpuni, četvorica optuženih su pogubljeni, a ostali su pomilovani nekoliko godina kasnije. Kada je saznala za suđenje i uvjerenja anarhista, Goldman je odmah prepoznala sličnosti između njihovih ideja i ideja ruskih populista. Počela je čitati sve što je o anarhizmu mogla pronaći.

Prvo uhićenje i Majka zemlja

Anarhisti su u međuvremenu razvili revnu propagandu među nezaposlenima i štrajkačima. Održale su se goleme demonstracije štrajkača tekstilaca i nezaposlenih na Union Squareu u New Yorku. Emma Goldman bila je među pozvanim govornicima i održala je strastven govor koji je prethodio njezinom prvom uhićenju. U listopadu 1893. sudili su joj na kaznenom sudu u New Yorku pod optužbom da je pozivala na pobunu. Proglasili su je krivom i osudili na godinu dana kazne na Blackwell’s Islandu.

Od osnutka Republike ona je bila prva žena politička zatvorenica. Nakon što su je pustili iz zatvora, stekla je ugled u radikalnim redovima zbog svoje predanosti, idealizma i iskrenosti.

Na temelju svog sve čvršćeg uvjerenja da je “najnasilniji element društva neznanje”, Goldman osniva politički i književni časopis Majka Zemlja (1906-1917). Časopis nije bio samo forum anarhističkih ideja i novosti o međunarodnim kretanjima, već i prilika za objavljivanje pjesničke i dramske kritike. Upoznavao je svoje pretplatnike s dramaturzima poput Ibsena, Strindberga i Shawa, te političkim ilustratorima i umjetnicima poput Man Raya.

Kako je rastao međunarodni ugled Emme Goldman, tako se postepeno Europom širio i uticaj časopisa i njegova čitalačka publika. Znatan napredak anarhističkih ideja u Americi može se najbolje procijeniti zavidnim uspjehom triju dugačkih predavačkih turneja, od kojih je svaka zahvaćala novo područje. Najveći uspjeh njezinih neumornih napora je nevjerojatan porast prodaje anarhističke literature, čiji je propagandistički učinak neprocjenjiv.

Borba za seksualno i ekonomsko oslobođenje žena

„Zahtijevam neovisnost žene, njeno pravo da se sama izdržava; da živi za sebe; da voli koga god želi, ili koliko god želi. Zahtijevam slobodu za oba spola, slobodu djelovanja, slobodu u ljubavi, i slobodu u majčinstvu.“

Emma Goldman biti će upamćena i zbog svog pionirskog rada na oslobađanju žena. Bila je jedna od prvih žena koja se zalagala za kontracepciju kao osnovni element u većoj bici za seksualno i ekonomsko oslobađanje. Ona je vjerovala da je zakon koji ženama onemogućava pristup kontracepciji simptom opće društvene i ekonomske nepravde, kao i poseban vid potlačivanja žena. Nastavila je inzistirati na svom stavu da je bitka za žensku kontrolu nad vlastitim tijelom tek dio šire borbe protiv socijalne, ekonomske i političke nejednakosti. Razilazila se s ostalim feministkinjama svoga doba. Kritizirala je ženski pokret sufražetkinja, ukazujući na to da pravo glasa neće na pravi način odgovoriti na pitanje oslobođenja žena iz radničke klase niti će osigurati bolji oblik vladavine. Posebno je bilo zanimljivo njeno predavanje “Ljubav i brak” u kojem je analizirala oslobađajući potencijal slobodne ljubavi nasuprot krutih aspekata bračnog života.Njezino neumorno naglašavanje važnosti prava na slobodu govora u demokratskom društvu na posljetku je utrlo put primjeni prava navedenih u Prvom amandmanu. Rušeći ogromne prepreke na putu ka slobodi govora, Goldman je platila za svoje principe. Većinu svog života provela je pod nadzorom, bezbroj je puta uhapšena i zatvarana, a posljednjih 18 mjeseci u Americi provela je u zatvoru pod optužbama. Koliko je njezina borba aktualna i u današnje vrijeme, najbolje oslikavaju Emmine vlastite: „Većina uvijek svoju sudbinu predaje u ruke drugih. Nesposobna preuzeti odgovornost, ona slijedi svoje vođe čak i u propast. Bez ambicija i inicijative, masa ništa ne mrzi više od inovacije.“

