„La Croate, Novak Đoković“, najavio je službeni spiker teniskog turnira u Montrealu 2007. godine i pozvao pobjednika da se obrati sa nekoliko riječi publici, kao što je to običaj na takvim velikim natjecanjima. Prepuni stadion, razdragano navijačko mnoštvo od više tisuća obožavatelja teniske igre, pljeskalo je i skandiralo velikom pobjedniku Novaku Đokoviću koji je te godine, da bi osvojio taj prestižni naslov, morao pobijediti tri teniska velikana sa najboljim rankingom – Andya Roddicka, Rafaela Nadala i Rogera Federera.

Sjedeći u hladu suncobrana na klupi uz teniski teren, Novak Đoković je čuo da je predstavljen kao Hrvat i ne dvojeći ni časa kako reagirati ustao i krenuo prema centru terena otpozdravljajući publici. Dobivši riječ i mikrofon, zahvaliti će se svima prisutnima, posebice publici, i kazati da dolazi iz Srbije, te će izgovoriti antologijsku rečenicu „Hrvat ili Srbin to je ista stvar“.

Te njegove riječi tolerantna multietnična sredina Montreala preko publike prisutne na centralnom stadionu će pozdraviti sa odobravanjem, ustajanjem sa sjedišta i fanatičnim pljeskom. To je bila najveća i najljepša nagrada Novaku Đokoviću, velikanu ne samo teniske igre već i velikanu čovječnosti i humanosti. Po tko zna koji put stavio je ljubav prema svim ljudima, bez obzira na porijeklo, naciju ili vjeru na prvo mjesto, a upravo je to karakteristika dobrih ljudi, pogotovo onih odraslih i odgojenih u mješovitim brakovima, kao što je to kod njega slučaj, budući je uvijek stavljao ljubav ispred svega, ljubav prije i nacije i tradicije. Jer brak supružnika različitih vjera ili nacija ne bi bio niti moguć kada im ljubav ne bi bila primarna. Naravno da su ljubav i dobrota sveprisutne kada se sklapa bračna zajednica bez obzira na vjeru ili naciju, ali kod mješovitih brakova ljubav je neupitno presudniji faktor od bilo kojeg drugog čimbenika.

Sve je to jako dobro poznato u Montrealu, jer oni takav život žive. Zajednica koja želi biti prosperitetna nastoji biti prožeta sa što više ljubavi, dobrote, tolerancije, pravednosti, nasuprot zla i nepravde. Ne samo zbog toga, ali u namjeri da im i olakša situaciju u vremenu ratnih nesnošljivosti u području naše regije, Kanada je upravo osobama koje žive u mješovitim bračnim zajednicama davala prioritet, prednost prilikom useljavanja u njihovu zemlju. Za razliku od nas, bez obzira iz koje zemlje dolazili, Hrvatske ili Srbije, Bosne i Hercegovine ili Crne Gore, napredne zemlje svijeta poput Kanade znale su cijeniti različitost i ljubav koja tu različitost uvijek prati i slijedi. Mnoge osobe iz mješovitih brakova koje su u Kanadi napravili zavidne profesionalne karijere pokazuju koliko je kanadsko društvo bilo pronicljivo u svojoj otvorenosti, a koliko sami gubimo ustrajući na nacionalnoj i vjerskoj isključivosti.

Samo preko kanadske ambasade u Beogradu, preko njenog Imigracionog servisa, svoj put do sreće i novu životnu priliku iskoristilo je i potražilo u Kanadi 25 tisuća osoba sa ovih prostora, ljudi pretežno iz mješovitih bračnih zajednica i zavidne školske naobrazbe. Koliko se u Kanadi cijenila činjenica njihova dolaska, te spoznaja da su kanadskom društvu spremni ponuditi pored svoje stručnosti ljubav i dobro koje posjeduju, govori nam dovoljno i to da je ravnatelj Imigracijskog ureda Brian Casey, za dobro obavljen posao nagrađen visokim kanadskim odličjem.

Novak Đoković je danas najbolji tenisač svijeta i jedan od najvećih svih vremena sa 73 osvojena turnira, osvajajući Wimbledon 5 puta, US Open 3 puta, Rolland-Garros 2016. godine, te Australian Open u osam navrata. Najboljim sportašem svijeta proglašen je 2011. godine i 2015. godine. Dobri čovjek Novak Đoković šampion je teniskih terena, ali istovremeno i šampion humanizma preko donacija koje uplaćuje izravno potrebitima ili putem svoje Fondacije. Čuvši za tragediju koja zadnjih dana potresa Sandžak, gdje je u Novom Pazaru zaraženo gotovo kompletno zdravstveno osoblje, liječnici i medicinske sestre, gdje je u zadnjih 7 dana umrlo preko 100 osoba kako pričaju Novopazarčani, prvi koji im je priskočio u pomoć svojom donacijom je bio upravo Novak Đoković.

Fondacija Novaka Đokovića pomaže djecu Srbije renoviranjem i gradnjom dječjih vrtića i sličnim akcijama. Još su svježa sjećanja kada je pomagao prilikom poplava ne samo ugrožene u Srbiji, već i poplavljenima na području BIH i Hrvatske. Sada u vrijeme pandemije Corona virusa donirao je milijun EUR-a za kupnju respiratora u Srbiji, te istovjetan iznos za talijanske bolnice u Lombardiji. Odazvavši se i uputivši pomoć u borbi protiv širenja Covida 19 u Španjolskoj, veliki konkurent Nadal mu je poručio: „Klasa si. Hvala Nole“.

Organiziravši nedavno regionalni turnir „Adria tour“, koji je također bio humanitarnog karaktera, nošen plemenitim ciljevima ali je isto tako to trebala biti, a što je garantiralo njegovo ime i svjetska prezentacija hrvatskog turizma, dogodila se Corona kod nekolicine tenisača. Projekt nije doveden do kraja, mnogi će ga zbog toga jedva čekajući priliku napasti, ali isto tako i mnogi će stati uz njega.

Dobri čovjek Novak Đoković smireno će im poručiti: „Brodovi ne potonu zbog vode koja ih okružuje, već zbog vode koja uđe u njih. Ne dozvolite da ono što vas okružuje uđe u Vas i povuče Vas na dno“.

tacno

Ni tokom cijele kampanje ni u prvoj debati Plenković i Bernardić nisu iznijeli iole konkretnije modele za namicanje desetaka milijardi kuna koje će Hrvatskoj biti potrebne za kakvo-takvo funkcioniranje u idućih godinu dana

Ako se u kontekstu kampanje za nedjeljne parlamentarne izbore uopće može govoriti o nečemu poput strategije i taktike, onda se kad je riječ o HDZ-u i SDP-u sve svodi na ovo: HDZ je, doslovno u svim oblicima predizborne propagande, snažno isturio u prvi plan premijera Andreja Plenkovića, dok se SDP, zajedno s partnerima iz Restart koalicije, potrudio da što suptilnije skloni svog šefa Davora Bernardića od javnog fokusa, odnosno da ga okruži celofanom u vidu ozbiljnog suradničkog tima. Što se tiče SDP-a, gotovo da i nije bilo drugog izbora, s obzirom na to kakvi su i koliki su Bernardićevi politički potencijali i kakva je njegova popularnost među biračima: nevolja je što ekipa najbližih suradnika nije nikoga naročito impresionirala, jer se – uz rijetke iznimke – radi o već viđenim i uglavnom politički isluženim ljudima. Što se tiče HDZ-a, nakon prvog duela Bernardića i Plenkovića na RTL-u (drugi će biti na Novoj TV u petak navečer, kad ovaj broj Novosti bude na kioscima), dojam je da je HDZ ipak položio prevelike nade u svog predsjednika, da su mu na ionako umorna pleća natovarili preteško breme. Pod takvim teretom, i s osjećajem da kola polako klize nizbrdo, iz Plenkovića je u debati u najvećoj mjeri izišlo ono što jedino nije trebalo izići: odnos prema Bernardiću kao manje vrijednom biću, kao politički, intelektualno i karijerno inferiornoj personi.

Plenkovićev superiorno-pokroviteljski gard i višekratno teatralno ukazivanje na neznanje i neinformiranost SDP-ovog premijerskog kandidata dobrano su prekrili Bernardićevo iritantno posezanje za papirima na kojima gledatelji nisu mogli ništa vidjeti, ali to je vjerojatno imalo funkciju zbunjivanja protivnika, i njegovo povremeno baratanje netočnim informacijama i ispraznim optužbama te manipuliranje brojevima, i njegovu nesposobnost da izvede efektan zaključak, da poentira, i njegove mjestimične izljeve neupućenosti, nedoraslosti i nesnalaženja. Plenkovićevo napadno isticanje vlastitog političkog i upravljačkog iskustva te istovremeno agresivno prokazivanje socijaldemokratskog suparnika kao zalutalog diletanta, kao i njegova opsjednutost nepostojećim medijskim zavjerama protiv HDZ-a, ublažili su utisak da je Bernardić samo relativno dobro naučio kako se postaviti u sučeljavanju, ali da u njegovoj političkoj pojavi nema ničeg autentičnog, izuzev autentične osobne ambicije i jake volje da osvoji moć.

Plenković je, prije svega, pogriješio što je tjednima ranije aktivno sudjelovao u stvaranju uvjerenja da će premijerske debate biti momenti koji će šefa SDP-a definitivno diskvalificirati za preuzimanje najvažnije političke dužnosti u zemlji. To se nije dogodilo, to se nije ni moglo dogoditi usprkos evidentnoj razlici u Plenkovićevu korist kad je riječ o kompetentnosti za premijerski posao, jer kompetentnost nije presudan faktor za odluku birača o tome kome će dati glas. Bernardić je uložio veliki trud u pripremu, možda čak i preveliki, i pokazao da je kadar nositi se s Plenkovićem, da je naučio eskivirati neugodne teme i povremeno plasirati pametne udarce, da se ne da fascinirati samouvjerenom pozom suparnika koji se razmeće svojim vezama u vrhovima europske politike, da bolje kontrolira emocije. Propust je, međutim, što nije ekstenzivnije upotrijebio intervju dr. Marka Kutleše, šefa Odjela intenzivnog liječenja na Klinici za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’, pogotovo s obzirom na to da je gotovo trećina duela bila posvećena korona-krizi i da je korona-kriza, s pratećim ekonomskim i društvenim posljedicama, objektivno ključna, a ako zanemarimo sporadične izlete u svjetonazorska pitanja, i jedina tema kampanje i nedjeljnih izbora. HDZ-ov slogan, uostalom, glasi ‘Sigurna Hrvatska’ i HDZ je htio izbore baš u ovim okolnostima.

Doktor Kutleša, kojeg je Bernardić samo usput spomenuo i koji ni na koji način nije blizak SDP-u, izjavio je u Jutarnjem listu ovako: ‘Stožer je na početku radio odličan posao, a kad su stvar stavili pod kontrolu, počelo se popuštati i na bolesti skupljati političke poene te situaciju koristiti za PR. To je moj dojam kao građanina. Teško da bi bilo koji epidemiolog sam išao na tako naglo otvaranje. Činjenica je da se sve manje pitalo struku, a pita ih se tek sad kad se situacija iznova zahuktala. U međuvremenu se radilo po čisto političkoj odluci.’ Također: ‘Sigurno znam da su izbori utjecali utoliko da se i politika same borbe s pandemijom promijenila zbog izbora. Tu nema dvojbe.’ I još: ‘Nismo smjeli tako brzo otvoriti granice. A ako smo ih već otvorili, trebali smo inzistirati na testiranju prije ulaska u zemlju. Na turnir su došli ljudi iz Amerike, Srbije, iz aktualnih žarišta pandemije. Ne može se sad odgovornost svaljivati na građane. Ona ide od vrha. I kad je dobro i kad je loše.’

Ne radi se o bilo kome nego o čovjeku koji je najdirektnije bio uključen u spašavanje života oboljelima od Covida-19 u klinici koja je bila najopterećenija u prvom udaru virusa. Ako se tome doda da premijer nije imao odgovore na pitanja zašto su naglo otvoreni noćni klubovi, zašto je napravljena konfuzija s građanima Bosne i Hercegovine, zašto se turisti ne testiraju na ulazu u Hrvatsku, niti im se mjeri temperatura, i zašto su testovi kod nas toliko skupi, jasno je da Bernardić nije iskoristio priliku da Plenkovića stjera u kut na politički najvažnijem terenu ovih izbora, ali Plenković nije mogao sakriti neuvjerljivost u tom području koje mu je, prema njegovim očekivanjima, trebalo osigurati izbornu pobjedu, odnosno najbolju početnu poziciju u pregovorima o sastavljanju buduće parlamentarne većine i vlade. Velikom broju hrvatskih građana koronavirus zadao je ogromne probleme i skloni su traženju krivaca za iznenadne egzistencijalne nedaće u kojima su se našli, a Plenković i njegov Stožer civilne zaštite prvi su na meti i gleda im se svaki potez i svaka riječ: iz dana u dan dublje tonu u zonu nelogičnosti i političke manipulacije epidemiološkom situacijom, i mogu biti sretni što će se izbori dogoditi ove nedjelje, a ne 12. srpnja.

U pogledu planova za oporavak i ozdravljenje ekonomije pogođene Covidom-19, ekonomije koju je Covid-19 razgolitio u smislu teže ovisnosti o turizmu i svemu što se veže na turizam, ni Plenković ni Bernardić tokom cijele kampanje, pa onda ni u prvoj debati, nisu iznijeli iole konkretnije modele za namicanje desetaka milijardi kuna koje će Hrvatskoj biti potrebne za kakvo-takvo funkcioniranje u idućih godinu dana. Plenković govori isključivo o deset milijardi eura iz interventnog fonda Europske unije u naredne četiri godine i još najmanje toliko u idućih sedam godina iz redovnog budžeta EU: zaboravlja napomenuti em da sav taj briselski novac neće biti naprosto uplaćen u hrvatski proračun nego da će ga trebati povući konkretnim i smislenim projektima, em da veći dio tog novca neće biti besplatan, em da prve transakcije, ako sve bude teklo glatko, ne treba očekivati prije ljeta ili jeseni 2021. godine. Bernardić pak neodređeno i demagoški spominje milijarde koje će biti ušteđene suzbijanjem sistemske korupcije i klijentelizma, pa zatim usmjerene u spašavanje gospodarstva. Isti je slučaj i s obnovom dijelova Zagreba srušenih ili ozbiljno oštećenih u martovskom potresu. Procjenjuje se da će za to trebati više od devedeset milijardi kuna, ali zasad nema ideje kako da se dođe do tolikog novca, osim odobrenog zajma od 200 milijuna dolara koji će stići od Svjetske banke.

