Prema izvještajima iz medija, Srbija se nalazi usred humanitarne katastrofe. Zadnjih desetak dana zemlja broji u prosjeku preko 300 zaraženih dnevno, 24 grada i općine su pod izvanrednim stanjem, u Požegi je u srijedu dan žalosti zbog umrlih od Covida-19, beogradske bolnice više ne primaju pacijente i šalju ih u druge gradove, zdravstvo se raspada, liječnici i sestre kolabiraju, oboljeli se često zbrinjavaju u hodnicima bolnica, i to ako imaju više sreće. Oni koji se uopće ne zbrinjavaju, pate u vlastitim domovima.

Srbija u srpnju je trenutno Italija u travnju. Pritom se Italija u travnju još nekako mogla razumjeti i opravdati genezom odnosa Zapada prema Covidu-19, dok za Srbiju u srpnju postoje neporecivi dokazi o odgovornosti konkretnih osoba, sve s imenima, prezimenima, funkcijama i brojevima osobnih iskaznica.

Kako su u takvoj situaciji protesti na ulicama srbijanskih gradova postali povod za eksploziju analiza koje otkrivaju neku drugu srž problema i ustrajavaju na neusporedivo manje hitnim temama, pitanje je izvan domašaja ljudske inteligencije. U svakom slučaju, rasprave zašto se demonstriralo i protiv koga, tko su pristojni, nenasilni prosvjednici vrijedni društvenog priznanja, a tko agresivni ološ sumnjivih namjera, je li ovo spontani revolt ili organizirana akcija, ako je organizirana, je li to zbog korone ili zbog Kosova, što u svemu radi opozicija, zašto su sve građanske akcije u Srbiji osuđene na propast, itd., neodoljivo podsjećaju na dvije stvari.

Prva je sam Aleksandar Vučić, koji se zbog vlastitih političko-psiholoških poremećaja nije u stanju fokusirati na realnost, a druga prastari engleski vic. Taj počinje tako što Sherlock i Watson odu na kampiranje, napiju se i zaspu. Sherlock se probudi usred noći i naredi Watsonu da pogleda u nebo i kaže mu što vidi.

Watson spremno odgovori: Vidim milijune zvijezda!

– Dobro. A što ti to govori?

Ovaj se kratko zamisli, pa odgovori: Astronomski gledajući, to govori da u svemiru postoje milijuni galaksija i milijarde planeta. Astrološki, očito je da se Saturn nalazi u Lavu. Horološki – sad je otprilike 3 sata i 15 minuta. Teološki, vidim koliko smo mali i beznačajni, a koliko je Bog velik i moćan. Meteorološki, mislim da ćemo sutra imati krasno vrijeme.

U to ga Sherlock prekine: Idiote, ukrali su nam šator!

Točno tako se medijski i politički watsoni već danima fokusiraju na kaotičnu perspektivu žrtve koja se usudila pobijesniti, umjesto na sam zločin.

Stvari su, podsjetimo, počele tako što su od ožujka ove godine Krizni štab, ministar zdravlja, vodeći epidemiolozi i Aleksandar Vučić zlostavljali stanovništvo nesuvislim mjerama za suzbijanje epidemije, uz stalne prijetnje da će biti još gore i još represivnije, da bi ih konačno, iz najvulgarnijih političkih pobuda – Vučićeve izborne pobjede – posve napustili i time uzrokovali eksploziju zaraze i kolaps zdravstva. Umjesto da se zbog toga ponizno ispričaju svima kojima su nanijeli fizičku i duševnu štetu, oni su odlučili zaprijetiti ponavljanjem lockdowna kao mjeru protiv „pretjeranog“ opuštanja, iako je vlast sama preporučila i provodila pretjerano opuštanje.

U tom je trenu puklo na sve moguće načine, što je dovelo i do prve provale u Skupštinu od Miloševićevog režima i do – ne treba zaboraviti – policijske upotrebe suzavca u masi. U tim okolnostima, suzavac nije samo sredstvo agresije, nego i biološko oružje. Nema boljeg načina za širenje respiratornog virusa od udara na oči, nos i cijeli respiratorni sistem na mjestu gdje se gura masa ljudi. Od svih groznih otkrića o farsi protuepidemijske politike u Srbiji, ovo je najogavnije. Povrh svega, pokazalo se da Krizni štab nije bio sposoban niti za najprostiji zadatak urednog vođenja statistike zaraženih i umrlih osoba. Cijelo su vrijeme, dakle, radili kao guske u magli.

To dokazuje tekst koji je dan nakon parlamentarnih izbora objavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN), a koji govori da je broj umrlih i zaraženih od korone višestruko veći od onoga što je službeno prezentirao Krizni štab. Da bi strahota ovog otkrića bila sasvim jasna, važno je shvatiti da BIRN nije radio nikakvu posebnu forenziku – novinari nemaju alternativne puteve izrade vlastite medicinske statistike – već su samo usporedili podatke Instituta Batut (pandan hrvatskom HZJZ-u) i one koje je javno iznosio Krizni štab. Prema Batutovoj bazi, u Srbiji su npr. od 19. ožujka do 1. lipnja 2020. godine od Covida-19 umrla 632 pacijenata, što je za 388 više od službenog broja koji iznosi 244, dok se broj zaraženih zadnjih dana prije izbora kretao između 300 i 340 dnevno, što daleko nadmašuje službene podatke od 97 novih slučajeva.

Činjenica da Batut, kao sastavni dio Kriznog štaba, ima drugačije podatke od onih kojima Krizni štab javno barata, u drugom bi političkom kontekstu bila sasvim dovoljan razlog da svi odgovorni istog trena odu u političku povijest, a da se naknadno utvrđuje kako je došlo do ogromne razlike u brojkama, koje su brojke točne i je li napravljen propust za koji postoji i zakonska sankcija.

Od BIRN-ovog otkrića srpski su političari i mediji, međutim, napravili tešku ezoteriju, pa završili u mučnim i apsurdnim raspravama je li ipak moguće da postoje dvije statistike, a da je sve napravljeno „by the book“. Drugim riječima, da Vučić bude sit, a ovce na broju.

Naravno, na sve bi se to drugačije gledalo da je Srbija imala sreće i izvukla se s mirnom epidemiološkom slikom. Međutim, kako epidemiološka slika najčešće ovisi o tome tko upravlja krizom, već se dan nakon forsiranih parlamentarnih izbora pokazalo da Srbija završava na respiratoru.

Cijelo to vrijeme, samo su rijetki i potpuno nemoćni pojedinci iskazivali oprez prema odlukama Kriznog štaba i nijedna važna institucija. U travnju su, na primjer, Mreža akademske solidarnosti i angažovanosti, Regionalna lekarska komora Beograd i još neki znanstvenici javno reagirali na nadriliječničke metode koje propagira vlasnik Pinka, Željko Mitrović, ali se nitko nije isprsio da jednakom čvrstinom i solidarnošću napadne pseudoznanstvene odluke, poteze i način rada Kriznog štaba.

Narod je, dakle, ruknuo na ulice, oslanjajući se isključivo na vlastiti razum. Tko u tako beznadnoj situaciji ima pravo propitivati moralnu i političku zrelost takve akcije? Kako je uopće došlo dotle da je ulica jedina nada Srbije, a tiranin Vučić jedina prepreka rješavanju problema povezanih s medicinskom krizom? Zašto je u prvi red izbila priča o naravi protesta, a ne o distopijskoj realnosti Srbije? Kako su srbijanski protesti jedini na svijetu uspjeli skrenuti pažnju s onoga zbog čega se protestira? Zašto nema riječi o tome da u zemlji postoje stručne institucije koje stoje u sjeni, umjesto da odmah hakiraju sistem koji kontroliraju psihopatski lašci i manipulatori? Zašto ne i o tome da takve institucije realno imaju autonomiju i moć da maknu Vučića s grbače srbijanskog zdravstva?

Možda – samo možda – zato što je tako lakše. Klaun na čelu države obećava dobru budućnost kad se klaun makne; oportuni, nezainteresirani i hladni sistem koji se ne javlja ni na dužnost da spriječi tragediju, govori da ta budućnost nije ni blizu.

lupiga

U mainstream novinara, koji su burno reagirali na prijedlog Katarine Peović da država posegne u džepove bogataša, očito je na djelu ono što Serge Halimi naziva pokornim i tržišnim novinarstvom. ‘Obazrivo s novcem’ vrijedi za taj svijet dobrovoljnog ropstva

U tekstu pisanom sredinom lipnja za Večernji list članica RF-a Katarina Peović, koja je na nedavnim izborima osvojila saborski mandat, iznijela je prijedlog da bi se u ‘fondove za saniranje krize’ trebalo ‘preraspodijeliti sva sredstva u bankama koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, što iznosi oko 700.000 kuna’. Naime, u Hrvatskoj oko 51.000 bogataša na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna, a to je iznos koji je Vlada rekla uložiti u sanaciju korona-krize. ‘Umjesto osiromašenja većine, država bi trebala posegnuti u džepove bogataša’, napisala je Peović.

Ovdje nećemo preispitivati utemeljenost ovog zahtjeva za preraspodjelom novca, no on će nam poslužiti kao primjer što se u novinarstvu događa kada se dirne u ‘nepovredivost’ privatnog vlasništva, e da bismo rekli koju o klasnom položaju novinara i teškoćama koje iz toga proizlaze (samim slučajem i reakcijama na njega bavi se tekst Marka Kostanića ‘Tko se boji za štednju najbogatijih?’ objavljen na portalu Bilten). Dakle, mainstream novinari Jasmin Klarić i Sanja Modrić, oboje s portala Telegram, napisali su kako izjave poput ove ruše šansu lijevoj koaliciji na izborima, a Modrić i da je Peović primjer političarke (navodi i druge) koja ‘mulja i farba’, uz pitanje ‘odakle joj bolesna ideja da se ljudima oduzme štednja koja je, po njenom mišljenju, prekomjerna’.

Zbog sistema zvijezda koji je u medijima ustoličen, novinari spadaju u tzv. srednji sloj ili u malograđane. To su pripadnici onih struka i zanimanja koji, iako većinski obespravljeni, uporno vjeruju kako ‘slava i novac’ samo što nisu zakucali i na njihova vrata

Očito je u tih novinara, a vijest su prenijeli i komentirali i mnogi drugi u mainstreamu i na društvenim mrežama, proradio klasni instinkt. Netko dira u svetinje ‘normalnog društva’, a to je, naravno, ono liberalne demokracije i tržišne privrede. Nije bitno što se u stvarnom životu ‘svetinja vlasništva’ svakodnevno krši i što je građanska demokracija, zaslugom prije svega stranačkog sistema, ali i tzv. civilnog društva, u ruinama. Na djelu je ono što Serge Halimi, urednik Le Monde diplomatiquea i autor knjige ‘Novi psi čuvari’, naziva pokornim i tržišnim novinarstvom. ‘Obazrivo s novcem’ vrijedi za taj svijet dobrovoljnog ropstva, iako javno mnijenje u kojemu se takve vijesti objavljuju ustvari određuju tajni sporazumi moćnika politike i industrije (vlasnika medija), koje oni koji kadroviraju svoje medije po kuloarima, a sami se guraju u svijet ‘elite’, zovu tržištem.

Novinarstvo se teško odupire svome zalasku. Da je kao struka simbolički propala, iako realno medija svih vrsta ima mnogo, konstatirali su već mnogi. No dešava se, kao što je još 1932. napisao Paul Nizan, adresirajući svoju kritiku na tada aktualnu građansku filozofiju, koja velikim konceptima prikriva da sudjeluje u prljavoj raboti svoga vremena, da ‘poštovanje iskazano viđenju filozofa na kraju služi samo moći bankara’. Tu gdje su još prije stotinjak godina carevali filozofi, danas bez konkurencije dominira dirigirano javno mnijenje. Dominiraju tzv. masovni mediji, kao ‘novi psi čuvari’ vladajućeg poretka.

U doba tržišnog novinarstva medijima je uspjelo, bez obzira na to svrstavaju li se na desni ili lijevi dio centralnog političkog spektra, da glas kapitala ostane onaj zadnji i dominantan. Uzmimo jedan primjer novina ‘svjetskog formata’, kakve su francuski dnevnik Liberation. Te novine pokrenuo je još Jean–Paul Sartre, da bi s razdobljem neoliberalnog prevrata njihov tadašnji urednik Laurent Joffrin 1990-ih konstatirao da su postigli cilj o kojemu osnivač nije mogao ni sanjati: ‘Bili smo instrument pobjede kapitalizma na ljevici.’

I dok s jedne strane možemo pratiti procese proletarizacije u medijima, sve više loših ugovora o radu, loših radnih uvjeta, potplaćenosti, nesigurnosti – svega onoga što ide uz neoliberalnu privredu kao takvu – druga strana iste scene je veliko gomilanje novca i moći u velikim monopoliziranim informativnim sistemima. Ekonomska, a po posljedicama i društvena kriza zahvatila je i njih, ali to ih nije odvelo na put osvještavanja svog klasnog položaja, put poštenog posrednika između naroda i informacije, koji mora biti ‘nepristran i uravnotežen’, kako to tvrdi novinarska deontologija. U pravilu se stvari odvijaju baš u suprotnom smjeru: mediji otvoreno navijaju za trenutne političke i privredne gospodare, pa čak i onda kada su spram njih prividno kritični. Jer ta je kritika uvijek parcijalna i pogađa ovog ili onog pojedinog političara ili privrednika, ovu ili onu orijentaciju (često i kao probni balon vladajućih, u čemu se u nas izvještio Jutarnji list), ali nikada ne sagledava totalitet društva. Naprosto, cijela bitka odvija se kao bura u čaši vode, kao naguravanje u samo jednom, nazovimo ga srednjoklasnom, segmentu društva. Dok su istovremeno ‘donje’ klase gotovo potpuno isključene iz sudjelovanja u medijskim procesima. A kada ih se u medije i pripusti, to je samo zato da bi ih se optuživalo (češće) ili lažno sažalijevalo (rjeđe).

Prihvatimo li koncept postojanja klasne svijesti, mogli bismo reći kako novinari još uvijek, zbog sistema zvijezda koji je u medijima ustoličen, spadaju u tzv. srednji sloj ili, namjerno ćemo upotrijebiti izraz koji više nije u modi, u malograđane. To su pripadnici onih struka i zanimanja koji, iako većinski obespravljeni, uporno vjeruju kako je to samo privremeno stanje i kako ‘slava i novac’ samo što nisu zakucali i na njihova vrata. Stvar komplicira to što se pojedincima u moru medijskih radnika to uistinu i događa. Odnos prihoda i simboličkog kapitala neke zvijezde (najviše na TV-u, ali i nekih novinskih kolumnista) i ‘običnog’ novinara postaje gotovo nesumjerljiv. Pa ako je novac koji dođe do takvih neposrednih producenata i sve manji, ostaje im još dovoljno simboličkog kapitala da se osjećaju dijelom ‘elita’ a ne običnog puka, koji još uvijek konzumira njihove uratke. Oni su umreženi nizom ‘tajnih sporazuma’, glatko plove iz jednog medija u drugi, druže se s ljudima iz estrade i iz one ‘specijalne estrade’ onih koje još uvijek zovemo političarima.

Klasna borba, kao Marxova odgonetka zagonetke pokretača povijesti, tako se u vremenima kao što je naše okreće i prema unutra. I kao što je svaki radnik onome drugome, kada ne postoji dobra sindikalna organiziranost, da o većoj klasnoj svijesti i ne govorimo, samo puka konkurencija, tako se i klasna borba s plana društva u cjelini, koje je za insajdere ‘mirno’, seli unutar medijskih redakcija.

U većini medija tržišnog novinarstva (a logiku privatnika, iz svojih posebnih razloga, imitiraju i tzv. javni mediji) ‘spontano’ se formira piramida u kojoj, kako piše Halimi, istovremeno za zaposlene funkcioniraju barem tri redakcije. Jedna za zvijezde, koje žive životnim stilom elita i ne miješaju se s novinarskim proletarijatom. Druga za obične novinare, koji još imaju neki redovan radni status i plaće od kojih barem mogu preživljavati. I ona treća: za vanjske suradnike, povremene novinare, one zaposlene po vremenski ograničenoj projektnoj logici i sl., koji uopće ne spadaju pod sferu radnog zakonodavstva koje bi ih nekako štitilo, već su potpuno nezaštićeni svojim ‘slobodnim ugovorima’ o radu. A od honorara ne mogu normalno živjeti.

Očito, novinarstvo spada u ona zanimanja koja su među prvima zahvatile tzv. deregulacija (a ustvari nova i precizna regulacija), prepuštenost simuliranom tržištu i borba za opstanak na njemu. Kako je to sa stanovišta klasne svijesti postalo moguće? Kako su novinari pristali, isprva čak s veseljem, a kasnije sa slabim i neorganiziranim otporom, na takav svoj neugodan položaj? Problemi jesu strukturne naravi i na to ćemo se zaključno osvrnuti. Ali ostanimo još trenutak na nivou problema svijesti. U strukturi građanskih zanimanja nekada su, jasnije no danas, postojale podjele na tlačitelje i potlačene, koje su išle jasnijim granicama razdvajanja prvih od drugih. I najmanjem privatnom gazdi, nekada majstoru, njegov novi zaposlenik bio je nekom vrstom sluge, što su realno bili kalfe. Isto tako, bilo je jasno da neki slojevi mogu kroz profesionalnu karijeru napraviti klasni iskorak i da je za postati gospodinom sigurnije bilo tražiti sreću među pravnicima, advokatima, liječnicima i sl. nego među običnim državnim službenicima, o manualnim radnicima da i ne govorimo. Još je filozof Georg Lukács, pišući o problemu duhovnog vodstva i o ‘duhovnim radnicima’, primijetio problem, kako bismo danas rekli, postojanja odnosno nepostojanja društvene mobilnosti. No iako se ona može i empirijski mjeriti, a rezultati su u kapitalizmu prije jednog stoljeća (kada je filozof o tome pisao) i danas uvijek porazni, na nivou svijesti uvijek su postojala ‘iskrivljenja’ i fantazije o uspjehu, nejednako raspoređeni po zanimanjima buržoaskog društva. On čak govori da dok su neke profesije, poput državnih službenika ili inženjera, u proizvodnji ipak zastupljene prvenstveno svojom radnom snagom, druge, poput akcionara ili tvorničkih direktora, duhovni su radnici čiji rad je samo ukras njihova buržoaskog karaktera. Danas bismo ‘zastarjeloj’ direktorskoj trebali pridružiti menadžersku ideologiju, kao onu koja dominira svijetom špekulativnog kapitala, a koji opet dominira cjelokupnim, tzv. financijskim kapitalizmom kao takvim. A tko su ustvari menadžeri, pa onda i menadžerske zvijezde, kao obrazac ‘uspješnih poslovnih ljudi’ koje svi sektori nastoje imati, a sve struke u svojoj unutrašnjoj strukturi imitirati? Pa to su obični birokrati, uredski preslagivači hrpa papira u kojima se iz novca proizvodi novac, koji su, kada tzv. realna privreda stagnira, preoteli aureolu zvijezda društva, vrhunskih kreativaca i savjetnika za uspjeh u životu. I dok su nekad npr. zvijezde u pop-kulturi nametale svoje obrasce ponašanja dijelovima ne samo mladih predstavnika društva, danas one imitiraju presice političara pa pred panoima tvrtki sponzora, a ponekad i političkih stranaka, drže pseudopolitičke govore o bilo kojoj temi koju nametnu strukture političke moći u nekom trenutku.

A gdje su u svemu tome novinari? Pa oni očito spadaju, po toj staroj podjeli, u ovu drugu grupu, u ona zanimanja čiji je duhovni rad ‘samo ukras njihova buržoaskog karaktera’. Činjenica da u njih ekonomske suprotnosti (neoliberalna globalizacija u ekonomiji apsolutno dominira u mainstream novinarstvu) ne nalaze svoj autentičan ideološki izraz objašnjiva je danas, kao i prije sto godina, time što pripadnici tih potlačenih grupa gaje nadu da će prijeći i uspeti se u tlačeću klasu. Nadu, koja ovdje nije sasvim iluzorna, ma koliko bi neko istraživanje o njoj dalo porazne rezultate. Malograđani se dakle donekle s pravom nadaju da će poštujući pravila igre, npr. ona u tržišnom novinarstvu, unaprijediti svoj klasni položaj. Oni imaju nadu, koju većina manualnih radnika nema. Pa je na nivou svijesti, grupne ili čak klasne, i to razlog njihove otuđenosti od radničke klase.

Tako stoje stvari kada polazimo od filozofije svijesti, no što kada problem izložimo strukturno? Je li sudbina novinarstva da skončava kao sluga vladajućih jer mu je takav ‘međupoložaj’ među klasama i strukturno zadat? Ne ponašaju li se novinari racionalno u svom, možda i svjesnom izboru za uvijek vladajuću ideologiju, jer se jedino tako mogu nadati nekakvom uspjehu u karijeri? Svjesno ili instinktivno, izbor većine te profesije da služi, nametnut je izbor. Govoreći u poznatoj Marxovoj slici, i siromah i bogataš imaju jednaku slobodu izbora da spavaju pod mostom. No sama ta ‘sloboda izbora’ već je proizvod vladajuće ideologije. Oni koji u nju vjeruju, oni koji misle da usprkos cijeloj postavljenosti kapitalističkog sistema kakav je danas pišu slobodno, rade to za sistem za koji je unutrašnja motivacija sudionika poprilično ravnodušna. Pišu li tržišni novinari kako pišu iz uvjerenja ili nužde, jer su samo glupi i ne razumiju društvene odnose o kojima se ne libe imati mišljenje, ili su pametni pa znaju da lažu, ali su pokvareni, to je sistemu, dok stvar funkcionira, na kraju krajeva svejedno.

No vladajuća ideologija nije svemoćna. Ona si, ma koliko stranački pluralizam proizvodio duhovno jednoumlje, ne može naprosto ‘podvrgnuti’ sve druge ideologije, tako da ih zatre do nepostojanja. Ono što ona može jest ‘samo’ uspostaviti općeniti horizont, u kojemu će sve postojeće ideologije ‘razgovarati’, makar i tako što će jedna nasilno dominirati nad svim drugima. Mediji mogu ipak biti pozornicom tog dvostrukog ‘filtriranja’, ali samo pod uvjetom da postoji više ideologija koje razgovaraju i bore se da zauzmu poziciju vladajuće ideologije. Dakle, da još neka ideologija osim neoliberalnog kapitalizma u klasnoj borbi izbori svoje mjesto u medijima.

portalnovosti

Po kojoj pravnoj osnovi tvrtka Terzić bus d.o.o. prevozi putnike u Slavonskom Brodu i nakon isteka koncesijskog ugovora i izvanredne mjere Gradskog vijeća?

Koncesijski ugovor o obavljanju usluge prijevoza putnika u javnom prijevozu na području grada Slavonskog Broda, sklopljen između Grada Slavonskog Broda i tvrtke Terzić bus d.o.o., prestao je važiti 23. svibnja 2018. godine. Zbog postojanja neposrednog rizika nastanka prekida javnog prijevoza putnika na području grada Slavonskog Broda, Gradsko vijeće, na sjednici održanoj u travnju 2018. godine, usvojilo je Odluku o izvanrednoj mjeri osiguranja obavljanja javne usluge prijevoza putnika na području grada. Prema članku 5. stavak 5.  Uredbe EZ br.1370/2007 sklapanje ili produljenje ugovora o javnim uslugama izvanrednom mjerom ne smije biti dulje od dvije godine. Prema članku 300. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima koncesijski ugovor sklopljen s tvrtkom Terzić bus d.o.o., na temelju izvanredne mjere Gradskog vijeća, prestao je važiti 25. svibnja 2020. godine. Gradonačelniče objasnite nam po kojoj pravnoj osnovi tvrtka Terzić bus d.o.o. prevozi putnike u Slavonskom Brodu i nakon isteka koncesijskog ugovora i izvanredne mjere Gradskog vijeća?

