Što nam je, na kraju krajeva, donijela opsesivna novinarska priča o pljački i otimačini privatnih ušteđevina koju planiraju bolesni ekstremisti iz Radničke fronte? Baš ništa osim kratkotrajnog uvida u autistični medijski balončić, napuhan zakašnjelim povodima, nategnutim prijevodima i tragikomično promašenim prognozama

Otimačina

Promašili su medijski analitičari manje-više sve što su uoči izbora najavljivali pa serija krivih prognoza i dijagnoza koja se zavrtjela oko zeleno-lijeve koalicije – konkretno, oko stranke Radnička fronta, odnosno jedne njene krizne mjere – zasigurno nije među važnijima. Svejedno, ona je zanimljiva: ako ni zbog čega drugog, onda kao primjer tipične reakcije komercijalnih medija kada se susretnu s drukčijim ekonomskim idejama. Započelo je – kao što vjerojatno znate – tekstom kandidatkinje RF-a Katarine Peović o mogućim koracima za bezbolniji prolazak kroz krizu, objavljenim u Večernjem listu pod bombastičnim naslovom ‘Manifest nove ljevice’. S golemom većinom predloženih mjera mainstream komentatori su se – interesantno – prešutno složili: nakon iskustva pandemije, valjda, više ne djeluje tako blesavo braniti javno zdravstvo ili ukazivati na apsurd proračunskog pomaganja firmama što su do jučer upisivale multimilijunsku dobit. Problem su izazvale tek dvije rečenice: ‘Oko 51.000 bogataša na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna. Bilo bi potrebno u fondove za saniranje krize preraspodijeliti sva sredstva u bankama koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, što iznosi oko 700.000 kuna.’ E sad, pošto riječ ‘preraspodjela’ ne zvuči posebno prijeteći ni opasno, novinar portala Telegram Jasmin Klarić – koji se prvi javio – čitaocima je pojasnio kako se tu zapravo radi o ‘nacionalizaciji’, dodavši samouvjereno da će upravo zbog tog prijedloga politički oponenti kompletnu koaliciju napasti kao ekstremiste. Koalicija, a i sama autorica, ovo su brzo demantirali. Pod ‘preraspodjelom’ se, kažu, zapravo mislilo na progresivno oporezivanje: standardnu, umjereno lijevu poreznu politiku kojom se, s jedne strane, kapital ušuškan u štednji potiče na investicije, ne bi li tako pokrenuo ekonomiju, a s druge se strane transferom novca pomaže najugroženijima. Objašnjenje nije prošlo: do kraja, kao po komandi, kritičari će ponavljati kako je zapravo riječ o ‘krađi’, ‘zapljeni’, ‘otimačini’. I to je – jasno – sasvim u redu. Političarima načelno ne valja suviše vjerovati, pa nema razloga ni da se unaprijed vjeruje u razjašnjenje političara iz zeleno-lijeve koalicije. Osim što postoji sitan problem, strogo logičke prirode. Ako iz teksta u tekst, uporno i bez iznimke, ponavljate kako riječ ‘preraspodjela’ ustvari znači ‘krađu’ i ‘otimačinu’, onda time dokazujete samo to da ne znači: kada bi značila, naime, ne bi je trebalo neprestano prevoditi.

Prijevodi

Kao što ju je prevela Klarićeva kolegica s Telegrama Sanja Modrić proglasivši već u idućem članku čitavu zamisao toliko ‘bolesnom’ da nalikuje zabrani abortusa i premlaćivanju migranata: usput je, ničim izazvana, ustvrdila i da Peović ne podnosi novinarska pitanja. Kao što ju je preveo portal Index kada je, dva dana uoči izbora, iskopao neki stari Facebook-komentar jednog od članova platforme Možemo!, u kojem je ovaj kritizirao odluku svoje stranke da koalira s Radničkom frontom. Kao što ju je na tragu tog zakašnjelog otkrića preveo Indexov Vojislav Mazzocco, spomenuvši doduše u tekstu ‘Zbog otimanja ušteđevine trese se zeleno-lijeva koalicija par dana prije izbora’ stav da ‘preraspodjela’ podrazumijeva oporezivanje, ali ustvrdivši odmah, bez posebnih dokaza, kako je ‘u javnosti s pravom ostalo zapamćeno da bi Radnička fronta otimala novac’. Kao što ju je zatim preveo njegov kolega s portala Branimir Perković, koji je nešto poštenije priznao da otimačina doista nije dio predizbornog programa, ali ga to svejedno nije spriječilo da kompletan osvrt posveti ‘misaonom eksperimentu’ u kojem se takva politika ipak provodi. Kao što ju je na istom mjestu preveo Adriano Milovan, uvrstivši je u šareni izbor ‘najgorih užasa iz programa stranaka’, popraćen upozorenjem da su neke od probranih ideja ‘jako opasne’. Kroz samo dva-tri dana uoči izbora zakotrljala se tako omanja onlajn lavina, komentatori su jurišali a naslovi njušili krah koalicije, da bi priča okončala tamo odakle je i krenula, na stranicama Večernjeg lista, gdje je neizbježni Krešimir Macan rezignirano zaključio: ‘Katarina Peović je u Saboru, što je nevjerojatno, a apsurd života je što Davor Huić vjerojatno neće.’

Apsurd

Nismo sasvim sigurni što točno znači ‘apsurd života’ u kontekstu političkih izbora, ali evo jednog prijedloga: apsurd života mogla bi, recimo, biti činjenica da je spomenuti Davor Huić, čiji su stavovi Macanu očito neusporedivo prihvatljiviji od onih radničkih, još nedavno nonšalantno uspoređivao položaj poduzetnika u današnjoj Hrvatskoj s položajem Židova u nacističkoj Njemačkoj tridesetih godina. U ovdašnjem bogatom medijskom krajoliku, prepunom raznolikih glasova i autorskih stavova, rubrika koju upravo čitate ostala je tada jedino mjesto na kojem je mala Huićeva povijesna prispodoba proglašena onim što ona uistinu jest: gnjusnom bljuvotinom i intelektualnim izmetom sa samog dna moralne kanalizacije. Nigdje dakle uvaženih kolega da je beskompromisno ocijene ‘bolesnom’, nikog da je kvalificira ‘jako opasnom’, pa onda nije bilo ni potrebe da Huić naknadno razjašnjava svoje stavove. Naprotiv: čovjek se kandidirao na listi nečega što se u domaćoj višestranačkoj ponudi spokojno predstavlja kao ‘politički centar’. Toliko – ukratko – o lokalnim relacijama medijske hegemonije. Za razliku od Huića, Peović i zeleno-lijeva koalicija još su dugo nakon sjajnog rezultata na izborima strpljivo odgovarali na novinarska pitanja o famoznoj preraspodjeli: posve suprotno onome što je tvrdila Sanja Modrić. I to ne zato što bi – kao što je potpuno krivo predvidio Jasmin Klarić – to od njih tražili politički suparnici: zašto bi, uostalom, i tražili, kada ideja krizne porezne pomoći dobrom dijelu birača, logično, zvuči prilično privlačno? Čitava priča oko skandaloznog ljevičarskog prijedloga aktiviranja uspavanih krupnih štednji nije tako pretjerano isprovocirala političke protivnike, niti je, u suprotnosti s medijskim najavama, posebno zasmetala glasačima, a nije djelovalo ni da se zeleno-lijeva koalicija – kao u naslovu onog Mazzoccovog članka – opasno ‘trese’ uoči izbora: naprotiv, tamo su je prikazali kao sasvim normalno razilaženje u stavovima svojih članova koje se rješava uobičajenim, demokratskim putem. Uzalud, utoliko, panične medijske objave i najave, uzalud kratki kurs iz prevođenja publike s onu strane logike, uzalud svi ‘misaoni eksperimenti’: što nam je onda, dovraga, priča uopće donijela?

Raskorak

Baš ništa osim kratkotrajnog pogleda u autistični medijski balončić. Jer ako ‘krađa’ i ‘otimačina’ postoje samo u novinarskoj interpretaciji, ako revoltirana javnost bjesni isključivo u lakozapaljivim tekstovima i ako se koalicija trese jedino u klikabilnim naslovima, onda je kompletan slučaj evidentno razveden od političke stvarnosti. A osnovni problem s medijskim bubbleom u tome je što su medijskom bubbleu neophodni problemi: tamo gdje novinarstvo pogone klikovi nužni su žestoki sukobi, ljevičarske pljačke i tektonski potresi. Pa dobivamo, naposljetku, nešto kao bubble trouble: aferu napuhanu zakašnjelim povodima, nategnutim prijevodima i tragikomično promašenim prognozama. Nema pritom ničeg specifičnog u načinu na koji su novinari izvukli dvije rečenice iz javnih istupa zeleno-lijeve koalicije, preparirali ih za potrebe veće čitanosti pa samoinicijativno pretvorili u centralnu temu nove lijeve politike. Osim što su sličnog tretmana evidentno pošteđeni heroji poduzetničke ideologije poput Davora Huića i osim što je priča ovoga puta bila premazana standardnim mainstream prezirom prema svakoj ekonomskoj zamisli koja, iz srednjostrujaške perspektive, stoji u raskoraku s realnošću. Dirljiva je utoliko ironija da su – kada se sve zbroji, a Huić oduzme – u smiješnom raskoraku s realnošću na kraju ostali samo mainstream mediji.

portalnovosti

Lista koju je okupio Miroslav Škoro podbacila je u odnosu na vlastita očekivanja i neće upravljati državom, ali 16 izabranih zastupnica i zastupnika svejedno će širiti reakcionarne, nacionalističke i antimanjinske poruke sa saborske govornice. Donosimo izbor onih koji u tome prednjače

Možda su ostali bez vlasti, ali ne planiraju izgubiti obraz. Pod obrazom Domovinskog pokreta podrazumijevaju se razni oblici progona društvenih skupina koje ne odgovaraju njihovim reakcionarnim pogledima na svijet. Novosti, stoga, donose biografske crtice 11 zastupnika Domovinskog pokreta koji najviše obećavaju.

Na pitanje Velimira Bujanca da komentira prethodni javni istup u kojem je najavio džihad protiv ‘antihrvatske’ kulture i civilnog društva, Škoro je odgovorio: ‘Nema njih i nas. Postoji samo nas.’ Tad je još mislio da će ući u vladu

Miroslav Škoro

Nakon niza medijskih objava koje su ukazale na tragikomične proturječnosti karijere predsjednika Domovinskog pokreta, vjerojatno ni najzagriženiji pobornici više ne vjeruju da Miroslav Škoro vjeruje u ono što promovira. To, međutim, ne znači da političke poruke koje odašilje nisu opasne i skandalozne. U samo godinu dana političkog angažmana uspio je otklizati u proustaški revizionizam, podučavati što bi trebale raditi silovane žene i najaviti ukidanje političkih prava cjelokupne srpske manjine u Hrvatskoj. O kakvoj viziji društva je riječ ponajbolje govori izjava koju je Škoro dao noć uoči izbora. Na pitanje Velimira Bujanca da komentira prethodni javni istup u kojem je najavio džihad protiv ‘antihrvatske’ kulture i civilnog društva, Škoro je odgovorio: ‘Nema njih i nas. Postoji samo nas.’ Tad je još mislio da će ući u vladu. Sada ove prijetnje nalikuju na isprazne stihove ražalovanog pjevača lakih nota. Problem je u tome što će takvi stavovi u narednom parlamentarnom sastavu biti obilato reproducirani iz različitih usta nemale količine nacionalista, vjerskih ekstremista i slobodnotržišnih fanatika s liste Domovinskog pokreta. Na prave poluge moći ta ekipa više ne može računati, pa će glavni fokus biti na daljnjoj popularizaciji i forsiranju priče oko referenduma i ‘narodne volje’, odnosno pokušaja realizacije niza dosadašnjih klerikalno-desničarskih kampanja protiv srpskih, seksualnih, reproduktivnih i radničkih prava.

Mario Radić

Politički tajnik i financijski arhitekt Domovinskog pokreta i dalje je poprilična enigma. Dobar dio dosadašnjih rijetkih istupa potrošio je u demantiranju sumnji da je projekt Miroslava Škore tek jedan od mnogih pokušaja Rusa i Mađara da na vlast dovedu krajnju desnicu, destabiliziraju demokraciju i osiguraju dugoročni energetski monopol. Na ideološkoj razini, međutim, nije krio tko su mu uzori. ‘Svjetonazorski gledano, mislimo da trebamo u Višegradsku skupinu, a pokušava nas se izuzeti iz toga’, poručio je nedavno u proustaškom Hrvatskom listu, misleći na asocijaciju istočnoevropskih zemalja kojima pripadaju i Mađarska te Poljska. Te dvije države u čvrstim su rukama krajnje desnih reakcionara i oligarha, koji krčme javne resurse uništavajući demokratske institucije, ljudska prava, političku opoziciju, civilno društvo i manjine. Radi se, ukratko, o sadržaju emisije Bujica, glavne propagandne platforme Domovinskog pokreta na televiziji Z1, u posrednom vlasništvu Radića i PPD-a, firme koja je povezana s Gazpromom, ključnim Putinovim oruđem za širenje propagande. Gospodarski resursi, kao krunski dio ovakvih operacija, dolaze u paketu sa sudioništvom u izvršnoj vlasti koja im je izmakla. Nakon izbornog rezultata Domovinskog pokreta, pitanje je hoće li i koliko radišni poslovni čovjek Radić fizički boraviti u saborskoj opoziciji, lišenoj priželjkivanog utjecaja. Ako se i pojavi koji put, ideološka pravovjernost je garantirana. Radić, naime, voli ponavljati besmislice o sukobu globalista i suverenista u Hrvatskoj, naznačiti da je Milorad Pupovac poticatelj netrpeljivosti u Hrvatskoj i sugerirati da bi Zlatko Hasanbegović bio poželjan ministar kulture.

Zlatko Hasanbegović

Povjesničar koji je karijeru napravio u HDZ-u Tomislava Karamarka. Nakon što je smijenjen s pozicije ministra kulture, gdje je u kratkom razdoblju marljivo radio na uništenju neprofitnog novinarstva, podrivanju nezavisne kulture i financiranju pročetničkih publicista, ostatak mandata proveo je u Saboru. Osnovao je novu stranku i klub s Brunom Esih, od koje se, manirom tipičnog pravaša, ubrzo odcijepio. Osim nekoliko neprispodobivih govora, Hasanbegović u parlamentu ništa nije napravio. Žarko Pukovski često je ukazivao na impresivnu lijenost dotičnog, što nije previše smetalo njegovim intelektualno zapuštenim podržavateljima. Samo jedan njegov potez – iznuda Milana Bandića da za održavanje većine u gradskoj Skupštini makne Trg maršala Tita – takvima predstavlja kredit za najmanje deset godina hibernacije. Principijelni Zlatko tako je postao prvi žetončić Milana Bandića. Na poziciji moći je izrazito maligna i destruktivna politička pojava, a u saborskoj opoziciji će opet biti naporni nacionalist koji u pauzama između političkog drijemeža napada antifašizam, Srbe i nevladine organizacije. Osim one koju vodi Željka Markić.

Ivan Penava

Penava je na glasu kao političar enormnih ambicija koje se značajno razilaze s političkim kapacitetom. Umislio je da će, u koaliciji s ekstremnim braniteljskim organizacijama, srušiti Plenkovića. Najprije kroz HDZ, a onda preko novih pokrovitelja iz Domovinskog pokreta koji u cijelosti odgovaraju njegovom političkom profilu. Oba pokušaja su propala, pa mu je sada preostalo da iz antisrpske i huškačke opozicije gradi ključni politički cilj: lišavanje Vukovara ćiriličnog pisma i manjinskih kvota u predstavničkim tijelima. To je još jedan razlog zašto Domovinski pokret inzistira na referendumskim inicijativama, jer računaju da će tako Srbima uskratiti postojeća politička prava. Teško je, međutim, biti dugovječni politički radikal u Hrvatskoj izvan okrilja HDZ-a. Već dobrano poljuljane ambicije Penave i Domovinskog pokreta na kraju bi se mogle svesti na regionalnu priču prije konačnog nestanka. Nešto kao HDSSB.

Marijan Pavliček

Zamjenik gradonačelnika Vukovara od 2014., a javnosti je postao poznatiji po video-snimci s vlastite svadbe iz 2012. godine, na kojoj je u društvu nekolicine lokalnih političara pjevao ustašku pjesmu ‘Evo zore, evo dana’ slaveći zločince Juru Francetića i Rafaela Bobana. Naslijedio je Ružu Tomašić na čelu Hrvatske konzervativne stranke koja pripada Hrvatskim suverenistima. Otad ova partija, gotovo potpuno neutjecajna izvan granica Vukovara, služi kao Penavin huškački satelit prema lokalnom stanovništvu srpske nacionalnosti. Sudjelovao je u brojnim antisrpskim operacijama krajnje desnice u tom dijelu Hrvatske, od ćirilice do tobožnje brige za neprocesuiranje ratnih zločina. Prava pozadina je nasrtaj na neželjenu manjinu, s naglaskom na njihove političke predstavnike. Pavliček je izjavio da je Hrvatska ugrožena od SDSS-a zato što ta parlamentarna stranka promovira velikosrpsku politiku na području Vukovara.