Neovisno o tome hoće li premijer biti Bernardić ili Plenković, vrlo je izvjesno da će se Hrvatska u sljedećih najmanje godinu dana morati snažno zaduživati da bi prebrodila financijski kolaps. Ni jedan ni drugi nisu prozborili ni riječi o tome do koje se granice država može zadužiti na domaćem i inozemnom financijskom tržištu, i što u situaciji kad zaduživanje postane preskupo ili nemoguće, a taj scenarij nije sasvim nevjerojatan. Do koje mjere može intervenirati Hrvatska narodna banka koja je u protekla tri-četiri mjeseca istopila dobar komad međunarodnih rezervi da bi očuvala stabilnost kune i bankarskog sustava? Što Hrvatska može prodati? Je li moguće posezanje u drugi mirovinski stup? O tome nisu rekli ni riječi, ali jesu postigli suglasnost da na jesen, što god se događalo s koronom, ne može biti lockdowna poput onog iz ožujka i travnja. Nije im, primjerice, palo na pamet da to ne znači ništa velikom dijelu turističke Dalmacije gdje su zadnji prihodi stigli u rujnu prošle godine, a krajnje je neizvjesno hoće li prva sljedeća zarada doći i u lipnju 2021. godine.

Lapsusi, neznanje i lutanje

Najznakovitiji i najslikovitiji detalj Plenkovićevog nastupa u prvoj televizijskoj debati bilo je snažno hvatanje za Bernardićevu pogrešku ili lapsus da je 2018. započeo europski program Next Generation: riječ je, naravno, o programu koji je nastao uslijed pandemije koronavirusa u proljeće 2020. godine. Ali nije mu zasmetala netočna informacija koju je Bernardić ponovio dva-tri puta, naime da je njega, Plenkovića, u HDZ učlanila Jadranka Kosor 2009. godine: Kosor ga je učlanila 2011. godine.

Najupečatljiviji detalj Bernardićevog nastupa u smislu neznanja i lutanja bilo je pitanje na temu Bosne i Hercegovine koje je potkraj emisije uputio Plenkoviću: ‘Zašto Hrvatima niste osigurali entitet?’ Zapravo, nadajmo se da je riječ o neznanju i lutanju.

portalnovosti

Nebulozne upute Državnog izbornog povjerenstva (DIP) da zaraženi koronavirusom ne mogu glasati na parlamentarnim izborima, dok se onima koji imaju simptome respiratorne bolesti preporuča da se jave liječniku, zasad nadmašuju sve što je u ovoj državi napravljeno na suzbijanju ili širenju Covida-19.

Kao što znamo, strastveno se radilo i na jednome i na drugome, ovisno o tome jesu li taj tren HDZ-u prioritet bili ljudski životi, ekonomija, turizam ili izbori, a prioriteti su se mijenjali neuhvatljivom brzinom i logikom. Nakon toliko mjeseci kaosa, nikoga ne bi zbunilo kad bi se legalno ukrcao u tramvaj bez maske, a već na idućoj stanici zbog toga bio legalno priveden u policijsku stanicu. Je li to realna mogućnost, ostaje da se vidi i strahuje.

Što se DIP-a tiče, oni su na svojim stranicama 29. lipnja postavili upute izrađene u suradnji s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo (HZJZ), koje su u prvoj verziji izgledale ovako:

„Preporučuje se biračima da u jutarnjim satima izmjere tjelesnu temperaturu. Ako je u jutarnjim satima tjelesna temperatura viša od 37,2 °C i/ili ako birači imaju respiratorne simptome ili druge simptome karakteristične za SARS-CoV-2 (COVID-19), trebaju se javiti telefonom nadležnom liječniku i ne smiju pristupiti biračkom mjestu, niti kontaktirati gradsko/općinsko izborno povjerenstvo ili birački odbor radi glasanja kod kuće, jednako kao i birači koji su zaraženi sa SARS-CoV-2 (COVID-19).“

Nakon što su GONG, profesor ustavnog prava Branko Smerdel i profesorica Sanja Barić reagirali, pri čemu je Smerdel ovo proglasio potpunom idiotarijom, uslijedio je ovakav odgovor DIP-a: „Točno je da nema propisa koji brani glasanje zaraženim osobama, no opće mjere zaštite zdravlja i zdrav razum nalažu svakom tko boluje od bilo koje zarazne bolesti da ne ugrožava zdravlje drugih ljudi pa i kada se radi o ostvarivanju biračkog prava. Razmatrajući navedenu situaciju, Državno izborno povjerenstvo je uzelo u obzir i odredbe Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, kao i odredbe Kaznenog zakona, Glava XIX, Kaznena djela protiv zdravlja ljudi. Nadamo se da osobe kojima je dijagnosticirana zarazna bolest dijele stav Državnog izbornog povjerenstva i da neće zbog toga dovoditi u pitanje zdravlje drugih osoba, što je također pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske.“

Preformulirano: točno je da djelujemo protuzakonito, ali se nadamo da to nitko neće dovesti u pitanje. Točno je i da smo zaraženima zabranili pristup izborima, ali se nadamo da će oni to shvatiti kao izraz slobodne volje.

Konačno, nakon pritiska stručnjaka, medija i Peđe Grbina iz SDP-a, DIP je najavio promjenu u uputama i 1. srpnja ih izmijenio na način da se osobama koje imaju simptome respiratorne zaraze preporuča da napuste biračko mjesto i jave se liječniku. Zaraženima koronavirusom DIP i dalje brani temeljno pravo glasanja na izborima.

Pet dana prije izbora, dakle, pred očima nam se otvara ustavna rupa takvih dimenzija, da skok u nju može značiti skok u bezdan. Malo kome u svijetu je palo na pamet da organizira izbore usred pandemije, a nikada nikome nije palo na pamet da zaraženim ljudima, niti bilo kome drugome, suspendira pravo na glasanje. U sadašnjim hrvatskim „novonormalnim“ okolnostima, koje podrazumijevaju gotovo potpuno oslobađanje od biomedicinske stege, takva odluka ne može biti opravdana člankom 16. Ustava RH koji kaže da zaštita zdravlja može biti razlog za ograničenje građanskih i ljudskih prava i sloboda. Kako su DIP-ovci nasjeli na preporuke ustavnopravno nepismenih službi HZJZ-a i na tome ustrajali, to nitko nikada neće moći objasniti, tim više što HZJZ uopće nema ovlasti da predloži suspenziju ili ograničenje bilo kojeg ljudskog prava za vrijeme epidemije.

Takvu ideju može testirati jedino ministar zdravstva, koji se muva po terenu i liječnicima prepušta političke odluke za koje nisu kvalificirani i nemaju ovlasti da ih donose. S druge strane, suci Vrhovnog suda upućuju birače s respiratornim smetnjama ili drugim simptomima tipičnim za Covid-19 da se jave nadležnom liječniku, i to u nedjelju, pošto na sucima nije da upućuju ljude na pregled, pa tako ni da znaju da nadležni liječnici u nedjelju ne rade. Od svega toga najstrašnije je priznanje da nema propisa koji brani glasanje zaraženim osobama, ali će najviši dužnosnici sudbene vlasti u Hrvatskoj to ipak napraviti nakon što su im epidemiolozi „hakirali“ pravničke mozgove.

Kakvu to moć imaju liječnici nad ustavnopravnim poretkom? Ima li, s druge strane, ustavnopravni poredak ikakvu moć nad liječnicima? Je li važnije pravo bolesnih da biraju, ili pravo još bolesnijih da budu izabrani i rade ovakve svinjarije preko institucija koje su stvorili? Čije je pravo bolji medij za širenje bolesti? Hoće li se ustavni suci oglasiti o ovim pitanjima ili će u nedjelju pregledavati ljude? Hoće li nam nakon njihove odluke biti gore ili užasnije?

Takve stvari, eto, mogu padati na pamet ljudima koji ne poštuju institucije. Ako su k tome fanatični desničari, glasat će za budućnost u kojoj Miroslav Škoro odlučuje o sastavu Ustavnog suda.

lupiga

To valja ponavljati uvijek iznova “jer samo tako imamo šansu makar početi nagrizati bedem laži kojima nas nacionalisti i klero-nacionalisti, pa – zašto ne reći – i današnji fašisti nastoje okružiti”.

U Beogradu je minule subote obilježena 20-ta godišnjica osnivanja Igmanske inicijative – udruženja nevladinih organizacija iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Skupu se obratio i bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, koji je nakon isteka mandata postao član Igmanske inicijative. Njegovo obraćanje obilovalo je nizom, za političara ovog profila, atipičnih konstatacija i ocjena, kazanih direktno, bez uvijanja i na tragu velikog iskustva iz perioda raspada Jugoslavije i godina neposredno nakon toga. U Beogradu je posebno insistirao kako mnoge stvari koje se na skupovima poput Igmanske inicijative mogu čuti više i češće nego na mnogim “državničkim” okupljanjima valja ponavljati uvijek iznova “jer samo tako imamo šansu makar početi nagrizati bedem laži kojima nas nacionalisti i klero-nacionalisti, pa – zašto ne reći – i današnji fašisti nastoje okružiti”.

Ova misao i sugestija Stjepana Mesića, kao i naši razgovori tim povodom tokom boravka u Beogradu, doveli su i do intervjua za Buku. Između ostalog i uz Mesićevu potrebu da se još jednom oglasi o posebnom fenomenu revidiranja antifašističke istorije na prostorima bivše Jugoslavije. U tom kontekstu, vratili smo se i povodima, pozadini, reakcijama i kontekstu “blajburške mise” u Sarajevu, minulog maja.

O političkom, ali i širem aspektu tog događaja, koji je kod mnogih doživljen u Sarajevu na frustrirajući način, o njegovoj pozadini i motivima, Mesić kaže: 

“Blajburg je za vrijeme bivše Jugoslavije bio marginalni skup kojeg je organizirala manja grupa izbjeglica profašističkih sentimenata i profila. To tada nije imalo nekog značajnijeg odjeka ni u Jugoslaviji ni u Austriji. Inicijatori i organizatori skupa, međutim, nakon raspada Jugoslavije vraćaju se u Hrvatsku i uz podršku crkve i sve očiglednijeg revizionizma na terenu istorijskih zbivanja i pobjede nad fašizmom zauzimaju svoje mjesto i u javnosti i medijima, ali i u političkim krugovima i strukturama. Tako dolazi i do prijedloga da Hrvatski Sabor preuzme pokroviteljstvo nad obilježavanjem “komunističkog zločina” u Blajburgu, uprkos mnogim  jasnim činjenicama o događanjima, okolnostima i krivcima za tamošnja i tadašnja događanja.HDZ kao većina to prihvata i Saborizglasava.Dolaskom SDP na vlast,  zahvaljujući razumnoj politici Sabora i pod predsjedavanjem Borisa Šprema  pokroviteljstvo se ukida ali nakon nove promjene i povratka HDZ-a Sabor ponovo postaje, evo i do danas, pokrovitelj neupitno političke manifestacije sa izrazito profašističkom ikonografijom i porukama uz istaknuti vjerski aspekt. Riječ je o počasti kvislinškoj vojsci, Ustašama, domobranima, Četnicima, Čerkezima i sličnima.

Otkud onda Sarajevo u tom kontekstu ?

Održavanje mise ovim povodom u Sarajevu, i dogovor da je predvodi tamošnji Kardinal Puljić, a povodom događaja pod pokroviteljstvom Hrvatskog Sabora, nema nikakvog racionalnog smisla. To je bila čista politička provokacija Sarajevo bolnih sjećanja i trauma iz NDH i ratnog perioda, ali i krhke realnosti i u današnjim uslovima. Međutim, antifašističko Sarajevo svojim dostojanstvenim mimohodom u pomen svim žrtvama grada u Drugom svjetskom ratu dalo je jasan odgovor, bez ikakvih provokacija ni spram učesnika mise ni Katedrale u kojoj je misa održana. Šteta je što političke stukture, one danas odgovorne za Bosnu i Hercegovinu, nisu to razumjele na odgovarajući način pa shodno tomu i reagirale na transparentniji način.

Kako, i u kontekstu ovih događanja ali i generalno, gledate na odnos između Hrvatske i BiH, pa i uz poređenje sa vremenom kada ste bili predsjednik Hrvatske?

Mora se priznati kako su ovi današnji odnosi koji ne koriste ni Hrvatskoj ni Bosni i Hercegovini, ni  Evropi i Evropskoj uniji, daleko od odnosa i politike kakvi su bili onda kada sam bio predsjednik Hrvatske. Sjećate se da sam tada kazao kako je Hrvatima u BiH: Vaša je domovina Bosna i Hercegovuina a glavni grad Sarajevo. Svoju politiku kreirajte sa dva druga naroda u BiH. A Hrvatska će u tim okolnostima pomoći Hrvatima izvan Hrvatske koliko bude mogla. Tada sam kazao i predsjedniku Srbije Tadiću da to može reći Srbima u BiH. Svoju sreću treba da traže u BiH…Tadić mi je tim povodom rekao da bi svako onaj ko bi to u njih kazao izgubio izbore u Srbiji. On im to nije poručio ali je izbore ipak izgubio. Ja jesam, ali mnogi Hrvati nisu to ni čuli ni poslušali. Danas je ovako kako je i sa njima i sa nama ali ponajviše – i sa Bosnom i Hercegovinom.

U Sarajevu, ali i dalje od BiH, u ovoj provokaciji nije mogla biti neprepoznata uloga centara političkog Zagreba. Tamošnje sve otvorenije “otklizavanje” prema politikama, snagama i akterima poražene profašističke prošlosti uočavaju i šire, u Evropi. Odakle to, da li je dovoljno pravdanje “predizbornim kalkulacijama” i “lovom na birače”?

Neoustaških, antisrpskih i rasističkih incidenata ima u Hrvatskoj sve više. To je činjenica. Moramo to priznati i moramo se s time suočiti. Kada kažem suočiti, mislim i na sankcioniranje, ali još više na preventivno djelovanje. Mi moramo istjerati na čistac tko nam i kako odgaja mlade generacije, jer vidimo da su počinitelji tih incidenata u pravilu mladi ljudi pa i maloljetnici. Mislim i na obrazovni sustav, ali i na Crkvu. Onda tu dolazi publicistika, pa mediji. I nije nikakvo opravdanje i nikakvo obrazloženje da živimo u demokraciji i da svatko ima pravo reći što misli. Ako pozivate na ubijanje, ako prijetite, ako propovijedate diskriminaciju i netoleranciju na bilo kojoj osnovi, to nije sloboda govora. To je kazneno djelo i kao takvo mora biti sankcionirano.