U postupku izbora novog koncesionara za pružanje usluge javnog gradskog prijevoza Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave već je tri puta poništavala protuzakonite odluke Grada Slavonskog Broda zbog čega je Grad Slavonski Brod morao tvrtkama Slavonija bus d.o.o. i Terzić bus d.o.o. platiti troškove žalbenih postupaka u ukupnom iznosu od 181.562,50 kn. Sve te slučajeve prešutjeli ste građanima Slavonskog Broda. Zašto prešućujete ove slučajeve brodskoj javnosti i tko će preuzeti odgovornost za nastalu štetu Gradu Slavonskom Brodu u iznosu od 181.562,50 kn?

Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave rješenjem od 18. lipnja 2020. godine poništila je Odluku Grada Slavonskog Broda o poništenju postupka davanja koncesije. U Odluci o poništenju postupka davanja koncesije Grad Slavonski Brod javno je priznao da nije osigurao niti da može osigurati sredstva u gradskom proračunu za provođenje koncesije, a koja bi bila dostatna za plaćanje naknade koju traže preostale dvije tvrtke koje su dale svoje ponude. Kako planirate izvući Grad Slavonski Brod iz ove teške situacije u koju ste nas doveli?

Gradskom vijeću i građanima Slavonskog Broda nikada niste pokazali elaborat koji bi dokazao da je za gradski proračun Grada Slavonskog Broda davanje javnog gradskog prijevoza u koncesiju isplativije od osnivanja javnog gradskog poduzeća za javni prijevoz putnika (ili od osnivanja nove radne jedinice u Komunalcu)  i kupnje električnih autobusa i punionica novcem iz EU fondova. Pozivamo vas da javno objavite navedeni elaborat i da na taj način dokažete da ne radite na štetu Grada i gradskog proračuna.

Osnivanjem javnog gradskog poduzeća i kupnjom električnih autobusa i punionica novcem iz EU fondova gradski proračun bi ostvario uštede koje su na godišnjoj razini toliko velike da bi se njihovom donacijom NK Marsonia podigla među vodeće drugoligaše! Grad Šibenik nema javno poduzeće za javni prijevoz, ali su uspješno kandidirali veliki EU projekt, zahvaljujući kojemu će, novcem iz EU fondova, gotovo besplatno dobiti 11 autobusa. Zašto Grad Slavonski Brod nije ni pokušao napisati takav EU projekt? Zašto pod svaku cijenu  profitabilni posao javnog prijevoza želite dati nekoj privatnoj tvrtki?

Naš prijedlog je da se teška situacija sa zagađenim zrakom u Slavonskom Brodu iskoristi kao argument za dogovor s Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture o pisanju EU projekta koji bi omogućio da i Slavonski Brod besplatno dobije nove električne autobuse i punionice. Osnivanjem novog javnog gradskog poduzeća Grad bi podigao kvalitetu usluge javnog prijevoza, smanjio zagađenje zraka i ostvario velike novčane uštede. Grad bi time trajno zadržao u Slavonskom Brodu vozače koji trenutno prevoze naše sugrađane sa strahom od gubitka posla.

Na otvoreno pismo koje smo vam poslale 15. svibnja 2020. godine niste nam odgovorili iako ste po zakonu to dužni učiniti. Zašto nam niste odgovorili i gdje nestaje vaša transparentnost kad vam postavimo konkretna pitanja?

  S poštovanjem,

  nezavisne vijećnice Slavica Lemaić i Karmen Dizdar-Grgurević

JEDNA poslovna odluka Megglea dovela je do tragikomičnih izjava po Slavoniji koje neodoljivo podsjećaju na “Malo misto” Miljenka Smoje. Ukratko, Meggle je odlučio zatvoriti tvornicu u Osijeku i proizvodnju prebaciti odnosno nastaviti u (o užasa!) Kragujevcu i Bihaću.

>> Meggle do kraja godine gasi proizvodnju u Hrvatskoj, otpustit će 160 ljudi

Očigledno je da je neki financijski stručnjak u vodstvu njemačkog koncerna koji vrti milijarde zaključio kako je jeftinije proizvoditi mliječne proizvode u gradu poznatom po jugoslavenskoj proizvodnji automobila te uredno platiti carinu za uvoz u Europsku uniju, pa time i Hrvatsku. Meggle u Hrvatskoj nije isplativ – dovoljno je otići na stranice sudskog registra pa ukucate Meggle, dobijete i zadnje financijsko izvješće, ono iz 2018. godine, dakle iz dobrih vremena prije krize i vidite da je Meggle bio u gubicima. Ako je bio u gubicima tada, što će tek biti ove godine?

Stvari su u kapitalizmu prilično jasne, ako nešto donosi gubitak, onda se to rekonstruira ili zatvara, koncern nije humanitarna organizacija. A kažu bolji poznavatelji – Meggle neke novce iz hrvatskog pogona nije vidio godinama. Zašto? Pitajte prvoga do vas koji vodi neki posao koliki su doprinosi na plaće, koliki su porezi, kolika parafiskalna davanja, koliko se često porezi mijenjaju, što pogotovo pogađa proizvodne firme koje moraju planirati nekoliko godina unaprijed.

Politika se uskokodakala kada je već sve gotovo

Naravno, politika se sada uskokodakala, jer eto 160 ljudi dobiva otkaze, gasi se slavonska proizvodnja mlijeka i tako dalje. Patetična priča. Dakle, ogroman međunarodni koncern gasi tvornicu, dosta malu, što je u njihovim mjerilima samo jedna mala poslovna odluka. Što rade naši političari na to? Udaraju na patetiku. Čini se da te političare čak i ne treba kriviti, oni jednostavno ne razumiju. Ne mogu shvatiti svijet u kojem se proizvodnja i poslovanje ne rješavaju na sastanku “u općini” nego natjecanjem na tržištu. Posebno je u tom smislu zanimljivo priopćenje koje šalje Osječko-baranjski župan Ivan Anušić. Cijelo priopćenje je puno epiteta kao da se snima nova epizoda “Lijepom Našom” uz trobojnice, tamburaše i bećarce, a ne kao da je u pitanju odluka proizišla iz Excel tablice.

>> Meggle gasi proizvodnju u Osijeku, župan Anušić: To je nedopustivo

Tako priopćava župan: “Iznenađen sam priopćenjem koje je medijima danas poslala Meggle grupa sa sjedištem u Njemačkoj u kojem najavljuju zatvaranje proizvodnje u Osijeku čime će 160 radnika tvrtke Meggle Hrvatska ostati bez posla.” Ako firma godinama radi uz minimalnu dobit ili gubitke, kako je uopće iznenađen? Pa nije Osijek Singapur da ne znaš ili te ne zanima kako funkcioniraju firme od preko 100 ljudi u tvom kraju. Financijska izvješća koja su javno dostupna na klik, a da ne spominjemo sve druge statistike koje godišnje uredno objavljuju i komore i drugi.

Patetika umjesto brojeva

Nastavak priopćenja župana je još jači: “Tvrtka Meggle Hrvatska preuzela je poznatu osječku mljekarsku industriju IPK MIA koja proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda ima od davne 1949. godine, stoga smatram nedopustivom odluku da se na ovakav način ugasi tradicija mljekarske proizvodnje posljednje velike mljekare na području istoka Hrvatske.” Ovo je u stilu kao da je netko upao u zračni prostor ili tako nešto pa se sada šalje ultimatum. Koga briga što regionalna vlast misli o nekom poslovnom potezu privatne firme?

Pa tako nastavlja župan Anušić: “Osječko-baranjska županija ne može utjecati na donošenje odluka unutar privatnih tvrtki, no možemo utjecati na stvaranje povoljnijeg okruženja za opstanak gospodarskih subjekata na našem području. Tijekom mog trogodišnjeg mandata, Uprava Meggle Hrvatska koja sjedište ima u istom gradu gdje se nalazi i sjedište Županije, ni u jednom trenutku nije upoznala županijsku upravu s eventualnim poteškoćama u kojima se nalazi te zatražila pomoć pri iznalaženju rješenja za opstanak proizvodnje i spas radnih mjesta.”

Kragujevac i Bihać su bolje okruženje za Meggle od Osijeka

A što uprava jedne multinacionalke ima razgovarati s regionalnom vlašću? Eventualno će kada dolaze porazgovarati s premijerom, a ostalo što vlast može ponuditi je: manji porezi, ukidanje parafiskalnih nameta, oslobođenje od raznih doprinosa u slučaju zapošljavanja novih radnika, općenito brza i ljubazna uprava i inspekcije koje djeluju kao savjetnici, a ne kao sustav za kažnjavanje. Uprave firmi nemaju potrebe razgovarati s načelnicima ili županima i sličnima.

One će same jako dobro ocijeniti koji grad, općina, županija ili država nudi poticajne uvjete, a koji ne. To što su ocijenili da Osijek potrebno okruženje ne nudi, a Kragujevac nudi – e to je nešto što bi župana trebalo zabrinuti. Cijeli problem ove priče je to što su Kragujevac i Bihać po procjeni menadžera bolje okruženje za razvoj mljekarske industrije od Osijeka. To je problem župana.

Patetika doseže vrhunac pri kraju županova priopćenja: “Zbog svega navedenog, iznimno sam nezadovoljan odnosom ‘domaće’ Uprave Megglea u Osijeku prema Slavoncima i Baranjcima koji godinama rade u ovoj mliječnoj industriji, njihovom neaktivnošću u cilju spašavanja 160 radnih mjesta te na kraju suglasnošću s odlukom da se jednostavno ugasi tradicija proizvodnje visokokvalitetnih proizvoda od najboljeg slavonskog mlijeka, kako to upravo Meggle i reklamira na hrvatskom tržištu.”

Alo? Pa taj isti Meggle je u gubicima prije par mjeseci pomogao donacijom Osječkoj bolnici! Što se tiče “spašavanja radnih mjesta”, pa kome je više u interesu nego upravi da firma posluje dobro, da stvara dobit, da se širi kako bi stvarala još više dobiti i donosila još više svojim dioničarima. Ovo ispada kao da su zatvorili jer su eto zločesti, pa namjerno ne žele zarađivati u Slavoniji i Baranji. Mogli bismo se malo našaliti s marksizmom – kapitalisti namjerno radi zloće ne žele eksploatirati radnike. Cilj svake kompanije je dobit, a ako se gasi i zatvara – nema dobiti. Odlaze jer im je loše, ne zato jer su zločesti. Da im je dobro, onda bi širili pogon u cilju bolje zarade. Biznis je u osnovi jednostavna računica.

Naši političari jednostavno – ne razumiju

Na kraju eto župan kaže da bi on i na sastanak s predsjednikom uprave Megglea, možemo misliti što uprava jedne multinacionalke planira dogovore sa srednje rangiranim dužnosnikom države koja je manje tržište od jednog njemačkog prodajnog lanca.

Ukratko, ti naši političari, oni jednostavno ne razumiju. Oni taj svijet Europske unije, s njihovim ogromnim multinacionalnim firmama, jakim dioničarima, najboljim financijskim stručnjacima i upravama koje su cijeli dan pred tablicama, a ne na ručkovima s političarima – ne shvaćaju. Sve države Europe su igralište za takve kompanije. Tamo se nitko ne “pali” na tradiciju, na priče da je proizvodnja bila tu od 1949. godine. Osijek, Kragujevac ili Maribor, njima je potpuno jednako – ide se tamo gdje će se kapital bolje oploditi. Gdje će više zaraditi.

Na nama je naravno stvoriti okruženje, omogućiti da proizvodnja u Slavoniji bude konkurentnija od proizvodnje u Srbiji ili Bosni. To je jedino što poduzetnike zanima. Ni radna mjesta, ni tradicija, ni zove li se grad Osijek ili Kragujevac. Samo gdje računica govori da se više isplati raditi. A da bi ta računica bila dobra, porezi moraju biti manji. Županija bi tu najviše mogla pomoći da se zajedno sa svim ostalim županijama – samoukine. Državi od niti četiri milijuna ljudi ne trebaju dvije razine samouprave, lokalna i regionalna.

A što se tiče svih onih koji unatoč ekonomskim pokazateljima vjeruju u potrebu proizvodnje mliječnih proizvoda u Osijeku, Meggle je vjerojatno spreman prodati tvornicu, pa uložite svoje privatne novce i uživajte u dobiti koju ćete tako zaraditi. Ne pada vam na pamet ovdje ulagati? E, pa čini se ni strancima, nisu ni oni naivni, da ne kažemo blesavi.

index

Zemlja u kojoj na izbore izađe manje od polovice birača je zemlja u dubokoj političkoj krizi. Ta kriza nije kriza vlasti, kako se obično, u kolokvijalnom govoru, poimlje pojam političke krize.

Redukcija političke krize na krizu vlasti najčešća je simplifikacija na koju se svodi pojam političke krize. Kriza vlasti odnosi se na funkcioniranje sustava vlasti i nju generiraju faktori unutar sastava same vlasti ili oblici interakcije sustava vlasti s društvom.

Sustav vlasti može biti homogen ili heterogen, može se sastojati od jedne stranke, malog ili velikog broja stranaka i vlast tako može biti formirana od tanke ili solidne većine zastupnika u nacionalnom parlamentu.

Što je više vladina koalicija homogena, što znači sastavljena od malog broja stranaka i nepodijeljena međusobno uzduž rascjepa koji karakteriziraju i samo društvo, a opozicija fragmentirana i utoliko u nemogućnosti da dovede u pitanje donošenje odluka u okviru vlade, utoliko će rjeđa biti pojava vladine krize.

Kriza vlasti ovisi i o odnosima koje politička klasa uspostavi s društvom i o vrsti odgovora koje ona uspijeva dati na pitanja i probleme koji proizlaze iz društva.

Konglomerat političkih snaga koji čini vladu može, tako, dati prednost onim pitanjima i problemima koje minimiziraju konflikt unutar svojeg sastava, u odnosu na odgovore koji zadovoljavaju zahtjeve društva. Takva kriza vlasti vodi u imobilizam, u bavljenje perifernim problemima uslijed čega rastu napetosti između vlade i političkog tijela.

No u ovom, hrvatskom slučaju poslije izbora politička kriza nije i neće se manifestirati kao kriza vlasti, jer je premoćna pobjeda HDZ-a nad glavnim oponentom, SDP-om, omogućila HDZ-u manevarski prostor za formiranje relativno kompaktne vlade koju podržavaju predstavnici nacionalnih manjina, što gura HDZ prema centru političkog spektra.

Zemlja u kojoj na izbore izađe manje od polovice birača je zemlja u dubokoj političkoj krizi, i ta kriza nije kriza vlasti, kako se obično, u kolokvijalnom govoru, poimlje pojam političke krize

Ali politička kriza ne iskazuje se samo kao kriza vlasti, koje u ovom slučaju neće biti jer je minimalna parlamentarna većina osigurana. Ona se iskazuje i kao idejna kriza, kao kriza osnovnih vrijednosti političkog sustava, u ovom slučaju hibridnog sustava nekonsolidirane demokracije s jakim elementima autoritarnosti, što pretvara hrvatsku demokraciju u ”demokraturu”, hibridni sustav demokracije i autoritarnog društva.

Potvrdu za to nalazimo baš u niskoj izlaznosti birača, ispod polovice ukupnog biračkog tijela. U Hrvatskoj je 2020. svega 46% birača izašlo na izbore, što je dovoljno za postavljanje pitanja legitimnosti političke vlasti koja se konstituira na temelju manjinskog opredjeljenja birača.

To znači da većina građana nema povjerenja u politički sustav i politiku kao aktivnost organizacije, funkcioniranja i donošenja odluka koje se tiču te ljudske zajednice.

Nemaju povjerenja u same idejne osnove vlasti, u demokraciju kao proces kojim se donose bitne odluke za opstanak te zajednice.

Građani nemaju povjerenja u politiku kao takvu i u političare koji bi se trebali baviti ostvarenjem općeg dobra u ime građana koji su ih birali.

Građani nemaju povjerenja u takvu demokraturu, koja boluje od patologija kao što su demagogija, hipokrizija, manipulacije, korupcija i klijentelizam, i konačno i samog političkog nasilja, najprije verbalnog, a potom i fizičkog.

Naravno, prema dogmatskom shvaćanju prava ovi su izbori legalni, jer ni zakoni ni Ustav ne propisuju kolika mora biti izlaznost birača na izborima. Takva permisivnost u odnosu na ponašanje birača baš omogućuje političkoj klasi da zadrži monopol vlasti i da njome manipulira, ako osigura čak i minimalnu većinu u parlamentu.

Političku klasu, ili političku elitu, kako je o njoj pisao talijanski politolog Gaetano Mosca, u ovome slučaju čini relativno mali broj političkih aktivista koji su hiperaktivni u sferi politike – što znači u političkim strankama – i iz koje se regrutira političko vodstvo zemlje.

U ovome slučaju kada su fanatizirani birači HDZ-a, nasuprot pasivnijim i indiferentnijim pristašama opozicije koji nisu izašli na izbore, uspjeli osigurati dovoljni broj glasova vodećoj stranci za pregovore o formiranju vlasti, od odlučujuće je važnosti kako će se ponašati izabrani koalicijski partneri u toj vlasti.

U ovome slučaju, garanti da hrvatska demokratura ne skrene u otvorenu diktaturu jedne konzervativne, retrogradne, klerikalne i nacionalističke političke orijentacije, jesu upravo izabrani koalicijski partneri, predstavnici nacionalnih manjina, u odsutnosti jake i artikulirane demokratske opozicije.

Bez obzira na unutarnju homogenost ili ne manjinskog konglomerata, ulazak dvojice iskusnih manjinskih političara u vladinu koaliciju mogao bi biti jedini tračak svjetla u ovom sumraku hrvatske demokracije, a to su veterani hrvatskog parlamentarnog života, Srbin Milorad Pupovac i Talijan Furio Radin.

Hoće li demokracija preživjeti u Hrvatskoj ovisit će umnogome i od artikuliranosti lijeve, demokratske opozicije, jer je za ekstremnu desnicu notorno da ona inklinira autoritarnim oblicima vlasti i nacionalističkoj diktaturi

Radin je zastupnik u parlamentu od 1992. godine, a Pupovac od 1995. i obojica su živi svjedoci rokambolesknih viraža hrvatske politike i iskusni lideri i zaštitnici svojih nacionalnih zajednica.

Obojica su doktori znanosti, što samo po sebi nije nikakva garancija u zemlji isprepisivanih doktorata, magisterija i lažnih diploma, ali njihov osobni integritet i nedvojbena proeuropska politička orijentacija, kao i protivljenje nacionalističkoj i rasističkoj politici jednog dijela hrvatske većine predstavljaju posljednju slamku spasa za ovu zemlju.

O njima, ali i o drugim predstavnicima manjina koji su na sebi osjetili svu pogubnost hrvatskog nacionalizma – a njima se pridružuje i predstavnik maltretirane romske manjine Veljko Kajtazi, ovisi koliko će unatoč idejnoj političkoj krizi, ova nova vlada uspjeti izvući se iz opasnosti učvršćenja demokrature, a s njom i autoritativnog vođe nove generacije, novog demokratora u licu Andreja Plenkovića.

Koliko će se demokrator premetnuti u autokratora ovisi i o opoziciji, kojih će u parlamentu biti više, od ekstremne, fundamentalističke desnice do radikalne ljevice.

Hoće li demokracija preživjeti u Hrvatskoj ovisit će umnogome i od artikuliranosti lijeve, demokratske opozicije, jer je za ekstremnu desnicu notorno da ona inklinira autoritarnim oblicima vlasti i nacionalističkoj diktaturi.

Iz tog anomalnog spoja predstavnika nacionalnih manjina u vlasti i stvarno demokratske opozicije okupljene oko grupacije Možemo i partneri može se očekivati da će pokušati spriječiti klizanje demokrature prema autokraciji.

I ako to ne bude dovoljno da se biračko tijelo i građansko društvo trgne iz letargije i apatije – crno nam se piše.

autograf

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

RANI RADOVI:

Miroslav Krleža štampao je svoj prvijenac Legenda nepunih mjesec dana prije Matoševe smrti. Godina je Četrnaesta. Smjena epohâ kada je započela karijera jednog od najvećih evropskih pisaca i Svjetski rat.

Jakobinski nervozno zaljubljen u ideju Slobode, s vizurama Pešte, Beča, Pariza i Mletaka u katalogu svojih uspomena, već suočen s tupošću zagrebačkog i beogradskog provincijalizma, sa svim simptomima buntovnog individualističkog temperamenta, Krleža je u svojoj dvadeset i prvoj godini, krajem 1915. mobiliziran u austro-ugarsku vojsku. U ljeto 1916. doživljava front u Galiciji. 1917. još je u uniformi, ali u Zagrebu, u pozadini.

U novembru 1918. na svečanosti upriličenoj povodom dolaska srpske vojske u Zagreb napravio je skandal. U gotovo nadrealnom oportunizmu, austro-ugarski potpukovnik, budući maršal Nezavisne države Hrvatske Slavko Kvaternik drži zdravice srpskim oficirima i Narodnom Jedinstvu, isti Kvaternik iz godine 1915. kada su se na Terazijama njihali Srbijanci i kada se to magare od čovjeka dalo fotografirati sa cigaretom u ustima pod vješalima.

Kada je te, pijane novembarske noći 1918. Krleža zaurlao dolje Kvaternik konstituirala se paradigma koja će trajno obilježiti njegov život, a simbolički i život Druge Jugoslavije. Da, Druge, iako se u novembru 1918. tek rađa Prva. Skandal koji je Krleža izazvao na svečanosti u dvorani zagrebačkog Kola bio bi samo jedna od epizoda kaotičnog interregnuma između propasti Austro-Ugarske i nastanka Jugoslavije da Krleža nije izgovorio: …odnesite te vaše torte i te vaše kobasice onim gladnim srbijanskim vojnicima, koji zebu vani u vagonima na kolodvoru jer nas je pobjedonosna ruska Revolucija naučila, da nije narodno vijeće nego Vijeće Vojnika i Radnika onaj faktor, onaj politički faktor, da Lenjin…

Dakle Lenjin… S iskustvom galicijskog fronta i s erosom pobune u sebi, suočen s beskrupuloznom političkom konverzijom koja mu se povodom prevrata 1918. zbiva pred očima, s podjednakim gađenjem prema beogradskom militarizmu i spram stoljetne politike Markovog trga: per trovarsi un altro signore, dakle s gađenjem prema nacionalističkoj rulji koja osim rizlinga i graševine nema ni jedne misli u svojoj glavi a sada, Osamnaeste glumata neko novo Jugoslavenstvo postavljeno na pogrešne temelje, upravo onako pogrešne kako to samo Srpstvo i Hrvatstvo mogu biti pogrešni – zgađen dakle, Krleža izgovara komunističku formulu kao jedini spas za sav očaj, bijedu i nesreću koje je Svjetski rat posijao ne samo od Soče do Soluna nego širom čitave raskomadane, krvave, iperitom zagušene i šrapnelima unakažene Evrope.

Danas znamo da je Lenjin bio tek jedan u nizu zlotvora željnih Vlasti, samo Vlasti i ničega nego Vlasti, ali tada, dok su se evropska bojišta još dimila, dok su kosti izvirale iz galicijskih i flandrijskih polja, kad su milijuni očajnika tek napustili besmislene rovove, kad su ti isti milijuni s pravom očekivali uspostavu poretka u kojem će užas kakav je bio Svjetski rat postati zauvijek nemoguć, kad su s nestrpljenjem pravednika zahtijevali da – nakon toliko stradanja, amputacija, straha, stjenica, vlage, hladnoće i oficirskog bjesnila – odmah nastupi neko bolje doba, jer Rat je bio toliko strašan da je nakon njega nemoguće i nedopustivo pojmiti ništa drugo nego Boljitak – tada su mnogima danas tako prazne i surovo lažne Lenjinove riječi o miru i diktaturi radnika i vojnika bile više od Nade.

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

Osluškivao je Krleža topove s krstarice Aurora ne znajući, ili još uvijek ne htijući znati, da je ispalila samo jednu i to manevarsku granatu i da je oktobarski prevrat u Petrogradu bio ništa drugo nego jedan zavjereničko-obavještajni aranžman, jer je u svojoj grozničavoj nadi htio vjerovati da sviće zora Internacionale i da će – o jednoga dana – netko povesti ovu sumanutu civilizaciju prema humanijim perspektivama, u vremenu kada je komunistom postajao svatko tko u ime vlastite pameti, poštenja i naivnosti više nije mogao čekati da se ljudima, po crti njihovog vlastitog, trajno i neobjašnjivo uspavanog dostojanstva zgade komedije i crkve, bolnice i kavane, ludnice, bordeli i samostani.