voxfeminae

Proteklih nekoliko mjeseci pažnja nam je usmjerena na obrtnike i poduzetnike, želimo da trgovine budu otvorene, da radionice i uslužni servisi rade, da se dobro snalaze u novonastaloj Covid krizi, da budu pozitivni na računu, da zapošljavaju a time i uredno plaćaju poreze i doprinose. Tako će i država bila sretna, onda će sretna država davati građanima pa će i oni biti sretni. Šalim se s ovim zadnjim, ali teorija o tome postoji.

Za obrtnike iz Obrtničke komore Brodsko-posavske županije i Udruženja obrtnika Slavonski Brod, i za njihove važeće predsjednice Ivaniš i Šakić, nema brige. One dolaze iz obrta i paušalnih obrta koji nemaju zaposlenih radnika te nemaju većinu problema koja muči obrtnike koje zastupaju. Zato se mogu posvetiti unaprijeđenju obrtništva i kreiranju novih mjera i načina za pomoć obrtnicima. Opet se šalim ali,  na žalost.

Sad se ne šalim, znam da ih najviše veseli kada otvore Internet bankarstvo iz kojeg ih gleda poveća suma novca. Onda one gledaju nju, pa se onda sjete kako zaslužuju naknadu za rad, pa kako imaju neodgodivih obveza glede službenog puta i tako redom. Obrtnici koji žele više u svojoj struci, educirati se, sudjelovati na sajmovima i manifestacija ne bi trebali strepiti hoće li dobiti financijsku pomoć. Ipak, pomoć se daje selektivno, privilegiranima, po sistemu “dam-nedam”, iako je to u opisu djelatnosti tih organizacija svrha, uz zastupanje interesa.

Sjednice se održavaju po špranci, odluke su unaprijed pripremljene i vrlo rijetki prijedlozi dolaze od samih članova. Dužnosnici koji se s takvim načinom rada i donošenjem odluka ne slažu, osjećaju se poput crnih labudova. Inertnim  pristupom u vođenju organizacija uklanja se svaka mogućnost propitivanja ispravnosti mjera i odluka koje se nude za izjašnjavanje. Dosta je obrtnika prošlo kroz obrtnička tijela uprave. Kada se upoznaju sa sadržajem rada i načinom razmišljanja u startu odustanu a oni koji sami ne odustanu, već ih se na neki način izolira i eliminira. Ali, određena grupa nedodirljivih obrtnika kontinuirano, godinama, ostaje i obavlja dužnost u upravnim tijelima.

Gledajući izvješća o ostvarenim prihodima, za tri obrtničke organizacije koje djeluju na našoj županiji prikupi se i do dva milijuna kuna na godišnjoj razini. Većina prihoda je od  komorskog doprinosa. Plaćaju ga svi obrtnici koji ostvaruju prihode i koji ih ne ostvaruju. Zakonska je to obveza od koje i država ima korist, jer porezna uprava naplaćuje kontrolu naplate doprinosa.

Znači, nema pomoći sa strane, obrtnici se moraju sami snalaziti. Nužno je uključiti se u rad strukovnih sekcija čak i kada se ne osjećaju dobrodošli. Ulaznicu su kupili redovitim plaćanjem komorskog doprinosa. Interes im je jače kontrolirati vodstvo i članove tijela Uprave u obrtničkim organizacijama, kao i način na koji se shvaća dužnosnička uloga, kako se troši njihov novac, kako se donose odluke, kako se zapošljava i kakav je sadržaj ponuđenih izvješća.

Tu najviše dolazi do otpora i prisutne nervoze višemandatnih dužnosnika a i (zamislite!) zaposlenika, koji se užasavaju različitog mišljenja i gubitka pozicije. A trebali bi prihvatiti kako različito mišljenje za njih nije ugroza, nego pomoć da se oslobode od zamišljenih neprijatelja koje godinama sami, u svojim glavama, proizvode. Crni labudovi među obrtnicima nisu oni koji različito misle, nego oni koji im ne dozvoljavaju da misle.