Otkud ovoliko “nerazumijevanja” i izjednačavanja u novoj realnosti Ustaša i partizana, a pogotovo upornog ponavljanje i upotrebe pozdrava “za dom – spremni” ?

Ta formula “dosta nam je priča o ustašama i partizanima” vrlo je uspješno nametnuta javnosti, navodno kao izraz želje da se prestanemo baviti prošlošću i da se okrenemo budućnosti. Nije, nažalost, prepoznato kako je to perfidan način da se spriječi svaka rasprava o prošlosti, da se spriječi istorijski revizionizam koji nije puzajući, nego galopirajući. A pozdrav “za dom – sremni” ustaški je pozdrav, dakle pozdrav jednog zločinačkog fašističkog pokreta koji je voljom nacista i fašista došao na vlast u Hrvatskoj i četiri godine provodio neviđeni teror i strahovladu. Da bih to znao, ne treba mi ni Ustavni sud, mada je on jasno rekao svoje mišljenje. A još mi manje treba Visoki prekršajni sud koji zatvara oči pred činjenicama poput one da su osnivači HOS-a, ilegalne stranačke para-vojske, sami rekli kako su svime, i pozdravima, i znakovljem, i odorama, htjeli naglasiti povezanost s ustaškom tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom. Kako se može riješiti problem postojanja ustaškog pozdrava u statutu udruge HOS-a, sto puta sam rekao. Nemam volje to više ponavljati. Svaki student prava to bi znao riješiti.

Sličnih redefinisanja istorijskih zbivanja na svim je stranama mnogo u državama sljedbenicama Jugoslavije. Pominjali ste ovih dana i krive interpretacije spram izvornih odrednica Hrvatske demokratske stranke. I pozicije Tuđmana u tome. O čemu se radi ? 

Tuđman nikada nije rekao da je HDZ demokršćanska stranka. Na jednom davnom sastanku vrha HDZ-a istaknuti je funkcioner stranke, silno glorificirajući Tuđmana kao “genija” u definiranju smisla i veličine stranke pominjao njegove zasluge: “HDZ baštini državotvorstvo po Starčeviću, mirotvorstvo po Radiću a socijalni elemenat po hrvatskoj ljevici.” I potom se usudio predložiti još nešto jer, kako je rekao, “znate, ljudi to traže – da uvedemo još i demokršćanstvo…” Tuđman je na to skočio ljutito reagirajući: “Nikad mi to nemojte više spominjati, demokršćanstvo nikada u Hrvatskoj nije imalo nikakvog realnog oslonca. Istorijski većinski pripadnici HSS-a bili su antiklerikalci, Stjepan Radić je bio protiv klerikalizma…”

Kako je i kada došlo do očigledne promjene?

U vrijeme raspada Jugoslavije uzdižu se nove strukture, posebno uz utjecaj dijaspore i crkve. Nove snage rješavale su se antifašista oko Tuđmana. I Jože Manolića, i Jože Boljkovca i Šime Balena, tajnika ZAVNOH-a…Tuđman odlazi u Norval u Kanadu gdje su među Hrvatima veoma jaki proustaški klerikali, dobija od njih i prve novce. Pominje se da je od Brune Bušića prihvatio ideju o općehrvatskom pomirenju, to mu se svidjelo.Tako je počelo otklizavanje. Reakcionarima je Tuđman popuštao. Tako je bilo i nakon formiranja Zbora narodne garde koji je bio policijska formacija, poput žandarmerije ili karabinjera u Italiji, kao svojevrsna zamjena za vojsku. Ali  Hrvatska Stranka Prava koju su finansirali iz inostranstva formira HOS koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio vojna formacija. Njihov cilj nisu bile granice definirane ZAVNOH-om, već one za Hrvatsku planirane do Drine!

Koliko je poznato Tuđman je dao nalog svojevremeno ministru Boljkovcu da se HOS rasformira. Između ostalog i u strahu od realnih mogućnosti njihovog naoružavanja. Kako je došlo do toga da se sjena HOS-a registrovaniog kao “braniteljske udruge” i danas toliko nadvija nad Hrvatsku ? 

Svud u svijetu kad rat završi  udruge branitelja postaju udruge veterana. Samo kod nas te stotine i stotine organizacija nastavljaju biti udruge branitelja! Jedna od tig udruga svojevremeno registrovana kao takva bio je i HOS. Birokracija i administracija su to tada progutale. Ali, vlast im kao takvima uz postojeća obrazloženja o nepravilnosti uvijek može ukinuti registraciju. A registracije ne može biti dok je u njoj legalizirano “za dom spremni” iz ustaških vremena. Tuđman nije dopuštao ovaj pozdrav u hrvatskoj vojsci ali je postupno popuštao pa su umjesto brigada došle bojne itd.

Hrvatska je danas u Evropskoj uniji, otišla je formalno ispred drugih zemalja Zapadnog Balkana, pa i onih izvan bivše Jugoslavije. Premijer Plenković, tvrdi se, veoma dobro kotira u krugovima Unije. Ipak, njegovo “popuštanje” pred retrogradnim snagama i idejama sve je uočljivije. Kako to tumačite ?     

Plenković jeste obrazovan, računa sa svojom blagoglagoljivošću, ima pristojan izgled ali, on je kalkulant. Postao je zarobljenik svoje želje da pod svaku cijenu zadrži i poziciju čelnika HDZ-a i položaj predsjednika vlade.Sve što radi je iz čiste računice  da ne izgubi vlast. Zbog toga pravi ustupke krajnjoj desnici unutar svoje stranke, ne shvaćajući da svakim ustupkom postaje sve slabiji. Ako ga je opio uspjeh na unutarstranačkim izborima, onda je loš političar. Oni koje je porazio i dalje su prisutni i ne miruju. Ako on misli da su se pomirili s porazom, vara se i ide u susret neugodnim iznenađenjima. Propustio je priliku koja mu se pružala kada je stao na čelo HDZ-a da tu stranku-pokret pretvori u normalnu konzervativnu stranku, ne demokršćansku, nego naprosto konzervativnu. Umjesto toga on, zajedno sa strankom, polako ali sigurno tone u mulj ultradesnog radikalizma u sprezi s klerikalizmom. Osim toga, ustrajno braneći “do posljednjeg daha” kompromitirane ministre, izgubio je svaku vjerodostojnost kao borac protiv korupcije.

Kako se sve ovo odražava na poziciju Hrvatske u svijetu. Nije li ta pozicija objektivno podaleko od sve upornijih medijskih uvjerenja o Hrvatskoj kao veoma uspješnoj evropskoh državi u svakom pogledu?

Usprkos onome što bi nam vlada htjela sugerirati, mi smo u svijetu potpuno beznačajan faktor. Ne zato što to objektivno jesmo, nego zato što smo sami sebe takvim stvorili. Poslušnost prema Vašingtonu i Briselu, bespogovorno sudjelovanje u svim sankcijama protiv Rusije, mlitavo ili nikakvo reagiranje na provokacije poput onih Orbanovih, sve nas to pretvara u državicu s kojom malo ko ozbiljno računa – osim kada je negdje potreban naš glas, a onda se zna da ćemo slušati što nam se suflira sa strane. Vjerujem da ima dosta dokaza da tako nije bilo kada sam bio Predsjednik, ali sada – jest.

Mnoge promjene na ovim prostorima, uključujući i u Hrvatskoj, posljedica su i tekstonskih poremećaja i promjena u cijelom svijetu. Međunarodni poredak je drastično potčinjen sili i svojevoljnom ponašanju moći kapitala, pukim sebičnim interesima “liberalnog kapitalizma”. Kako na to gledate iz pozicije predsjednika države iz ipak drugačijih vremena, mada su se promjene već tada naslućivale?

Stanje u svijetu danas je lošije no ikada u posljednjih nekoliko desetljeća. Tramp je uspio razoriti sistem međunarodnih odnosa, multilateralizma, pogaziti osnovna načala na kojima su se ti odnosi zasnivali. Pretvorio je Ameriku iz lučonoše demokracije u neobuzdanog hegemona kojega se ostatak svijeta s pravom boji. Istina, on nije započeo nijedan novi rat, ali je ušao u takvu konfrontaciju s Kinom i Rusijom, da to ne ugrožava samo američko-kineske i američko-ruske odnose, nego i cjelokupnu svjetsku situaciju. Ako je to još uopće moguće, treba reafirmirati ulogu Ujedinjenih naroda, treba prestati s politikom jednostranih poteza i narušavanja temelja međunarodnih odnosa. Pri tome svakako mislim i na odnos prema Međunarodnom kaznenom sudu.

Ovdje bih ponovio i ono kazano u obraćanju članovima Igmanske inicijative: Budućnost nije u prošlosti, najmanje u naci-fašističkoj prošlosti. S tom i takvom prošlošću treba raskrstiti, jednom za svagda. Treba se vratiti istini. Budućnost se, međutim, ne može graditi bez poznavanja prošlosti. I tu dolazimo do još jednoga od zala a to je povijesni revizionizam. Volim reći kako se u povijesti dogodilo samo ono što se dogodilo, ni više, ni manje od toga.
Postoje, dakle, činjenice i one su neporecive, neoborive. Njih se može različito interpretirati, to je stvar pristupa i perspektive, ali činjenice se ne smiju ni prešućivati, ni prekrajati, jer to onda, naravno, više nisu činjenice. Na žalost, danas živimo u svijetu u kojemu se i na razini visoke politike upravo besramno operira s lažima i poluistinama, pa je takvo šire okruženje samo dalo vjetar u leđa protagonistima povijesnog revizionizma i u našem dijelu svijeta.

6yka

Ta dva mala balkanska čuda, puna međusobne mržnje i tako slična u svojem nacionalizmu, jedine su dvije države koje su usred pandemije organizirale parlamentarne izbore. Vlasti obiju zemalja, Srbije i Hrvatske, pri tome su u izborne svrhe koristile svoje besprijekorne „uspjehe“ upravo u borbi protiv korona virusa. I lagale, i skrivale podatke o umrlima, sve kako bi se i tamo, i ovdje, na vlasti održala ista korumpirana ekipa koja nije prezala ni da jednu smrtonosnu bolest, a u nedostatku ikakvog suvislog plana razvoja ili reformi, bezočno iskoristi, ne pitajući za cijenu zdravlja svojih građana.

Srpskom je despotu to već pošlo za rukom, osvojio je vlast bez muke, onako kako to rade beskrupulozni demagozi, stalnim lažima, a prema ozbiljnim istraživanjima i radikalnim umanjivanjem broja umrlih u „ratu protiv virusa“. Hrvatska je pak gurnula glavu u pijesak pred novim naletom epidemije, u njezin stručni stožer, sastavljen od članova vladajuće stranke, više ne vjeruju ni ošamućeni desničari jer se pravi podaci o oboljelima kriju, a nakon prve dobre faze u suzbijanju virusa, ustanovljen je model: što manje testiranih, to manje oboljelih! I zato prvi čovjek Nacionalnog stožera i kandidat HDZ-a na skorim izborima uporno tvrdi: „Testiramo točno onoliko koliko je potrebno“, odnosno što manje, pa se zato i ne zna točan broj zaraženih.

Uglavnom, od trenutka kada je takozvani stručni stožer razotkriven kao božansko tijelo u profanoj službi vladajuće partije, pače, kao zbir odanih članova HDZ-a, započela je era otvorenih, prozirnih laži, medijskih manipulacija i dakako ugrožavanja zdravlja građana.

Virus se naime vratio, unatoč molitvama premijera neka počeka malo, barem dok ne prođu izbori, a on na valu pobjede u „ratu s virusom“ dobije još jedan mandat i otpuhne opozicijska zanovijetala kao vladar rijetke, od virusa slobodne države. S takvom je prepotencijom onda ova vlada među prvima otvorila granice za turiste, pa se umjesto oboljelih, čiji broj zabrinjavajuće raste, zbrajaju stranci koji bez ikakvih nalaza ili prepreka ulaze u Hrvatsku, koja pak propašću sezone upada u još dublji ambis recesije i neimaštine. Otuda onda i oduševljenje međunarodnim teniskim turnirom u Zadru, čiji je rezultat niz zaraženih igrača, ljudi, djece… A tukac koji se tu samopromovirao i još družio s tenisačima bio je upravo hrvatski premijer kojemu se pred očima raspao tupavi predizborni slogan „Sigurna Hrvatska“.

Sigurna od čega? Od virusa? Potom je još, kad je zaraza u Zadru buknula, pucao sam sebi u nogu odbivši otići u samoizolaciju, dakle javno se protiveći dojučerašnjim strogim naredbama svoga „stručnog“ stožera za obranu od pandemije. Nego je blebetao kako bi ga opozicija strpala u karantenu, ali da „taj film neće gledati“, te nastavio, zajedno s članovim stožera, koji su mahom na izbornim listama njegove stranke, bauljati Hrvatskom, odašiljući građanima užasnu poruku da nikakve mjere, od držanja razmaka do nošenja maski, zapravo nisu potrebne. A doktorica koja je koliko jučer, s pozicije neupitne stručnosti, poručila kako su oni koji odbijaju samoizolaciju nakon kontakta sa zaraženim osobama zapravo „bioteroristi“, sada smatra kako premijer zbog kontakta sa zaraženim Novakom Đokovićem ne treba u izolaciju.

Drska i bezobzirna ekipa takozvanih stručnjaka, hitajući po moguću postizbornu fotelju, optužila je dakako građane za novo buktanje virusa jer da su se „previše opustili“, premda je upravo vlast proglasila kraj pandemije, otvorila mjesta masovnog okupljanja, diskoteke, noćne klubove…, uz propagandnu famu o „Sigurnoj Hrvatskoj“. Sve kako bi spasila turističku sezonu, pa stoga stekla svako pravo na novi mandat.

Sada, kada je virus pokazao da ne haje ni za kakvu Hrvatsku, opet je na snazi odluka o obaveznom nošenju maski u javnom prijevozu, iako su do nedavno isti epidemiolozi tvrdili da su maske beskorisne, naprosto zato jer ih nije bilo. Briga za zdravlje građana ustuknula je tako vrlo brzo pred pohotnom trkom u izbore, lažnim prikazom stvarnog stanja i nastojanjem da se privuku turisti bez čijeg će novca država teško, ako ikako, preživjeti. Zato ne bilo koji turisti, ne ni domaći, nego oni dubljeg džepa, makar i s virusom, nikako ne i građani država s „istoka“ regije, susjedi to jest, za koje su granične rampe danima spuštene jer je tamošnji, takozvani balkanski virus mnogo opasniji od talijanskog ili američkog, pa ga „Sigurna Hrvatska“ ne želi importirati. Nešto poput onih domaćih „bioterorista“, poput čovjeka koji je iz samoizolacije otišao na svoju njivu baciti gnoj, sam samcat, da bi potom platio kaznu od 8 tisuća kuna.