Već početkom dvadesetih godina postao je svojim ranim ekspresionističkim dramama i poezijom značajno ime zagrebačke književne javnosti. S Hrvatskim bogom Marsom ući će zauvijek u povijest svjetske antiratne proze. Do zabrane KPJ bio je i politički aktivan. Kao što ga je u Skopju 1913. srbijanska kontraobavještajna služba pukim, ali sudbonosnim slučajem prisilila na povratak u Zagreb i štampanje Legende, tako ga sada, 1920. Obznana uklanja od partijskih sastanaka i njegovu beskompromisnu lijevu orijentaciju sublimira u političke eseje i superiorno duhovite polemike. Bio je odveć književnik za dnevnopolitičku akciju, toliko da i njegov poznati predizborni govor u predgrađu Sušaka 1920. zapravo nije ništa drugo nego poetska varijacija na temu kvarnerskog ogledala.

U halabuci trajne polemike i sukoba s kaptolskim popovima, kraljevskim režimom i enervantnim pomanjkanjem talenta i pismenosti koje se kao ljepljiva posavska magla širilo između Ljubljane, Zagreba i Beograda, u svojim intimnim nemirima jer mutno je sve to u nama, neizrecivo mutno – piše glembajevski ciklus i Povratak Filipa Latinovicza. Dostiže dakle početkom tridesetih godina punu književnu zrelost i uvodi hrvatsku i južnoslavensku književnost u maticu modernizma. Sa zakašnjenjem: iste godine (1857) kada je Baudelaire objavio Cvijeće zla Šenoa je tek položio maturu. Krleža će kasnije zlobno ali šarmantno reći kako čitav Šenoin opus sadrži jednu jedinu književno vrijednu rečenicu:

– Nad lagunom plamti mjesečina…

SUKOB NA LJEVICI

 Bio je jedini jugoslavenski pisac koji je već krajem dvadesetih godina zarađivao samo od pisanja a zarađivao je dobro i sve bolje. Mogao je si priuštiti velik stan, poslugu, putovanja, restorane i dobra vina. Svi njegovi kritičari i slijeva i zdesna nalazili su u tome krunski dokaz njegove moralne nedosljednosti, što je bio glupavi refleks stava ovdašnje književne javnosti da se književnu veličinu ima suditi po stradanju, tuberkulozi i alkoholizmu i to u pravilu posthumno. S vremenom postao je tipičan salonski komunist, nevoljan da žrtvuje svoj komoditet. Sazrijevao je i kao čovjek, napose kao individualist. Već samo zbog toga, ponajmanje zbog udobnog građanskog načina života, morao je prije ili kasnije doći u sukob s Partijom. U doba prvog izdanja Izleta u Rusiju možda se i mogla se naslutiti geneza tog sukoba jer za vrijeme svog boravka u SSSR-u 1925. nije mogao ostati slijep na užas sovjetskog režima. Nesumnjivo već tada u Krležinim političkim uvjerenjima nastaje pukotina, ali ga partijska lojalnost sprječava da o tome govori. Ne samo partijska lojalnost: zašto bi svojim protivnicima na Kaptolu, u Matici Hrvatskoj i beogradskoj čaršiji pružio zadovoljstvo kritike komunizma? Njegove polemike, eseji i članci kojima je izvrgavao ruglu i režim i opoziciju, i Baju Pašića i Stipicu Radića, emitirali su snažno magnetsko polje koje je čitavu generaciju mladih buntovnih intelektualaca privuklo komunističkoj partiji, ali s ruske ploče počeli su puhati sve hladniji, sve zlokobniji vjetrovi. S grupom beogradskih i zagrebačkih intelektualaca osniva sredinom tridesetih godina časopis Danas, a krajem istog desetljeća i Pečat. Poplava strastvene krležijanske negacije svega postojećeg konačno je počela da kvasi i podnožje komunističkog monolita. U to doba posjećuje Varšavu. (Čeka sovjetsku vizu koju na svu sreću ne dobiva). Politička situacija u Poljskoj, diktatura maršala Piłsudskog i njegovih pukovnika, poljska nacionalistička sanacija i scenografija baltičkih blatnih ravnica inspirirat će Banket u Blitvi. 1936. objavljuje monumentalne Balade Petrice Kerempuha. Čarobnom, nadrealnom kajkavštinom Balade pjevaju o stradanju, o torturama, ratovima i nemoći, o povijesti kao krvožednoj zvijeri što proždire egzistencije, o Pojedincu koji je u Baladama sasvim slučajno zagorski seljak: opomena je univerzalna i zastrašujuća iako skrivena u kódu jednog malog i arhaičnog narječja.

Iste godine počinju u Moskvi montirani procesi. Krleža je užasnut, lojalno šuti, ali pro foro interno u opasnim i konspirativnim noćnim susretima s rukovodiocima KPJ napada Staljina. Samo Staljina, ne i komunizam. Još uvijek na čistke gleda sa stanovišta revolucionarnog pragmatizma. Još uvijek misli da su čistke samo štetne, ali ne i monstruozne. Ne poima da Staljinov Teror nije neoportuna greška nego ontološka neminovnost jednog surovog totalitarizma. Ne prelazi i nikada eksplicite neće ni prijeći onu presudnu etičku i epistemološku granicu nakon koje bi postalo logično, neminovno i moralno dovesti u pitanje i Auroru i Lenjina i Ideju. Razdire Krležu aporija komunističke boli, komunističke nade, komunističkog vapaja, komunističke iluzije da je Staljin upropastio sve, da je Ideja predivna, plemenita i humana, oslobađajuća, da je jedina nada čovječanstva, ali je krivo provedena, loše provedena, nepotrebno kompromitirana. Tek će trideset godina kasnije Leszek Kołakowski smoći snage da jednostavno kaže kako je bila riječ o zločinačkoj ideji koja je provođena vrlo efikasno: staljinizam nije bio devijacija nego logičan slijed događaja. Krleža nije mogao niti htio ići toliko daleko, a kada (ako) mu je takvo što i palo na pamet birao bi bolnu rezignaciju. Komunizam nije samo materijalistička i racionalistička politička filozofija, on je i mistična ritualizirana doktrina sa svojim svecima i relikvijama, sa svojom vlastitom metafizikom. Aporije komunizma zato i nisu, niti su ikada mogle i biti dovedene do svoje posljednje konzekvence u Sukobu na književnoj ljevici. Iako je imao ogroman utjecaj na povijest jugoslavenske književnosti, kulture i politike, Sukob se svodio na danas bezopasno i bespredmetno pitanje ima li prednost estetska vrijednost umjetničkog djela ili je primarna njegova ideološka (dakako komunistička) angažiranost? Književnik Miroslav Krleža izabrao je estetsku aksiologiju, a Komunistička partija Jugoslavije kao disciplinirana i fanatična politička organizacija – jednako logično – ostala je vjerna ideologiji. Svaka strana krenula je svojim, jedinim mogućim putem. No, galama je bila velika, nisu se birale riječi, raskid je bio praktično javan, dramatski susreti Tita i Krleže bili su uzaludni kao što je uzaludan bio i Titov blef: Partija bez tebe može, ti ne možeš bez Partije. Naprotiv, Krleža je mogao bez Partije, a bez njega Partije u intelektualnom smislu praktično ne bi ni bilo.

Na rubu pameti je duhoviti roman o sredovječnom odvjetniku koji nakon pedeset godina sivog malograđanskog konformizma odluči početi govoriti istinu svojem poslodavcu i svojoj obitelji i u svakoj prilici proizvoditi lucidne nonkonformističke skandale, prezirući i malograđanski moral (svojom ljubavnom aferom s Jadvigom Jesenskom) i ideološke dogme (u razgovoru s političkim zatvorenikom). Ni sami komunisti ne bi znali objasniti kako su u toj intimističkoj priči o – reklo bi se – krizi srednjih godina, uspjeli prepoznati političku diverziju i toliko se uvrijedili da su u Književnim sveskama spalili sve mostove između Krleže i KPJ. Predgovor Podravskim motivima kojim je sve počelo i Dijalektički antibarbarus kojim je na sebe Krleža konačno navukao uobičajenu i ritualnu stigmu trockizma nisu predstavljali niti epohalnu niti nadahnutu studiju o svetosti slobode stvaranja koja polaže račune samo pred vremenom i intimnom književnom savješću. Danas je svaki drugačiji stav o umjetničkoj slobodi i intimističkoj naravi stvaralaštva savršeno deplasiran, ali zbog takvih pitanja tridesetih godina se gubila glava a na vjetru komunističkih estetskih imperativa povijale su se sudbine.

Komunistički pokret koji je crpio moralnu snagu u antifašizmu i koji je hitlerovsku opasnost demagoški zlorabio kao priliku za narodno-frontovski i španjolski lov u mutnom, doživio je 1939. paktom Hitler-Staljin moralni slom praćen općom intelektualnom konfuzijom. Ubrzo će izbiti Drugi svjetski rat, past će Poljska, u proljeće slijedeće godine Danska, Norveška, Nizozemska, Belgija i Francuska. Britanija će ostati usamljena, a Krleža će slušati Radio London, upravo onako kao i njegov anonimni alter ego na završetku romana Na rubu pameti. Iluzije su se raspršile u jesen 1940. kada se na Krležinim vratima pojavio Pavle Bastajić, prijatelj iz starih vremena jugoslavenske nacionalističke omladine. Bastajić je bio likvidator NKVD-a i pao je u takvu nemilost da mu se povratak u Kraljevinu Jugoslaviju (gdje je kao komunist imao policijski dosje) činio manje riskantnim u odnosu na lutanje Evropom čijim podzemljem su vladali sovjetski likvidatori kakav je nekad bio i sâm. Razgovarali su do zore. Krleža je rekao da jezovitije priče nije čuo u životu. (Njezin epilog svakako je jezovit: Bastajića će kasnije uhvatiti ustaška policija i bit će ubijen u Jasenovcu). Od shizoidne pukotine između ideala u koje je pokušavao vjerovati i Bastajićevog izvještaja iz prve ruke Krleža je bježao u rezignaciju. No, rezignirana šutnja je luksuz, kako će pokazati razvoj događaja: šutnja može biti pitanje i života i smrti i časti…

ZAGREBAČKE RATNE GODINE

Pokušajmo zamisliti Krležin užas kada je na Krugovalnoj postaji Zagreb čuo glas nikog drugog nego onog istog Slavka Kvaternika koji nije čovjek nego karikatura iz moje ratne proze kako 10. travnja 1941. objavljuje uspostavu Nezavisne države Hrvatske.

Njegov odnos prema ustaškom režimu izazivao je brojne kontroverze iako je zastrašujuća situacija koja je 1941. nastala za Krležu bila u osnovi jednostavna, ili je bila jednostavna upravo zato što je bila zastrašujuća. Bio je najveći intelektualni i moralni protivnik ustaškog režima kakav se uopće mogao zamisliti, ali je dolazak Pavelića na vlast dočekao i kao izopćenik iz komunističke partije. Uhapšen je već krajem aprila 1941. ali i pušten nakon nekoliko dana. U podrumima Petrinjske ulice zatekli su ga uhapšeni skojevci i ispljuvali. Četrdesetosmogodišnji Krleža slomio se i zaplakao.

Krležin sukob sa KPJ pokazao se igrom sudbine sretnom okolnošću i svakako je ublažio antipatiju ustaških vlasti prema njemu.

Bio je pod zaštitom svojeg prijatelja doktora Đure Vranešića, koji je osim visokog položaja u ustaškoj nomenklaturi imao i dobre veze u RSHA – Glavnoj upravi sigurnosti Reicha. Lako je rekonstruirati jednostavan dogovor dvojice gentlemana: Krleža će šutjeti i neće ići u partizane, a zauzvrat će se Vranešić zauzeti kod Poglavnika. Krleža je bio živi promičbeni dokaz da režim nije tako krvoločan kao što može (ili želi) biti. Sve to ne bi bilo dovoljno da sâm Pavelić nije odlučio poštedjeti Krležu.

Štoviše pozvao ga je u dva navrata na razgovor u Banske dvore.

Uz manja nebitna odstupanja, svi izvori te susrete opisuju na isti način. Prije svega zanimljiv zapis izvjesnog Mladena Žigrovića objavljen 1986. u Barceloni, u emigrantskoj štampi. Izvještaj Titove obavještajne službe koji mu je dostavljen iz Zagreba u Bosnu u jesen 1943. Svjedočenje Mile Budaka pred UDB-om 1946. Sva tri izvora stoje u skladu i s Krležinim uspomenama. Ranković, koji se svakako razumio u vještinu dokazivanja i koji je uvijek bio skeptičan prema Krleži, nije našao dokaza da je Krleža imao simpatija spram ustaškog režima, a možda ih je htio naći.

Krleža je ratne godine u Zagrebu proveo nasmrt uplašen. (Obolio je od paradentoze i izgubio zube što je dio kliničke slike teškog i kontinuiranog stresa). Na vlasti je bio režim koji je bio inkarnacija svega što je prezirao, a u jesen 1943. doživio je da ga nitko drugi nego Pavelić poziva na razgovor. Istodobno je svatko kome bi ustaška policija u stanu našla Krležinu knjigu bio u životnoj opasnosti, a Krležine knjige su uklanjane iz biblioteka i zabranjivane. Pavelić je nakon kapitulacije Italije lutao i tragao za nekim oblicima legitimiteta svoje tvorevine. U svojim hiperkombinacijama učinilo mu se da bi postavljanje Krleže za intendanta Hrvatskog državnog kazališta (kako se tada zvalo Hrvatsko narodno kazalište; sve je bilo državno u navodnoj državi), ili predsjednika Akademije, ili šefa katedre za hrvatsku književnost na Sveučilištu – bilo korisno za režim. U razgovoru s Pavelićem Krleža se znojio i bio snishodljiv (svako drugačije ponašanje bilo bi suludo hrabro), ali je neodređeno odbio ponude ili je pokušavao dobiti na vremenu. Nesretnik, priuštio si je zadovoljstvo nekoliko otrovnih komentara na račun Ive Andrića i tvrdio kako piše studiju o Ante Starčeviću. Pavelić je velikodušno i čak sa stanovitim smislom za humor odgovorio da nitko Krležu ne sili da piše o Starčeviću. Krleža se uspio izmigoljiti iz Kazališta, Akademije i Sveučilišta, ali Pavelić ga je dočekao s idejom o nekakvom institutu za hrvatsku povijest koji bi trebao proraditi nakon rata. Kao što su i kasniji događaji pokazali Poglavnik je do pred sam kraj vjerovao u opstanak Nezavisne. Dogovor je ostao neodređen. Krleža se iscrpljen vratio kući i zamolio Belu da mu pripremi toplu kupelj. Kada ga je mjesec dana nakon razgovora u Banskim dvorima, Pavelićev ministar Mile Starčević pozvao na večeru kako bi započeli dogovore o osnivanju povijesnog instituta, Krleža je premoren neizvjesnostima i ohrabren vinom počeo urlati da je NDH krvava tvorevina nad kojom se zgraža čitava Evropa. Starčević je u svojoj zatečenosti ostao toliko pošten da ga nije denuncirao i od suradnje Krleže i ustaškog režima nije bilo ništa. Pod ustaškom vladavinom Krleža neće objaviti ni retka. Srpski nacionalisti tvrdit će puno kasnije da je svakodnevno i srdačno s Pavelićem igrao šah. Hrvatski nacionalisti bit će bijesni kada budu konačno shvatili da je Krleža šah igrao samo s Josipom Brozom.

I da nije bilo aranžmana s Vranešićem, pa i s Pavelićem – kojima je zato što je pošteđen dugovao u najmanju ruku pasivnost; i da nije bilo straha kojeg je osjećao prema Đilasu – bolje da me ubije Dido (Kvaternik) nego Đido (Đilas) – Krleža vjerojatno ne bi otišao u partizane iz banalnog komoditeta. Prošao je kao vojnik stradanja Prvog svjetskog rata, imao je pedeset godina i bio je u lošoj fizičkoj kondiciji. I kako bi svoju suprugu Leposavu ostavio u ratnom Zagrebu? Kako bi uopće uspio s njom neprimjetno pobjeći u šumu kad je bio pod stalnom policijskom prismotrom? (Karijeru Bele Krleže ustaška vlast nije dovodila u pitanje. Od njezine plaće koju je dobivala u Hrvatskom državnom kazalištu bračni par se uzdržavao).

Tito će uoči oslobođenja poslati u Zagreb nekoliko operativaca OZN-e da zaštite Krležu od eventualne ustaške osvete u kaosu povlačenja, ali i od osvetoljubivih partizana. U Partiji bila je još uvijek na snazi direktiva da je Krleža trockist kojeg treba bojkotirati, a simpatije prema Krleži ili Krležinoj književnosti bile su dovoljan razlog za isključenje iz Partije.

“Banket u Blitvi” jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – “što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.

U OSLOBOĐENOJ JUGOSLAVIJI

Umorni Krleža počeo je sumnjati u komunizam najkasnije već nakon razgovora s Pavlom Bastajićem, a 1945. je razočaranje u komunističku ideju i praksu zaliječeno spektakularnom simplifikacijom: ta ideja i ta praksa došle su na vlast i to apsolutnu. Komunisti su dakle došli u priliku da simplificiraju, strijeljaju, opraštaju i kreiraju – više ili manje uvjerljive – iluzije o budućnosti.

Tito mu je prilikom prvog susreta 1945. jednostavno rekao: “S tobom polemika neće biti, a partijski staž ti se priznaje od početka”. S tom rečenicom završio je Sukob na književnoj ljevici, kratko i pragmatski, u Titovom stilu, a Krleža je pripušten na Dvor. Samo su ministri vanjskih poslova, policije i vojske i Krleža mogli doći Titu u bilo koje doba, bez najave. To mu nacionalisti nikada neće oprostiti zaboravljajući banalnu činjenicu da postoje i drugačija uvjerenja od njihovih i da je Titov režim Krleža podržavao iz iskrenog uvjerenja – uprkos svim nemalim zadrškama i zamjerkama koje je imao.

Krajem 1945. Krleža je uzaludno kod Aleksandra Rankovića pokušao spasiti od vješala Đuru Vranešića. Nemoguće. Vranešić je bio ministar u vladi NDH i agent Gestapoa. Tom prilikom obišao je i Milovana Đilasa, duhovnog i ne samo duhovnog autora otrovnih Književnih sveski a sada i šefa Agitpropa CK KPJ, čovjeka bez čije dozvole se tada u jugoslavenskoj književnosti, štampi, izložbenim salonima, kazalištima, na filmu i radiju nije moglo dogoditi ništa. Krleža nadahnuto opisuje taj susret. Zgrada Madere na Tašmajdanu gdje je bilo sjedište CK KPJ, još uvijek konspirativno sjedište iako Partija ima apsolutnu vlast. Đilas ga dočekuje u svojem uredu u generalskoj uniformi, u čizmama, ne nudi mu da sjedne, pita ga zašto nisi došao? (u partizane). Da sam došao bio bih strijeljan. Đilas puši i kaže da, da si došao do 1943. ja bih te lično ubio, ali poslije 1943. ne bih… Kad komentira Krležinu verziju Đilas sa smiješkom i simpatijama tvrdi da Krleža po običaju pretjeruje: da je Krleža došao u partizane postao bi predsjednik AVNOJ-a!

Krleža obnavlja rad Jugoslavenske akademije i postaje njezin potpredsjednik. Kod Tita i Rankovića intervenira za mnoge hrvatske intelektualce koji su se kompromitirali za vrijeme NDH. Ako su samo štampali gluposti a nisu pokazivali odveć upadljivu i odveć neukusnu sklonost prema tvorevini bivaju pušteni iz zatvora i polako se vraćaju na poslove u izdavačke kuće i kazališta. Krleža ima stanovite privilegije, ali ne tiskaju mu se djela, ne izvode drame. Đilas je još uvijek dosljedni staljinist (možda najvatreniji od svih) i smatra da je sve to dekadentno. Dok nije došlo do dramatskog obrata.

Sukob s Informbiroom je Krležina velika moralna pobjeda. Kao što su mu Književne sveske Komunističke partije Jugoslavije (možda) spasile život u NDH, sada duh Književnih sveski, inkarniran u sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji napada tu istu KPJ koja je Krležu u vlastitim Književnim sveskama napadala na isti način, dakle Staljinovim pismom koje spada u književni žanr dostojan upravo Književnih sveski. Krleži postaje udobnije u Partiji. On je idealna osoba za organizaciju izložbe jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu. Zemlja se otvara Zapadu. Dalmatinski gradovi, hercegovački stećci i kosovski manastiri bivaju obasjani svjetlom jednog novog jugoslavenskog integralizma. Krleža ga vidi kao titoističko jugoslavenstvo, ali ono je zapravo krležijansko: prije samoupravljanja i nesvrstavanja Krleža poseže za bogumilskom herezom kao simbolom južnoslavenskog otpora Istoku i Zapadu. Srpski nacionalisti se tiho ljute, u tome vide negaciju srpske srednjovjekovne umjetnosti i pakosno ignoriraju Krležine nadahnute rečenice o Sopoćanima i Dečanima. Hrvatskim nacionalistima je poslovično zlo od svakog jugoslavenskog projekta, iako Nin i Zadar upravo na toj izložbi postaju nezaobilazni toponimi evropske civilizacije. Bosanskohercegovačka srednjovjekovna bogumilska hereza je treći put ne samo u svjetskim romansko-bizantskim antagonizmima nego afirmira središnju jugoslavensku zemlju, taj predmet trajne boli, čežnje i mržnje srpskih i hrvatskih nacionalista. Izložba je otvorena u martu 1950. s velikim uspjehom, kako za propagandu jugoslavenske kulture tako i za Krležu kao njenog idejnog tvorca i organizatora.

Krleža se po povratku iz Pariza sreće s Titom na Dedinju. Jugoslavija se nalazi u neposrednoj opasnosti od sovjetske invazije. Tito mu govori što da čini u slučaju najgoreg. Kako se računalo na siguran pad Zagreba i Beograda, Krleža bi zajedno s vladom i vrhovnom komandom bio evakuiran u Bosnu, onako kao što se evakuiraju arhive, dragocjenosti i zlatne rezerve.

Uredbom Vlade FNRJ osniva se u oktobru 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod sa sjedištem u Zagrebu. U roku od nekoliko godina Zavod će pod Krležinim rukovodstvom izdati Enciklopediju Jugoslavije, Opću enciklopediju, Pomorsku, Tehničku, Medicinsku enciklopediju… Krajem šezdesetih godina započet će tiskanje drugih izdanja. Uz sve mane i neizbježne ideološke nastranosti to je bio epohalan datum u povijesti jugoslavenske kulture. Jedna zaostala zemlja smogla je intelektualne snage da sjedinjenim naporima stvori sebi civilizacijski spomenik, a iza svega su stajale ideja i energija Direktora. U mnogim nepotpisanim odrednicama poznavalac Njegovog stila mogao je prepoznati onu dugačku, mladenačku, buntovnu rečenicu, ideološki obojenu, ali ipak pisanu s neodoljivim slobodarskim šarmom.

NEDODIRLJIVA VELIČINA

Nakon Ljubljanskog referata 1952. u kojem je do tad najoštrijom retorikom napao socijalistički realizam i nakon što je na Šestom kongresu primljen u CK SKJ Krleža je postao nedodirljiva veličina. Ono što je Tito bio u jugoslavenskoj politici Krleža je postao u jugoslavenskoj književnosti, pa i kulturnoj javnosti uopće. Tu krajnje riskantnu i za pisca iznimno kompromitantnu ulogu preuzeo je sâm, vlastitim izborom i vlastitim uvjerenjem, sasvim pragmatično, ali ne samo sa stanovišta osobne koristi. Što god da je učinio režim na njega nikada ne bi krenuo ad hominem, ne samo zbog prijateljstva s Titom nego i zato što bi se Titova Jugoslavija dovela u poziciju da Krleži učini ono što se nije usudila ni krvoločna Pavelićeva NDH. S druge strane Krleža je bio svjestan kakvu štetu bi nanio režimu da je kojim slučajem postao disident ili pak prebjegao na Zapad (što je mogao lako): svjesno je htio da takvu štetu ne učini i svjesno je izabrao mogućnost da djeluje unutar sustava ali ne i protiv sustava nego – u skladu s komunističkim mentalitetom po kojem se ono najvažnije i najbolje uvijek zbiva u dalekoj budućnosti – u korist vlastite vizije boljitka. Stari buntovnik, vječni adolescent izabrao je tu vrst pragme. Kada ga je nesretna Olga Hebrang molila za intervenciju, Krleža je s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom otklonio pomoć. Iza Hebrangove sudbine stajao je Državni Razlog ili Državna Iracionalnost – svejedno, a pisac Banketa u Blitvi dobro je znao granice preko kojih ne smije zakoračiti.