Ruža Tomašić

Provela je zadnja dva ciklusa u Evropskom parlamentu, u kojem će nemalu plaću i beneficije uzimati još jednu godinu, nakon čega dolazi po saborski mandat. Ruža je proustaška političarka i toga se ne stidi. Kad smo otkrili da je pisala i recitirala naci-poeziju posvećenu poglavniku i da je bila članica ustaške terorističke organizacije, rekla je da se ne odriče ustaša. U minuloj kampanji je imala nekoliko skandaloznih izjava. Osim što je širila teoriju zavjere prema kojoj Milorad Pupovac upravlja hrvatskom vladom u ime Aleksandra Vučića, oduzela je pravo boravka predstavnicima srpske manjine u Saboru i usporedila ih sa sudionicima balvan-revolucije, ubojicama i silovateljima. Narednu godinu mijenjat će je stranački kolega i asistent Marko Milanović Litre. Poput mnogih isturenih predstavnika Domovinskog pokreta, čini se da Marko vjeruje u malu državu i slobodno tržište. Osim toga, bivši član HSP-a rekao je da su 1945. Zagreb ‘oslobodili’ magarci. Nacionalne manjine su mu ‘takozvane’, a koalicija Možemo! tumor na političkoj sceni koji će parazitirati na proračunu. Potonje dolazi od čovjeka koji ide na saborsku plaću s 19 preferencijalnih glasova. To je nešto više od ništice koju Litre utjelovljuje u ideološkom i političkom smislu.

Stjepo Bartulica

Predsjednik Centra za obnovu kulture i član Opus Dei, emigrant koji se ranih devedesetih u Hrvatsku vratio s fundamentalizmom zapadnog tipa: bešćutnom neoliberalnom ideologijom uparenom s katoličkim radikalizmom. Bartulica je hrvatski pionir u tom polju: godinama prije Škorinog istupa sudjelovao je na događajima na kojima su strani gosti podučavali domaćine kako zabraniti pobačaj čak i ako je riječ o plodu silovanja. I Bartulica je protivnik pobačaja, a usput okrivljuje homoseksualizam za pedofiliju u Crkvi. Nakon što se pridružio Domovinskom pokretu, Škoru je povezao s ekipom iz američkog Leadership instituta, koja se oglašava kao organizacija za treniranje potencijalnih konzervativnih lidera. U stvarnosti, riječ je o dijelu znatno šire platforme povezane s ekstremnim korporativnim krilom Republikanske stranke, koja se bavi uzgojem novih generacija političkih sociopata. Mete Škorinih trenera su gejevi, žene, sindikati, radnici i socijalna država. Takvo nešto može se očekivati i od Bartulice u Saboru.

Karolina Vidović Krišto

Novinarka koja je zbog političkog angažmana ovaj put svojevoljno napustila HRT. Prije nekoliko godina to je učinila mimo volje: dobila je otkaz jer je u internoj komunikaciji kritizirala ravnatelja Gorana Radmana. Sudskom odlukom je vraćena na posao, gdje je u nekoliko navrata suspendirana i odstranjena s dotadašnjih pozicija. U njenoj emisiji je, među ostalim, spolni odgoj doveden u vezu s pedofilijom, a Igor Vukić slobodno je širio fašistoidne laži o Jasenovcu. Njeni poklonici, međutim, slave je kao divu hrvatske desnice, smatrajući da je borkinja protiv pedofilije i dominantne komunističke historiografije. Za razliku od Škore, čini se da Krišto doista vjeruje u ono što priča. U nedavnom predizbornom sučeljavanju rekla je da su fašizam i nacionalsocijalizam krakovi ekstremne ljevice. U drugom je sugerirala da teme koje se bave pitanjima nacionalnih manjina ne bi trebale biti u nacionalnom kulturnom interesu, a u trećem istupu izjavila je da se pozdrav ‘Za dom spremni’ treba koristiti ‘uvijek, u svakoj prilici i posvuda’. Sve to skupa možda zvuči sumanuto, ali će četiri godine neometano odzvanjati saborom i četvrtim programom HRT-a. Tako je Vidović Krišto pronašla način da na javnoj televiziji širi svoje ideje bez reperkusija. Dapače, to će raditi za 14 do 17 tisuća kuna mjesečno.

Ante Prkačin

Ratni načelnik glavnog stožera HOS-a i bivši član HSP-a, čija je postrojba u BiH spominjana u kontekstu ratnih zločina nad civilima, vraća se u Sabor nakon više od dva desetljeća. Zadnjih godina vodio je lokalnu televizijsku emisiju ‘Sve se može popraviti’, gdje je redovno radio na rehabilitaciji ustaštva što, uostalom, čini tijekom cijele profesionalne karijere. Prkačin je širio laži da Crna legija nije činila zločine. ‘Gmazovi’ su po njemu oni koji smatraju da je Rafael Boban zločinac, ‘bagra’ su kritičari pozdrava ‘Za dom spremni’, a ‘žohari’ pojedinci koji kritiziraju Zlatka Hasanbegovića. Mišljenja je i da je ‘proslava Dana ustanka koji su vodili četnici puno veća sramota od NDH’, da se zločini ustaša i samo postojanje NDH mogu razdvojiti, da je Jasenovac radio punom parom u prvim godinama Titove Jugoslavije te da je vojska kojoj je sam Prkačin pripadao ‘najviše toga baštinila od povijesne hrvatske vojske, dakle ustaša’. Po objavi pravomoćne presude ratnom zločincu Slobodanu Praljku, Prkačin je s Velimirom Bujancem sudjelovao u prokazivanju tobožnjih domaćih veleizdajnika odgovornih za takav pravorijek, uz spominjanje njihovih imena. Tom je prilikom poručio da Stjepana Mesića treba ‘javno objesiti’ na Trgu bana Jelačića. Iako je ponešto osvježavajuća pojava zato što ne baštini licemjerje svojih istomišljenika koji se upiru odvojiti HOS od ustaštva, to ga ne ekskulpira od činjenice da je u svojoj biti ustaški huškač koji će degutantnim umotvorinama preko Sabora zagađivati javni prostor.

Željko Sačić

Ušao je u Sabor nakon gotovo dvije dekade neuspjeha. Iz HDZ-a se svojevremeno prešaltao u HSLS, preko kojeg se kandidirao 2007. godine. Nakon toga uslijedila je avantura s Akcijom za bolju Hrvatsku i Hrvatskim plamenom koji je osnovao sa Zvonkom Bušićem, Markom Perkovićem Thompsonom i sličnima. U zagrebačku Skupštinu pokušao je preko koalicije Zajedno. Sve je bilo uzaludno. Sačić se, stoga, upustio u ulični pritisak odozdo. Njegovo ime i navada da se gura u prve redove obilježila je gotovo sve veće braniteljske prosvjede kojim se nastojala destabilizirati vlada Zorana Milanovića. Prije nekoliko godina veteranski aktivizam upario je s idejama civilnih klerikalaca, ovaj put usmjerenima protiv HDZ-a Andreja Plenkovića. Sudjelovao je u osnivanju također neuspješne referendumske inicijative Istina o Istanbulskoj. Tema je, međutim, postala važan aspekt retorike krajnje desnice, koju je usvojio i Domovinski pokret. Sačić je utjelovljenje njihove politike: demonizira izbjeglice tvrdeći da su ‘vojno sposobni muškarci koji imaju svoj cilj’, promovira revizionizam oko ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, zalaže se za referendumsku presiju prava društvenih manjina, s naglaskom na srpsku, s kojom inače dijeli i drugu vrstu priče. Sačić je 2009. godine uhićen pod sumnjom da je sudjelovao u zataškavanju likvidacija nemoćnih srpskih staraca u Gruborima. Oslobođen je optužbe, kao i izravni počinitelji u drugim postupcima. Prošle godine Vrhovni sud je u presudi napisao da je ‘na djelu bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva’.

Hrvoje Zekanović

Jedan od rijetkih predstavnika krajnje desnice iz bivšeg saziva koji je preživio izbore. A preživio je tako što je našao novog domaćina. Prethodni mandat odradio je zahvaljujući političkom dogovoru Hrasta i HDZ-a, danas je ušao zbog Škorinog pokreta. Prije četiri godine dobio je 2015 preferencijalnih glasova, a sada je za njega kao predsjednika Hrvatskih suverenista i nositelja liste glasalo 5217 birača. Zekanović je bio glavni saborski megafon za širenje otrovne dezinformacijske kampanje klerikalne desnice o opasnostima Istanbulske konvencije, ‘rodnoj ideologiji’, islamskim teroristima na hrvatskim granicama i sličnim teorijama. Nije, dakako, izostalo ni nerijetko promoviranje netrpeljivosti prema političkim predstavnicima srpske manjine. Sada se Zekanović razmnožio u još tri osobe, s kojima je osnovao saborski klub Hrvatskih suverenista.

portalnovosti

Zatoplilo je (ova imobilizirajuća kiša neće dugo trajati!) i prolaze Brođanke u šetnji asfaltnim ulicama, korzom i kejom, zastaju pred izlozima, osvrću se, sjede ispred kafića s mobitelima zalijepljenim na uho, izlažu tijela pogledima, odmjeravaju i same, odjekuje njihov smijeh s amnezijom na tegobnu zbilju koja će ih možda dočekati već iza prvog ugla, i čovjeku se učini da  u pozadini ovih idiličnih slika, pokreta i poziva, čuje stihove i glazbu Đonija Štulića.

                                                                                                                                                     Lijepe žene prolaze kroz grad
Ja na uglu stojim sasvim sam
prolaze one i gledaju mene
već dugo ja ne vidjeh hrpu tako lijepe žene
Nema sumnje lijepe su ko san.

Ostarjeli otac jedne brodske sredovječne profesorice, bivši diplomat i vječni estet, impresioniran ženskom ljepotom gotovo do bespomoćnosti, znao bi, savladan neodoljivim porivom, prići lijepim ženama i jednostavno im reći da su lijepe i reći da on hoće da one to znaju, eto, s njegovom izravnom potvrdom, i da su mu svojim postojanjem uljepšale dan, život. Morao sam to učiniti i zbog njih i zbog sebe, opravdavao bi svoj čin estetske hrabrosti. Zašto? Zato što ženina ljepota ne pripada samo njoj. Ljepota spada u obilje koje ona donosi na svijet. Dužna je da ga podijeli s drugima, navodio bi Coetzeea

Oslobođene tipičnih modela patrijarhata kao sljednice seksualne revolucije, sa odjevnim stilovima koji se ne razlikuju od (bijelo)svjetskih (neka cvjeta stotinu odjevnih cvjetova!), sa stavom u kulturi i svakodnevnom životu, dovoljno divlje da bi iskazale svoj obrambene instinkte, a opet umilne da budu dostupna ponuda na gradskom marketu budućih „boljih polovica“, uvjetno podređene machističkim obrascima, spremne na kompromis, njegovane, opčinjene receptima iz mass media poput onog o izlječenju kože poput narančine kore, podložne sugestijama o fitnessu, kozmetici, frizurama, dobroj prehrani, modi, masažama, šminki, terapijama na bazi…, sportu, zdravlju, izboru partnera –

Brođanke su grad  pretvorile u ratnu luku u kojoj krstare kao topovnjače spremne braniti istinske vrijednosti postojanja, vjerodostojnosti življenja po mjeri svoje potencijalnosti… Fatalne, misteriozne, inspirativne… lijepe žene prolaze kroz Brod. Priđite im i to im recite!

sbperiskop

Kakav profesionalni i ljudski autoritet mogu imati oni koji su pristali biti iskorišteni kao politički “žetončići” na valu straha od širenja korona virusa i to su naplatili saborskim ili drugim sinekurama?

Mislili ste da je pobjedom HDZ-a na izborima ludilo “s državnim pečatom” završilo? A lijepo sam vas jutro nakon izbora na ovome mjestu upozorio da se to neće dogoditi.

Svi koji se nisu okupili u i oko Domovinskog pokreta ili nisu bili njihovi navijači iz prikrajka te slična bratija trse se ovih dana objasniti kako je super što je Andrej Plenković hametice “potukao” ne samo amorfni i beskrvni SDP (koji je to i zaslužio) već i “nazadnjake” unutar HDZ-a te svoje prebjege i ostale iritantno naporne “nacionaliste po zanimanju”.

Plenković je stvarni pobjednik izbora koji je time postao i neupitni stranački lider te premijer čija je pozicija trenutno čvrsta da čvršća ne može biti. Pa mu se tako može i mjesto u novoj vladi dati predstavniku nacionalnih manjina. I to potpredsjedničko mjesto. Da bi “zacemenetirao” tu priču o novom, boljem HDZ-u.

Dobro zvuči, ali realno ništa ne znači, pogotovo ako to bude funkcija potpredsjednika za društvene djelatnosti a ne neko ministarsko mjesto.

Srbin Slobodan Uzelac bio je potpredsjednik za regionalni razvoj, obnovu i povratak u vladi Ive Sanadera te potom Jadranke Kosor. Kakvi su “rezultati” učinjeni u to vrijeme u Hrvatskoj na području regionalnog razvoja, obnove i povratka nije se teško prisjetiti. I naravno, nije to bila Uzelčeva krivica za kojega se ne može reći da se nije trudio.

Međutim njegovo je imenovanje na tu poziciju bila predstava HDZ-ove vlasti. Gola simbolika bez pravog sadržaja. Ne treba mnogo više očekivati niti od izglednog imenovanja predstavnika nacionalnih manjina na potpredsjedničko mjesto u novoj Plenkovićevoj vladi.

Mnogo će važnije biti hoće li i dalje Plenković i njegova vlada izbjegavati jasno osuditi verbalne pa i fizičke napade, širenje mržnje i huškanje na pripadnike nacionalnih manjina pa i svih drugih manjinskih skupina kao i to hoće li se konačno prestati stidjeti antifašističke prošlosti (i sadašnjosti) naprednih Hrvata te državljana i stanovnika Hrvatske.

Za početak mogao bi se novi stari premijer u “tehničkom” mandatu naprimjer konačno javno ispričati srskom tenisaču Novaku Đokoviću za sve uvrede koje je ovaj doživio (uglavnom “garnirane” šovinističkim ispadima) nakon što je otkriven koronavirus na zadarskog teniskom turniru kojega je Đoković inicirao.

Ta isprika bi trebala uključivati i Plenkovićovo “udaranje po ušima” lokalne zadarske vlasti i rukovodstva Teniskog saveza Hrvatske koji su zdušno pozdravili Đokovićevu ideju o turniru “u doba korone”. Svi su se, na čelu s premijerom i njegovom svitom došli “naslikavati” u Zadar tvrdeći kako će taj turnir biti sjajna reklama za Hrvatsku i maltene će spasiti ovogodišnju tutističku sezonu.

Kad je okriveno da je jedan tenisač stigao zaražen pa je zarazio i druge a zaraza se proširila i na još nekoliko ljudi koji su se tamo zatekli svi su se maknuli u stranu kao “zadnje p….” – od organizatora preko lokalne vlasti do samog premijera – prepustivši Đokovića “prekomjernom i neselektivnom granatiranju” najgnjusnijim zamislivim komentarima.

Kao da je svjetski teniski šampion došao u Zadar na tenku s četničkom šubarom na glavi umjesto šljema te usmjerio topovsku cijev prema čelnicima Teniskog saveza Hrvatske, lokalnim vlastodršcima i samom hrvatskom premijeru ucijenivši ih da moraju dopustiti održavaje turnira ili će on razoriti Zadar.

Ali tko je kriv Đokoviću što nije časna sestra. Da jest mogao je s nekoliko desetaka časnih iz Đakova otići na Kosovo i u povratku sam donijeti koronavirus – i nikom ništa. Od početnih deset zaraženih đakovačkih časnih sestara brojka je narasla na 130 a virus se proširio i gradom, ali načelnik stožera Osječko-baranjske županije Goran Ivanović autoritativno tvrdi: “Časne ne šire zarazu po Đakovu”. I točka.

Naravno da nikoga ne treba osuđivati ako se zarazio pa ne znajući prenio virus dalje, ali netko je valjda organizirao taj odlazak na Kosovo 50 časnih sestara iz samostana Milosrdnih sestara svetog Križa u Đakovu. Ali…taj netko nije Đoković pa nema veze.

Želi li biti shvaćena ozbiljno ova nova stara HDZ-ova vlast trebala je odmah prestati praviti budale od svih nas bez obzira koje smo nacionalnosti, za koga smo glasali i jesmo li časne sestre, sportaši ili recimo…novinari koji nemaju pametnijeg posla od postavljanja nezgodnih pitanja.

No to se nije dogodilo. Nije bilo dovoljno što je besramno manipulirano Nacionalnim stožerom civilne zaštite u svrhu pobjede na izborima već se to čini i dalje. Novi saziv parlamenta još nije konstituiran a premijer se i dalje pravi kao da niti vlada ne postoji (iako stara i dalje formalno funkcionira a i novu će sastavljati opet on). Stožer civilne zaštite i dalje je jedina institucija koja operativno djeluje i to na način da se iza Stožera skrivaju svi, uključujući i samog premijera, dajući mu ovlasti koje po zakonu nema.

Igrajući na strah građana od korona virusa nastavljena je cirkusijada koja je uvredljiva za ljudsku inteligenciju.

Kad je odlučeno da zemlje EU otvore granice (koje su bile zatvorene zbog koronavirusa) prema 15 država, Hrvatska je tom popisu samoinicijativno dodala i BiH jer, kako je tada objasnio ministar Davor Božinović, “uvoz virusa iz te zemlje je manji nego iz Srbije (koja se našla na popisu EU za otvaranje granica – op. a.) a odluka je u interesu hrvatske ekonomije”, dodajući da nije riječ o političkoj odluci vezanoj za izbore u RH.