Samo dva mjeseca kasnije premijer niti je proglašen „bioteroristom“, niti je dužan, po riječima iste stručnjakinje, otići u izolaciju, a nakon bliskog kontakta sa zaraženim tenisačima. Nego su teroristi danas naši istočni susjedi, s izuzetkom Hrvata iz BiH, vjernog glasačkog tijela HDZ-a, za koje je pak granica preko noći širom otvorena.

I time je pred same izbore vladajuća stranka obznanila svoj jedini program, kao temelj „Sigurne Hrvatske“ – trajno širenje virusa šovinizma.

tacno

Na stranicama ovoga portala profesor Josip Kregar i Drago Pilsel obrazložili su u nekoliko tekstova zašto misle da bi optimalno rješenje za izlazak iz ”rupe u kojoj se nalazimo” bilo stvaranje velike koalicije predvođene SDP-om i HDZ-om.

Naravno, sve ovisi o ishodima izbora. U Nedjeljnom Jutarnjem devet političkih analitičara – mahom politologa (šest od njih), dva sociologa i jedna komunikologinja prognoziraju uglavnom podjednako podijeljene glasove dvjema glavnim političkim snagama koje se natječu – HDZ-u i partnerima, i Restart koaliciji i partnerima.

Gotovo svi, s jednim izuzetkom, prognoziraju da će Restart koalicija dobiti nekoliko glasova više od HDZ-ove koalicije, ali nedovoljno za samostalno sastavljanje vlade.

Treći politički konkurent, Domovinski pokret Miroslava Škore, osvojit će sigurno treću poziciju, ali još uvijek nedovoljno saborskih mjesta da bi zajedno s HDZ-om tvorio vladu, a Most i partneri, te Možemo i partneri osvojit će po nekoliko glasova, još uvijek nedovoljno za podršku parlamentarnoj većini bilo HDZ-a, bilo Restart koalicije.

Pošto Domovinski pokret čine desničarske političke snage za koje će glasati i jedan dio uobičajene hadezeovske glasačke mašinerije, može se realno očekivati da se nakon podužeg pregovaranja ipak sastavi jedna vlada koja ne bi mogla biti nazvana vladom desnog centra, već izravno – desničarskom vladom.

Hrvatska bi s vladom HDZ-a i Domovinskog pokreta bitno redefinirala i svoju proeuropsku orijentaciju i otvoreno stala na stranu populista, nacionalista i suverenista koji već sada pokušavaju cijelu Europu skrenuti u desno, što samo jača ekstremiste s desnice – uključujući i neofašističke snage i pokrete koji su sve vidljiviji i glasniji u europskom panoptikumu

To bi značilo da Andrej Plenković mora odustati od svog europskog ušminkavanja HDZ-a i da se mora vratiti u krilo onih snaga, koje je uspio poraziti u unutarstranačkom nadmetanju, da bi se definitivno svrstao na njihovu stranu i priznao svoj poraz u koaliciji sa Škorom.

U tom slučaju bi u pitanje došla i podrška jednog značajnog dijela predstavnika nacionalnih manjina, koji sasvim sigurno ne bi mogli podržati jednu vladu u kojoj jedna njezina branša zastupa nacionalističku i rasističku politiku prema tim manjinama.

Ako u tu vladinu kombinaciju uđe i Most, zacementirat će se jedna konzervativna orijentacija koja bi mogla gurnuti Hrvatsku na samu marginu Europe, među režime neliberalne demokracije koje predvode Poljska i Mađarska.

Takva bi Hrvatska bitno redefinirala i svoju proeuropsku orijentaciju i otvoreno stala na stranu populista, nacionalista i suverenista koji već sada pokušavaju cijelu Europu skrenuti u desno, što samo jača ekstremiste s desnice – uključujući i neofašističke snage i pokrete koji su sve vidljiviji i glasniji u europskom panoptikumu.

I naravno, kao logična alternativa ovakvom mogućem radikalnom skretanju u desno i prema ponoru, ideja o velikoj koaliciji čini se kao konzekventni zaključak primjene teorije igara na rezultate političkih izbora i u Hrvatskoj.

Ako već govorimo o teoriji igara, onda će se najvjerojatnije glavni politički igrači naći u situaciji one igre koju nazivamo ”zatvorenička dilema”, gdje se nijedan partner neće do posljednjeg trenutka izjasniti o svom pristanku na veliku koaliciju, ali će na kraju svi ipak biti prisiljeni na međusobnu suradnju.

Iskustva velikih koalicija su raznovrsna u demokratskim sustavima: uglavnom se tu radi o koalicijskim vladama koje čine dvije ili više partija s različitim ideološkim orijentacijama, a koje ne uspiju sastaviti parlamentarnu većinu s manjim partijama slične ideološke orijentacije.

Da se ne bi ponovno izašlo na izbore, s još neizvjesnijim rezultatima fragmentacije političkog tijela, velike partije pristaju na takve pragmatičke koalicije da bi zemlji omogućili governability – mogućnost vladanja, odnosno upravljanja zemljom.

Podjele u glasačkom tijelu u političkim režimima s proporcionalnim izbornim sustavima često izazivaju taj fenomen zastoja u funkcioniranju politike, kada se proces postizbornog pregovaranja pretvara u trgovanje foteljama i u stvaranje neprincipijelnih kompromisa.

Velika koalicija, međutim, korisna je, pa čak i nužna u situacijama kao što su ratovi, velike krize – ekonomske, financijske – a u naše vrijeme to se obilježje krize proširuje i na okoliš i na prirodne katastrofe, kao što je to i pandemija koronavirusa.

Iskustva velikih koalicija su raznovrsna u demokratskim sustavima: uglavnom se tu radi o koalicijskim vladama koje čine dvije ili više partija s različitim ideološkim orijentacijama, a koje ne uspiju sastaviti parlamentarnu većinu s manjim partijama slične ideološke orijentacije i velike partije pristaju na takve pragmatičke koalicije da bi zemlji omogućili governability – mogućnost vladanja, odnosno upravljanja zemljom

U takvim situacijama i biračko tijelo podržava nacionalno jedinstvo i stabilnost koji dobivaju prednost pred uobičajenim ideološkim razlikama i podjelama.

Jedan od eklatantnih primjera su britanske vlade za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su bez obzira na izborne rezultate sve političke snage – ne samo one velike, ideološki suprotstavljene dominantne partije, već i sve manje stranke koje su ušle u parlament, amalgamirale u vlade nacionalnog jedinstva da bi se maksimalno mobilizirala čitava nacija u borbi protiv nacifašizma.

Na principu velike koalicije djelovao je i Europski parlament sve do 2019. godine, u kojem su se naizmjenično na čelu parlamenta smjenjivali predstavnici dviju najvećih političkih europskih grupacija, Europske pučke stranke i stranke Europskih socijalista i demokrata, ali je uspjeh zelenih stranaka i desničarskih populističkih partija diljem Europe narušio ovo načelo.

U poslijeratnoj Njemačkoj formirana je velika koalicija – Die Grosse Koalition – čak četiri puta: prvi puta 1966.-1969., pod vodstvom kancelara Kurta Kiesingera, i tri puta pod vodstvom kancelarke Angele Merkel 2005.-2009., 2013.-2017. i od 2017. do danas.

Jedna od prednosti velikih koalicija je što je na taj način velik dio izbornog tijela predstavljen u vladi i takva vlada ima širi konsenzus od ”minimalno pobjedničkih koalicija”.

Druga je prednost što su javne politike takvih velikih koalicija orijentirane više na konkretne prednosti za građane, jer izostaje antagonistička ideološka mobilizacija koja se mora kompenzirati konkretnim interesnim pogodnostima za građane.

Treća je prednost što takve velike koalicije moraju biti transparentnije u svom djelovanju, pa je tako reducirana opasnost od političke korupcije u redovima političke elite, a uzajamna kontrola (i sumnjičavost partnera) omogućuje i veći utjecaj javnosti i građana u kreiranju javnih politika.

Četvrta je prednost velikih koalicija što se povećava potencijal za značajnije političke reforme i povećanje utjecaja građana na reformu političkog, ali i ekonomskog sustava, što rezultira većom socijalnom i radnom sigurnošću za građane.

Ali postoji i druga, tamnija strana politike velikih koalicija: u prvom redu to je stvaranje jednog političkog kartela u koji se amalgamiraju vrhovi stranaka koje sudjeluju u takvim koalicijama, pa je rezultat takvog djelovanja ”demokratska diktatura” u kojoj opozicija ne funkcionira kao stvarna alternativa vladajućim strankama koje se ušančuju u svoj monopol vlasti.

Druga negativna strana takvih velikih koalicija je jačanje izvršne vlasti nasuprot drugim granama tropodjele vlasti i sužavanje mogućnosti parlamentarne ingerencije od strane opozicijskih političkih snaga, jer velika koalicija pretendira, po logici funkcioniranja politike, na monopol zakonodavne inicijative.

Ako se obistine predikcije spomenutih politologa i političkih analitičara, i dođe do rasipanja glasova, tada je jedina alternativa za preživljavanje demokracije u Hrvatskoj doista samo velika koalicija, ali za takvu veliku koaliciju hrvatski političari nisu ni educirani, a ni raspoloženi: logika djelovanja velike koalicije je suradnja i pregovaranje, a to nisu umijeća koja prevladavaju u hrvatskoj političkoj kulturi

Treća negativna implikacija velikih koalicija je što se nezadovoljstvo javnosti kanalizira prema jačanju ekstremističkih političkih snaga, marginalnih političkih grupa i izvanparlamentarnih oporbenih pokreta, što može pridonijeti podrivanju sustava predstavničke demokracije.

Četvrta negativna implikacija ogleda se u političkom zastoju zbog opstrukcije, do kojeg dolazi ako partije koje čine veliku koaliciju ne surađuju efikasno – već nastoje iskoristiti svoje članstvo u takvom političkom kartelu za stjecanje prednosti pred partnerima, bilo to u ”autoritativnoj alokaciji resursa”, što znači financiranja svojih pristaša, kao i raspodjele unosnih sinekura svojim članovima i pristašama, što omogućuje širenje ”koalicijskog klijentelizma” u društvu.

Peta negativna implikacija velike koalicije može biti i razočaranje biračkog tijela, koje rezultira apsentizmom na izborima, ali i apatijom u javnom životu zemlje, posebno u jačanju averzije prema politici uopće i političarima.

U svakom slučaju, ako se obistine predikcije spomenutih politologa i političkih analitičara, i dođe do rasipanja glasova, tada je jedina alternativa za preživljavanje demokracije u Hrvatskoj doista samo velika koalicija.

A za takvu veliku koaliciju hrvatski političari nisu ni educirani, a ni raspoloženi. Logika djelovanja velike koalicije je suradnja i pregovaranje, a to nisu umijeća koja danas prevladavaju u hrvatskoj političkoj kulturi, u kojoj dominiraju antagonizam, netolerancija i isključivost prema ”drugome”, i u kojoj dominiraju destruktivni konflikti kao modus operandi politike.

Za takvo nešto potrebno je, kao što bi rekli u Rijeci, ”još puno palente”…

autograf

Rezultat nedjeljnih izbora bit će tijesan i još te noći će se početi slagati moguće koalicije kako bi se sastavila nova vlada. Kad bismo stvarno vjerovali onome što su u kampanji govorili u HDZ-u, SDP-u i u Domovinskom pokretu, sastaviti Vladu bila bi nemoguća misija jer u HDZ-u zasad još uvijek otvoreno ne govore da će se dogovoriti sa Škorinim Domovinskim pokretom ili naprosto „preuzeti“ jedan dio njegovih zastupnika koji zapravo jedva čekaju ščepati neko ministarsko mjesto, a kad je riječ o SDP-u, partneri od političkog centra na lijevo mogli bi mu biti nedovoljni za stjecanje apsolutne većine.

Poslije dosadašnjih parlamentarnih izbora, osim onih 2007. godine i osobito onih u studenom 2015. godine, situacija je bila skroz jasna i lako je bilo imenovati mandatara. Koaliciju je uvijek formirala ona stranka ili koalicija koja je bila relativni izborni pobjednik. Tako je uostalom bilo i 2007. i 2015. godine.

Ali, sjetimo se, te 2015. godine Most je dobio 19 zastupnika i bez njega se nije mogla formirati vlada, a njihov šef Božo Petrov i tadašnja njegova ekipa, kako se ispostavilo, lažno su inzistirali na koaliciji HDZ-a, SDP-a i Mosta. Mjesec i pol dana nakon održavanja izbora, nakon mnogih komičnih epizoda, oni su se, opet lažno, dogovorili s Milanovićem da koaliraju sa SDP-om. No, kad je Petrov sutradan ujutro došao na konzultacije kod tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, po onom što se dosad zna, a nešto pretpostavlja, ona mu je „zaprijetila“ da će ako hitno ne sklopi koaliciju s Tomislavom Karamarkom i HDZ-om, ona imenovati svoju nestranačku vladu i raspisati nove izbore. Petrov nije odolio poruci i istog dana se dogovorio s Karamarkom, a mandatar je postao dotad javnosti potpuno nepoznati Tihomir Orešković, koji je hrvatski jezik tek natucao.

U nekim zemljama Europske unije propisanim, dok u nekim drugim zemljama, nepisanim pravilima, prvu priliku za sastavljanje vlade dobiva (relativni) pobjednik izbora. Tek nakon što prođe određeni (kraći) rok i on ne uspije dogovoriti koaliciju koja bi uspjela proći u parlamentu, mandat se dodjeljuje šefu druge političke opcije po broju glasova pa on onda pokušava biti uspješniji.

U Hrvatskoj je drugačije. Odmah poslije završetka izbora, ako su u izglednoj prilici, i prva i druga opcija istodobno počinju jurišati, nuditi, dogovarati koncesije i fotelje mogućim partnerima kako bi uspjeli osigurati da magični broj od 76 zastupnika glasa za njihovu vladu. Orešković 2015. godine, a i Andrej Plenković godinu kasnije, i fizički su donijeli 76 i više prikupljenih potpisa koji podupiru njihove vlade tadašnjoj predsjednici Grabar Kitarović. I sadašnji je predsjednik Zoran Milanović rekao da će uručiti mandat onome za kojeg bude u tom trenutku siguran da će ga u Saboru podržati većina od najmanje 76 zastupnika i da taj proces pridobivanja većine neće požurivati. Predsjednika ne obavezuje nijedan akt da mora zatražiti najmanje 76 potpisa, premda je to najvjerodostojniji način potvrde da neka politička opcija ima apsolutnu većinu. Iako i to može podbaciti – potpis na „dokaznom“ papiru o većini koji se nosi predsjedniku Republike pravno ne obavezuje zastupnike da tako stvarno i glasaju.