Prijemi i večere na Dedinju i Brijunima zbližili su dva žovijalna i jedinstvena karaktera čija je različitost bila inspirativna sama po sebi. Onoliko koliko su bili različiti, utoliko su i oba opisa njihovog susreta u Maderi 1945. u metafizičkom i simboličkom smislu bila točna i nadrasla su banalnost činjeničnog stanja.

Nekadašnji staljinistički pravovjernik, dinarski violentan, sada najvatreniji kritičar staljinizma, sve slobodoumniji – da upotrijebim njegov izraz – okošt i naočit, epski Milovan Đilas.

Nekadašnji eruptivni buntovnik, kritičar svega postojećeg, koji je staljinskih zabluda bio svjestan još tridesetih godina, sve gojazniji, sve mekši, pjesnik panonske lirike, sve pitomiji starac Miroslav Krleža.

Sudbine su im se srele na kratko, da bi se odmah razišle, u časopisu Nova misao kojeg je Đilas ambiciozno zamislio kao novo, općejugoslavensko i elitističko okupljalište kritičkih i slobodoumnih intelektualaca. Uoči samog Plenuma CK SKJ na kojem će pasti u januaru 1954, Đilas je došao u uredništvo Nove misli da se pozdravi s prijateljima. Đido i Fric su se zagrlili na rastanku. Riječi su bile nepotrebne. To je bio njihov posljednji susret. Tog ledenog beogradskog januara 1954. Krleža je Đilasu predao zastavu buntovništva: star sam i umoran… Đilas će je nositi hrabrije od Krleže, u zatvor, u disidentstvo; nastavit će tamo gdje je Krleža stao 1940. i dovest će kritiku staljinizma do njezine neminovne, logične i krajnje konzekvence: već sredinom šezdesetih godina komunizam je bio intelektualno demontiran ponajviše zahvaljujući Milovanu Đilasu. Đilas će uvijek o Krleži pisati toplo i s razumijevanjem, štoviše ponovno čitanje Krležinih djela bit će jedna od etapa Đilasove fascinantne evolucije iz nemilosrdnog komesara koji je (na to ukazuju mnoge indicije) osobno ubijao protivnike u Crnoj Gori 1941. i 1942, evolucije iz nepodnošljivog i opasnog šefa Agitpropa u pristašu liberalne demokracije. Krležina sjećanja o Đilasu bit će nekorektna i gruba i slijedit će – kako bi on sâm rekao – crtu dnevnopolitičkog oportuniteta.

Krleža je izabrao Titov dvor, putovanja Galebom, ali i brigu za Leksikografski zavod. Zvuči nevjerojatno ali ni taj izbor nije bio ni nelegitiman ni nemoralan – upotrijebimo i još jednom njegovu klasičnu frazu – uprkos svemu.
Na koncu, sve i da nije tako, sve da je Krleža i bio – kako neki možda i duhovito kažu – tek dvorska luda, otkud mi drskost da branim etiku jednog Režimskog Pisca?

Odgovor je banalan: scripta manent.

Zastave su saga o uvjerenom komunisti Kamilu Emeričkom koji se razdire između svojih genuino anarhoindividualističkih poriva i odanosti partiji, pokušavajući vjerovati da su komunistička ideologija i praksa ponajbolji medij upravo za artikulaciju tog istog anarhoindividualizma. Ta neurastenična i neizrecivo bolna iluzija razdirala je trajno i nemilosrdno sve lijeve intelektualce. Srpski nacionalisti čitali su Zastave kao manifest srbofobije iako nigdje u hrvatskoj književnosti nije napisano toliko lirskih i toplih riječi o Beogradu i Srbiji kao u Zastavama. Za hrvatske nacionaliste su manifest jugokomunizma iako niti jedan hrvatski političar, bilo stvarni bilo fiktivni, nije bio toliko plemenito zaljubljen u Hrvatsku kao Kamilo Emerički. Ako je tu istu voljenu Hrvatsku vidio u demokratskom i federativnom jugoslavenskom okviru nije li upravo time dokazao veličinu i ljepotu svoje ljubavi? U optjecaju su tumačenja da su Zastave anticipacija jugoslavenskog raspada. Vjerojatno je prirodno da se takve gluposti izgovaraju povodom opusa koji se nadahnuto izrugivao upravo ljudskoj gluposti. Čuveni dijalog Kamila starijeg i njegovog beogradskog prijatelja Stevana Gruića navodi se kao dokaz neodrživosti Jugoslavije, iako je nadahnut opis prividnih različitosti jugoslavenskih mentaliteta i jezika.

Zastave su jedna bolna i psihoanalitički duboka ljubavna priča, ali dok srpski i hrvatski nacionalizam bulje jedan u drugoga, dok dakle bulje u ogledalo vlastitih gadosti i dok ih njihova komplementarna simetrija stapa u jedno jedino krvavo klupko gluposti i zločina, oni ostaju poslovično slijepi i prezrivi za svetinju pojedinačne sudbine.

– Stižu uvijek od vremena na vrijeme pustolovi na vlast u takvim zaostalim zemljama, a u što može drugo vlast pustolova da se pretvori nego u zločinstvo… – riječi iz Zastava koje bi trebalo napisati na zastave, ali koja korist od lepeta svilenih rečenica…

Banket u Blitvi jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.

Tog istog Nielsena diktator Barutanski superiorno i duhovito, cinično, ali iskreno simpatizira (što ga ne sprječava da za njim šalje svoje atentatore, svoje bastajiće i golubiće) i dok se nad krvotokom ratova koji bjesne fiktivnim Karabaltikom njiše obješeno tijelo lijepe Karine Michelson, Krleža ne čini ništa drugo nego montira leće, prizme i ogledala u kojima savršeno jasno postaje vidljiv besmisao političkog angažmana, vlasti i politike uopće jer slavna poetska sentenca o olovnim slovima samo je Pirova pobjeda: stvar je došla do točke nakon koje smo prinuđeni braniti vlastiti ponos – pa čak i slovima.

I nezavisno od prividno političkih do nedvosmisleno intimističkih djela kakva su Povratak Filipa Latinovicza, glembajevski ciklus, novele, nepravedno zanemarena poezija, mračne i teške Balade Petrice Kerempuha, eseji, dnevnici, ostaje Krležina neobično prodorna književna percepcija, njegova rečenica duga kao rijeka, bistra i opasna kao anatomski nož pod kojim se razlistavaju tkiva i vlakna stvarnosti, ljudi, pojave i odnosi, a glupost – taj šišmiš u sumraku svijesti – smrdi kao otvorena rana.

TAJNA KNJIŽEVNE VJEČNOSTI

Otimala se velika Krležina književnost njegovoj vlastitoj kontroli već u Povratku Filipa Latinovicza kada se u dijalogu Filipa i Kyrialesa sve teže raspoznaje tko je zapravo od njih dvojice piščev alter ego, kao što se to ne zna ni u antagonizmu Kamila Emeričkog i Amadea Trupca ili Nielsa Nielsena i Kristijana Barutanskog, jer se genijalnost Krležine proze nezavisno od volje autora opire jednoznačnim i plošnim idejama. Likovi su živi i logika njihovih uvjerenja i emocija prelijeva se preko granica piščevih namjera. Intelektualno i moralno superiorni Leone Glembay stiže nakon godina izbivanja u svoj patricijski, agramerski dom i u šarmantnoj kombinaciji jakobinskog i psihoanalitičkog bunta skandalizira autoritet svojeg oca, njegovih dionica i dividendi, njegovog bogatstva i njegove – dakako lažne – obiteljske idile, gdje su kreature poput odvjetnika Fabriczyja, popa Silberbrandta i natporučnika Baločanskog samo ogledala jednog degeneriranog establishmenta, inferiorni simboli jedne potpuno unakažene civilizacije, kao što bi to trebala biti i bivša bečka prostitutka, fatalno lijepa barunica Šarlota Castelli-Glembay, dvadesetipet godina mlađa od svojeg supruga Ignjata Glembaya, bešćutnog i antipatičnog Leoneovog oca – simbola Reda, Autoriteta i Poretka, simbola Obitelji, Doma, Izvjesnosti i sličnih budalaština koje se pameti i dostojanstvu rugaju već stoljećima. U kristalnoj zgradi te drame koja ne ostavlja prostor za dilemu između Dobra i Zla, Pameti i Gluposti, na njenim vertikalama, na njenoj glatkoći pojavljuje se neravnina, pukotina Spolnosti: iz podteksta nervozno zvoni činjenica da je Leone bespomoćno zaljubljen u svoju maćehu Šarlotu i da je Krleža jednako bespomoćno i odveć nametljivo pokušava osuditi kao jednu običnu anonimnu kurvu. Uzalud. To je tragika Ženstva u čijem ogledalu taj isti briljantni i beskompromisni Leone postaje odbačeni ljubavnik i ubojica.
Sve ostalo samo su škare i teatar.

(Nije li i čitatelj Banketa u Blitvi vješto, lecarréovski zatečen kad poima da Kristijan Barutanski zapravo nije antipatična osoba i da je virilni konkurent tankoćutnom Nielsenu u borbi za dušu i tijelo lijepe Karine? Je li bila ili nije bila špijun Barutanskoga nikad ne saznajemo: Nielsen nastavlja svoj izvanknjiževni život u toj bolnoj dilemi i nakon što je knjiga sklopljena. Nisu li jednako uvjerljive i antikomunističke tirade Amadea Trupca? Nije li konzervativizam Emeričkog seniora torryjevski – u najboljem smislu te riječi?)

Sva tajna i sva književna vječnost Miroslava Krleže ostat će u njegovoj ingenioznoj intuiciji kojom je doživljavao i opisivao nesreću i ljepotu Ženstva. Iza samoubojstava i ubojstava Ksenije Radajeve Bobočke, Laure Lenbach, Šarlote Castelli-Glembay, Ane Borongay, Karine Michelson, stoji kao trajni omen, kao kriminalistički nedvojbeno utvrđen uzrok smrti: muška slabost i krvavi determinizam povijesti, ako je uopće riječ o različitim pojavama. Posebnim, u književnosti dotad nepoznatim spektrom, krležijansko svjetlo obasjalo je ljepotu ženskog mesa, nemir ženskog živčevlja i užas ženske sudbine koju kroje ubojice, tirani, očajnici i politički zanesenjaci, naša takozvana civilizacija uopće. Krležina percepcija Vječno Ženskog tako ulazi u Panteon uz Joyceovu Molly Bloom, Millerove ljubavnice, uz de Laclosa, uz Héloïse, uz Balzacove kurtizane, Emmu Bovary i sve ruske grofice.

Na toj se točki u djelu Voltairea Titove revolucije raspada svaki smisao daljnje diskusije o Krležinom odnosu prema toj istoj Titovoj revoluciji, prema Titu, klasi, naciji i domovini – kako god se ta domovina zvala ili se pokušavala zvati. Prestaje svaka diskusija o političkoj etici. Čini se da je estetika trajnija od nje što god o tome mislili Immanuel Kant, Stanko Lasić, Radovan Zogović ili poštovanja uvijek vrijedni buntovnik Igor Mandić čiji je obračun s Krležom bio upravo krležijanski neodoljiv.

Ipak, da vidimo što se zbivalo u prividnoj stvarnosti povijesnih tokova, što se zbivalo u toj nebitnoj, ali upravo zato trajno opasnoj efemeridi nakon što je Krleža svojim djelom i o tome rekao zapravo sve što se moglo reći.

Ranković je bio trajno zabrinut što je Krleža u Leksikografski zavod sklonio mnoge suradnike Hrvatske enciklopedije koja je počela izlaziti još 1940, a nastavila je izlaziti za vrijeme NDH. Krleža je lojalno branio i obranio svoje suradnike i u tome vjerojatno ne bi uspio da nije uživao Titovu podršku i povjerenje. Federalistički integralizam kojeg su afirmirala enciklopedijska izdanja smetao je i krugovima oko Srpske akademije nauka. Što god mislili Aleksandar Ranković i Aleksandar Belić, “ustaše” koje su radili u Zavodu nisu u enciklopedijske odrednice prokrijumčarili nikakav nacionalistički otklon. Opet na užas hrvatskih nacionalista pred čijim očima je rastao jedan veliki jugoslavenski projekt. Kada 1991. bude preuzela Leks nova Hrvatska će shvatiti da je za njega i za vizije zbog kojih je osnovan jednostavno premala.

Iako je Krleža poštivao Rankovića i u privatnim kontaktima na Dedinju i Brijunima intimno se čudio kako tako ugodan i staložen čovjek može obavljati onako krvav i kompromitantan posao, nedvojbeno je odahnuo kada je 1966. Ranković smijenjen, a u društvu zavladala unekoliko slobodnija klima. Podatak da se Krleža šezdesetih godina družio s poluinteligentom i neurastenikom takvog kalibra kakav je bio Franjo Tuđman, zlatnim slovima je zapisan u spomenar hrvatskog nacionalizma, ali to se prijateljstvo raspalo krajem šezdesetih godina kada je Tuđmanove nacionalističke grčeve postalo teško trpjeti.

OTIMANJE O KRLEŽU

No, kad smo već kod spomenara i zlatnih slova: u martu 1967. u zagrebačkom Telegramu – jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Malo koji tekst je na tako poetičan, gotovo dirljiv i rodoljubno zanesen način slavio jugoslavensko zajedništvo. Bila je riječ o akciji koja po svim kriterijima spada u ono što se danas naziva civilno društvo. O jednom konstruktivnom i izrazito lojalističkom činu koji je pozivao da se jednom problemu, jednom pitanju, jednoj tezi, pristupi s kreativnim zadovoljstvom i nađe rješenje koje će odgovarati svima. Deklaraciju su potpisale sve kulturne i lingvističke ustanove Hrvatske, većina zagrebačkih potpisnika Novosadskog dogovora, između ostalih i Miroslav Krleža.

Na Deklaraciju digla se tako stravična staljinistička povika da su oni koji su tu galamu inicirali i provodili bili ili mentalno bolesni, ili besprizorno glupi, ili srpski nacionalisti potpuno pomračenog uma ili pak zločinački saboteri jednog društveno korisnog i zdravog demokratskog procesa, kao da Deklaracija nije zastupala upravo sublimne interese jugoslavenske državne i političke cjeline i kao da je zazivala avet Ante Pavelića i njegove zloglasne (zapravo beskrajno komične) jezične politike. Na moralnom tkivu Jugoslavije se zbog te neizrecivo neodgovorne gluposti otvorila rana kakvu nisu uspjeli otvoriti ni Vidovdanski ustav, ni Aleksandrova diktatura, a u jedra hrvatskog nacionalizma zapuhao je snažan i postojan vjetar koji neće stati ni slijedećih stotinu godina. Kao što je u romanu Na rubu pameti uspjela pronaći antikomunističke teze, jednako tako povampireni mentalitet Književnih sveski u Deklaraciji nije prepoznao jugoslavenski integralizam.

U slaboumnoj atmosferi koja se stvorila oko Deklaracije Krleža se toliko uplašio da je rekao Titu da svoj potpis neće povući samo zato da ne ispadne glup – kao da je meritum uopće bio u tome da potpis treba povlačiti! Tom prilikom je rekao da s hrvatskim jezikom doista postoje problemi, da se u javnosti nepotrebno favorizira srpska varijanta i da je Hrvatska osjetljiva na pitanje naziva jezika iako su srpski i hrvatski u osnovi jedan jezik, ali neka ga svatko naziva kako ga je volja, nikom na štetu, a svima na korist. Tito koji je već bio zašao u decrescendo svojih mentalnih sposobnosti i uvijek imao na umu neke samo njenu znane kompromise i hiperkombinacije insistirao je da zbog Deklaracije Krleža podnese ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Već poslovično lojalni Krleža tako je i postupio. Nije slučajno da se u nekim jezicima ostavka naziva rezignacija. Lepet Krležinih vlastitih lenjinskih barjaka bio je toliko glasan da je jezično pitanje, dakle jedno demokratsko pitanje, pitanje prava građanina na vlastiti jezik i prava na ime tog jezika, postalo pitanje prava nacije, kolektiviteta zlokobnog koliko i klasa, zapravo zlokobnijeg…

Čitava afera ostala je nedorečena i neriješena na najgori mogući, dakle lenjinski način, ostavivši ogorčenje koje će 1990. Tuđmanu dati priliku da poduzima svoje znamenite bedastoće glede jezika.

Krleža je pamtio rovove Prvog svjetskog rata, povjerovao u komunističku iluziju spasenja čovječanstva, doživio pogrešnu politiku Prve Jugoslavije, preživio Nezavisnu državu Hrvatsku, bio je bolno svjestan kulturne i civilizacijske zaostalosti jugoslavenskog prostora i zadivljen Titovim spektakularnim vanjskopolitičkim uspjesima koje je stavljao u kontekst svoje široke povijesne percepcije gdje je južnoslavenski konglomerat vidio kao napaćeni provincijalni quantité négligeable sa sudbinom stoljetnih nesretnika koji pokušavaju sačuvati golu egzistenciju na periferijama dvaju moćnih carstava, s nekolicinom zbunjenih pjesnika i paranoidnih vizionara, ali kao politički subjekt koji sada pod Titovim krovom ima svoje topove i ratno brodovlje: Tito doveo je na Brijune evropske kraljeve u čijim predsobljima smo do jučer čekali s jedinom ambicijom da im se pokušamo prodati kao topovsko meso. Možda je paradoksalno, a možda i nije da Krležin pronicljivi um nije u građanskoj liberalnoj demokraciji prepoznao optimalno ostvarenje svojih izvornih, individualističkih i slobodarskih ideala i – što je jednako važno – konačni i najčvršći mrtvački sanduk za avet nacionalizma. U reminiscencijama na besane noći dok su koraci ustaških patrola vrijeđali njegov voljeni Zagreb, u uspomenama na besplodne i gluhe razgovore sa srpskim nacionalistima po salonima beogradske Akademije i u sjećanjima na godinu Trinaestu, Bregalnicu i skopske hapsane, uplašen i nad najmanjom mogućnošću da bi čitav taj kriminalni i poluintelektualni ološ mogao pronaći neke nove vojskovođe i da bi sablasti Slavka Kvaternika i Draže Mihajlovića mogle oživjeti – Krleža je jedinu formulu za rješenje jugoslavenske kvadrature kruga vidio u socijalističkoj federativnoj republici. Doista, postojala je čvrsta i solidna točka gledišta odakle se Titovu Jugoslaviju moglo vidjeti kao rano djetinjstvo južnoslavenske civilizacije čija su prva suvislo artikulirana anticipacija bile dubrovačke zidine, zlato i srebro Zadra, Gračanica, freske, barokne lukovice na zagorskim i slovenskim tornjevima i hercegovački stećci. A sada znamo: i jedna nedovršena enciklopedija.

Iako blaženo uspavan svojom komično nesagledivom taštinom i sviješću o vlastitoj književnoj moći, pred kraj života taj beznadno usamljeni i tužni starac sa Gvozda je gotovo u posljednji trenutak u Vitomilu Zupanu i Danilu Kišu, prepoznao dva jedina sebi ravna velikana u Ljubljani i Beogradu.

Umro je u decembru 1981. Pokopan je s državnim počastima u grobnicu u obliku stiliziranog stećka – simbola južnoslavenske hereze. Uslijedile su apologije, panegirici, ali i prve, na žalost politikantske, kritike, kao da sudbina i nemiri frajle Melanije nisu važniji od pitanja je li igrao šah s Brozom ili Pavelićem, a ako nije, je li možda to ipak htio, a ako jest što je pri tom mislio o Hrvatskoj i/ili komunizmu – kao da bi napisao Zastave da nije u svojoj nutrini prezirao sve zastave.

pulse

Kada već želi nastupati kritički, mikrobiologu Laucu bilo bi mnogo korisnije da nišanske sprave, umjesto prema mentalnoj retardaciji u društvenom prizemlju, usmjeri prema moralnom idiotizmu upravljačkog aparata. Tada bi možda uočio da i njegovo članstvo u Znanstvenom savjetu Vlade pridonosi ciničnoj prirodi vladajućeg stroja

‘Kada od sutra na dalje vidite nekoga u trgovini ili javnom prijevozu da ne nosi masku, slobodno mu kažite ‘Glupane stavi masku’, jer se to više ne može smatrati uvredom, već znanstvenom činjenicom.’

To je u nedjelju, 12. srpnja, na svojoj Facebook stranici objavio mikrobiolog Gordan Lauc, član Znanstvenog savjeta Vlade RH. Ono ‘od sutra’ u njegovoj rečenici odnosi se naravno na ponedjeljak, 13. srpnja, otkad je na snazi odluka Nacionalnog stožera civilne zaštite o obaveznom nošenju zaštitnih maski u trgovinama i javnom prijevozu.

Taj kalendarski detalj u Laucovoj objavi dovoljno je intrigantan da nametne neizbježno pitanje: zbog čega je to zaista onaj tko ne nosi masku u trgovini ili tramvaju glupan, i to naučno dokazani glupan (te mu, nazivajući ga glupanom, nećemo isporučiti uvredu, već znanstvenu činjenicu) – samo zbog toga što ne nosi masku ili zbog toga što ne provodi odluku Vladina tijela o obaveznom nošenju maske? Je li on, naime, glupan zato što ne vodi računa o svojem i tuđem zdravlju ili zato što ne sluša vlast?

Poruka mikrobiologa i Vladina suradnika na društvenoj mreži dovoljno je kratka da ne možemo s lakoćom ustanoviti kojoj od opcija on naginje, a sasvim je moguće da ima u vidu potvrdne odgovore na obje ponuđene solucije. No da se u slučaju ljudi koji ne poštuju epidemiološke mjere radi o osobama sniženih mentalnih sposobnosti, u to je potpuno uvjeren. Ostatak njegova tekstuljka na Facebooku glasi ovako:

‘Ako se u situaciji globalne pandemije ne pridržavate mjera društvenog udaljavanja, to naprosto znači da ste glupi. Barem je to pokazalo veliko istraživanje u Americi i upravo je objavljeno u vrlo uglednom časopisu ‘Proceedings of the National Academy of Sciences’.’

A ako u situaciji globalne pandemije, vidjeli smo, ne nosite masku u samoposluzi ili autobusu, iako je vlast propisala da je od ponedjeljka, 13. srpnja, nošenje maski obavezno, tada ste također naprosto glupan, i to naučno potvrđeni glupan, jer to pokazuje velika američka znanstvena studija objavljena u vrlo uglednom časopisu.

S obzirom na to da je riječ o znanosti i neumoljivim ‘znanstvenim činjenicama’ (proizašlim iz istraživanja o tome koliko netko mora biti glup da ne nosi masku i ne poštuje distancu), hajde da iz bliske prošlosti prizovemo neke neumoljive fakte.

Znanstveni savjet Vlade RH, čiji je jedan od članova i mikrobiolog Gordan Lauc, oformljen je u utorak, 24. ožujka ove godine, a svoju prvu sjednicu održao je sutradan, u srijedu, 25. ožujka, u 14.30 sati.

Istoga dana kada je osnovan Znanstveni savjet Vlade RH – utorak, 24. ožujka – epidemiolog Krunoslav Capak, član toga istog Znanstvenog savjeta, ali i Nacionalnog stožera civilne zaštite, na konferenciji za štampu je na pitanje o tome trebaju li građani nositi zaštitne maske kazao sljedeće:

‘Nošenje maski nema nikakvog smisla kod zdravih ljudi. Oni koji su bolesni, dobro je da nose maske, mada nije nužno. Mi nismo dali preporuke za nošenje maski za osobe koje su bile zdrave, niti mislimo da su te preporuke korisne.’