A onda, poslije izbora, odjednom su svi koji dolaze iz BiH postali potencijalno opasni – izuzev onih sa hrvatskom putovnicom. Logičan zaključak je da odjednom nije važno koliko je zaraženih u zemlji iz koje dolaziš ako imaš hrvatsku putovnicu (iako živiš u toj drugj zemlji koja je po ovoj odluci hrvatske vlasti ipak zdravstveno suspektna a za vrijeme izbora u Hrvatskoj nije bila).

Dakle, želi nam se “prodati” da stanovnike BiH koji su dvostruki državljani hrvatska putovnica štiti od koronavirusa. Drugim riječima želi nam se poručiti da smo neopjevane budaletine ako nismo u ili pri vlasti u Hrvatskoj ili ako ne živimo u Hercegovini držeći u jednoj ladici putovnicu BiH a u drugoj – putovnicu RH.

Ali tu nije kraj priče. Nakon tko zna koliko promjena odluka da može ovako pa onako pa potom i ovako i onako praćenih nemuštim obrazloženjima iz Nacionalnog stožera (čemu su se priključili i Županijski pa i Općinski), a sve uz neprestano ponavljanje kako treba sve učiniti da se spasi turistička sezona, državljanima Srbije, žele li ući u Hrvatsku, sada je potreban negativan test na koronavirus, ne stariji od 48 sati, ili im se propisuje obvezna 14-dnevna samoizolacija.

Nitko neće ići na ljetovanje tamo gdje će, umjesto na plaži, dva tjedna morati provesti – u samoizolaciji. Uz to, nakon što su Crnogorci praktično zabranili Srbima dolazak na svoju obalu Srbija je postala dodatno važno potencijalno tržište za hrvatski turizam. Mislim…kad se već spominje turizam. I ekonomija.

I nemojte sad urlati da ne želite da vas Srbi zaraze jer jednako toliku šansu imate da vas zaraze Hercegovci s hrvatskom putovnicom, sudionici svadbenih svečanosti kao i posjetitelji raznih klupskih i drugih okupljanja gdje realno nije moguće održavati “socijalnu distancu”. Pritom ne moraju biti Srbi. I da… zaraziti se možete naprimjer u nekom noćnom klubu i prije jedan ili dva sata nakon ponoći (na koliko im je ograničen rad). No bit će da je netko mislio da se zaraza širi tek nakon tog vremena.

Ali sigurno se nećete zaraziti na pulskom filmskom festivalu, Motovun film festivalu i Jazz festival u Grožnjanu – jer ih neće ni biti. Bar ne u planiranim terminima. Ovogodišnja sezona Teatra Ulysses na Brijunima (kad smo već kod Istre), koja također treba početi u srpnju, službeno još nije otkazana, ali po svemu sudeći doživjet će istu sudbinu kao i spomenute manifestacije.

Dakle mogu izbori pa i teniski turnir ako se baš “namjestio” da vladajućima pred izbore digne rejting (a poslije ćemo lako, znamo već kako). Svadbe i noćni klubovi – također može, uz kobajagi neke mjere. Kulturni događaji – ne može.

Stožer civilne zaštite nije imao zakonsko pravo donositi neke odluke koje je donosio u početku “korona krize”. Kasnijm zakonskim izmjenama prava su mu proširena. On međutim ne zabranjuje skupove, ali donosi mjere kojih bi se organizatori skupova trebali pridržavati. No, kad i “samo” preporuči da se neki skup ne održi hajde budi “fakin” pa ga održi.

Možeš milijun puta ponoviti, ali uzalud – da je ponižavajuće ne usuditi se oponirati ekipi koja nas je uvjeravala da je OK organizirati u crkvama mise dok istovremeno nije u redu da rade trgovački centri… ekipi koja je u navodnoj želji da spriječi širenje zaraze zabranila rad trgovinama nedjeljom iako to nije dan kad najveći broj ljudi ide u kupovinu… ekipi koja te uvjerava da hrvatska putovnica štiti Hercegovce od koronavirusa iako dolaze iz zemlje s mnoštvom zaraženih a istovremeno državljane Srbije ne pušta u Hrvatsku bez potvrde da nisu zaraženi unatoč odluci da ih se pušta u EU.

Moglo bi se još nabrajati, ali nema potrebe. Kakav profesionalni i ljudski autoritet mogu imati oni koji su pristali biti iskorišteni kao politički “žetončići” na valu straha od širenja korona virusa i to su naplatili saborskim ili drugim sinekurama? A tek oni koji su im nadređeni?

Uzgred, jel’ ono netko spominjao turističku sezonu? I da li je itko posljednjih mjeseci vidio ili čuo hrvatskog ministra turizma?

Nemam više pitanja, samo jedan savjet. Tko posljednji izađe ne mora gasiti svjetlo. Već je ugašeno, samo se čini da nije.

nacional

I sam papa Franjo će kritizirati „klerikalizam“ kao pojavu, te će ustvrditi da je i danas zlo klerikalizma prisutno u Crkvi „a njegova je žrtva odbačeni i ugnjeteni narod“. Može li se dakle, i da li bi zastupnik Raspudić i samom papi Franji prigovorio kako koristi boljševičke izraze i nije li onaj tko ih koristi zapravo i sam boljševik? Za neke desničare, očito i sam papa Franjo nije daleko od boljševika.         

„Klerikalizam je boljševički izraz“, reći će Nino Raspudić, inače profesor na Filozofskim fakultetima u Zagrebu i Mostaru i tako odgovoriti na konstataciju Radimira Čačića da je Most, politička stranka na čijoj listi je Raspudić izabran kao nezavisni kandidat u Sabor RH – „konzervativna klerikalna stranka“. A da je Most upravo stranka takvih karakteristika do sada su to izrekli mnogi, no nikada nitko nije optužio boljševike da je „klerikalizam“ njihov izraz, što uostalom i nije točno, budući je pojam „klerikalizma“, koji se obično vezuje uz katoličku Crkvu, puno starija pojava od Lenjinovih boljševika ili većinaša. To bi se u najmanju ruku očekivalo da bude poznato nekome tko je profesor na više Filozofskih fakulteta. No, Raspudić kome je to vjerojatno dobro znano, to očito svjesno radi jer dobro zna da kada našem hrvatskom čovjeku samo spomeneš ili natukneš riječ „komunizam“, ili riječ „boljševizam“, to nadoknađuje sve nedostatke i argumente kojih nemaš, pa posezanje za tim riječima ima čarobnu moć stjecanja simpatija kod onog našeg malog hrvatskog čovjeka, te isto tako i moć da „klerikalizam“ kao oznaka jedne političke stranke, u ovom slučaju Mosta, posve obezvrijedi i izbriše.

O Mostu kao klerikalnoj stranci puno prije Čačića govorio je i pisao politički analitičar Davor Gjenero. Smatrajući Most političkim krilom Crkve, Gjenero je predviđao da će zahvaljujući tome imati uvijek zagarantiranih 5 saborskih mandata, što se zadnjih izbornih ciklusa uredno i ostvaruje.

I sam papa Franjo će kritizirati „klerikalizam“ kao pojavu, te će ustvrditi da je i danas zlo klerikalizma prisutno u Crkvi „a njegova je žrtva odbačeni i ugnjeteni narod“. Može li se dakle, i da li bi zastupnik Raspudić i samom papi Franji prigovorio kako koristi boljševičke izraze i nije li onaj tko ih koristi zapravo i sam boljševik? Za neke desničare, očito i sam papa Franjo nije daleko od boljševika.

Što je to uostalom boljševizam?

Izgubivši u 19. stoljeću vodeću ulogu u zajednici, Crkva nastoji pronaći novi oblik i način djelovanja kako bi povratila utjecaj koji je imala. To je bila podloga na kojoj je izrastao klerikalizam kao nastojanje Crkve da u novim uvjetima sebi osigura neprikosnoven položaj u društvu i presudan utjecaj na upravljanje procesima u javnom životu zajednice u kojoj djeluje. To je dakle način na koji Crkva nastoji osigurati i priskrbiti sebi nezaslužene privilegije uz moć odlučivanja.

Prošli je tjedan predstavljena knjiga umirovljenog biskupa Slobodana Štambuka „Čujte me otoci“, u kojoj on iznosi zanimljiva promišljanja koja govore o njegovom shvaćanju „sekularne države“. Po umirovljenom biskupu „Crkva i država trebale bi biti sestre; da se jedna brine za tijelo a druga za dušu“. To bi prevedeno drugim riječima kazano značilo kako bi država trebala osigurati materijalna i financijska sredstva što Hrvatska i radi pritisnuta Vatikanskim ugovorima, da bi ona druga sestra Crkva uređivala javni život, primjerice u prosvjeti gdje je već zauzela značajne pozicije bez obzira na Ustavne odredbe o odvojenosti Crkve i države.

Mnogobrojni angažirani katolici su u Hrvatskoj naročito aktivni na pitanjima koja se odnose posebice na bračne zajednice i prava žena na pobačaj. No isto tako treba kazati kako i mnogi svećenici pa i biskupi, rado ulaze na politički teren šaljući krajnje neprihvatljive poruke. Tako je sisački biskup Košić ustaše proglašavao borcima za Hrvatsku, a rado bi vidio i čuo i kako odzvanja pozdrav „Za dom spremni“ i u Hrvatskoj vojsci. Poznati su i svećenici unutar katoličke Crkve koji nesmetano drže mise za Antu Pavelića, a prošle je godine i na Markovom trgu ispred nosa Sabora RH i Vlade RH u Markovoj crkvi održana misa za 15 ustaških generala i pukovnika. Prilikom obilježavanja 25-te godišnjice genocida u Srebrenici, prije dva dana, predsjednik Francuske Macron je poslao video poruku iz Pariza da je „nedopustivo veličanje ratnih zločinaca u regiji“, ali to ne smeta katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i BIH da osuđeni ratni zločinac Dario Kordić bude po crkvama predstavljan kao pravednik i mučenik za vjeru, naciju i domovinu, sa velikim mogućnostima da jednoga dana bude proglašen blaženikom ako ne i svecem.

Kršćanstvo svojim psihoanalitičkim trikovima, pisao je prije sto godina Miroslav Krleža, a što potvrđuje da se i tada događalo isto što i danas, kršćanstvo dakle „ispovijedima i najokorjelijem zločincu ostavlja dobre izglede u nebeski uspjeh njegove kriminalne karijere“.

Katolička Crkva u Austriji je „išamarala“ svoju hrvatsku posestrimu na kulturan način joj poručivši da komemoracijom na Bleiburgu i nedovoljnom distancom naspram ustaške vojske koja se tu predala, sramote Crkvu kojoj pripadaju. Na internetskim stranicama Parlamenta Republike Austrije može se pročitati kako se „Parlament Austrije odredio protiv ULTRANACIONALISTIČKOFAŠISTIČKE komemoracije na Bleiburgu“, te Deklaracijom jasno zatražio od Vlade da zabrani bilo kakva okupljanja na Bleiburškom polju. No, u Hrvatskoj kao da je vrijeme stalo. Vladimir Šeks tako u ime Počasnog bleiburškog voda od Plenkovića traži da političkom intervencijom preko europskih pučana omekša Austriju. Stanje je u Hrvatskoj dakle nepromijenjeno, kao što davno Miroslav Krleža napisa:

„Sagriješiti se može, ali i pokajati, a glavno je da smo skrušeni pred biskupima. Savjesti nam nisu baš čiste ali su mirne a peru se na ispovijedima kao i noge svake subote“.

tacno

Nalazim se s mladom umjetnicom Jasnom Marčić iz Rijeke, koja kaže da bi voljela da je živjela u 19.vijeku kako bi Tolstoju mogla napraviti  drveni stol, na kom bi pisao svoja djela.

Jasna, predstavite nam se.

Pozdrav svima. Majka sam dviju prekrasnih djevojčica uz koje svakodnevno uživam i uz pomoć njihovih želja i ideja svoju kreativnost dižem na različite nivoe. Velika sam ljubiteljica knjiga, muzike, nakita i cvijeća.

Otkuda sva ova inspiracija?

Od uvijek sam voljela imati i poklanjati nešto što nemaju svi i ne nalazimo u svakom dućanu iza ugla. Baš iz tog razloga krenula je ideja oko unikatnih radova. Još kao dijete sam uživala u crtanju, prepravljanju odjeće i smišljanju raznih dekoracija. Kreativno stvaranje je strast koja me pokreće a inspiracija sama navire.

Na koji način radiš?

Preuređivanje i oslikavanje namještaja, izrada dekorativnih aranžmana ili slika, u raznim stilovima počinju onog trena kad si zamislim cijelokupnu sliku u glavi. Često se zna desiti da krenem u jednom pravcu, a završim drugim tokom uz odabir drugih boja koje se pokažu više prikladnim za određeni predmet.

Koliko vremena ulažeš u rad?

Za svaki rad treba različito vremena. Ovisno o samoj želji, veličini i materijalu. Za rekonstrukciju komada namještaja zbog više nanosa boja, treba i po par dana. Slikanje oduzima par sati ali za samu pripremu i osmišljavanje treba neko vrijeme. Vrijeme brzo prođe, jer ja uživam radeći. Veliko mi je zadovoljstvo kada kupac bude zadovoljan gotovim proizvodom.

Imaš li planove u smislu širenja posla?

Život me naučio da se najbolje i majljepše stvari dogode spontano i iznenada. Stoga ne planiram puno unaprijed, ali priznajem da imam ciljeve i lagano idem ka njima. Posvetiti se onome što najviše volim, kreativnosti i pustiti mašti da zaroni.

Imaš li podršku u radu i kako se nosiš s eventualno lošim komentarima?

Od samog početka sam imala veliku podršku svoje obitelji i prijatelja. Baš oni su mi vjetar u leđa. Prihvatim sve kritike i sugestije. Mnogo puta se desi da savjete potražim kod oca koji je profesionalni keramičar, a ima puno iskustvo i na drugim poljima, kao i ruke mog supruga koje uskoče prilikom težih radova. Nisam imala loša iskustva ili komentare. Doduše sama sebi najveći sam kritičar.

Što bi poručila ljudima?

Ako želite nešto drugačije ili imate vlastitu ideju, a ne znate na koji način je izrealizirati, na pravom ste mjestu. Ukoliko vam se sviđaju moji radovi ili vam je potreban savjet, stojim na raspolaganju za svaki upit. jasna.marcic@gmail.com.

Želim vam puno kreativnosti!

Zoran Šprajc prakticira novi voditeljski stil koji sliči na Zorana Kesića, Bornu Sora ili Domagoja Zovaka, a nama se čini da bi bilo bolje da sliči na Šprajca. Kako god, epidemiološku mjeru, otvaranje Hrvatske prema BiH, preveo je na jednostavan i razumljiv politički jezik, a opleo je i po HDZ-ovim epidemiolozima

Sučeljavanje, RTL, 29. lipnja, 20:00

Voditeljica sučeljavanja Damira Gregoret izgledala je, kaže jedan duhoviti komentator, kao gledatelj na teniskom meču: glava joj je u pravilnom ritmu išla u pravcu lijevo-desno, slijedeći verbalnu lopticu koja je skakutala s jedne na drugu stranu terena. Postojao je visok rizik za trzajnu ozljedu vrata, ali prošlo je dobro. Temperamentna i odrješita, Gregoret ipak nije uspjela držati pod kontrolom sukob dvojice šefova najjačih stranaka, čiji je ego u prosjeku normalan. Jedan je dvostruko veći od normale, drugi je dvostruko manji od prosječnog pa je sve skupa u cjelini djelovalo – prosječno. Najupečatljivija mjesta debate bila su Plenkovićeva razmetanja telefonskim razgovorima s Charlesom Michelom (važan eurobirokrat) i Ursulom (šefica Komisije koju su Nijemci kao nesposobnu državnu ministricu poslali u to europsko tijelo, što je običaj koji je postojao i u SFRJ – kadrove koji su smetali u republici slali su na ‘groblje slonova’ zvano Savjet federacije, savezno Predsjedništvo, Ustavni sud, CK SKJ i takva tijela). Davor Bernardić zatrpao se tonama papira, djelujući bolje od očekivanja (vrlo simpatično), ali kad čovjek pogleda na što se oslanja ‘lider opozicije’ koji je imao četiri godine da nauči sve o hrvatskoj politici, gospodarstvu, Ustavu i zakonima, mora biti osupnut – dominirali su šalabahteri iz dva tjedna stare emisije ‘Nedjeljom u 2’! To znači da se četverogodišnji lider opozicije oslanja na jednotjedni istraživački rad novinara (u ovom slučaju Maje Sever) pa se možemo s pravom pitati što su radili svi oni zastupnici, sabornici, savjetnici, budući ministri, ako se šef parade na kraju dana morao oslanjati na novinare s HRT-a. Svi mi znamo da je loše, ali reci ti nama, junačino, što ćeš ti napraviti, hic Rhodus, hic salta. Režiser prijenosa dobro je odradio posao, fokusirajući kameru čas na prezrive Plenkovićeve osmijehe, čas na šalabahtere protivnika ili Berino lice. Dva sata sadržajne praznine bila su zanimljiva i napeta jer ekran voli nadmetanje, fajt, okršaj, televizija je slika.