Osim toga, Hrvatska ovih 30 godina nije imala iskustvo sa stvaranjem manjinske vlade i o toj mogućnosti u Ustavu ili nekom drugom aktu ne piše ništa. Ona grupacija koja bi podržala novu vladu, ali ne želi biti formalni dio vladajuće koalicije i sudjelovati u izvršnoj vlasti pomalo „izlazi“ iz sadašnjih nedovoljno preciznih pravnih određenja. Npr., u Češkoj, Njemačkoj, Irskoj, Italiji, Poljskoj, Španjolskoj i Ujedinjenoj Kraljevini predložena vlada mora dobiti potporu samo obične, a ne i apsolutne većine zastupnika pa to otvara vrata i za konstituiranje manjinskih vlada, ako drukčije ne ide.

Hrvatski Ustav kaže da predsjednik Republike „povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi (mandataru) koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine zastupnika u Saboru“ (čl.98). Kasnije se u čl.109. precizira da mandatar u roku od 30 dana od prihvaćanja mandata predstavlja svoju vladu Saboru koji o njoj glasa. Ako nije uspio u 30 dana sastaviti vladu, predsjednik mu može dati još 30 dana (dakle, „može“, a ne i „mora“). Ako ni u tom roku mandatar nije uspio sastaviti vladu ili nije dobio za nju povjerenje u Saboru, predsjednik povjerava mandat drugom mandataru koji onda opet može proći istu proceduru. Ako ni on ne uspije, predsjednik imenuje privremenu nestranačku vladu i raspisuje nove izbore. Milanović je već rekao da nema namjeru ni u kom trenutku „prijetiti“ nekom svojom nestranačkom vladom i tako ubrzavati postupak, kako je to činila bivša predsjednica.

Istina, ovaj hrvatski način možda ubrzava sklapanje vladajuće koalicije i imenovanje mandatara, ali je podložniji klijentelističkoj i koruptivnoj licitaciji u „kupovini“ mandata s ciljem prikupljanja 76 ruku za saborsku većinu. Jer, „veliki“ startaju tako da budu što brži. Ne poštuje se red da ipak pobjednik ima prvi pravo na uvjeravanje mogućih saveznika.

Baš su 2015. godine ondašnji šefovi HDZ-a ukazivali tadašnjoj predsjednici Grabar Kitarović da bi mandat za sastavljanje vlade trebao dobiti relativni pobjednik izbora. Jer, tada je HDZ bio siguran u svoju relativnu pobjedu (zamalo su se prevarili, jer dobili su samo tri mandata više od SDP-ove koalicije, i to iz dijaspore) no činilo se da nemaju koalicijskog potencijala. Ali, treba reći – i onda i sada davanje mandata relativnom izbornom pobjedniku samo na osnovu pobjede, a ne i realne mogućnosti da mu prođe sastavljena vlada, prema sadašnjim, ali i ne previše jasnim ustavnim određenjima – ne bi bilo ustavno.

GONG je još prije dva tjedna pozvao predsjednika Milanovića da pojasni načine na koje će javnost izvještavati o tijeku i rezultatima konzultacija. Taj im se poziv čini još važnijim jer je i sam Milanović u jednom intervjuu kazao da je Ustav po pitanju procedura i rokova vezanih uz povjeravanja mandata za sastavljanje Vlade u nekim stvarima nedorečen. Kažu iz GONG-a da su 2015. godine također pozvali tadašnju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da se ponaša transparentno, ali da se ona na to oglušila i da se, bez da je ikome povjerila mandat, pokušala nametnuti kao glavna politička akterica u državi. Potpisi novoizabranih zastupnika koji su se ustalili kao običajno pravilo nisu ustavna kategorija te time ne obavezuju ni Predsjednika Republike ni same zastupnike, istakli su u GONG-u.

Milanović tvrdi da će procedura biti transparentna, kao i da mandatar mora imati apsolutnu većinu. Kazao je i da će mandataru dati puno vremena „dok god se ne iscrpe sve šanse jer novi izbori su šteta, to je višestruka šteta“.

Valja poštovati proceduru, koliko traje neka traje, iako je opće raspoloženje da ne bi bilo dobro da Hrvatska poslije 5. srpnja jako dugo čeka formiranje Vlade jer nas čeka vrlo teška ekonomska, vjerojatno i zdravstvena, samim time i napeta politička situacija.

A koliko se može čekati formiranje vlada u normalnim demokratskim uvjetima u europskim zemljama? Na primjer, u Nizozemskoj su 2017. pregovori trajali 209 dana, nakon kojih je sastavljena vlada Marka Ruttea. Belgija je 2010./2011. godine bila bez vlade rekordan 541 dan, Španjolska 2018./2019. godine 344 dana …

lupiga

Čitaoci koji su prošloga tjedna zavirili u kulturne rubrike mainstream medija morali su ostati prilično zbunjeni prikazom performansa ‘Straža na Rajni’ Nine Kamenjarin: čitava stvar izgledala je tamo manje kao umjetnički događaj, a više kao bizarni egzibicionistički ispad s rubova crne kronike

Klik i tijelo

Umjetnica se – možda vam je promaklo – zove Nina Kamenjarin. Prošlog četvrtka izvela je performans ‘Straža na Rajni’: hommage istoimenom radu Tomislava Gotovca iz 1994. godine. Gotovac je tada mirno stajao na krovu zgrade HDLU-a, okrenut prema istoku, čuvajući pogledom hrvatsku granicu od jugokomunističke srbosoldateske. Kako 26 godina kasnije ovo više nije zaraćena država, nego uspješno reformirana punopravna članica Evropske unije, izvedba Nine Kamenjarin prilagođena je novonastalim okolnostima: ne toliko dakle performans, koliko reformans. Umjetnica se sada, pognute glave, na vrhu Meštrovićevog paviljona neprestano okreće oko vlastite osi: izgleda da više nije jasno ni gdje su točno granice koje bi trebalo braniti, ni od koga ih valja čuvati, ni tko ih ni kako nadgleda. Ali ako znamo da je rad izveden u sklopu projekta ‘Budućnost političkog performansa’ kojim umjetnička udruga Domino ironično obilježava kraj hrvatskog predsjedanja Unijom, onda barem postaje jasno to da se Kamenjarin referira na našu ulogu dobro dresiranog evropskog graničara, na svo ono svakodnevno i nevidljivo policijsko iživljavanje nad migrantima, na vijesti o pretučenim i pokradenim nesretnicima istovarenima preko graničnih prijelaza natrag odakle su došli i na mrtva tijela koja plutaju Mrežnicom. Eh da, tijela: baš poput Gotovčevog davne 1994. i tijelo Nine Kamenjarin bilo je prošloga četvrtka na krovu Džamije posve golo.

Ta informacija – da je umjetnica koja suptilno progovara o sistemskom nasilju ove države nad nesretnim Iračanima i Sirijcima stajala na krovu zgrade HDLU-a sasvim naga – bila je pritom i jedina do koje ste mogli doći ako ste se o performansu ‘Straža na Rajni’ informirali iz ovdašnjih mainstream medija. ‘Gola na krovu Džamije provela sat vremena’, objavio je u naslovu turboekskluzivnu senzaciju portal Jutarnjeg. ‘Gola žena na krovu ‘džamije’ iznenadila prolaznike’, iznenađena su ostala ‘24 sata’. ‘Mlada žena popela se gola na vrh Doma HDLU!’ sablažnjen je Večernji. ‘Potpuno gola se popela na Džamiju u centru Zagreba (18+)’, upozorava maloljetne posjetitelje portal Index. Radoznali čitalac i umjetnički senzibilizirana čitateljica koji su prošloga tjedna zavirili u tamošnje kulturne rubrike morali su ostati poprilično zbunjeni: čitava stvar izgledala je manje kao kulturni događaj, a više kao bizarni egzibicionistički ispad s rubova crne kronike, tamo gdje se množe vijesti o pijanim turistima koji uriniraju po hvarskoj luci ili o parovima koji se seksaju na makarskoj rivi. A još je bizarnija postajala kada bi pogled kliznuo dolje, prema fotografijama: golo tijelo Nine Kamenjarin, zumirano i uvećano, ondje je strateški prekriveno, pikselizirano i zamućeno, da ne bi povrijedilo moral publike. Umjetnica koja je još u naslovu bila gola tako na slici odjednom više nije; gore nam se obećava tvrda pornografija, dolje podvaljuje ćudoredna kamilica; tamo umjetnost kao lažni povod, a ovdje – doslovno – cenzura umjetničkog čina. U zbroju, ukratko, malograđanština. Kroz tu dvostruku igru koja golo tijelo zumira samo da bi ga sakrila, prikriveno je zapravo ostalo sve ono izvan okvira: čitav kontekst performansa. S jedne strane Meštrovićevog paviljona, recimo, zoomu fotoobjektiva izmaklo je službeno sjedište HDZ-a, stranke koja disciplinirano provodi neljudsku evropsku antiimigrantsku politiku; na suprotnoj strani nekadašnji ustaški zatvor, a danas zgrada u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja ga planira pretvoriti u luksuzni hotel za dobrostojeće turiste, one što su – za razliku od siromašnih migranata – kod nas itekako dobrodošli. Ali koga briga za kontekst kada se broje klikovi. A vijest o goloj čudakinji prikupila ih je dosta: dok na portalu Večernjaka, primjerice, članci iz kulture u najboljem slučaju imaju četiri-pet tisuća pregleda, ovaj je usisao preko 115 hiljada. Negdje između porno-naslova i pikseliziranih fotografija stisnula se, doduše, još i poneka škrta informacija o samom performansu i Tomislavu Gotovcu, popraćena kratkom izjavom same umjetnice. Tek toliko, reda radi. Medije ionako nisu zanimali njezin lik i djelo: više klik i tijelo.

Kultura i cenzura

Eh da, tijelo: za razliku od Gotovčevog, tijelo Nine Kamenjarin je žensko. Odatle drugi ključni pomak značenja nove ‘Straže na Rajni’ u odnosu na onu iz 1994. Jer performansi svoja značenja golemim dijelom crpe iz konteksta. A kontekst danas nisu samo središnjica HDZ-a i budući hotel HAZU-a, nego i Miroslav Škoro, Nino Raspudić, organizatorica riječkog Hoda za život Barbara Brezec Benigar: mala katolibanska divizija koja složno juriša na tuđa tijela, pljujući po silovanim ženama i režeći o zabrani abortusa. Tako to valjda mora biti na evropskoj periferiji: tamo gdje se država pretvorila u graničnu policijsku ispostavu Unije, preostaje joj samo da maltretira slabije. Jednom su to migranti, drugi put žene: treći put tko već naleti. Performans Nine Kamenjarin, koji umjetničkim medijem tijela ispituje problem političkih granica, govori zato i o političkim granicama nametnutima tijelu: gdje će okončati pravo žena da njime slobodno raspolažu? Koliko će se glava naposljetku pognuti? Zašto smo – prema samoj umjetnici – ‘svjedoci ukidanja prava na svim frontovima’? Niz jednostavnih pitanja, od kojih nijedno – naravno – nije doprlo do mainstream medija. Neobičan paradoks: opsesivno zagledani u prizor golog ženskog tijela, nisu stigli primijetiti da je u performansu upravo o tom tijelu riječ. Pa je – podjednako paradoksalno – performans (i) zbog toga uspio. Prilično je precizno pokazao, naime, što se sve promijenilo u prošlih 26 godina, od nastupa Tomislava Gotovca. Jer dok su njega nekada napadali i vrijeđali, a nešto ranije znala ga je i privesti milicija, danas malograđanska sablazan postaje tijesto senzacionalističkih naslova: manje dakle hejt, više klikbejt. A tamo gdje se kulturne rubrike pretvaraju u zamku za klikove, nema prostora za ozbiljne političke poruke. Ni razloga da se te poruke zabranjuje. Čemu zabrana, kada smo kompletnu kulturu pretvorili u drugu riječ za cenzuru?

Matvejević

Rijetko kada se ovako sretno susretnu književna nagrada, nagrađeni autor i njegovo djelo. Priznanje Jean d’Ormesson, ustanovljeno prije tri godine u spomen na slavnog francuskog pisca, dodjeljuje se naime mimo svih uobičajenih ograničenja, neovisno o žanru, jeziku i periodu nastanka knjige, bez obzira na to je li pisac živ ili ga više nema. Predraga Matvejevića navodno nema, ali nas baš nagrada koju mu je prošloga tjedna dao žiri podsjeća da je autor još uvijek tu, među nama. A ‘Mediteranski brevijar’ (1987.), ta čarolija esejističke slobode i vječno radoznale erudicije, tekst je kojim će nam vjerojatno ostati najbliži: razigran izvan skučenih nacionalnih i žanrovskih kanona, posvećen mediteranskim ljudima i običajima, riječima i začinima, tržnicama i oblacima, ostaje Matvejevićev magnum opus. Ne dajte, zato, da vas zavedu šture agencijske vijesti i službena čestitka Ministarstva kulture, koje ovih dana govore o tome da je u Francuskoj nagrađen ‘hrvatski pisac’. Ne samo zato što je ovdašnja nacionalna kultura Matvejeviću ostala suviše dužna da bi danas smjela olako polagati pravo na njegovo ime, nego i stoga što Matvejević pripada nesagledivo širim kulturnim krajolicima: naša je privilegija ta da ga, čitajući, ondje možemo slijediti.

In memoriam

U 74. godini preminuo je Ivo Banac: nekada svjetski relevantan povjesničar, kasnije manje značajan hrvatski političar, na koncu radikalni desničar. Rođen je u Dubrovniku, ali se s obitelji relativno rano seli u Sjedinjene Američke Države: sredinom sedamdesetih započinje predavati na tamošnjim univerzitetima, postavši vremenom redoviti profesor na Sveučilištu Yale. Bavi se primarno Jugoslavijom, a najutjecajniji naslovi ostaju mu znanstvene monografije ‘Nacionalno pitanje u Jugoslaviji’ (izvorno objavljena 1984.) i ‘Sa Staljinom protiv Tita’ (1988.). Obje su knjige nagrađivane, obje hvaljene i frekventno citirane. Nakon povratka u Hrvatsku nastupa s liberalnih, antituđmanističkih pozicija, nastavljajući sveučilišnu karijeru na Central European Universityju u Budimpešti i, kasnije, Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Početkom stoljeća politički se angažira u Liberalnoj stranci, koja ga bira za svoga predsjednika (2003. – 2004.), kratkotrajno obavlja dužnost ministra za zaštitu okoliša i prostornog uređenja (2003.), a u jednom je mandatu i saborski zastupnik (2004. – 2007.). Zatim – otprilike u vrijeme kada radikalna desnica kod nas postaje politički mainstream – Banac od nacionalno osviještenog mainstream liberala postaje žestoki desničar. U mladosti gorljivi američki maoist, koji je tumačio kako se ‘radničke mase crnaca i bijelaca mogu pridobiti za socijalističke ideje i internacionalizam’, postao je borac protiv fantomskih prijetnji jugokomunizma; svojedobni kritičar Franje Tuđmana pretvorio se u njegovog apologeta; čovjek koji je Bljesak i Oluju proglašavao ‘planiranim terorom koji je bio u funkciji ‘etničkog čišćenja’’ posljednjih godina ih je svrstao u ‘neupitna postignuća’ hrvatskog naroda. Od studentskog ljevičara preko građanskog liberala do prijesnog nacionalista: nekada originalan historiograf zatvorio je, sve u svemu, krajnje neoriginalan ideološki luk.

portalnovosti

Ključeve nove hrvatske Vlade u svojim rukama drži novi/stari hrvatski premijer Andrej Plenković.

