Quantcast
Channel:
Viewing all 10979 articles
Browse latest View live

Poučak na travi

$
0
0

Nije važno što, nego kako. Na epidemiološki sigurnoj udaljenosti, poredani na travnjaku ispred HRT-a, važni ljudi hrvatskoga filma pričali su o današnjem, koronarnom stanju filmske industrije. Ugodno ih je bilo gledati na toj ljetnoj zelenoj sceni, gdje se toplina može osjetiti na ekranu, a mušice lete između gostiju…

Spašavanje Pompeja, Viasat History, 21. lipnja, 14:20

Fascinantno! Teško je naći drugu riječ za ostatke kulture koju talijanski arheolozi u odličnoj seriji otkapaju pred našim očima. Grad Pompeji, koji je 79. godine vulkan zatrpao u par sati, otkapa se malo-pomalo već stotinama godina. Goleme količine lapilija (vulkansko kamenje koje je zatrpalo grad), pepela i lave prekrile su prostor u munjevitom piroklastičnom toku, uništivši ga u trenutku, ali spasivši ga za vječnost. Ulice koje iskrsavaju pred nama nakon otkapanja svih tih naslaga, vile s mozaicima, namještajem, kosturima, nakitom, umjetninama i drugim predmetima svakodnevnog života, otkrivaju visoku kulturu i gotovo nepojmljiv standard Pompejaca. Vile imaju visoke stropove, zidovi su oslikani freskama, podovi popločani raskošnim mozaicima. Arheolozi nalaze posve sačuvanu pincetu (očito za čupkanje obrva ili neki sličan precizan posao), precizne vage, lonce, zdjele, amfore za vino, velike i bogate. Svi predmeti, savršeno oblikovani, pokazuju neslućeno bogatstvo Pompeja, nastalo na plodnim vinogradima podno Vezuva, vulkana koji je digao i uništio grad. Ovu seriju možete pogledati on demand, a često je i na programu, pa je ne treba propustiti.

Vijesti, HRT, 27. lipnja, 15:00

Oronuo i promukao, Milan Bandić kao sjena samoga sebe iz mladih dana snage i slave luta gradom Zagrebom i priča satire. Svima koji ga još žele slušati objašnjava kako ovoj zemlji treba državnik koji će povlačiti jake poteze, kako nam treba efikasna pravna država, sposobni ljudi itd. Bandić je, naravno, savršeni egzemplar: u muzej bi ga trebalo staviti pa prikazivati kao lavu koja je zatrpala Pompeje, on je enciklopedija u kojoj su zapisani najinovativniji obrasci HDZ-ove ere. ‘Da se danas Tuđman digne, bio bi razočaran jer nije ostalo ništa ni od rada, na razini Hrvatske, ni od solidarnosti ni od zajedništva’, rekao je Bandić i temeljito fulao – današnja Hrvatska savršeni je nastavak zamisli prvog predsjednika. Kad je jednom prilikom Branko Tuđen zapitao Tuđmana o tajkunima – Kutli, Guciću itd. – ovaj ga je šokirao neočekivanim priznanjem. ‘Jednom mi je prvi hrvatski predsjednik Tuđman, kad smo raspravljali o pretvorbi, rekao: Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošten način?’ Tuđman je otkupio viletinu s nekoliko golemih stanova budzašto dan prije zakona koji je svima drugima onemogućio takve otkupe, djeci i unucima podijelio je silno bogatstvo, poslovne prostore, tvrtke itd. Izmislio je i žetončiće. Milanović je po njemu nazvao aerodrom, što znači da je njegovo djelovanje konsenzualno prihvatila i ljevica, svi se kunu u njega pa nije jasno što bi ga to, dovraga, toliko razočaralo kad je sve ovo njegovo djelo – gradonačelnik Zagreba njegova je savršena replika, a spomenika ima više nego Tito nekad.

N1 uživo, 27. lipnja, 18:30

U odličnoj reportaži s riječkog Hoda za život Ranko Stojanac postavlja hodačici za život pitanje bi li dopustila pobačaj nakon silovanja. ‘Silovane žene, koje žele pobaciti, za mene su ubojice’, kaže gospođa Benigar. ‘Jeste li vi svjesni što pričate!?’ pita šokirani reporter, na što gospođa Benigar prisnažuje: ‘Itekako sam svjesna.’ Uskoro u kadru vidimo i velečasnog Francetića, koji kaže kako izumiremo kao narod i kako je dopuštanje pobačaja doprinos tom iščezavanju. Francetić dakle nije fanatik života kao takvog, on iskreno objašnjava kako je motiv ideje o zabrani pobačaja brojno stanje nacije. Vojska. Citira i blaženog Stepinca kako će se nakon rata, kad utihne oružje, sukob prebaciti na područje obiteljskog života, rađanja djece. Dobar dio kampanje vodi se oko te teme. Lani je u Hrvatskoj bilo 15 silovanja, iz njih vjerojatno nije rođeno nijedno dijete, ali tu je temu nametnula jedna Škorina izjava pa se cijela Hrvatska bacila na silovanja, akušerstvo i vitalne statistike, ne shvaćajući da je baš takva fanatična sklonost besmislenim raspravama, dakle odustajanje od racionalne diskusije, ono što dovodi do svekolikog srozavanja zemlje, do njezine ekonomske devastacije, do rasta klijentelizma, mita, korupcije i svih drugih formi razaranja unutarnjeg tkiva države, a onda i odumiranja. Nacionalizam je u Hrvatskoj, kao i u ostatku regije, posve progutao racionalizam i postavio ga kao svog arhineprijatelja; nacionalizam guta nacije. S druge strane, fanatični zagovornici života od začeća do prirodne smrti morali bi biti odreda zakleti gandijevci, protivnici svakog rata i ubijanja, ali sjetimo se ikone prolajferskog pokreta Darija Kordića, pa ćemo odmah uvidjeti da njima baš i nije svaki život tako svet kako se kunu i prisežu.

Sunčana strana Prisavlja, HRT, 27. lipnja, 20:30

Nije važno što, nego kako. Ljetna pozornica Prisavlja na kojoj su se poredali važni ljudi hrvatskoga filma kako bi Maji Njirjak ispričali svoju verziju današnjeg, koronarnog stanja filmske industrije u nas i u svijetu, bila je savršen ambijent za dobru emisiju. Na epidemiološki sigurnoj udaljenosti, poredani na travnjaku ispred Hrvatske televizije, Chris Marcich, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, režiseri Ognjen Sviličić i Igor Mirković (ujedno organizator filmskog festivala u Motovunu), povjesničar filma Daniel Rafaelić i Maja Vukić, predsjednica Hrvatske udruge producenata, utješili su nas procjenom kako će filma, serija i festivala biti i za vrijeme i nakon epidemije. Neki strani gosti, organizator festivala u Cottbusu, rekli su kako je ponuda dobrih filmova i danas dobra, pandemiji unatoč. Konačno, Boccaccio je napisao ‘Decameron’ nakon kuge u Firenzi, a Shakespeare je pisao baš u vrijeme kad je bolest poharala Otok. Ugodno je gledati ljude na toj ljetnoj zelenoj sceni, gdje se toplina može osjetiti na ekranu, a mušice lete između gostiju. Taj nekonvencionalni ambijent, nusprodukt epidemije, ostavlja dojam ležernosti, prisnosti, familijarnosti, oaze normalnosti u kontekstu izvanrednog stanja. Baš poput čuvenih fotografija iz Varšave nakon Drugoga svjetskog rata, gdje se ljudi fotografiraju ispred papirnih kulisa na kojima su lijepe, nerazrušene zgrade, dok se u pozadini vidi grad srušen do temelja. Nakon emisije na istom je prostoru grupa Detour održala odličan koncert, poslije je došao klasik ‘Ja sam bog otac’ (‘Padre padrone’), i sreći i veselju nije bilo kraja ni konca.

Katynska šuma, HRT, 29. lipnja, 00:01

Trećem programu opet pohvala. Wajdin klasik ‘Katyn’ treba često emitirati jer je primjer kako treba raditi filmove o povijesnim traumama. Kao što je poznato, u filmu je prikazano ubijanje 20 tisuća poljskih oficira koje su Sovjeti obavili 1940., nakon podjele Poljske s Njemačkom. Ubijali su ih serijski, industrijski, metkom u potiljak ispaljenim iz njemačkih pištolja (manje su se kvarili, a kalibar je, u slučaju iskapanja grobnica, pokrivao službenu verziju prema kojoj su ih ubili Nijemci). Wajda likvidacije prikazuje bez suvišnih emocija, bez glumatanja, sedlarovštine (možda uz ponešto klerikalne patetike), no puno je važniji mehanizam petrifikacije laži. Cijela je Poljska znala tko je ubio cvijet njihove inteligencije i zašto, ali su se nakon rata svi morali praviti ludi i ispovijedati službenu istinu prema kojoj su to žrtve Hitlera, a ne Staljina. Likovi se ponašaju logično, ne egzaltiraju, službena se verzija nameće postupno i hladno, s idejom da će potrajati vječno, ali vrag nosi sistem i istina izlazi na vidjelo. Jugoslavenski komunisti nisu na takav način potiskivali svoje traumatske epizode, oni su ih pisali sitnim slovima, a ta se patogena potiskivanja – kako znamo iz kreditne prakse – naknadno pokazuju najskupljima. Zastranjivanja iz prve faze ustanka, pa lijeva skretanja i na kraju obračun u kompleksu Bleiburg potisnuti su u fusnote, čije je diskutiranje u međuvremenu – baš zato što nije na vrijeme raščišćeno – postalo središnjom temom svih današnjih političkih rasprava, pa Drugi svjetski rat još traje i kosi svoje žrtve.

portalnovosti


Preminuo Ennio Moriccone

Slab SDP pomaže zelenoj ljevici, ali na vlasti održava HDZ

$
0
0

Ma kakav bio trend rasta zeleno-lijeve platforme Možemo, a svakako je respektabilan, nedovoljan je da taj savez u dogledno vrijeme dovoljno ojača za preuzimanje vlasti, odnosno za igranje role nezaobilaznog partnera pri formiranju saborske većine. Sve da su Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, Katarina Peović, Rada Borić i ostali, uz ovih sedam, osvojili i svih četrdeset i jedan mandat Restarta, opet bi bili opozicija. Jača nego što će biti sa glasovima što su ih netom dobili, ali takva da većinu mogu zaljuljati, no ne i oboriti.

Kao što HDZ sa nevjerojatnih šezdeset i šest zastupnika ne može formirati vlast bez partnera, tako je – da su ostvarili navlas isti rezultat kao demokršćani – bez širenja koalicije ne bi formirao ni savez stranaka okupljen oko Socijaldemokratske partije.

Drukčije rečeno, da je, kao što nije, i SDP osvojio tih magičnih šezdeset i šest mjesta, opet bi im trebali i Možemo i zastupnici nacionalnih manjina za kontrolu Sabora. Sa pedeset i pet mjesta, koliko su ankete davale Bernardiću i njegovima, lijeva vlada bi se dogodila teško, ako ikako. Akontativno smanjen koalicijski kapacitet Restarta, bez obzira na eventualni dogovor sa Možemo i manjinama, podrazumijevao bi pokušaj mirenja nemogućeg: zelene ljevice, liberala okupljenih oko Dalije Orešković, pragmatika poput Čačića, nepouzdanog HNS-a… To šaroliko društvance povezivao bi interes da se spriječi Plenkovićeva repriza mandata i ništa više bitno. Nije to, naravno, malo, ali nije ni dovoljno za stabilnu, ozbiljnu vlast koja se do podneva neće baviti sobom, a od podneva čime uopće stigne.

Izbori su, znamo, završili trijumfom HDZ-a, razočarenjem Domovinskog pokreta, reanimacijom Mosta, jako dobrim rezultatom Možemo i, suštinski, katastrofom SDP-a. E upravo je to, ovo zadnje, veliki problem.

Na Iblerovom trgu još je uvijek sjedište druge najjače stranke u Hrvatskoj i jedne od ukupno dvije s ozbiljnom infrastrukturom i istim takvim brojem članova i članica. Ma koliko platforma Možemo rasla, ona ni za četiri, niti za osam godina neće imati dovoljno snage da sama ili sa SDP-om u kontinuiranom padu, dođe do Markova trga na posao. S druge strane, ovakav i malo jači SDP nikako ne može računati na to da će imati dovoljno mandata za formiranje vlasti, pa makar u Sabor ušlo duplo više predstavnika zelene ljevice.

Jak SDP, ma koliko se tvrdilo drukčije, nije važan sam po sebi, a ni kao korektiv HDZ-u. Tu su ulogu, uostalom, i do sada igrali neprimjetno, pobjeđujući samo ukoliko bi se HDZ samoporazio aferama što su punile prime time i naslovnice novina. Jak SDP je važan jer samo kao takav može omogućiti lijevoj strani političkog spektra da ne bude okupljalište vječite opozicije, manje ili više jake, ali ipak i samo opozicije, tog ukrasa parlamentarizma.

Ako za četiri godine Možemo ostvari duplo bolji, ma troduplo bolji rezultat od sadašnjeg, opet im treba netko uz koga će te mandate kapitalizirati. To nikako i nikada ne može biti HDZ, ma koliko bio vraćen sa ekstremno desnih na centrističke pozicije. Ostali, poput Domovinskog pokreta – ukoliko se ne raspadne do 2022. – i žilavog Mosta, ne dolaze u obzir. Uostalom, teško je i uz pomoć halucinogenih droga zamisliti suradnju Rade Borić i Nine Obuljen Koržinek, Sandre Benčić i Hrvoja Zekanovića, Tomaševića i Plenkovića, Katarine Peović i Nina Raspudića.

Ovakav i gori SDP itekako pogoduje rastu zelene ljevice, što ne bi predstavljalo problem kada u isto vrijeme ne bi koristilo i HDZ-u. Zbog toga je već danas manje važno zašto je Restart doživio potop, već je itekako važno može li se i kako SDP izvući iz ponora do kojeg su stigli svojevoljno i u stanju raspada.

Davor Bernardić, vidjelo se to poodavno, a potvrdilo u nedjelju, petog srpnja, nikada nije ni trebao postati predsjednikom SDP-a. Nije, međutim, njegovom ostavkom problem uklonjen već je samo obezglavljen. Kadrovski potkapacitirano ili potrošeno predsjedništvo, niz općinskih, gradskih i županijskih organizacije koje postoje po inerciji, apsolutno nikakva ideološka profilacija, deintelektualizacija i učahurenost interesnih skupina koje vjeruju da se stvarnost događa među njima, a ne napolju, uz ionako prevaziđeni koncept klasične socijaldemokracije, nisu bili dovoljni da se svi SDP-ovi glasači i simpatizeri od Bernardića okrenu Tomaševiću, ali jesu da itekako veliki broj njih umjesto na glasačko mjesto ode na izlet ili se iznenada počne bojati covida-19 koji, kao što znamo, nedjeljom ne ide u crkvu, ali zna svratiti do birališta.

Bude li sreće – koje obično nema – kolosalni poraz SDP-a bi mogao biti najbolje što im se dogodilo. Da su ovakvi kakvi jesu stvarno uspjeli formirati vlast koju čekao pakao postpandemijske propasti, teško da bi izdržali do kraja mandata, a ako i bi, 2024. bi prošli gore nego 2020. Toliko gore da mogućnost oporavka nestane za sva vremena.

SDP niti može, niti treba biti, recimo tako, veliko Možemo. SDP se, međutim, nema čemu nadati ukoliko neće, bez obzira na ime i skraćenicu, postati socijalistička demokratska partija, ideološki i svjetonazorski jasno određena, bez religijskog odnosa prema kapitalizmu i karijerista koji, mrtvi-ozbiljni, trebaju politiku da vraćaju kredite ili samo zadrže visoka primanja, skrivajući vlastitu prazninu frazama o tome da se treba posvetiti gospodarstvu i po strani ostaviti ideološke i svjetonazorske razlike, bez obzira što su one jedini smisao višestranačja.

Jako dobar rezultat zelene ljevice, visok broj apstinenata koji nisu skloni desnom centru ili desnici – da jesu, izašli bi na izbore – pokazuje da u Hrvatskoj nisu preminule lijeve ideje, niti da su ama baš svi njihovi sljedbenici i sljedbenice otišli u Dublin i Munchen, Stockholm i Beč. Razumiju to, naravno da razumiju, i u SDP-u, ali od spoznaje neće biti nikakve koristi ukoliko ona ne podrazumijeva temeljite unutarstranačke promjene, od kadrovskih, preko organizacijskih, pa do onih najvažnijih – sadržajnih.

Formalno, Socijaldemokratska partija pripada lijevom centru, suštinski, centristička pozicija dominira nad ideološkom profilacijom, što donosi sjajne rezultate i desnom centru i ljevici predvođenoj Tomaševićem, ali ne i SDP-u. Ne bi to, ponovimo, bilo važno da Možemo realno može za četiri, pa i osam godina, ostvariti rezultat poput HDZ-a ove godine. Za kapitaliziranje boljeg od sadašnjeg, a goreg od Plenkovićevog, recimo opet, treba im ozbiljan partner. Zato je, osim ako nismo spremni čekati dugo, jako dugo, važno da se SDP promijeni i oporavi, vrati i bude ona snaga koja će, uz ostalo, koristiti cijeloj lijevoj strani političke scene.

Možemo je dobro osmišljen projekt naslonjen na iskustva sličnih pokreta u, prije svega, Španjolskoj. Tomislav Tomašević je kapacitiran, karizmatičan lider s dovoljno godina da mu se ne žuri. No, sve ako on i ima vremena, nemaju ga ni država ni društvo. Duga mračna noć se baš otegla, a njen relativno brzi kraj itekako ovisi o tome hoće li SDP nastaviti Račanovu praksu deintelektualizacije stranke, Milanovićevo smanjivanje lijeve supstance i Bernardićevo lutanje svake vrste ili će doći do obrata poslije kojeg SDP neće ličiti na sebe i neće ga ostatak ljevice doživljavati tek kao partnera iz krajnje nužde, već kao stranku na koju se ozbiljno računa, s kojom se isto tako dogovara i čija infrastruktura još uvijek može biti od koristi onako kao što je bila Zoranu Milanoviću. SDP bez njega ne bi imao kandidata za predsjednika, a on bi bez stranačke terenske mreže imao znatno umanjene šanse da pobijedi i kraljicu blama – Kolindu Grabar Kitarović.

Neka daleka, jako daleka budućnost ljevice u Hrvatskoj puno više ovisi o tome kako će Možemo funkcionirati, širiti se i razvijati, nego o SDP-u. Skorija, međutim, ovisi samo o tome može li se SDP ponovo pokazati ozbiljnom i jakom strankom, sposobnom da osvoji dovoljno mandata za sklapanje većine s manjinskim i ideološki bliskim političkim organizacijama.

Ne bude li snage u SDP-u za ozbiljan restart, Možemo će nastaviti rasti, samo što će i HDZ nastaviti vladati sve dok Andreju Plenkoviću ne dosadi ili dok, po stare dane, ne doživi da zelena ljevica sama porazi desni centar. To može biti jednom, ali nikako skoro.

Onaj kome se ne žuri, neka čeka. I bude spreman da se načeka.

h-alter

Stribor Uzelac Schwendeman: Bauk balkanskog političkog duha širi se Hrvatskom

$
0
0

Što širi? Pa on je tu maltene oduvijek. Kao europsko Unbewuste[1].

Politička škola proizašla iz balkanskog duha uči kako je mito standard, pravilo, stroj, mehanizam… uglavnom alfa i omega gospodarskog, društvenog i političkog funkcioniranja.

Drugo, kako je zatvaranje očiju pred krupnim kriminalom, korupcijom i zločinom temeljna zadaća pravosuđa i vladajuće politike.

Treće, kako bi se osiguralo prvo i drugo, postoji čvrst dogovor vladajućih da nikakvih promjena nema i da, ako ih slučajno bude, sve ostane isto.

Četvrto, Hrvatski državni Sabor, županijska, gradska i općinska vijeća su stjecišta privilegiranih marioneta, a sjednice vijećâ su kazališna uprizorenja političkog vašara.

Peto, vlast stalno pokazuje sklonost orijentalnoj despociji.

Šesto, konstantno produbljivanje društvenih dioba koje vuku korijene iz Drugog svjetskog rata, kad je na strani pobjednika i na strani gubitnika rata bilo podjednako žrtava. Posebice, uoči svakih parlamentarnih izbora kada HDZ redovito poteže svoju nacionalističko šovinističku bižuteriju.

Sedmo, klijentelizam je temeljno pravilo zapošljavanja i društvene promocije. Hrvatskom faktično vladaju klijentelističke mreže koje imaju jasnu svijest o pripadnosti privilegiranoj grupaciji i spremnost da privilegije brane do posljednje kapi krvi.

Osmo, „vladajuće elite“ sastavljene od standardiziranih političkih mediokriteta, imaju parazitski mentalitet koristoljublja i neodgovornosti i uglavnom su „od ranije poznate policiji“. A da iz kuhinje u zahod idu službenim kolima, to je poznato. Također, samouvjereno drže kako svrha države nije da građanima bude dobro, nego je svrha države da vlast može činiti što hoće. Tako se država pretvara u okvir za pljačku vlastitog naroda.

Deveto, zločini u ime vjere i nacije su dozvoljeni i normalni.

Deseto, gomilanje društvenih nepravdi je imanentno načinu funkcioniranja ustanova i organa vlasti i društva.

Jedanaesto, realna suština svih političkih programa je grabljenje, održavanje i širenje vlasti.

Dvanaesto, medijski propagandni mehanizmi služe za razaranje realnosti i povijesnih činjenica.

Trinaesto, „rat protiv intelektualizma“ i znanstvenog diskursa je permanentan.

Četrnaesto, trijumf neoliberalizma vlada u ekonomiji, populizma u politici i masovnog spektakla u kulturi.

Konzekvence su vlade sastavljene od ministara krcatih korupcijskim aferama koje se nevjerojatnim političkim vratolomijama i smicalicama održavaju na vlasti. Vlasti u kojoj stručnost ministara najbolje ilustrira onaj što pred kamerama govori: avijon, moga, posa, bija, dadne, napravlo, ne meže, izrugavati…, a parlament[2] je brbljaonica u kojoj se šibicarskom korupcijom stvara većina, koja manjinu jakobinskim terorom mehanički preglasava i u kojem tragikomični, ali najživahniji zastupnik govori: vakih, triba, to van je, očekivamo, prepisivamo, podržaje, pokaziva, slikaje…

Pitanje glasi: kako je moguće da je Hrvatska, nekad industrijski, poljoprivredno, društveno i kulturno relativno respektabilna srednjeeuropska federalna država, dospjela tu gdje je dospjela?

Hrvatska danas uopće nema utjecaja na svoj položaj, ulogu i funkciju. Sve je izdefinirano, jasno i zaključeno: osiromašena europska periferija bez industrije i poljoprivrede, bez financijske autonomije i monetarne politike, do grla zadužena i ovisna, iskorumpirana do koštane srži, opljačkana, u opsesivnim mitovima i pravosudnim zločinima, u stanju opće blesavosti[3]… Zašto?

Jedan od mogućih odgovora jest: ubiše je seljoberi na asfaltu i malograđanština.

Obrazovana, kulturna, kooperativna, radišna, etična, imućna i nacionalno visoko svjesna hrvatska građanska klasa je satrvena. Židove, koji su bili njena srž i sol i čija društvenost je bila kulturno blago građanštine – fizički su uništile ustaše kako bi se dokopali njihovog imetka. Do bola je apsurdan podatak da su najugledniji  Židovi, posebice u Brodu na Savi, bili asimilacionisti i žestoki članovi Hrvatske stranke prava. Dakle, politički Hrvati.

Hrvatsku građansku klasu uništili su partizani i njihovi potomci, također kako bi se dokopali njihovog imetka i položaja.

Seljaci su (u socijalističkoj Jugoslaviji) nagrnuli u gradove (njih devet milijuna) i postali radnici. No, duša im je ostala seljačka. Njihovi potomci su se besplatno školovali, besplatno liječili, bez problema zapošljavali, besplatno dobivali stanove… i polako pretvarali u nekakvu srednju klasu radničko-seljačkih korijena. Radi profesionalne i društvene promocije učlanjivali su se u komunističku partiju pa su neki, nakon kapitalističke restauracije devedesetih godina, otpali, a neki su se asimilirali u novi poredak stvari.

Radničko-seljačkim porijeklom, kulturom, navikama i običajima – oni su malograđani. Do građanštine im fali „ono nešto“, a to je ogromno i nedokučivo. Naime, gdje građanština ima rodoslovlje, oni imaju provaliju, a kultura i tradicija su im mutna rijeka[4]… Nejasno? Ajmo jasnije: građanska klasa od kolača jede eklere, londonere, minjone, išlere, boeme, šaumrolne, zaherice, koh i šato…, a malograđani šapice, korpice, maramice, čupave Kate, Ankine ploške, mačkov jezik, Jozine šnite, bunaraše, gruševnjače…[5]

Malograđani su najmasovnija hrvatska struktura. A što je supstanca malograđanštine? Prema Wilhelmu Reichu: „…nagnuće da u osiromašenju i egzistencijalnoj nesigurnosti postanu desno radikalni.“

„Nacional socijalizam je, sa stanovišta svoje socijalne baze, bio malograđanski pokret. Afektivna ukorijenjenost malograđanina je strah, psihotika u karakternim osobinama, grčevite osjećajne predstave o časti, obavezi, hrabrosti i religiji. Mistike svih vrsta… Argumentima razuma ne može se doseći do malograđanske psihologije. Malograđanska predstava o domovini i naciji, u svojoj subjektno osjećajnoj vezi, je predstava o majci i obitelji, pa je nacionalno čuvstvo izravan nastavak fiksirane nesvjesne vezanosti uz majku i obitelj.“ – smatra Wilhelm Reich.

Dalje valja čitati Freuda i Adlera jer ako nastavim s Reichom ispostavit će se  kako su Hrvati napravili svoju državu kao što pčele rade košnicu: nagonski, a ne razumski.

_________________________________________

[1] Nesjvesno

[2] Izravni prijenosi sjednica Hrvatskog državnog sabora najgledanije su humorističke emisije na sva četiri programa HTV-a.

[3] Virus je samo podcrtao bezumlje u kojem živimo.

[4] Fahreta Živojinović, Lepa Brena peva u Zagrebu dvije večeri uz posjet od 30 tisuća Zagrepčana… A Prvi program HRT-a prenosi simfonijske koncerte Bečke filharmonije svake nedjelje od 6 do 7 sati ujutro! Jebote, pa to je termin u kojem se ljudi vode na strijeljanje.