RTL Direkt, 1. srpnja, 22:15

Zoran Šprajc prakticira novi voditeljski stil koji sliči na Zorana Kesića, Bornu Sora ili Domagoja Zovaka, a nama se čini da bi bilo bolje da sliči na Šprajca. Kako god, izravnosti i preciznosti mu ne nedostaje. Epidemiološku mjeru, otvaranje Hrvatske prema BiH, preveo je na jednostavan i razumljiv politički jezik. ‘Sad se vi pitate kakav to primjer Europskoj uniji daje zemlja koja predsjeda Europskom unijom i koja se toliko hvalila svojim predsjedanjem i svojim primjerom? E, pa u tome je štos. Od ponoći više ne predsjedamo i fućka nam se više. Predsjedanje Unijom od sutra preuzima Njemačka, pa nek’ se ona misli što će s Bosnom i s epidemijom. Za nas, kako rekosmo, život ide dalje’, rekao je Šprajc, oplevši i po HDZ-ovim epidemiolozima. ‘Konačno, narod može odahnuti, Hrvatska je opet u sigurnim rukama. Nakon dva tjedna samoizolacije glavni hrvatski epidemiolog, gospodin Krunoslav Capak, ponovno je s nama. Čovjek koji je poput druga Tita vidio dalje od daljine i prvi ukazao da će biti problema s teniskom lopticom, nažalost je imao problema sa svojim zaraženim kolegama pa se na dva tjedna morao povući u svoja četiri zida, ali sad je sve u redu. Gospodin Capak je negativan, ali što je još bolje, kao osoba je postao jako pozitivan. Glavni hrvatski epidemiolog odjednom tvrdi isto što smo tvrdili i mi, ali još prije dva mjeseca – zaključavanje ekonomije i života nema smisla, virus je među nama, moramo se s njim naučiti živjeti. Drugim riječima, naš hešteg #Životidedalje dobio je potvrdu s najvišeg epidemiološkog nivoa, a na njega je prisegnuo i predsjednik Republike’, kazao je Šprajc.

Sučeljavanje, Nova TV, 3. srpnja, 20:30

Isprazna debata, loša, plošna zamisao duela, podoficirski voditeljski stil uz izrazito navijanje za favorita – sve je to odlikovalo drugo, završno sučeljavanje Andreja Plenkovića i Davora Bernardića na Novoj TV. Pitanja upućena ljudima koji pretendiraju biti premijeri bila su krajnje neinventivna, a vrhunac je, valjda, pitanje iz bakinog spomenara: Gdje ste se prvi put poljubili? Vita jela, zelen bor, molim brzi odgovor. Bernardić je (koji na ženi prvo ‘uoči karakter’, dakle već je naučio rutinski lagati) prvi put ljubio na Trešnjevci, Plenki u Makarskoj. Voditelji su dozvolili da im Plenkovićevo distanciranje od dvostrukog Uskokova optuženika i najjačeg partnera, Milana Bandića (s kojim nije ni luk jeo ni luk mirisao), prođe lišo; nije bilo pitanja o Kuščeviću, Žalac, bijelom Mercedesu, Marićevim stanovima, Josipi Rimac, Sauchi, ‘kad vjetar duva, tebi se džepovi pune’, zakonu o Agrokoru itd. Nepostojanje zakona o obnovi Zagreba bilo je podeksponirano itd. Bero nije upitan jesu li mu šalabahteri Maje Sever ključni strateški dokument, zašto želi sačuvati županije, što kani učiniti s proračunom u kojemu će se pojaviti golema rupa, zašto misli da može voditi državu a nije vodio ništa u životu, pa ni računa o tome da se za presudna sučeljavanja sprema na način temeljitiji od prepisivanja novinarskih radova. Protiv Bernardićevih iskakanja iz termina korištena je sjekira, protiv Plenkovićevih uljudne molbe. Na Bagino pitanje upućeno Plenkoviću – je li Ante Ramljak vratio novac, kako ga je Plenković lijepo bio zamolio – premijer nije dao odgovor, niti su Bago i Tandara Knezović na njemu inzistirali. Na blesavo pitanje tko nam je najgori susjed, Bero je dao neočekivan, nekonvencionalan i odličan odgovor – Mađarska. Sve u svemu, dva bačena sata, nama, voditeljima, sudionicima, državi.

N1 info, 6. srpnja, 12:00

U reportaži s Iblerova trga čujemo Davora Bernardića, kojega smo prije tri godine nazvali ‘kapetanom kratke plovidbe’ i koji SDP vodi putem Azrina naslova – ‘ravno do dna’. Dno je dotaknuto, a na njemu je sada već bivši šef SDP-a opet pokazao zašto je gubitnik. Govorio je jezikom fraza iznad kojih se nikako ne može uzdići: on ‘preuzima odgovornost’ jer je SDP ‘stranka odgovornih ljudi’ i tako dalje i tomu slično, bla-bla. Da je on odgovoran, nikad se ovog posla ne bi prihvatio. Bio je glavni saveznik Andreja Plenkovića i do pojave Vilija Beroša njegov ključni maneken, vreća za napucavanje, sidro, osigurač, rezerva za crne dane, čovjek koji kao taoca drži cijelu zemlju. U paketu s Bernardićem trebali bi ostavke podnijeti i njegovi mentori, Zlatko Komadina, Rajko Ostojić i Davorko Vidović koji su vjerovali da će vladati preko marionete. Pa nisu ni naši birači baš tako naivni. Rezultati izbora su, sve u svemu, ohrabrujući. Hrvatska je izabrala put centra, davši desnoj margini puno glasova, ali ne i izlazak s margine. Ove je izbore HDZ-u dobio Plenković, s Vilijem Berošem i dosta novih lica, koja ukazuju na novi tip kadroviranja. Nećemo dobivati dužnosnike s diplomama Cambridgea, ali valjda više ni one s prepisanim policijskim diplomama. Dolazi teška, gadna, najgora poslijeratna jesen, neće biti lako, pitanje je treba li ovdje čovjek čestitati ili izraziti sućut.

portalnovosti

Dok pišem ovaj tekst potencijalni mandatar i premijer, predsjednik stranke što je uvjerljivo pobijedila na nedavnim parlamentarnim izborima, Središnji odbor, Predsjedništvo i Nacionalno vijeće HDZ-a upoznaje s novom arhitekturom Vlade, rješenjima za pojedina ministarstva i budućim koracima koje će poduzeti.

Mnogo se protekloga tjedna ”šuškalo” o tome kako će Andrej Plenković Ministarstvo hrvatskih branitelja Tome Medveda spojiti s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske. No ništa od toga! Ministarstvo branitelja ne seli na Trg kralja Petra Krešimira.

Branitelji koji danas ništa osim sebe ne brane očito ne žele u Ministarstvo koje u svom imenu ima imenicu iz koje je izveden i njihov naziv. I logično je da ne žele jer oni nisu aktivni, nisu u funkciji u razdobljima u kojima Vladu ne vodi SDP. Miruju. I oni i plinske boce.

Oni i nisu više branitelji. Bili jesu (barem većina), ali više nisu i u svim zemljama osim naše zvali bi se veteranima Domovinskog rata kako bismo ih mogli razlikovati od aktivne vojske.

Uostalom uniforme, a ponekad i majice ”čudne” boje i ”čudna” nazivlja, oblače tek za fešte, obljetnice i provokaciju Zorana Milanovića i ”Pupija krivog za sve” – jer ih to osobito veseli.

Branitelji koji danas ništa osim sebe ne brane očito ne žele u Ministarstvo koje u svom imenu ima imenicu iz koje je izveden i njihov naziv. I logično je da ne žele jer oni nisu aktivni, nisu u funkciji u razdobljima u kojima Vladu ne vodi SDP. Miruju. I oni i plinske boce

U preostalome razdoblju miruju. Zitto su, što bi rekli moji Fiumani. Ušuškani su u prava i privilegije osvojene kampiranjem u Savskoj 66 i bespoštednoj borbi s Fredom Matićem pa stoga ni riječ nisu rekli kontra aktualne vlasti Hrvatske demokratske zajednice i njezina (svoga) ministra Tome Medveda.

Zna se protiv koga se odvrću ventili i prijeti, a zauzvrat im se onda čine i ustupci, vodi računa o ”statici” i plinskim instalacijama kad se crta nova arhitektura Vlade.

Ministar Medved isturio je svoja široka veteranska pleća i sačuvao leđa Andreju Plenkoviću od strelica ljute desnice, i u stranci i na izborima, a to ima svoju cijenu. Potpredsjedničko mjesto u Vladi i nema spajanja i seljakanja. Branitelji su kano klisurine, kano SUBNOR. Vječni.

Teško je, dakle, bar zasad zaključiti što će to novu Vladu učiniti manjom, ekspeditivnijom i operativnijom što uporno javnosti ponavljaju svi viđeniji hadezeovci kad im novinari tutnu krušku pod njušku.

Tako se barem čini iz kratkog obraćanja potencijalnog mandatara Plenkovića novinarima koji su ga čekali nakon sastanka. Izvijestio je kako Gordan Jandroković više nije glavni tajnik Nacionalnog vijeća već će biti ”samo” predsjednik Sabora, a funkciju glavnog tajnika preuzima njegov tridesetogodišnji prijatelj i stranački kolega Kruno Katičić. Potpredsjednici Sabora iz HDZ-a ostaju Željko Reiner i Ante Sanader…

Sve u svemu: Same old. Same old.

Nešto je ipak novo. Bolje rečeno nije viđeno još od Sanadera.

Drugi potpredsjednik Vlade iz redova manjine mogao bi hertzinfarkta koštati čelnika Domovinskog pokreta, jer će mu iz svakodnevnog obraćanja izbiti Milorada Pupovca, kao vječnoga Pedra, kao generalnog krivca za sve loše u Hrvatskoj, a to je njemu i Zlatku Hasanbegoviću donedavno značilo pola svakog obraćanja javnosti, bez obzira na to što ih se i na koju temu pita.

”Pupi im je kriv za sve!”

Kriv što je živ i građanin Republike Hrvatske. Kriv što je rođen, odgojen i obrazovan u Hrvatskoj, što je za vrijeme rata ostao u Domovini, a kao lingvistu mu je i taj hrvatski, u koji se oni i njihovi simpatizeri tako zdušno kunu, barem za tri koplja bolji od njihova.

Drugi potpredsjednik Vlade iz redova manjine mogao bi hertzinfarkta koštati čelnika Domovinskog pokreta, jer će mu iz svakodnevnog obraćanja izbiti Milorada Pupovca, kao vječnoga Pedra, kao generalnog krivca za sve loše u Hrvatskoj, a to je njemu i Zlatku Hasanbegoviću donedavno značilo pola svakog obraćanja javnosti

Užas, pa kojeg iskrenog nacionalista ne bi nervirao taj ”njihov”, a jezikom, kulturom, a bogme i dosljednim priklanjanjem vlasti HDZ-a – naš!

Nade ipak ima. Saborski veteran ne želi u izvršnu vlast. Neće potpredsjedničko mjesto u Vladi. Veli kako njegove ambicije sežu do Filozofskog fakulteta na kojemu još uvijek radi kao profesor i zastupničkog mjesta u Saboru na koje je više puta legalno izabran kao kandidat SDSS-a.

Potpredsjednik Sabora iz redova manjina bit će ponovo Furio Radin, a Vlade po svoj prilici Boris Milošević…

Trojac Hasanbegović, Raspudić, Škoro morat će dakle nedostatak ideja i politika, koje bi zastupali iz pozicije konzervativaca, i svoje šovinističke strelice preusmjeriti na Pupovčevu alternativu, na čovjeka za tu svrhu još atraktivnijeg prezimena (mada takvih ima i u HDZ-u) – na Borisa Miloševića kojeg SDSS predlaže za Plenkovićeva potpredsjednika koji bi se bavio društvenim pitanjima i ljudskim pravima…

Pupovčevo odbijanje i neambicioznost kad je izvršna vlast u pitanju ozbiljno bi mogla narušiti pripremljene govore ovoga trojca za sjednicu Sabora koja će odlučivati o sastavu Vlade. Vadit će se vjerojatno kako su oni kontra pozitivne diskriminacije za manjine uopće i onda okomiti i na novog kandidata, jer oni poput Vučića teško funkcioniraju bez neprijatelja s ”druge strane”.

No kako bilo da bilo ”Pupi” može odahnuti, jer zbog nedavne prošlosti čak i zvuči bolje ”Milošević je kriv za sve!”…

Moje saučešće novom potpredsjedniku Vlade.

autograf

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Zdravljak je nazvan Smuđ. Stari Račan je otišao u penziju. Imao je srčku ili tako nešto, a radile su teta Marija Račan, Ketika, pa jedna Ankica, ne Petrovićka, nego ona debela. Šefovi su bili Akan Mašinović, Pero Crnogorac, Marijan Vuzem. A kasnije je Ubo sve to podigao do nekog reda.

Kad je bilo otvaranje Smuđa, padala je jaka kiša i oko barake su se stvorile, ne lokve, već jezera. Da bi se moglo ući u novootvoreni restoran stavili su preko tih bara daske na ciglama sve do ulaznih vrata. Baraka je stvarno izgledala kao otok. Nekom je palo na pamet ime Otok sreće i tako je i ostalo.

Teta Marija Račan pekla je tamo ćevape. Bila je ona dosta šarf žena. Ličanka. Djevojačko joj je bilo Draženović. Pričala mi je kako se snalazila nakon rata. U ljeto 1945. zatekli su se u trosobnom stanu u Bratislavi. Njih dvoje i Ivica star dvije godine. Stari je cijelo vrijeme rata šverco. Od cigareta do automobila. Tako je, kroz neku petljavinu s poslijeratnim agentima UDB-e u bivšoj Slovačkoj, dospio u zatvor u Beogradu na Adi Ciganliji. Kako su ga uspjeli tamo smandrljat, pitaj Boga. Deset mjeseci ona nije znala točno gdje je. Vratila se s Ivicom u Zagreb, obilazila okolo, raspitivala se i jednog joj je dana javljeno da je stari u Zagrebu. Na Savskoj. Mjesec dana kasnije su ga pustili pa su otišli, čini mi se, u Božjakovinu. Dalje je istina ono što piše po novinama. Ali jebeš Račana. On je za vijušku priču bio pičkin dim. Pravi dečko s Vijuša bio je Kojo. Sjećam se ko danas. Išli mi krasti zelene kajsije u komšiluk. Nismo mi krali iz koristi, jebeš zelene kajsije, nego zbog toga što nas je to rajcalo. Komšija ogradio voćnjak visokom daščanom tarabom i gore nakucao bodljikavu žicu. Jebi ga, moraš kopat rupu. Iskopali mi rupu da se možemo provući i jedan po jedan unutra na kajsiju. Odjednom neko u mraku zaurla: «Komšija, kradu ti kajsije!». Izleti čovjek s lovačkom puškom, pas na lancu popizdio, vuče kučicu za sobom, a mi bjež’. Svi na onu rupu. Zaglavili se, pa nitko ne može van. Tambura se počeo moliti Bogu, kaže dragi Bože ako se izvučem živ prestat ću drkati. Bumbar, onaki mali i nabijen stenje: pustite mene naprijed dat ću vam svima sutra sestru. Tambura i Bumbar nisu bili ništa u rodu, ali su bili bliski, čak i slični. Valjda zbog toga što je Tamburin tata jebo Bumbarovu mamu. Ajde nekako smo se provukli. Nitko nije najebo, ali u mraku smrdi po govnima. Šta? Kojo se posro iz sve snage u sred tog jedinog prolaza. I onda zvao gazdu. Mi smo svi živote spašavali puzeći kroz njegova govna. On se smije ko lud i ne možeš mu ništa jer je i bio lud.

Drugi puta tu odmah iza stadiona, u onim vijuškim rupama digla se voda. Čitav Vijuš jezero. Od stadiona dole do one bivše upravne zgrade ribnjačarstva. A bilo je tu uvijek šaša i trske. Zbog vlage. Nabrali mi trske i cijeli dan pravili splav po uzoru iz nekog filma. Jebem ga, kojeg. Napravili veliku i dobru splav s kućicom od trske. Pet, šest nas može držat. Ajde poriniti ćemo je. Mi se rasporedili na splav, a Kojo će nas odgurnuti. I dok mi pažljivo održavamo ravnotežu na njega nitko nije ni pazio. A on doneo u flaši petroleja, polio i našpricao čitavu splav, odgurnuo nas i bacio upaljenu šibicu. Trska planula učas, a mi svi skači u vodu. A bio decembar, pred Božić. Poslije još svi dobijemo batina kod kuće… A jadni Bundeva dobije najviše. Njemu se, dok ga je otac mlatio, uvijek nadigao kurac. To je starog uvijek još više raspomamilo…

Preko puta vijuškog zatvora bilo je par velikih dudova. Kojo je imao svoju privatnu granu. Tamo nije smio nitko brati. A pokojni Ivo Vujić Vepar, popeo se baš na tu granu i maže dudove. Kojo ga pita šta radi na njegovoj grani. «Edem je udove du» odgovori mu Vepar na jednom od jezika koji su u to vrijeme vladali u brodskim uličnim bandama. A Kojo za šlajder i bum ravno u glavu. Vepar padne s jedno tri, četiri metra visine i ne miče se. Šta ćemo s njim? Stavimo ga onakvog krvavog u vagonet na kojima su transportirali balvane s granika u drvnu industriju i odvezemo ravno u bolnicu. Ta pruga je vodila od granika bivšom Karadžićevom ulicom do drvne industrije u Zrinskoj.