Sa ukupno 68 mandata HDZ u Hrvatskom saboru ima sasvim komotnu situaciju. Restart koalicija je doživjela težak brodolom.

No, ono što je daleko važnije sada je pitanje kakvu Vladu i kakvu Hrvatsku želi Andrej Plenković. On je taj koji bira. Škorin Domovinski pokret nije mu uopće nužan za formiranje komotne većine, ukoliko to želi bit će mu i više nego dovoljni zastupnici nacionalnih manjina. A to je velika razlika i objektivno ne bi trebalo očekivati da će Plenković nakon svih ucjena koje su stizale iz Škorinog Domovinskog pokreta, (čak su i u izbornoj noći poručivali kako Plenkovića ne žele za premijera), sam sebe dikreditirati u očima Europe kao političara koji je Hrvatsku dodatno zaokrenuo prema radikalnoj desnici. Može uzeti i mandat Čačićevih Reformista (ukoliko na kraju ipak uđu u Sabor), može i taj jedan HNS-ov.

Plenković ne mora paktirati s ljudima kao što je Zlatko Hasanbegović, koji ne mora biti ministar kulture ili bilo čega drugog ako Plenković to ne želi, ne mora tražiti mjesto u Vladi za Hrvoja Zekanovića, ne treba mu ni Miroslav Škoro, koji mu može samo prijetiti praznim puškama ukoliko ikome to više ima ikakvog smisla. Ne trebaju mu ni mandati Mosta Bože Petrova, čije je ministre ionako potjerao iz Vlade. On o svemu sam odlučuje. Izvojevao je toliko uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izborima za HDZ kakva se ne pamti. I trenutno je zacementiran na mjestu premijera u naredne četiri godine. Je li to ili nije dobro za Hrvatsku izlišno je raspravljati. Činjenice kazuju da sve HDZ-ove afere, svi smijenjeni ministri i sve optužbe za korumpiranost, nisu bile dovoljne za pad popularnosti.

Korona kriza također je učinila svoje, odaziv na izborima je bio manji nego ikada, a HDZ je na kraju ipak naplatio način na koji se suočio s pandemijskom krizom. I to usred novog vala epidemije, kontinuiranog rasta broja zaraženih osoba i u uvjetima epidemiološki krajnje nesigurne turističke sezone. Svemu unatoč, HDZ i Plenković ostaju neprikosnoveni vladari Hrvatske na još četiri godine. Kazao je da će do 15. kolovoza biti formirana nova Vlada. Tako će i biti.

Davor Bernardić je odradio svoju etapu na čelu socijaldemokrata, preostaje tek vidjeti hoće li sam i odmah odstupiti ili će pričekati odluke stranke. No to je tek formalnost.

Ono što bi iz SDP-ovog izbornog Titanika ne bi moglo iščitati na prvu jest za njih ključno pitanje: Zašto bi samo Bernardić trebao snositi teret brodoloma? On je najodgovorniji, ali nipošto nije jedini. SDP već godinama nema nikakav uvjerljiv odgovor na pitanje koji je njihov uopće politički identitet. Po čemu je SDP stranka ljevice? Objektivno, gotovo po ničemu, osim uobičajenih svjetonazorskih pitanja. To su najzornije pokazali upravo u vrijeme Milanovićeve Vlade, a njihovi bivši ministri i zastupnici pokušali su pod Bernardićevim skutom ponovo pronaći put do druge strane Markova trga. Uzaludno. To su politički potrošena lica.

Od onih srednje generacije kao što Arsen Bauk, Gordan Maras, Branko Grčić ili Boris Lalovac, pa sve do stare garde kao što su Ranko i Rajko Ostojić, Zlatko Komadina ili povratnik iz političke mirovine Ivo Josipović. SDP-u je potreban Restart. S nekim drugim i novim ljudima. I Bez Bernardića. Pitanje je ima li takvih uopće u SDP-u. I dokle misle da se nekažnjeno mogu skrivati u fotelji salonskih kvaziljevičara.

Domovinski pokret Miroslav Škore može biti prezadovoljan sa svojih 15 mandata. To će biti i njihov plafon. Jer će se u narednim godinama istopiti pjevačka popularnost vođe, koji umjesto ozbiljnog sadržaja nudi beskrajne parole, jer će do izražaja doći ogromne svjetonazorske razlike u pokretu koji danas nije politička stranka, već projekt uvođenja u saborske klupe tvrdokornih i zatucanih desničara kakvi su Zlatko Hasanbegović i Hrvoje Zekanović za koje je teško reći što oni u stvari imaju zajedničko s primjerice Davorom Dretarom Dreletom. Ili možda Drele i nije baš takav kakvim se prikazuje sve ove godine.

Most je uspio preživjeti kontinuirani raspad dug gotovo četiri godine. Božo Petrov je zadržao neke stare ljude (Grmoja, Bulj) i izmislio neke nove kao što je vjeroučitelj iz Rijeke Marin Miletić te novake u hrvatskoj politici – supružnike Nina Raspudića i Mariju Selak Raspudić. Most je svoju katarzu konačno prošao. Oni su sada konzervativna stranka desnice, ideološki bitno homogeniji nego prije pet godina. Plenkoviću za Vladu nisu potrebni i to za Petrova i ekipu uopće nije loša vijest.

Platforma Možemo definitivno je najugodnije iznenađenje izbora s vjerojatnih 6 mandata. I više nego dovoljno da se do kraja u naredne četiri godine profiliraju u modernu zeleno-lijevu stranku, jer je to doista ono što Hrvatska treba. Niti Hrvatska ima profiliranu “zelenu” stranku, niti ljevicu, jer to već dugo nije SDP. Ukoliko shvate svoje mandate i predstojeće četiri godine kao priliku za daljnju promociju, za izgradnju stranačke infrastrukture, za brušenje programa i ukoliko izbjegnu međusobne svađe i stranačko cjepkanje umjesto ujedinjavanja, mogli bi biti još važniji u budućnosti. Prednost je što znaju što žele, a to je Zagreb. Poruka je da će srušiti Bandića i za to imaju i više nego dobre šanse. Vidjet će se već iduće godine na lokalnim izborima.

Zagreb će, izgledno je, iduće godine dobiti novog gradonačelnika/cu, a Bandiću bi ovi parlamentarni izbori morali biti konačna najava političkog umirovljenja, koje se nužno i ne mora odvijati uz domine i poneki gemišt, jer će se o Bandićevom “drugom” životu nakon političkog pada umnogome pitati i sudske instance, koji se njime imaju baviti u više optužnica koje mu se stavljaju na teret na procesima u tijeku. Čovjek koji stalno dela nije bio ni blizu praga u svom gradu. I to nešto govori. Bandićev kraj je blizu…

Još je jedan zanimljiv izborni kuriozitet. HNS je očekivano teško kažnjen za političku prostituciju i prijelaz od SDP-a do HDZ-a. Preživio je samo Predrag Štromar. On je jedini HNS-ovac koji ulazi u Sabor, ali će teško i u novoj Vladi biti ministar. Plenkoviću je njegov mandat gotovo nebitan, Štromar može i ne mora opet dignuti ruku podrške novoj Vladi i sjediti četiri godine u svojoj udobnoj saborskoj fotelji znajući da je na kraju jedino on zadržao sinekuru i jedino on nije gubitkom izbora kažnjen za neviđeno političko pretrčavanje HNS-a. Stranke koja u iduće četiri godine nikome neće biti važna, čemu je podosta pridonio upravo Štromar.

Valja spomenuti i HDZ-ovog gradonačelnika Vukovara Ivana Penavu, koji je izašao iz HDZ-a i sada na listi Domovinskog pokreta ulazi u Sabor. Penava se prokazao kao napuhani golijat, koji HDZ-u nije nanio nikakvu ozbiljnu štetu predvodeći listu Domovinskog pokreta.

Na kraju riječ-dvije i o Rijeci. Vojko Obersnel je bio tek 13. na listi Restarta i nije dobio najviše preferencijalnih glasova, uvjerljivo najviše ima Peđa Grbin. Zanimljivo čak i u Gradu Rijeci Grbin je dobio malo više glasova od riječkog gradonačelnika.

Tu je i definitivni potop Živog zida, predstoji im politička margina i mukotrpan rad da jednog dana povrate parlamentarni status. Ukoliko se Ivan Pernar i Ivan Vilibor Sinčić opet ne posvađaju.

Hrvatska je izabrala. I ostala je više-manje ista. Zemlja u rukama Andreja Plenkovića.

novilist

Objašnjavajući razliku između sile i moći, Elias Canetti u svojoj knjizi “Masa i moć”, u kojoj ideje na originalan način sintetizira iz mitskih, religioznih, antropoloških, bioloških, povijesnih, etnoloških, biografskih i psihijatrijskih izvora, prikazuje tu razliku, sasvim jednostavno, u odnosu između mačke i miša. Kad mačka uhvati miša on je u njenoj vlasti. To je učinjeno silom, nečim bliskim, neposrednim i prisutnim. Čim se mačka počne igrati s njim, puštajući ga iz šapa, dopuštajući mu da odmakne, miš nije u mačkinoj vlasti, ali se nalazi u njenoj moći – zato jer ga ona može vratiti sebi. U cijeloj toj situaciji, sve to zajedno: prostor, nada, nadzor i interes za uništenjem, Canetti naziva stvarnim tijelom moći ili jednostavno samom moći, zaključujući da moći, za razliku od sile, pripada širenje, više prostora i više vremena. Iz ovog simplificiranog odnosa moguće je izvesti bezbroj analogija koje bi potvrdile svaki element “volje za moć” “mačke” i težnje “miša” da joj se ne podvrgne.

Društvena mreža suvremene ljudske zajednice gusto je spletena od debelih užadi, ali i gotovo nevidljivih niti zapovijedi, a njome upravljaju želja za vlašću, žudnja za moći i smjer interesnog kretanja. Voljno usmjeravanje pozornosti prema odgovarajućim potrebama, željama i sklonostima definicija je interesa. Organizirano upotrijebiti moć, nametnuti volju da bi se ostvario svoj interes znači biti nadmoćan odnosno vladati “mrežom” na politički način. Rouseau je o tome rekao: “Najjači nije nikada dovoljno jak, ako svoju snagu ne pretvori u pravo, a poslušnost u dužnost.”

Danas i ovdje, u prostoru i vremenu u kojem su donedavno sva sredstva proglašavana legitimnima kako bi se ostvario cilj – stvaranje samostalne države, maskiranje moći u pravo novostvorene vladajuće elite koju ova ima nad vjernicima upravo u takvu nacionalno-božansku vlast, sve je više u skladu s hipokrizijom svjetskog Novog poretka koji, vrteći film o ljudskim pravima, kretanje ljudskog stada, u stvari, kontrolira uz pomoć nasuptilnijih metoda stvaranja discipline i uz pomoć sofisticiranih tehnika obuzdavanja njegovih prirodnih nagona. Nakon domaćih “snuff muvies” u kojima je liptila prava krv na sve strane, u kojima je “prijestolje natopljeno krvlju”, u kojima su, na poticaj i poziv znanih režisera, tih “the moving spirit” stravične tragedije, herojske uloge igrali i ljudi(?) koji su bili, kako kaže Schopehauer, u stanju ubiti nekoga samo da bi njegovom mašću namazali čizme – moć vladajućih, samoodržanja radi, maskira se navodnim egzorciranjem zla, tako što se tadašnje “heroje” pretvara u zločince i ratne gangstere. Moć je lijek za sve bolesti.

Mnoge od umreženih užadi i niti zapovjedi kojima su svezane glave i noge pripadnika ljudskog stada, kako bi se osujetile moguće subverzije i njihov bijeg izvan dometa pasa čuvara, zamaskirane su namjenskom retorikom, gomilanjem riječi i propagandom. Tako se, na ovim prostorima, u vremenu koje je netom prošlo ili još uvije traje, zasipanje nastanjenih sela i naselja razornim eksplozivima i mecima  naziva “čišćenje”. Dogovorno istjerivanje ljudi iz njihovih vjekovnih postojbina naziva se “humano preseljenje”. Ubijanje i žena i djece neprijatelja naziva se dehumanizirano “ likvidacija zvijeri”. Nesamostalnost u vođenju državne politike postaje “korekcija politike pod utjecajem velesila”. Cijeđenje radnika i poduzeća naziva se “nova porezna politika”. Naglo bogaćenje pojedinaca naziva se “razvoj poduzetništva”. Dolaženje na vlast naziva se “ostvarivanje višestoljetnog sna”. U konfuziji blejanja i straha za vlastitu kožu, pojedini pripadnici “životinjske farme” svaku mogućnost ostvarivanja vlastite slobode pretvaraju u mogućnost ostvarivanja vlastite volje, moći i nadmoći nad drugima. Moć je, stoga, neuništiva kao energija, samo mijenja svoj oblik.

Parafrazirajući smisao Camusovog Sizifa, možemo reči da Canettijev “miš“, premda u “mačkinoj” moći, može biti sretan, ako shvati u kakvoj se apsurdnoj sitaciji nalazi. U tome mu može pomoći jedino umjetnost, onaj talent i napor koji svojom istinskom vezom sa pravim smislom postojanja kida sve konopce zapovijedi i razotkriva pravo lice moći,  omogućavajući “mišu” da se sve više udaljava od autoriteta “mačke”. Uz pomoć umjetnosti, dakle, mogu se strgnuti maske moći. Pored ovog pacifističkog stava postoji i stav o maskama kontramoći iz kojih stoje lica usmjerena ostvarivanju bratstva između ljudi, slobode i jednakosti. Neka igre započnu!