[5] Građanska klasa ne kiseli kupus, ne utrapljuje krompire, ne kolje svinje, ne kuha paradajiz, ne peče rakiju i ne nakrcava zamrzivače… Građanska klasa ne roštilja, ne jede grah s kobasicom, kupus s mesom, sarmu, filovane paprike, paprikaše, iznutrice, fiševe… Njihova jela kuhaju profesionalni kuhari iz posluge i ona se zovu: Stroganoff, Chateaubriand, Tourendos, Cordon Bleue, Bourgignon, Savarin, Soufflé, Cheviche, Arno, Carpaccio, Porchetta, Millefoglie, Fondue, Sous Vide, Chowder,  Esterhazy, Porterhaus, Marengo… Građanska klasa živi u prostorima namještenim stilskim namještajem (Alt Deutsch, Biedermayer, Ampire, Style Anglais…), kristalnim lusterima, skupocjenim istočnjačkim tepisima, bogatim bibliotekama, kolekcijama umjetničkih slika, porculana (Rosental, Thomas, Hutschenreuther,Villeroy & Boch, Sèvres, Meissen…) i srebrnog jedaćeg pribora na damastanim stolnjacima i salvetama u srebrnim ringovima… Pije iz kristalnih čaša francuske konjake i sortna vina… Građanska klasa nosi skupocjeni nakit i drago kamenje, a malograđanska bižuteriju… Građanska klasa ne ljetuje u vikendicama i kampovima nego u hotelima najviše klase… Sluša klasičnu ozbiljnu glazbu, govori nekoliko stranih jezika, čita književne klasike i vrhunsku suvremenu prozu i poeziju u originalu, ima visoku opću kulturu, snažne etičke i moralne principe i standarde… Striktno se pridržava bon-tona i savoir vivrea.

Upoznajte BlackRock, novu veliku vampirsku lignju

$
0
0

BlackRock je globalni financijski gigant s klijentima u 100 zemalja i njegovim pipcima u glavnim klasama imovine u cijelom svijetu; i sada upravlja slavinama bilijuna dolara pomoći iz Federalnih rezervi. Sudbina velikog dijela korporacija zemlje stavljena je u ruke megalitskog privatnog entiteta s privatnim kapitalističkim mandatom da zaradi što više novca za svoje vlasnike i investitore; i to je ono prema čemu on nastavlja.

Za većinu ljudi, ako su uopće upoznati s tim, BlackRock je upravitelj imovine koji pomaže mirovinskim fondovima i umirovljenicima da upravljaju ušteđevinom kroz “pasivne” investicije koje prate burzu. Ali radeći iza kulisa, puno je više od toga. BlackRock su nazivali “najmoćnijom institucijom u financijskom sustavu”, “najmoćnijom tvrtkom na svijetu” i “tajnom silom”. Najveći je svjetski menadžer imovine i “banka u sjeni”, veći od najveće svjetske banke (koja je u Kini), s preko 7 trilijuna dolara imovine pod izravnim upravljanjem i dodatnih 20 bilijuna dolara upravljanih preko softvera za praćenje rizika Aladdin. BlackRock je također nazvan “četvrtom granom vlasti” i “gotovo vladom u sjeni“, ali niti jedan njegov dio zapravo ne pripada vladi. Unatoč svojoj veličini i globalnoj snazi, BlackRock nije reguliran ni kao “sistemski važna financijska institucija” prema Dodd-Frank Zakonu, koji je dugo imao “ugodne” odnose s vladinim dužnosnicima.

Strateška važnost i politička težina BlackRocka bili su očigledni kad su četiri irukovodioca BlackRocka, predvođena bivšim šefom švicarske Nacionalne banke Philippom Hildebrandom, u kolovozu 2019. na godišnjem sastanku središnjih bankara u Jackson Holeu, Wyoming, predstavila prijedlog za ekonomsko resetiranje koje je zapravo stupilo na snagu u ožujku 2020. Priznajući da je središnjim bankarima ponestalo municije za kontrolu novčane mase i gospodarstva, grupa BlackRock tvrdila je da je vrijeme da središnja banka napusti svoju dugotrajnu neovisnost i pridruži se monetarnoj politici (uobičajeni odjel središnje banke) s fiskalnom politikom (uobičajeni odjel zakonodavne vlasti). Predložili su da središnja banka održi “Stalni fiskalni instrument za hitne slučajeve”, koji bi se aktivirao kada manipulacija kamatnim stopama više ne djeluje kako bi se izbjegla deflacija. Instrument će razviti “neovisni stručnjak” koji je postavljen od središnje banke.

Kriza COVID-19 pružila je savršenu priliku da se ovaj prijedlog izvrši u SAD-u, a sam BlackRock je imenovan za njegovo sprovođenje. U ožujku 2020. godine, dodijeljen je ugovor bez ponude prema Zakonu o koronavirusu, pomoći i ekonomskoj sigurnosti (CARES) za raspoređivanje novca u crni fond u iznosu od 454 milijarde dolara koji je osnovalo Ministarstvo financija u suradnji s Federalnim rezervama. Ovaj fond bi zauzvrat mogao da bude iskorišten za obezbjeđivanje preko 4 biliona dolara kredita Federalnih rezervi. Dok je javnost bila ometana protestima, nemirima i zaključavanjima, BlackRock je iznenada izašao iz sjene i postao “četvrta grana vlasti”, upravljajući kontrolama nad novcem središnje banke tiskanjem fiat novca na zahtjev. Kako se to dogodilo i koje su posljedice?

Komentar: Pojašnjenje pojmova:

Iz Wikipedie: Ugovor bez ponude je vojni ili vladin ugovor koji se sklapa izravno s korporacijom, zaobilazeći standardni postupak nadmetanja.

Iz Wikipedie: Crni fond, fond ili račun koji nije pravilno evidentiran, poput novca koji se koristi u koruptivne ili ilegalne svrhe, posebno u političkoj sferi. Takvi se fondovi mogu skrivati i čuvati odvojeno od novca koji se koristi u zakonite svrhe. Novčana sredstva mogu koristiti državni ili korporativni službenici u nastojanjima da utjecajnim ljudima diskretno plaćaju zauzvrat za povlašćen tretman, akontacijske informacije (poput nejavnih podataka u financijskim transakcijama) i druge usluge. Sama sredstva ne smiju se držati tajnom, ali izvor sredstava ili način na koji su stečena ili u koje svrhe se mogu koristiti mogu biti skriveni. Korištenje crnog fonda za utjecaj na vladine aktivnosti može se smatrati subverzivnim u demokratskom procesu.

Iz Wikipedie: Fiat novac je valuta koja je uspostavljena kao novac, često vladinom regulativom, ali nema suštinsku vrijednosti. Fiat novac nema uporabnu vrijednost, a ima vrijednost samo zato što vlada održava njegovu vrijednost ili zato što se strane koje se bave razmjenom slažu oko njegove vrijednosti.

Izdizanje iz sjene

BlackRock je osnovan 1988. godine u partnerstvu s Blackstone Grupom, multinacionalnom tvrtkom za upravljanje privatnim kapitalom koja je postala poznata nakon bankarske krize 2008.-09., radi grabljenja zatvorenih domova po cijenama daleko ispod njihove fer tržišne vrijednosti i njihovog najma po napuhanim cijenama. BlackRock je prvi put povećao svoju bilancu u 1990-ima i 2000-ima promovirajući hipotekarne vrijednosne papire (MBS) koji su oborili ekonomiju u 2008. godini. Znajući za MBS posao iznutra, on je tada stavljen u nadležnost objekata “Maiden Lane” Federalnih rezervi. Nazvani “vozilima posebne namjene”, korišteni su za kupnju “toksičnih” sredstava (uglavnom MBS-a nepodesnih za tržište) od kompanija Bear Stearnsa i American Insurance Group (AIG), što Fedu nije bilo zakonski dopušteno učiniti.

Međutim, BlackRock je zaista zaradio svoje bogatstvo u “burzovnom fondu” (ETF-ovima). Dobio je trilijune uložive imovine nakon što je 2009. godine kupio iShares ETF-ove pri preuzimanju kompanije Barclays Global Investors. Do 2020. godine divlje uspješna iShares serija obuhvaćala je preko 800 fondova i 1,9 bilijuna dolara imovine pod upravljanjem.

Sredstva kojima se trguje na burzi kupuju se i prodaju poput dionica, ali djeluju kao fondovi za praćenje indeksa, pasivno slijedeći specifične indekse poput S&P 500, referentnog indeksa najvećih američkih korporacija i indeksa u koji većina ljudi ulaže. Danas brzorastući ETF sektor kontrolira gotovo polovicu svih investicija u američke dionice i vrlo je koncentriran. U sektoru dominiraju samo tri divovska američka upravljača imovinom – BlackRock, Vanguard i State Street, “Velika trojka” – s BlackRockom kao jasnim globalnim liderom. Do 2017. godine Velika trojka zajedno je postala najveći dioničar u gotovo 90% tvrtki S&P 500, uključujući Apple, Microsoft, ExxonMobil, General Electric i Coca-Colu. BlackRock također posjeduje velike interese u gotovo svim mega bankama i velikim medijima.

U ožujku 2020. godine, na temelju svoje ekspertize s objektima Maiden Lane i sofisticiranim softverom za praćenje rizika Aladdin, BlackRock je dobio posao raspoređivanja sredstava Federalnih rezervi putem jedanaest “vozila posebne namjene” ovlaštenih prema CARES-ovom Zakonu. Poput objekata u Maiden Laneu, ova su vozila dizajnirana kako bi Fed, koji je zakonski ograničen na kupnju sigurnih sredstava s garancijom savezne države, mogao financirati kupovinu rizičnijih sredstava na tržištu.

Blackrock sam
sebe spasava

Nacionalno zaključavanje ostavilo je države, gradove i lokalne tvrtke u očajničkoj potrebi za pomoć od savezne vlade. Ali prema Davidu Dayenu iz časopisa The American Prospect, od 30. svibnja (posljednje mjesečno izvješće Feda) jedine kupovine obavljene prema Fedovim novim SPV-ovima pod upravljanjem BlackRock-om bili su ETF-ovi, uglavnom u vlasništvu samog BlackRocka. Između 14. i 20. svibnja, oko 1,58 milijardi dolara ETF-a kupljeno je putem Sektora za financiranje korporacija za sekundarno tržište (SMCCF), od čega je 746 milijuna dolara ili oko 47% došlo iz ETF-ova BlackRocka. Fed je nastavio s kupnjom više ETF-ova nakon 20. svibnja, a ulagači su zaostali, što je rezultiralo ogromnim priljevima u ETF-ove korporativnih obveznica BlackRocka.

U stvari, tim ETF-ovima je bila potrebna mjera spašavanja; a BlackRock je iskoristio svoj vrlo povoljan položaj s vladom da bi ga dobio. Složeni mehanizmi i rizici koji su temelj ETF-a objasnio je u članku od 3. travnja profesor poslovnog prava Ryan Clements, koji započinje svoj post:

Fondovi kojima se trguje na burzi (ETF-ovi) su u središtu financijske krize COVID-19. Preko četrdeset posto opsega trgovanja tijekom prodaje u sredini ožujka bilo je u ETF-ovima…

ETF-ovi su trgovali znatno ispod vrijednosti njihovih temeljnih obveznica, koje su padale poput stijene. Neki ETF-ovi uopšte nisu uspjeli. Problem je bio nešto na što su kritičari dugo upozoravali: iako su ETF-ovi vrlo likvidni, trgujući na zahtjev poput akcija, sredstva koja čini njihov portfelj nisu. Kada tržište opadne, a investitori bježe, ETF-ovi mogu imati problema s pronalaženjem sredstava kako bi se podmirili bez trgovanja s dubokim popustom; a to se događalo u ožujku.

Prema članku u Nacionalu od 3. svibnja, “Sektor je na kraju spašen zalogom Federalne rezerve SAD-a 23. ožujka za kupnju kredita za investicijski razred i određenih ETF-ova. To je osiguralo likvidnost potrebnu za spašavanje obveznica koje su propadale na tržištu bez kupaca.”

Profesor Clements kaže da Fed nije stupio na snagu, “petlja propasti” mogla bi se ostvariti tamo gdje je kontinuirani pritisak prodaje na ETF tržištu pogoršao vatrene prodaje (prodaju robe ili imovine po vrlo niskoj cijeni, obično kad se prodavač nalazi pred bankrotom) u donjim obveznicama, i opet obratno, u procikličko gomilanje s razornim posljedicama.” Primjećuje:

Postoji uznemirujući oblik tržišne alkemije koji se događa kada se nelikvidne, prekobrojne obveznice transformiraju u trenutno likvidne ETF-ove. ETF-ovu “transformaciju likvidnosti” sada podržava vlada, baš kao što je transformacija likvidnosti u hipotekarnim vrijednosnim papirima i bankarstvo u sjeni podržano u 2008. godini.

Raditi za koga?

BlackRock je dobio jamčevinu bez rasprave u Kongresu, bez “kaznene” kamatne stope izrečene državama i gradovima koji se zadužuju u Fedovoj općinskoj ustanovi likvidnosti, bez kompliciranih papira ili čekanja u redu za oskudne kredite za male poduzetnike, bez dobaveza. Samo se tiho izvukao.

Moglo bi se tvrditi da je taj spas bio dobar i potreban, jer je tržište spašeno od katastrofalne “petlje propasti”, a isto tako i mirovinski fondovi i ušteda milijuna ulagača. Iako BlackRock ima kontrolni udio u svim većim korporacijama u S&P 500, on tvrdi da ne “posjeduje” sredstva. On jednostavno djeluje kao svojevrsni “skrbnik” za svoje investitore – ili tako tvrdi. Ali BlackRock i ostali Big 3 ETF-ovi glasaju dionice korporacija; pa su s gledišta uprave oni vlasnici. A kao što je promatrano u članku Sveučilišta u Amsterdamu iz 2017. pod nazivom “Ove tri tvrtke posjeduju korporativnu Ameriku“, one 90% vremena glasaju za rukovodstvo. To znači da imaju tendenciju da glasaju protiv dioničkih inicijativa, protiv rada i protiv javnog interesa. BlackRock zapravo ne radi za nas, iako smo mi američki narod postali njegova najveća baza klijenata.

U recenziji za 2018. godinu pod nazivom “Blackrock – tvrtka koja posjeduje svijet“, multinacionalna istraživačka skupina pod nazivom Istražite Europu zaključila je da BlackRock” potkopava konkurenciju kroz posjedovanje dionica u konkurentskim kompanijama, zamagljuje granice između privatnog kapitala i vladinih poslova usko surađujući s regulatorima i zalaže se za privatizaciju mirovinskih šema kako bi se štedni kapital usmjerio u vlastita sredstva.”

Daniela Gabor, profesorica makroekonomije na Sveučilištu Zapadne Engleske u Bristolu, zaključila je nakon nekoliko regulatornih rasprava u Bruxellesu da više nisu banke te koje imaju financijsku moć; to su upravitelji imovine. Ona je rekla:

Često nam kažu da je menadžer tu da uloži svoj novac za našu starost. Ali tu mnogo je više od toga. Po mom mišljenju, BlackRock odražava odricanje od socijalne države. Njegov porast moći ide ruku pod ruku s trenutnim strukturalnim promjenama; u financijama, ali i po prirodi društvenog ugovora koji ujedinjuje građanina i državu.

Da su ove strukturne promjene planirane i namjerne, vidljivo je u BlackRockovom izvještaju iz kolovoza 2019. kojim se postavlja ekonomsko resetiranje koje je sada provedeno s BlackRockom na čelu.

Javna politika danas se izrađuje na način koji favorizira tržište dionica, koje se smatra barometrom gospodarstva, iako ima malo veze sa snagom stvarne, produktivne ekonomije. Divovski mirovinski i drugi investicijski fondovi u velikoj mjeri kontroliraju tržište dionica, a upravljači imovinom upravljaju fondovima. To BlackRocka, najvećeg i najutjecajnijeg menadžera imovine, zapravo stavlja na mjesto vozača u kontroli ekonomije.

Kao što Peter Ewart napominje u članku o BlackRocku od 14. svibnja pod naslovom “Foxes in the Henhouse danas ekonomski sustav” nije klasični kapitalizam, već je državni monopolski kapitalizam, gdje se divovska poduzeća redovito podržava s javnim sredstvima, a granice između države i financijske oligarhije gotovo ne postoje.”

Ako su korporativni oligarsi preveliki i strateški važni da bi ih se moglo raskrinkati prema antitrustovskim zakonima, umjesto da ih se ukida, trebali bi biti nacionalizirani i stavljeni izravno u službu javnosti. U najmanju ruku, BlackRock bi trebao biti reguliran kao suviše velika financijska institucija koja je od velike važnosti da bi propala. Još bolje bi bilo regulirati to kao javni uslužni program. Nijedan privatni, neizabrani subjekt ne bi trebao imati moć nad ekonomijom koju ima BlackRock, bez zakonski izvršive fiducijarne dužnosti da ga upravlja u javnom interesu.

O autoru

Ellen Brown je pravobranilac, predsjedateljica Instituta za javno bankarstvo i autorica trinaest knjiga, uključujući Web of Debt, The Public Bank, Solution of Public and Banking on the People: Demokratizacija novca u digitalnom dobu. Također je suvoditeljica radijskog programa na PRN.FM pod nazivom “To je naš novac“. Njezinih preko 300 članaka s bloga objavljeni su na EllenBrown.com.

sott

Šta je smisao slanja oprečnih poruka

$
0
0
“Dobro je da što više boravite na otvorenom, ali ostanite doma i nemojte nikuda izlaziti.”,
“Vodite brigu o vašim starijim članovima, ali ih nemojte kontaktirati.”,
“Maske ne štite, ali se preporučuje da ih nosite.”

Ovakve i slične oprečne poruke građanima diljem svijeta slali su i šalju se svakodnevno od ljudi koji u njihovim državama rukovode krizom oko koronavirusa. Kod građana takve poruke često izazivaju podsmijeh na društvenim mrežama ili u ono malo žive komunikacije, a često bi takve poruke građani doživljavali i kao nekompetentnost onih koji ih poručuju. Međutim, pogledajmo što se uz te poruke simultano odvija, što slijedi nakon njih, do čega one dovode, i promislimo možemo li nakon toga primijetiti nit vodilju, točke koje se spajaju i koje te oprečne poruke čine vrlo promišljenima i nimalo nesmotrenima.

Paralelno s takvim kontradiktornim porukama koje, što je vrlo važno, dolaze iz istih usta, iz drugih se, ovaj put pravnih usta događa identična stvar, ali u pravnom obliku. Donose se odluke koje su suprotne zakonima: tako se zakonom građanima jamči sloboda kretanja ali im se ona zabranjuje, jamči im se pravo na zdravstvenu zaštitu ali se ona ukida, jamči im se biračko pravo ali se ono uskraćuje, jamči se pravo na rad ali nije dozvoljeno raditi. Uz to što je odlukama srušen pravni poredak koji su generacije stoljećima krvavo gradile, vidljiva je oprečna poruka između odluke koja se donosi i zakona koji je na snazi.

I na trećoj se razini, ovaj put medicinskoj odvija isto, i opet sve to izgovara isti krug ljudi. “Virus je na razini gripe – virus je iznimno opasan. Virus će proći do jeseni – virus će ostati s nama dok ne nađemo cjepivo. Virus je oslabio – virus nije oslabio. Našli smo lijek koji pomaže protiv virusa – lijek nije učinkovit.”

Svuda, oprečne su poruke svuda, i iz istih krugova. Pa, je li to onda zaista nesmotreno? Je li to zaista nepromišljeno i treba li na njih reagirati podozrenjem umjesto podsmijehom? Prije nego vidimo gdje te poruke u konačnici vode, mali odmak uz jednu informaciju koja služi kao primjer: tajvanska kompanija Hon Hai Foxconn multinacionalna je kompanija sa sjedištem u Tajvanu i najveći je proizvođač elektroničkih uređaja na svijetu koji zapošljava više od milijun ljudi.

Savjetnik menadžmenta korporacije upravitelj je tamošnjeg zoološkog vrta. Foxconn svojih milijun zaposlenika promatra kao milijun životinja, a za upravljanje životinjama nema boljeg savjetnika od upravitelja zoološkoga vrta. Kao i u zoološkim vrtovima u kojima se životinje šalju lijevo, pa desno, tako i Foxconn navija svoje zaposlenike lijevo-desno.

Koje su posljedice takvog postupanja i koje su posljedice oprečnih poruka možda je najbolje prikazati izravnim citatom čitateljice jednih dnevnih novina koja je prilikom uvođenja maske u javni prijevoz izjavila:

“Od maske koju sam intenzivno nosila dva mjeseca sam dobila alergiju, ali zdravlje je na prvom mjestu i odluke se moraju poštivati.”

U čitanju je dobro uzimati predah kako se čitanje ne bi pretvorilo u gutanje slova. Jedan udah, pa izdah, i ponovno čitanje ove rečenice kristalizira je onako kako ona stvarno glasi: “Za moje je zdravlje najbolje da budem bolesna.” Ova žena uopće ne primjećuje kako je narušavanje njena zdravlja nespojivo s očuvanjem zdravlja. Ne primjećuje to ni novinar koji uzima izjavu, a najčešće ni čitatelji koji čitaju članak. Sustavno slanje oprečnih poruka nije samo metoda ispiranja mozga već je to metoda poništavanja mozga, takozvanoga clearing, metode koju je zadnjih desetljeća, među ostalima, prema svojim članovima vrlo uspješno koristila i Scijentološka crkva.

Slanje oprečnih poruka dovodi do gubitka orijentacije, ono slama volju, iscrpljuje, guši želju za spoznajom i traganjem, vodi poništavanju baze mentalnog ustroja ljudskog bića. Dodaju li se tome i druge metode kao što je izolacija koja sprječava razmjenu ideja i mišljenja, sijanje straha i panike što sužava mentalni prostor, te nabijanje osjećaja krivnje prebacujući pojavu virusa na građane, dolazimo do izjava poput citirane i do toga da se sadržaj tih izjava uopće ne percipira.

S tom se gospođom sada može raditi što god se poželi, može je se navijati u bilo kojem smjeru i bilo kojim intenzitetom, kao što se to može i s biračima koji misle kako je za njihovo biračko pravo najbolje da ne glasaju. To se može i s ljudima koji takve konstrukte progutaju umjesto da im takav konstrukt zapne na moždanoj kori.

Ovakvim se manipulacijama nije lako oduprijeti, nije ih lako niti prepoznati, na njih padaju i stručnjaci i nestručnjaci, a da bi čovjek zadržao zdrav razum potrebno je unutar sebe pronaći i njegovati točke mirnoće. Može to biti molitva, može meditacija, može i boravak u prirodi, igra s djecom ili kućnim ljubimcima, a može i listanje starih slika i prisjećanje onoga nekad kako bi se to nekad usporedilo s ovim danas i kako bi se čovjek prisjetio svojih korijena i korijena samog svoga bića. U tom se listanju starih slika pronađe i slika pokojne bake na kojoj se baka inhalira vrelom vodom i solju i osvijesti tada čovjek kako među svim porukama koje je preko medija dobio nije bilo poruke njegove bake.

Lako je bilo pokopati slabog Bernardića, no što će sad Plenković – kemijati s nekim Škorinim žetončićima ili mijenjati sebe, HDZ i Hrvatsku na bolje?

$
0
0
Osobni i politički trijumf Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a na ovogodišnjim parlamentarnim izborima uvelike je trasiran izvanrednim okolnostima izbora te najslabijim oporbenim izazivačem od stjecanja hrvatske neovisnosti. HDZ kao stari centar moći u hrvatskoj politici upravo postaje novim političkim centrom ispred kojega je dugoročno određujuća odluka o koaliciji…

Tko ne bi poželio Davora Bernardića na čelu SDP-a kao glavnoga političkog suparnika? Doslovce svatko. Stoga ne čudi da je Andrej Plenković riskirao s parlamentarnim izborima usred krize sa širenjem koronavirusa pretpostavljajući da će većini birača biti prihvatljivije da ih i dalje vodi u svemu poznati HDZ nego li čelni čovjek SDP-a kod kojega je poznato samo to da nije u stanju voditi ni vlastitu stranku ni koaliciju. I tako već puno desetljeće otkako je došao na čelo zagrebačkog SDP-a do ovogodišnjih parlamentarnih izbora na kojima je upravo u Zagrebu doživio fijasko. Čak je i 2003. kada je HDZ pod vodstvom Ive Sanadera pobijedio u osam od deset izbornih jedinica u tuzemstvu SDP sačuvao prednost u I. izbornoj jedinici koju najvećim dijelom čine zagrebačke četvrti.

Sedamnaest godina kasnije predsjednik SDP-a gleda u leđa predsjedniku HDZ-a dok mu za vrat puše koalicija lijevih i zelenih stranaka okupljena oko platforme Možemo!. Tako je političar koji je u rodnom gradu vlastitu stranku odveo u oporbu čim je postao predsjednikom gradske organizacije, istu stranku gurnuo prema najslabijem rezultatu na parlamentarnim izborima od 1995. čim je došao u prigodu da je na njezinu čelu povede u osvajanje saborskih mandata.

Gorki šlag na gubitničku tortu SDP-a i koalicije Restart svakako je bila izborna kampanja koja je u prvi plan gurnula sve manjkavosti Bernardićeva vođenja SDP-a. Jedina kampanja u slijedu hrvatskih parlamentarnih izbora od 1990. do danas u kojoj se jedan od vodećih kandidata za premijera nije pojavio ni u jednoj jedinoj audio i video poruci. Kada smo ga čuli i vidjeli u dva televizijska sučeljavanja jasno nam je i zašto. U usporedbi s njim Andrej Plenković djelovao je krajnje ozbiljno i uvjerljivo iako je njegov (ne)očekivani izborni trijumf puno više rezultat vještog korištenja izvanrednih okolnosti i slabosti nedoraslih suparnika nego li vlastitih i stranačkih ideja te sadržaja i održivih rezultata.

Izgubljen u politici i papirima

Hrvatski su birači, unatoč manipuliranju datumom izbora čim su se za HDZ pojavili povoljni rezultati ispitivanja javnog mnijenja, radije zaokružili imena i prezimena kandidata HDZ-a nego li se našli u položaju da ih usred aktualne zdravstvene i nadolazeće ekonomske krize povede netko poput Davora Bernardića podjednako izgubljenog i u politici i u papirima kojima je pokušao parirati Plenkoviću. Pritom za SDP-ov sunovrat nije odgovoran samo njegov predsjednik nego i cijelo vodstvo, baš kao i unutarstranačka oporba koja je pak izbore izgubila 2015. i 2016.