Kojo nije bio pokvaren, nego baraba, bitanga. Stanovao je u onoj staroj dugačkoj kući iza zatvora. Sestra mu još uvijek tamo živi. Njegovo društvo bili su Ruda Horvat, Ivo Špehar Pikina i Prcina. Navodno je najebo u vojsci. Prvo je otišao u Mostar i onda dobio prekomandu u Pulu. Tamo je ubijen i o tom se svašta priča, a Josip Bakić koji je u to vrijeme bio mesar u Puli, tvrdi da ga je ubio neki stariji vodnik kojem je tucao ženu. Pravo ime mu je Mirko Zastavniković, a imao je još i nadimak Mustafa. Zanat je izučio u turpijani kod Mije, Čandrljinog ćaće. Ta turpijana bila je tamo negdje kod doma penzionera. U blizini Ante Kljufasa, Horvatića i Citerbata. Sad je tamo onaj parking preko puta pijace.

Čuj ovo. Kojo i ja idemo iz grada prema Vijušu. Ispred nas neka momčina preko sto kila i žena mu. Nešto se raspravljaju. Kao bili su u svađi pa se sad mire. A Kojo počne zajebavati i dobacivati. Jebem ti sunce kad momak skoči i iščupa iza pasa ovoliku nožinu. I na njega. Kojo bjež. Onim putem na stanicu pokraj WC-a. Tu su posadili mladice u Klasiji i on iščupa onaj kolac kojim se veže mladica da ne raste grbavo. Lako ga je iščupo jer je dole bio trul. Kad se on dočepao kolca izbeči oči da je i mene uplašio i kaže tom momku: «Hodi, da ti se najebem majke. Mrtav si samo što te još nisam ubio.» A momak krene. I kako je podigao ruku s nožem, Kojo mu kolcem prebije ruku. Ovaj jaukne, ali ne odustane. Pokupi nož s poda drugom rukom i prema Koji. Ovaj mu prebije i drugu ruku  pa ga onda sastavi kolcem po glavi tako da čovjek upade ko mrtav. Onda Kojo uzme nož i nareže ga jedno sedam puta po leđima ko ribu. Okrene se prema meni i kaže: «Ajmo sada…» Bio je čvrst, žilav i pokatkada neuračunljiv. Ulični autoritet mu je bio nenadjebiv. Nemoguće je njemu bilo izvodivo. Bolio ga je kurac za sve u životu. Niti je o čem brinuo, niti mario, a svaku i najmanju pizdariju prihvaćao je sa smrtnom ozbiljnošću. Naslađivao se u uništavanju stvorenog. Svjestan da je onemogućen bilo što promijeniti u svom jebenom životu, on je to pretvorio u svoj nenadjebivi stil, kojem su se svi usranci divili. A zato je trebalo imati muda i muda. On se doslovno zajebavao sa smrću. Volio je strah i kad bi mu se potpuno približio pretvarao se u životinju. To je bilo jeza gledati. Nikad više ništa slično nisam sreo u životu…

Jebi ga, život je snalaženje. Moraš znat naći svoje mjesto. Eto ti Riste Gojkovića. Počeo je u Beogradu studirat arhitekturu. Živio je u barakama preko puta Ekonomskog fakulteta i preko studentskog servisa otkrivao čar biznisa. Farbo je ograde, prao prozore, jeo u menzi kod Dva kostura na Topličinom vijencu. Uživao u savskom pejzažu čekajući da mu se na kamenu osuše, u Savi oprane, jedine čarape koje je imao. U tek otvorenim samoposlugama krao je  posebnom tehnikom. Kupi veknu kruha i traži da mu je uzduž prerežu. Potajice izdubi kruh, a onda u njega nagura paštetu, žilete, pertle, Zdenka sir i to. Na kasi plati samo kruh. Otišao u Australiju, pa u Englesku. Između osamdesetih i devedesetih u rubrici Naši u svijetu zagrebačke novine objavile su da je najskuplje plaćena rastava u Engleskoj te godine bila između Riste i supruge Katarine. Sud joj je dosudio četiri milijuna funti odštete. Pa ti sad vidi.

A Mile Bosanac, Milanović se prezivo, živio je u onim barakama preko puta Slavonije. Mama mu je bila ona klataruša Anđa. Znala je umotat u papir dlake, glinu i kokošje perje, pa taj koktel stavljati komšinici pred vrata. Da «nagrajiše» – kako je govorila. Jer je, «mamu joj jebem, sušila je dvadeset gaća na štriku u dvorištu, pod nosom mog Milana». Sestra Zorica radila je u garnizonu, u kantini. Tamo joj je netko napakovao dijete i kad ga je rodila držali su ga u kartonskoj kutiji od Batinih čizama. Toliko su bili siromašni da ih je četvero spavalo u jednom krevetu. Mile s osamnaest godina nije znao pročitat koje je vrijeme na satu, nije znao koje je boje naranča, a za Miki Mausa je bio u dilemi jel to pas ili mačka… Da ne služi vojsku pobjegao je 1957. preko granice u Italiju s Duškom Glumcem, sinom Koste kirijaša. Pričaju kako se tri dana skanjivao, a onda kad su ih otkrili graničari i zapucali preskočio je žicu od metar i pol. S mjesta. Taj svjetski rekord do danas nije oboren. Preko u Italiji otišli su u prvu kuću pitat gdje su, a on odmah tražio razglednicu da se javi Anđi. Iz inostranstva. Iz Italije je otišao u Australiju. Javio se Bori deset godina kasnije. I poslao fotografiju – ljubičasti smoking sa sjajnim reverima, kravata kao da je bomba pala u cvjetnu rundelu, sivi polucilindar, neki ogromni crveni luksuzni auto i dobra pička u bijeloj vjenčanici. Oženio se tamo i obogatio, a piše Bori kako je u Australiju došao avionem. A kad ga se samo sjetim na plesnjaku u Partizanu. Imao je nosinu ko pola štruce kruha. Uvijek pomislim na njegov nos kad slušam Micu Trofrtaljku i onu njenu drnku: «Premale ti uši, preveliki nos, ženama se dopadaš, u čemu je štos»… Zasvira bend Vilagoš – Nakarada, a on krene preko dvorane po partnericu i ljulja se u hodu ko Đejms Braun uvježbanim kamilinim hodom. Gura dlanom nos prema unutra. Kad zamoli za ples da bude manji. Kažu da je onaj povez za peglanje brkova on preko noći naticao na nos. I tako spavao. Sjećam se njega, Bore Dubičanca i Ive Križanovića, onog s brčićima. Oni su bili društvo. I međusobno su se dozivali ne zviždanjem nego lajanjem. Lajali su solo, u duetu i u troje zavijali, režali, štektali, cvilili… Kad se Ivo oženio nekom zgodnom Đakovčankom, ide on s njom pod ruku Zrinskom. Boro i Milan tamo negdje kod Zorajine kuglane, a on ide prema njima i u visini je Pihaća. Jebi ga, sad, ne smiju lajat. A oni skrenu prema kuglani, da ih se ne vidi i obojica uglas počnu tužno i bolno zavijati. Kao pate što su izgubili kompanjona…

Druga velika vijuška legenda bio je Boro Dubičanac. Jooooj, da ne zaboravim. Išli Boro Dubičanac, Braco Majić i ja biciklima iz Broda u Đakovo. Šta se kurac smiješ, pa to je onda bilo normalno. Bila je to pedeset deveta, šezdeseta. U birtiji pjevala jedna pička. Strašna. Jebali smo je svi, al se u Boru zaljubila. Pikla, kako se zvala? Vera. Mi naručivali i zajedno s njom pjevali šovinističku pjesmu Lijepa naša domovina. Jebi ga. Banula policija, mi na bicikle i bjež. Nju čope. I kako nas nije htjela izdat dobije mjesec dana zatvora. Ubajboče ju u Brodu na Vijušu…

Najlon bašća radila u to vrijeme. A Boro sa Sonjom. Zaljubljen ko puran. Ljubav u pičku materinu. Dobro i Sonja je bila pičoker ko topovnjača. Iz Borova. U stvari, bila je rođena u ženskom zatvoru u Požegi. Nju ovdje skinuli s autobusa Pero Kačar, Ljubo Majić, Siniša Morić i ja. Držali smo je na motelu Marsonija jedno deset dana. Sva sreća da joj je mama bila već mrtva, jer bi je ubila kad bi saznala šta smo joj sve radili. Znaš šta, kad je uhvatiš za pičku imaš osjećaj kao da ti konj jede iz ruke, dok je jebeš trese se ko vršalica. I kad je nama već dodijalo Boro se u nju zaljubio. Primopredaja je bila u stilu: eto moj najbolji prijatelju, ja sam je izjebo, a ti ćeš se sada s njom oženiti. Mislim, morao sam nešto reći.

I sad je ta Vera iz vijuškog zatvora trebala izaći u ponedjeljak. Jebo te, kad ono nju pustilo u nedjelju. Eto nje ravno u najlon bašću prema našem stolu. Potpuno odlijepila. Vuk s pičkom. Skinula štiklu i drži je u ruci, pa čopa po plesnom podiju. Vidim ja što se sprema i viknem, Boro! A on meni: pusti me prijatelju, sviraju moju pjesmu «Andrlea sniva», a ja ljubim. I plazi ko zmija po Sonji. Nasukao se na nju. Ja opet, Boro, i dajem znak glavom. On se okrene, a ova iz Đakova tres štiklom u čelo. Sonja, koja je kao fina dama pila čaj, prvo se ukočila ko daska. A onda zgrabi tu šalicu od čaja i šuvakom bum Bori u glavu. Ona je htjela ovu iz Đakova, ali se Boro u međuvremenu nekako nezgodno okrenuo. Iz nosa mu teče krv, a na čelu izgravirano u od štikle. Pero Kačar se zablejio u ono u na Borinom čelu. On je Srbin pa mu je to valjda izazvalo emociju. Sonja je otišla, a mi smo nastavili lokat. Svaka runda je bila: dva konjačića i gemišt za ustašu. I tako do fajronta. A onda na kolodvor, pa do jutra. Jebi ga, tamo se moglo lokat do zore. Jedino su nas oko pet ujutro nakratko istjerali na peron, jer je čistačica ordinirala u to vrijeme. Kolodvorska restoracija je bila zakon za sve prave i poštene pijance u Brodu. Ja sam odande bar dva, tri puta nedeljno išao na posao u klaonicu. Taj puta išli smo Boro i ja štrekom do Olivine, ja nastavim u klaonicu, a Boro lijevo kući na tavan svojoj Sonji. On je Sonju potajno držao na tavanu i ona je jadna tamo i pišala i srala u veliku teglu za kiseljenje paprika. I jebiga, Boro ko Boro. Pred kućom čekala ga policija i odvela ništa mu ne govoreći, a kako on nikad nije bio čist, nije ništa ni pitao. Poslije mi Čandrlja priča da ga je u pratnji dva policajca sreo kod sv. Florijana i pitao u prolazu: «Šta je to bilo, Boro?» A on mu odgovorio: «Pojma nemam, valjda će u Brod doći Tito. Kad god on dođe, policija pokupi sve kurve i mene i zatvore nas na Vijuš.» I držali njega tri, četiri dana tamo. I sad možeš mislit. Sonja na tavanu i gladna i žedna, a tegla se već prepunila. Stari Sadik, konobar, otac Borin sjeo poslije ručka na terasu i razvrnio onaj ogromni «Vijesnik u srijedu». Bio lijep dan, nigdje oblačka, a njemu po novinama nešto kapa. Sonja prepunila teglu. Popne se stari lojtrama do poklopca od tavana, digne ga, a ona jadna gola pocrnila od tavanske čađi sjedi na madracu i žmirka ko sojka na jugovini. Kad se Sadik nagledao prizora spusti poklopac, siđe dole i ništa staroj ne govori. Izišao Boro iz ćuze. Dođe kući i ravno na tavan. I ne pita on oćeš jesti ili piti, nego odmah: biraj, hoćeš da te tučem ili šišam. Zato što mu je njušku razbila. Ona odabrala šišanje i on je ošiša makazama. To mu nije oprostila. Sutradan je otišla s tavana ravno na motel Marsonija. Iznajmila sobu i onako ćelava počela ordinirat. Zarađivat na leđima. Stavila je na glavu maramu i gusarila po turskim i grčkim novčanicima. Ljudi kažu da je pred njenom sobom stalno bio rep kamiondžija. E tamo ju zatekao Braco Majić, Ljubin brat. Taj je isto bio brz na kurcu. Jebala se s njim za periku. Braco je bio galantan. Kupio joj periku za 50 000 dinara… I on je umro. Kažu da je od svojih momačkih šezdeset kila nagurao na 170. I ode sa svim tim kilama. A jauknio mi je pare. Al to je priča koja počinje ranije.

Dođe Mata Šikić do mene. Ja upravo od klaonice dobio stan preko puta male crkve. Kaže Mata, eno ti Braco Majić u hotel Parku doručkuje. A ja, neumiven, na bicikl. Dođem u hotel i ravno njemu: a tu si, mamicu ti jebem. On će: tko ti je rekao da sam tu?  Šta te, kurac, briga ko mi je rekao, kažem ja. Ajde, oćeš jest, pita on. Ne mogu ja ovo. A ja bi pojeo ona pečena jaja sa slaninom, al ne mogu, na inzulinu sam. I tu meni Braco kaže da je podigo dvadeset milijuna u banci, al da meni ne da ni pare. Dat ćeš, mislim si ja kad te ja počnem krpat. A on meni kaže slušaj evo ti dvadeset iljada. Dođite ti i Boro kod mene u Zagreb. Evo vam još pet iljada za taksi.

Dođemo mi u Zagreb kod njega. A on će ajmo mi na večeru. Sjeli u neki restoran, a on mene pita hoću li janjetine. Pazi, on mene pita hoću li janjetine? A zna, kurva, da je meni janjetina odmah iza one stvari. Pička i janjetina ja pišem velikim slovom. I naručimo mi. Ja ću kilu, Braco će kilu, a Boro dvije kile. Konobar se zbunio pa pita koliko još tanjura da donese jer je mislio da će bar još trojica doći. Pita šta ćete piti, mi pivo, a Boro naruči odmah namještaj: litru i sifon. I sutradan smo mi ručali u istom restoranu. Braco naručio puricu s mlincima. Kad su oni to donijeli na stol, mi ne vidimo jedan drugog. Čudovište. Šest i pol kila. Dobro, Pikla, toliko su mu naplatili. A Boro kad je vidio tu puretinu uzmuvo se oko nje, ko mali čuko oko velike kosti. Ne zna s koje strane da počne. Braco i ja zajedno smo pojeli u najboljem slučaju kilu, a on je sve ostalo smazao sam. Uz pauze. Pred kraj je konobar došao pitati jesmo gotovi. Bilo još malo ostalo. Braco i ja mu kažemo da nosi, a Boro pokrio s obje ruke to što je ostalo na stolu i galami na konobara: neeee. Na kraju je još siso trticu tako da se stolnjak na stolu počeo dizat. A u Bracu cijelo vrijeme gleda ko u Titu ili Bakarića.

– nastavlja se –

Nakon oštrog gospodarskog pada uzrokovanog pandemijom koronavirusa, Hrvatska bi ponovo mogla ući u dugogodišnju recesiju. Ekonomska kriza koja slijedi bi, prema previđanjima Željka Lovrinčevića s Ekonomskog instituta, mogla potrajati još pet godina.

Da postoji realna opasnost oštrog gospodarskog pada i dugotrajnog oporavka smatra i Luka Brkić, profesor političke ekonomije s Fakulteta političkih znanosti, koji pritom ističe kako je u jednadžbi izuzetno puno nepoznanica te je teško predviđati što će se u budućnosti događati.

„Nikada toliko znanja o tako velikom neznanju kojem svjedočimo i u pogledu ekonomije, epidemiologije, zdravlja, širih društvenih procesa i konotacija“, navodi Brkić.

„Mislim da će Hrvatska razinu od 31. prosinca 2019. godine dostići negdje 2025. godine. To znači da će se ovo protegnut otprilike pet godina dok se ne vratimo na normalnu razinu“, procjenjuje Lovrinčević.

Koji nas tip recesije čeka?

Lovrinčević naglašava i kako se nalazimo u specifičnoj situaciji, a procjene o sezonskom karakteru virusa pokazuju se manje-više pogrešnima. No svi oni koju su smatrali da će nakon oštrog pada uslijediti ubrzani oporavak po V modelu su, kako tvrdi, optimisti „koji su mislili da će ovo trajati tri do šest mjeseci“.

S tim se slaže i Brkić navodeći kako je izvjesno da će biti teško te da postoji opasnost da oporavak bude sporiji i dugotrajniji nego što neki optimisti govore.

„Gotovo je sigurno da se ova kriza i onda izlazak iz krize neće ponašati u obliku slova V, pa čak niti u obliku W. Dakle, postoji realna opasnost da bude u obliku slova L, a mi smo to prošli u šest godina izlaska iz krize, u odnosu na druge puno duže i puno kompleksnije, od krivih ekonomskih politika do specifičnosti hrvatske gospodarske strukture, a onda i gospodarske politike koju Hrvatska vodi“, smatra Brkić.

Ekonomija općenito razlikuje četiri vrste recesija koje se označavaju slovima „V“, „U“, „W“ i „L“ koja daju pojednostavljeni grafički prikaz ekonomskih kretanja. Posljednju „L“ recesiju Hrvatska je doživjela u svjetskoj ekonomskoj krizi započetoj 2008. godine, kada je nakon naglog gospodarskog pada u 2009. uslijedilo još pet godina negativnog kretanja BDP-a, uz visoku stopu nezaposlenosti i pad standarda stanovništva.