Vlast, politika, crkva, obitelj, zajednica, oduvijek kontroliraju žensku seksualnost, reproduktivna prava, a preko žena i muškarce. Zadatak svih muškaraca u ovom trenutku trebao bi biti da sa svim svojim privilegijama budu feministi, ne vidim trenutno važniju i časniju, pa ako hoćete i muževniju ulogu u društvu od te

Zadnja zbirka pjesama Olje Savičević Ivančević ‘Divlje i tvoje’, u izdanju Frakture, čita se s knedlom u grlu. Samo vrijeme objavljivanja njenih pjesama kao da nije moglo biti bolje pogođeno jer pjesnikinja hrabro progovara o našoj aktualnosti: ženama, nasilju, strahovima i ljepotama. I čini se u inat virusu, recesiji i potpunoj devastaciji kulturnog sektora, najavljuje i druga izdanja, ‘Nasmijati psa i sedam novih priča’ i slikovnicu ‘Sami na cilome svitu’ u izdanju Sandorfa te francusko izdanje romana ‘Adio kauboju’.

– Eto, tako se dogodilo, rukopisi su bili dovršeni dosta ranije, neki su čekali, a onda je i korona došla i sve je stalo. Ali kako drugima, tako i meni. Radujem se što možda ipak nije kraj svijeta, a i knjige izlaze i lijepo izgledaju. Slikovnicu je ilustrirao Svjetlan Junaković, naslovnicu zbirke pjesma ‘Divlje i tvoje’ Danijel Žeželj, koji je autor ilustracije i beogradskog Lomova izdanja koje samo što nije izašlo, a novo prošireno izdanje ‘Nasmijati psa i sedam novih priča’ radila je Dunja Janković. Sa svima sam surađivala i ranije i iz tih suradnji s umjetnicama i umjetnicama iz različitih branši uvijek se dogodi neki sretan spoj -kaže književnica na početku našeg razgovora.

Društva ogrezla u zločinu i laži

Nedavno ste na svojoj Facebook-stranici objavili pjesmu ‘Perunike’, duboko autobiografsku i bolnu priču iz nove zbirke, koju su mnogi podijelili na društvenim mrežama. Mislite li da će taj mrak devedesetih ikad biti prevaziđen kod svih generacija? Moramo li se iznova vraćati toj kolektivnoj traumi?

Imam u toj novoj knjizi još jednu pjesmu, u kojoj sve te traume bivaju prevaziđene u novim generacijama, ali ta se zove ‘Dvadeset i drugo stoljeće’, bojim se da će trebati pričekati. I ja sam čekala da netko drugi napiše ‘Perunike’, ali kako se to nije dogodilo, napisala sama ih sama, onda kad sam osjetila da je potrebno i kad sam mogla. Pisati o osobnim stvarima ima smisla ako je moje iskustvo važno i drugima, a cijela knjiga je takva, ‘o nama’, ne nužno o meni, zato se i zove ‘Divlje i tvoje’ jer poziva čitatelje na sudioništvo, razgovara s njima. Ako se društvo neprekidno vraća u neku traumu, nije bilo suočavanja s vlastitim zločinima pa ni katarze. Postjugoslavenska društva su ogrezla u zločinu i laži, imam dojam da se većina bavi nekim sitnim kriminalom, tezgarenjem, mutljažom, pa sukladno tome i glasaju i žive i prilagođavaju stavove. Poezija može biti dio pozitivnih procesa, zaštititi, vratiti dostojanstvo, no za takvo što potrebna je veća komunikativnost, preciznost, otvorenost prema čitateljima, vjera nas koji stvaramo u njenu društvenu relevantnost. Poezija je o neizrecivom, u tome je nezamjenjiva, tamo gdje je nema, gdje ne dopire, počinju mutavost i laž, ali pjesništvo ne bi smjelo biti samo o neizrecivom u jeziku, nego i o prešućenom i neizrecivom u društvu, znači o tabuu. Zato je poezija potencijalno oslobodilačka i prevratnička. Ona na neočekivane načine može osloboditi neku ideju u čitatelju, ili potpuno nepoznatu emociju, ali može osloboditi i neku u društvenom kontekstu bitnu istinu. Nije svejedno kako tu istinu izgovaraš, s poezijom ona eksplodira. S obzirom na to da su društvene mreže učinile pjesme pristupačnima, nakon dosta vremena ponovno je postalo moguće da se ta eksplozija i čuje. Pjesma se dovršava u čitateljima, uvijek, nekad je njen utjecaj tih, ali može biti prodoran i cjeloživotan.

Danas je postalo kul reći u Hrvatskoj da ti je djed bio ustaša, a u Srbiji četnik; naravno, nitko nije kriv što mu je djeda bio na strani najgoreg zločina u povijesti čovječanstva, ali hej, možda to ne bi trebao javno isticati, kao što u javnosti ne kopaš nos

U pismu koje ste uputili Ivani Bodrožić, odnosno u kolumni na portalu Booksa, napisali ste, komentirajući transparent mladih navijača Dinama kojim prijete da bi silovali srpske žene i djecu, sljedeće: ‘Možda bismo trebali okrenuti stvari, obnoviti jezik, vratiti mu istinitost. Početi s osnovama, kao recimo: Rasizam je bolest. Šovinizam je bolest. Nacionalizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u bolest. Homofobija je bolest. Seksizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u mizoginiju. Mizoginija je bolest.’ Kako je došlo do toga da nam je jezik ukraden i da je danas borac za slobodu postao ubojica, a ubojica nosi lice onoga tko nas treba osloboditi?

Kolumna u formi javnog pisma je neobičan žanr, jer pismo podrazumijeva otvorenost, osoban ton i prisan odnos, a teme su javne, aktualne, najčešće gledane kroz neku prizmu književnosti, ili obrnuto, jer su na književnom portalu. Ni Ivana ni ja nismo spisateljice koje se klone političkog diskursa. Ne mislim da svi pisci trebaju biti javni intelektualci, zašto bi, ali mi koji živimo od riječi možemo vratiti jeziku ukradeni smisao, biti odgovorniji kad pišemo, a i kad govorimo, ali možda je to samo neka moja opsesija. Danas je postalo kul reći u Hrvatskoj da ti je djed bio ustaša, a u Srbiji četnik; naravno, nitko nije kriv što mu je djeda bio na strani najgoreg zločina u povijesti čovječanstva, ali hej, možda to ne bi trebao javno isticati, kao što u javnosti ne kopaš nos. Krenimo od toga da ne pokušavamo udobrovoljiti fašizam demonstrirajući svoju širokogrudnost i toleranciju kad su takve stvari u pitanju. To je udvaranje čudovištu. A posebno je zabrinjavajuće kad to rade ljudi koji će po potrebi citirati što je Umberto Eco rekao o puzećem fašizmu. Nulta tolerancija na fašizam, govor mržnje, rasizam, homofobiju, šovinizam, mizoginiju je jedini dobar odgovor…

Nestaju li s naših zidova i oni drugi grafiti, o ljubavi? U Zagrebu ih sve manje vidimo…

Uvijek ima i takvih grafita, ali ne puno. Nadam se da su zaljubljeni zauzeti ljubljenjem ili, ne znam, pisanjem ljubavne poezije, recimo da je tako. Grafite uvijek povezujemo s bilom grada, zato ih ima puno u mojim tekstovima u kojima su gradovi likovi. Kad sam gostovala u Rimu, pozvali su me da predstavim talijanska izdanja svojih romana i u gradiću Latina. Tamo sam upoznala njihovog gradonačelnika, čovjeka koji je taj grad, kako su mi rekli, spasio poslavši u zatvor lokalne korumpirane političare, povezane s mafijom, inače otvorene fašiste. On je po zanimanju kardiolog, liječi srca. Kao prvi i valjda jedini političar koji se ikad pojavio na nekom mom predstavljanju, nije da mi fale, došao je pozdraviti autoricu iz Hrvatske koja je napisala roman o ljubavi i govorio je lijepo, duhovito. Pa mi se zapravo bavimo istim stvarima, pokušavamo popraviti srca i gradove. Ali pjesnici to ne mogu bez takvih gradonačelnika, sa srcem, srčanih. A pogledajte ove naše: kakav grad, takvi i grafiti.

Ima smisla pisati

Vaši likovi dostigli su određeni stupanj depatrijarhijalizacije, ali čini se da danas žena opet mora braniti svoje tijelo, odluke i slobodu od muškaraca i silovatelja? Nakon svake takve izjave kao da se granica heteronormativnosti i gadosti pomjera na lošije…

Vlast, politika, crkva, obitelj, zajednica, oduvijek kontroliraju žensku seksualnost, reproduktivna prava, a preko žena i muškarce. Nema puno aktualnijih tema danas od feminističkih, zato im se autorice vraćaju. Do prije nekoliko godina mnoge naše spisateljice su se ograđivale od feminizma, što mi stvarno nikad nije bilo posve jasno, ali danas to nijedna javno neće napraviti, a i to je neki napredak. Pritom ne treba zaboraviti da više od svega treba slaviti životnu radost i igru, žena koja se igra to je naprosto zabranjena tema, totalni tabu. O tome se zapravo radi, o pravu na izbor, pravu na slobodu, pravu da budeš sve ono što jesi, a što bi za sebe prisvojila samo povlaštena manjina dobrostojećih, bijelih, heteroseksualnih muškaraca, pripadnika većinske nacionalnosti, koji misle da polažu pravo na naše živote i koji, na razne načine, odlučuju o našim sudbinama. Zadatak svih muškaraca u ovom trenutku trebao bi biti da sa svim svojim privilegijama budu feministi, ne vidim trenutno važniju i časniju, pa ako hoćete i muževniju, viteškiju ulogu u društvu od te. Zatim ćemo, zajedno, o klimatskim promjenama i ekonomskoj krizi što bi uistinu trebale bit najvažnije teme današnjice, samo nikako da dođu na red.

Utječe li taj mrak na vas, na stvaranje, na pisanje i na njegov smisao? Može li pisac i dalje naći utočište? Jučer je kao munjevita bol odjeknula vijest da je okončan mladi život talentiranog redatelja Igora Vuka Torbice, što je potresna vijest za njegove najbliže, ali i za nas koji ostajemo na svijetu iz kojeg takvi ljudi odlaze.

To su presložene i preteške stvari, na koje je nemoguće odgovoriti. Vjerujem da nitko ne odlazi u smrt tek tako i da bi nešto poručio svijetu. Neki ljudi svoj kratki vijek prožive bez zadrške, bez fige u džepu, donesu smisla i ljepote za nekolika života, oplemene nas i obilježe, nisu bili uzalud među nama. Treba ih čuvati, treba im pokazati podršku, poštovanje i ljubav dok su živi, ako neće pomoći, to svakako neće odmoći; velika je indolencija, ravnodušnost prema živima. A što mrtvi imaju od naših nekrologa? U mraku je svaki sjaj važan, pa bez toga bismo zaista utonuli u tamu, zato ima smisla pisati. Ako pisanje izabereš kao sudbinu, a ne zgodan hobi ili nešto preko čega ćeš graditi karijeru, stupio si među poražene. Ali taj birani poraz je u ovom poslu jedina pobjeda.

Važne su vam slikovnice i rad u kazalištu za djecu. Vaša adaptacija ‘Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića’, što je brojnim generacijama jedna od prvih priča o pravdi i solidarnosti, nagrađena je svojevremeno na Malom Maruliću. Kakvu književnost djeca danas konzumiraju i kakve radove za njih želite proizvoditi?

Da, Robert Waltl i, nažalost preminula, Zdenka Mišura pozvali su me da adaptiram za pozornicu taj roman za djecu i to je nakon songova za ZKM-ovo ‘Ružno pače’ bila moja prva suradnja s dječjim kazalištem, a uslijedile su brojne, autorske. Tu mi se vratila radost stvaranja i suradnje, ali i vjera u ulogu umjetnosti. Djeci su priče i predstave podjednako stvarne kao i realnost, tu sam mogla kroz igru i avanturu progovoriti o bitnim stvarima, uvesti teme poput odnosa prema drugačijima, ekologije, prijateljstva između djevojčica i dječaka, čak i feminizma, likove odlučnih djevojčica kakvih u književnosti i drami za djecu fali. U slikovnici ‘Sami na cilome svitu’ pišem o životu djece na jadranskim otocima, o tome što je to dom, jer taj se pojam danas u vremenu migracija jako promijenio. No najvažnije od svega je, kad se radi o slikovnicama ili dramskim tekstovima, da budu dobar uvod u svijet umjetnosti. Tu imamo odgovornost za buduću čitateljsku i kazališnu publiku, posjetitelje izložbi, neke buduće umjetnike, naposljetku i buduće odrasle ljude.

S obitelji se uskoro selite iz Splita u Zagreb. Kako gledate na odnos ta dva grada koja predstavljaju dvije točke koje se često antagoniziraju i uspoređuju?

Kao i svaki antagonizam i taj počiva na neznanju, predrasudi i zatvorenosti, a bome i na samodopadnosti. Znam zašto napuštam Split kao mjesto boravka, iako ne mislim da je Zagreb puno drugačiji, možda samo umiveniji i naprosto veći. I u jednom i u drugom imam svoja mjesta i ljude, Split je moj rodni grad, ali Zagreb sam izabrala za svoju djecu. U biografiji na novoj knjizi mi piše: Živi i radi na relaciji Zagreb – Split – Korčula, eto tako će i biti, ako ovo nepredvidljivo vrijeme dopusti. Iza mene stoji priličan napor da tako posložim stvari, ali to je jedna od rijetkih povlastica koju mi slobodnjaci imamo, nosimo posao i život sa sobom.