No, nije jedino Andrej Plenković bio na dobitku otkako je SDP 2016. preuzeo Davor Bernardić. Na dobitku je bila i koalicija oko stranke Možemo! koja je upravo u zagrebačkim izbornim jedinicama uspješno transformirala inicijalni civilni aktivizam u politički angažman. Tomislav Tomašević dobio je više preferencijskih glasova od Davora Bernardića dok je šef zagrebačkog SDP-a Gordan Maras dao vlastiti doprinos debaklu stranke na izborima ostavši izvan saborskih klupa te se posve kompromitiravši kao mogući kandidat za gradonačelnika. Profitirala je i centristička koalicija Stranke s imenom i prezimenom, Pametnog i Fokusa, a profitirali su i nekadašnji SDP-ovi birači koji su ostali kod kuće jer su si uskratili sudjelovanje u ovakvom porazu.

S obzirom na rekordno slab odaziv birača koji se prvi put na parlamentarnim izborima spustio ispod 50%, i dosad drugi najmanji apsolutni broj glasova za HDZ na parlamentarnim izborima (stranka je jedino 2011. dobila manji apsolutni broj glasova) bio je dovoljan za uvjerljivu pobjedu HDZ-a i Andreja Plenkovića. Učvršćen trijumfom na unutarstranačkim izborima u ožujku i osokoljen upravljanjem zemljom u uvjetima krize vezane uz koronavirus, šef Vlade i HDZ-a ostao je i sam iznenađen razlikom u broju mandata između sebe i svojih oponenata s ljevice i desnice.

Plenković može i bez Škore, ali…

I dok je SDP sam sebe nokautirao nudeći se bez lidera, snage, načela, a na kraju i bez pristojnosti koju je nepovratno kontaminirao ‘rektalni alpinist’, Domovinski pokret Miroslava Škore postigao je veoma dobar rezultat koji u konačnici ne mora značiti ništa. I dok je prije izbora Škoro odbijao mogućnost da Andrej Plenković i dalje bude premijer, sada Plenković može odbiti Škoru bez puno objašnjavanja. HDZ je kao 2003. i 2007. osvojio upravo onoliko mandata koliko mu treba da Vladu sastavi uz zastupnike nacionalnih manjina te uz još pokojeg zastupnika. Kao prvi se nameću HNS i Reformisti čiji bi po jedan zastupnik bili idealni za minimalnu većinu u Saboru.

To bi de facto bio nastavak aktualne parlamentarne većine uz još naglašeniju ulogu HDZ-a. I to bi u novonastalim okolnostima bio novi pomak HDZ-a prema centru s obzirom na Plenkovićevu dosadašnju retoriku te kadrovsku proilagodbu stranke vlastitim političkim zamislima. Mada je politički centar itekako dvojben pojam, a još više praksa, nakon rezultata upravo održanih izbora HDZ je kao nikad ranije gurnut prema centru s obzirom da mu se zdesna nalaze čak dvije mandatno relevantne opcije što se dosad nikad nije realiziralo u Hrvatskom saboru.

I dok je na prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990. HDZ figurirao kao desnica, SKH-SDP kao ljevica, a Koalicija narodnog sporazuma kao centar, tri desetljeća kasnije na desnom se polu hrvatskog parlamenta nalaze Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nezavisnih lista, a na lijevom SDP i koalicija oko platforme Možemo!. Plenkovićeva inačica HDZ-a sada je između njih, i to rezultatski ojačana da ne mora nužno koalirati s opcijama desnijima od sebe. Hoće li se to ipak dogoditi ovisi o spremnosti pobjednika da podijeli obveze i odgovornosti s onima koji su mu do jučer osporavali pravo da vodi i stranku i Vladu. U tom bi slučaju HDZ imao daleko komforniju situaciju u parlamentu, ali je pitanje uz kakvu cijenu. Usto, Domovinski pokret djeluje dovoljno rahlo da iz njega uskoro iskoče neki novi žetončići kada su već oni Milana Bandića doživjeli sudbinu svoga krupijea ostavši bez ikakve vrijednosti.

Uz ‘Eye of the Tiger’, Plenković bi trebao poslušati i sebe

Ovaku je situaciju u Hrvatskom saboru posljednji put među HDZ-ovim predsjednicima imao Ivo Sanader koji je kao i Andrej Plenković dvaput zaredom pobijedio na parlamentarnim izborima. U odnosu na njega aktualni šef stranke ima prigodu odraditi dva puna premijerska mandata te se nakon toga otisnuti na neko od visokih mjesta u tijelima vlasti Europske unije. Možda Andrej Plenković u sučeljavanju s Davorom Bernardićem nije bez razloga spominjao ime aktualnog predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela. Frojdistička pogreška ili ne? Znat ćemo za četiri godine na koliko su hrvatski birači nanovo ovlastili Andreja Plenkovića da upravlja zemljom na čelu Vlade. Usred nezamapćene krize i uz nezapamćeno slabe suparnike predsjednik HDZ-a sada ima novu prigodu mijenjati sebe, stranku i zemlju nabolje, kako je svojedobno najavljivao.

S obzirom na ono što ga uskoro čeka ovogodišnja bi mu se pobjeda lako mogla pretvoriti u Pirovu ne shvati li da je lako pobjeđivati slabe, a puno teže i važnije u svakom trenutku ne izgubiti načela na temelju kojih se realiziraju javni interesi. Ta je načela istaknuo u svom pobjedničkom govoru te bi uz pjesmu iz filma Rocky III povremeno trebao poslušati i samog sebe. Ima dovoljno vremena do 2024. do kada će najmanje na vlasti biti HDZ, stranka koja je od 1990. do danas čak osam puta pobjeđivala na parlamentarnim izborima. Tako su ključni izbori u Hrvatskoj zapravo otvoreno prvenstvo HDZ-a. Bude li nasljednik Davora Bernardića poput njega, to će biti i u sljedećem desetljeću.

tportal

Ana Škonjač: Znam da nitko od novih zastupnika ne sanja bolju budućnost ovog našeg rodnog grada i napaćene Slavonije

$
0
0

Upravo izabrani saborski zastupnici i zastupnice, sanjate li našu ili samo svoju budućnost?

Prođoše i ovi izbori, a ja se pitam hoće li ovi novoizabrani, (u ime svih nas) nastaviti dobrim namjerama popločavati već trasirani put u pakao!?  Poznavatelji gravitacije tvrde da je svako gibanje kretanje bez obzira puže li se, hoda, leti, pliva, vozi, trči, pa čak i za pad – tvrde da je let!?

Poznajem ljude koji svoj entuzijazam nose sa sobom gdje god žive i rade (ili obnašaju funkciju na koju su imenovani) i okupljaju mladost skupa sa njihovom fanatičnom energijom i vizijom kako stvoriti grad & zemlju gdje se ugodno živi po uzoru na evropske kulturne gradove.

Tko o čemu, ja o našoj ne tako davnoj prošlosti i vremenu kada su pojedinci rođeni u ovom gradu svu svoju energiju, kreativnost, strast i viziju ulijevali u vraćanje Slavonskog Broda na gradski put.

Kao uvod ću ponuditi nekoliko pitanja i odgovora.

  • Je li vam je slučajno poznata činjenica da je prva sportska dvorana naklon II sv. rata izgrađena upravo u Slavonskom Brodu?

Odgovor: Antun Krajnović – Kepi je nakon rata jedno vrijeme bio u Zagrebu – u Odjelu za fizičku kulturu, zatim u Beogradu u glavnom štabu Savezne radne akcije za gradnju pruge Brčko – Banovići, gdje je zaradio Orden rada brinući o 62 000 brigadira. Nakon povratka u Slavonski Brod 1957-e je okupio ekipu fakultetski obrazovanih mladih ljudi koji su zamijenili „staru ekipu“ pod geslom „Za socijalizam i demokraciju“. Nakon što su uspješno obnovljeni hotel Park i knjižnica, došla je na red izgradnja dvorane Klasije i to na zemljištu gdje je bila kasarna – što je dodatno kompliciralo stvari.

  • Znate li da je prvobitno planirano samo postavljanje spomenika Đuri Salaju na mjestu gdje se danas nalazi Kazališno koncertna dvorana Ivana Brlić Mažuranić?

Odgovor: Antun Krajnović – Kepi je zagovarao potrebe u kulturi za građane našeg grada i izborio izgradnju Kazališno koncertna dvorana. Kada je vidio projekt, insistirao je na proširenju kapaciteta dvorane što je projektant odbijao budući prostor s više sjedala iziskuje preinake u vidu više sanitarnih čvorova, šire stepenište, troškova izgradnje, itd.. Kepi je nastavio insistirati na većoj & funkcionalnijoj dvorani i uspio – bez obzira na pritiske „sa vrha“ i prijetnje „sankcijama“.

  • Izgradnja nove zgrade željezničkog kolodvora u našem gradu?

Odgovor: Kada ste na položaju gdje se rade strateški planovi razvoja (dugoročni i kratkoročni), tada imate priliku pripremiti teren (snagom argumenata) i političku volju lokalnih i republičkih moćnika zagovarajući potrebu upravo vašeg grada za takvim objektom.

  • Onda naravno ne znate niti tko je prvi osnovao Teniski klub u našem gradu?

Odgovor: Antun Krajnović – Kepi je Prvi Teniski klub osnovao čim je napravljen teniski teren iza OŠ „IGK“ ali se na žalost, ime osnivača (slučajno ili namjerno) ne spominje niti na obilježavanjima jubilarnih obljetnica.

Čika Kepi je bio moj susjed i znam da je cijeli život bio sportaš i zaljubljenik u prirodu. Kao omladinski funkcioner i član delegacija, proputovao je zapadne i istočne zemlje. Rođen u Podvinju, postao je Evropejac sa urođenim darom prepoznavanja potencijale svakog mjesta gdje boravi. Često je spominjao koliko Brod propušta jer ne koristi zeleni pojas brda koji je trebao postati kao zagrebački Tuškanac i našu Savu sa svim svojim potencijalima.

Pravim se informirana i pametna jer sam većinu podataka pročitala u tekstu Karoline Bognar objavljenog u Posavskoj Hrvatskoj nekog dana lipnja davne 2002 godine. U rubrici „Susreti“, naša poznata novinarka je tragala za odgovorom na pitanje: „Gdje su danas i što rade naši sugrađani koji su nekada bili na vodećim položajima i aktivno sudjelovali u kreiranju javnog, gospodarskog ili društvenog života?“

U razgovoru je predstavila, sada već pokojnog, Brođana i Podvinjca Antuna Krajnovića – Kepija, nositelja Ordena rada, bivšeg sekretara Oblasnog komiteta omladine, predsjednika omladine Hrvatske, zamjenika predsjednika Savjeta časopisa „Naše teme“, čelnika SSRN-a, direktora Zavoda za informatiku, ..

Mi mlađi smo ga zvali čika Kepi i trenutno se ne mogu sjetiti niti jednog Brođana niti Brođanke koji su kao on iz Zagreba ili Beograda povukli velike i skupe investicije u naš grad … sve do SDP-og ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine.

Zašto imam potrebu danas pisati o ljudima koji su obnašajući visoke državne funkcije iskoristili taj „položaj“ i nastojali „vraćati“ Slavonski Brod na gradski put razvoja? Čika Kepi je govorio da za takve pothvate treba „ekipa fanatika, vizionara, homogena ekipa koja gleda daleko, daleko naprijed, koja zna što hoće.. „ „BUDUĆNOST MORAŠ SANJATI“. ponovio je na kraju razgovora, što je gospođa Karolina i odabrala kao naslov intervjua.

Izbori su iza nas, imamo imena osoba koje će u Saboru podizati ručice slijedeće četiri godine i biti u mogućnosti zaraditi ili ne svoju veliku plaću. Izabrani punoljetni Hrvati i Hrvatice će imati priliku zagovarati interese Gradova i Općina V izborne jedinice u skladu s programima i planovima razvoja slavonskih Županija!

Na žalost, znam da nemamo strategiju oko koje bi bilo dobro okupiti sve zastupnike/ce bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju.

Znam da nitko od njih ne sanja bolju budućnost ovog našeg rodnog grada i napaćene Slavonije.

Znam da oni nisu sposobni pomoći našem Brodu da prestane biti selendra.

Sada imamo priliku saznati kako okolnosti devastirane države mogu biti izazov ljudima s vizijom, znanjem i ljubavlju za svoj grad i cijelu zemlju. Situacija podsjeća na razrušenu, gladnu i osiromašenu zemlju poslije II sv. rata!  Ja bih voljela, ajme, kako bih voljela da među njima postoji barem jedna osoba poput pokojnog čika Kepija i školovanih omladinaca koji su imali snage istisnuti „stare“ koji se baš i nisu dali ..

Do sada se kao generacija baš i nismo pokazali! Zato, pognimo glavu i barem ne nasjedajmo na bajke kako radi prehlade svi (osim njih) moramo nositi brnjice i biti kuš!

.


U doba kratke pameti ni Slobodan nije slobodan

$
0
0

Nagrada „Višnja Machiedo“ Hrvatskog P.E.N. centra Slobodanu Šnajderu za književno-esejističku knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“, najbolje djelo te vrsti u 2019. godini na hrvatskom jeziku objavljeno u RH ne znači da su tzv. ljudi nahvao hrvatske politike, kulture i umjetnosti okajali grijeh kratke pameti kojim su debelo zgriješili i još griješe prema tom velikom književniku i svim šnajderima neovisno o tipu i načinu izražavanja svojih stajališta. Koja se ne daju ukalupiti dogmom ili oktroiranim „svojim mišljenjem“ po koje treba trčati obnašateljima vlasti. Bit će istina da Šnajder nije nevidljiv ni kada ga voljom tzv. ljudi nahvao nacionalne politike, kulture i umjetnosti nema među najvidljivijim salijerijima. A „svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga“ jamačno neće tako skoro – ako će ikad uopće!? – dočekati nitko. Ma tko i gdje na globusu bio. Umjetnici su tu u prednosti. Mašta je bezgranična, a želje nisu skupe ni toliko toksične da se od neostvarenih mora umrijeti.

Marijan Vogrinec

Svako doba i novije i starije nacionalne prošlosti – ne samo kulturne – ima svoje doba kratke pameti. Ono kada se družba tzv. ljudi nahvao (dum Marin), nahvao baš zato što su i kratke pameti, nekim spletom nesretnih okolnosti domogne državnog kormila pa kriterijima kratke pameti nakani antologizirati za buduće naraštaje svoju „opću istinu“ o vrijednostima ili bezvrijednostima koje determiniraju prošlost i budućnost naroda. A svaki etnikum postoji i opstoji ponajprije u jeziku i kulturi, a potom se redaju ini uvjeti. Kada si pak tzv. ljudi nahvao uzurpiraju ovlast poredati nacionalne vrijednosti – u državnopravno preokretnoj Hrvatskoj već je radnih 1990-ih to grubo demonstrirala praksa „nacionalno osviještenog“ političkog tzv. mainstreama – pa to urbi et orbi provući kroz medije, školske programe, društvene institucije, neke intelektualne kružoke i kojekakve mehanizme za „nenametljivu“ indoktrinaciju masa ideološkim jednoumljem, etc., onda se kulturna zbílja bez imalo grizodušja i srama, tek što pucneš prstima, je li, odrekne jednog Slobodana Šnajdera. „Nije naš, što će nam Šnajder!?“

Ako ćemo pravo i sudeći po tretmanu u kulturnom prostoru i medijima – eto, već treće desetljeće pod kontrolom tzv. ljudi nahvao – „nisu naši“ ni Miroslav Krleža, August Cesarec, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić ili Ivan Dončević, ali jesu Milan Šufflay, Mile Budak, bl. Marija Propetoga Isusa Petković, Boris Maruna ili Ivan Tolj; „nisu naši“ ni Vojin Bakić i Dušan Džamonja ili Edo Murtić, ali jesu Kuzma Kovačić i Josip Botteri Dini… „Nije naš“ ni Grigor Vitez, ni Ježurka Ježić „ne-našeg“ Branka Ćopića, ni (i) hrvatsko pismo ćirilica „nije naše“…

Kamoli da bi mogao biti „naš“ – uz neprepoznatljivo uspomeničenog Franju Tuđmana državnog kipara Kuzme Kovačića, na raskrižju Ulice Grada Vukovara i Hrvatske  bratske zajednice u Zagrebu – monumentalni Spomenik narodu-heroju Slavonije ili Spomenik pobjedi (u NOB-u, op. a.) naroda Slavonije znatno priznatijeg umjetnika Vojina Bakića, na obronku Papuka ponad Kamenskog nedaleko od Požege, neprolazno umjetničko djelo od nehrđajućeg čelika. Dok na Kovačićevog Tuđmana objektivniji, ozbiljni povjesničari umjetnosti niti ne troše riječi i nije ga poželjela vidjeti čak ni većina Zagrepčana – iako je „naš“!? – Bakićevi su „plameni jezici“ jedno od najvrjednijih, ako ne i najvrjednije djelo hrvatskoga kiparstva 20. stoljeća i za otkrivanja 1968. godine najveća postmodernistička skulptura na svijetu. Inženjercima Hrvatske vojske pod zapovjedništvom generala Miljenka Crnjca trebalo je više dana i sve veće količine eksploziva da ju 21. veljače 1992. razore i nanesu neoprostivu sramotu tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj u osvit međunarodnog priznanja i nepopravljivu štetu hrvatskoj baštini kulture i umjetnosti.

Zločin na papučkom brdu Blažuju

Istaknuti povjesničar umjetnosti, znanstvenik i publicist Zlatko Uzelac, rođeni Požežanin, zaslužan za valorizaciju nacionalne povijesne baštine i prostorno planiranje, objavio je u kulturnom časopisu Gordoganu članak „Kamenska vječni šum vjetra“ – 31. siječnja 2016. ga je odmah prenio tjednik Globus – u kojem svjedoči što je doživio početkom ožujka 1992. na lokaciji razorenog Bakićeva spomenika na brdu Blažuju budući da su predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Radovan Ivančević i Tonko Maroević iz Instituta za povijest umjetnosti isposlovali njemu i tadašnjoj ravnateljici požeškog muzeja Dubravki Sokač-Štimac propusnicu za taj posjet. Jedna od najvažnijih hrvatskih skulptura 20. stoljeća, zapisao je Uzelac, „bila je prevaljena i slomljena poput kakvog razderanog čeličnog cepelina, svemirskog broda poslije apokalipse“. Je li, barbarski uništena „najveća apstraktna skulptura na svijetu“ kojoj su „domoljubni“ kokošari kasnije razvlačili dijelove – ploče skupocjenog švedskog čelika i mramor – te deponirane u požeškom „Spinotu, kod Blaška“ još u jesen te 1992. krčmili kao otpadni materijal.

Naravno da se svatko s dva zrna soli u glavi nikad nije čudio otkuda to da prijeratni sasvim dekintiran polupismeni goljo, nesposoban platiti rundu pića u seoskoj birtiji, izlazi iz rata kao prebogati narodni heroj te bahato pliva u novcu kao da je jedini nasljednik pokojnog američkog milijunaša, nakićen činovima i odličjima raskošnije od maršala Crvene armije koji je dobio Kursku bitku i osobno 1945. istaknuo srp i čekić na berlinskom Reichstagu. I daj mu sad, „nedomoljubni“ kukavelju, obvezan na doživotni harač za „darovanu“ ti hrvatsku državu i svoju slobodu, pisni štogod antiprotivno o domoljublju, krvavim gaćama na Veleb’tu, dignitetu, dostojanstvu“, etc. Što bi Njegoševi potomci kazali: čojstvu i junaštvu. Jer bolje da te nema.

Svjetska umjetnost kao sekundarna sirovina? Dobro, nije svih cca 3000 tzv. partizanskih/komunističkih/srpskih spomenika dinamitiranih u doba tzv. ljudi nahvao svjetska umjetnost ranga Bakićeve apstrakcije, čak ni umjetnost, ali jest znak vremena koje se ne dâ izbrisati i beziznimno nije – sekundarna sirovina. Kontejneri prepunjeni u to doba ćirilicom – hrvatski filozof Milan Kangrga i fizički je maltretiran zbog glasnog svjedočenja o tomu – naprasno izbačenom iz knjižnica/čitaonica, knjigama nehrvatskih izdavača mogu biti sve i svašta, ali nikako – sekundarna sirovina. Takvim su ih prokazali tzv. ljudi nahvao i „nacionalno/državotvorno osviještene“ ancile. Pogrom kulture i umjetnosti proveden je po galerijama, muzejima, školama, fakultetima, znanstvenim ustanovama, medijima … Čeličnom su metlom tzv. ljudi nahvao očišćeni iz „državotvornog“ prostora (sic transit) svi „ne-naši“ (Srbi, tzv. Jugoslaveni, partizani, antinacifašisti, komunisti, etc.) i njihova djela ma koliko vrijedna bila eda bi se instaliralo „naše“ ma koliko bili beznačajni i beznačajnih djela. Bakićev monument na papučkom brdu Blažuju besramno je razoren 21. veljače 1992. za trajanja primirja slijedom Sarajevskog sporazuma od 3. siječnja te godine u zoni odgovornosti 123. požeške brigade pod zapovjedništvom Miljenka Crnjca iz sela Pavlovaca nedaleko od Požege, kasnije generala i autora knjige sjećanja „Tada je trebalo imati petlju“. Crnjac je uistinu imao petlju.

Povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac to će posvjedočiti u Gordoganu i Globusu („Kamenska vječni šum vjetra“): „Teško je naći riječi za ono što sam tada osjećao. (…) Radosno su nas pozdravili (pet-šest vojnika HV-a na položaju uz razoreni Bakićev spomenik, op. a.) i gotovo razdragano objasnili kako je najzad par dana prije jedan od njih, nakon više neuspješnih pokušaja ostalih, pronašao slabo mjesto konstrukcije, pa je u tom herojstvu iz devetog pokušaja eksplozivom spomenik najzad bio raznesen. Na moj upit tko je taj, približio se jedan tip gotovo stidljivo, smješkajući se kroz brk kao ponosno. Pitao sam zašto su ga srušili. Rekao je: ‘Ma to treba srušiti’. Njegovo ime je bilo Miljenko Crnjac. Tobože čuvajući stražu imali su zgodan predmet za zabavu. S grčem u želucu divio sam se i tada vještini inženjera Brodskog instituta, gledajući rešetke čeličnih kostura konstrukcije koji su ležali prelomljeni, stršeći na sve strane kroz rupe i prolome u eksplozijama razderanoj koži ovojnice, sastavljene od spojenih trokuta sjajnog švedskog čelika, koja se još znatnim dijelom držala na slomljenim krilima. Na njima su se zrcalile sjene cijelog smoždenog kraja.“

Nema oprosta za divljaštvo

Gradski i županijski mediji su lagali tih dana, kada diverzija na svjetsku umjetnost i sirovo divljaštvo više nisu mogli ostati tajnom, kako je „vjetar srušio spomenik“ i kako se njegovo rušenje „slavilo u Požegi do duboko u noć“. Čega se pametan srami, budala se time diči. Taj zločin, za koji ni Crnjac niti itko drugi nikad nije odgovarao – kao ni za inih cca 3000 tzv. partizanskih spomenika i eutanaziju ine „nehrvatske“ kulture i umjetnosti – nije ni spomenut 2017. godine na predstavljanju Crnjčeve knjige „Tada je trebalo imati petlju“ u dvorani Glazbene škole u Požegi. Kćerka teško bolesnog umirovljenog general pukovnika pročitala je i njegovu poruku: „Ljudski život prolazi i nestaje, ali vaša i naša djela ostaju vječna“. Na koja je djela ili „djela“ mislio? Atentat na neprolaznu umjetnost i samu bit nacionalne kulture ostaje atentatom, nedjelom, barbarstvom i divljaštvom za koje nema ni opravdanja niti (kršćanskog?) oprosta.

Spomenik narodu-heroju Slavonije našao se na minerskoj meti tzv. ljudi nahvao samo zato što mu je autor – rođeni Bjelovarčanin iz imućne građanske obitelji, ma koliko velik umjetnik u hrvatskom kulturnom korpusu – srpske etničke pripadnosti i „komunistički/partizanski“ kipar čija su čak četiri brata ustaše uhitili već s proljeća 1941. godine i zvjerski zatukli u konc-logoru Jadovnom na Velebitu. Nedugo potom su uhitili i Vojina Bakića kojega je od ustaškog stratišta spasila pisana intervencija njegovog akademskog profesora i mentora čuvenog Frane Kršinića, koji je time i sam stavio svoj život na kocku. Maloumnici što su zločinački od 1990-ih etnički i ideološki/proustaški „čistili“ hrvatsku kulturu i umjetnost – to manje-više neskriveno i na razne načine čine i dan-danas – dovoljno su ograničeni da ne pojme kako hrvatska kultura, umjetnost, znanost, gospodarstvo, sport, društvo u cjelini bez srpskog udjela/doprinosa nisu cjelovit korpus, nego tek okljaštreni torzo. Po cjelini kulturnog korpusa i jeziku neki narod jest ili nije. I hrvatski.

Najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti napisao je Srbin Petar Preradović, najveći svjetski znanstvenik/izumitelj svih vremena je hrvatski Srbin iz ličkog sela Smiljana Nikola Tesla, glazbu za hrvatsku himnu na stihove Antuna Mihanovića skladao je u Glini hrvatski Srbin Josif (Josip) Runjanin, etc. Da se ne nabraja ine ne-hrvatske velikane hrvatske povijesti i sadašnjosti koji hrvatskom etnikumu drže glavu iznad vode i koji su bitna sastavnica ukupnih vrijednosti po kojima Hrvatska i Hrvati jesu i mogu opstati kao neka činjenica u međunarodnoj zajednici. Bedastoća je nad bedastoćama prebrojavati etnička i ideološka krvna zrnca u korpusu koji ne može opstati na podjelama, antagonizmima ili čistkama po falšim kriterijima kratke pameti. Nitko pri zdravom razumu ne sapliće noge samomu sebi, svojoj cjelini prošlosti bez koje ne može biti ni izgledne budućnosti. I dobre i loše sekvence su dio prošlosti i na neki način uvjetuju kvalitetu budućnosti. Ali, ne možemo se praviti da ih nije bilo i ne uzimati ih kao stanovito mjerilo.