Recesije obilježene slovom „V“ su kratkotrajne i obilježava ih nagli pad te potom ubrzani oporavak. Slična je recesija obilježena slovom „U“ koju također obilježava nagli pad, ali se boravak na dnu produljuje prije no što dođe do ubrzanog oporavka.

Teže posljedice donosi recesija s dvostrukim dnom obilježena slovom „W“ gdje nakon naglog pada dolazi do slabog oporavka, a onda gospodarstvo ponovo pada.

Što kažu prognoze?

Relativno brz oporavak nakon snažnog pada BDP-a kao posljedice pandemije koronavirusa i zatvaranja gospodarstva Hrvatskoj su predviđale gotovo sve institucije. No, dio ih je počeo korigirati takve prognoze, iako u 2021. godini i dalje očekuju gospodarski rast.

Svjetska banka je u travnju izašla s optimističnom procjenom o padu od 6,2 posto u ovoj i rastu od 4,6 posto u idućoj godini, no u lipanjskoj prognozi ta je kretanja korigirala. Tako sada očekuje pad hrvatskog gospodarstva od 9,3 posto (što je na razini Vladinih očekivanja koja govore o padu od 9,2 posto), dok bi rast u idućoj godini bio na razini 5,4 posto. Vlada ga predviđa na razini 6,2 posto.

Međunarodni monetarni fond, pak, procjenjuje da će hrvatski BDP u ovoj godini pasti 9 posto dok bi u 2021. rastao 4,9 posto. EBRD trenutno govori o padu od 7 posto, nakon čega iduće godine slijedi rast od 6 posto. Hrvatska narodna banka u zadnjim predviđanjima očekuje da će BDP u ovoj godini pasti 9,7 posto, dok će rast iduće godine biti 6,2 posto (Vlada, Hup, Lider).

Europska komisija (EK), prošli je tjedan pogoršala prognoze za Hrvatsku te očekuje da će u ovoj godini zabilježiti pad BDP-a od 10,8 posto, za razliku od 9,1 posto koliko je predviđala prije nekoliko mjeseci. Očekivanja rasta u idućoj godini zadržana su na razini od 7,5 posto.

Što će biti s bankama?

Država je s početkom krize uzrokovane koronavirusom sanirala problem, odnosno mjerama održavala likvidnost gospodarstva, što su radile i druge zemlje. Kako su očekivanja bila da će kriza trajati tri, odnosno maksimalno šest mjeseci, tako su i mjere ciljane privremeno.

„Međutim, problem likvidnosti sada eskalira i prelazi u problem nelikvidnosti. Dakle, firmama sada nije problem nelikvidnost koju će riješiti nekim kreditom, već postaju nesolventne, odnosno trebaju ići u stečaj. Taj problem eskalirat će prema kraju godine“, procjenjuje Lovrinčević.

Onog trenutka kada problem nelikvidnosti preraste u problem nesolventnosti, kako navodi, otvara se i pitanje moratorija na obveze poduzećima koja ih koriste kako bi osigurala likvidnost.

„Dobar dio tih moratorija ići će prema stečaju, što znači da se kriza seli prema bilancama banaka. Tada kreće normalna klasična financijska kriza. To znači da će oporavak biti jako dug“, ocjenjuje Lovrinčević, ponavljajući kako tek treba očekivati novi krug krize.

Koliko je opasna ovisnost o turizmu?

Bez obzira koliko bi se moglo prigovarati na mjere poći gospodarstvu, Brkić se slaže da su one amortizirale prvi udar krize uzrokovane pandemijom koronavirusa i „koliko-toliko konsolidirale priču koja je izgledala užasno“. Međutim, pitanje je što će se događati na jesen.

„To je nešto što je vrlo upitno jer nemamo odgovor na neke fundamentalne stvari. Zatvoriti se definitivno više nećemo, ne samo mi, nego nitko na svijetu – jer ne bi preživjeli. E sada, kakvi će biti monetarni i fiskalni kapaciteti država, to ćemo vidjeti. Do kuda će to moći ići, gdje su ti gornji limiti nečeg što poznajemo kao tradicionalne politike – monetarne i fiskalne. Ako s pandemijskog aspekta jesen bude vruća, mislim da tradicionalne mjere monetarne i fiskalne politike neće biti dostatne, bez obzira na veličinu tih transfera, jer jednostavno ćemo se morati drugačije organizirati, raditi, kupovati, proizvoditi“, veli Brkić, pitajući se što nekom znači da ima novac, a ne može putovati po svijetu.

„Mislim da će dugo biti kako je bilo prije dok ne shvatimo da se svijet promijenio i da nema više kočije kojom smo se vozili“, navodi Brkić.

Pandemija uzrokovana koronavirusom snažno je pogodila gospodarstva svih zemalja članica Europske unije. Međutim, oporavak će biti neravnomjeran i najteže će stradati one zemlje koje u većoj mjeri ovise o turizmu, ocijenila je EK u nedavno objavljenim privremenim ljetnim ekonomskim prognozama (EK).

Hrvatska je prema tim procjenama među tri najteže pogođene zemlje. Najveći gospodarski pad, predviđa se za Italiju (11,2 posto), Španjolsku (10,9 posto) i Hrvatsku (10,8 posto).

Kako je EK ocijenila, udar na gospodarstvo Europske unije je simetričan jer je pandemija pogodila sve države članice. Međutim, „očekuje se znatna asimetričnost pada gospodarstva u 2020. i jačine oporavka u 2021.“. Prema sadašnjim predviđanjima, „razlike u opsegu posljedica pandemije i snazi oporavka među državama članicama bit će još izraženije nego što se očekivalo u proljetnoj prognozi”.

Koliko će kriza pogoditi hrvatske vanjskotrgovinske partnere?

Glavni pokretač gospodarskog pada u prvoj polovici godine, ali i kasnijeg oporavka, trebala bi biti domaća potražnja za koju Komisija procjenjuje da će se brzo oporaviti jer su izbjegnuta velika otpuštanja zahvaljujući državnoj potpori za subvenciju isplate plaća.

Oporavak investicija trebali bi olakšati projekti koji se financiraju europskim sredstvima kao i mjere za očuvanje likvidnosti poduzeća.

Turistički sektor, koji predstavlja većinu izvoznih usluga, u ovoj godini ostat će u depresiji dok će se iduće samo djelomično oporaviti zbog poremećaja u međunarodnim putovanjima. Oporavak izvoza, pak, trebat će više vremena, među ostalim i zbog pogoršanih globalnih izgleda i neizvjesnosti vezane uz međunarodnu trgovinu.

Aktualna ekonomska prognoza EK ukazuje da Hrvatska ne može očekivati brz oporavak od krize uzrokovane koronavirusom.

Pritom ne treba samo gledati ovisnost hrvatske o turizmu. Na domaće gospodarstvo odrazit će se i kretanja u vanjskotrgovinskim partnerima Hrvatske u EU.

Najvažniji vanjskotrgovinski partneri Hrvatske lani su bili Italija, Njemačka i Slovenija. Italiju u ovoj godini prema prognozama EK očekuje snažniji pad BDP no što se za sada prognozira za Hrvatsku, dok bi u idućoj godini mogla rasti po stopi od 6,5 posto.

Njemački BDP će na razini ove godine pasti 6,3 posto dok bi u idućoj godini mogao porasti 5,3 posto. Slovenija bi, pak, tekuću godinu mogla završiti s minusom od sedam posto dok bi iduće godine mogla ostvariti rast BDP-a od 6,1 posto.

Što će biti s eurozonom?

„Oni koji su govorili o brzom oporavku, V oporavku, bili su optimisti koji su mislili da će ovo trajati maksimalno šest mjeseci. Pakao ima devet krugova i neki su bili uvjereni da su u devetom krugu. Tek se silazi u niži krug pakla od jeseni prema zimi, ali daleko je to od devetog kruga pakla“, ocjenjuje Lovrinčević.

Lovrinčević ističe i problematičnu domaću strukturu gospodarstva, odnosno djelatnosti vezane prvenstveno uz turizam za koje se predviđa da će im za puni oporavak trebati dvije do tri godine.

„To je takva struktura ekonomije u kojoj nema oporavka preko noći i zemlje koje imaju takvu strukturu ekonomije ostat će jako dugo u recesiji. Pritom su naši vanjskotrgovinski partneri drastično pogođeni tim istim stvarima, poput Italije“, veli Lovrinčević, naglašavajući probleme koji će se događati na razini EU.

„Možemo mi zatvarati oči pred čim hoćemo, ali cijela Europa će se do jeseni suočiti s činjenicom da su Grčka, pa i Italija, praktično u stečaju i da nemaju odgovor na pitanje kako dalje. Mi ovih dana razgovaramo o eurozoni, što je dobro za Hrvatsku jer se snižava premija rizika, ali objektivno kroz dvije godine eurozona može biti u svojoj najvećoj krizi u povijesti gdje će ona kriza iz 2009. biti malena i smiješna. Nema rješenja za Grčku, Italiju, blizu je i Španjolska“, smatra Lovrinčević.

Sve te zemlje, kao i Hrvatsku, kako objašnjava Lovrinčević, muči i preferencija i ponašanje ljudi, odnosno promjene navika i mogućnost da „neke vrste turizma, poput prekooceanskog, dugoročno nestanu te da tržišta postanu više lokalnog karaktera“. Naime, već sada su prisutne naznake da ni iduća sezona neće biti „normalna“ čak i ako se pronađu zdravstvena rješenja.

„Taman i bilo zdravstvenih rješenja, trebate ponovno uspostaviti, obnoviti turističke kontakte, aranžmane agencija, vratiti operatere… Pitanje je do koje razine će te zemlje moći prihvatiti novu realnost, jer su njihovi resursi dugoročno locirani u sektorima u kojima će doći do promjene preferencija potrošača, ali i relativnih cijena. Dakle, u cijenu će se ukalkulirati i rizik, trošak transporta..“, navodi Lovrinčević, ističući da bi lokalizacija tržišta dugoročno bila loša za Hrvatsku jer bi to krivulju preferencija potrošača odmaklo od sektora koji su nam najvažniji.

Mogu li hrvatski poduzetnici potaknuti oporavak?

Da gospodarska struktura oslonjena na turističke usluge Hrvatskoj ne ide u prilog naglašava i Brkić. Međutim, on upozorava i na još jedan element domaćeg gospodarstva koji „nije baš često u javnom prostoru, ali nije ni bezopasan“.

„Mi u ovoj suludoj – potpuno suludoj, a da ne kažem da je zastarjela – raspravi koja je počela početkom krize o privatnom i javnom, nikada nismo ozbiljno otvorili raspravu o kvaliteti poduzetničkog sloja u Hrvatskoj. Dakle, kako je nastao s aspekta poduzetništva“, navodi Brkić, podsjećajući na privatizaciju provedenu ’90-tih godina i kriminalne radnje koje bi netko drugi trebao rješavati.

„No, pitam se jesmo li dobili poduzetnički sloj koji je uistinu poduzetnički. Ja tvrdim da nismo. Jako puno ljudi će vam posvjedočiti da tih četiri tisuće kuna od države nisu dobili, da su dobili manje, da su otjerani po dva-tri tjedna na godišnji odmor… To nitko ne spominje. Nije da sam protiv privatnog jer dolazim iz javnog, ali gospodo dvije do tri trećine hrvatskih izvoznih proizvoda je inferiorno. Ako je tome tako, onda znači da vi niste ni približno u skladu s trendovima u svijetu, da nemate potencijal ni inovativni niti kreativni i da se stalno izvlačite na državu i pri čemu veliki dio tog sektora radi za državu“, upozorava Brkić.

Hoće li EU pomoći?

Paket pomoći o kojem bi se na razni EU tek trebao postići finalni dogovor, važan je kao odgovor na aktualnu krizu.

„To su izuzetno važna sredstva, ali treba vidjeti koji će biti uvjeti za korištenje pomoći. No, zasigurno će se tražiti drugačije izvođenje politika nego do sada, strukturalno drugačije, jer govorimo o Europi za buduće generacije“, veli Brkić, objašnjavajući kako će EU pomoć članicama zahtijevati strukturalne reforme, poput uvođenja cirkularne ekonomije, korištenja alternativnih, odnosno obnovljivih izvora energije, daleko većih ulaganja u istraživanje i razvoj, radikalnih promjena na tržištu rada.

Pritom Brkić upozorava kako je pomoć uvijek dobro došla ako nije uvjetovana, ali „na pomoći se nikada nitko razvio nije pa neće niti Hrvatska“.

Paket pomoći EU zemljama u teškim problemima, poput Italije ili Grčke može biti privremeno rješenje da pristupe kapitalu, do kojeg bez „akcije“ na EU razini ne bi mogle doći.

„Tu su, naravno, rasprave na razini što je tu zadužujuće, a što može biti olakšavajuće kroz neki transfer. Međutim, nema tu nezadužujućih transfera, jer će se oni u budućnosti morati platiti, a to u budućnosti znači i rast poreznih opterećenja za sve zemlje“, navodi Lovrinčević, procjenjujući kako će za dvije godine ključne teme kojima će se svijet baviti biti razina javnog duga, otpis, restrukturiranje duga.

„I tu će biti svega i svačega, od otpisa za pojedine zemlje, bankrota do rastezanja toga na 40-50 godina. Tu će vjerojatno biti i potrebe za konferencijama na razini svijeta, neke vrste dealova. S tim da su uvijek ti dealovi bili prema slabijim zemljama, ali ovog puta su velike zemlje u problemima. A svi su ti dugovi u bilancama banaka“, veli Lovrinčević, pomalo ironično dodajući kako su sada odjednom čuđenja što nema brzog oporavka pa i EK to uočava i navodi da će oporavak biti duži.

„Nagodinu u ovo doba, ponovo će se to produžiti i predviđati da će oporavak biti duži i da će se vidjeti u 2022. ili 2023. godini, jednostavno jer će eskalirati elementi o kojima govorim“, predviđa Lovrinčević, podsjećajući na nesolventnost koja slijedi i „zombi kompanije koje egzistiraju i koje će morati propasti“. A kada propadnu, trebat će se realizirati gubitci burza, banaka, kredita, rezervacija.

„Svijet se održava na umjetan način već jedno šest mjeseci, međutim, do kraja godine taj umjetan način više neće moći parirati nelikvidnosti“, zaključuje Lovrinčević. Što se tiče Hrvatske u tom svijetu, izražava bojazan da ćemo 2025. godine biti na razini 1978. godine; imat ćemo, kaže, nove tehnološke gadgete, ali će nam dostupnost kvalitetne hrane, zdravstvenih usluga, mogućnost putovanja, odlaska na odmor biti na razini otprije 40 godina.

faktograf

Od danas bez maske ne možete u trgovine zato je uvijek imajte sa sobom.

Maske za lice ili medicinske maske obavezni su koristiti:

• zaposlenici zdravstvenih ustanova i osobe koje dolaze u posjet pacijentima, ako su posjete dopuštene
• vozači, ostali zaposlenici u prijevoznim sredstvima javnog prometa i putnici u javnom prometu
• zaposlenici u trgovačkoj djelatnosti i kupci za vrijeme boravka u prodavaonicama
• zaposlenici u ugostiteljskoj djelatnosti koji dolaze u kontakt s gostima ili sudjeluju u posluživanju i pripremi jela, pića i napitaka
• i druge osobe koje na to posebnim uputama i preporukama obveže Hrvatski zavod za javno zdravstvo

Kiruršku masku treba koristiti na sljedeći način:

1. Prije stavljanja maske, oprati ruke sapunom i vodom ili alkoholnim dezinficijensom.
2. Pokriti usta i nos maskom i provjeriti da rubovi maske dobro prianjaju uz lice.
3. Izbjegavati diranje maske tijekom korištenja. Ako je diramo, potrebno je oprati ruke sapunom i vodom ili alkoholnim dezinficijensom.
4. Masku koja se navlažila, zamijeniti novom. Ne koristiti istu masku više puta.
5. Masku skidati sa stražnje strane (ne dirati prednji dio) te je baciti u zatvorenu kantu za otpad. Nakon toga, oprati ruke sapunom i vodom ili alkoholnim dezinficijensom.
6. Najvažnija i najučinkovitija mjera je poštivanje socijalne distance i ostalih općih mjera zaštite.

Najbolja zaštita od potencijalnog prenošenja virusa i dalje je održavanje fizičke udaljenosti od drugih osoba, koje potencijalno nose virus. Bez obzira na to, fizička barijera koja nastaje pravilnim nošenjem maske za lice može pružiti određenu zaštitu protiv većih kapljica, u kojima se može nalaziti virus, i spriječiti dodir sluznice usta/nosa s onečišćenim rukama.