Kada su mu kasnije toga dana (utorak, 24. ožujka) novinari postavili isto pitanje – jer je hrvatska javnost u tome momentu bila živo zainteresirana za tu temu – epidemiolog Capak ponovio je svoj odgovor, posebno apostrofirajući prodajne centre: ‘Ako ste zdravi i idete u trgovinu, nošenje maski nema smisla. Mi nigdje nismo dali preporuku da se moraju nositi.’

Za tri i pol mjeseca, dakle, prevalili smo put od epidemiologove ocjene da nošenje maski u trgovinama ‘nema nikakvog smisla’, tj. da je ono ‘beskorisno’, do mikrobiologova suda da su svi koji ne nose maske u trgovinama znanstveno dokazani glupani.

Međutim, mikrobiolog i epidemiolog istoga su onog dana (utorak, 24. ožujka) skupa zasjeli u krizno državno tijelo, u Znanstveni savjet Vlade RH, a već sutradan (srijeda, 25. ožujka), na prvoj sjednici, sudjelovali u njegovu radu. Zar ne bi bilo logično da je na tom sastanku mikrobiolog Lauc epidemiologu Capaku, referirajući se na njegove jučerašnje izjave o tome kako nošenje maski ‘nema nikakvog smisla’, jednostavno rekao: ‘Glupane začepi gubicu, makar i maskom’?

Tek da je to tada učinio, da je rukovodećem državnom epidemiologu, s kojim stoluje u istome Vladinom znanstveno-savjetodavnom tijelu, poručio da je ordinarni glupan, njegova bi današnja arogancija na društvenoj mreži imala neko pokriće. Ali, jebi ga, nije…

Istini za volju, mikrobiolog tada još nije mogao biti upoznat s rezultatima velikog istraživanja u Americi, koje je tek ovih dana objavljeno u vrlo uglednom časopisu ‘Proceedings of the National Academy of Sciences’ – i odgovorilo na kapitalno pitanje koliko netko mora biti umno zaostao da ne nosi masku i ne poštuje međuljudsku distancu – a on je, kao ozbiljan naučni radnik, navikao u diskusiji baratati isključivo ‘znanstvenim činjenicama’. Možda je, dakle, imao indicije da je epidemiolog glupan, ali nije to mogao potkrijepiti tvrđim naučnim dokazima.

No danas i epidemiolog Capak smatra da su maske iznimno korisne, i čak nam nalaže da ih nosimo, kao i mikrobiolog Lauc, a ovaj drugi k tome veli da se građani koji to ne poštuju imaju smatrati znanstveno potvrđenim glupanima ‘od sutra’, to jest od dana kada odluka o obaveznom nošenju maski što ju je donio epidemiolog Capak – koji je do jučer uvjeravao javnost da su maske beskorisne – stupa na snagu.

Time je i uvodna dilema definitivno razriješena: mikrobiolog Lauc ne smatra da su građani koji s golim njuškama ulaze u trgovine i javna prometala glupani zbog toga što ne nose maske, već zbog toga što ne provode direktivu vladajućeg aparata (medicinskog i političkog, odnosno medicinsko-političkog) da maske moraju nositi, a onda to osnažuje velikim američkim istraživanjem objavljenim u vrlo uglednom časopisu. Kao utjecajan znanstvenik, možda bi američke kolege i urednike vrlo uglednog časopisa mogao dodatno animirati, kako bi se ovi upustili u nove naučne avanture. Predlažem temu: Koliko glupana nastane u ishodu procesa kroz koji vlast od građana pravi budale?

U ožujku je epidemiolog Capak dobro znao što čini: zaštitnih maski u Hrvatskoj nije bilo dovoljno, građani ih nisu mogli nabaviti, pa se epidemiologu i njegovim političkim poslodavcima činilo neizbježnim obnarodovati kako su one nepotrebne. Proglasiti obaveznim nešto što je nedostupno značilo bi ugroziti poredak, uprijeti prstom u njegovu nesavršenost i nemoć, a za one koji su unajmili epidemiologove usluge sigurnost poretka neusporedivo je važnija od sigurnosti ljudi.

Glupost današnjih glupana bila je, prema tome, brižno pothranjivana od strane medicinskog krila vlasti. Svatko tko je tada u trgovini ili tramvaju ugledao građanina sa zabarikadiranim licem mogao mu je uz podršku eksperata iz komandnoga ešalona slobodno reći: ‘Glupane skini masku.’

Stoga bi mikrobiologu Laucu, kada već želi nastupati kritički, bilo mnogo korisnije da nišanske sprave, umjesto prema mentalnoj retardaciji u društvenom prizemlju, usmjeri prema moralnom idiotizmu upravljačkog aparata. Samo što bi tada po svemu sudeći morao biti nešto manje raspojasan, jer nema sumnje da i činjenica njegova članstva u Znanstvenom savjetu Vlade RH svjedoči o ciničnoj prirodi vladajućeg stroja.

Možda bi radi razjašnjavanja svih tih mutnih sumanutosti mogao okupiti tim vrhunskih domaćih stručnjaka, kakvih očito ima napretek, koji bi zaronio u materiju, ukrstio podatke i izradio neku vrijednu studiju. Zašto bi se, naime, američka istraživanja bavila hrvatskim slučajem?

portalnovosti

Posvećeno uspomeni na Maria Kastelania

Setih se značajne Sartrove posete Brazilu 1960 godine, kao i njegove posete mojoj drugoj domovini, tada Jugoslaviji, iste godine. Bile su to posete koje su izazvale mnogo entuzijazma na oba mesta. Sartr nam je ostavio u nasledstvo taj entuzijazam. On nam je tako potreban danas , sada i ovde, u dramatičnom vremenu katastrofe desnice i rezignacije levicom.

U jednom trenutku, u tekstu Pitanje metode Sartr kaže da marksizam i dalje ostaje filozofija našeg vremena jer nisu još uvek prevaziđene okolnosti koje su ga stvorile. Danas je samo pitanje kako ponovo misliti marksizam i pri tom ne ponoviti ideologiju. Ali, izgleda da je budućnost još uvek Marksova.

U Sartrovom slučaju ostajemo sa sumnjom. Dok se francuski intelektualci, posle drugog svetskog rata interesuju za marksizam Sartr se približava egzistencijalizmu. I dok se većina, posle iskustva Sovjetskog Saveza, od marksizma udaljava Sartr mu se približava. Tako će, posle posete „sovjetskim čudesima“ 1954 godine Sartr reći da je sloboda tamo totalna. Neposredno posle toga, SSSR će tenkovima ući u Mađarsku.

Kako, na osnovu svega toga, danas misliti socijalnu teoriju, ili marksizam, ili našu budućnost jednostavno?  Najpre ću se, kako bih odgovorio, pozabaviti kritičkim čitanjem Marksa od strane Valtera Benjamina. Zatim ću analizirati Deridinu kritiku Benjamina. I najzad, u trećem delu, ću se pozabaviti Deridinom kritikom Marksa. Biće tako, nadam se, jasnije kakvo nam je kritičko mišljenje potrebno danas. I kakva levica.

1.Benjamin se dvadesetih godina prošlog veka vraća iz Sovjetskog Saveza sa drugačijim iskustvom od Sartrovog. Razočaran. I suočavajući se sa ovim iskustvom on će se, u stvari, suočiti sa Marksom. SSSR je jednostavno sledio i izgubio se u greškama samog marksizma. Kako to razumeti ?

Na početku teze XIV u Tezama o filozofiji istorije Benjamin kaže : „Istorija je predmet konstrukcije čije mesto nije homogeno i prazno vreme, već pre vreme puno sadašnjosti.“[1] I, malo posle toga, na početku teza XVI : „onaj ko prorokuje istorijski materijalizam ne može da odustane od ideje sadašnjosti koja nije prolazna, već se održava nepokretnom, na granici vremena.“ [2] Sadašnjost nije prolaznost i ne dobija svoj smisao od budućnosti. Marks je, u tom smislu, ostao u ovoj teleološkoj artikulaciji istorije, sledeći Hegelov optimizam. Da se podsetimo, kod Hegela istorija zadobija svoj puni smisao samo na svom kraju. Drugim rečima, Marks nije prevladao metafizičku teleologiju. Nijedna revolucija nije to učinila. Komunizam je samo obnovio metafiziku i njen statični projekat.

Tu i otpočinje sukob Benjamina sa Marksom . Iistorija nije scena progresa. Vreme nije linearno. Moramo da se vratimo kontingentnosti ovoga „sada i ovde“, ovom diskontinuitetu. I još nešto. Moramo, u stvari, da se vratimo prošlosti, zbog počinjenih nepravdi. U ime žrtvi. A Marks se bavi budućim. I tu čak brani nasilje. Samo proleterskim nasiljem možemo da stignemo u budućnost.

Sukob sa marksističkom teleologijom dovodi Benjamina do pojma mesijanstva. Mesijansko je ovde otvaranje prema prošlom. Mesijansko za Benjamina „nije u odnosu prema budućem besklasnom društvu, već je otvaranje prema memoriji“. [3] Ovakva destrukcija metafizike, nagoveštena još sa Spinozom i Ničeom, se sukobljava sa teleologijom. I da se podsetimo, teleologija nije neka bezazlena stvar, vezana za akademske diskusije. Ona odredjuje grčko mišljenje, pa preko hrišćanstva sve do Moderne, do Hegela i Marksa. Do nas. Smisao našeg života dolazi iz budućnosti. Takodje i Marksovo obećanje socijalne pravde ostaje u ovoj teleologiji. Da li je onda uopšte moguće misliti pravdu bez teleologije budućeg ?[4]

Zbog toga Benjamin vezuje pravdu za mesijanski projekat. Za božansko. Pravda se tu sukobljava sa uspostavljanjem i održavanjem samog prava. Pravo će Benjamin vezati za mitsko nasilje. Time pravo, odvojeno od pravde, ostaje u vezi samo sa nasiljem. Da li onda pravo još uvek može da bude mesto pravde? Inače, Benjamin će božansku pravdu povezati sa proleterskom revolucijom. Ona, međutim može lako da postane novo nasilje. Drugim rečima, Benjamin se približava zaključku da se nasilje može pobediti samo drugim nasiljem. Ove dileme su u osnovi inspiracije  u Deridinoj knjizi Snaga zakona. Izgleda da moramo da mislimo daleko vam Benjamina kako bismo mislili pravdu u pravu ili kako bi mislili uslove socijalne integracije.

Da ponovim, nikako nije reč o akademskim diskusijama i filozofskoj retorici. Suočavanje sa Benjaminom, u nagoveštenom kontekstu, je danas neophodno pošto se sam sistem zasniva na pravu. Normativnost prava je uslov održanja samog sistema, danas kapitalizma. Nije ovde reč o tome da se vraćamo pravnom konzervativizmu, nagoveštenom kod samog Aristotela. Tu se, kako Aristotel sam kaže, ne diskutuju normativne premise prava, zasnovanog na neupitnom etičkom projektu. Grci ne dovode u pitanje sopstvenu metafiziku. Svet je jednostavno takav kakav jeste. Grci time kao da nagoveštavaju moderni pozitivizam. To je, inače, reč koja nam ukazuje na mnoge sumnje oko modernog prava. Pozitivizam. Dekart ga nagoveštava, sukobljavajući se sa grčkom metafizikom. Hobs ga afirmiše u socijalnom kontekstu. Sistem, koga pravo integriše, se ne pita o sopstvenim pretpostavkama. Sistem, jednostavno, treba da funkcioniše. Problem je, međutim, u tome što se osim konzervativnosti i pozitivizma pojavljuje još nešto. Sistemu je potrebno pravo. Potrebno mu je pravno nasilje kako bi se održao. Kapitalistički sistem, drugim rečima, zavisi od pravnog nasilja. Ili, rečeno odgovarajućim rečima Fišer Leskana  „đavo je u samom pravnom poretku.“[5] Konzerativnost, pozitivizam, đavolji poredak… To su možda reči za rekonstrukciju istorije prava… Zato se pitanje vraća : da li pravo može da bude mesto pravde? To je Deridino pitanje.

2.I takođe, kako misliti socijalnu pravdu ? To je mesto Deridinog spora sa Benjaminom. I ujedno i mesto da se promisli marksističko obećanje o socijalnoj pravdi. Dakle, sa Benjaminom i protiv Benjamina Derida želi da se suoči sa Marksom. U ime neke druge levice koja je danas samo pitanje ponovnog zadobijanja našega života. U demonskom svetu neoliberalizma. U mojim domovinama, ovde u Brazilu, u Srbiji…

Već u tekstovima iz 70ih godina prošlog veka, npr. U knjizi Glas i fenomen Derida će započeti kritiku metafizike koja stiže i do njegovih radova o Benjaminu i Marksu. Metafizika ima u osnovi premise Identiteta, stvara kulturu čvrstog identiteta, kavez takoreći…

Ali nas sam jezik upućuje da to ne mora biti tako. Jezik naime stvara uslova da bi nešto moglo biti memorisano. Na mestu je odsutnih stvari. Stvara time uslove značenja. Ovo posredovanje nečim drugim u odnosu na svest Derida naziva iterabilitetom. Na taj način drugost, iterabilitet, jezik postaju, u izvesnom smislu, kvazi transcendentalni uslovi mišljenja. Jer, da bismo nešto mislili potrebno nam je to drugo, jezik. Time stižemo do mogućnosti kritike metafizike. Drugost, razlika postaje uslov identiteta. Reč je, očigledno, o kritici metafizike koja ne stvara nove identitete. Ovde Derida misli na Hajdegera i na Hajdegerov nedovršeni projekt kritike metafizike. Zato Derida i ne govori, takoreći, o destrukciji metafizike, već o njenoj dekonstrukciji. O otvaranju prema razlici koja ujedno stvara i nove mogućnosti razlike. O otvaranju prema Drugom. Koje se ne zaustavlja. Setite se da je sveti Pavle govorio o ovom otvaranju kao smislu hrišćanstva. Kod Deride, ovo otvaranje stiže do neiscrpne kritike identiteta koji se danas zove kapitalizam.

Zato se Derida i ne slaže sa čistom božanskom pravdom, sa čistom izvornom osnovom, sa identitetom pravde koju zastupa Benjamin. Derida jednostavno sumnja u to da nasilje, nametanje istog, identičnog neće ponovo stvoriti novo nasilje. U ovom kontekstu se pojavljuje i treći momenat kritike Benjamina. Benjamin, naime, govori o žrtvama metafizike koje prevladava teleološki progres istorije. Mesijansko se, kod Benjamina , vraća ovim žrtvama i svojevrsnoj revitalizaciji prošlog. Pitanje jezika, međutim, smatra Derida, upućuje čak na izvornije nasilje, ili, kako on kaže, arhi – nasilje. Da bi smo , naime, uopšte imali identitet, gubimo singularnost koju opštost jezika gasi. U tom smislu Derida govori o apsolutnim žrtvama. Njegov mesijanski projekat se odnosi na njih. Apsolutna žrtva nestaje zbog jezičkog posredovanja svakog identiteta. Ali se, zbog neophodnosti ovog posredovanja, zbog neophodnosti posredovanja drugim, jezikom, pojavljuje i svojevrsna odgovornost u odnosu na  to drugo. Ona se odnosi na tu jednostavnu činjenicu „da subjekti moraju da drugom zahvale sopstvenu konstituciju .“[6]

Ovde je ujedno i početak Deridine kritike Marksa. Tu će on slediti Benjamina. Naime, Benjamin smatra da je metafizičko tumačenje istorije, koje je u Moderni dovelo do artikulacije ekonomskog identiteta, uticalo na zapostavljanje politike kod Marksa. Istorija je tu pobedila politiku. Deridina kritika Marksa se vraća mogućoj političkoj inspiraciji.

3.Bilo bi prethodno korisno razumeti kritiku koju Marks upućuje politici. Tu Marks, uostalom, i sam dolazi do svojevrsnog mesijanskog projekta. Kritikujući Hegelovu filozofiju Marks će politiku razumeti kao svojevrsno otuđenje. Dok Kant slobodu približava etici, Hegel slobodu približava politici. Politika nas, smatra Hegel, realizuje, afirmišući svojevrsnu istorijsku tajnu o odnosu pojedinačnog i opšteg. Francuska revolucija, afirmišući pojedince, svakog od nas kao opšte, u deklaraciji o ljudskim pravima nagoveštava ujedno i sam kraj istoriji. U istoriji nema šta novo da se dogodi. Zar mnogi i ne smatraju kapitalizam krajem istorije ? Marks, međutim, smatra da se naša sloboda još nije ostvarila. Možemo to da shvatimo upravo posmatrajući ekonomiju. Bedu u svetu. I danas nam je pred očima. Samo se produbljuje u neoliberalizmu. Otuđenje je u osnovi ekonomsko, smatra Marks, pa je sloboda zato moguća samo u vezi sa ekonomijom, tj. sa promenom u okviru ekonomije. Politika je, u tom smislu, za Marksa, svojevrsna zadnja reč kapitalizma upućujući na mogućnost slobode tamo gde ona uopšte nije moguća. Kao što ni demokratija tu nije moguća. Moderno doba je polarizovani svet, tj. kriza odnosa kapitala i rada. Granica politike i demokratije je sam kapital. Kapitalizam se održava na ovoj krizi. On je samo i moguć na osnovu nje. I može da se održi samo kao društvo spektakla, a ne kao mogućnost stvarne promene.

Ovde, na istom mestu, u Jevrejskom pitanju, gde upućuje na granice politike, Marks takoreći proglašava i sopstveni mesijanski projekt. Marks, naime, razume moderni razvoj, i tu sledi Hegela, kao napredak apstraktnog. Odvajamo se od konkretnog, od upotrebnih vrednosti idući u pravcu tržišnog posredovanja i vrednosti razmene. Utoliko, kaže Marks u Jevrejskom pitanju, o emancipaciji možemo da govorimo samo onda kada konkretni, pojedinačni individuum u sebi uključi apstraktnog gradjanina. Samo tako se dovršava projekat ljudske emancipacije. Kada se život afirmiše protiv sistema. Kada se opet osetimo živim. Svedoci smo aktuelnosti tog projekta. Mi, zombiji kapitalizma, rekao bi Badiu.

Zašto se, zbog toga, vratiti politici i demokratiji kad već Marks ukazuje na njihove granice. Upravo se na ovom mestu pojavljuje Deridina kritika. Kritika ekonomije i robnog fetišizma produbljuje se i vezuje sa pitanjem jezika, o čemu smo govorili. Na neki način Marksov projekat socijalne pravde ostaje. Naše pitanje je i danas o socijalnoj pravdi. Ali odgovor nije nužno marksistički ili nije samo marksistički. Kako kaže Žan Lik Nansi, nijedna revolucija i nije iskoračila iz metafizičke teleologije. Komunizam je samo , na drugi način, obnovio metafizički kavez identiteta. Možemo, pritom, da se potsetimo Berlinskog muzeja Zid koji govori o dramatičnim pokušajima bekstva iz takvog sveta. Bekstva od istog.

Za Deridu je pitanje koje je to radikalno otvaranje prema pravdi moguće. Ili. koje je to radikalno otvaranje prema mogućnosti budućeg ? I vidimo, odgovor je u otvaranju prema Drugom, našta upućuje i sam jezik. Izgleda da je Marks zanemario takvo otvaranje. Umesto toga, ostao je u okviru ekonomije, tj. određenog identiteta. I na osnovu toga je subjekte promene identifikovao kao radničku klasu. Jedino što danas ne vidimo tu klasu na ulicama. Na primer, sada na ulicama Beograda. Utoliko Derida govori o demokratskom, a ne samo socijalnom, ekonomskom obećanju socijalne pravde. Naravno da je neophodno promeniti i ekonomski identitet , kao jednu od konsekvencija kritike metafizičke kulture. Ovde čitaocu mogu samo da sugerišem radove Antonija Negrija, čije je centralno pitanje kako se prevladava identitet same ekonomije.

Jednom rečju, svet imperije kapitalizma je dominacija istog. Benjamin i povezuje pakao sa ovim ponavljanjem istog.[7] Mišel Levi će to i razumeti kao suštinu Benjaminovog mišljenja o paklu.[8] U tom smislu, reč pandemija iz naslova nije samo istorijska kontingentnost. Ona je, pre, slika istorije. Poprište dominacije Identičnog. Utoliko je i budućnost moguća jedino kao otvaranje prema razlici tj. Drugom. Kao raskid. Kao izlazak iz linearnog vremena koje nas određuje počev od antičkih Grka pa sve do neoliberalizma.

Ovde se za Deridu vraća i pitanje o pravu. Jer pravo je takoreći uslov da se Drugi pojavi. „Bez ovog prava on ne može ni da uđe u moju kuću, kuću domaćina, već samo kao parazit, uljez, nelegitimno, tajno, izložen izgonu ili zatvoru“ [9]

Pravo kao mesto pravde. I ne više kao mesto nasilja, kako to shvata Benjamin. Ovde se možda i pojavljuje i taj često nerazjašnjeni, mistični osnov prava, po rečima Fišer Leskana.[10] Pravo koje smo mi, subjekti, stvorili, ali kao pravo koje nas konstituiše. I koje se pojavljuje kao garant naše političke aktivnosti. Pravo, da imamo prava, mogli bi da kažemo.

Bibliografija :

Benjamin, W., Das Passagen-Werk, Gesammelte Schriften V, Frankfurt, 2001.

Benjamin, W., Teses sobre a filosofia da História, em: Benjamin, W., Sobre arte, técnica, linguagem e politica, Lisboa, 1992

Derrida, J., Dufourmontelle, A., Da hospitalidade, São Paulo, 2003

Fischer-Lescano, A., Força de Direito, Rio de Janeiro, 2017

Fritsch, M., The Promise of Memory. History of Politics in Marx, Benjamin and Derrida, New York, 2005

Löwy, M., Walter Benjamin: aviso de incêndio, São Paulo, 2005.

_________________________________________________

¹ Neobjavljen tekst

[1] Benjamin, W., Teses sobre a filosofia da História, em: Benjamin, W., Sobre arte, técnica, linguagem e politica, Lisboa, 1992, p. 166

[2] Ibid., p. 167

[3] Fritsch, M., The Promise of Memory. History of Politics in Marx, Benjamin and Derrida, New York, 2005, p. 37

[4] Ibid., p. 24

[5] Fischer-Lescano, A., Força de Direito, Rio de Janeiro, 2017, p. 58

[6] Fritsch, M., ibid., p. 185

[7] Benjamin, W., Das Passagen-Werk, Gesammelte Schriften V, Frankfurt, 2001, p. 162.

[8] Löwy, M., Walter Benjamin: aviso de incêndio, São Paulo, 2005, p. 90.

[9] Derrida, J., Dufourmontelle, A., Da hospitalidade, São Paulo, 2003, p. 55

[10] Fischer-Lescano, A., ibid., p. 19

[11] Fischer-Lescano, A., ibid., p. 19

Muzej grada Zagreba uporno odbija vratiti spomen-ploču vlastitim radnicima koje je pobio ustaški režim, a uklonjena je s pročelja zgrade još početkom devedesetih. Građane koji su se sada angažirali oko uspomene na četvero antifašista muzejska uprava pritom proziva zbog ‘političkog aktivizma’

Aktivizam

Eh, kamo sreće da je Muzej grada Zagreba u onim olovnim godinama Endehazije vodila uprava barem upola mudra kao što je ova današnja. ‘Muzej nije mjesto za uvježbavanje i prakticiranje političkog aktivizma’, upozorio bi tada ravnatelj Mariju Hanževački, mladu, tek zaposlenu kustosicu, čim bi doznao da djevojka usred Pavelićevog Zagreba potajno pomaže partizanskom pokretu otpora. ‘Oh, oprostite, nisam znala’, zbunila bi se vjerojatno ona. ‘Hvala Vam što ste mi rekli, odmah ću obustaviti ilegalne aktivnosti!’ I sve bi bilo u redu: niti bi Mariju u proljeće 1944. godine otkrili ustaše, niti bi je zatim zatvorili, niti bi je danima mrcvarili, niti bi je naposljetku strijeljali. Ne bi onda bilo potrebe ni da, nedugo nakon Drugog svjetskog rata, nova vlast na zgradu Muzeja postavi spomen-ploču hrabroj antifašistkinji i trojici njenih kolega, muzejskih radnika koje je pobio kvislinški režim. Pa ne bi kasnije bilo potrebe ni da još novija vlast, početkom devedesetih, ploču potiho ukloni, pospremivši je pod izlikom restauratorskih zahvata na neodređeni rok u muzejski arhiv. Ne bi, napokon, bilo razloga ni da nezavisni istraživač Saša Šimpraga prije kraćeg vremena obnovi inicijativu za vraćanje ploče na mjesto koje joj pripada, ni da se Šimpragi pridruži mnoštvo kulturnih radnica i radnika, ni da tjednima zasipaju Muzej grada Zagreba službenim dopisima i Facebook-komentarima, pitajući samo dvije stvari: zašto je zapravo ploča sklonjena i kada će biti vraćena?