Kao što je uistinu trebalo biti sirovina, pa smisliti miniranje umjetnosti koja je nacionalno bogatstvo i vlasništvo, baština po kojoj narod jest ili nije, dopustiti takav zločin ravan ISIL-ovom razaranju Palmire ili talibanskom uništenju topovskim salvama najvećih na svijetu uspravnih statua Bude u afganistanskom Bamiyanu i treba „imati petlju“ za izvesti tu maloumnu diverziju. Zašto riječ više o Vojinu Bakiću u povodu Nagrade „Višnja Machiedo“ esejistici Slobodana Šnajdera? Bakićev „slučaj“ na indikativan je, osobit način paradigma „slučaja Šnajder“ u suvremenoj hrvatskoj književnosti i kulturi nakon prevratničke 1990. godine i pohoda „nacionalno osviještenih“ tzv. ljudi nahvao, svijesti nahvao na kritičko mišljenje i slobodu riječi kulturnog i umjetničkog ekvivalenta. Ta je i takva stvaralačka zbilja uvijek i svim vlastima čak zazornija od deklarirane ideološke oporbe. Umjetnik je opasniji od političara. Zato i Šnajder dijeli tu sudbinu negativca, nepoželjnika i neugodnika službenom tretmanu kulture i umjetnosti. Ma kako bila snažna njegova književna osobnost i dalekosežna umjetnička riječ/poruka. A to je loše za nacionalnu kulturu i umjetnost više no za autora samog.

Jake stvaralačke osobnosti u tom negativnom, marginalizirajućem tretmanu – čak do egzistencijalne ugroze – upravo nalaze inspiraciju i dovoljno inata za otpor baš onim u čemu su najuvjerljiviji: stvaralaštvom. U doba kratke pameti obično prva nastrada – istina. Jer svako, je li, doba kratke pameti ima svoj carski dvor sa svojim Antonijem Salierijem ispred Wolfganga Amadeusa Mozarta. I dođe neko sutra koje se ismijava iz tog dijela prošlosti, postavlja stvari na njihova mjesta i ispravlja nepravdu: Mozart globalno ostaje za vječnost, a Salieri tek statistička činjenica o neukoj procjeni vrijednosti. Neki kažu da je logično i da baš mora biti to da svako doba kratke pameti ima i svoje atentatore na umjetnost i kulturu, zatiratelje i ljudi i njihovih djela eda bi zbog njih umjetnost i kultura, ljudi koje se silom želi učiniti nepostojećima i djela njihova duha imali veću vrijednost. Bili sjajniji biser u nisci i nacionalnog i globalnog bogatstva koje čovjeka čini čovjekom, a narod narodom.

Gazde kulturne regresije

„Više od 50 godina objavljujem, ali nije baš bilo nekih nagrada“, kazao je Šnajder nakon što je primio čast laureata Hrvatskog P.E.N. centra za knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“. „Uvijek je nekako bilo tako da sam ja i bio možda pravi čovjek, ali na krivom mjestu, ili je mjesto bilo pravo, a ja sam bio krivi. Sreću je podijeliti lako, ona je kao neki vrč koji se pjenuša – nesreća se skuplja u sebi i s tim je teže.“ Istaknuti književnik i prevoditelj Mladen Machiedo je izrazio zadovoljstvo što je nagrađeno ponajbolje književno-esejističko djelo koje ukazuje i na to „kako se u Hrvatskoj misli“. A baš to kako Šnajder misli, gazdama regresivne kulturne politike nikako ne ide pod kapu, pa je njegovo spisateljstvo – osobito dramski opus – poznatije i nagrađivanije u inozemstvu, od Irske, Njemačke, Austrije, Poljske, Srbije i Izraela do SAD-a, etc. no u vlastitoj domovini. Na čiju štetu? Šnajderovu baš i ne. Tzv. ljudi nahvao hrvatske politike i kulture – odreda praktični katolici? – imat će grdne muke naći deterdžent za oprati se pred tzv. sv. Petrom zbog grijeha lude glave, masovnih atentata na „nehrvatsko“ i u kulturi i umjetnosti. Čiju simboličnu, hrđavu krunu čine miniranje svjetske apstrakcije Vojina Bakića na papučkom Blažuju i već 1990. godine izgon slobodnomislećeg Slobodana Šnajdera i sa svih kazališnih dasaka u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj već i iz nacionalne književnosti.

Kontaminirane nacionalističkom isključivošću i vjerskim prenemaganjem, „arijevskim“ sentimentima, izmišljenim mitovima s lažnim veličinama i vrijednostima te otvorenim krivotvorenjem (naj)novije povijesti. To je kao ideološka izopačenost – što u stanovitim okolnostima i vremenu čovjeka čini nečovjekom – izravno, ali i na simboličkoj razini temeljni poriv/razlog Šnajderovih umjetničkih introspekcija. Je li ta nepoćudnost službenim kulturnim politikama beziznimno tzv. desnih režima RH i razlog zašto je i Nagrada „Višnja Machiedo“ Slobodanu Šnajderu Hrvatskog P.E.N. centra uglavnom prešućena u važnijim hrvatskim medijima? Ma koliko ga se – je li, i zbog „besmrtne“ tzv. međuspisateljske ljubomore i zavisti – željelo zatajiti intelektualnoj javnosti, Šnajder mlađi nije bilo tko u suvremenoj hrvatskoj književnosti niti je njegova stvaralačka parabola samo jedna mala recka na književnopovijesnom rovašu.

Diplomirani filozof i anglist Slobodan Šnajder (Zagreb, 8. srpnja 1948.), bivši ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM), suosnivač i urednik važna teatrološkog časopisa Prologa, urednik edicije izdavačke kuće Cekade, kolumnist („Početnica za melankolike“ u Glasu Slavonije od siječnja do lipnja 1993. te „Opasne veze“ u riječkom Novom listu od 1994. do 2013.) od 1966. godine objavljuje novele, romane, kazališne komade, eseje… i zauzima sve važniju ulogu u književnosti i kulturnom životu. Taj autor snažnog dramskog komada „Hrvatskog Fausta“ o zagrebačkom HNK-u u doba ustaškog pogroma u tzv. NDH-u, koji hrvatska kultura bunkerira više desetljeća, a opetovano ga izvodi pola zapadnog svijeta i istočno susjedstvo u vrhunskim podjelama i režijama, nakon 10-godišnjeg je potpunog izopćenja zbog grijeha slobodnog mišljenja i kritičke riječi malo uskrsnuo 2000-ih godina dolaskom na vlast tzv. lijeve, SDP-ove koalicije Ivice Račana, s Antunom Vujićem (SDP) na mjestu ministra kulture.

Šnajder objavljuje izbore političkih kolumnâ u knjigama „Kardinalna greška“ (od 1994. do 1999.) i „Umrijeti pod zvijezdom“ (od 1999. do sredine 2004.), od 2001. do 2004. je ravnatelj ZKM-a, česti suradnik Trećeg programa Hrvatskog radija te mu 2012. izlazi prvi roman „Morendo“. Zagrebački HNK se tek 2003. usudio praizvesti Šnajderovu „Nevjestu od vjetra“ u režiji Ivice Boban (prethodno je praizveo „Kamov, smrtopis“ 1978. i „Držićev san“ 1980. godine). Inače, kao dramski autor, Šnajder je debitirao „Minigolfom“ 1968. godine u današnjem Dramskom kazalištu Gavella u režiji Dina Radojevića. „Kamov, smrtopis“ je 2003. izveo i ZKM u režiji Branka Brezovca,  a „Dumanske tišine“ publika je pozdravljala od Zagreba, Rijeke i Varaždina do Novog Sada (Srbija) i Bitole (Sjeverna Makedonija)… „Hrvatski Faust“ pak, praizveden 1982. Na Splitskom ljetu u režiji Dina Radojevića, koji je dramski tekst označio 1987. godine Šnajderov izlazak u svijet, do dana današnjeg je drama non grata u tzv. Slobodnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Zašto, ako u Ustavu RH (Izvorišne osnove) izrijekom piše da se RH utemeljuje na državnim odlukama ZAVNOH-a i antinacifašizmu „nasuprot tzv. NDH“ i ustaškim marionetama ratnog zločinca Ante Pavelića? To sugerira i Slobodan Šnajder u „Hrvatskom Faustu“ i prije no što je itko tada mogao i pomisliti da je moguć RH. No, dobro, „Hrvatskog Fausta“ igraju po svijetu, a samo su Roberto Ciulli i Theater a. d. Ruhr izveli taj Šnajderov komad više od sto puta po Njemačkoj, Europi i SAD-u. Hrvatska još zazire od njega, valjda čeka Godota. „Bauhaus“ u ZKM-u u režiji Paola Magellija bila je na početku 1990. godine Šnajderov labuđi pjev na hrvatskim daskama koje život znače prije no što će nacionalistički higijeničari doći s čeličnom metlom. Valjda im ni Šnajderov obiteljski detalj nije išao pod kapu: otac folksdojčer u odori Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu, a „partizanski zločinci“ mu nisu već 1945./46. skinuli ni vlas s glave, nego mu dopustili obnašati važne građanske poslove i objavljivati pjesme. A toliki su, je li, „nedužni Hrvati“ s bleiburškog tzv. križnog puta zaglavili u Hudoj jami!?

Tek se Petar Veček u varaždinskom HNK-u osmjelio, a da ne nastrada, ujesen 1999. postaviti Šnajderov komad „Kod Bijelog labuda“, autora čija su se djela izvodila širom civiliziranog svijeta kojemu se živo fućkalo za unutarhrvatske ideološke prijepore kojima se izopćivalo – čak iz fizičkog života – neistomišljenike, brisalo i miniralo njihova djela. Nedjelima na djela!? Kao u Führerovo i doba Maove tzv. kulturne revolucije. Šnajder je nekako morao nakon deset godina izgnanstva postati dobar i Hrvatima kad je već bio tako dobar Ircima, Nijemcima, Austrijancima, Poljacima, Norvežanima, Nizozemcima, Šveđanima, Srbima, Amerikancima, pa Francuzima, žiteljima BiH (zna se, osim Hercegovine), etc, gdje su čak i na izvornomu, hrvatskom jeziku oduševljavali publiku „Hrvatski Faust“, „Zmijin svlak“, „Utjeha sjevernih mora“, „Nevjesta od vjetra“, Ines & Denis“, „Peto evanđelje“, „Kosti u kamenu“, „Enciklopedija izgubljenog vremena“, „Moja draga Tilla!“, Kako je Dunda spasila domovinu“…

Horizontalno okomit nepoćudnik 

Napokon, književnik takva opusa i međunarodne umjetničke reputacije ni u Bijednoj Našoj nije mogao biti vječno u bunkeru niti si je vlast smjela dopustiti nedemokratski tretman zemlje koja ne zna cijeniti svoje stvaratelje i vrijednosti koje znatno nadilaze nacionalne granice. Nakon već „zaboravljene“ Nagrade „Branko Gavella“ (1982.) za „Hrvatskog Fausta“, 2006., 2008. i 2009. godine Nagradom „Marin Držić“ Slobodanu je Šnajderu odano priznanje za drame „Kosti u kamenu“, „Kako je Dunda spasila domovinu“ i „Enciklopedija izgubljenog vremena“ (tom je djelu odalo priznanje i Kraljevsko pozorište Zetski dom s Cetinja), a roman „Doba mjedi“ je 2016. godine nagrađen nagradama „Meša Selimović“, „Radomir Konstantinović“, „Kočićevo pero“, „Mirko Kovač“ te Nagradom za roman Tportala.hr. Godine 2011. je Šnajderu dodijeljen i počasni doktorat Univerziteta za audiovizualne umjetnosti ESRA u Skopju i, eto, sada Nagrada „Višnja Machiedo“ za književno-esejističku knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“. To ne znači da su tzv. ljudi nahvao hrvatske politike, kulture i umjetnosti okajali grijeh kratke pameti kojim su debelo zgriješili i griješe prema književniku Slobodanu Šnajderu i svim šnajderima neovisno o tipu i načinu izražavanja svojih stajališta. Koja se ne daju ukalupiti dogmom ili oktroiranim „svojim mišljenjem“ po koje treba trčati obnašateljima vlasti.

Kolumnistica slovenske Mladine i bivša urednica politički eutanaziranog satiričnog tjednika Feral Tribunea Heni Erceg lani je otprilike u ovo doba napravila intervju sa Slobodanom Šnajderom – s njim je 1993. u Klubu književnika u Zagrebu razgovarala i za prvi broj Ferala – te mu postavila isto potanje: „Pa gdje ste Vi, gospodine Šnajder?“ A ovaj je odgovorio što je otprilike kazao i nakon što je primio Nagradu „Višnja Machiedo“: „Pa tu sam negdje, horizontalno sam okomit. To bi jedno s drugim imalo dati križ, ali ja ne kanim ni uskrsnuti, pa ni spašavati svijet. Htio bih jedan svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga. Pa ni sebe, naravno. (…) Ponavljate pitanje iz ‘davnih dana’, ponavljam odgovor: Kao i tada, ja samo koristim prednosti nevidljivog čovjeka. Za takvog stalno, iz predbježnih razloga, uvijek valja pitati: A gdje je sad pa taj? Jer nevidljiv, može škoditi. Nevidljivo se teže kontrolira.“

Bit će istina da Slobodan Šnajder nije nevidljiv ni kada ga voljom tzv. ljudi nahvao nacionalne politike, kulture i umjetnosti nema među najvidljivijim salijerijima. A „svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga“ jamačno neće tako skoro – ako će ikad uopće!? – dočekati nitko. Ma tko i gdje na globusu bio. Umjetnici su tu u prednosti. Mašta je bezgranična, a želje nisu skupe ni toliko toksične da se od neostvarenih mora umrijeti.

tacno

Niti pola Hrvatske

$
0
0

Izbore za Hrvatski sabor godine 2020. karakterizirala je upadljiva apstinencija birača. Na biračka mjesta nije izašlo ni pola onih s pravom glasa. Tako da ta pobjeda nije ni veliki trijumf HDZ-a, ni dokaz kako Hrvatska i danas diše kao u prvim godinama Tuđmanove vladavine

Izbori su prošli. Hrvatska demokratska zajednica je pobjednik. Za neke neočekivano, ali neprijeporno. Socijaldemokrati, odnosno koalicija Restart s njima na čelu – gubitnici su. I opet – za neke neočekivano, ali nesporno. Pojavile su se na hrvatskoj političkoj sceni (i izborile svoj ulazak u Sabor) neke nove snage, riječ je o grupacijama oko malih stranaka ‘Možemo’ i ‘Stranka s imenom i prezimenom’. Za mnoge neočekivano, ali nedvojbeno. Krajnja desnica, klero-desnica (da upotrijebimo najblaži mogući izraz) postigla je uspjeh, ali ne dovoljan da bi bila potrebna HDZ-u kao koalicijski partner. A budući da je to bio osnovni cilj ‘Domovinskog pokreta’, opravdano je reći kako je njegov uspjeh zapravo – neuspjeh. O svemu tome nikakvih dilema nema.

Izbori su bili savršeno legalni, provedeni u skladu s važećim zakonom, uz zaista zanemarive nepravilnosti. Držimo li se strogo definicije legitimnosti, izbori su bili i legitimni, jer nema propisa u Republici Hrvatskoj koji bi propisivao koliko birača treba izaći na izbore, pa da bi oni bili legitimni (a time i njihov pobjednik). Ni oko toga spora nema.

Socijaldemokrati su krenuli putem poraza onoga dana kada je zlosretni Davor Bernardić sam sebe predstavio kao budućeg premijera. Dugoročno, međutim, oni pripremaju svoje potonuće godinama

Treba, međutim, naglasiti da je izbore za Hrvatski sabor godine 2020. karakterizirala upadljiva apstinencija birača. Na biračka mjesta nije izašlo ni pola onih s pravom glasa. Zanemarimo li dijasporu kod koje bi se doista moglo postaviti pitanje legitimnosti njezinog sudjelovanja, jer vlast u Hrvatskoj i za one koji žive u Hrvatskoj, biraju i oni koji u Hrvatskoj ne žive, o budućoj hrvatskoj vladi odlučivala je većina unutar niti 50 posto biračkog tijela. Ako je i to nesporno, a bez i najmanje sumnje jest, jer tako govore službeni podaci, onda je ništa manje nesporan zaključak kako je manjina nametnula svoju vlast većini.

Odnosno, onih više od 50 posto građana Republike Hrvatske s pravom glasa koji su odlučili ostati kod kuće, otvorili su vrata manjini da u narednim godinama upravlja Hrvatskom, što znači i njihovim životima. Pobjedu HDZ-a i poraz Restart koalicije omogućili su, drugim riječima, oni koji nisu htjeli dati svoj glas ni HDZ-u, ni SDP-u. I nije to nikakva verbalna akrobatika, to je čista matematika. I također – nesporno.

Pokušamo li potražiti odgovor na pitanje zašto, ‘spotaknut’ ćemo se o nekoliko faktora. Prvo, HDZ ima upravo vojnički ustrojenu glasačku mašineriju. Pristaše te stranke disciplinirano izlaze na izbore i glasaju za nju, ne pitajući ništa, ne obazirući se na to tko je na čelu stranke, niti kakve programe ona nudi (ili ne nudi), smatrajući da time dokazuju da su Hrvati. Tu zaista vrijedi slogan, dobro poznat još iz 1990.: zna se!

Drugo, socijaldemokrati su, bili oni toga svjesni ili ne, krenuli putem poraza onoga dana kada je zlosretni Davor Bernardić sam sebe predstavio kao budućeg premijera. Dugoročno, međutim, oni pripremaju svoje potonuće godinama, bježeći kao ‘vrag od tamjana’ od svojih izvorišta, ali još više i od ključnih vrijednosti što su bile nekada, a trebale bi biti i danas, imanentne stranci takvoga imena. Dezideologizirajući se, izgubili su svoj identitet, a time i privlačnost u očima birača sklonih ljevici. Pri čemu samo manji segment birača SDP-a postupa na dan izbora u skladu s HDZ-ovom maksimom: zna se. Ljevičari ipak misle.

Treće, samo je dio (ne beznačajan, ali ipak samo dio) razočaranih pobornika ljevice koji naprosto nisu ni mogli ni htjeli dati svoj glas SDP-u, takvome kakav jest (jer Restart koalicija poistovjećivala se s njezinom čelnom strankom) prepoznao u koaliciji ‘Možemo’ naznaku pojavljivanja stvarne ljevice na hrvatskoj političkoj sceni i mogući začetak stožerne stranke ljevice u Hrvatskoj.

Četvrto, a nikako beznačajno, izbori su održani u uvjetima ponovnog rasta broja oboljelih od koronavirusa, izazvanog – u to je teško sumnjati – naglim i nerazumnim ukidanjem praktično svih mjera kojima je u prethodnim mjesecima uspješno suzbijeno širenje covida19, a kako bi se stvorio privid normalne situacije u kojoj je moguće provesti regularne parlamentarne izbore, sve to zato da se ne bi glasalo u jesenjim danima kada će se Hrvatska suočiti s recesijom.

Dakle, discipliniranost dovedena do odustajanja od bilo kakvog razmišljanja na strani glasača HDZ-a, razočaranost što proizlazi upravo iz razmišljanja, među velikim brojem onih koji su do sada glasali za socijaldemokrate i nedovoljno povjerenje u zaista lijevu političku grupaciju ‘Možemo’, sve to u uvjetima što su bili nenormalni, rezultirali su velikom apstinencijom i pobjedom Hrvatske demokratske zajednice. Tako da ta pobjeda nije ni veliki trijumf stranke Franje Tuđmana, ni dokaz kako Hrvatska i danas diše kao u prvim godinama Tuđmanove vladavine, a ni iznimna pobjeda Andreja Plenkovića. Aktualni (i budući) premijer dokazao se, i to mu valja priznati, kao iznimno dobar manipulator, vješt govornik i spretan prodavač ‘magle’, jer osim što je dobro tempirao izbore, ne bježeći – reći će neki – ni od ugrožavanja zdravlja nacije, on nije ponudio praktično ništa, osim velikih obećanja i fraze o ‘vraćanju na vrijednosti što ih je zastupao Franjo Tuđman’.

O stranci koja će još nekoliko godina s demokratskom legitimacijom ‘žariti i paliti’ Hrvatskom, više od lijepih obećanja govore neke – i opet nesporne – činjenice. To je stranka na čiju dušu ide pljačkaški i kriminalni proces privatizacije i pretvorbe, koja je odgovorna za deindustrijalizaciju Hrvatske (nekada industrijski razvijene zemlje koja se danas može ‘ponositi’ izvozom kukuruza i čokolade), koja može pokušati negirati, ali objektivno ne može poreći da je imala svoje prste u ključnim inicijalnim potezima uništavanja hrvatske farmaceutske industrije i predavanja hrvatske naftne industrije u ruke susjedne Mađarske (da tu postoji i suodgovornost SDP-a, i to je jasno).

HDZ je stranka pod čijom je vlašću samo u posljednje četiri godine Hrvatsku napustilo nekoliko stotina tisuća ljudi (u pravilu mladih, obrazovanih i sa cijelim obiteljima). To je stranka koja je Hrvatsku dovela na kurs kolizije s praktično svim susjedima, koja politiku prema Bosni i Hercegovini shvaća i prakticira kao politiku prema Hrvatima u toj zemlji, jedva prikrivajući apetite na dio njezinoga teritorija, koja žestoko reagira na svaku, ma koliko stupidna bila, provokaciju iz Srbije, ali se teško odlučuje odgovoriti na mnogo teže i opasnije provokacije iz Mađarske, odnosno od nekih talijanskih političara.

HDZ je stranka koja je kumovala propasti nekada propulzivne i svjetski poznate i priznate hrvatske brodogradnje, pa danas mirno prihvaća činjenicu da unutar EU četiri sredozemne države rade na projektu nove korvete, a da Hrvatska nije među njima (ni tu suodgovornost SDP-a ne treba prešućivati). O korupciji i kriminalu nećemo. ‘Crne’ rubrike bile su pune izvještaja o nerazjašnjivo stečenoj imovini ne samo jednoga ministra, a da je zbog sumnji na korupciju premijer morao izmijeniti najveći dio svojega kabineta, to je notorna činjenica (osuđen, doduše, nije nitko, a što govori o hrvatskom pravosuđu).

I HDZ je, napokon (mada time katalog grijeha ni blizu nije iscrpljen) stranka koja od svojih prvih dana nepokolebljivo i sustavno provodi i promiče povijesni revizionizam, indoktrinirajući mlade generacije najprije kroz obrazovni sustav; potom kroz medije (samo nominalno slobodne, ali zapravo na uzdi vlasnika i njihovih interesa, među kojima nedvojbeno zapaženo mjesto imaju i dobri odnosi sa strankom što ju je utemeljio Franjo Tuđman kojega je samo smrt spasila od Haaškoga suda i koja je iznjedrila Ivu Sanadera, godinama već na optuženičkoj klupi i na sudu zbog kriminala); zatim kroz publicistiku, doslovno zatrpanu kvazipovijesnim raspravama kojima nedostaje samo jedno: da se drže činjenica; i – napokon – kroz istupe svojih političara, pa sve do stvaranja povjerenstva za – objektivno – prekrajanje povijesti koje je dalo ‘pravo građanstva’ ustaškom pozdravu ‘Za dom – spremni’ (ali samo kada se pjeva!).

Time dolazimo do još jednoga faktora što – čini nam se – ovih dana izmiče pozornosti brojnih analitičara koji se bave proteklim izborima za Hrvatski Sabor. Riječ je o faktoru vremena. Na izbore izlazi, naime, sve više mladih birača, onih koji su odgajani, indoktrinirani i manipulirani od malih nogu, koji znaju, odnosno misle da znaju kako je zaista izgledala naša novija povijest, naša prošlost od vremena Drugoga svjetskog rata, preko godina Jugoslavije, pa do osamostaljenja i Domovinskog rata i svega što je došlo nakon toga. Misle da znaju, ali ne znaju! Što je to internetska generacija, ne znači ama baš ništa. Da bi se pomoću interneta saznavalo, nešto se prethodno mora znati.

A hrvatskoj mladosti nije bilo omogućeno da sazna. Jer nije smjela saznati. Jer, vladajuća stranka u Hrvatskoj svoj dugogodišnji opstanak na vlasti (uz dva tek kratka intervala vlade na čelu s SDP-om) zahvaljuje obmanama, mitovima i legendama, spretno satkanoj mreži laži i poluistina, uz nezaobilazni dodatak neprestano podgrijavane mržnje prema svima drugima i drugačijima (Srbima u prvome redu, ali i Hrvatima koji se usuđuju kritički progovoriti o stvarnosti u kojoj živimo).

Svega toga moraju biti svjesni zastupnici ‘Možemo’, ali i ‘Stranke s imenom i prezimenom’ koje, mada idejno različite, svoj uspjeh u najvećoj mjeri zahvaljuju tome što su se jasno profilirale (ljevica, odnosno liberali), satirući u prah i pepeo floskulu što je dugo ‘tumarala’ hrvatskom političkom scenom, da se – naime – treba lišiti bilo kakvih ideologija. One imaju i šansu, ali i povijesnu odgovornost ne samo da u Sabor unesu dašak svježine, nego i da u česta gotovo nesuvisla prepucavanja, pa i vrijeđanja, unesu sadržaj. Da, ukratko, pokrenu proces koji bi na idućim parlamentarnim izborima mogao rezultirati bitno promijenjenim političkim krajolikom Hrvatske.

Napokon, golemu odgovornost u situaciji kada će Hrvatskom vladati u osnovi jedna stranka, i to stranka ne desnoga centra, nego desnice, kada će u Saboru biti u respektabilnom broju zastupljena i krajnja desnica, ima predsjednik Republike. Hrvatska u dolazećim danima i godinama treba predsjednika koji će znati koristiti ne samo svoje izvorne ustavne ovlasti, nego i činjenicu da ga nitko ne može spriječiti da javno iznosi svoje stavove. Hrvatska treba predsjednika koji će biti korektivni faktor.

Imao je Zoran Milanović svojih eskapada u odnosima i prema desnici, i prema prošlosti. Nešto slično moglo bi se reći i za drugog predsjednika Hrvatske, Stjepana Mesića. No, za Mesića se ne može reći da je u deset godini svojih predsjedničkih mandata, ni u godinama nakon toga imao i jedno jedino ‘otklizavanje’ s jasnih antifašističkih, demokratskih pozicija. Milanović ne može, a da ne dodijeli mandat za sastavljanje nove vlade Andreju Plenkoviću. No, on može, pa i mora, imati na umu da je to vlada manjine, da tu vladu nije birala većina građana Hrvatske i da je njegovo i pravo, ali i dužnost, oglasiti se uvijek kada procijeni da je u opasnosti budućnost Hrvatske kao na antifašističkim vrijednostima zasnovane, demokratske zemlje ravnopravnih građana, evropske, tolerantne države, otvorene prema svijetu, države koja neće biti poslušnik, nego partner, države svjesne svojih interesa i spremne da ih brani – ne u svojem nacionalnom toru, nego u suradnji s drugim, sličnim državama.