OSOBE KOJE nose platnenu MASKU ZA LICE TREBAJU SE STROGO PRIDRŽAVATI SLJEDEĆIH PRAVILA:

1. Maske se moraju koristiti samo u osobne svrhe.
2. Nepohodno je i dalje se pridržavati svih propisanih higijenskih mjera, naznačenih u preporukama HZJZ-a.
3. Čak i tijekom nošenja maske za lice potrebno je prema preporuci SZO-a održavati razmak između osoba od 2 m.
4. Pri stavljanju maske treba voditi računa o tome da se uz lice stavlja uvijek unutarnja strana maske.
5. Jednu masku nosi samo jedna osoba, nošene maske ne smiju se dijeliti s drugima.
6. Prije prve uporabe maske je poželjno oprati ili barem izglačati glačalom podešenim na temperaturu za glačanje pamučnih/lanenih materijala.
7. Prije i nakon stavljanja maske ruke je potrebno temeljito oprati sapunom.
8. Maska treba pokriti usta, nos i dio lica, a na rubu mora što tješnje pristajati kako bi se što je više moguće smanjio protok zraka izvan maske.
9. Kod prve uporabe trebalo bi provjeriti propušta li maska dovoljno zraka kako bi što je manje moguće sprečavala normalno disanje.
10. Navlaženu masku potrebno je skinuti i zamijeniti novom, suhom.
11. Na vanjskoj strani maske potencijalno se može naći virus. Kako bi se spriječila kontaminacija ruku, treba izbjegavati dodirivanje vanjske strane maske.
12. Nakon skidanja masku treba odložiti u vrećicu ili slično i dobro je zatvoriti ili je odmah oprati. Kako bi se spriječila pojava plijesni, nije preporučljivo masku dugo čuvati zatvorenu nakon nošenja.
13. Maske bi se nakon jednog nošenja trebale u idealnim uvjetima oprati na 95 stupnjeva, a najmanje na 60 i temeljito posušiti.
14. Ako postoje upute proizvođača, obvezno ih se i u cijelosti treba pridržavati.

Ovo su ključne razlike između platnenih i kirurških maski – koja je bolja za vas?

ordinacija

Dvije zbunjujuće vijesti iz Hrvatske istog su dana obišle svijet, tjerajući znanstvenike i epidemiologe da zaborave sve što su znali – ili, točnije, mislili da znaju – o virusu SARS-CoV-2 i svjetskoj pandemiji covida-19.

Najprije je ovog ponedjeljka ujutro Nastavni zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije u svom dnevnom izvještaju objavio kako se među trinaestoro novooboljelih u protekla dvadeset četiri sata našao i jedan – austrijski turist.

Zaraženi turist? Turist s koronavirusom?!

To jednostavno ne može biti. Po svemu što je epidemiološka struka do sad znala o ponašanju koronavirusa, turizam nije bio samo najsigurnija ekonomska grana, već jedina stopostotno sigurna. Stručnjaci pojavu nisu znali objasniti: svega par dana ranije – samo pretposljednji primjer – general Mladen Fuzul kćeri je u Zadru organizirao svadbu, pa je nekoliko stotina ljudi završilo u bolnici ili u samoizolaciji, dočim je s druge strane prema podacima Turističke zajednice istoga dana u istom tom Zadru boravilo pet hiljada turista, i nijedan jedini nije bio pozitivan. Ni turisti, ni njihovi piloti, ni domaćini, ni vodiči, nitko, nijedan!

Kako, zašto, nitko nije znao. Znali smo samo da je turizam u epidemiološkom smislu sigurniji čak i od opće karantene. U uvjetima svjetske pandemije liječnici bi obitelji, kolege i susjede zaraženih slale ili a) petnaest dana u samoizolaciju, ili b) petnaest dana u Palace Elisabeth Heritage Hotel na Hvaru.

„Hrvatska je pobijedila covid-19, ova Vlada je pobijedila covid-19, mi smo savladali epidemiju!“, trijumfalno je tako prije mjesec i pol dana objavio premijer Andrej Plenković, pa otvorio granice stranim turistima: kakva je, zaista, realna opasnost od par milijuna netestiranih osoba sa svih strana svijeta? Naposljetku, i voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. Bernard Kaić prošlog je četvrtka – istog onog dana kad je general Fuzul udvostručio broj noćenja u zadarskoj Općoj bolnici – novinaru Slobodne Dalmacije objasnio kako, citiram, „dolazak turista nije problematičan“. A sam ministar turizma Gari Cappelli sutradan je svečano objavio kako se „u Hrvatskoj trenutačno nalazi pola milijuna turista“ i kako „nijedan nije zaražen“.

Samo tri dana kasnije, međutim, šok i nevjerica: turist iz Austrije ima koronavirus! Zbunjeni i šokirani stručnjaci sedam su puta provjeravali testove: gospodin je, naime, bio klasični turist koji je upravo austrijskom disciplinom ispoštovao sve stroge mjere koje je donijela hrvatska država, odgovorno pazeći da bude iz jedne od onih stranih država koje nisu Bosna i Hercegovina ili Srbija. Ne samo da ga nitko nije testirao ni provjeravao, nego ga nitko ništa nije ni pitao – pa ipak je na koncu ispao pozitivan na koronavirus.

Hrvatska je bila šokirana: usred svjetske pandemije turist iz zemlje s pet puta više oboljelih i šest puta više mrtvih od Hrvatske pozitivan je koronavirus? Turist s virusom?! Kako se to dogodilo? Je li to uopće teoretski moguće?

Onda, kao da to nije bilo dovoljno, istog ponedjeljka ujutro, jedva sat kasnije, svoj je izvještaj objavio i Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar iz Zagreba, navodeći kako su se među šezdeset sedmoro novooboljelih našle i tri djelatnice doma za stare i nemoćne u Klaićevoj. Svakako, koronavirus kod štićenika i osoblja umirovljeničkih domova odavno nije vijest: vijest je, međutim, da su dvije od tri zaražene djelatnice tjedan dana ranije u domu u Klaićevoj bile zadužene za organizaciju – glasanja na parlamentarnim izborima!

Zaraženi glasači i članovi glasačkih odbora? Koronavirus na izborima?!

To jednostavno ne može biti. Po svemu što je epidemiološka struka do sad znala o ponašanju koronavirusa, izbori nisu bili samo najsigurnija javna okupljanja, već jedina stopostotno sigurna. Stručnjaci pojavu nisu znali objasniti: svega dva tjedna ranije, samo posljednji primjer, Hrvati i Srbi u Zadru su organizirali teniski Adria Tour s Novakom Đokovićem, pa je nekoliko stotina ljudi završilo u bolnici ili samoizolaciji, dočim su s druge strane istoga dana u Srbiji organizirali parlamentarne izbore za šest i pol milijuna ljudi, i nijedan nije bio pozitivan! Ni glasači, ni političari, ni članovi izbornih komisija, ni njihovi najbliži, nitko, nijedan.

Kako, zašto, nitko nije znao. Znali smo samo da su izbori u epidemiološkom smislu sigurniji čak i od opće karantene. U uvjetima svjetske pandemije vlasti bi tako ili a) objavile policijski sat, ili b) raspisale izbore.

„Hrvatska je pobijedila covid-19, ova Vlada je pobijedila covid-19, mi smo savladali epidemiju!“, trijumfalno je tako prije mjesec i pol dana objavio premijer Andrej Plenković, pa raspisao izbore: kakva je, zaista, realna opasnost od okupljanja četiri milijuna netestiranih osoba sa svih strana države? Naposljetku, i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. Krunoslav Capak onomad je objasnio kako, citiram, „ukoliko glasači stave masku i nemaju simptome, ne bi trebalo biti problema“. A sam premijer Andrej Plenković dva je tjedna pred izbore – istog onog dana kad su organizatori teniskog Adria Toura udvostručili broj noćenja u zadarskoj Općoj bolnici – svečano objavio kako je „odluka da se prijevremeni izbori održe u srpnju, umjesto najesen, kada su trebali biti raspisani redovnim putem, donesena zbog brige o zdravstvenoj sigurnosti hrvatskih građana“.

Samo tjedan dana nakon parlamentarnih izbora, međutim, šok i nevjerica: dvije žene angažirane u izborima imaju koronavirus! Zbunjeni i šokirani stručnjaci sedam su puta provjeravali testove: gospođe su, naime, bile klasične izborne službenice koje su upravo austrougarskom disciplinom ispoštovale sve stroge mjere koje je donijela hrvatska država, odgovorno pazeći da ne pomažu u organizaciji izbora ni u jednoj od zemalja koje nisu Srbija ili Hrvatska. Ne samo da su tako sudjelovale u izborima usred pandemije, nego su u izborima usred pandemije sudjelovale u domu za stare i nemoćne – pa ipak su na koncu ispale pozitivne na koronavirus.

Hrvatska je bila šokirana: žene koje u domu za stare i nemoćne pomažu u organizaciji izbora pozitivne su na koronavirus? Virus na parlamentarnim izborima?! Kako se to dogodilo? Je li to uopće teoretski moguće?

„Hrvatska je pobijedila covid-19, ova Vlada je pobijedila covid-19, mi smo savladali epidemiju!“, trijumfalno je, eto, objavio premijer Plenković otvarajući granice za strane turiste i raspisujući parlamentarne izbore, nakon čega je iznenada, znanstveno posve neobjašnjivo, uslijedio drugi val pandemije: krizni stožer dnevno je registrirao više od stotinu zaraženih, zabilježen je i najgori dan uopće od početka pandemije, da bi se na kraju koronavirus pojavio i među turistima, i na izborima.

Zbunjeni su članovi Kriznog stožera, zbunjena je svjetska znanost, akademici nemoćno sliježu ramenima, nobelovci nazivaju redakcije najuglednijih medicinskih časopisa i povlače svoje radove, epidemiolozi se bacaju s mostova, Bill Gates prodao laboratorije nekom kolumbijskom poduzetniku i uplatio dva tjedna Vortex Cruisea kod Ane Bučević. Zbog dvije vijesti iz Hrvatske, eto, sve njihove debele studije, sva višemjesečna istraživanja, sve što su znali – ili, točnije, mislili da znaju – o koronavirusu i svjetskoj pandemiji, sve je završilo u kontejnerima za reciklažu papira: turisti mogu imati koronavirus, pandemija se širi i na izborima!

Što je sljedeće? Ako koronavirus mogu imati i strani turisti i hrvatski birači, znači li to da ga mogu imati i Hrvati iz Kanade ili glasači iz Bosne i Hercegovine?

Hoćemo li već sutra saznati da se covidom-19 čovjek može zaraziti, štajaznam, čak i na hodočašću Gospi Sinjskoj?

Dobro, to sad serem, znam, ali recite: ne govori li i to koliko nas je svojim znanstveno neobjašnjivim i nepredvidljivim ponašanjem koronavirus sve uneubrojio i obezrazumio?

N1

I vladari za koje vi proljevate svoju krv, usred vaše najogorčenije borbe jedan drugom stišću desnice, pa hladnokrvo dijele vaše haljine i zemlju. (Foscolo)

Ako bi se kroz krajolike Historije prošetalo, tek kao znatiželjnik, bez dužeg zaustavljanja i kampiranja, s nakanom da se uoče samo najkarekterističniji detalji duha epohe, i najtromijem oku, osim velikih povijesnih pejsažnih kompozicija (panorama), ne bi promakla ni ogromna stabla vođa i vrhovnika koja su opustošila sve oko sebe. Izrastajući na trusnom tlu društvenih i političkih mijenja, gušeći svaki liberalizam i individualizam u korist države kao kolektiviteta najviše vrijednosti na čijem su čelu, potpomognuti, do hipertrofiranog rasta, osobnim frustracijama i fanatizmom, vođe su se razvijaju i uzdižu do čudovišnih, obogotvorenih povijesnih dimenzija, do njenih nasilničkih ljubavnika.

Nepogrešivost, (sve)moć, hrabrost, genijalnost, dalekovidnost, univerzalno znanje, sposobnost – nametnuti su atributi kojima se služe mase kada žele opisati dragog, voljenog, prirodnog i zasluženog vođu i poistvovjetiti se s njim u sadomazohističkoj igri. I pri tome pokorni drhte od straha, jer vođe svoju (samo)vlast održavaju Prokurstovom posteljom opresije kao ideološkom i praktičnom platformom na kojoj se nasilno ujednačava sve bogatstvo razlika, po mjeri njihovih zamisli i učenja.

Autoritet vođa, očeva nacije to je jači što su slabiji autoriteti istinskih očeva. Povijesne činjenice potvrđuju ovu tvrdnju. Siromaštvo očeva u predmussolinijevskoj Italiji, predhitlerovskoj Njemačkoj, predstaljinovskoj Rusiji, nemogućnost očeva da rade i zarađuju, očeva dovedenih do ruba socijalnog ponora, izbilo im je iz ruku ekonomsku moć u svojim obiteljima – najvažniji instrument odgoja i zaštite odnosno izgubili su autoritet vođenja vlastitih obitelji. Stoga su se vođe sa svojim obećanjima nametnuli kao vrhunski autoriteti, kao svjetlo nade na kraju povijesnog i ekonomskog tunela. Istureni, subjektivni autoritet vođe gušeći slobodu svojom autoritarnošću, podređuje sve funkcioanlne autoritete do nipodaštavanja. Vođe su, u tom smislu, povampireni autoriteti,  jer svoju snagu temelje na masovnom isisavanju snage drugima. Jer, strašnije je, kako se kaže, stado jelena koje predvodi lav, nego čopor lavova koje predvodi jelen. Tek nakon poraza sljedbenici koji su se s oduševljenjem pokoravali vođi uviđaju da vođe nemaju, kako piše Svetonije, osobine dobrog pastira koji striže ovce svoje, ali ih ne guli, tek tada bi svima svanulo da tko malo vlada, vlada dobro.

Osobina vođa, koji su isključivim predvodnicima narodnog stada postali nakon njihove plebiscitarne mobilizacije i podrške, je da vladaju gorljivo i puno, te izraženo htijenje da zasite političku i intelektualnu atmosferu „bezuvjetnim monolitizmom i centralizmom državnosti“. Organiziranjem „totalne vlasti nad dušama“, koncentriranjem nacije u jednoj ideji, u jednom licu, u jednoj volji, vođe eliminiraju suparničke i oponentske snage, a njihove ostatke tretiraju kao vragove i nevjernike svih boja, neprijatelje jedino podobne za ekskomunikaciju iz vjerničke zajednice koje takve vrhovnike imaju za Boga.

Kao i svi bogovi, svi führeri, ducei i voždovi svijeta svoju božansku narava, svoj führerprinzip, osvjedočavanje moći, dokazuju obilno i nesmetano, izražavajući svoj nekonrolirani , nasilnički gnjev. Seneca o gnjevu kaže: „On se ne rađa iz ničeg čvrstog i jakog i onog što će ostati, već je nestalan i prazan i toliko daleko iz duševne veličine koliko je drskost iz hrabrosti, uobraženost od samopouzdanja, tuga od sumornosti, svirepost od strogosti.“ Gnjev je bezumna slabost, a kod vođa iskaljuvanje gnjeva, klica je njihove slabosti do propasti, način da sami sebe sruše zbog nesmotrenosti i isključene svijesti o posljedicama  svojih čina. Jedna Senecina povijesna priča može biti ekstremni recept za rušenje vođa. „Poznat je onaj tiranoubojica koga je, pošto je promašio u svom pokušaju, Hipija uhvatio i stavio na muke da bi odao svoje suučesnike, a on je imenovao sve prijatelje koji su okruživali tiranina, naročito one za koje je znao da su mu bili najodaniji; kad je Hipija zapovijedio da se svi pogube, jedan po jedan, onako kako su bili imenovani, upitao je je li još netko preostao: ‘Ti sam’, reče ovaj, ‘jer nisam ostavio nikog drugog kome bi ti bio drag.’ Gnjev je učinio da tiranin postane suučesnik tiranoubojici i da je svojim mačem posjekao svoju gardu.“

A mi, inače, priznajemo samo čapekovske vođe koji bi nam autoritativno zapovijedili: “Svi za mnomn, i ja ću vas izvesti iz studenog u prosinac.“

sbperiskop

Jedno od najraširenijih uvjerenja u Hrvatskoj, a i u ostalim postsocijalističkim zemljama, zasniva se na pretpostavci po kojoj naši ključni društveni, ekonomski i politički problemi proizlaze iz kaskanja za Zapadom. Razlozi tom kaskanju pripisuju se uglavnom socijalističkom periodu, ali ne zaostaju u popularnosti puno ni oni koji potiču iz kulture i mentaliteta. A prisutna je i kombinacija tih razloga, pa se tako tumači da nam je socijalizam presudno oblikovao mentalitet. Rijetko tko se pritom pita zašto kapitalizam isto to ne uspijeva iako se po trajanju već ozbiljno približio socijalističkom periodu.

Međutim, lako to što kaskaju obični ljudi, lijeni radnici i neinventivni birokrati, hajde, to je još i razumljivo, ma kako god razloge kaskanja objašnjavali. Ali to da kaskaju oni koji stalno upozoravaju na kaskanje, prozivaju sve odgovorne i nude ozbiljne recepte za dostizanje Zapada, e to je već veliki problem. Ili povijesna ironija u kojoj je nemoguće ne uživati. I to pomalo zlobno uživati. Naime, ti recepti su prilično jednostavni, ali nikako ih ne možemo implementirati. Zbog mentaliteta i socijalizma. Dakle, kako unisono zbore liberali: što niži porezi i što manja uloga države u ekonomiji. Svi znaju da je to put ka ekonomskom blagostanju i dostizanju zapadnog standarda. Jer tako se na Zapadu radi i zato su bogati.