Socijaldemokracija je u velikom dijelu Europe postala srednjoklasna liberalna priča koja je napustila radničku klasu. U nekim elementima HDZ je socijalnija stranka od SDP-a. Zato je za aktualno jačanje desnice odgovoran i SDP. Kakva su oni bili oporba i jesu li se obraćali radnicima? Tko je tu većinu otjerao u zagrljaj desnice, ako ne oni?

Tomislav Tomašević je u prvoj izbornoj jedinici nositelj liste zeleno-lijeve koalicije, koju čine platforme Možemo! i Zagreb je naš! te stranke Radnička fronta, Nova ljevica, OraH i Za grad!

Nakon aktivizma i lokalne politike, sada ste u kampanji za nacionalne parlamentarne izbore. Kakva su iskustva te kako komentirate suparničke kampanje?

Ova je kampanja zahtjevnija od svega što smo radili do sada. Međutim, za nas je logično da radimo korak po korak i razvijamo se od niže tj. lokalne razine prema nacionalnoj. Želimo izgraditi dugoročno održiv politički projekt. U hrvatskoj politici bilo je puno zvijezda koje su naglo zasjale, ali su se brzo i ugasile. Iz te perspektive želimo prvo postaviti dobre temelje. Što se kampanje tiče, nadrealno je da se u situaciji pandemije i ekonomske krize desnica bavi time da zabrani ili učini teško dostupnim pobačaj. O problemima većine iz naroda, koji navodno predstavljaju, nemaju što reći. Naša koalicija je, za razliku od SDP-a, beskompromisna što se tiče ženskih prava i to pokazujemo u praksi. Na svakoj listi imamo apsolutni rodni paritet. Kao što, ako govorimo o korupciji, u praksi pokazujemo da su naši zastupnici nepotkupljivi. Bandić je u Skupštini sakupio žetončiće i u klubu SDP-a, i HSLS-a, i Sandre Švaljek, ali ne i u klubu Lijevog bloka. Što se Plenkovića tiče, političaru koji je htio reformirati HDZ pola vlade je otišlo zbog korupcije. Otišao je ranije na izbore kako bi profitirao od korone te napustio građane Zagreba nakon potresa. Na kraju bi ga to moglo koštati vlasti.

U zelenoj politici vidimo razvojnu šansu za zemlju, želimo stvarati novu vrijednost i nova radna mjesta u lokalnim sredinama

Ugled ste stekli na zagrebačkim temama, planirate kandidaturu za mjesto gradonačelnika. Što namjeravate ako uđete u Sabor?

Svakako ću se kandidirati za gradonačelnika. Plan je prvo ući u Sabor, a potom na lokalnim izborima osvojiti značajan broj mandata u Gradskoj skupštini i pobijediti Bandića. Ulazak u Sabor bitno nam za to povećava šanse. U Saboru ću preko ljeta raditi na Zakonu o obnovi Zagreba te tijekom naredne godine otvarati razne lokalne teme jer ne namjeravam biti saborski zastupnik samo Zagreba, ali ostat ću zastupnik u Gradskoj skupštini. Ako pobijedim na izborima za gradonačelnika, prepustit ću saborski mandat.

Na koliko saborskih mandata realno ciljate i u kojim izbornim jedinicama?

Teško je reći na koliko mandata ciljamo. Prije samo mjesec dana nismo postojali ni u jednoj anketi na nacionalnoj razini. Danas svi analitičari kažu da ćemo ući u Sabor. Postali smo peta politička snaga u zemlji. To se nije dogodilo preko noći, nego je rezultat rada u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i naše nacionalne kampanje za europske izbore. Naš prvi cilj bio je tri mandata, no sada sam uvjeren da možemo i više te da ćemo biti iznenađenje. U uzlaznom smo trendu, dok si konkurencija stalno puca u nogu.

Pod konkurencijom mislite na SDP?

Primarno na SDP. Kao zeleno-lijeva koalicija nalazimo se lijevo od SDP-a, koji je u lijevom centru. SDP ima problema s vodstvom, izborne liste ukazuju da se prilikom njihovog sastavljanja nisu poštovale želje lokalnih organizacija.