Vrijedi ponoviti: Hrvatska dobiva vladu koju je birala većina od niti polovine njezinih birača. Zato su toliko važni i ‘Možemo’ i ‘Stranka s imenom i prezimenom’, ali i predsjednik koji jest predsjednik svih građana, ali koji nije, niti smije biti predsjednik svih političkih opcija.

portalnovosti

Što može poći krivo?

$
0
0

I Sanader se, kao i Plenković, nametnuo kao maneken hrvatske budućnosti, i on je mirio hrvatski dvadeseti vijek s dvadeset prvim, i on je došao iz veteranima HDZ-a nerazumljivog bijelog svijeta, kao obrazovan i elokventan političar koji zna spariti čarape i kravatu, ima prijatelje u Bruxellesu i memoriran broj Angele Merkel

Protivno svim prognozama, anketama i vlastitim očekivanjima, HDZ je na izborima osvojio čak šezdeset i šest zastupničkih mandata, taman koliko je potrebno za hladno ignoriranje zahtjeva otmičara iz ustaške imigracije, i sada – na početku drugog mandata HDZ-ova ‘europskog premijera’ – već se polako može početi govoriti o njegovoj eri.

Kad je onomad preuzeo stranku na rubu raspada, opterećenu naslijeđem devedesetih i rastočenu frakcijskim borbama, obavještajnim spletkama i korupcijskim aferama, novi predsjednik HDZ-a nametnuo se kao maneken hrvatske budućnosti. Za razliku od stranačkih senatora i polupismenih veterana koji jedva znaju spariti janjetinu i kapulicu, ali razumiju procese u stranačkim okrugljacima, znaju reći ‘sinergija’, imaju prijatelje u policijskom podzemlju i memoriran broj Vladimira Šeksa, novi je predsjednik HDZ-a bio obrazovan i elokventan, znao je spariti čarape i kravatu, razumio je procese u europskim kuloarima, tečno je govorio engleski, francuski, njemački i talijanski, imao prijatelje u Bruxellesu i memoriran broj Angele Merkel.

Kad je tako uspješno pomirio hrvatski dvadeseti vijek s dvadeset prvim i na toj platformi preuzelo stranku, stranačka desnica novog je lidera prokazala kao ‘povjerenika međunarodne zajednice i CIA-e, kojega su na čelo HDZ-a umjesto članova stranke doveli zapadni veleposlanici’. On je, međutim, s nekoliko dobro ciljanih tvrđih stavova oko Domovinskog rata amortizirao otpor desnice i oko sebe okupio suradnike s državotvornog krila. Uz njihovu pomoć najprije je na saboru HDZ-a potukao stranačku opoziciju, a onda prije četiri godine pobijedio i na parlamentarnim izborima, pa im na koncu, poštujući svaki pojedinačni mafijaški klišej, hladnokrvno okrenuo leđa. Okretanje leđa objasnio im je novim, europskim, dakle suprotnim pravcem: pragmatično, ali i vrlo simbolički, uveo je u vladajuću većinu zastupnike srpske i ostalih nacionalnih manjina, a potom simbolički – ali vrlo pragmatično, svjestan neotplaćene stranačke hipoteke – objavio rat korupciji.

Prvi premijerski mandat novog predsjednika HDZ-a obilježili su potresi u vladi i ostavke ministara, ali i buđenje primordijalnog antisrpskog šovinizma. Vječita stranačka desnica tražila je povratak Tuđmanovoj doktrini, dio članstva i glasača ‘reformirane’ stranke priklonio se novoj – koju je jedan bivši odani vojnik HDZ-a osnovao u njihovoj nekadašnjoj utvrdi u Slavoniji – a na lijevoj obali centra pod vodstvom novog mladog lidera snažno je ojačao SDP. Konačno, na sceni su se iznenada pojavili i nekakvi zagrebački zeleni ljevičari.

Novi izbori bili su stoga težak finalni test za predsjednika Vlade, ali i za predsjednika stranke. Njegovo samopouzdanje u obrani ‘modernog europskog HDZ-a’ odjednom je izgledalo kao bahato odbijanje nove političke realnosti. ‘Uopće me se ne tiču reakcije hrvatske desnice na naše približavanje Srbima, jer ćemo onaj dio desnih glasova, koje bi HDZ zbog toga mogao izgubiti, ionako kompenzirati glasovima s centra’, samouvjereno je za novinarima ‘Financial Timesa’ tumačio na njihovu materinjem jeziku. Da se lider HDZ-a u zemlji čudesa malo pogubio, pokazivale su i predizborne ankete, koje su predviđale laganu pobjedu SDP-a i snažan rast krajnje desnice.

Drugi mandat po svemu je tako bio ‘nemoguća misija’, ali je na koncu ispao samo drugi dio franšize: ‘bahati i odnarođeni’ lider HDZ-a na koncu je senzacionalno pokupio šezdeset šest zastupničkih mjesta. Kao i četiri godine ranije, uz njega su stali zastupnici manjina i nekoliko pouzdanih saveznika iz raznih hrvatskih nešto-nekakvih strančica na sezonskom sniženju: točno koliko je trebalo da stari premijer sastavi novu vladu bez HDZ-ovih odmetnika. Najzad, u njegovoj će se novoj vladi – pragmatično, ali i vrlo simbolički – naći i jedno ministarstvo za pripadnika srpske manjine.

Gotovo svi analitičari, kolumnisti i nezavisni intelektualci konsenzusom će se stoga složiti kako Hrvatska konačno ima civiliziranu stranku desnog centra profiliranu po svim zapadnim standardima, i kako je – što god mislili o ‘europskom premijeru’ – njegov trijumf nad zombijima s ekstremne desnice jako dobra vijest za Hrvatsku. Nakon četiri godine, naime, HDZ više nije na početku: novi stari predsjednik Vlade nije više samo moderno lice konzervativnog HDZ-a, već je sam HDZ postao moderna konzervativna stranka.

I zaista, kad tako postavite stvari, što s uljuđenim europskim HDZ-om Andreja Plenkovića uopće može poći krivo?

Što može poći krivo?! Baš ništa, osim što ja na Plenkovića niti sam mislio, niti sam Plenkovića ijednom spomenuo: ovo je, naime, bila ukratko prepričana bilo koja od stotina političkih analiza koje ste u hrvatskim novinama mogli pročitati 2007. godine, kad je svoj drugi mandat na parlamentarnim izborima osvojio – Ivo Sanader.

Sad vam se rastvorilo: kad je sedam godina ranije došao na čelo HDZ-a, i Sanader je – kao i Plenković petnaestak godina kasnije – preuzeo stranku na rubu raspada, opterećenu naslijeđem devedesetih i rastočenu frakcijskim borbama, obavještajnim spletkama i korupcijskim aferama. I Sanader se, kao i Plenković, nametnuo kao maneken hrvatske budućnosti, i on je mirio hrvatski dvadeseti vijek s dvadeset prvim, i on je došao iz veteranima HDZ-a nerazumljivog bijelog svijeta, kao obrazovan i elokventan političar koji zna spariti čarape i kravatu, razumije europske kuloare, ima prijatelje u Bruxellesu i memoriran broj Angele Merkel: valjda slučajno – nema što drugo biti – i Sanader je, baš kao i Plenković, tečno govorio engleski, francuski, njemački i talijanski.

I Ivo Sanader je onda, baš kao Plenković s HOS-ovim ‘Za dom spremni’, u nekoliko dobro ciljanih istupa – poput govora na splitskom mitingu za Mirka Norca – amortizirao otpor desnice i oko sebe okupio državotvorno krilo stranke, uz pomoć svoga vase brkića Branimira Glavaša na Petom saboru HDZ-a potukao svoga karamarka Ivića Pašalića i 2003. pobijedio na parlamentarnim izborima, pa mu na koncu hladnokrvno okrenuo leđa, simbolički uvodeći u vladajuću većinu zastupnike manjina, baš poput Plenkovića, i jednako poput njega pragmatično objavljujući rat korupciji.

I Sanaderov prvi premijerski mandat ostao je obilježen antisrpskim incidentima i odlascima ministara, od Hebranga i Žužula do Vesne Škare-Ožbolt, i od njega je stranačka desnica tražila povratak Tuđmanovoj doktrini, optužujući ga kao ‘povjerenika međunarodne zajednice kojega su na čelo HDZ-a doveli zapadni veleposlanici’: to su zapravo Glavaševe riječi o Sanaderu. I Sanaderov reformirani HDZ dio birača i glasača napustio je okrećući se novoj stranci, koju je, baš poput Škore petnaestak godina kasnije, u nekadašnjoj HDZ-ovoj utvrdi u Slavoniji osnovao Glavaš, a na lijevoj je strani centra novi mladi lider Zoran Milanović – baš kao, shvatili ste, Davor Bernardić 2020. – snažno tada ojačao SDP. Najzad, na izborima 2007. godine zaista su se prvi put pojavili zagrebački zeleni ljevičari: zvali su se Zelena lista.

Sanaderovo samopouzdanje u obrani ‘modernog europskog HDZ-a’ izgledalo je baš kao Plenkovićevo bahato odbijanje nove realnosti – to da će ‘onaj dio desnih glasova, koje bi HDZ zbog toga mogao izgubiti, ionako kompenzirati glasovima s centra’, za ‘Financial Times’ je zapravo izjavio Ivo Sanader – pa su i tada predizborne ankete predviđale laganu pobjedu SDP-a, ali i snažan rast državotvorne desnice. Pa ipak, i Sanader je 2007. senzacionalno pokupio – valjda slučajno, nema što drugo biti – točno šezdeset šest zastupničkih mjesta. I baš kao danas uz Plenkovića, uz Sanadera su tada stali zastupnici nacionalnih manjina i pouzdani podrepci iz raznih HSLS-ova i HSS-ova na rasprodaji, taman koliko mu ih je trebalo da novu vladu sastavi bez ucjenjivača iz HDSSB-a i kojekakvih mutacija HSP-a. Na koncu, i u Sanaderovoj se drugoj vladi, baš kao i u Plenkovićevoj, našlo jedno mjesto za pripadnika srpske manjine: Slobodan Uzelac, sjetit ćete ga se možda, bio je potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj.

Analitičari, kolumnisti i nezavisni intelektualci složili su se tada kako Hrvatska konačno ima civiliziranu stranku desnog centra profiliranu po svim zapadnim standardima – i kako je, što god mislili o novom HDZ-u, njihov trijumf nad zombijima s ekstremne desnice dobra vijest za Hrvatsku – polako onda počevši govoriti o eri Ive Sanadera: on više nije bio samo uljuđeno europsko lice HDZ-a, već je HDZ bio uljuđena europska stranka.

I zaista, sad bez zajebancije, što je moglo poći krivo?

Ja, recimo, jedva čekam vidjeti Hrvatsku petnaestak godina nakon Sanadera.

portalnovosti

Jozefina Birindžić spravlja za vas: Bulgur salata i kolač sa sirom i borovnicama

$
0
0

Sve je isto, a ništa isto nije…

Odabrali smo. Pa kako nam bude. Kao što sam jednom mislim i napisala, dogodilo se. Najpoštenije, neka se HDZ u jesen nosi s krizom koja je neminovna. Kako znaju i umiju. Usto, dobro je što ne trebaju desnicu za vlast, a s tako uvjerljivom pobjedom, ne mogu ni Plenkoviću ništa. Ni ono malo desničara, teških, koji će ostati pri vrhu. Ne da mi se Plenković sviđa, ali ako gledamo alternativu…
Škoro samo kao dio saborskih zastupnika će po malo blijediti i nestajati, pa iako je zabrinjavajuće koliko je desnica ipak dobila glasova (tu ubrajam i Most), neće imati direktnog utjecaja na vlast. SDP je dobio rezultat po zaslugama i kvaliteti lista, po prepoznatljivosti i radu koji je pokazao u zadnje četiri godine. Ustvari, dobio je i više no što zaslužuje. Raduje što ljevica ima glasače i oni prepoznaju potencijal i rad. Pa je Možemo, lista koja je spojila borce prvenstveno za Zagreb zadnjih godina, ponudila program i dala priliku ljudima da imaju za koga glasati. Važno je radom pokazati na lokalnoj razini što znaš i vrijediš pa se onda dobiju i glasovi. Kao i Stranka bez imena, koja će doprinijeti da se u saboru , ako ništa, onda kvalitetno raspravlja.
Uz to, još je bolje što su glasači ipak pokazali što o nekim ‘veličinama’ zbilja misle. Pa nam u sabor nisu ušli ni Glasnović, ni Kerum, ni Bandić (što je ogromna stvar!) i još po neki koje je glasačko tijelo kaznilo.
Možda se HDZ polako vrati u neki desni centar gdje i pripada, tako da marginalizira desnicu, a nadam se da će se ljevica napokon oporaviti. Ne nužno SDP, koliko je dobro što se javljaju nove snage i mogućnosti. Pokazatelj je to da vladavina velikih dominantnih stranaka ne mora biti njihovo isključivo pravo. Radom, čak se i bez silnih novaca može istupiti i biti prepoznat.

Bero je svoju dužnost završio i ne želim se naslađivati ili govoriti da sam znala, ali šteta je što takvi pogrešni odabiri nose kaznu čekanja još četiri godine. Iako, u ovakvim prilikama nisam sigurna da se na osvajanju vlasti treba čestitati. Neće to biti lako. Ni onima koji znaju, a tek ovima…
No dosta o tome, to su pretresli već svi, kao da sam i ja morala! Ali, moram olakšati dušu 😊

Ova Corona je zbilja uporna. Ništa joj ne smeta. Ni vrućina, ni kiša, ni kad smo dobri ni kad smo razuzdani. Ne znam zašto neke stvari izvlače najgore kod ljudi, meni je mučno gledati kako tuku jadan narod po ulicama u Beogradu. Svoj narod. Jako lijepu objavu nekog ureda za pravno zastupanje u Srbiji je netko podijelio. Odlučili su do daljnjeg ne zastupati zaposlenike policije i neke sigurnosti ili sl. Odmah su se ogradili od zlobnih komentara da znaju da se ne mogu svi generalizirati, ali da je to samo način njihove borbe i pokazivanje stava da se tako ne može ponašati prema narodu koji ih plaća. Tamo je užasno, kud je puno oboljelih, kud je Vučić očito izgubio kompas, a nikako da ga uspiju maknuti. Ne pratim sve, ali ovo što se vidi nije dobro.

Nije dobro ni kod nas, zbog širenja virusa. Najgore je što čovjek ne zna da li nositi masku ili ne. U dućanima skoro nitko ne nosi, pa iako je teško po vrućini, možda ipak ne bi bilo loše nositi je tako u zatvorenom gdje je puno ljudi. Nadam se da ćemo steći imunitet ili da će se ovo sve nekako riješiti, jer nije dobro. Nikako.

Nisam pesimist i uvijek gledam vedriju stranu, tako da se nadam u bolje sutra. Samo da ovo naše danas dobro prođe. Ovo malo ljeta i lijepog vremena što imamo trebali bi moći provesti opušteno, vani, družeći se s ljudima. Morat ćemo malo drugačije, ako ne zbog drugih, onda zbog sebe. Jer tko želi biti bolestan?! Kažu da nije ni malo lako ni bezazleno. Zato, čuvajte se, sebe i druge. Jako. Samo tako ćemo nekako ovo prebroditi. Dosta je da čuvate one koje volite, kad svako bude čuvao svoje, sigurni smo!

Da bi bili i ostali zdravi, jedite zdravo, svježe namirnice, ako možete provjerenog porijekla. Puno vitamina i minerala. Jačajte imuni sustav, malo se i sunčajte, kažu da je vitamin D važan u borbi protiv Corone. Danas sam pripremila za vas jednu zdravu i ukusnu salatu koja može biti i lagani obrok. Možete neke stvari izmijeniti, ali ovako je savršena. Naravno i nešto slatko!

Bulgur salata

za 8 osoba

Pišem ovako kako sam recept dobila od prijateljice. Hvala M. na receptu! Odličan je! Za 8 osoba je jer ćete vidjeti, da je jedna paprika i sl. Naravno, uvijek možete smanjiti mjeru.

SASTOJCI:

3 dl bulgura

6-7 dl vode

1 kocka za juhu

1 žuta paprika

1 crvena paprika

2 srednja ljubičasta luka

400 g tikvica ( zelene zuchinni)

250 g cherry rajčica

100 g rukole

dresing:

500 ml tekućeg jogurta što blažeg i kremastijeg

sok i korica 1 limete

1 žlica slatkog chilly umaka ( može i ketchupa i malo mljevene paprike ako nemate umak)

žlica soli ( probajte, opet promiješajte i opet probajte)

maslinovo ulje

PRIPREMA:

Kuhajte bulgur desetak minuta u vodi s kockom juhe da dobije aromu i malo soli. Procijedite i ohladite. Povrće očistite pa sijecite po želji na trakice, kolute, kockice. Tikvice po pola, kao i rajčice. Za dresing pomiješajte sastojke, dodajte 2 žlice maslinovog ulja. Pomiješajte povrće, ohlađeni bulgur i dresing. Probajte pa začinite još po potrebi. U hladnjaku je salata dobra i drugi dan.

Kolač sa sirom i borovnicama

Hvala T. na receptu, posebno da me podsjeti da ne zaboravim na borovnice! Recept sam malo doradila, malo, klasičan je, jednostavan i izvrstan!

Jednostavno.

SASTOJCI:

300 g borovnica

100 g vode i 2 žlice šećera ili 100 g soka od borovnice 100% i 1 žlica šećera

2 žlice škrobnoga brašna

za tijesto:

250 g brašna

150 g šećera

120 g maslaca

60 g jogurta

malo soli

vanilin šećer ili malo ekstrakta

pola žličice praška za pecivo

pola žličice sode bikarbone

ribana korica pola neprskanog limuna

1 jaje

za smjesu sa sirom:

1 jaje

60 g šećera

500 g svježega sira, što kremastijeg, min.20 % mm

1 žlica soka od limuna

3 žlice krupno mljevenih badema

PRIPREMA:

Operite i očistite borovnice. Stavite ih kuhati sa sokom i šećerom. Škrob rastopite s malo hladne vode, toliko da se samo rastopi. Kuhajte borovnice par minuta, ulijte škrobno brašno, jako miješajući i kuhajte oko 1 min. Ostavite na stranu da se ohladi.

Za tijesto pomiješajte brašno, šećer, prašak i sodu i sol. Odvojeno pomiješajte jogurt, jaje i vaniliju. Umiješajte to u suhe sastojke i ostavite malo na hladno. Pripremite okrugli kalup fi 26 cm, obložite dno papirom, pa tijesto stavite tako da dobijete i rub od cca 3 cm. Upalite pećnicu na 200°c. Malo tijesta ( jedna šaka ) trebala bi ostati, u to tijesto umiješajte bademe.

Uzmite papir za pečenje i izrežite malo veći krug od kalupa. Na par mjesta ga zarežite. Stavite preko tijesta i uz rub pa na njega stavite suhe mahunarke, ja stavim grah i koristim ga više puta samo za ovo, tzv. slijepo pečenje. Možete tijesto i viljuškom dobro izbockati, ali rub padne, ili peći samo dno, izbockano, isto vremenski, pa ohladiti, razvaljati rub u dugu traku, namotati i razviti po rubu uz dno, po okviru kalupa. Peći oko 5-7 min da samo počne dobivati boju. Ako vam je to komplicirano ili nemate vremena, možete i ne peći odvojeno dno, ali onda vlaga od sira ostane na tijestu i to djeluje malo, recimo sirovo ili mokro, ali ukus je i dalje odličan.

Za kremu od sira izmutite sir sa limunom, šećerom i jajetom i prelijte preko tijesta, naravno, kada uklonite grah i papir! Poravnajte pa stavite borovnice, oko 2 cm od ruba, a do ruba “nadrobite” prstima preostalo tijesto s bademima. Pecite na 180°c oko 30 min ( ako niste pekli dno odvojeno oko 45 min ). Ohladite i poslužite sa tučenim vrhnjem i ( ili ) borovnicama.

“Wokeness”: Povratak srednjovjekovnog ludila

$
0
0
Komentar: “Woke” se odnosi na SJW (“social justice warrior” ili “ratnik za društvenu pravdu”), a najjednostavniji opis bi bio da je riječ o društvenim i političkim aktivistima “socijalno progresivnih” pogleda na društvo, ekonomiju i kulturu. Njihove ideje i djelovanja imaju štetan utjecaj na društvo u cjelini, iako su oni dovoljno zabluđeni da misle da to nije slučaj.

Na koliko stvari koje su se događale u srednjem vijeku i ranom modernom razdoblju gledamo unatrag s gnušanjem i određenom dozom zbunjenosti? Spaljivanje vještica na lomači, linčovanje, samobičevanje – pitamo se što je natjeralo ljude da rade takve stvari.

Ali, napravite korak unatrag, pogledajte oko sebe i vidjet ćete da mnoge od tih praksi i danas cvjetaju, iako sad imaju drugačije nazive.

Evo samo nekih od njih.

Krenimo od ekskomunikacije. Ekomunikacija je značila puno više od zabrane pričesti. Uključilo je to da ste izbjegavani, osramoćeni, duhovno osuđeni, čak i protjerani. Samo bi se nekom težom pokorom – često vrlo javnom, dugom i ponižavajućim kajanjem – mogli iskupiti vi i vaš ugled.

Ekomunikacija je postala moćno političko oružje. Usmjerena je protiv neprijatelja vjere kako bi se uništio njihov legitimitet. Često se koristila kao kazna za manje grijehe kao izricanje pogrešnog mišljenja.

Što su zabrane platformiranja i kulture otkazivanja ako ne i suvremeni oblik ekskomunikacije? Kvalificirani, kompetentni profesionalci protjerani su s posla i javno osramoćeni samo radi iznošenja pogrešnog mišljenja, često jednostavno zbog pogrešno procijenjenog izbora riječi. Čak i za samo korištenje krivih zamjenica.

Isto toliko češto nego što to nije slučaj, njihov poslodavac želi miran život, pa se pokloni aktivističkom pritisku i otpušta metu lova na vještice. Kultura otkazivanja je ekskomunikacija.

Današnje religije, međutim, nisu brojne sekte kršćanstva koje su nekoć proždirale Europu, već klimatske promjene, obrazovanje, nacionalne zdravstvene službe, prava homoseksualaca, prava trans osoba, Europska unija i multikulturalizam. Čak su i koronavirus i zaključavanja postali sakrosanktni.

Intelektualci desnice i ljevice, od Polly Toynbee do Nigela Lawsona, NHS [National Health Service, op.prev.] su opisali kao britansku religiju. Zamijenila je Djevicu Mariju kao božansku matrijarhu. Zašto ovo štovanje? Predlažem da to seže od kraja 19. i početak 20. stoljeća, kada je država počela zamijenjivati crkvu kao glavnog nositelja obrazovanja, socijalne skrbi i zdravstvene zaštite. Nakon 1945. bilo je samo pitanje vremena kada će država blagostanja postići oltarni status.

Artikulirajte bilo koju vrstu krivog mišljenja i riskirate da vas rulja linčuje na društvenim mrežama i drugdje zbog vaše hereze. Stavlja vas se u današnji ekvivalent dionica, a ljudi vam se podsmijehuju i ponižavaju vas. Vaša karijera i ugled su spaljeni na lomači.

Oklevetajte nekoga tako što ga proglasite krajnjim desničarom, transfobom, homofobom ili – što je najučinkovitije od svega – rasistom, a ako to uspije, ta je osoba učinkovito ekskomunicirana. Nije važno znači li to pogrešno izvještavanje, citiranje izvan konteksta, slamnati argumenti ili intelektualno nepoštenje. Važno je da kleveta uspije. Nevinost nije obrana. Niti je to bila na suđenjima za vještice srednjovjekovnih vremena, koji su se održavali pred cirkusantskim sudovima lokalnog svećeništva. U međuvremenu, za bilo koju osobu koja odluči braniti vješticu pretpostavlja se da je također vještica, tako da većina šuti.

Inkvizicija je započela u Francuskoj u 12. stoljeću kao način borbe protiv hereze i neslaganja. Suci su bili svećenici. Prvo je inkvizicija ciljala katare i valdenze. Pokret se proširio. U Španjolskoj su izdvojeni Židovi i muslimani, dok su njihovi vođe nastojali nametnuti katoličku doktrinu.

Tko su današnji inkvizitori i današnji svećenici? Ratnici socijalne pravde, aktivisti za klimatske promjene, novinari Guardiana, organizacije poput Antifa-e – “woke” policiji ne nedostaje članova. Svaka vrsta stradalništva može vam pribaviti status svećenika. Jedna od mojih kćeri, kojoj su društveni mediji isprali mozak, je predvodnica toga u mojoj obitelji.

Svećenici i kraljevi, gospodari i dame svi bi pokazivali svoju pobožnost, vjeru i odanost. Danas to zovemo signalizacijom vrline. Vaše ponašanje, postupci i vaše vladanje daleko su manje važni od vašeg sustava vjerovanja.

Pojavila se nova praksa u kojoj moramo saviti koljeno. Kad je američki nogometaš Colin Kaepernick prvi put kleknuo tijekom američke državne himne, bio je to snažan čin, napravljen svojevoljno. Ali klečanje je preraslo u nešto drugo, sredstvo podčinjavanja, nešto što radite zbog posramljenosti. Klečanje više nije o značaju crnih ili bilo kojih drugih života – to je alat kontrole koji se koristi pod izgovorom borbe protiv rasizma. Budite sigurni, nadziru se osobe na istaknutim javnim pozicijama. Ako pokušaju izbjeći klečanje, formirat će se online rulje za linč.

Nedavna bujica uništavanja kipova pokazuje da je ikonoklazam – vjerovanje da bi ikone, slike i spomenici trebali biti uništeni iz vjerskih ili političkih razloga – također živ i zdrav. U srednjem vijeku židovski su tekstovi bili posebno na meti ikonoklasta. Hvala bogu da su danas svi takvi antisemitski osjećaji iskorijenjeni. Ali nisu!

Niti je kmetstvo nestalo. Srednjovjekovni kmet je morao provesti pola radnog tjedna obrađujući zemlju svog gospodara u zamjenu za zaštitu svog gospodara i pravo da obrađuje svoju zemlju. U 21. stoljeću, više od polovice svega što zaradite odlazi vladi putem poreza i inflacije, obični građanin polovicu svog radnog tjedna predaje državi u zamjenu za zaštitu i pravo da zadrži ostatka.

Današnji uvjeti nisu nimalo grubi kao tada. Imamo mnogo više slobode izražavanja i slobode kretanja. Suvremena tehnologija i životni standard daleko prevazilaze njihove srednjovjekovne ekvivalente. Ali udio našeg vremena koje moramo dati je isti.