No, socijalistička marva neće pa neće. I toliko dugo već neće da su se i ovi na Zapadu promijenili. Suočeni s novom ekonomskom krizom, rastom nejednakosti i krajnjom neizvjesnosti, najmoćniji predstavnici kapitala na Zapadu su shvatili da mjere štednje i prepuštanje oporavka “spontanim” tržišnim procesima nisu adekvatan pristup. I posrijedi nije nekakav ideološki prevrat. Naprosto je postalo jasno da je aktivnija uloga države u osiguravanju potražnje i poticanju ekonomskih aktivnosti presudna za buduće profite i održavanje sustava. Već smo ovdje pisali o zajedničkim naporima njemačkih i francuskih poslodavaca u tom smjeru: povećanju javne potrošnje i usmjeravanju te potrošnje prema najugroženijim članicama Europske unije. Doduše, postoje i dalje protivljenja tom planu, na čelu s famoznom “štedljivom četvorkom” (Nizozemska, Austrija, Švedska i Danska). Međutim, tendencija je jasna.

A da ne ostane sve na standardnom utjecaju udruga kapitalista na nacionalne i nadnacionalne politike, pobrinula se grupa super-bogataša. Njih 83, među koje spadaju, recimo, vlasnica Disneyja i neki od jačih investitora u Silicijskoj dolini, uoči sastanka G20 uputili su vladama pismo koje je zapravo molba. Oni mole vlade da ih snažnije oporezuju. Ali doslovno. Smatraju da je nemoguće umanjiti globalne nejednakosti bez većih poreza i tvrde da oni posjeduju dostatne količine novca i traže od vlada da im dio tog novca uzmu jer on predstavlja njihov dug društvu. Kraj pisma je dovoljno sugestivan: “Stoga, molimo vas. Oporezujte nas. Oporezujte nas. Oporezujte nas. To je pravo rješenje. To je jedino rješenje”. Uz to i jasno napominju da dobrotvorni prilozi pojedinih bogataša ne funkcioniraju i da jedino vlade poreznim politikama mogu spriječiti ekonomski kolaps i produbljivanje siromaštva.

Dok na Zapadu kapitalisti mole vlade da ih oporezuje, kod nas samoprozvani čuvari kapitalizma u obliku neovisnih analitičara, novinara i običnih trolova prijedlog Radničke fronte u istom tom smjeru tumače kao najekstremniju moguću politiku koja je zadesila Hrvatsku u proteklih 30 godina. A svi znamo što se sve dešavalo u tih 30 godina. Oni ne da kaskaju za tim mitskim Zapadom već koriste i potpuno krivu optiku. Njihova je optika religijske, a ne ekonomske naravi. Oni vjeruju u slobodu tržišta pa makar kapitalizam propao. Kapitalisti koji barataju ozbiljnim novcima i investicijama se ne bave teološkim problemima već konkretnim instrumentima nužnim za reprodukciju kapitalističkog sistema. Ako su veći porezi i snažnija uloga države trenutno nezaobilazni instrumenti oni s tim nemaju teološki problem. I zato se teško oteti dojmu da bi naše liberale vjerojatno smatrali neozbiljnom dječurlijom. Da ne upotrijebimo snažniju diskvalifikaciju.

bilten

Učim i uporno griješim. Osoba sam jakih sklonosti prema političkom angažmanu, ali nisam dobar političar jer ne biram strane koje imaju više šansi pobijediti. Ne vjerujem u sudbinu i više sile, nisam baksuz ni pegula, ali kad se u nekoj stranci priklonim ona postane oporba.

Politika se sastoji od smjene radosti i razočaranja. Sada sam razočaran, ali znam da je to prolazno, da će me uskoro obuzeti optimizam i da ću tvrditi da nisu važne slabe vođe već okolnosti, da je stvarnost izvor optimizma.

Parafraziram fizičara Fritjofa Capru koji tvrdi da je Bog dvadeset puta stvarao svijet, ali nije uspio. Na kraju ipak mu je pošlo za rukom (ima li Bog ruke?). Uspio je jer nikad nije prestao pokušavati.

Hrabrim se Konfucijem: Our greatest glory is not in never falling but in rising every time we fall. Ponovno gledam kako se raspada politička stranka, i ponovno vjerujem da će iz komadića nastati živ politički pokret, da su porazi, kao i pobjede, tek prolazni trenuci u vremenu.

Danas uz osjećaj krivnje i žaljenja, svjedočim onom što se događa sa SDP-om. Već sam o tome pisao no svaki dan iskrsne nešto novo: nova izborna pravila sprečavaju radikalne, a potrebne promjene, pisana su za mirna vremena birokratske rutine, a ne za političku scenu u kojoj mogu opstati samo snažni, brzi i inovativni.

Napisao sam da nije dovoljno prihvatiti ostavku predsjednika, već predsjedništvo i neuspješni koordinatori također moraju osjećati odgovornost, dati ostavke, a ne baviti se zamišljanjem krivih objektivnih okolnosti, ili govoriti da sve zapravo i nije loše.

Istina je da su očekivanja bila velika, pa je neuspjeh šok, ali su uzroci dublji: opadanje članstva, zastarjeli koncept stranke, negativna selekcija, oligarhizacija vođenja, birokratski mentalitet u vrijeme krize, profesionalizacija bez ekspertize.

U politici, koja je javna djelatnost, postoji navika skrivanja namjera, praksa skretanja pažnje na ”objektivne” okolnosti, mrskog neprijatelja i izdajicu u vlastitim redovima

U važnim središtima organizacija stranke je degenerirala i živi se na sve slabijoj zamišljenoj tradiciji. Ni Zagreb, ni Split, ni Rijeka nisu crveni.

Danas mi se čini da sam, u želji da budem analitičan, pretjerao u nabrajanju razloga. Nabrajao sam okolnosti i procese koji izgledaju kao objektivne tendencije na koje ne utječu ljudi na rezultat. Dogodilo se.

Nešto sam propustio. Ipak nije tako. Najprije treba najjednostavnije. Propustio sam reći da su krivci egoistički osobni interesi za funkcijama (”kruh bez motike – to spada u narkotike”) i jednostavna indolencija. Jednostavnije i narodski: lijenost, prosječnost i tromost.

Politika zahtijeva djelatnost, a ne indolenciju. Religija i odgoj, školovanje i društvo, govore da egoizam i lijenost nisu korisne osobine. Uče nas da se uspjeh temelji na radu i odgovornosti, usađuju vrijednosti poštivanja rada i oslanjanja na druge.

Učimo iz priča u kojima dobro pobjeđuje, u kojima jadan cvrčak strada, a mrav preživi. Govore da je onaj tko je sam, tko ne voli i ne poštuje druge, zapravo proćerdao svoj život.

U jave je drukčije. Ljudi (i djeca) ne uče iz priča nego gledaju oko sebe. Vide da su riječi jedno, a istinski da se drugo radi. Uče gledajući, imitiraju druge, slušajući da egoizam i lijenost nisu strašni već ugodni.

Egoisti i lijenčine prođu dobro. Lažljivci prođu bolje od dobrih đaka. Najljepše cure u razredu vole fakine koji puše i imaju naušnicu. Stvarno su lijenost, indolencija i egoizam, po prirodi stvari, ukotvljeni u društvu i političkom životu.

U političkim strankama korisno je biti indolentan. Šutjeti i glasati s većinom, javiti se za riječ samo s nekom praktičnom i pomirljivom idejom da se treba držati zajedno, da je dosta riječi i da treba prijeći na djela (jela?), da se ništa ne mijenja preko noći.

Kad prosječnost postane vrlina, kukavičluk postaje strategija. Kažu im da u politici ne vladaju ideali već interesi. U politici stotine napreduju šuteći, skrivajući svoj stav, nemaju mišljenje već poslušno slijede.

Revolucionari umiru sa sumnjama u ideale. Oni koji se drže vlastitog mišljenja stvaraju neprijatelje. Pobuna masa, pobuna prosječnih ljudi koji u politici smatraju da i njima pripada i moć i ugled.

Ne treba se dokazati treba slijediti. Ako je Krleža bio intelektualac bez fakulteta, Tito lider koji je govorio čudnim neknjiževnim jezikom, onda svatko može biti uzor i vođa. Važno je uvijek stati uz moćnijeg, šutjeti kad treba, govoriti što drugi žele.

Nije rijetkost da prosječni duhom imaju nadprosječno razvijen osjećaj za osobnu korist i moć. Odjekuju riječi, ti hvališ mene, ja hvalim tebe, požurimo s poslom jelo se hladi. Brojčana nadmoć prosječnih duhom, a spremnih na sve da bi stekli ili održali svoj položaj.

No u nekim trenucima prijeloma primijeti se licemjerje koje prikriva egoizam, shvati se da se nije radilo što je trebalo i kada je trebalo.

Učim i uporno griješim. Osoba sam jakih sklonosti prema političkom angažmanu, ali nisam dobar političar jer ne biram strane koje imaju više šansi pobijediti. Ne vjerujem u sudbinu i više sile, nisam baksuz ni pegula, ali kad se u nekoj stranci priklonim ona postane oporba

Svatko računa osobnu korist i gubitak, nema hrabrosti priznati grešku, misli kupiti vrijeme, optužiti druge, sudbinu, nekim manevrom skrenuti pažnju, nestati iz javnosti da sramota bude manja.

U politici se takva taktika lako prikrije. U politici, koja je javna djelatnost, postoji navika skrivanja namjera, praksa skretanja pažnje na ”objektivne” okolnosti, mrskog neprijatelja i izdajicu u vlastitim redovima.

Ta igra tužakanja (blaming game) obično uspijeva, publika zaboravi bitno, ali obično je to na kratak rok.

Moje objašnjenje da su u izbornoj kampanji počinjene greške, da se u birokratiziranoj organizaciji teško stvaraju ideje, da vlada negativna selekcija i da su bolji ljevičari oni van stranaka nego oni u njima, da se platio danak rutinskom shvaćanju izbornog procesa, da su forumi zatvoreni može se reći i jednostavnije.

Hrvatska boluje od viška egoizma, pa se to preslikalo i na stranke. I to ne bi bilo najgore da licemjerje ne pomaže lijenost i egoizam, da se kod nas svi kunu u zajedništvo i solidarnost, a da istovremeno prednost daju osobnom dobitku, moći i slavi.

I mogao bih ja tako olako pričati, no bojim se da su takvi stavovi rezultat mojih godina i predrasuda. Ružne riječi nisu rezultat jala i zavisti, već bijesa i razočaranja.

Nemam neku namjeru, ne predlažem ništa, ne zagovaram nikoga. Neću se više baviti politikom. Lijen sam. Postat ću šutljiv i prosječan. Zapravo, štuf sam.

autograf

Ilok, naš istok

Za godišnjicu braka smo dobili, neplanski, izlet u Ilok. Kako je netko pisao da je bolje i ljepše čitati o izletima i putovanjima, a i tako ništa novo ili lijepo što se politike tiče, evo mene s malim osvrtom na vikend. Nije nam prvi puta da idemo na najistočniji dio Hrvatske i doista je lijepo naći se u okruženju brežuljaka koji su skoro 100% obrađeni, a na kojima se smjenjuju vinogradi ( trenutno ) sa suncokretima, kukuruzom, voćnjacima i ovršenim  poljima na kojima su bale sijena. Fantastične boje ispod plavog neba.

Ilok je mali gradić s prekrasnim Starim podrumom u kome smo imali i smještaj. Jako lijepo i uredno. Ali dvorište tog podruma i podrum kao i restoran su jako lijepi i uređeni baš za odmor i uživanje. Zidine starog grada čuvaju od zaborava neke građevine iz Turskog ( Hamam) kao i Austrougarskog vremena. Franjevačka crkva/samostan, nalaze se na samom rubu brda ispod kojeg vodi put do Dunava i istoimenog hotela i restorana. Tamo možete pojesti vrhunski fiš, sa ili bez kostiju, riblje plate sa različitom riječnom ribom uglavnom filei. Nije možda jeftino, ne kao ćevapi i bečka, ali za takav gastronomski užitak i obilne porcije vrhunske ribe je povoljno. Usluga vrhunska tako da je boravak pravo uživanje.

Kavu smo odlučili popiti na Principovcu, na terasi s koje puca pogled na Ilok i sjedeći u hladu ugođaj je prave opuštenosti. Na Principovcu su cijene također nešto više, ali kad uzmete u obzir ambijent i uslugu, kao i ponudu, to je opravdano. Da je na moru, ne bi znali koliko bi naplatili. Ovako, recimo da je cijena kau u solidnom restoranu na moru.

Kako nam nije prvi dolazak u Ilok, a mislim da sam o tome već i pisala, uputili smo se u Erdut u kome nikad nismo bili. Nepregledni vinogradi poznatog Erdutskog vina su nas pratili sve do mjesta. To je malo selo, ali sa zanimljivom kulom opet iznad Dunava i opet jako istureno i omeđeno rijekom. Kula je jako stara, ne zna se tko ju je sazidao, a prvi zapisi je spominju u 15.stoljeću. Mijenjala je vladare i vlasnike kako su dolazili i prolazili i prava je šteta što nije u funkciji jer je danas taj kraj poznat i posjećen zbog vinskih cesta i lako bi se mogla naći na karti za obilaske. Ovako, bili smo sami tamo i malo prošetali. Prošetali smo, tj. sišli do Dunava stepenicama zdravlja, znači bar 200 stepenica i još dobar put do same vode. Ne pitajte kako je bilo ići gore! Pravo zdravlje 😊

Sreća da je kroz šumu i nije bilo prevruće pa je išlo. Naravno, poslije takvih napora red je dobro ručati pa smo odlučili otići u Kopačevo u Didin konak, restoran koji ima dobre recenzije a u kome nismo bili. Opet smo jeli ribu i to je bilo izvrsno. Velike porcije razne ribe, najbolji dijelovi, pečena na sve moguće načine. Imaju i perklet i fiš, a čak i žablje batake! Okoliš ugodan, jako lijep podrum i jedina zamjerka je na glazbu, ali možda smo bili baš u vrijeme kada im se  slušala glazba koja nama nije baš po ukusu. ( Stari srpski narodnjaci, sreća tamo gdje smo sjedili tiho se čula pa nije smetala ali je u svakom slučaju neobično.) Uglavnom pred odlazak su počeli puštati starogradske, pa vjerujem da njih puštaju češće. Cijene više nego povoljne. Topla preporuka.

Kući smo se vratili preko Osijeka, tako da je bilo brzo i ugodno. Bez gužve i napora.

Istok naše zemlje je prekrasan, izleti tamo su odmor, a sa biciklima se može obići dobar dio. Ima i dužih uspona, oni se mogu preći i pješice ako baš niste u formi. Mi iz ravnice nismo baš na to navikli, ali vrijedi pokušati. Tko voli vina, posebno je lijepo uživati u Tramincu, onome predikatnom iz Principovca. To je nešto posebno, ali za njega treba nešto dublje posegnuti u džep. Ipak, ima i drugih vina koja su odlična. Ako niste obišli taj kraj ili Kneževe vinograde koji su malo sjevernije, topla preporuka je da to učinite. Užitak zagarantiran!

Danas preporuka za šarana naravno, na najbolji način, vani na vatri. Uz to možda ne baš tipično za istok Hrvatske kao tip kolača, ali mak je ipak ovdje nezaobilazan.

Šaran na rašljama

Ako imate mjesto na kojem možete naložiti otvorenu vatru, ovo je prava poslastica za ljubitelje ribe!!! Trebate kvalitetnu žar, znači naložiti na vrijeme, da dobijete dosta žari, oni koji peku roštilj, znaju, a riba se peče kratko.

Zahtijevno.

SASTOJCI:

Za 2 osobe ide 1 riba oko 1,3 – 1,6 kg težine.

Začini, ako volite gotove smjese začina za ribu, može, dodajte malo crvene paprike, po mogućnosti ljute. Inače premažite smjesom crvene paprike pomiješane sa solju, sitno izdrobljenim suhim listom estragona ( mužar ) ili po vašoj želji, začinskog bilja, protisnutim režnjem češnjaka, malo peršinovog lista i sokom pola limuna.

0,5 dl ulja

PRIPREMA:

Ribu očistite, operite, odsijecite glavu i po dužini razrežite. Premažite prije pripremljenom začinskom smjesom koja je odležala u ulju. Ostavite oko pola sata da stoji, pa pričvrstite na rašlje. Rašlje su mali problem, napravi se od pruća, a riba učvrsti žicom 1mm, ili imate kupovne mreže za ribu, možda nađete odgovarajuće. Moj muž kaže da će napraviti od inoxa, jer mu se riba samo tako sviđa. Pokušajte neku od varijanti. Pecite kod dobre žari, oko 5-7 min sa svake strane. Služite uz dobru salatu ili neki prilog.

Kolač od maka

SASTOJCI:

200 g mljevenog maka

150 g brašna

1 prašak za pecivo

na vrh noža soli

200 g šećera

1 vanil šećer

100 g maslaca

3 jaja

sok i korica 1 limuna

1 žličica cimeta ( po želji)

125 ml mlijeka

Glazura od čokolade ( 200 g čokolade i 50 g toplog vrhnja za šlag, pomiješati i preliti preko ohlađenog kolača) ili posuti šećerom u prahu

PRIPREMA:

Maslac dobro izradite i dodajte šećer pa mutute još malo. Dodajte jedno po jedno jaje i mutite. Posebno pomiješajte sve brašnaste sastojke. Naizmjenično umiješajte sa mlijekom. Pecite u zagrijanoj pećnici oko 35 min na 200 °c. Ohladite pa premažite čokoladom. Po želji se može i vodoravno presjeći ( ako pravite kao tortu u okruglom kalupu) i premazati marmeladom od marelice. Varijacija je bezbroj!