Treba nam moderna ljevica

Često se od lijevo orijentiranih građana izvan Zagreba čuje da bi vas podržali, no smatraju da u ostatku zemlje nećete preći prag pa bi to bio bačen glas.

Prije mjesec dana i ja bih rekao da šanse imamo u četiri zagrebačke te u osmoj izbornoj jedinici – Rijeci i Istri. Sada mislim da imamo realne izglede i u desetoj jedinici, koja obuhvaća područje od Splita do Dubrovnika, a možda i u trećoj, odnosno Zagorju i Međimurju. Najteže su četvrta i peta jedinica, odnosno Slavonija. No kamo god idem, vidim ogromno nezadovoljstvo SDP-om, kao i naš snažan rast. Glas za nas nigdje nije bačen. Čak i ako negdje ne osvojimo mandat, ukupan broj glasova će nas pozicionirati kao četvrtu ili petu političku snagu u zemlji. Svim građanima koji su nezadovoljni SDP-om i koji žele da zemlja dobije modernu ljevicu u interesu je da nas podrže.

Važno nam je da ne bude formirana desna vlada HDZ-a i Domovinskog pokreta. S njima nikako ne možemo surađivati

Prisutan je i stav da predstavljate prije svega urbane srednjoklasne građane, što se lica u kampanji tiče, ali i biračke baze. Što nudite građanima Dvora na Uni ili Dalmatinske zagore, kojima zelene politike možda djeluju bez dodira s njihovim problemima?

Dijelom je riječ o načinu na koji su skrojene izborne jedinice. Teško je poslati poruke koje će značiti građanima i zapadnog Novog Zagreba i Novog Vinodolskog, koji se nalaze u istoj jedinici. Međutim, za velik dio koalicije – Možemo!, Novu ljevicu, Zagreb je naš – ovo su prvi parlamentarni izbori. Krenuli smo iz Zagreba jer tu imamo infrastrukturu. Ovi su izbori ključni da uopće dođemo na scenu. Na njima se ne može evaluirati koliko prodiremo u društveno tkivo u drugim sredinama. Sigurno je da nitko ne govori o društvenoj jednakosti koliko mi, da pristup javnim uslugama, zdravstvu i obrazovanju mora bit jednak za sve, bez obzira na to živjeli u Zagrebu ili Dvoru. Ne govorimo o zelenoj politici iz perspektive malograđanske srednjoklasne brige o okolišu, nego iz perspektive razvoja i stvaranja novih i kvalitetno plaćenih radnih mjesta te klimatske pravde. Rentijerska ekonomija pustoši krajeve poput Korduna ili Gorskog kotara, pa se građani iseljavaju iz zemlje ili u našim turističkim krajevima rade loše plaćene poslove. U zelenoj politici vidimo razvojnu šansu za zemlju, želimo stvarati novu vrijednost i nova radna mjesta u lokalnim sredinama. Koliko ovo uspijevamo iskomunicirati s resursima koje imamo – o tome se da se pričati. Mogu reći da ni u Zagrebu nismo ograničeni na srednjoklasnu bazu. Obilazim četvrti od Dubrave nadalje i prilaze nam radnici u komunalnim poduzećima i obespravljeni građani. Jasno nam je da ne možete politički bitno jačati samo kroz medijske nastupe i kampanju usredotočenu na Zagreb te da nećemo moći raditi bez izgradnje podružnica i biračke baze u skoro svakom mjestu. Međutim, nije lako iz nule graditi političku opciju. Treba vremena.

Lako je moguće da ćete već i s tri mandata biti važan faktor pri sastavljanju vlade. Spominjali ste mogućnost dogovora sa SDP-om. Hoćete li s njima koalirati ako bi od toga zavisilo formiranje lijeve vlade?