Što je sa samobičevanjem – u svrhu nanošenja boli i otjerivanja zla? Danas bismo to mogli nazvati odlaskom u teretanu. Ne, vjerojatniji ekvivalent je kultura samomržnje i isprika – priznati svoju bijelačku privilegiju i ispričati se za grijehe svojih predaka.

Nadalje imamo i nejednaku raspodjelu bogatstva – posebno zemlje – što je poboljšano, zar ne? U srednjem vijeku, Britanija je većim dijelom bila u vlasništvu krune, crkve i baruna. Danas nije drugačije. Polovinu zemlje u Engleskoj posjeduje manje od jedan posto stanovništva – kruna, država i nekoliko korporacija i aristokrata još uvijek dominiraju. Velika Britanija ima 65 milijuna ljudi i 60 milijuna hektara zemlje – to bi trebalo biti hektar po svakoj osobi.

Smatra se da je Jakob Fugger, koji je živio u 15. i 16. stoljeću, bio jedan od najbogatijih ljudi u povijesti. Do smrti njegovo je bogatstvo iznosilo dva posto europskog BDP-a, što je znatno veći udio nego što ga imaju Bill Gates ili Warren Buffet.

Kako je zaradio sav taj novac? Rudarstvo, bankarstvo, ali možda prije svega prodajom indulgencija. Sklopio je sporazum s papom kako bi potonji mogao prikupiti novac za obnovu Bazilike svetog Petra i Sikstinske kapele. Fugger je uzeo polovicu, a papa Leo X drugu polovicu. Zvuči poput jednog od onih javno-privatnih partnerstava. Njegove indulgencija otkazale su svaki grijeh. Postojala je čak i progresivna struktura naknada – kraljevstvo je plaćalo 25 florina, a radnici samo jedan.

Prodaja indulgencija bio je veliki posao. Još uvijek je. Danas imamo kredite za ugljik; naša dobrotvorna industrija, sa svojim godišnjim prihodom od 50 milijardi funti, iznosi otprilike dva posto britanskog BDP-a. Prema Davidu Craigu u svojoj knjizi The Great Charity Scandal, manje od 50 posto donacija zapravo odlazi u dobrotvorne svrhe.

U srednjem vijeku nije nedostajalo proroka propasti koji su proglašavali da se bliži kraj. Nostradamus je bio najpoznatiji. Bilo da se radi o Projektu Strah uoči glasanja o Brexitu, stručnjacima za klimatske promjene ili onim permabear-ima [engl. permabear – investitor koji dosljedno djeluje u očekivanju da će vrijednost dionica i udjela pasti, op.prev] koji ne vide ništa drugo osim usporavajuće financijske katastrofe, danas su u još većoj ponudi.

Obskurantizam je bila praksa predstavljanja informacija na namjerno neprecizan i apsurdan način, kako bi se spriječilo daljnje istraživanje ili razumijevanje. Jeste li ikada čuli govor središnjeg bankara? Alan Greenspan, bivši predsjednik Federalne rezerve, smislio je vlastiti naziv za obskurantizam – nazvao ga je “svrhovitim obmanjivanjem“.

Crkveni je latinski bio obskuratantski. Biblija nije prevedena na lokalne narodne dijalekte sve do 1500. godine. Svećeništvo se gorko usprotivilo njenom prijevodu. Zašto? Do tada samo su oni koji su razumjeli latinski mogli razumjeti njeno značenje. To je svećenicima dalo monopol. Svećenici bi tumačili sveti tekst i riječ Božju na načine koji su odgovarali njihovim vlastitim interesima ili interesima Crkve za koju su radili. Današnji stručnjaci – bilo da se radi o klimatskim promjenama, sociologiji ili virologiji – rade isto to.

Nova tehnologija tiskarstva – srednjovjekovni ekvivalent interneta – i izloženost Martina Luthera korupciji industrije indulgencija pomogli su nadahnuti Veliki seljački ustanak u Srednjoj Europi i svrgavanje katoličke hegemonije. Zar se danas ne događa slična pobuna? Tiha, slabo opremljena, nekoordinirana većina, svjesna onoga što se događa, ali ne uspijevajući to zaustaviti, nadajući se da će glasanje za Trumpa ili Brexita ili neki drugi način davanja establišmentu dva prsta to zaustaviti. Ali neće.

Postoji toliko mnogo paralela. Svetogrđe i bogohuljenje postali su govor mržnje. Blokade i opsade postale su sankcije. Alkemija je postala kvantitativno ublažavanje i moderna monetarna teorija. Cenzura je postala, pa dobro, cenzura.

Gdje sve to završava? Još jedan seljački ustanak ili Veliki seljački rat. Evo loše vijesti – i ne mislim zvučati kao Nostradamus – u oba navrata seljaci su izgubili. I to jako. Iako su bili u pravu. Bojim se da ćemo izgubiti ovaj kulturni rat. Iako smo u pravu.

Dominic Frisby komičar je i financijski pisac. Pretplatite se na njegov YouTube kanal. Njegovu najnoviju knjigu, Daylight Robbery: How Tax Has Shaped Our Past and Will Change Our Future, objavio je Penguin Business.

Podcast “We are in book-burning territory” Fraser Myers
Preporučuje se “The lockdown is causing so many deaths” spiked

Pomozite stranici spiked da probije COVID konsenzus

Dakle, evo nas – 14 tjedana od početka britanskog trotjednog zaključavanja. Nadamo se da svi uspjevate ostati razboriti, i da vam je stranica spiked u tome pomogla. Nedavno smo pojačali produkciju kako bismo postavili izazov COVID konsenzusu. Ali to ne bismo mogli učiniti bez vaše podrške. spiked – za razliku od toliko drugih stvari ovih dana – potpuno je besplatan. Oslanjamo se na naše vjerne čitatelje da financiraju naše novinarstvo. Ako uživate u našem radu, molimo vas da razmislite o tome da postanete redoviti donator. Čak i £ 5 mjesečno može biti od velike pomoći. Ovdje možete donirati. Hvala! I ostanite dobro.

Komentar: “Oni koji ne poznaju prošlost osuđeni su da je ponavljaju”, a za sve visoke civilizacije koje su bile prije nas, rezultat je bio kataklizmički kolaps i povratak jednostavnom životu – za nekolicinu sretnih koji su preživjeli:

sott

Zakučasta kriminalistička slagalica: Nož u leđa (Knives Out)

$
0
0

Film započinje kadrom šalice na kojoj piše „moja šalica, moja kava, moja kuća”, koju njegovateljica Marta Cabrera (Ana De Armas) nosi obiteljskom patrijarhu Harlanu Thrombayu (Christopher Plummer) u njegovu spavaću sobu da bi se potom otkrilo da je gospodin možda preminuo pod ponešto sumnjivim okolnostima. Policijski istražitelj Elliot (LaKeith Stanfield) smatra da je posrijedi samoubojstvo, no njegova pratnja – uvaženi privatni detektiv Benoit Blanc (Daniel Craig), ima dojam da tu ima mnogo više materijala za razmatranje no što se na prvu može uočiti, tim više što niti sam ne zna identitet svoga poslodavca. Spomenuti kičasti natpis na šalici, međutim, pokazat će se višestruko važnim za film. Gledatelju od samoga početka sugerira da će se problematika posjedovanja provlačiti kroz priču, kako to uostalom često biva u situacijama kada je nasljedstvo pokretač radnje.

Nož u leđa poigrava se nekima od standardnih motiva obiteljskih narativa. Događaj koji rezultira tragedijom proslava je patrijarhova rođendana, što uvjetuje okupljanje mnogobrojne obitelji. Njegovi potomci – djeca i unuci, u životu su isključivo prosperirali na temelju djedovog poslovnog uspjeha jer on je proslavljeni autor kriminalističkih romana te vlasnik uspješne izdavačke kuće. Obiteljsko okupljanje ujedno je povod da na vidjelo izađu stare razmirice, razmimoilaženja i frustracije, posebice stoga što Harlan ima posebne planove za nasljednike kako bi ih podučio određenim životnim lekcijama. Obiteljske žurke koje završe potpunom katastrofom te familijarnim rasapom ovdje se nadovezuju na motiv nasljedstva koji stvara rivalstvo i raskol.

Dva klasična motiva redatelj i scenarist Rian Johnson koristi na dvojak način. Oni predstavljaju izvorne brojnih humoristički intoniranih situacija, ali su ujedno postavljeni i u srž kriminalističkoga zapleta. Potonji slijedi strukturu klasičnoga krimića: dolazi do otkrića zločina, nastupa detektiv koji postavlja sumnju na pripadnike određene, u ovom slučaju obiteljske zajednice te potom nastoji prijestupnika navući na priznanje zločina. Nož u leđa stoga je naoko vrlo staromodan krimić, no s opravdanim razlogom. Posrijedi je pastiš krimića u stilu Agathe Christie odnosno njezinih narativnih obrazaca, principa istrage te koncipiranja lika istražitelja. Benoit Blanc, čije je ime odjek belgijskog odnosno francuskog imena Hercule Poirot, jednako je pretenciozan i minuciozan detektiv kao i junak britanske spisateljice. Johnsonovo ostvarenje bogato je citatno jer ne samo da referira na filmske i književne klasike žanra, nego na književnost i popularnu kulturu općenito te je sklono raznim meta-poigravanjima. Harlan je autor kriminalističkih bestselera poznatih po zakučastim zapletima, a jedan od policijskih istražitelja velik je njegov obožavatelj. Bogataš naposljetku završava kao jedna od žrtava svojih romana, odnosno kako se kasnije ispostavlja, gotovo da je i oko vlastite smrti osmislio složen kriminalistički zaplet.

Kenneth Branagh je prije nekoliko godina odlučio pokušati Agathu Christie prilagoditi CGI dobu novom ekranizacijom Ubojstva u Orient Expressu (Murder on the Orient Express, 2017), što je prvo djelo u zamišljenom filmskom serijalu o Herculeu Poirotu. Rezultat je bio osrednji: staromodno djelo koje je bilo zabavno, no sasvim irelevantno. Johnson pak pastišira poznate žanrovske i narativne obrasce kako bi nešto rekao o suvremenosti, pa njegova retro-poigravanja zadobivaju političke konotacije usmjerene na seciranje aktualne društveno-političke situacije. Nož u leđa namjerno prodaje svoj staromodan štih, dok je film istodobno vrlo svjestan društvenog trenutka u kojem nastaje. Mnogo više od kriminalističke filmske zabave, djelo predstavlja britku satiru na klasne i rasne odnose u današnjim Sjedinjenim Državama, pa kriminalistički okvir služi za humorno i hrabro zadiranje u američki mentalitet.

Radnja se gotovo isključivo odvija na Harlanovu imanju – raskošnoj ladanjskoj kući negdje u Novoj Engleskoj u blizini Bostona. Prostorna dimenzija predstavlja referencu na puritance te bjelačku odnosno europsku kolonizaciju američke istočne obale. Uređenjem kuće i ponašanjem članova obitelji sugerira se da kuća simbolizira samu obitelj – njezinu povijest, tradiciju i opstojnost (iako u ironičnom obratu saznajemo da nije tako davno kupljena od pakistanskoga vlasnika!). Johnsonova obitelj je bijela, buržujska i protestantska, uljuljana u bezbrižnost i sigurnost američkoga kapitalističkoga uređenja, pa tako ocrtava poziciju centra odnosno onih koji imaju društvenu moć.

Blancova istraga očekivano je usmjerena na pronalazak prijestupnika, no ispod navedene površine redatelja više zanima demaskiranje licemjerja dobrostojeće bjelačke Amerike. Marta je porijeklom iz Latinske Amerike, a njezina je majka ilegalna useljenica. Harlanova se obitelj prema njoj naoko odnosi velikodušno, pa neprestano ističu kako smatraju da je dijelom klana. Povremeno ipak probijaju drugačiji akcenti: nisu je željeli zvati na sprovod unatoč prisnom odnosu s Harlanom, ne mogu zapamtiti državu iz koje potječe i slično. Problem nastaje kada doseljenica, koja nema nikakvih materijalnih i inih interesa, dobiva bogataševo nasljedstvo, što uvjetuje demaskiranje ponašanja njegovih sada već bivših nasljednika. Kuća je posjed koji stoji za određenu zajednicu, pa je redatelj poima kao metaforu za državu u koju penetriraju doseljenici, što izaziva reakcije neodobravanja naoko liberalne Amerike. Time Nož u leđa poticajno secira prikriveni strah od drugih rasa i klasa koji je metastazirao u svim slojevima Sjedinjenih Država, gdje se javlja desničarska floskula da će nam drugi uništiti kulturu i tradiciju te nametnuti svoj način života. Za razliku od materijalistički nastrojene Harlanove obitelji, Marta je isključivo vođena empatijom.

Film pokazuje da je Rian Johnson mnogo bolji kada radi s manjim budžetom te s nezavisnim studijem (Looper, 2012) nego kada je primoran na kompromise unutar velikih holivudskih studija (Star Wars: The Last Jedi, 2017). Nož u leža ima pedantno i promišljeno vođenu radnju, koja brojnim obratima drži gledatelja u neizvjesnosti. Razigrana ansambl glumačka postava, koju čine Daniel Craig, Jamie Lee Curtis, Toni Collette, Don Johnson, Chris Evans, Ana de Armas, Katharine Langord, Christopher Plummer, efektno je iskorištena da se ispremreže različite perspektive na isti događaj te oblikuje zakučasta kriminalistička slagalica, koja traži društveno osviještenoga gledatelja.

filmovi

I nakon Plenkija – Plenki

$
0
0
Vlast HDZ-ova desnog centra i lijevoliberalnih opcija možda je dobitna kombinacija za RH.

Parlamentarna izborna prašina polako se sliježe i više uopće nije bitno niti ikoga još osobito zanima okolnost da je Andrej Plenković i samoga sebe iznenadio s osvojenih za HDZ čak 66 saborskih mandata. Štono za  dlaku: apsolutne pobjede. S pravom sastavljanja tzv. jednostranačke vlasti/vlade. Već je iste ponoći između nedjelje i ponedjeljka 5./6. srpnja bilo urbi et orbi jasno da Plenkovićev drugi premijerski mandat više no armirano jamči nova/stara tzv. stabilna saborska većina. Skovana od tih 66 HDZ-ovih saborskih zastupnika plus po jedan HNS-ov (Predrag Štromar) i mandat reformista (Radimir Čačić) te osam mandata istih onih etničkih manjina koje su bile HDZ-ovi podupiratelji i prošle četiri godine. S neizbježnim “jedinim” Srbinom u RH Miloradom Pupovcem i njegovih još dvoje zajamčenih zastupnika te “jedinim” hrvatskim Talijanom Furiom Radinom koji u toj predstavničkoj ulozi ne napušta tzv. Visoki dom od davne 1992. godine i sada najavljuje umorovljenje nakon što odradi Deseti saborski saziv. Opet uz vladajuće.

S Pupovcem i Radinom je neizbježan uz Plenkovićeve/HDZ-ove skute i Veljko Kajtazi, “jedini” hrvatski Rom nakon naprasne smrti Kasuma Cane na proslavi rođendana jedne novinrke. Kajtaziju je priznata sposobnost zastupati ne samo Rome nego i 11 inih etničkih skupina… Dakako, uz vladajući HDZ su opet i manjinski Česi, Mađari, Albanci… Elementarna matematička operacija zbrajanja, koja se uči u II. razredu pučke škole, reći će kako je 66 + 1 + 1 + 8 = 76, a to je minimalna većina od ukupno 151 zastupnika u Hrvatskom saboru neophodna za izglasavanje odluka po premijerovoj volji, daljinski upravljanoj posredstvom šefa HDZ-ovog kluba zastupnika. I to je to. Sutra je isti novi dan. Kapne li u pobjedničku košaru tzv. stabilne saborske većine još koja zastupnička ruka sa strane, a hoće – nevjerojatne su poslijeizborne interesne permutacije/preprodaje  zastupničkih mandata koje se promjenom političkog dresa ne mora vratiti listama na kojima su im birači dali glas – već negdje najesen će premijer u drugomu mandatu moći komotno računati na parlamentarnu potporu i više od 80 ruku. Koje ovog puta neće biti tzv. žetončići-bandićići budući da je nesuđeni “gradonačelnik Hrvatske” propao na izborima, zajedno sa svim judama iz tzv. mainstream, ali i marginalnih polit-ideoloških opcija.

To će reći da je više no uvjerljivi pobjednik nedavnih unutarstranačkih izbora u HDZ-u i sada također parlamentarnih Andrej Plenković već iste ponoći između nedjelje i ponedjeljka 5./6. srpnja imao kostur i saborske većine i gotovo cijele vlade. U novom/starom će postavu u odnosu na tehničke ministre s kraja mandata 14. vlade biti manje bitnih preinaka – jamačno više neće biti mjesta za Gordana Grlića Radmana, Dražena Bošnjakovića, Darka Horvata etc. – ali ključno je da u vlasti neće biti uzdanicâ Domovinskog pokreta Miroslava Škore, pa ni toga lakonotnog pjevača koji se samodopadno unaprijed proglasio premijerom. Nije mu se posrećilo postati predsjednikom RH, pa čovjek pomislio da može biti premijerom? Hrabro. Možda ne i promišljeno. Dakako, ako ni Škoru niti raznolike apetitlije što su se natiskali oko njega ne zadovoljava samo saborska plaća i set pripadajućih povlastica uz nju. Računali su na puno više, a fasovat će puno, puno manje. Neće odlučivati o tomu što su već unaprijed naumili: kakva će biti Hrvatska po njihovom obrascu.

Na H-Alteru smo 28. siječnja 2020. objavili iz pera ovog autora kolumnu Plenković i nakon Plenkovića i znatno prije no što se to dogodilo kazali zašto će šef HDZ-a pobijediti tzv. tvrde, desnije od desnih oponente na unutarstranačkim izborima te anticipirali i pobjedu na parlamentarnim izborima koji su – nepredviđeno, silom HDZ/Plenkovićevih kalkulacija za iskoristiti političke dividende iz borbe protiv bolesti SARS-CoV-2 – nadošli pola godine prije krajnjeg roka, 13. prosinca 2020.

“U međuvremenu je trenutni predsjednik HDZ-a i premijer Plenković – po obrascu iz bivšeg režima, je li, masovne radničke potpore odlukama Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije – brzinski optrčao terenske organizacije HDZ-a uzduž i poprijeko domaje i unovačio/trasirao  si glasačku volju članstva, uključivo ministre, saborske zastupnike i ine stranačke podobnike na državnoj apanaži raznih razina, a sve pod jednom egidom: Plenković i poslije Plenkovića”, objavili smo prije pola godine. “I što onda hoće li Andrej Plenković ostati ili propasti!? Ako ostane, ništa se tzv. običnom/malom čovjeku neće u životu promijeniti nabolje, neće mu režije biti jeftinije ni tanjur bogatiji; ako propadne, doći će netko drugi s istim velikim obećanjima ‘Hrvaticama i Hrvatima’ koja, naravno, neće ispuniti.”

Plenković je pobijedio na dovoljno uvjerljiv način da mu – to je izrijekom kazao novinarima – ne trebaju ni Miroslav Škoro niti itko iz Domovinskog pokreta. I na sâm dan izborne šutnje i te izborne nedjelje nikomu nije bilo ni u snu da HDZ-u, bude li relativni pobjednik, a ne “crveni” Bero s tzv. Restart koalicijom, neće trebati upravo domovinskopokretni mandati za utemeljenje tzv. stabilne saborske većine. Time Plenkovićevu promociju za drugi premijerski mandat i sastavljanje nove vlade. Neočekivano s bilo koje strane, birači su pomazili Plenkovića i HDZ te time – svako zlo, je li, za neko dobro? – pružili tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenuoj veliku priliku za razvijati se u demokratski/gospodarski normalnu zemlju. Neka se, naime, nova/stara vlada bavi ključnim za državu i sve njezine žitelje – gospodarstvom, zaštitom zdravlja, životnim standardom i demokratskim normama, a Škorini domovinskopokretnici onim što su demonstrirali da jedino znaju – ideologijom, ustašama i partizanima, Srbima, pobačajima, LGBTQI i inim manjincima, neka hodaju uzduž i poprijeko za ovo ili ono, zazivaju referendume i zabrane, proganjaju tzv. rodnu ideologiju, jurišaju pravac u inkvizicijske anateme “heretika” i “vještica” etc. Tko voli, neka izvoli. I to je nekakva demokracija. Izbori su ukazali na raspored snaga.

Andreju Plenkoviću se drugi put posrećio Plenković i ta bi činjenica – ako upregne i ostatak liderske inteligencije, svijesti i savjesti kojima jamačno raspolaže, ali ih je dobrim dijelom uskratio svom prvomu premijerskom i mandatu šefa HDZ-a – morala biti jamstvo da će tzv. drugo poluvrijeme, kako naziva etape svog upravljanja državom, biti znatno uspješnije. Ako je točan, a jest, koalicijski HNS-ov slogan kako se “Hrvatska voli radom”, ne “domoljubnom” larpurlartistikom i lažnobraniteljskim busanjem u prsa što nisu vidjela prvih crta bojišnice ni transparentnog tzv. ratnog putavlast HDZ-ova demokršćanskog tzv. desnog centra i tzv. lijevoliberalnih opcija možda je dobitna kombinacija za RH. U odnosu na 10-15-postotno zastupljenu u biračkom tijelu tzv. radikaln(ij)u desnicu, čak pretenciozno samoprozvanu “suverenističkom” (sic transit) te u jamačno prijelaznom razdoblju dok dominantno ne stasa u demokratski zrelijem/osvještenijem političkom prostoru tzv. zelenoliberalnolijeva građanska svijest tipa ove što je vode samosvjesni mlađi intelektualci svrstani u platformi Možemo! s Tomislavom Tomaševićem (sedam saborskih mandata), ali i skupinama Fokus, Pametno, Stranka s imenom i prezimenom (tri mandata) koje su podalje od SDP-a i suprotan pol od Škorina Domovinskog pokreta.

Plenković nakon Plenkovića ima neusporedivo čišću situaciju no 2016. i kasnijih godina mandata kada je, neukorijenjen u denver plavoj ZNA SE opciji i sumnjivi “sin lekarke”, morao voziti plit-ideološki slalom među tima što su glasno spočitavali nehrvatstvo i nedomoljublje svima antiprotivnim što nisu 1991. godine “krvave” gaće nosali po Veleb’tu, a bilo ih je ohoho i u stranci i još više izvan HDZ-a. Sada to više ne mora činiti i ostaviti se domovinskopokretnog Miroslava Škore, “zezalice” Ruže Tomašić, Hrvoja Zekanovića, Zlatka Hasanbegovića, Željka Sačića, Karoline Vidović-Krišto, Željka Glasnovića, Ivana Penave i takvih prava je mana s neba, na najavljenom Plenkovićevom putovanju prema europski uljuđenoj, politički i ekonomski stabilnoj Hrvatskoj, pravosudno vjerodostojnoj/učinkovitoj i prijateljskoj svim svojim građanima. Postigne li u četiri godine barem pola obećanog netom što je DIP izvijestio o rezultatima obrađenih 96,91 posto biračkih mjesta, unaprijed si je bezecirao što nitko prije njega nije – treći i tko zna koji još i premijerski i mandat šefa HDZ-a.

“Naša pobjeda ne samo da je veliki korak nego ona i obvezuje”, kazao je Andrej Plenković, kojega samo demokratska/zakonska procedura dijeli od formalnog početka obnašanja drugog premijerskog mandata. “Izazovi pred nama su, uz dosadašnji težak put, još zahtjevniji. Takve okolnosti zahtijevaju rad, energiju, elan i požrtvovnost te odgovornost, znanje i iskustvo. Svega dana u iduće četiri godine vodit ćemo računa o velikoj potpori koju smo dobili. Hrvatska treba rješenja za jačanje gospodarstva, jačanje institucija, javno zdravstvo i jačanje manjinskih prava. RH treba vladu koja će voditi politiku novog, modernog suverenizma koji baštini vrijednosti HDZ-a i našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. HDZ smo postavili na vrijednostima koje je upravo on postavio. Znamo da smo na dobrom putu. Doduše, demagoškom neistinom o HDZ-ovim i Tuđmanovim “vrijednostima” – što prigodna populistika te vrste diskursa može podnijeti – pogodio je ravno “uništa”, pa ostaje vjerovati da ozbiljno misli samo u dijelu koji se odnosi na velike izazove, odgovornost vlasti za ključna razvojna rješenja i viziju tzv. novog, modernog suverenizma.

Ta vizija nema blage veze s domovinskopokretnom vizijom Hrvatske u kojoj vedri i oblači “zezalica” (neće zamijeniti, je li, europarlamentarnu boli glava plaću za pet-šest puta manju saborsku) Ruža Tomašić rođ. Budimir. Jest, bivša prva kanadska policajka na motoru, “Liepa Plavka” iz emigracije o kojoj je list Nezavisna Država Hrvatska Pavelićevog zeta Srećka Pšeničnika izvještavao kako u ganc novoj odori Ženske ustaške loze i Ženske ustaške mladeži u tzv. NDH “krasnoslovi” hvalospjeve tzv. poglavniku i njegovoj marionetskoj paradržavi. Jest, ona Ruža Tomašić što se svojedobno s HDZ-ove izborne liste – bez HDZ-a bi bila nitko i ništa u politici – pjenila u Slatini sablažnjivom “mudrošću” o tomu kako je “Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti. O Srbima je bila riječ, narodnoj manjini koja naraštajima obitava u svojoj domovini Hrvatskoj, dulje no svi preci “Liepe Plavke”.

Najavljena Plenkovićeva vizija drugog četverogodišnjeg premijerskog mandata i politike europskog tzv. light HDZ-a, kamo sreće za RH bude li se držao obećanja, nema blage veze s vizijama Hrvatske kakvu će bez potezanja ručne gorljivo zazivati u sabornici domovinskopokretnici što homoseksualce drže teškim  bolesnicima koje treba liječiti i pozivaju se na svjedočenje “svjetskog znanstvenog autoriteta” Judith Ann Reisman, zovu ju u RH i druže se s njom, a “autoritet” se svađa sa studentima i profesorima Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Naziva ih komunistima, neistomišljenike drži neprijateljima. Karolinu Vidović-Krišto, jednu od ikona ekstremne tzv. desnice i zadrtijih klerikalnih krugova koju je HRT zbog niza neprimjerenih solidanja maknuo s TV-ekrana, sada će o trošku poreznih obveznika legitimno iz sabornice zabavljati publikum koji ju nekim razlogom poželi slušati. Bilo da joj vjeruje jer jednako misli kako je ustaško konc-stratište u Jasenovcu bilo “radni logor” lišen masovnih smaknuća Srba, Roma, Židova, nepoćudnih Hrvata, etc., bilo da mu je do smijeha zbog nakaradnih stajališta. A uz će biti i Željko Sačić koji bi štošta imao ispričati o svojoj zapovjednoj (ne)odgovornosti – pravomoćno je oslobođen ratnozločinačkog progona – te izvješću o masakru šestero srpskih civila vrlo pozne dobi 5. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina.