Perunike

Nije tako strašno jer

Drugima je bilo gore

Nije to tako strašno

Ako se događa tebi

Pod uvjetom da preživiš

Najgore u ratu mi je bilo

Kad bih ispred bolničkih soba

Čekala da prozovu oca

Najgore mi je bilo

Gledati ga onakvog

Najgore mi je bilo ovo prezime

Najgore mi je bilo kad su

Roditelji ostali bez posla

Ipak, najgore mi je bilo

Zaspati sama

Kad bi noću po gradu

Padale granate

Moj susjed bi ujutro pisao

Na sitne papiriće

Da se čuvam i da ću platiti

Ali najgore mi je bilo

Vijesti iz Bosne

Najgore

Kad se pet godina nismo čuli

S rodbinom

Pet se godina učas pretvori u

Zauvijek

Ne, najgore mi je bilo kad je

Poginuo moj prijatelj

Onaj koji je studirao filozofiju

I tuširao se hladnom vodom

Da postane jak

Zatim su ga mobilizirali

Najgore mi je bilo kad je

Dječak kojeg sam voljela

Dolazio u moj stan prljav i uplakan

U uniformi

Vodili smo ljubav s bombama

Pokraj kreveta

Tiho da ne ometamo susjeda

Ne, najgore mi je bilo kad sam

Na fotografiji vidjela perunike

Koje rastu na mjestu babine kuće

Najgore mi je bilo kad me

Profesor pitao jesam li

Ja (osamnaest)

Njegov neprijatelj

I to još uvijek traje

Ne, najgore mi je bilo

Kad su me dvojica vozila u autu

Dio noći ukrug

Dok im ne kažem kako se zovem

Ali nisam im rekla

Sreća da nisam crnkinja

I da nismo u Americi

Mislila sam i šutjela

Najgore mi je bilo kad su

Ljudi s kojima smo živjeli

Počeli okretati glavu na ulici

To je malo mjesto

I velika principijelnost

Mnogi dobardan je ostao

Obješen u zraku, zauvijek

Netko je trebao odgovarati

Za pokolje, pa zašto ne ja

Najgore mi je bilo kad su

Moji prijatelji nestajali preko noći

Oni su morali otići

Ili su mogli otići

Mi nismo

Ili nam nije palo na pamet

Otac je rekao otprilike

Ovo je kuća moje obitelji

Već 385,76 godina

Kao da to išta znači

Mama je samo dodala

U velikom gradu bi nas

Ubili ili otjerali

Prava je sreća da živimo ovdje

Gdje nas svi znaju

(‘Divlje i tvoje’, Fraktura 2020.)

portalnovosti

40 pitanja naivnoga subjekta, državljanina RH

1. Zbog čega su u proljeće, dok je broj zaraženih i umrlih od koronavirusa bio velik, epidemiolozi nalagali stroge restriktivne mjere, poput zatvaranja granica, zabrane okupljanja, ograničavanja kretanja, zabrane putovanja unutar zemlje i sl.?
2. Zašto je nacionalna štampa to svesrdno podržavala?
3. Zbog čega danas, kada je broj zaraženih i umrlih od koronavirusa jednako velik ili čak veći nego proljetos, epidemiolozi ne nalažu stroge restriktivne mjere, poput zatvaranja granica, zabrane okupljanja, ograničavanja kretanja, zabrane putovanja unutar zemlje i sl.?
4. Zašto nacionalna štampa to svesrdno podržava?
5. Ako se uz jednako veliki (ili čak veći) broj zaraženih danas primjenjuju posve drugačije epidemiološke mjere nego ranije, da li je to posljedica činjenice da smo u međuvremenu „o koronavirusu nešto naučili“?
6. Ako smo kroz proteklih nekoliko mjeseci „o koronavirusu nešto naučili“, pa su zbog toga današnje epidemiološke mjere sušta suprotnost onima ranijim, zašto se onda epidemiološke mjere koje su bile na snazi u proljeće danas ocjenjuju kao „izuzetno uspješne“?
7. Ne bi li bilo logično, ako je nekadašnja stroga karantena zamijenjena tek preporukom o nošenju maske u javnom prijevozu, da se ranije epidemiološke mjere, umjesto „izuzetno uspješnima“, nazivaju izuzetno nepotrebnima?
8. Ako su ipak bile potrebne, nužne, neizbježne i „izuzetno uspješne“ – na čemu inzistira i nacionalna štampa – kako to da se aktualno epidemiološko otpuštanje stege, odnosno radikalno negiranje donedavne epidemiološke prakse, također ocjenjuje kao „izuzetno uspješno“?
9. Može li se iz toga izvući zaključak da epidemiolozi u svojim nalozima i preporukama mogu lupati što god im padne na pamet, pa i do mile volje skakati sebi u usta, ali će ishod u svakom slučaju biti proglašen „izuzetno uspješnim“?
10. Kolika je vjerojatnost da epidemiolozi ustvari ne lupaju ono što im padne na pamet, već ono što na pamet pada nekome drugom?
11. Zašto nacionalnoj štampi ne pada na pamet da se pozabavi tim pitanjem?
12. Ukoliko, naime, stvarni razlog popuštanja strogih epidemioloških mjera leži u ambiciji, najprije, da se održe parlamentarni izbori i osigura reprodukcija političke vlasti, a zatim, da se forsira što izdašnija turistička sezona i spriječi ekonomski kolaps, znači li to da je u medicinskom pogledu došlo do promjene prioriteta, pa primarni cilj epidemiološke borbe više nije spašavanje ljudskih života, već spašavanje vladajućeg režima i nacionalne ekonomije?
13. Ukoliko tako stoje stvari, zašto se to otvoreno ne kaže?
14. Ako se ni od vladajućih liječnika ni od vladajućih političara ne može očekivati da o tome otvoreno govore, zašto o tome otvoreno ne piše nacionalna štampa?
15. Tko – uzgred budi rečeno – ostvaruje veći interes od uspješne turističke sezone: sobarice i konobari ili vlasnici hotela, apartmanskih naselja i plaža koje su golom pljačkom od javnog dobra pretvorene u privatni kapital?
16. Tko – uzgred budi rečeno – ima veći utjecaj na odluke vladajućeg aparata: sobarice i konobari ili vlasnici krupnog kapitala?
17. Ako je dakle u igri spašavanje ekonomije, koje odjednom postaje važnije od spašavanja života – a svi pokazatelji upućuju da je o tome riječ – zbog čega bi to uopće bio epidemiološki problem?
18. Da – evo tog središnjeg pitanja – zašto se medicina bavi spašavanjem ekonomije?
19. Kako je došlo do toga da medicinska struka sudjeluje u odlučivanju u izvanzdravstvenoj sferi, i to – kako se sve češće čini – s protuzdravstvenih polazišta?
20. Ne bi li, čak i u situaciji kada se procijeni da je spašavanje ekonomije važnije od spašavanja života, bilo prirodnije zamisliti posve drugačiju dramaturgiju donošenja te odluke: na primjer takvu da politička vlast najprije priupita medicinsku struku kako bi se na širenje zaraze odrazilo otvaranje granica i slobodna cirkulacija turističkih masa, pa da zatim medicinska struka odgovori kako je to s aspekta epidemiološke prevencije iznimno rizično, jer gužvanja i masovna putovanja mogu samo pogodovati širenju zaraze, te da politička vlast naposljetku kaže: u redu, hvala vam savjetu, ali mi ćemo ipak, usprkos riziku, širom otvoriti granice i pozvati turiste u našu zemlju, jer želimo izbjeći ekonomsku kataklizmu i na taj način voditi brigu o egzistenciji naših državljana, a vas – kao medicinske eksperte – nećemo uvlačiti u tu odluku?
21. Zbog čega vladajuća politička garnitura ne želi preuzeti odgovornost za odluke koje sama donosi, tim više ako su ove rizične po kolektivno zdravlje, nego je prebacuje na kooptirane liječnike?
22. Zbog čega liječnici nemaju dovoljno kičme da političarima otkažu poslušnost i poruče im kako je – budući da djeluju autonomno – njihov posao voditi brigu o ljudskome zdravlju, a ne o ekonomiji ili izbornoj reprodukciji vladajuće kaste?
23. Zašto se nacionalna štampa ne bavi pitanjima prebacivanja odgovornosti i nedostatka kičme?
24. Može li se izbjeći zaključak o prostituiranju medicine za račun politike?
25. Ako se medicina prostituira za račun politike – a takav je zaključak očito nemoguće izbjeći – zašto nas gospoda iz vlasti upozoravaju da se držimo mjera koje su propisali naši liječnici, umjesto da nam kažu da se držimo mjera koje su propisale naše kurve?
26. Da li je vladajuću medicinu uputnije nazivati medicinom vladalaca?
27. Polažu li liječnici Hipokratovu ili hipokritovu zakletvu?
28. Da li bi na studiju medicine trebalo uvesti poltronstvo kao obavezan predmet?
29. Treba li se mladim doktorima koji drže do svoje buduće karijere i društvenog ugleda omogućiti specijalizacija u Banskim dvorima?
30. Ako liječnici servisiraju vladajuću politiku, da li bi ih, kao i vladajuće političare, trebalo potvrđivati na izborima?
31. Zar to ne bi bilo sasvim logično ako imamo posla s medikalizacijom političkog odlučivanja (odnosno, u povratnom smjeru, s politizacijom medicinskih preporuka) i uspostavom hibridnoga tipa vladavine, gdje liječnik sluša naloge politike, dok politika dobiva upute od vlasnika kapitala, tj. onih koji će – primjerice – u slučaju uspješne turističke sezone ostvarivati dobit?
32. Da li se kroz medikalizaciju vladavine utvrđuje vizija o budućem idealnom društvu koje bi bilo uređeno po uzoru na bolnicu, gdje građani-pacijenti bespogovorno slušaju upute stručnih autoriteta, koji imaju monopol nad dijagnozom i terapijom, dok građani-pacijenti, u vječnom strahu za goli život, zadržavaju onoliko osobne volje i autonomije nad vlastitim tijelom koliko je dovoljno da se jednom u četiri godine spuste u ulazni hol i ubace nekakav bezvrijedni papirić u kartonsku kutiju?
33. Što ako je ta bolnica u privatnom vlasništvu, pa se dio kapaciteta iznajmi turistima iz zemalja u kojima je eksplodirao Covid-19?
34. Ne bi li, po uzoru na medicinu rada, medicinu sporta i tome slično, bilo prikladno službeno ustanoviti i medicinu profita?
35. Da li bi se eksperti za medicinsku podršku neoliberalnom kapitalizmu mogli titulirati kao prof. dr. med. spec. profitologije?
36. Po čemu se to trenutne epidemiološke mjere protiv širenja zaraze u Hrvatskoj razlikuju od zloglasnoga „švedskog modela“, koji je ovdje bio napadnut kao bešćutan, perverzan i poguban po zdravlje stanovništva?
37. Ako su današnje epidemiološke mjere u Hrvatskoj potpuno identične „švedskom modelu“ – a nitko s trunkom razuma i poštenja to ne može osporiti – zbog čega „švedski model“ i dalje slovi kao zloglasan?
38. Kako nacionalna štampa, dok se gnuša nad „švedskim modelom“ kao ekstraktom kapitalističke okrutnosti, uspijeva današnji hrvatski odgovor na zdravstvenu krizu, koji se ni u jednome detalju ne razlikuje od „švedskog modela“, predstaviti „izuzetno uspješnim“?
39. Hoće li nas sutra, kada turistička sezona neslavno završi, a i izborna reprodukcija vlasti je obavljena, iznova zatvoriti u karantenu?
40. Zašto će nacionalna štampa to svesrdno podržati?

tacno

Nalazim se u Bosanskom Brodu sa Željanom Bardak. Donosim vam nešto što je na našem tržištu relativno mlad zanat koji daje izvrsne rezultate. Radi se o Plazma pen tretmanima.

Plazma pen nova je nekirurška metoda koja briše godine s lica. S ovom metodom bore i znakovi starenja postaju prošlost. Plazma pen osim brisanja bora s lica, može maknuti i ožiljke, te neželjene mrlje na koži. Kod ovakvih tretmana rezultat je odmah vidljiv, stvarajući lifting efekt. Plazma se definira kao jonizujući plin koji se sastiji od jona, neutralnih čestica molekula i elekteona. Cilj tretmana je da se energijom plazme na najbolji mogući način stimulira regerativni proces u koži, u isto vrijeme plazma pen treba poticati sintezu kolagena i elastina, te pomoću seruma poveća apsorpciju aktivnih supstanci. Kao rezultat plazma pena dobiti ćete vidljivo pliće bore, zategnutiju kožu i riješen problem mrlja na vašem licu.

Predstavite nam se Željana.

Ja sam Željana Bardak iz Bosanskog Broda, majka dvjema djevojčicama. Žena sam s jasnom vizijom, a koja se rodila prije dvije godine. Bavim se raznim kozmetičkim i estetskim tretmanima. Ovim poslom ne bavi se mnogo ljudi, jer posao iziskuje svakodnevnu želju za napredovanjem i davanjem svojih maksimalnih mogućnosti.

Što sve može vaš tretman Plazma pen?

* Poboljšava izgled bora na licu

* Uklanja bore oko očiju

* Zatezanje opuštene kože gornjih i donjih kapaka

* Sklanja pušačke bore oko usana

* Uklanja bore sa čela

*  Uklanjanje ožiljaka

* Za virusne i viseće bradavice

* Fibroma

* Kerantoza

* Hemangioma

Je li to tretman koji ne traje dugo i klijent je poslje istog sposoban za svakodnevnicu?

Plazma pen tretman ne traje ništa duže od ostalih tretmana za uljepšavanje i izvodi se pod lokalnom anestezijom. Plazma pen je aparat sa specijalnom elektrodom, koja kada dođe u dodir sa vašom kožom pravi elektronski luk plazma energije, tada dolazi do malih opekotina od 0.5 mm, ali bez ošećenja okolne kože.

Nakon tretmana ostaju mikroopekotine s malim krasticama na licu i crvenilo koje prolazi za nekoliko dana. Krastice će se sasušiti i proći za tri do pet dana.

Klijent se može odmah vratiti svakodnevnim obvezama, uz pomoć pudera koji prikriva crvenilo.

Što biste poručili klijentima nakon tretmana?

Nakon tretmana ostaju male krastice na licu, krastice nikako ne čupati i ne sunčajte odlaskom na bazen ili u saunu. Strpite se.

Kome odgovara, a kome pak ne, ovakva vrsta tretmana?

Tretman je prigodan za sve dobne skupine muškaraca i žena, te za sve tipove kože. Ne preporučuje se ljudima u sljedećem stanju:

* Dijabetes

* Onkološka stanja

* Problemi sa srcem

* Trudnoća

* Hipertenzija i epilepsija

* Alergije na anestetik.

Kakva su dosadašnja iskustva?

Moja iskustva su veoma pozitivna. Iako sam iz malog mjesta, brzo se pročulo za ovo što radim, pa se sada moj posao proširio mnogo dalje od samog Broda u kojem živim. Klijenti mi vjeruju. Nisam imala negativna iskustva i uglavnom ljudi dolaze po preporuci. Sama tehnika rada daje zadivljujuće rezultate, pa kako moji klijenti, tako sam i ja zadovoljna.

Hvala Željana. A evo i mene kada budem u četrdesetima da me vratite u tridesete. Pozivam vas da navrtite kod Željane i još više se informirate, te iz prve ruke vidite što sve može današnja tehnika. Ostavljam vam adresu da lakše pronađete put do mladosti: Boračka bb, 74 450 Bosanski Brod. Tel: 0038766623551. Na instagramu se također možete informirati na stranici: plazma_pen_lifting.