Nikad nismo rekli da ćemo se sigurno dogovoriti sa SDP-om, nego da je to opcija i da ćemo se s naše strane potruditi da dođe do suradnje, unatoč našim kritikama te stranke koja se socioekonomski i svjetonazorski pomaknula prema centru. Važno nam je da ne bude formirana desna vlada HDZ-a i Domovinskog pokreta. S njima nikako ne možemo surađivati. Za koaliciju Stranke s imenom i prezimenom, Pametnog i Fokusa upitno je hoće li preći prag. Ostajemo SDP, zastupnici manjina i mi. Ne bismo ulazili u vladu, tako da je eventualna opcija naša podrška SDP-ovoj manjinskoj vladi. Nema koalicije, nego dajemo okvir naših programskih uvjeta. Podrška ovisi o tome koliko bi točaka tog okvira bilo ugrađeno u program vlade i o njenom sastavu, odnosno izboru ministara.

Po nekim izjavama SDP-ovaca ispada da je vaša podrška njihovoj vladi gotova stvar.

Jako nas smeta što SDP naš stav o mogućnosti suradnje shvaća kao da je naša podrška sigurna. U pregovorima nećemo biti nerazumni, ali sigurno nećemo biti ni ničiji privjesak. Ako SDP neće htjeti surađivati što se naših uvjeta tiče, spremni smo ići i na nove izbore.

Program platforme Možemo! vrlo je ambiciozan i pokriva sva područja života. Tu su reforme lokalne uprave i pravosuđa, digitalna transformacija, jačanje radničkih prava, zelena reindustrijalizacija, energetska tranzicija, kultura i znanost, pitanja migranata i eura. Ako će SDP i imati sluha za vas, ne možete očekivati da uvaži sve.

Program je ambiciozan iz dva razloga. Nismo mesije koji će promijeniti Hrvatsku iz svog prsta, nego inzistiramo na sadržaju politika, čega jako nedostaje. Drugo, želimo pokazati da smo ozbiljna opcija, da imamo pokrivena sva područja te da želimo u svakom segmentu mijenjati Hrvatsku. Jasno da ne možemo očekivati da SDP preuzme sve iz našeg programa. Morat ćemo imati prioritete. No o tome ne bih sada, jer ćemo ih raspraviti unutar naše koalicije, ali i s članstvom platforme Možemo! Svakako, prioriteti će uključivati sva tri stupa našeg programa – to su zeleno gospodarstvo i dostojanstveni uvjeti rada, društvena jednakost te međunarodna solidarnost.

Uzmimo dvije konkretne teme. Tretman migranata i izbjeglica izaziva zgražanje lijeve i liberalne javnosti. Međutim, čini se da hrvatska policija u takvom postupanju ima potporu – a možda i nalog – Europske unije i ključnih članica. Kako to riješiti?

Bilo kakvo nasilje nije prihvatljivo, a pravo na azil temeljno je ljudsko pravo. To su nulte točke po tom pitanju.

Desnica će vas napasti da od Hrvatske radite hot–spot i da će deseci tisuća ljudi pasti na naš teret.

Jasno je da Hrvatska ne može sama riješiti taj problem. Niti to može hrvatska ljevica. Probleme treba rješavati na razini EU-a zajedno s cijelom europskom ljevicom. Mnoštvo tih pitanja vezano je uz globalne nejednakosti i ratove u kojima sudjeluju i članice EU-a. Refleks desnice zasnovan na povlačenju u nacionalne države i pravljenju da problem ne postoji svakako neće riješiti ništa. Već sada se puca po migrantima, a volio bi vidjeti kako bi EU to opravdala kao službenu politiku.

Za jake sindikate

Drugo – možd a se najveća zamjerka SDP-u tiče radničkih prava. Navodite kako je naše tržište rada najnesigurnije u Europi te da je ključna suradnja sa sindikatima.

Ključna su tri elementa. Točno je da su naše kritike SDP-a uzrokovane liberalizacijom radnog zakonodavstva. Drugo, trebaju nam jaki i kvalitetni sindikati – bez njih nema jakih radničkih prava ni društvene jednakosti. Treba preokrenuti nizak stupanj sindikaliziranosti, koji je recimo u skandinavskim zemljama mnogo viši. Konačno, potrebna je nova razvojna paradigma koja stvara nova kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta.

Društvene rasprave u Hrvatskoj uglavnom se vode oko identitetskih tema, poput ‘ustaša i partizana’. Kako u društvu koje nije preradilo ni povijesne traume od prije 70 godina afirmirati progresivne politike?