O liku i djelu Zlatka Hasanbegovića – “antifašizam je floskula” (kandidat za tadašnjeg ministra kulture i predsjednik Nadzornog odbora Počasnog blajburškog voda, HTV-ovo Otvoreno, 21. siječnja 2016.) – uopće ne treba trošiti riječi. Možda će šutnjom odraditi svoju saborsku plaću i u Desetom sazivu? Baš kao što je uglavnom odšutio i prethodni mandat i ostat će upamćen tek po uspješnoj ucjeni Milana Bandića da ime Josipa Broza Tita zamijeni na najljepšem zagrebačkom trgu imenom Republike Hrvatske. Ostala skandalozna i povijesno krivotvoriteljska preimenovanja trgova i ulica nisu mu pošla za nakanom: Milan Šufflay umjesto Tomáša Garriguea Masaryka, etc. Osim mostovske klasike u više no solidno plaćenim likovima i djelima trojca Božo Petrov, Nikola Grmoja i opet Miro Bulj, oporbena pozornica tzv. Visokog doma ugostit bračni par Raspudić (Marija Selak i Nino) koji je prepotenciju bez pokrića trenirao u HTV-ovu Petom danu, a predizbornu je kampanju obogatio i maženjem nedavno rođene kćerkice. Čvrsti su i nepotkupljivi Raspudići, a porezne obveznike će mjesečno stajati cca 30 tisuća zajedničke plaće neto, pa živi bili…

Mostovu će “radikalnu čvrstoću – ukupno solidnih, a neočekivanih osam mandata – dodatno će “armirati” vjeroučiteljska akvizicija iz Rijeke, mladi vjeroučitelj Marin Miletić. Žestoki sindikalni bojovnik s 36-dnevnog štrajka koji se s “događanja učitelja” na zagrebačkom Trgu bana Jelačića grleno grozio gazdama Banskih dvora, prethodno se nudio čak i na Pantovčaku, a sada sa zastupničkim mandatom u džepu prijeti pogromom: “Četiri godine ćemo praviti bazu, a onda preuzimamo vlast!”  Mo’š mislit’, ovima u vrhovima tzv. mainstream politike već se zvučno tresu gaće: dok kažeš keks, vlast preuzimaju supružnici Raspudić, Miletić i nezamjenjici Petrov, Grmoja i Bulj. Ako ima, je li, dopuste seka i braco Vučemilović-Škoro iz Domovinskog pokreta koji su i prije “perspektivnih” mostovaca bezecirali ključeve dvojih glavnih vrata na objema stranama  Markovog trga. Narod se najslaže smije kad netko viče “hop”, a nije skočio ili pravi račun bez krčmara koji mu se obije o glavu. I Škorini i Petrovljevi jurišnici osokoljeni čak i neočekivanim upadom na saborsku platnu listu ne znaju za ešalon Možemo!, Stranka s imenom i prezimenom, Fokus, Pametno…? Ni SDP više ne postoji, ako je “crveni” Bero kazao zbogom?

Za četiri godine tko živ, tko mrtav. Uza sve nedaće tipa straha od zaraze, strogih epidemioloških mjera i premale izborne izlaznosti od samo 47 posto, etc., Andrej Plenković i HDZ suvereno drže dirigentski štapić u svojim rukama i više im nitko ne treba sa strane. A doći će mu ne samo iz Škorinog domovinskopokretnog tabora. Tko dođe, dobro dođe, ali neće biti u poziciji trgovati svojim mandatom. Dobit će što dobije, pa nije za čuditi se da ni HNS, ni Čačićevi reformisti, ni HSLS (dva mandata), ni manjinci niti će sutra možebitno IDS ičim uvjetovati svoju potporu vladi. Šansa za Hrvatsku. Itekakva. Velika kao kuća i bilo bi neodgovorno ili ne promišljeno s Plenkovićeve strane propusti ju. Svi osim aktualnog šefa HDZ-a sasvim su neozbiljni vjeruju li kako im netko odozgo šapće na uho poznatu budnicu: “Ustani, bane, Hrvatska te zove, zove”… i za brijanja se ujutro prepoznaju u ogledalu kao “političari budućnosti, “veliki ljudi” za velike, pače povijesne, preporodne izazove.

h-alter


Nije im dugo trebalo

$
0
0

Nakon što je sredinom travnja Gradsko vijeće Slavonskog Broda elektroničkim putem donijelo Odluku o obustavi isplate naknada članovima Gradskog vijeća i članovima radnih tijela, o čemu sam pisao u tekstu pod naslovom  SDP-ovac Roberto Lujić, partner gradonačelnika Duspare: Junačina našeg koronarnog doba, bilo je jasno kako populizam, potaknut epidemiološkim razlozima, povlađuje dežurnim kritičarima privilegija vijećnika, ali i kako je na svom lijevom krilu u nekakvom licemjernom dosluhu s minimumom principijelnosti i solidarnosti sa svima koje je korona degradirala i deklasirala. Odluka je donesena i stekao se dojam da povratka nema.

Međutim, na radost vijećnika, kojima je naknada za samoprijegoran rad i proliveni znoj kod čitanja dokumenata za pojedine točke dnevnog reda za sjednice GV-a, služila za lukrativno popravljanje krvne slike, u ponedjeljak, 13 srpnja, održat će se izvanredna sjednica Gradskog vijeća Grada Slavonskog Broda, na kojoj će se, gotovo je sigurno, donijeti potvrđujuća odluka o Prijedlogu Odluke o opozivu Odluke o obustavi isplate naknade članovima Gradskog vijeća i članovima radnih tijela. Bit će to odluka kao skok u vlastita usta, ili, kvazifilmski skok u škanicl prepun amortizirajućih laži.

Nije im dugo trebalo. Svima njima u hijerahiji predlagača odluke koja vraća stanje na početne položaje svoje ćudi. Isplati se pročitati ova uhljebnička obrazloženja. Ako je Lujićev prijedlog da vijećnici ne primaju naknadu do kraj mandata, bio svojevrstan populistički avers, onda je zaključak gradonačelnika Mirka Duspare o utvrđivanju prijedloga odluke o vraćanju naknada, svojevrsni revers istog povlađivanja predrasudama da su građani pametni ili glupi, ovisno o potrebama oca grada.

Koristi od ovog jadnog, a dvoličnog vijećničkog ping ponga kojim se zabavlja pučanstvo, i od kojeg im glava nekontrolirano ide lijevo-desno, siguran sam, da nema javnost. Javnost je samo izložena propagandnom batinjanju zdravog razuma. Javnost je poput mazohista, a njen manjinski kritički sastojak nemoćan je uvjeriti otupjelu većinu da je izmanipulirana. Što je sljedeće? O tome sigurno neće govoriti mediji u službi gradskih vlasti. I to je problem. Nasreću, u GV-u djeluju i nezavisne vijećnice koje se ne daju vući za nos.

Sve je više dokaza da se virus prenosi i zrakom, osobito su rizične ove tri aktivnosti

$
0
0

“To je korak u pravom smjeru, iako malen”, jer postaje jasno da se pandemija snažno širi i “najbolje objašnjenje za te događaje je aerosolni prijenos”, rekao je Jose Jimenez, kemičar na Sveučilištu Colorado, jedan od potpisnika pisma.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u četvrtak je objavila nove smjernice o koronavirusu koje priznaju neka izvješća o prijenosu virusa aerosolom, ali nije zasad željela dati konačnu potvrdu da se virus prenosi zrakom.

U najnovijim smjernicama o prijenosu virusa, WHO priznaje nova saznanja da u napučenim prostorima postoji mogućnost prijenos virusa aerosolom, primjerice tijekom zbornog pjevanja, u restoranima ili u dvoranama za fitness.

Time je odgovorio na otvoreno pismo 239 međunarodnih znanstvenika koji su pozvali WHO i međunarodnu medicinsku zajednicu da “priznaju postojanje mogućnosti da se virus prenosi zrakom”.

No WHO dodaje da su “hitno potrebna dodatna istraživanja”.

WHO je rekao da se novi koronavirus koji izaziva bolest covid-19 širi izravnim ili neizravnim kontaktom s kontaminiranim površinama ili u bliskom kontaktu s inficiranim ljudima koji virus šire slinom, respiratornim izlučevinama ili kapljicama kada zaražena osoba kašlje, kiše, govori ili pjeva.

“To je korak u pravom smjeru, iako malen”, jer postaje jasno da se pandemija snažno širi i “najbolje objašnjenje za te događaje je aerosolni prijenos”, rekao je Jose Jimenez, kemičar na Sveučilištu Colorado, jedan od potpisnika pisma objavljenog u ponedjeljak u časopisu Clinical Infectious Diseases iz Oxforda.

Nije jasno kako se često koronavirus širi zrakom, za razliku od najčešćeg kapljičnog širenja kašljanjem i kihanjem.

Dr. Anthony Fauci, direktor američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti, rekao je u četvrtak da još nema mnogo čvrstih dokaza o prijenosu virusa SARS-CoV2 zrakom, ali je istaknuo: “Mislim da je razumno pretpostavljati da se to događa”.

Vjeruje se da se vrlo malen broj bolesti širi aerosolom, finim lebdećim česticama. Među njima su ospice i tuberkuloza i potreban je krajnji oprez kako bi se spriječilo izlaganje tim dvjema vrlo visokozaraznim bolestima.

WHO u svojim smjernicama priznaje da se prijenos može dogoditi tijekom specifičnih medicinskih postupaka, primjerice kada se izvodi intubacija. Zato savjetuje medicinskim radnicima da nose respiratorne maske N95 i drugu zaštitnu opremu kada izvode takav zahvat koji se mora raditi u primjereno prozračenoj prostoriji.

Svaka promjena procjene Svjetske zdravstvene organizacije o riziku prijenosa bolesti može utjecati na njegov sadašnji savjet o održavanju fizičkog razmaka od jednog metra.

Vlade koje se u svojim naputcima stanovništvu rukovode smjernicama WHO-a mogle bi također prilagoditi mjere u svrhu suzbijanja pandemije.

Očuvanje izvornog stanja revizionizma

$
0
0

Odbijanje Muzeja Grada Zagreba da vrati spomen-ploču vlastitoj kustosici Mariji Hanževački, koju su ustaše mučile i strijeljale, prilog je prekrajanju odnosa prema antifašističkom nasljeđu.

Piše: Lujo Parežanin

Jedan od ključnih faktora u normalizaciji ksenofobije i fašizma – čije posljedice zadnjih godina, pa i dana, posebno snažno osjećamo – nedvojbeno je institucionalni odnos prema povijesti i baštini, u zabrinjavajućoj mjeri obilježen oportunističkim revizionizmom. Posebno se to odnosi na one ustanove koje bi trebale biti temeljnim mjestima definiranja tog odnosa, poput muzeja ili arhiva, kao i na tretman memorijalne baštine: od čitavih događanja koja ustaški pokret relativiziraju kao “kulturnu opoziciju”, pa do povijesno nivelirajućih spomenika “žrtvama svih totalitarizama”, na svim se razinama institucionalne konstrukcije povijesti provodi njezino više ili manje suptilno “pročišćavanje”.

Jedan od malih, ali znakovitih dugotrajnih primjera takve prakse je slučaj spomen-ploče posvećene Mariji Hanževački i ostalim zagrebačkim muzejsko-konzervatorskim radnicima – Držislavu Švobu, Ivi Šrepelu i Ladislavu Strosseru – stradalima u borbi protiv fašizma u razdoblju od 1941. do 1945. godine. Ploča je postavljena 1958. na ulaz u Muzej Grada Zagreba, instituciju u kojoj je Hanževački radila kao kustosica od 1941. do 1944. godine, kada su je ustaše strijeljale kao pripadnicu antifašističkog pokreta. Kao i brojna druga obilježja tog tipa, uklonjena je tijekom devedesetih, za vrijeme rekonstrukcije i restauracije kompleksa u Opatičkoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu, u kojem je MGZ smješten od 1947. godine. Po završetku radova ploča u skladu s općom društvenom situacijom dakako nije vraćena, nego je elegantno “pohranjena” u fundus Muzeja, čime je iz javnog prostora izbrisano sjećanje na njegovu ubijenu radnicu.

Pitanje uklonjene spomen-ploče, povremeno otvarano nekoliko godina unatrag, ovih je tjedana reaktualizirano brojnim upitima građana na Facebook stranici Muzeja, koje je inicirao nezavisni istraživač Saša Šimpraga. Upiti su prerasli u svojevrsnu neformalnu kampanju Vratite ploču!, intenziviranu s približavanjem Dana antifašističke borbe, u sklopu koje su korisnici društvenih mreža dijelili i digitalni letak s istim natpisom.

Kampanja je nakon nekoliko tjedana uspjela iznuditi javne reakcije Muzeja Grada Zagreba, od kojih je prva objavljena upravo 22. lipnja. No u njoj se iz Muzeja ne izjašnjavaju o vraćanju spomen-ploče, nego tek informiraju o razlogu njezinog uklanjanja, implicirajući da on leži u činjenici da je cilj renovacije s početka devedesetih bio “vraćanje izvornog izgleda kompleksa”, zbog čega su “skinute spomen-ploče i spomen-obilježja[…], skulpture i drugo što se nalazilo na pročeljima i atriju objekta”. Također, braneći se od optužbi da potiskuju sjećanje na svoju radnicu, iz Muzeja ističu kako su joj “dužno poštovanje” odali time što su “za stotu obljetnicu Muzeja (2007. godine) na velikoj izložbi Stoljetnica, prigodnom katalogu i velikoj monografiji Stoljeće Muzeja Grada Zagreba objavili njenu biografiju i fotografije”.

No kampanja se u nedostatku konkretnih odgovora o vraćanju ploče nastavlja, što navodi Muzej da u sljedećem priopćenju proziva neimenovane osobe da su “pod izlikom aktivizma inicirale uzurpiranje muzejske Facebook stranice, u cilju vlastite promocije i davanja na važnosti samima sebi”. Bizarnost ovog tona neprimjernog jednoj javnoj ustanovi u kulturi dobila je svoj argumentacijski pandan u priopćenju Muzeja objavljenom 1. srpnja. U njemu naime ističu kako bi “popustiti pred navalom političkog aktivizma koji svojata pravo na antifašizam te olako i neutemeljeno optužuje Muzej Grada Zagreba za reviziju povijesti, skrivanje vlastite prošlosti i antisemitizam” bilo “neodgovorno prema muzejskoj struci i našim građanima”. Još neobičnije, iz Muzeja poručuju da bi “vratiti ploču danas značilo biti spreman ponovo je ukloniti sutra, popuštanjem pred zahtjevima aktivizma koji bi se pozivao na žrtve Domovinskog rata i na potrebu brisanja simbola komunizma i Jugoslavije”.

U prijevodu, mogao bi se steći dojam da iz MGZ-a poručuju kako će ostati revizionistima danas kako revizionistima ne bi opet morali postati sutra. Još problematičnije svjetlo na izostanak hrabrosti Muzeja baca činjenica da je spomen-ploča, čak i uz višak takta za tankoćutne desničarske senzibilitete, sadržajno razmjerno neutralna: ona naime ne sadrži nikakav “sporan” simbol niti se na njoj eksplicitno spominju socijalistička Jugoslavija, Komunistička partija Jugoslavije, Narodnooslobodilačka borba ili neka druga javno “nepoželjna” povijesna činjenica – premda je od njih, dakako, neodvojiva. Na razini doslovnog sadržaja, dakle, riječ je naprosto o obilježju posvećenom ljudima stradalima u borbi protiv fašizma, od kojih je jedna nekadašnja radnica Muzeja Grada Zagreba koju su ustaše mučile i strijeljale – u tom smislu, njegovo uklanjanje sa zgrade te iste institucije, pod kojom god izlikom, ne može ne biti protumačeno kao poražavajuće.

Zanimljivo, dojam je to koji dijeli i dio braniteljske populacije, usprotivljen implikaciji da bi se preko žrtava devedesetih brisao spomen na žrtve fašističkog terora. Iz Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) na naš su upit odgovorili priopćenjem u kojem zaključuju da argumentacija Muzeja, prema je kojoj spomen-ploča uklonjena zbog obnove kompleksa u Opatičkoj tijekom devedesetih, predstavlja “formulu kojom su se u to doba služili svi koji su grčevito pokušavali pogaziti sjećanje na žrtve fašizma u Hrvatskoj”. Iz VeDRA-e smatraju da ovakvim postupanjem “muzej koji bi se trebao brinuti o povijesti negira vlastitu povijest, bez obzira što navode da su ubijenu kustosicu spomenuli na izložbi organiziranoj povodom stogodišnjice muzeja 2007. i – zamislite – ‘u prigodnom katalogu i velikoj monografiji objavili njenu biografiju i fotografiju’. Dakle sve, samo da šira javnost ne čuje i ne vidi.”

Veterani-antifašisti u priopćenjima Muzeja kao posebno sporno ističu upravo ranije citirano zazivanje žrtava Domovinskog rata: “Dakle, iz muzeja nam žele reći ono protiv čega se udruga VeDRA svojim postojanjem, ciljevima i djelovanjem bori: da su pijetet prema žrtvama Domovinskog rata i antifašističke vrijednosti međusobno isključivi. Nasuprot tome, čuvanje tradicija antifašizma i iz Drugog svjetskog rata i iz Domovinskog rata morali bi biti zadatak kojem cijelo društvo treba biti posvećeno. Marija Hanževački i mnogi drugi žrtve su fašističkog i nacističkog terora okupatora i ustaških kvislinga, baš kao što su brojne žrtve Domovinskog rata stradale od zločinačke ruke velikosrpskog fašizma. Već je skoro naporno ponavljati stalno isto: današnja Republika Hrvatska je prema izvorišnim osnovama Ustava utemeljena i u antifašističkom pokretu i u Domovinskom ratu.”

Predstavnici VeDRA-e pitaju se zbog čega iz Muzeja Grada Zagreba političkom aktivizmu pripisuju negativne konotacije te se s ironijom osvrću na procjenu uprave Muzeja da je spomen-ploču najbolje skloniti “daleko od osjetljivih revizionističkih očiju”. “Na neki bizaran način”, dodaju za kraj, “i to je daleko bolja sudbina od one koju su doživjele tisuće antifašističkih spomenika širom Hrvatske”.

Za Sašu Šimpragu, koji je inicirao kampanju Vratite ploču!, dvojbe nema oko interpretacije njezinog odsustva sa zgrade Muzeja, kao i aktualnog odnosa te institucije prema apelima za njezinim vraćanjem: “Jasno je da je ploča uklonjena na revizionističkom valu i da je ta odluka sada podržana i od strane Stručnog vijeća muzeja, što najjasnije pokazuje da muzeološki kriteriji i kompetencije tamo ne stanuju. Naime, ključno je pitanje po kojim muzeološkim kriterijima je ploča skinuta i institucija je unatoč opetovanim zahtjevima odbija vratiti.”

Ukratko, s obzirom na navedene reakcije i na aktivnost javnosti na službenom Facebook profilu Muzeja Grada Zagreba, moglo bi se reći da postoji jasan konsenzus oko stava da spomen-ploča treba biti vraćena, koji uključuje i istraživače antifašističke memorijalne baštine, ali i dio braniteljske populacije. Uzevši u obzir sadržaj ploče, teško je shvatljivo kako pored čuvanja javne uspomene na mučenu i ubijenu radnicu Muzeja mogu prevagnuti kriteriji poput vraćanja “izvornog izgleda kompleksa”, kao da je on u doslovnom smislu uopće dostižan. Pozicioniranje MGZ-a u ovoj situaciji tako se nažalost prije svega čini kao još jedan prilog kontinuitetu revizionizma u institucijama posvećenima tumačenju ovdašnje povijesti i baštine. Politički učinci tog dugotrajnog prekrajanja našeg pamćenja poznati su, a preokrenuti ih može, izgleda, samo “politički aktivizam” koji će naše institucije dosljedno prozivati zbog njihove uloge u konstrukciji spornog odnosa prema antifašističkom nasljeđu.

kulturpunkt

Mudro i smiješno

$
0
0

Pomozi  mi, siromaše, da ne postanem kao ti.

Samo bijeli i crni nisu moji, a svi ostali su tuđi.

Vi slušajte, a mi ćemo šutjeti.

Bivol kojeg je spremao kupiti pojeo povrće koje se spremao posaditi.

Uplaši, Bože, ali ne umori.

Utanji, Bože, ali ne prekini.

Reklo staklo: ja bih se razbilo samo kad ne bi zazvonilo.

Tko nema što bolje, mora spavati s majkom svoje djece.

Sve je izgubljeno što se u staru vreću istrese, rekao zvonar kad se neki dečko oženio starom ženom.

Nije vještina praviti djecu već ih ne praviti – rekao pop kad mu je postolar došao prijaviti svoje deveto dijete.

Jadan naš djedica: ni oca ni majke nema.

Susjedo, posudi mi svoju djevojku. Čemu? Da napravim drugu.

Pas ne ugrize kad otvori usta, nego kad ih zatvori.

On je budala, ali tetak mu je pametan.

Proći i ne doći ista je stvar.

Kad nam nakit ukradu, uvidimo da nam je bio suvišan.

Krtica rije, rije, dok po glavi ne dobije.

Lako je nagovoriti onog tko rado sluša.

Nitko nije guma za bicikl pa da živi od zraka.

Najviše konjaničkih pjesama čuje se od pješaka.

Genocid u Srebrenici? Nikad čuo!

$
0
0

Jeziva svedočanstva preživelih se ne smeju zaboraviti, a oni koji neprekidno poriču genocid – neka bar znaju šta tačno negiraju. I neka nastave sa svojom sramotom. Ako mogu.  

Piše: Tomislav Marković

Kad čovek sluša srpske političare, dežurne intelektualce na mrtvoj straži srpstva i prati domaće medije može doći do vrlo zanimljivih zaključaka. Jedan od zaključaka glasi: pa ovi ljudi znaju sve! Njima ništa nije skriveno ni nepoznato. Najtajniji planovi CIA-e za njih su otvorena knjiga, znaju šta planira Vladimir Putin, šta se dešava iza kulisa američke administracije, znaju u detalje kakve zavere kuju Vatikan i Soroš, znaju čak i gde zeka pije vodu. Ni daleka prošlost njima nije nepoznanica: svima je dobro poznato ko je bio izdajnik u Kosovskoj bici, šta se jelo na kneževoj večeri, šta je Miloš Obilić rekao Vuku Brankoviću, a šta je replicirao Toplica Milan – kao da su bili lično prisutni na događaju od pre tričavih 630 godina. Jedino što naši sveznadari ne znaju je – šta se dogodilo u Srebrenici u julu 1995. godine. Pa ne može čovek baš sve da zna!

Intermeco 1

Kada smo došli na makadamski put, kamion se zaustavio, i odmah smo čuli ljude kako pričaju iza naših leđa. Primetili smo neke mrtve ljude dok smo gledali dole prema zemlji… Lično sam video mrtve ljude. Video sam te mrtve ljude ispred sebe. Onda su nas postrojili i počeli su sa rafalima sa moje desne strane, i ljudi su padali na levo. Ljudi su me oborili, tako da je jedan čovek pokrio deo mog lica pokazuje, i pao je pred mene i moja ruka je bila preko njegovih grudi. Na mojim leđima je bila krvava mrlja od tog čoveka koji je bio preko mene, i krv je padala sa njega na mene. Jedan čovek, ne znam da li je bio u mojoj grupi ili grupi posle mene, rekao je ‘Dokrajči me’, a srpski vojnik je rekao ‘Polako, polako’. Kada smo svi pali na zemlju, onda je jedan od njih došao i ispalio po jedan metak u ljude koji su se verovatno kretali.

***

A i kako srpski političar, intelektualac ili medijski delatnik da sazna šta se događalo tih davnih, pradavnih dana u dalekom bosanskom vilajetu, čitavih nekoliko desetina kilometara daleko od granice na Drini? Kad je Srebrenica u pitanju, Srbija je još uvek u srednjem veku, putevi su teško prohodni, informacije pristižu sporo ili baš nikako, a vasceli svet se svodi na mali okrug u kojem meropah živi, ne mrdajući iz svog sela, osim eventualno kad treba nešto da potrguje u obližnjoj varoši.

Intermeco 2

Egzekucija se nastavila u noć, ali ne mogu da kažem tačan čas. Ali se nastavilo u noć… Kada su ljudi bili ubijeni, čuo sam grupu vojnika kako dozivaju jedan drugog po imenu, i razgovarali su. Onda sam prepoznao jednog od njih po imenu Gojko Simić, koji je radio sa mnom u istom preduzeću 15 godina… Znam jer su zvali jedan drugog po imenu. Čuo sam Gojko, Vojo, Risto, i zvali su jedan drugog po nadimcima. Čuo sam njega posebno, onog koga znam. Znao sam ga mnogo godina, i njegov glas je bio tipičan. Nije se baš najjasnije izražavao. Rekao je da će poljubiti one od nas koji su pobijeni jer je mislio da smo svi mrtvi. Obojica smo bili istog zanimanja. Nikada se nismo svađali. Uvek smo bili u dobrim odnosima. Bili smo poznanici sa posla, ali se nikada nismo posećivali, jer smo živeli dosta daleko jedan od drugog.

***

Naša samozvana elita možda ne zna šta se baš tačno dogodilo u toj – kako se ono beše zove – Srebrenici, ali vrlo dobro zna šta se tamo nije dogodilo. Šta god da se dogodilo, to ne može biti okarakterisano kao genocid, tako umuju naše umne i bezumne glave. Ako baš mora nešto da se prizna, ako nas taj zli svet pritisne uza zid, ako već nemamo izbora – reći ćemo da se tamo desio zločin; ako baš insistiraju, možemo i da pojačamo kvalifikaciju, nije nama ništa teško, pa ćemo reći da je to bio užasan, užasan, užasan zločin, nama bar frljanje epitetima nije problem, ali nikada, nikada, nikada, jednom rečju – never, nećemo priznati da je u Srebrenici počinjen genocid.

A još nikadije i neverije nećemo priznati da Srbija ima bilo kakve veze sa onim što se u Srebrenici dogodilo, šta god da se tamo desilo, ako se uopšte nešto desilo, a ni to nije sigurno, jer niko ništa ne zna, krhko je znanje, kako lepo reče pesnik, a što vreme duže prolazi znanje postaje sve krhkije, lomnije, gubi se, bledi i nestaje.