Eh, kamo sreće: da je nekadašnja uprava, prije osamdesetak godina, upozorila Mariju Hanževački da se ostavi politike, ne bismo dočekali da ova današnja odgovori Šimpragi i ostalima kako – pogađate – ‘Muzej nije mjesto za uvježbavanje i prakticiranje političkog aktivizma’. Odnosno: ako vam je igrom slučaja stalo do uspomene na kustosicu Muzeja grada Zagreba koja je i taj muzej i grad Zagreb nepovratno zadužila svojim, hm, političkim aktivizmom – pa je zbog tog aktivizma naposljetku bila strijeljana – iz Muzeja grada Zagreba javit će vam kako političkom aktivizmu kod njih mjesta nema. Ima li onda ozbiljnije razlike između onoga što danas govori uprava Muzeja i onoga što su u proljeće 1944., hapseći Mariju Hanževački, mislili ustaše? Kakav je to muzej grada Zagreba koji briše sjećanje na doba kada je i sam bio točka zagrebačkog otpora? I doista: ne označava li njegovo službeno objašnjenje vrhunac institucionalnog cinizma?

Aktivizam 2

Eh, kamo sreće. Iz Muzeja su naime stigli još i optužiti zainteresirane građane da zloupotrebljavaju ime Marije Hanževački radi vlastite promocije. Ničim izazvani, dodali su i kako kod njih danas ‘rade pripadnici različitih etničkih i konfesionalnih identiteta’: ako smo dobro shvatili, nadaju se javnoj pohvali zato što ne zapošljavaju isključivo katolike i Hrvate. Pravi spektakl argumentacijskog rusvaja donosi ipak sljedeća rečenica: ‘Vratiti ploču danas značilo bi biti spreman ponovo je ukloniti sutra, popuštanjem pred zahtjevima aktivizma koji bi se pozivao na žrtve Domovinskog rata i na potrebu brisanja simbola komunizma i Jugoslavije.’ Drugim riječima – konkretno, onima Luje Parežanina koji je čitav slučaj komentirao na portalu Kulturpunkt – ‘iz MGZ-a poručuju kako će ostati revizionistima danas kako revizionistima ne bi opet morali postati sutra’. Ili, trećim riječima: jedina odbrana od povijesnog revizionizma kojom raspolažemo sastoji se u tome da sami što dosljednije branimo revizionističke stavove.

Sva bijeda institucionalnog kukavičluka Muzeja grada Zagreba skupila se u toj rečenici. Uzalud nervozne reakcije i sumnjiva pozivanja na stručne kriterije: ono čega se uprava boji, dok svisoka otpisuje ‘političke aktiviste’, zapravo su reakcije političkih aktivista sa suprotne strane ideološkog spektra. U zemlji temeljito očišćenoj od antifašističkih partizanskih spomenika sudbina jedne spomen-ploče nije, naravno, presudna, ali sada barem vidimo zašto je toliko poučna: ona nam otkriva kako se u srži svakog povijesnog revizionizma redovno krije prosti, banalni, isprepadani oportunizam. Samo zbog tog oportunizma Muzej će se spremno odreći vlastite herojske prošlosti, dok jednim okom plašljivo viri prema neizvjesnoj političkoj budućnosti. A budućnost pred kojom se skanjuje naposljetku će zaista doći: isključivo zato što od nje danas strahuje.

Sada već možemo zamisliti i kako ta budućnost izgleda. ‘Šefe, pogledajte ovo’, doviknut će, kroz koju deceniju, neki budući kustos nekom budućem ravnatelju, pokazujući mu staru, prašnjavu kamenu ploču koju je pronašao u zabačenom kutku pretrpanog muzejskog arhiva. ‘Marija Hanževački, Držislav Švob, Ivo Šrepel, Ladislav Strosser’, čitat će ravnatelj mršteći se: ‘Nikad čuo!’ ‘I kamo sad s tim?’ zapitat će ga podjednako zbunjeni kustos. ‘Kamo, kamo’, mrmljat će, više za sebe, ovaj, osvrćući se bespomoćno po prostoriji koju bi napokon valjalo malo raščistiti: ‘Eh, kamo smeće…’

Benčić

U ovotjednim vijestima iz kulture nastavljamo s muzejskom turom: nezavisna kustosica Branka Benčić naslijedit će Slavena Tolja na poziciji ravnateljice riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, a jedna gadna birokratska blamaža time je na sreću izbjegnuta. Benčićin je program, naime, među pristiglim kandidaturama izabralo stručno Upravno vijeće MMSU-a, predloživši nadležnom Gradskom vijeću da ga potvrdi. Prema proceduri, svoje mišljenje prethodno daje i gradski Odbor za kulturu. Tamo su, međutim, kandidaturu odbacili, ustvrdivši da Benčić ne zadovoljava formalni uvjet desetogodišnjeg rada u kulturi, što nikom tko kulturu prati ne zvuči suviše suvislo. Ne baš tako nesuvislo, doduše, kao obrazloženje Odbora: prema njemu, Benčić je, istina, skupila više od deset godina u statusu samostalne umjetnice, ali – kako je objasnio predsjednik Zvonimir Peranić – ‘netko može biti slobodni umjetnik, i ministarstvo mu uplaćivati staž, ali ne mora nužno i raditi’. Par dana, dva-tri stručna pravna mišljenja i nekoliko glasnih apela kasnije, postalo je jasno da je stav Odbora ordinarna glupost: Branka Benčić izabrana je na čelo jedne od važnijih kulturnih institucija grada koji je u ovo vrijeme trebao živjeti vlažne snove Evropske prijestolnice kulture, ali se po putu sapleo o globalnu pandemiju i lokalne krive procjene. Bezrazložno grbav početak vjerojatno je dobra najava posla koji ravnateljicu tamo čeka.

Ministarstvo kulturizma

Dok ovaj tekst nastaje, množe se medijske spekulacije o sastavu nove vlade: novinari zbunjeno prenose informaciju da je u planu i ‘pripajanje Ministarstva turizma Ministarstvu kulture’. Pomalo čudna formulacija, znamo li da je budžet Ministarstva turizma dvadesetak puta veći od proračuna njegovog kulturnog pandana, da je turizam kod nas ključna ekonomska grana i da smo, sve u svemu, više turistička destinacija nego kulturna nacija. Bit će da se novinari vode viješću kako će vodstvo novog birokratskog kulturističkog galimatijasa preuzeti dosadašnja ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Nije, uostalom, ni presudno tko se tu točno kome pripaja: sama činjenica da se o budućoj fuziji raspravlja govori dosta o shvaćanju nacionalne kulturne politike ovdje i sada.

Početkom devedesetih, recimo, kultura je u arhitekturi hrvatskih ministarstava dolazila u paru s prosvjetom: bilo je to mrko i zeznuto vrijeme, pa je novonastala država od kulturnog aparata uglavnom očekivala da proizvodi, oblikuje i plasira jedinstveni nacionalni identitet među širokim narodnim masama. Od sredine devedesetih i prvog mandata Bože Biškupića, Ministarstvo kulture se izdvaja: nekih pet godina kasnije, u periodu SDP-ovog Antuna Vujića, bit će zacrtane bitne zakonske i proceduralne koordinate njegovog sadašnjeg djelovanja. Kroz posljednjih desetak godina, međutim, zajedno s uvezenim modelom tzv. kulturnih i kreativnih industrija, širi se tržišna panaceja: ideja da bi kultura, prije svega, trebala biti financijski isplativa zanimacija. Obuljen Koržinek je pravovjernica upravo tog kulturno-političkog katekizma: od proračunskog forsiranja poduzetništva do pokušaja nasilnog kačenja komercijalnih medija na neprofitne fondove, neprestano ga je propovijedala za vrijeme prošlog mandata. A ukoliko kulturu želite usmjeriti prema tržištu, na malenoj evropskoj periferiji kao što je Hrvatska ne preostaje vam mnogo izbora: tržište se ovdje otvara kroz turizam i na takvom će tržištu kulturu sada zapasti zadaća bildanja ‘hrvatskog brenda’. Eventualni izbor Nine Obuljen Koržinek za ministricu kulture i turizma u novoj Vladi zato ne bi bio samo njena velika politička pobjeda, nego i neka vrsta ideološkog trijumfa.

Problem je samo što trijumf krije neočekivanu ironiju. Kada je, prije četiri godine, naslijedila nesretnog Zlatka Hasanbegovića, Obuljen Koržinek dočekana je u široj kulturnoj javnosti aklamacijama kao provjerena stručnjakinja, iskusna i upućena, neutralna i pedantna. Nakon nekoliko mjeseci Hasanbegovićevog revizionističkog divljanja, malo koga je izvan tog okvira zanimala njezina ideologija: još je manje ljudi vidjelo problem u tome što se radi o ideologiji tržišta. A sada, dok tržišna ideologija veselo vodi domaću kulturu u zagrljaj turističke industrije, najednom nitko ne spominje kako će ključnu nacionalnu ekonomsku granu preuzeti osoba koja s turizmom nema ni najmanje veze. Nije stručna, a nije ni iskusna. Ali dobro: Obuljen Koržinek je jedna od samo šest ministara iz originalnog saziva prošle Vlade koji po putu nisu otpali zbog korupcijskih afera, a kada dolazite iz HDZ-a, već to je, valjda, dovoljna kvalifikacija.

portalnovosti

HDZ-ov protuepidemijski stožer izgubio se u ambiciji da spasi što veći dio turističkih prihoda, da se ne zamjera građanima ograničavanjem slobode i da istovremeno ne ugrozi propagandnu tezu o hrvatskoj pobjedi nad koronom. A jedno i drugo i treće bilo je u funkciji HDZ-ove izborne kampanje

Nacionalni stožer Civilne zaštite, centralno državno tijelo za borbu protiv koronavirusa, postao je – zajedno s ključnim političkim institucijama, organizacijama i pojedincima – glavna prepreka suvislom i efikasnom nošenju s prisutnošću virusa u populaciji. Nacionalni stožer, na čelu s potpredsjednikom Vlade i ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem, definitivno je prestao biti ekspertno tijelo onoga dana kad je premijer Andrej Plenković odlučio da se ide na ljetne parlamentarne izbore, odnosno kad je ubrzo potom proglašena pobjeda nad epidemijom te pronijet glas da je virus predizborno oslabio, s time da Stožer nikad nije bio samo stručna skupina koja odlučuje neovisno o tekućim političkim potrebama. Danas, nešto više od četiri mjeseca nakon uvođenja prvih epidemioloških mjera, radi se o sasvim raštimanoj družini koja je ostala bez autoriteta i uvjerljivosti, u kojoj se više ne zna ni tko pije ni tko plaća, koja glavinja pod istovremenim pritiscima javnosti, političkim nalozima i stručnim zahtjevima. To lutanje proizvodi zbunjenost i dodatnu sluđenost stanovništva, a iz toga se ne može roditi ništa dobro u neizvjesnim mjesecima koji dolaze.

Taktika Stožera je da odmahuje rukom na prigovore stručnjaka koji nisu pod kontrolom, dok na kritike iz političkih i medijskih redova odgovara time da odluke donose – stručnjaci

‘Pitanje je sada kako će se Vlada i Stožer postaviti u odnosu na rast broja novozaraženih. Dobra stvar je da se od ponedjeljka postepeno uvode mjere, no prosvjedi koji se događaju u Srbiji su možda jedan od razloga zašto se kod nas ne ide sa strožim mjerama. Političari su se u vrijeme predizborne kampanje više bavili politikom i vjerujem, da nije bilo izbora, da bi se donosile drugačije, strože mjere’, izjavio je Branko Kolarić, epidemiolog iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar, krajem prošlog tjedna i dodao da su strože mjere trebale biti uvedene najkasnije oko 20. lipnja. Na SDP-ovca Kolarića i njegove stručne kvalitete pozivali su se i Plenković i članovi Stožera kad su se branili od optužbi o jednostranačkom sastavu rečenog tijela, ali sad su odlučili ignorirati Kolarićeve kritike. Isto su tako ignorirali mišljenje Marka Kutleše, šefa Odjela intenzivne njege u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević, da su granice otvorene ishitreno zbog turizma i da je Stožer postao politički instrument. Uglavnom su ignorirana i upozorenja epidemiologa Bernarda Kaića, kao i nekih znanstvenika koji ne spadaju u HDZ-ov krug. Taktika Stožera je da odmahuje rukom na prigovore stručnjaka koji nisu pod kontrolom, dok na kritike iz političkih i medijskih redova odgovara time da odluke donose – stručnjaci.

U obilju nelogičnosti, nedosljednosti i neobjašnjivih kašnjenja u reakciji, ipak se izdvaja tretman Bosne i Hercegovine. Kad se u drugoj polovici lipnja počeo naglo povećavati broj zaraženih u Hrvatskoj, i kad se ustanovilo da su neki slučajevi zaraze došli iz Bosne i Hercegovine i Srbije, pooštren je granični režim prema tim dvjema državama, odnosno uvedena je obaveza dvotjedne izolacije za sve koji doputuju iz tih dviju država. Uslijedile su bijesne reakcije iz BiH, naročito od bosanskohercegovačkih Hrvata, pa zatim i od dalmatinskih turističkih pregalaca, a bližio se i izborni dan, što je dovelo do toga da se odjednom ustanovi da je tek neznatan broj novozaraženih u Hrvatskoj povezan s boravkom u BiH te da se normalizira granična procedura. Čim su prošli izbori, a broj zaraženih i u Hrvatskoj i naročito u BiH počeo strelovito rasti, opet je vraćena obaveza dvotjedne izolacije za one koji dolaze iz te države, ali sad ne za sve bosanskohercegovačke građane: nosioci hrvatske putovnice mogu u Hrvatsku mimo karantene, kao i putnici iz zemalja Europske unije koje se na granici ne podvrgava ni testiranju ni običnom mjerenju temperature. Granični režim prema Srbiji nije ublažavan u proteklih otprilike mjesec dana: u slučaju Srbije, koja čak i prema službenim podacima bilježi više od tristo novozaraženih dnevno i više od deset preminulih, politika je slušala stručnjake i zdrav razum zbog toga što nije imala interesa u poigravanju s istočnom granicom.

HDZ-ov protuepidemijski stožer izgubio se u ambiciji da spasi što veći dio turističkih prihoda, da se ne zamjera građanima ograničavanjem slobode i da istovremeno ne ugrozi propagandnu tezu o hrvatskoj pobjedi nad koronom, a i jedno i drugo i treće bilo je u funkciji HDZ-ove izborne kampanje. Najmanje tri predizborna tjedna Stožer praktički uopće nije postojao, niti se poduzimalo išta da se zadrži kontrola nad epidemijom. Nije bilo edukativnih akcija i kampanja u javnosti, drastično je smanjen broj testiranja, politika prema nošenju maski ovisila je o procjeni onoga člana Stožera koji je određenog dana stao pred mikrofone, uključujući i mišljenja Damira Truta, Maje Grbe Bujević i Marije Bubaš koje nisu nikakvi autoriteti za to područje, prestalo se pratiti kako se prema virusu odnose države koje su najuspješnije pomirile zaštitu od bolesti i spašavanje ekonomske aktivnosti, građani su bili izloženi kontradiktornim informacijama i zbunjujućim nagovještajima za jesen, a u isto vrijeme proradili su noćni klubovi, turisti i drugi namjernici ulazili su u Hrvatsku bez ikakvog nadzora, organizirani su masovni skupovi poput teniskih turnira, svadbi i drugih obiteljskih proslava, u izravnom televizijskom prijenosu gledali smo ismijavanje fizičkog distanciranja prilikom HDZ-ovog slavljenja izborne pobjede i slušali objašnjenja koja vrijeđaju prosječnu inteligenciju… Kad su izbori prošli i kad se broj novoinficiranih počeo kretati između pedeset i stotinu, pa i više od stotinu, Stožer se – ljut na građane zbog toga što su se previše opustili – opet vratio na scenu sa zabranama i naredbama (maske su sad obavezne u svim zatvorenim prostorima), no nastavljeno je gubljenje kredibiliteta, nastavljeno je oklijevanje s odlukama za koje je jasno da se moraju donijeti, nije se odustalo od pretenzije da se sačuva i jare i pare.

‘Već je sada jasno da s otvaranjem granica problem nisu turisti jer nemamo nijedan slučaj da se turist, koji je došao zdrav u Hrvatsku, zarazio kod nas na odmoru u nekom komercijalnom smještaju. Problem su naši nedisciplinirani državljani koji su putovali u epidemiološki problematična područja i pri povratku nisu imali adekvatne kontrole, kao i vjenčanja te noćni klubovi koji su se pokazali kao jedan od razloga zašto se hrvatska epidemiološka slika pogoršala. Hrvatska ne bi trebala ugroziti sektor koji čini 20 posto BDP-a zemlje zbog nekoliko noćnih klubova i svadbi’, apelira Veljko Ostojić, direktor Hrvatske udruge turizma. On zagovara hrabrije i hitrije povlačenje epidemioloških poteza, jer turizmu – suprotno vjerovanju Stožera – ne pomaže labavost mjera i dojam o sveopćem kaosu. Zašto bi netko došao u Hrvatsku sa strahom da će se zaraziti i da će ovisiti o krhkom i već sad poluparaliziranom hrvatskom zdravstvenom sustavu? Zašto bi itko vjerovao Stožeru koji se hvali uspjesima bez trunke samokritičnosti, ne preuzima odgovornost za evidentne pogreške i trudi se jedino da relativizira svaku činjenicu koja ne ide u prilog političkoj vlasti i političkoj stranci kojoj pripadaju čelni ljudi Stožera? Zašto bi itko, mimo prisile, slušao upute takvog organa?

Najmanje tri predizborna tjedna centralno državno tijelo za borbu protiv koronavirusa praktički uopće nije postojalo, niti se poduzimalo išta da se zadrži kontrola nad epidemijom

Pobjeda Andreja Plenkovića i HDZ-a na parlamentarnim izborima prije dva tjedna nije nikakav dokaz da je Nacionalni stožer Civilne zaštite obavio besprijekoran posao i da je dobio mandat za daljnje samovoljno i politički dirigirano upravljanje korona-krizom. Ako je išta pouzdano utvrđeno tokom dosadašnje prisutnosti neistraženog virusa među ljudima, to je da ga zaustavlja ili usporava izbjegavanje bližih fizičkih kontakata, odnosno neki oblik lockdowna, neki oblik ograničavanja slobode kretanja i propisanog ponašanja: da bi se taj način obrane mogao efikasno prakticirati, neophodno je povjerenje najšire javnosti u znanstvenu nezavisnost i znanje onih koji odlučuju o zdravlju stanovništva i upravljaju svakodnevnim životom ljudi. To naročito u situaciji kad je veliki broj građana već psihički načet ili iscrpljen protuepidemijskim režimom života i egzistencijalnim strahovima. Formiranje nove vlade, odnosno osvježavanje dosadašnjeg kabineta, prilika je za premijera Plenkovića da redefinira poziciju i kadrovski sastav Stožera, da borbu protiv Covida-19 smjesti u okvire Zakona o sustavu domovinske sigurnosti, gdje joj je otpočetka bilo mjesto.

Kad je riječ o tom zakonu i o Koordinaciji za sustav domovinske sigurnosti koja je uspostavljena aktom iz studenoga 2017., ništa se nije promijenilo u odnosu na situaciju otprije dva i pol mjeseca, kad smo na ovim stranicama tematizirali razloge zbog kojih je Plenković izbjegao aktiviranje Koordinacije, mada su se bili stekli svi uvjeti da se to dogodi, i opredijelio se za Nacionalni stožer Civilne zaštite, dotad nepostojeće tijelo čije je zakonsko utemeljenje, naročito u pogledu restriktivnih mjera koje je Stožer propisivao, ustanovljeno više-manje retroaktivno. Najvažniji razlog bio je u tome što je na čelu Koordinacije trebao biti potpredsjednik Vlade u čijem je djelokrugu nacionalna sigurnost: to je tada bio ministar obrane Damir Krstičević. Plenković je ispravno procijenio da Krstičević nije dorastao tom poslu u iole zahtjevnijim okolnostima. Sad bi trebao više paziti kome povjerava resor nacionalne sigurnosti, kao što bi trebao shvatiti da je neodgovorno i pomalo infantilno zanemarivati Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti samo zato da bi se izbjegla suradnja s predsjednikom Zoranom Milanovićem, jer je član Koordinacije, po funkciji, i predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, a to je sad Dragan Lozančić.

portalnovosti

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz (2)

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Vratio meni Braco dio para što mi je dugovao i kad smo odlazili na kolodvoru pruži mi još dvadeset iljada za Boru. I kaže neka pare budu kod mene i da mu dnevno po pet stoja dajem, jer će inače sve odmah potrošiti. Kako sam ja tog čovjeka izmučio s tim parama. Ujutro sjednem na bicikl pa na Otok sreće. Tamo kažem Ketiki, ako me traži Boro u hotel Brodu sam. Onda odem, sve biciklom, u hotel Brod i kažem Akanu da ako me traži Boro kaže da sam otišao u Rusiju. U Rusiji da sam kod Lerotića. Kod Lerotića da sam kod Rkmana. Kod Rkmana da sam otišao u Mosor. U Mosoru da sam na Otoku sreće. Pet, šest dana on je za svojih pet stoja kružio cijeli dan pješke gradom. A onda je shvatio da ga zajebavam, pa sam mu ostatak para dao. Sjebo ih je za jednu noć. Sutra, prekosutra, eto ga. A bio je već debel od tog žderanja. Pa jebote, on u Mosoru pojede za okladu osam grahova, znaš onih gustih, vojničkih, sa šarom od ulja od prženja odozgora. I kad se ispostavilo da oklada nije ni pogođena u bilo čemu, on kao dobitnik narući još pečene ribice. Kao melšpajz. Parizer od tri i pol kile pojede bez kruha. Ja mu ga donosio… Pikla, stavi na vatru, smrzla su mi se jaja.

Kad sam radio u mesnici u Širokoj ulici navadile se neke tri derventske kurve kod mene i ja to uredno rokam u skladištu. Za pola kile švargla. Prvo je bila jedna, a onda je to pričala pa su se složile njih tri. I sad ja bi počastio i prijatelje. Acu Debelića i Boru. Aco u onom svom poznatom kariranom kaputiću. Peska kad govori, a za onu stvar ne bi dao život, nego dvadeset života. One dolazile subotom, a njih dvojica čekali su u blizini mesnice od šest ujutro. I sad pozovem ja cure u hotel Brod na piće, a Aco i Boro se kao priduže. Sjedamo za stol. Tko će šta. Ova jedna bi ajer konjak, druga bi šeri brandi, treća bi mentol liker. Boro će konjak, Aco zvečarku. A ja kažem konobaru donesi šest Apatinskih piva – bez čaša. Pička vam materina vi ćete se meni tu preseravat, a znate da ja plaćam. A one i nisu bile iz Dervente nego iz Polja. I taj put ništa. Nego one nas pozovu u Polje. I mi biciklima. Dvadesetpet kilometara derventskom đadom. Prvo smo pili na kolodvoru, a to je u Polju jedna kuća nasred polja. Pola željeznička stanica, pola birtija. I onda nas jedna od njih pozvala kući. Imala je ključeve od kuće nekih rođaka što su bili u Njemačkoj. I mi u tu kuću. Mrak, ne vidiš prst pred nosom, struje nema. Pol sata je ona otključavala ta vrata i kad je konačno otvorila neko s tavana zaviče stoj ili pucam. Naselili ovi iz Njemačke djeda na tavan da čuva kuću, a ovoj mojoj nisu ni rekli. Objasni ona njemu tko je i šta je i stari s puškom ostade na tavanu. One tri se pokupiše i odoše kućama jer su provaljene i da selo ne bi pričalo kako su kurvetine. Ostadosmo mi u toj praznoj i mračnoj kući. Bio je travanj, noći hladne, a u kući ništa. Goli kreveti bez posteljine. Nemaš kud. Skinemo zavjese sa svih prozora. Umotamo se u njih, privijemo jedan uz drugog i onako smrznuti dočekamo jutro. Kuća bila gore na brdu i ujutro čujem ja zvižduk Ćire. Ide iz Dervente. A išao je, mogo si hodat uz njega. A mi na bicikle pa niz polje na stanicu. Tu ga dočekamo pa u G kola bez sjedišta na podu do Broda.