HDZ i SDP imaju gotovo jednake ekonomske programe, pa biračko tijelo mobiliziraju identitetskim temama. U toj igri naše pozicije moraju biti vrlo jasne – spomenuo bih da za Dan antifašističke borbe ni premijer ni predsjednik nisu bili u Brezovici. No moramo nametnuti posve drugu igru, onu koja se tiče kvalitete života i socioekonomskih tema. Mislim da to mnogo više zanima ljude. Tek kada kao ljevica počnemo uvjerljivo zastupati materijalne interese obespravljene većine, pobijedit ćemo i u identitetskoj borbi. Nakon potresa u Zagrebu prilaze nam građani koji nemaju lijeve stavove, ali cijene nas zbog zalaganja za građane kojima su uništeni domovi. Ako ostanemo zarobljeni u identitetskoj politici, nikad nećemo doprijeti do većine. Jedini ispravan način za ljevicu je da bude zaštitnik materijalnih interesa većine, da govori o nejednakosti i razvoju, o čemu desnica nema što reći iako se poziva na suverenizam. Na taj će način ljevica tu većinu pridobiti i za prava manjina.

Strateški gledajući, SDP igra pogrešno po više osnova. Većini se zamjera antiradničkim politikama, a s HDZ-om se nadmeće na HDZ-ovom terenu identitetskih politika, pri čemu su i tu nedosljedni.

Socijaldemokracija je u velikom dijelu Europe postala srednjoklasna liberalna priča koja je napustila radničku klasu. U nekim elementima HDZ je socijalnija stranka od SDP-a. Zato je za aktualno jačanje desnice odgovoran i SDP. Kakva su oni bili oporba i jesu li se obraćali radnicima? Tko je tu većinu otjerao u zagrljaj desnice, ako ne oni? Točno je da kalkuliraju i na identitetskim pitanjima. Nije HDZ dao zagrebačkoj zračnoj luci Tuđmanovo ime. SDP se osramotio i po pitanju promocije ženskih prava, i to i onim Bernardićevim izjavama još od 8. marta, ali i izbornim listama. Imaju kao i HDZ samo jednu nositeljicu liste.

Četvrt stoljeća nakon rata naše društvo natopljeno je antisrpstvom. Nedavno smo vidjeli sramotne poruke mladih navijača u Kustošiji. Što poručujete biračima srpske nacionalnosti i vidite li SDSS kao partnera?

Kakva bi to ljevica bila koja u nacionalnim manjinama ne bi vidjela saveznike? SDSS vidimo kao prirodnog partnera u naporu da zemlju učinimo manje šovinističkom i ksenofobnom. Mislim da će birači iz srpske zajednice, ukoliko ne glasaju za SDSS, podržati upravo nas. Pokazujemo da smo beskompromisni što se tiče prava manjina, za razliku od SDP-a.

Bojan Glavašević je rekao da će zeleno-lijeva koalicija zauvijek promijeniti Sabor. Iz svega što ste rekli proizlazi da je riječ o izgradnji političke opcije koja dugoročno smjera transformirati čitavo društvo?

Naše ambicije sigurno nisu fotelje ili to da budemo tek jedan akter u nizu, nego zaista želimo utjecati na promjenu čitavog društva. Hoćemo li uspjeti, ovisi o našoj upornosti i dosljednosti, ali i mudrosti. Mnogo ovisi i o tome kako će drugi reagirati na nas, čak i na desnici. Desnica je s pravom optuživala SDP da su ljevica koja se ne brine za radnike. Sad je tu drugačija ljevica. Desno orijentirani građani nam govore da poštuju našu borbu protiv Bandića, poštuju to što vide da nismo elitisti, nego da živimo s ljudima i dijelimo njihovu realnost. Vjerujem da možemo dio tih ljudi pridobiti. Što se SDP-a tiče, on do sada nije imao konkurenciju na ljevici. Mogli su se pomicati u centar koliko su htjeli jer im na ljevici nitko nije mogao uzeti glasove. E, pa sada možemo! Svima koji razmišljaju da li je glas za nas bačen glas, poručio bih da nam daju šansu, jer vidimo gdje nas je dovelo stalno taktiziranje naspram SDP-a.

portalnovosti