Intermeco 3

U skladištu, kada smo ušli, kada je zadnja osoba ušla kroz ista vrata kroz koja sam i ja prošao, on nije imao mesta da sedne, tako da je ostao da stoji. I onda ga je srpski vojnik udario u leđa. I opsovao ga je i rekao mu je da sedne. A taj čovek se okrenuo okolo i rekao, ‘Nemam mesta da sednem’. I onda ga je oborio rafal puščane vatre. I odjednom je bilo mnogo pucanja u skladištu, i nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, bombi, rafala i bilo je toliko mračno da nismo mogli da vidimo ništa. Ljudi su počeli da vrište, da viču, da mole za pomoć. I onda bi bilo zatišje, pa bi ponovo počelo. I nastavljali su tako da pucaju u skladište sve dok nije pala noć. Uspeo sam da dođem do izlazne kapije, do male kabine, bila je pod istim krovom kao i skladište, i tamo sam pronašao svog suseda, i on mi je rekao da legnem. I pitao sam ga da li je ranjen, i nije bio, i on je mene pitao da li sam ja ranjen, i nisam bio ni ja. Ispod je bila krv i nisam mogao više da izdržim. Navukao sam mrtvo telo preko sebe, i tako sam ostao 24 časa u tom skladištu.

***

Neko naivan bi mogao da pomisli kako tu ipak postoji mali problem, jer je u više presuda Haškog tribunala pokolj u Srebrenici okvalifikovan kao genocid, ceo svet zna šta se tamo dogodilo, evo čak je i Kanadski parlament usvojio Rezoluciju o genocidu u Bosni i Hercegovini i proglasio 11. juli Danom sećanja na žrtve genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini. Za celokupan civilizovani svet Srebrenica i genocid su postali sinonimi.

Takvom naivčini nije jasno da je Srbija krajem 80-ih izvršila nacionalističku kontrarevoluciju upravo zato da ne bi bila deo sveta, da bi se otcepila od tog mrskog sveta i civilizacije i zavukla u svoj topli, smrdljivi budžak u kojem može da živi i ubija po svom ćefu, da uredi svoj mali svet po svojim pravilima, ne obazirući se na moral, civilizacijske norme, zakone, pravne regule, humanost, konvencije o pravilima ratovanja i slične izmišljotine strane srpskom biću, propise izumljene samo da bi ograničile slobodu nesputanom nacionalnom biću koje u praktikovanju te svoje novootkrivene slobode ima običaj da se oda etničkom čišćenju, pljački i genocidu.

Intermeco 4

I onda su pitali ljude odakle su, ljudi iz Glogove, ljudi iz Cerska, ljudi iz Bratunca, i ljudi su odgovorili. I onda su rekli ‘Neka ustanu ljudi iz Glogove.’ Jedan čovek je ustao. Srpski vojnik je rekao ‘Izađi napolje.’ On je izašao iz skladišta levo, u pravcu iz koga smo ušli u skladište. Mogli smo da čujemo tupe udarce i njegove krike i jauke. Kada je sve to prestalo, ponovo su se vratili sa baterijskim lampama, zvali su ljude iz različitih mesta. Niko nije priznao da je iz tih mesta, onda bi uperili baterijsku lampu nasumice u nekoga, i onda bi osoba morala da ustane i izađe napolje. Tako su nastavljali da ubijaju ljude.

***

Izolacija od sveta je osnovni cilj nacionalizma, pa je srpska nacionalistička elita učinila sve što može da odvoji Srbiju od ostatka planete; ako je takav poduhvat nemoguće izvesti u ekonomskom i fizičkom smislu, mentalna separacija je izvršena sa maksimalnim uspehom, sve do dobrovoljnog zatvaranja u duhovni i duševni brlog.

Zato srpski poricatelji genocida lako rešavaju taj problem sa svetom, za njih je Haški sud – antisrpski, formiran samo da bi osuđivao Srbe na pravdi Boga, a čitav zapadni svet se zaverio protiv Srba da bi im smrsio konce, jer svetske glavešine nemaju pametnija posla nego da po ceo dan sede i razmišljaju kako da naude Srbima. To možda ne odgovara činjenicama, ali ko još pita činjenice šta njima odgovara. Ovde je na vlasti nacionalistička samovolja koja sama odlučuje šta jeste, a šta nije, bez obzira na logiku, stvarnost, iskustvo i realije.

Intermeco 5

Video sam dva čoveka kako stoje na levoj strani. Tu su bili srpski vojnici, dva sa leve strane, tri sa desne strane, i bio je jedan koji je bio licem okrenut skladištu sa automatskom puškom u ruci i vikao je ‘Dođi kod mene’. I dok smo išli prema njemu, zakratko se zaustavio i nastavljao da ponavlja ‘Dođi ovamo’. I onda sa leve strane, vojnik koji mu je stajao sa leve strane udario ga je sa gvozdenom šipkom po glavi. I srpski vojnik koji je stajao sa desne strane imao je sekiricu, i udario ga je po leđima sa oštricom sekirice. Ušao sam u veliku sobu, ali su nastavili da izvode i ubijaju ljude. I to se nastavilo do popodneva.

***

Rat protiv činjenica jedna je od osnovnih odlika dominantnog pogleda na neprijateljski svet koji treba gledati isključivo preko nišana. Negiranje da je Srbija imala veze s genocidom u Srebrenici ne zvuči baš ubedljivo. Velikosrpska ideologija koja je poslužila kao legitimacija za genocid kovana je u Srbiji, na Dedinju, u intelektualnim i crkvenim krugovima, gde ju je Slobodan Milošević pronašao u živahnom stanju i preselio je u svoju politiku. Karadžićeva Srpska demokratska stranka bila je tek ćerka-firma Miloševićevog režima, lidera im je izabrao Dobrica Ćosić, a pobrinuo se i za ideološku podlogu. Počinitelji genocida u Srebrenici, oficiri Vojske Republike Srpske, primali su plate iz Beograda, u streljanju je učestvovala i paravojna formacija “Škorpioni” koja je bila pod kontrolom MUP-a Srbije, a žrtve su odvožene na stratište autobusima iz Srbije koji su pripadali prevozničkim preduzećima “Sedmi jul” iz Šapca, “Strela” iz Valjeva i “Raketa” iz Užica. Ako ništa drugo, kad plaćaš ubice, a ubice nekog ubiju, biće da to ipak ima neke veze s tobom. O ideologiji i logistici da i ne govorimo.

I kako se naši poricatelji genocida bore sa navedenim faktima? Jednostavno, prosto se njima ne bave, a na svaki nagoveštaj veze između Srbije i Srebrenice prezrivo odmahnu glavom i okončaju svaku raspravu.

Intermeco 6

Ljudima je ponovo naređeno da izađu iz kamiona. I crveni auto se takođe zaustavio, i Ratko Mladić je izašao iz kola, zajedno sa vojnicima koji su ga pratili, i gledali su kako izvode ljude iz TAM kamiona i postrojavaju ih i pogubljuju. Pošto su završili svoj posao, Ratko Mladić je seo u isti crveni auto i vratio se u pravcu gimnazije. Nastavili su da dovode ljude i da ubijaju ljude i to je potrajalo do sumraka. Iza mojih leđa bio je bager koji je kopao masovnu grobnicu.

***

Srpska politička i intelektualna elita ulaže ogromnu energiju i napore u poricanje genocida u Srebrenici, tu su prosto neumorni. Ako se oko nečega slažu, to je da se nipošto ne sme priznati genocid. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić neprestano mantra kako bi, u slučaju priznanja genocida u Srebrenici, svi Srbi bili proglašeni za genocidni narod. Kad je veliki hazjajin Putin boravio u Beogradu, Vučić je bio pun zahvalnosti: “Srpski narod nikada neće zaboraviti da je Rusija 2015. godine po naredbi Putina stavila veto na rezoluciju Saveta bezbednosti UN po kojoj je Srbi trebalo da budu proglašeni za genocidni narod”. A pre neki dan, kad se opraštao sa odlazećim ruskom ambasadorom Alekandrom Čepurinom, Vučić je ponovio omiljenu recitaciju: “Pomogli ste nam kada smo u Savetu bezbednosti UN pokušali da sačuvamo i uspeli da zaštitimo svoj narod i zemlju od večne stigme da smo genocidan narod”.

Nije lako srpskim nacošima kad se zapetljaju u sopstvene mentalne konstrukcije kao pile u kučine, ni Bog ih raspetljati ne može. Jer ta sintagma “genocidni narod” ne postoji, to nije naučni termin, to niko u svetu ne koristi. Što je još luđe, autor ideje o genocidnim narodima je akademik Vasilije Krestić, jedan od tvoraca Memoranduma SANU, čije knjige Vučić čita pred spavanje. Krestić je osamdesetih godina lansirao tezu o Hrvatima kao genocidnom narodu, ali to nigde izvan ovog našeg budžaka nije ušlo u upotrebu, jer takav esencijalistički pristup stvarnosti nema veze s mozgom. Pa niko ni Nemce ne naziva genocidnim ili holokaustičnim narodom, jer je upravo takav način mišljenja koji čitave narode proglašava genocidnim karakterističan samo za kreatore genocida i etničkog čišćenja. Tako da bi Srbi mogli da budu proglašeni genocidnim narodom samo ako bi u Savetu bezbednosti sedeli i rezolucije pisali Vasilije Krestić, pokojni Dobrica Ćosić, neupokojeni Matija Bećković, Brana Crnčević, Momo Kapor, Milorad Ekmečić, Rajko Petrov Nogo, Amfilohije Radović i slični velikosrpski delatnici, na čelu sa Aleksandrom Vučićem.

Intermeco 7

Video sam bager. Bio je iza mojih leđa. Imao je vedro, vrstu lopate. I to je vrsta mašine koja može i da kopa i da prenosi različiti materijal. Radio je dok nije pao mrak. Kada se smračilo, drugi bager je stigao i upalili su farove. U tom trenutku, donosili su tela samo na jedno mesto, i ubijali su ljude na tom mestu i svetla bagera su bila upaljena i nastavljali su da ubijaju ljude. I to se nastavilo dok nisu dokrajčili sve. I kada je zadnji TAM stigao, neko je rekao ‘To je to, niko više nije ostao.’

***

Predsednik potura čitavom narodu sopstvene grehe iz mladosti, kad je bio deo udruženog zločinačkog poduhvata u okviru Šešeljeve Srpske radikalne stranke, pa bi najradije od svih Srba da napravi saučesnike u svojim zlodelima. Kako bi to svi Srbi trebalo da budu genocidni, predsedniče? Zar i oni koji su se suprotstavljali vašoj i Miloševićevoj ratnoj politici, velikosrpskoj ideologiji i šovinističkoj mržnji? Zar i oni koji se danas bore protiv poricanja genocida i nastoje da istina dođe do što većeg broja građana Srbije?

Jesu li i aktivisti i aktivistkinje Žena u crnom, Helsinškog odbora, Fonda za humanitarno pravo – genocidni? Ostanite vi, predsedniče, tamo gde ste, na dnu moralne provalije, i ne pokušavajte časne ljude da povučete za sobom. Nisu svi u ovoj zemlji pomahnitali i odali se crnim snovima o ubijanju drugih jer se malo drugačije zovu, ne mogu se mešati i izjednačavati dobro i zlo.

Intermeco 8

Otvorili su zadnji deo kamiona i naredili su nam da izađemo. I ja sam bio zadnji u kamionu, tako da sam prvi izveden. I pokazali su mi gde treba da stanem, pored nekih mrtvih tela. I svi su bili postrojeni, u nekoliko redova, sa okrenutim leđima. Tamić je odmah otišao, i odmah pošto je otišao čuli smo da automatske puške pucaju. Svi su pali u tom trenutku, i u one koji nisu bili ubijeni, koji su još davali znake života, pucano je pojedinačno, ubijani su pojedinačno. Nisam se usuđivao da se pomerim. Samo sam gledao dole ka zemlji.

***

Premijerka Srbije Ana Brnabić potpunce sledi besprimerni primer svog idola i tvorca Aleksandra Vučića. I ona, kao i stotine njenih kolega, ministara, funkcionera, političara, pisaca, intelektualaca, novinara, javnih radnika – drži se poricanja genocida kao pijan plota. U toj nečasnoj raboti oni se kreću u okvirima davno zacrtanim, obrasci poricanja su svuda isti, kako kod nas tako i u drugim delovima sveta gde su počinjeni genocid i zločini protiv čovečnosti. Profesor Stenli Koen je u studiji “Stanje poricanja” klasifikovao mehanizme, prakse, retoričke figure i obrte koji se koriste u negiranju zločina, a naši negatori se ponašaju kao da su Koenovu knjigu pažljivo prostudirali, pa je sad primenjuju u naopakoj praksi. Iako je očigledno da rodoljupci takve izdajničke knjige ne čitaju.

Poricatelji koriste mehanizam poznat kao “poricanje tumačenja”. To je ono kad priznaju da se u Srebrenici desio zločin, ali odbijaju da ga kvalifikuju kao genocid, već ga tumače drugačije – kao užasan zločin. Tu je i mehanizam koji se zove “optuživanje optužilaca”: tu spadaju sve optužbe na račun Haškog tribunala – sudi se samo Srbima, nisu osudili hrvatske generale ili zapovednike OVK itd. Cilj ovog metoda poricanja je da se “pažnja skrene sa sopstvenog ponašanja”. Zatim, rasprostranjen je mehanizam “poređenje u sopstvenu korist” – jesmo mi činili zločine, ali šta su tek drugi nama radili; mi smo možda zločinci, ali smo mala maca u odnosu na druge.

Intermeco 9

Motor je ugašen, ali svetla su ostala upaljena… Otvorili su prednji deo kamiona i tri vojnika su izašla iz kabine, i ostali su u blizini kamiona, suprotno od mesta gde sam ja sedeo. Bio sam suočen sa njima svo vreme. I jedan iz grupe koja se sastojala od tri srpska vojnika, prišao je onima koji su bili u kabini. Verovatno je trebalo o nečemu da razgovara sa njima. Tri čoveka su odmah prionula na svoj posao. Počeli su da ubijaju ljude. Ubijanje je počelo tako što su pucali u ljude koji su stajali, koji su ustvari bili nagomilani na dnu kamiona. Mislim da je jedan od njih bio teško pretučen. Jedan od njih je već možda bio mrtav. Tako da su bili veoma slabi. Jednostavno su ih pobacali sa kamiona i onda, rafalima dovršili. Drugi i treći čovek su doživeli istu sudbinu, ali druga dva čoveka koja su sedela na klupi pored mene su pokušala da pobegnu. Skočili su sa kamiona i uspeli su da pređu nekih 20 metara od zadnjeg dela kamiona. Mogao sam da vidim sve to. Meni je bilo vrlo jasno šta se dešavalo.

***

Često se koristi i mehanizam poznat kao “poricanje namere” koji se javlja u obliku: Ratko Mladić nije hteo da pobije čitav bošnjački narod, nego samo muškarce, pa se onda zaključuje da nije reč o genocidu. Naše poricatelje, naravno, ne zanima to što “Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida” Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 1948. godine, genocid definiše kao niz zločina počinjenih “u nameri da se potpuno ili delimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa”.

Imamo i mehanizam znan kao “moralni bilans”, gde se genocid tretira kao incident u svetloj srpskoj istoriji, umanjuje se značaj tog događaja, kao jedne male, sitne, nevažne epizode u inače slobodarskoj istoriji naroda. Kao što kaže Stenli Koen: “Na moralnoj mapi našeg života to mesto nije značajno; nemojte nam suditi samo po tome. Računovodstveni obrasci u koje upisujemo svoje rezultate pokazuju da je naš moralni bilans pozitivan”.

Intermeco 10

I rafali su se nastavili i ljudi su padali. Ne znam koliko je to trajalo. Nastavljali su da dovode ljude. Sećam se tog starijeg čoveka, pretpostavljam da je to bio star čovek. I pošto je to bilo gotovo, ne znam koliko je trajalo, možda jedan sat, ili možda deset minuta. Ali sve u svemu, meni je to izgledalo jako dugo. Verovatno su pucali u sledeću grupu koja je bila izvedena posle mene. I u tom trenutku, osetio sam iznenadan bol u levoj nozi. Pomislio sam da me je metak pogodio u levo stopalo. I pomislio sam da meci pogađaju šljunak oko mene. Oni su pucali rafalno, i ja sam jednostavno očekivao da sledeći metak dođe i pogodi me.

***

Koristi se i “poricanje postojanja žrtve”, to često sprovode Šešelj i njegovi manijaci kada govore o tome da su u Srebrenici pobijeni samo zarobljeni vojnici Armije BiH, ili kad se priča o tome da je Srebrenica osveta za zločine nad Srbima. Kao što se istim argumentima pravdaju svi zločini srpskih snaga u Jugoslaviji: sve je to osveta za Jasenovac. A pošto su pobijeni bili krvnici, onda nema žrtve.

Tako zbore tvorci dominantnog pogleda na svet u Srbiji. Srećom, ima kod nas i opozicije koja ima drugačije stavove. Evo, recimo, lider Dveri Boško Obradović, koji izričito tvrdi da se “u Srebrenici nije desio genocid, ali je bilo zločina koje treba objektivno sagledati”. Nema potrebe da citiram kako izgleda objektivnost Boška Obradovića, a to njegovo sagledavanje se svodi na kombinaciju gorenavedenih mehanizama poricanja. Ali, dobro, Boško je stari ekstremni desničar, svojevremeno su Dveri objavile specijalan broj časopisa posvećen Srebrenici u kojem su razni “eksperti” umanjivali broj žrtava tako što su prebrojavali butne kosti, pa ako im se broj butnih kostiju ne poklopi sa brojem pobijenih, odmah ustvrde da se tu radi o obmani i falsifikatu. Činjenicu da je vojska Ratka Mladića prvo pobila skoro 9.000 nevinih civila, a potom njihove leševe buldožerima premeštala u sekundarne i tercijarne grobnice, upravo zato da bi prikrila tragove genocida – dverjani nisu pominjali, jer im se ne uklapa u koncept.

Intermeco 11

Krenuli su istim putem kao kada smo dolazili u školu. Na jednom mestu skrenuli smo desno i stigli do livade. Na toj livadi sam video veliki broj leševa. Autobus se zaustavio na putu u blizini livade, i mogao sam da tu vidim skladište i tu su ležali ljudi, pobijeni. Kada se autobus zaustavio, vojnici su počeli da izvode grupe ljudi koji su bili vezani. Oni su vodili u jednoj koloni. Morali su da stave ruke iza leđa. To su bile grupe od deset ljudi koje su odvođene u oblast gde su bili leševi, na livadi, i tamo su i ubijeni. I onda bi ih ubiljali pojedinačno, i to smo mogli da vidimo iz autobusa.

***

Pored dverjana, imamo i građanski orijentisane političare, na primer Sergeja Trifunovića, lidera Pokreta slobodnih građana. On u jednom intervjuu reče ovako: “Da li Srebrenica ima prefiks genocid ili masakr, to je frljanje brojevima. Srebrenica se dogodila zahvaljujući Aliji Izetbegoviću tako što je Klinton nazvao Aliju i rekao, hoćeš li međunarodnu intervenciju. Hoću, odgovorio je Alija. Spreman da žrtvuješ? Spreman. Ništa manje nije kriv taj gnom koji je prodao svoj narod, nego ovaj naš gnom koji je poklao taj narod. Koja je razlika?”

Na stranu čudovišna moralna ravnodušnost koja izbija iz ovih reči, nesrećni glumac verovatno čak i ne zna da je zapravo citirao Biljanu Plavšić, osuđenu ratnu zločinku, koja je lansirala ovaj falsifikat. A i da zna, verovatno ne bi menjao tzv. mišljenje. Pa neće valjda jedan pravi srpski demokrata i patriota da se kod žrtava obaveštava o zločinu, naravno da će pitati ubicu šta se dogodilo. Mogao bi da svrati i do srpskih zatvora, da čuje verziju priče raznih osuđenih zločinaca, ko zna koliko ubica robija bez razloga, samo zato što sudije više veruju dokazima, činjenicama i izjavama žrtava i svedoka, nego izmišljotinama raznih krvnika.

Intermeco 12

I ja sam odveden na livadu gde su bila tela. Naredili su nam da stanemo, i stali smo. Bila je grupa srpskih vojnika tamo. Bili su u stroju i pucali su u nas iz automatskih pušaka i iz mitraljeza. Kada su otvorili vatru, bacio sam se na zemlju. Ruke su mi još bile vezane iza leđa i pao sam na stomak, licem dole. I jedan čovek mi je pao na glavu. Mislim da je on bio ubijen na mestu. I mogao sam da osetim kako njegova krv teče preko mene. Pucanje se nastavilo i onda su naredili vojnicima da pucaju u ljude pojedinačnoI mogao sam da čujem glas kako govori da ne treba da pucaju ljudima u glave, kako im se ne bi prosipali mozgovi, nego da im pucaju u leđa. Pucali su mi u leđa. Ruke su mi bile vezane na leđima, ali je metak prošao ispod mog levog pazuha, kroz moju košulju, i samo me je ogrebao. I ostao sam tamo, ležeći. Mogao sam da ih čujem kako pitaju da li je bilo ko ranjen. Rekli su da će biti previjeni. I neki ljudi su progovorili i odmah su dokrajčeni. Mogao sam da čujem kako jedan čovek doziva u pomoć. Molio ih je da ga ubiju. I jednostavno su rekli ‘Pustite ga da pati. Ubićemo ga kasnije.’

***

Pored klasičnih primera poricanja genocida, imamo i neke netipične koji bi spadali u žanr iživljavanja nad žrtvama i podsmevanja mrtvima i njihovim porodicama, kao neku vrstu kreativnog srpskog doprinosa svetskoj baštini poricanja. Tu prednjače Šešelj i njegovi radikali u političkoj sferi, a u medijskoj Milomir Marić sa svojom emisijom “Ćirilica” u kojoj gostuju razne individue koje u žongliranju ljudskim kostima vide omiljenu zabavu. Tu razni istoričari i histeričari poput Miloša Kovića tvrde da je zadatak srpskih istoričara da brane srpske državne interese, tako što će revidirati sudske procese u Hagu.

Tu Šešelj veselo tvrdi: “Ti Muslimani uopšte nisu bili vezani, bila je jedna ležerna, opuštena atmosfera, njima je bilo rečeno da će biti pušteni”. Ležerna, opuštena atmosfera – skoro kao u Aušvicu. Tu i Marić nesputano divlja: “Svake godine kada televizija prenosi, kada dođu strani državnici, oni donose mrtva tela ko zna odakle i sahranjuju u Srebrenici”. Ovakve neljudske izjave kao da ne izgovaraju ljudi, već buldožeri u ljudskom obliku.

Intermeco 13

Srpski vojnici koji su čuvali kamione, koji su čuvali stražu oko kamiona su počeli da maltretiraju ljude, udarajući ih sa kundacima kroz ciradu kamiona… Onda su pitali za ljude iz pojedinih sela iz oblasti oko Srebrenice, iz sela Glogova, Osmac i druga sela. Ne znam zašto su tražili ljude iz tih sela. Ako bi bilo ko ustao, onda bi ga izveli. Proveli smo celu noć u kamionima i mogli smo da čujemo krike, jauke, pozive u pomoć. Ponovo krici. Ljudi su vikali ‘Molim vas, nemojte me tući. Nemojte me ubiti. Nemojte me zaklati.’ Bilo je tako strašno, nisam mogao to više da podnesem. Znam da je pet ljudi te noći izvedeno iz kamiona. Nisam video da su ih ubili na licu mesta, ali se oni nisu vratili u kamion. I rafali su se mogli čuti kroz noć, dolazeći oko kamiona, i krici ljudi, i to je trajalo cele noći.

***

Ako znamo da je poricanje poslednja faza genocida, onda postaje jasno zašto srpski političari, mediji, ratni zločinci, advokati masovnih ubica, intelektualci nacionale, novinari, državni zvaničnici, crkvenjaci, pisci, pesnici i ostala negatorska menažerija ulažu ovoliki trud u poricanje genocida. Upravo je ta sila upregnuta u poricanje očigledan dokaz da je Srbija bila upletena u genocid u Srebrenici i da baš zato mnogi učesnici velikosrpskog ratnog pohoda imaju nečistu savest. Samo što su svi njihovi napori uzaludni. Nepobitno je utvrđeno šta se dogodilo u Srebrenici, to čitav svet zna i niko na planeti neće menjati svoj stav o tome.

Intermeco 14

I kada smo ušli u školu, kolona je nastavila; ne baš kolona, ali kada bi neko bio udaren, ušao bi. Bilo je nešto prostora između svakog čoveka. Bilo je vojnika unutra, ali ne znam koliko. I jedan od njih je pitao ‘Čija je ovo zemlja?’ I sam je odgovorio: ‘Ovo je srpska zemlja. Uvek je bila i uvek će biti.’ I on je rekao ‘Pratite me balije, ponavljajte za mnom’ i morali smo da ponavljamo za njim: ‘Ovo je srpska zemlja. Uvek je bila i uvek će biti.’

***

Da li će zvanična Srbija ikada smoći snage da prizna svoju krivicu i da sledi primer svojih najboljih sinova i kćeri koji se već decenijama bore za istinu – veliko je pitanje. Jedno istraživanje iz prošle godine kaže da 40 posto građana Srbije zna da je u Srebrenici počinjen genocid. Taj broj će vremenom samo rasti, taj proces je nezaustavljiv. Samo što Srbija ima tu nesreću da joj je intelektualna i politička elita, koja bi trebalo da prednjači i predvodi, najvećim delom na strani onih koji su počinili genocid. A održavanje u životu ideologije koja je dovela do ratova i agresije na susedne države – vide kao svoju svetu misiju. Srbiji je neophodan suštinski preokret u politici, ideologiji, kulturi, u svim oblastima života. Tek kada se obračunamo sa ideologijom i kulturnim modelom koji su favorizovali monstrume i masovne ubice, možemo se vratiti u svet, suočiti sa zlom počinjenim u naše ime i iskreno zamoliti za oproštaj. I živeti u miru sa susedima i sa sobom.

P.S. Boldovani delovi teksta preuzeti su iz izjava svedoka na suđenju Radislavu Krstiću, koji je pred Haškim tribunalom proglašen krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon te osuđen na 46 godina zatvora. Jeziva svedočanstva preživelih se ne smeju zaboraviti, a oni koji neprekidno poriču genocid – neka bar znaju šta tačno negiraju. I neka nastave sa svojom sramotom. Ako mogu.

Muhić Fatima – ilustracija Šukrija Meholjić

tacno

Viewing all 10979 articles
Browse latest View live