Za koga pitaš, za Bašuru? Bašura je oslijepio i umro. Mislim od šećera. Ždero je. Oni su živjeli u Ciglarskom dolu, Kozarčevoj do Vogrinca. Njegov pokojni otac oženio je ženu s kćerkom. Njemu ona dođe pastorka. S tom ženom je imao dva sina. Sad su negdje ne Budainci. Jednog sam vidio, drugog nisam. Ona je pobjegla s kumovim tatom. I u Splitu negdje živi. A stari Bašura nastavi živit s pastorkom. I s njom je imao Vinka i Seku. Mislim da se Seka Marija zvala. Ona se udala negdje tu kod groblja. A stari je bio rezač drva. Prvi u poslijeratnom Brodu. Bašura mu je ko dijete dodavao cjepanice i razvio se od tog posla u pravog Tarzana. Stari je bio gad. Isterao ga iz kuće i Vinko je živio u skloništu, ustvari u jednoj rupi istovarenih balvana kod granika na Vijušu. Kuvao si je bundeve iz vijuških kukuruzišta i od toga preživljavao. Mi smo mu svi donosili hranu. Vinko je bio odličan dečko. Nikad nije krao. Svi smo ga volili i pomagali mu.

A i mi smo bili teška sirotinja. Znaš šta? Dođe zima. Mi djeca idemo u školu i pravimo po trotoarima klizališta. I mi u bakandžama, a on bos. Bos se klizao po klizaljkama jer nije imao cipela. A spavao je preko zime u atletičarskom klubu. Pokrije se onim smrdljivim trenirkama. Mogao je pojesti više nego Boro. Slušaj. On i Vrdoljak, onaj što je stanovao preko puta muzeja u onoj čatrlji i imao troje djece. Svi belombusavi. Ma znaš ga. Postavljali su kegle kod Zoraje na kuglani. Tamo su često i spavali. Onda ja ukradem salamu pa im odnesem da imaju šta jest i tako smo se mi družili. A priče uvijek iste. Ko kolko može jest, ko kolko može jebavat. Uglavnom to. I onda dođemo do toga tko može najviše prditi. Bili Herceg Franjo, Zoraja, moj stari, Tonča Vitas, Vrdoljak i Bašura. I sad se ja više ne mogu sjetiti jel Vrdoljak ili Bašura digao nogu na onaj valov kojim kugla putuje i prrr, prrr, prrr, pa tako sto puta. Pa onda promijeni nogu prrr, prrr, prrr, još sto puta. Ne možeš vjerovati. Onda je Tonča odvalio jednog od sedam Rihtera da se i sam uplašio. Ja sam nakon toga očekivao da će mu se svaki čas ona njegova jaja iskotrljati iz nogavice… Muška posla. Kod žena je to sve uvrnuto. Ako je divljački izgnjeteš, dok je jebeš, ne moraš se izvinjavat. Ako slučajno, ne daj Bože, pustiš vedru notu, prdneš, moraš…

Onda je na redu bila utakmica tko može najviše jesti. Bašura je uvijek pobjednik. Ja ukradem četiri, pet kila jegera. Kod Kutuzovića kupe kruha i on to sve zbrije dok si rekao keks. Ušli mi u stari Mosor. Pričaju da je Tonča Vitas jebavao tamo neku kuharicu. Al ja ne znam. Nije važno. Važno je, znaš što? Važno je da Tonča Vitas imao jaja kao bik. Najveća jaja na svijetu. Kad je on to jedanput pokazao ja sam se skoro onesvijestio. Al dobro, bilo pa prošlo. Kaže nama ta kuharica ili konobarica, već šta je bila, da ima oko dvanaest litara skuhanog graha. A kruh je bio đabe. To je bilo vrijeme Đurice Mandića i on je uveo taj štos s kruhom koji se ne naplaćuje, pa su žicari tipa Vlade Maratovića to koristili. Bašura je sjeo, pred njega su stavili dvije simplice kruha i jedi, i jedi, i jedi onaj grah. A bio je malo ljutkast pa je majstor stavio peškir oko glave da mu znoj ne kaplje u zdjelicu, a guta komade slanine od dvadeset dekagrama. Kad je poždero dvanaest litara graha, kaže mom starom: «Đurice, Đurice, Đurice», jer je moj stari bio gluh još iz rata. «Đurice, de mi plati još palačinke s marmeladom da se zasladim.» I to je pojeo.

Jebem te gladna sirotinjo. Moju generaciju je pičkom izbezumila glad i sirotinja. Završio onaj rat. Nema struje. Nema vode. Nema kruha. Nema mlijeka. Nema za obuć’. Nema ništa osim pičke. A nje na gajbe. I sirotinja se jebala uzduž i popreko. Muška djeca su kolektivno drkala već od pete godine. Zavuče se nas desetak na onu livadicu obraslu bagremima u Klasiji, na kojoj se igrao nogomet. I ožeži. Neki su već u jedanaestoj, dvanaestoj godini bili pošumljeni i mogli svršavati, mi ostali smo samo šetali kožicu i đabe kočili noge i lice. A Acu Debelića, ovdje nasutnog Bubu Uzelca… kako kažeš da se kaže, nazočnog, dobro, nabijem te na kurac nazočna… i Josipa Bakića uhvatili su na Švendemanovom tavanu kak se redaju na Ivani Brozini. Skinili joj gaće, polegli je na onaj madrac od konjske dlake i prcali redom. Kad je njoj dodijalo i htjela se izvuči nisu joj dali, pa je počela plakati. Onda su je pustili kući, a ona sve ispričala mami. Dojurila žena Švendemanu. Popentrali se oni na tavan i zatekli jebače kako štepaju jedan drugog u dupe. Šta da rade kad im je pičić izmakao. Ajde, ženi laknulo kad ih je vidjela. Oni imali po pet godina, a Ivana bila starija godinu dana. Šta ste radili Ivani, dere se stara Brozinka, a jebači navlače hlače i pozdravljaju je s ljubimruke. Tako se onda pozdravljalo odrasle, pogotovo starog Švendemana. Kad su im zaprijetili batinama Buba je rekao pa samo smo je isprcali. Pa ko vas je to naučio? A Buba će, Antipov nam je pokazivao slike. Jel tako bilo? Puklo je to i po komšiluku, pa se tu skupilo radoznalaca koji su se počeli smijati i tako je to nekako leglo bez batina. Ivana je kasnije pedeset godina pričala tu priču, ali u ženskoj verziji, kao bili su samo ona i Buba, pa ona njega računa za svog prvog jebca.

Mi smo samo na pičku mislili još u špilšulu. I tamo smo već bušili rupe na ženskim zahodima i virili među noge tetama koje su se krebečile na čučavcima. Srijeda i subota prijepodne bili su zakon. Na korzu velika pijaca. Stotine snaša, a nigdje zahoda, pa su išle pišat u ruševine četverokatnice Prve hrvatske štedionice. Porušeni zidovi u prizemlju bili su armirani okruglim željeznim šipkama. Kako su popadali od pogotka bombe, otpao je s njih beton i ostala je samo željezna armatura koja je ležala vodoravno iznad polu zatrpanog podruma u koji smo se mi zavlačili i zauzimali najpovoljnija mjesta za gledanje odozdola kako gore na toj armaturi zadižu haljine i čuče snaše. Nagledamo se tog užasa pa u Klasiju na onu livadicu, na zna se. I onda smišljamo usput imena za ono u što smo buljili: rundulja, zijevalica, ronđa, flonđa, šlajbok, gavranjara, šubara, muf, rerna, štuka, šaht, šajkača, čorka…

Mica Bakić, mama od Josipa i Marija, nas je zvala pičkonje. Muž joj zaglavio u Jasenovcu i ona ostala sama, bez prihoda, s dvoje djece. Stanovali su u dvorišnoj zgradi muzeja u Starčevićevoj. Ništa. Soba i kuhinja. U dvorištu bunar i kenjara. U kuhinji na zelenom kredencu radio Kosmaj. Onaj s okruglom skalom. Bio je upaljen od svitanja pa mu je Mica svaku veče, kad ga je gasila prije spavanja govorila: ajde i ti si se umorio lajući cijeli dan, jebo ti pas mater. Ostali Bakići bili su u Filipovićevoj. Ruski slikar Antipov radio je u muzeju sa starim Hofmanom i u muzeju je i spavao. Mica ga je prala, a često i hranila. Antipove, idite u kurac, pa opet ste zasrali tu košulju, a jučer sam vam dala čistu, govorila bi mu, a on je svaki puta pijan ko deva odgovarao, je, brate, prosula se farba. Pušio je stalno najgoru krđu, pa mu je iz usta smrdilo ko da je prdnio mrtvac. Mica je bila vedra žena i psovala je saftno ko kočijaš. Stalno je bila u nekim zajebancijama i kuća joj je uvijek bila puna i vesela. Volila je sparivati ljude, pa joj je hrlilo i muško i žensko. Ako friško upareni nisu imali kuda, Micina soba je bila stalno na raspolaganju. Iz nje je uvijek dobro zvučalo pa su na ispijanje kave i prisluškivanje u kuhinji dolazile mnoge babe iz komšiluka. Ana Verzak bila je udana za Židova Maksa Redliha. Njega je za vrijeme rata odvelo i ona je ostala udovica. Od tada je hodala okolo s krastavcima oko glave. Iz Micine kuhinje nije izlazila. A ova ju je po Maksu zvala frau Maks, pa je to onda ovako izgledalo. Ajte frau Maks opet mi ispričajte kako vas je nedjeljom poslije ručka Redlih vabio u spavaću sobu, a vi otezala kako bi on što bolje nadošo. Onda bi se Ana sva raznježila i po stoti put pričala tu priču, a Mici bi se svaki put drob tresao od smijeha i stalno bi govorila: frau Maks idite u kurac, jednom ću se upišat. A tako si mogu zamisliti tu scenu. On se u sobi razgleđe, a vi u kuhinji zveckate loncima i smoćenih gaća vrebate trenutak. A onda uletite unutra u sobu na pokvarenu jebačinu koju muškarci vole, a mi trebamo. A Mica je tako na stari način i govorila: tuj, oto, njeki, nješto, njekad, razgleđe, ondale, morebit, pogleđi, jerbo i to.

Mi djeca u dvorištu, se kobajagi pucetamo i igramo crte, a u stvari sve prisluškujemo. To dvorište je bilo popločeno ciglom i vlažno. Sunce u podne osvijetli samo katnicu muzeja i ne dotakne dvorište. Ali nakon svake kiše – čudo. Popločene cigle se sve iskrive i nagnu, nadižu ih tone šampinjona velikih ko šaka. Čitava je Starčevićeva nakon svake kiše danima smrdila na gljive s lukom. Josip i Mario mrzili su gljive cijelog života. Dobro, jebeš gljive. Ćeo sam, što rekla Mica, o Otu Kolombiniju. On je bio talijanski vojnik za vrijeme rata i nakon kapitulacije Italije ostane ovdje. Radio je k’o šofer, prvo za Švabe, a poslije i za ove što su iz šume došli. Bio je zgodan, visok s brčićima i nikad nije naučio hrvatski. Jebeš ta vaša jezik, govorio je. Jedeš supa, cijepaš drva supa. Za nas djecu je bio zabavan. Vadio je dinare iz nosa, šibice iz ušiju, cvijeće iz guzice… Znao je dim od cigarete puštat na uši. E, on je ordinirao kod Mice. Mislim da je tamo i živio. Donese on odnekud prve stripove o Mikiju, Paji Patku, Šilji, Belki i Horaciju pa ih s onom mrežom precrta i uveča. Te slike visile su po zidovima kuhinje i mi djeca smo ih stalno razgledali. To je bilo toliko popularno da je Ivica Gorenc, kad smo drkali u Klasiji davao ritam izvikujući: Miki, Šiljo, Horacije, Miki, Šiljo, Horacije… Grebonja smo ga zvali. Bio je sitan, a kurat ko magarac. Stari mu je bio vatrogasac i stalno pijan. Njemu kurac više ni viljuškar nije mogao dići. Kad je Ivica išao u grad stari mu je davao pare i svaki puta dodao, dao bi ti i moj kurton, al ti je prevelik. Pojma nije imao kakvo je čudovište kurato napravio. A Ivica je uprkos dugačkom alatu bio dosta iskompleksiran. Dobro, mi koji smo znali smo ga cjenili, ali oni koji nisu jebali su ga sa sranjem koje se dogodilo njegovoj mami. Pored starog i stara se propila. I to ne bi bio maler da jedanput nije zakunjala na roditeljskom sastanku pa se zaboravila i pred tridesetak roditelja prdnila ko kobila… To je Ivicu dosta jebalo. A slušaj, stanovali su pokraj pruge i stari je prdio kad su vlakovi prolazili. Onda je ogluvio pa je prdio i kad vlakovi nisu prolazili. A stara se uz njega gluvog oslobodila… Jebi ga, vrijeme čini svoje, a sjećam ih se još dok je stara vješajući veš na dvorištu, urlala za starim kad je krenio u birtiju: ako me prevariš odsjeć ću ti jaja i staviti ih da se suše s tvojim usranim gaćama koje perem.

Neko mi je pričao da je Ivica najebo negdje gore u Podravini. U birtiju od petnaest kvadrata doveo još jednu glazbu. Staru je otpustio. Stavljajući dajners karticu pjevaljci među sise, pitao ju je jel posvuda plavuše ili samo na vidljivim mjestima. Cigana primaša, koji je ovoj bio švaler, pitao je jel mu to lančić oko vrata ili ogrlica za buhe, jel pustio brkove da liči na mamu i na kraju da bi on tako posjedovao onu s dajnersom među sisama. Skupljali su ga spužvom da bi ga strpali u zatvor. A zatvor ko zatvor, jebi ga. Tamo sve guraju u guzicu… Ne čudim se da mu se to desilo, jer u birtiji je najsigurnije ispičkati čovjeka. Tamo nitko ništa ne zna i nitko ništa nije vidio. Kad dođe policija, svi su bili u zahodu…

Oto Kolombini je nabavio čak i gramafon s dvije ploče iz Italije. I stalno ih je puštao. Na jednoj je pjevao neki ružni i plačljivi, a na drugoj jedan onako baš zgodan. Kako su se zvali? Jel se ti sjećaš, Stribore? Kako kažeš? Tito Skipa i Benjamino Đili. Čini mi se kako i sad čujem kako ječe dvorištem. Od kad sam oslijepio lakše dovodim u pamćenje zvukove, mirise i okuse: miris parne lokomotive, alaisanih podova, nužnika dezinficiranih krezolom, Fehervarijevog jegervuršta, Prpićevog kruha… Okusa šabese, malinovca, svilenih bombona, mirisa i okusa Mimicine pičke… Dobro, Pikla, nisam, pa šta? Sjećam se mirisa i okusa kakvog sam zamišljao. Eto da nisi poveo tog šupka, Piklu, ja bi mirno umro u uvjerenju da sam to proknjižio. A bila je dobra. Kad je odlazila u Argentinu objašnjavala je starom Bosaku, koji se tome protivio, kako će joj tamo pomoći neki naš što je ranije otišao i s kojim se dopisuje. A stari Bosak joj je odgovorio, pomoć će ti, pomoći, ali da skineš gaće. I to je baš tako. Muški odu u svijet trbuhom za kruhom, a ženske trbuhom za kurcom.

A jel se sjećaš, kako su se zvale one dvije pjesme kojima su se ona dvojica s Otovih ploča natpjevavali? Kako, kako? Dona non vedi mai i kako ona druga? Una furtiva lakrima. Jel vidiš Pikla, šta radi škola? Ako još kažeš koji je koju pjevao, ispričat ću ti priču kako sam ja na Vijušu prvi uveo kolektivni seksualni odgoj u Hrvatskoj. Nemoj me jebat i ti si bio u toj školi. Pikla, naravno nije. On ima tijelo koje uzbuđuje pičke, posebno taj crveni klarinet posred lica. Njemu je doć do pičke bilo ko počešat se po guzici. Jebi ga, propade mi nagodba. Kažeš Đili je pjevao Donu, a Skipa Lakrimu. Dobro, ispričat ću onda Pikli. Čuj njega, čuo je sto puta. Lažeš, jebem te u karakter. Lažeš, samo da me iznerviraš. Pazi, on ima svoje mišljenje. Mišljenje ti je k’o šupak, svako ga ima…

KRAJ

Okoštale forme dominantnog društveno-ekonomskog sustava pokazale su se osnovnom zaprekom u efikasnoj borbi protiv pandemije, odnosno demonstrirale su svoju najcrnju stranu omogućivši onima koji imaju da se liječe, a prepuštajući one koji nemaju bolesti i smrti

U poplavi vijesti o pandemiji, o tome kako se ona širi posvuda, dok su vlade iz različitih razloga – od političkih kalkulacija sračunatih na održavanje izbora i opstanak na vlasti pa do populističkog podilaženja javnosti – popuštale, pa čak i ukidale mjere usmjerene na sprječavanje njezina širenja, jedna je informacija prošla, kako se to voli reći, ispod radara. Nezasluženo. Jer upravo ona upućuje na ključnu opasnost s kojom je suočen današnji svijet. A to nije virus!

Citiramo: ‘Brazilski predsjednik Bolsonaro uložio je veto na odredbe zakona koji obvezuje vladu da usred pandemije Covida-19 osigura zajednicama starosjedilaca pitku vodu, dezinfekcijska sredstva i bolničke krevete.’ I to nije skinuto s neke od društvenih mreža. Riječ je o vijesti što ju je objavila ugledna novinska agencija Reuters. No tek u nastavku slijedi ono što je bitno, a ujedno i doslovno monstruozno. Dolazi odgovor na pitanje zašto je brazilski predsjednik to učinio. I opet doslovni citat: ‘Kancelarija brazilskog predsjednika objavila je da su odredbe zakona, što ga je odobrio Kongres, protiv javnog interesa i neustavne jer nameću troškove saveznoj vladi bez novih izvora prihoda.’ Prevedeno na jezik svakodnevice to znači sljedeće: ako nema zarade (profita), onda nema ni pomoći. Pritom valja imati na umu da su upravo autohtone plemenske zajednice u Brazilu (inače zemlji drugoj u svijetu po broju zaraženih i umrlih od Covida-19) izrazito ranjive i da upozoravaju kako im prijeti potpuno istrebljenje ukoliko im se ne pomogne.

Da je riječ samo o Brazilu, mogli bismo to pripisati tamošnjem predsjedniku koji je uporno ignorirao opasnost pandemije, dok se i sam nije zarazio. No nije to usamljen slučaj, u pitanju je trend. I u Sjedinjenim Državama predstavnici nekih indijanskih plemena koja (sva) i dandanas žive u rezervatima kamo su ih strpali bijeli kolonizatori, tuže se kako naprosto nisu u stanju poštivati upute zdravstvenih stručnjaka da na primjer često peru ruke jer, kako kažu, ‘mi jedva da imamo dovoljno vode za piće’. Trumpu ne pada na pamet odrediti da se u takve rezervate dnevno upućuju cisterne s vodom za pranje, najvjerojatnije također zato što bi bila riječ o trošku ‘bez novih izvora prihoda’.

Pogledajmo sada malo širi kontekst. Sva ona upozorenja što se ovih dana mogu čuti iz razvijenih kapitalističkih zemalja svode se na konstataciju da gospodarstvo ne bi moglo izdržati još jedno blokiranje poput onoga kakvo se pokazalo djelotvornim (ovisno o tome kada je uvedeno i kako je prakticirano) u prvim tjednima pandemije. Pa se umjesto toga lansira krilatica kako moramo ‘plesati s virusom’, odnosno kako moramo naučiti živjeti s virusom. Što ne znači ništa drugo nego da potrošačko društvo ne može opstati bez potrošnje pa se mirno preuzima rizik širenja pandemije (s krajnjom konzekvencom umiranja tisuća i tisuća ljudi) ako je to cijena da opstanu gospodarstva fokusirana isključivo na ostvarenje profita. Što nas vraća na zaključak s početka ovoga teksta. Naime, da najveća opasnost za čovječanstvo nije još uvijek nedovoljno istražen virus, nego nesposobnost liberalnog kapitalizma (koji se sveo na predatorski kapitalizam u svojem najogoljenijem obliku) da se pandemiji odupre. I to zato što su u pitanju ‘troškovi bez novih izvora prihoda’. A to znači da je primarna opasnost za ljudski rod društveno-ekonomski sustav što ga vladajuće gospodarsko-političke oligarhije smatraju bogomdanim i nedodirljivim. Neupitnim i vječnim!

I da ne bi bilo zabune. Ovaj autor ne zagovara povratak na socijalizam u bilo kojem do sada poznatom obliku. Ali ostavlja otvorenom mogućnost da bi jedan drugi i drugačiji sustav koji bi nužno morao sadržavati i određene elemente socijalizma mogao biti (pa bi i bio) ono čemu treba težiti. Hoćemo li ga zvati kapitalizmom s ljudskim likom ili socijalizmom 21. stoljeća, to nije važno. Bitan je sadržaj. U svakom slučaju, okoštale forme u svijetu dominantnog sustava pokazale su se osnovnom zaprekom u efikasnoj borbi protiv pandemije, odnosno demonstrirale su još jednom svoju najcrnju stranu, omogućivši onima koji imaju da se liječe (i izliječe), a prepuštajući one koji nemaju – bolesti i smrti.

A da sa sustavom nešto (mnogo toga!) nije u redu pokazuju i mjere što ih neke zemlje poduzimaju kako bi spasile svoje zrakoplovne tvrtke. Uglavnom se pritom bježi od izraza ‘nacionalizacija’, ali ono što se poduzima – svodi se upravo na to. Njemačka vlada upumpava goleme svote u Lufthansu, slično radi talijanska vlada s Al Italijom, a upravo ovih dana i Izrael je odlučio nacionalizirati svoju zrakoplovnu tvrtku El Al. Riječ je, suvišno je i spomenuti, o privatnim tvrtkama ili o onima u kojima država ima tek manji udio. Pritom se naglasak posvuda stavlja na privremenost tih mjera, jer šampioni kapitalizma niti mogu niti hoće priznati njegov osnovni nedostatak. Neprikosnoveno i nedodirljivo privatno vlasništvo, privatizacija svega i svačega (od obrazovanja do zdravstva, pa čak i do zatvora), slobodno tržište, ničim ometani ili ograničavani zakoni ponude i potražnje, svođenje države na servis vrlo ograničenog opsega i još manjih ovlasti, kao i profit kao jedino čemu treba težiti, kao pokretač i svrha svega, pa u krajnjoj liniji i postojanja ljudi, sve to ne samo da nije dovoljno kada se treba suprotstaviti pandemiji, već se pokazuje kao ključna prepreka u efikasnom suprotstavljanju. Jer traži troškove bez novih izvora prihoda! Dakle, ako ne prodajemo i ne zarađujemo, ne možemo ni dati. Nikome i ništa. Pa ni lijek, ni vodu, ni dezinfekcijska sredstva.

Do kojih apsurda, do kojih nakaradnosti vodi takva ‘filozofija’ pokazuju dva primjera. Na samom početku pandemije američki predsjednik Donald Trump pregovarao je s predstavnicima jedne njemačke farmaceutske tvrtke nastojeći ih nagovoriti da – kada uspiju napraviti cjepivo protiv Covida-19 – njegovoj zemlji prodaju ekskluzivno pravo na korištenje toga cjepiva. Da bi liječio sve Amerikance, pa i one Indijance koji nemaju dovoljno vode ni da nekoliko puta dnevno operu ruke? Ni govora! Zato da napravi dobar posao. Da je Amerika uspjela kupiti ekskluzivno pravo na cjepivo, ona bi ga po svojim uvjetima mogla prodavati na svjetskom tržištu. Cjepivo za Trumpa (čitaj: kapitalizam) nije lijek, nego roba koju se profitabilno može unovčiti. Pokušaj nije uspio jer se usprotivila njemačka vlada. I drugi je primjer vezan uz Sjedinjene Države. Trump je svoju zemlju povukao iz Svjetske zdravstvene organizacije. Zato što je ona prikrivala kineske pogreške u inicijalnom suprotstavljanju pandemiji, kao što američki predsjednik uporno tvrdi? Ni slučajno! Riječ je o tome da su sve članice Svjetske zdravstvene organizacije obvezne svako cjepivo (ili lijek) što ga razviju bez ikakve naplate staviti na raspolaganje svim ostalim članicama, a praktički cijelome svijetu. Pa onda nema ni velike zarade, ni golemog profita. Trump vjerojatno smatra kako će Amerikancima uspjeti razviti cjepivo prije drugih, pa opet za sebe želi sačuvati ekskluzivni proizvod. Da bi ga mogao prodavati i ostvarivati profit.

U svemu tome potpuno se izgubio pojam solidarnosti. Onima koji su je pokazali (Kina, Rusija, Kuba) predbacuje se ‘nepošteno ponašanje’. A na spoznaju da se sve može (i mora) mijenjati očito će se još dugo čekati. Ima li vremena za čekanje? Nema. Postoji li, u eri opčinjenosti tehnološkim napretkom, svijest o tome da čovječanstvo kroz cijelu povijest svoj napredak zahvaljuje ljudskom umu, sposobnosti čovjeka da razvija vizije i da ih ostvaruje? Ne postoji (više ili još?). I zato smo suočeni s pitanjem sustava, a ne virusa.

Tko to ne shvaća danas, shvatit će sutra.

portalnovosti

Ivan ima samo 19 godina, ali njegove fotografije izazivaju znatiželjne poglede i zainteresiranost mnogo starijih kolega.

Predstavi nam se Ivane.

Zovem se Ivan Jagodin i, kao što si rekla, imam 19 godina. Dolazim iz Jajca. Fotograf sam, grafički dizajner i tech entuzijasta.

Kako bi nam najlakše objasnio što je grafički dizajn?

Grafički dizajn je u jednu ruku stvaranje nekog vizuelnog izgleda uz pomoć slika, teksta i naravno mašte.

Što sve možeš učiniti s jednom fotografijom?

Sve što mi mašta dozvoljava.

Kako okolina gleda na tvoj hobi?

Iznenađujuće dobro; ljudi vole moj rad. Često dobivam pohvale i podršku od raznih ljudi.

Koliko uživaš u u poslu kojim se baviš?

Jako puno. Često se opuštam uz neku laganu šetnju i fotografiranje ili kasnonoćni edit.

Imaš li uzore?

Moglo bi se reći da mi je uzor Peter McKinnon (kanadski fotograf, videograf i youtuber). Bio mi je inspiracija u početku.

Planovi?

Uvijek radim na novim idejama. Imam u planu neke nove ideje realizirati do kraja godine.

Ostavi nam kontakt za sve kojima je potreban fotograf i grafički dizajner. Želim ti mnogo izvanrednih fotografija.

Instagram: @xd.cr2

Zdravo društvo pokazuje svoju vitalnost kroz mudrost politika, osjećaj za opšte dobro, čvrstu moralnu osnovu i razvijen kulturni obrazac. Ništa od toga mi danas nemamo! Naše politke su bez ideja, bez snage i bez cilja. Trivijalnosti sa kojima se svakodnevno bave su sumorne i politički beskorisne. Zarobljene prošlošću i zaglibljene u korupciji, njihov cilj se sveo na goli opstanak na vlasti po svaku cijenu i svim sredstvima. Homo politikus se danas valja u blatu mržnje, primitivizma, pohlepe, neukosti, bezumlja, osionosto, svakovrske pakosti i osvetoljubivosti.

Tužnu sliku naših politika danas ispunjavaju opskurni likovi sa društvenog dna. Čovjek ne može da razumije kako je moguće da nedovršeni ljudi isplivaju u vrh politike i preuzimaju važne poluge vlasti bez ikakvog znanja i iskustva. Svako razuman se pita kako je moguće da državne poslove vode i državom upravljaju dojučerašnja spadala, nitkovi i protuve iza kojih nema ni riječi ni djela. Uostalom, kao što se i Sokrat u svoje vrijeme pitao kako je moguće da se za upravljanje brodom bira onaj ko se u plovidbu najbolje razumije, a za upravljanje državom onaj koji sakupi najviše kamenčića.

Mogle bi se o tom fenomenu destrukcije i samodestrukcije politike ispisati stranice i stranice. Mnoge su se nesrećne okolnosti stekle u jednom istorijskom trenutku koje su odredile tokove rasula i rastakanja jednog po mnogo čemu specifičnog društva. Pisac ovih redova ima skromnu namjeru da čitaoca upozna sa fenomenom poluintelektualca u politici o kome je prije više od sto godina pisao srpski pravnik, istoričar, književnik i političar Slobodan Jovanović (1869-1958).

U svom čuvenom eseju pod nazivom Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera, opisujući „slabljenje javne svijesti“ i pojavu „kvareži naravi“ u srpskom društvu (kao da piše danas!), profesor Jovanović je uočio na javnoj sceni pojavu poluintelektualca koji ima nesputanu političku ambiciju koja nije politička. „Poluintelektualac na političkoj poziciji“, piše Jovanović, „ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad izbije na vrhunac političkog uspjeha, vidi se kako je on moralno zakržljao.“

Obrazac na kome se danas oblikuje naša politika nastao je kao produkt oskudnog obrazovanja bez duhovnosti i kulturne osnove. Ambicije bez pokrića izvele su na javnu scenu gomile poluintelektualaca, besprizornih, pohlepnih i nezajažljivih i spremnih da svoju ogoljenu sirovost ispoljavaju u javnom diskursu na sve moguće načine i prema svakome.
Tu vrstu političkog polusvijeta Slobodan Jovanović ovako opisuje: „Poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa čak možda i sa vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom“ smislu, dakle, sasvim materijalistički. I u moralnom, kao i u kulturnom pogledu on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage na pretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano mišljenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili živa bića nego materijalne prepone. On je dobar „laktaš“ – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.“
Šta bi se ovom plastičnom opisu moglo danas dodati? Možda jedino pojava fakultetskih buvljaka na kojima cvjeta biznis proizvodnje i prodaje diplome za one koji nikada neće dobaciti ni do ranga poluintelektualaca kakvog je opisao Jovanović!?

Prošlo je više od sto godina, a diplomirani primitivci nisu ni za dlaku duhovno i kulturno napredovali. Oni su sto godina samo usavršavali svoju primitivnu karakterologiju, usvajajući nove i savršenije forme grabeži, uništavanja i laktanja.

Zbog toga se ne treba čuditi što danas jedna mlada žena, poslanik u parlamentu, u svom partijskom šefu vidi Boga, što se u skupštinskom dijalogu čuju psovke u kojima se spominju otac i majka, što ministar narodnim poslanicima dijeli ćuške i što se mnogi nosioci javne vlasti sumnjiče za falsifikovane diplome. To nisu ekscesi i znaci krize, to je dokaz uništenih vrijednosti na kojima počiva društvo. To je dokaz da smo ostali bez morala, kulture i ideja. Zahvaljujući politici diplomiranih primitivaca, izgubili smo sve ono po čemu se civilizacija razlikuje od varvarstva.

Danas su na javnoj sceni rijetki intelektualci od znanja i profesionalnog uglada. Nema profesora čija se riječ čuje i uvažava, nema slobodne misli koja odzvanja i odjekuje, nema smjele kritike koja brani čovjekovu slobodu i pravdu. Više se ne vidi jasna razlika između intelektualca i diplomiranog primitivca. I jedan i drugi prodali su svoj obraz za sitne sinekure i počasti.

Odavno iz akademskog prostora nema naučnog glasa o stanju drštva. Ne oglašava se
Akademija nauka, ćute dobro plaćeni senatori. O budućnosti nacije, koja je u demografskom nestanku, čuje se poneki usamljeni glas. Među intelektualcima nema zabrinutosti za uništeno obrazovanje, za posrnulo pravosuđe, za propast javnog zdravstva, za estradizaciju kulture i opšte moralno rasulo kakvo ljudska istorija nije zapamtila od propasti Vizantije i Rimskog carstva.

Iz stanja kolektivne hipnoze nikada ništa dobro nije nastalo!

6yka

Ukinu li herostrati Treći program, Hrvatska će biti kulturno dekapitirana (šuška se o tome). U jednom jedinom danu emitirali su dva filma o dvojici filozofa, koja inače nikada i nigdje ne biste vidjeli. Jedan je o Reneu Descartesu, drugi o šašavom Ludwigu Wittgensteinu

Bez ustručavanja, KTV / YouTube, 27. lipnja

Tko je, dovraga, taj Marić, zapita se čovjek gledajući ‘Ćirilicu’. Milomira Marića, naravno, znaš cijeli život. Odrastao si uz njega, ‘Deca komunizma’ bila su tvoj prvi sudar s protagonistima revolucije onakvima kakvi su zaista bili, čitao si ga u ‘Dugi’, uz Crnčevića, Kalajića, Igora Mandića, Momu Kapora, Dadu Vujasinović, Dušku Jovanić, ali ovaj Marić, multimedijalni Marić koji vodi ‘Ćirilicu’ s reklamom za afričku šljivu ispred sebe i hrpom čudnovatih ljudi ispod sebe, nešto je sasvim drugo: on je zagonetka obavijena velom tajne. U njegovu studiju brojnim bi gostima prikladnije bilo ponuditi kauč nego fotelju; TV snimku mogli bi mirne duše upotrijebiti umjesto uputnice. ‘Ćirilica’ je trajni defile antiglobalista, protivnika mondijalizma, u njemu su redoviti gosti teoretičari svih zavjera protiv Srba i srpstva, stručnjaci za Drezdenski kongres, Vatikan, Kominternu, profesionalni naricatelji za Kosovom, politički ravnozemljaši i borci protiv ljudi-guštera. Marić im kima glavom, potvrđuje, nabacuje voleje – a jasno vidiš da je obrazovaniji od svih njih, da baš i ne dijeli njihova uvjerenja i da je svetski čovek koji živi od ugošćivanja belosvetskih propalica.

Emisija ‘Bez ustručavanja’, koju vodi mladi, obrazovani i umjereno kritični dr. Aleksandar Dikić, riješila je enigmu Marić. Kao i Tijanić i Milić, i on se prilagodio konjunkturi. MM je lansirao brutalne reality emisije koje ni sam ne gleda, u svom studiju prima goste koji ispovijedaju ideje koje mu se čine glupavije od one afričke šljive, no sve knjige koje je pročitao, savršeno razumio i zapamtio uzaludne su mu jer njihove sadržaje može plasirati samo u ovakvim, ezoteričnim emisijama. Marić bi kao gost ‘Ćirilice’ bio savršena manjina. U sat i pol vremena dugom, beskonačno zanimljivom intervjuu beogradski novinar opisao je svoje susrete s Franjom Tuđmanom (1980-ih, kad Tuđmanu nitko nije zalazio), Mikom Tripalom, Đilasom, Tempom, Kočom Popovićem, Vladom Dedijerom (‘Sad mogu mirno umrijeti, pronašao sam nasljednika’, rekao je navodno Dedijer). Marić je fanatik knjige, čovjek čija biblioteka ima tisuće naslova, polihistor. Na pitanje o vrhuncima svoje karijere, rekao je da su oni davno iza njega – bili su krajem 1980-ih, u Jugoslaviji (‘koju su napravili najbolji, a razrušili najgori’). Savršeno se sjeća svakog naslova knjige po koju je jurio, ako treba, i do Washingtona; tečno reproducira važne rečenice Marka Nikezića, Latinke Perović, Zorana Đinđića, Slobodana Miloševića. Srbija nije imala boljeg političara od Nikezića, izjavio je. Pohvalio je i Tripala. Dva intervjua (CNN, Larry King) u kojima Milošević, ne samo mimo duha epohe nego i tome duhu nasuprot, istupa kao tvrdokorni nacionalni komunist, sasvim sigurno zapečatila su – smatra Marić – i njegovu i sudbinu naroda koji je, na nesreću, vodio i koji se od toga do danas nije oporavio. Nasuprot svim fanatičnim srpskim rusofilima i obožavateljima Kine, MM primjećuje da je jedina ispravna orijentacija Srbije bila ona tradicionalna, prozapadna, anglofilska i profrancuska. U dvojbi ‘ili se pokloni ili se ukloni’, on se poklonio pa i sam zajahao tigra. Pružio je neki otpor, slabašan. Napravio je ‘bonton reality’, s režiserima iz kazališta, učenim i knjiškim ljudima, ali taj je doživio nebeski fijasko pa se Marić povukao u mirne vode režimskog novinarstva. ‘Rodonačelnici realityja, ljudi koji su prostotu izdigli do ranga vladajuće vrijednosti, napali su me i tvrdili da je to dno dna i da je užas, a ja sam se, izazvan, branio, no zahvaljujući realityju uspio sam tu televiziju dići do ranga najgledanijih pa sam bio šokiran kad su mi, od dominikanskog samostana u Dubrovniku do Svete gore, tvrdili da gledaju reality; u tekiji na vrelu Bune djevojke obučene u burke pričale su mi za koga navijaju. To je žanr novog doba i ja sam to prepoznao, iako me to apsolutno ne interesira i ne mogu to gledati. Ali ako ljudi vole gledati, neka gledaju’, rekao je Marić, bez enigme.

N1 uživo, 7. srpnja, 22:00

Naklon do poda! Dvije reporterke N1, Tatjana Aleksić i Jelena Zorić, odradile su u noći beogradskih protesta sjajan posao. To je moglo ići na CNN, BBC, SKY News, bilo gdje. Okružene oblacima suzavca, oklopnim vozilima policije, konjanicima, desničarskim i ljevičarskim nezadovoljnicima, intelektualcima i huliganima, navijačima i razbijačima, s ulica su iz sekunde u sekundu, bez predaha, tečno, elokventno koliko i hrabro, u svijet slale izvještaj iz erumpiranog vulkana srpskog nezadovoljstva. Uz njih su cijelo vrijeme bili i kamermani, kojima također treba odati priznanje (Vuk Mijatović, Aleksandar Cvrkotić i Vuk Dapčević). Ekipi su povremeno dobacivane prijetnje i uvrede, kroz kadar su prolijetali pijanci i kamenice, ali odradili su posao do zadnje sekunde. I usput budi rečeno – cijelo vrijeme pod maskama! Fotografija Jelene Zorić koja, očiju natečenih od suzavca, obavlja svoj posao i doživljava zvjezdane trenutke, osvojila je društvene mreže u realnom vremenu, napisao je portal Nova.rs, dodajući da su Jelenu mnogi proglasili ‘definicijom pravog novinarstva’. ‘Još me boli glava od suzavca, ali mogu reći da je jedino što sam željela, i nadam se uspjela, izvještavati profesionalno, objektivno i nepristrano’, kazala je Jelena istom portalu dan kasnije. ‘Najbitnije da sam govorila, ponekad teško, ali sam govorila i radila svoj posao, kao i moje kolegice i snimatelji koji su bili s nama. Posao nam je izvijestiti ljude koji su ispred TV ekrana o tome što se zbiva, da informaciju o tome mogu dobiti i oni koji nisu htjeli ili mogli doći, one koji zbog koronavirusa moraju biti u izolaciji, doći do svih. Naše je da prenesemo što se događa, a to ne možete ako niste na licu mjesta. Sve što se sinoć događalo je sastavni dio novinarskog posla, a to je posao za koji smo se odlučili’, rekla je Jelena. Dobra odluka!

Dupla projekcija: filozofi, HRT, 9. srpnja, 20:05 i 22:40

Bože, čuvaj Treći. Ukinu li herostrati Treći program, Hrvatska će biti kulturno dekapitirana (šuška se o tome). U jednom jedinom danu – bio je to četvrtak, 9. srpnja – emitirali su dva filma o dvojici filozofa, koja inače nikada i nigdje ne biste vidjeli. Jedan je o Reneu Descartesu zvanom Cartesius, drugi o šašavom Ludwigu Wittgensteinu, izdanku najbogatije bečke familije koji se kao dragovoljac javio u Prvi svjetski rat, tražeći mjesto na prvoj liniji kako bi poginuo, ali avaj, nije bio te sreće. ‘Zašto želim u rov? Postat ću čovjek tek kad se suočim s iskustvom smrti’, kaže Wittgenstein u filmu koji se sastoji uglavnom od njegovih najpoznatijih citata, izgovorenih u jeftinom kazališnom miljeu (producent Tariq Ali snimio je ‘štapom i kanapom’ film o čovjeku kojemu se divi pa 1993. u Berlinu dobio nagradu). ‘Svijet je sve što je slučaj’, nastavlja Wittgenstein ‘i sve je razumljivo, filozofi su samo zamutili svijet. Filozofija nema smisla. Ona traži bit značenja. A toga nema. To ne postoji, već samo ono što svakodnevno radimo, ovo i ono. To zna i svaki portir na fakultetu.’ ‘Pa što ćeš raditi do kraja života?’ pita ga kolegica. ‘Prvo ću se ubiti’, odgovorio je Wittgenstein. Bio je homoseksualac, čudak, prijatelj Keynesa i Russella, autor nerazumljivog, ali utjecajnog ‘Tractatus logico-philosophicus’.

N1 uživo, 9./10. srpnja, 18:30 – 24:00

Nova taktika beogradskih prosvjednika! Sjede, pod duhovitom parolom ‘Sedi, ne nasedaj’. Mirni, gandijevski stil prosvjeda odlična je novost, uspio je s Indijom pa bi trebao uspjeti i sa Srbijom. Sergej Trifunović sjedi na travnjaku i razgovara s reporterkom, nada se da huligani neće opet izazvati incident i isprovocirati policiju. Pored njega i reporterke prolazi neki takav lik i dobacuje Trifunoviću nešto pogrdno, ovaj mu uzvraća psovkom tipa ‘mrš, bre, džukelo’ i stvar ide dalje. Već narednog dana opet kreće pičvajz, a onda medijski šok: reporterka N1 Žaklina Tatalović javlja se pod gas-maskom! Televizija koja ima ovakve reportere ne može propasti. Bio je ovo tjedan N1.

portalnovosti

Slučajevi u Hrvatskoj pošti nisu slučajni. Neki red niže saznat ćete o novom slučaju iz Slavonskog Broda koji će potvrditi ovu tvrdnju. HP nije promijenila ni dlaku ni ćud – ustanove koja se bavi prenošenjem poruka i dostavljanjem pošiljaka, ali koja nedovoljno pristojno i korektno mari za dobrobit svojih korisnika/klijenata. A trebala bi, ako ni zbog čega, ono zbog pritiska konkurencije. Izravno sam oštećen i želim obavijestiti javnost što ju očekuje kad HP pogriješi. Uostalom, to sam obećao izvjesnom Ivi iz službe za žalbe/prigovore. No, čini mi se da je taj anonimni činovnik mislio da samo prijetim, kao i desetine drugih oštećenik korisnika usluga Hrvatske pošte. No, krenut ću redom.

Početkom lipnja poslao sam „obično/redovno“ pošiljku težine od 240 grama u posebnoj koverti u Zagreb, na nedvojbenu adresu. Nakon desetak dana pošiljka mi se vratila, jer da ju primateljica nije preuzela/podigla, iako joj je od strane poštara ostavljena obavijest. Potom sam pošiljku poslao na potpuno istu adresu, istoj osobi, preporučeno odnosno poslao sam ju ponovo, ali na sigurniji i skuplji način. Međutim, i ta se pošiljka vratila!!! U obrazloženju je stajalo da je primatelj nepoznat. Ponovit ću: prvi put primateljica je bila poznata (i njena adresa), ali nije preuzela/podigla pošiljku, a drugi put ta ista primateljica, na istoj adresi je nepoznata i više ne postoji. Tako je, prema obavijestima na vraćenim pošiljkama, tvrdio poštar, uniformirani terenac za dostavljanje pošiljki. Očito da je lagao. Najvjerojatnije da nijednom nije bio na konkretnoj adresi. O svemu sam obavijestio službenicu u kvartovskoj pošti u Naselju Andrije Hebranga, Slavonski Brod, odakle sam pošiljku uputio, ali ona mi nije ni znala ni htjela pomoći. Jedino je vrtjela glavom i ponavljala kako sa Zagrebom imaju dosta problema.

Putem interneta napisao sam prigovor na neobavljenu uslugu, točnije na nerad, nekorektnost i lažljivost čovjeka koji radi na terenu i zatražio da se situacija razriješi. Nakon desetak dana stigao je odgovor od izvjesnog Ive. Citiram:

Poštovani,

prije svega dozvolite da se ispričamo što Vam nismo ranije dostavili odgovor.

Vezano za Vaš upit obavještavamo Vas kako je pošiljka vraćena i uručena pošiljatelju dana 26.06.2020. godine.

Nadalje kada pošiljka zaprimi status “nepoznat” znači da podaci primatelja nisu bili pravovaljani (adresa, ime i prezime) ili na kućnom kovčežiću nije bilo istaknuto prezime

primatelja.

Pošiljke koje zaprime status “nepoznat” odmah se upućuju u povrat prema pošiljatelju.

S poštovanjem,

Ivo

Hrvatska pošta d.d. | Služba za korisnike

Razočaran i iznerviram, uzvratio sam piscu odgovora, tepajući mu sa „šjor Ivo“

Vaš odgovor napisan je s nepodnošljivom lakoćom podcjenjivanja.

Jeste li vi beskrajno glupi ili beskrajno bezobrazni? Jeste li vi uopće pročitali moj prigovor? Imam pravo tvrditi da niste i da ste se tako svrstali među vaše poštare koji NE DOSTAVLJAJU pošiljke, dakle, u lijene bitange (poput one koja je izazvala problem, i koju de facto štitite) i koje narušavaju ugled Hrvatske pošte.

U obrazloženju ste napisali sljedeće: Nadalje kada pošiljka zaprimi status “nepoznat” znači da podaci primatelja nisu bili pravovaljani (adresa, ime i prezime) ili na kućnom kovčežiću nije bilo istaknuto prezime primatelja.

Čovječe, kako to da je prvi put pošiljka vraćena, jer primatelj nije došao po pošiljku, a poštar mu je ostavio obavijest o tome, a što znači da je adresa valjana? Zar to nije u koliziji s vašim obrazloženjem da podaci primatelja nisu pravovaljani? Zar to ne govori o tome da vi niste pročitali moj prigovor!

Kao dokaz šaljem fotografiju vraćenih pošiljki.

Ako mislite da se šjor Ivo ipak ispričao, dao nekakvo obrazloženje, ponudio obeštećenje i/ili slično – grdno se varate. On je povjerovao u izjave poštara, ako ga je uopće kontaktirao, a očito je da nije nije provjerio stanje stvari odnosno zatražio njegovu izjavu. Nije vam to jasno? Zar ste zaboravili da on radi u HP?! Slučajevi nisu slučajni. Šjor Ivo, ogrezao u birokrasku uskotračnost, smiksanu s bezobrazlukom i nedgovornošću, poslao je automatski odgovor kao da ga ne šalje čovjeku, nego budali koja se pomirila sa silom. Zato sam mu posalo novi e-mail s obećanjem da će za novi slučaj u HP u kome je sudjelovao kao prestavnik službe za korisnike saznati javnost. A dalje? Link ove objave poslat ćemo na hrpu adresa po Hrvatskoj, a naročito Ivinim šefovima.

Ako se na platnu pojavi zombi, ili cijela skupina, s oružjem iz kojega sijevaju ubojite laserske zrake, znat ćemo da se nalazimo u domeni Hollywooda