Lane je grad Rijeka proglašena prijestolnicom kulture i od tada imam potrebu napisati koliko je njezino srce.

Prošlo je više od dvadeset godina od kada sam kao članica šarolike grupe lokalnih političarki, u organizaciji nevladinih udruga, pohađala radionice o ženskim ljudskim pravima i feminizmu. Svih pet višednevnih modula se događalo tijekom nekoliko zimskih mjeseci u Opatiji, pa smo u slobodno vrijeme upoznavale i Rijeku. Prvi puta ugledah tada blagdanske dekoracije na drveću, koje je noću svijetlilo oblikom ogromnih vinskih čaša. Gledala sam i kako mlade palme štite od hladne bure, umotavajući brižno njihove krhke krošnje mrežastim vrećama, a ožiljke uklonjenih grana znalci bruse u savršene oblike nalik širom otvorenim očima koje svojim bezbrojnim pogledima uzvraćaju zadivljenost ljudskim treptajima.

Hodajući kratkim šetnjama za podnevnih pauza, otkrila sam zapuštene opatijske vile koje su svjedočile puno sretnijim vremenima. Višegodišnja ljudska nebriga i neumoljiva priroda su takve posjede učinile sablasnima. Prvi puta sam vidjela trsku deblju od moje ruke jer ju nitko nije ometao u rastu.

Na Kvarneru žive ljudi koji poštuju obavijest o zabrani ulaska na privatni posjed. Fin neki narod, ljubazni čak i u gradskom autobusu koji redovito i redovno kruže. Bila sam u prilici boraviti na rivijeri i u vrijeme karnevala. Putujući gradskim prijevozom najbolje vidite i osjetite kulturu & ljubaznost stanovnika i njihovih potomaka. Jednom zgodom autobus su napunili kostimirani mališani u pratnji samo dvije tete. Nikada neću zaboraviti kako su kulturni i poslušni putovali prema centru da se priključe središnjoj povorci u tom nezaboravnom karnevalskom spektaklu.

Volim Rijeku a njezin mi se vjetar i zrak dopao još davno, pri prvom susretu, dok sam kao desetogodišnjakinja s obitelji prvi puta spavala u Hotelu Bonavia.

Moj novi susjed Davorin zvani Dare, moj dobri prijatelj je živio tamo puno godina ali se nje zaljubio u Kostrenu na prvi pogled niti u Rijeku kasnije. Naprotiv, nije ju zavolio jer mu navodno smeta buka!? Bio je jadan od više desetaka radnika bosanskobrodske rafinerije „humano preseljenih“ raditi u Riječkoj rafineriji. Prvo vrijeme su bili smješteni u urinjskim barakama do preseljenja u  jedan bakarski hotel.

Poznajem dosta Posavljaka i Slavonaca kojima su tih ratnih godina i kasnije, grad Rijeka i okolne općine pružile gostoprimstvo a većina se nikada nije poželjela vratiti. Osjećali su se prihvaćenima & sigurnima.

Daretova mlađa sestra, za koju je nakon prerane smrti oboje roditelja bio još više vezan, živjela je od početka rata u Svetom Kuzamu. Tamo su je pozvali rođaci da se skloni daleko od granata kojih se jako bojala. Izgradila se Rijeka posljednjih desetljeća šireći svoje krilo svima koji su se u njoj pronašli i odlučili ostati.

Vrijedan je čovjek moj susjed, godinama radeći u smjenama, stekao je divna prijateljstva, hranio ničije mačke i davao im ljudska imena. Najbolji ujak i striko, izniman crtač i talentiran slikar, napravio bi karijeru i kao stolar jer zna sa drvetom, .. obožava svoju mlađu sestru i njezinu kćer ali ne prašta Riječaninu koji ih je izdao i povrijedio! Tada nije mogao razumjeti da žensko nisko samopoštovanje i strah, redovito u život privlače učitelje koji donose bolne lekcije.

U kratkom vremenu se Dare počeo osjećati sve umorniji! Razbolio se i nakon pretraga su liječnici otkrili da je uzrok srce koje radi tek 18 %! Postao je preslab za živjeti i zaposliti se kao zdrav a nedovoljno bolestan kako bi ga uvrstili na listu za transplantaciju. Na bolovanju ne produžavaju Ugovore o radu pa se vratio u Slavonski Brod živjeti u kući rođaka koji su trenutno na jednom Jadranskom otoku.

#

22. dan jedne veljače pamtim kao zvanični datum moga preseljenja u nedovršenu kuću na vrh brda. Toga poslijepodneva sam dovezla udomljenu kuju jer se njezin vlasnik vratio iz bolnice. Danijel je napokon došao kući gdje su od dnevnog boravka improvizirali sterilne, bolničke uvijete. Odanu ljubimicu nisu mogli spriječiti da uđe kod svoga čovjeka koji je toga dana otpušten iz bolnice sa najtežom dijagnozom distrofije mišića. Ležao je pod kisikom i prisutnost psa je ugrožavao uvjetovanu sterilnu okolinu.

Bilo mi je žao te velike crne mješanke da prvu zimsku noć ostane skroz sama u nepoznatom dvorištu, pa ostadoh s njom. Nisam se više nikada vratila u zajednički stan jer sam si tu noć napokon priznala istinu koju su svi oko mene davno uvidjeli. Vratiti se mami sa 54 godine nije dolazilo u obzir pa je hitno osposobljavanje nedovršene vikendice mojih roditelj postala najprihvatljivija opcija.

Toga poslijepodneva, na susjedovoj terasi  vidim muškarca kako silazi stepenicama pa mu doviknem:“ Jesi li ti moj novi susjed?“, on dobaci neprijateljsko „Da“ i ode donijeti ostatak stvari. Nakon nekoliko razgovora, povjeri mi komšo istinu zbog čega je bio služben prema meni prvoga dana. Priznao je da je uz umor osjećao i strah da glasno slušam cajke kao komšinice u Orašju gdje je stanovao dok je radio u vojsci.

Nisam mu često dosađivala jer sam odlazila rano a vračala se kasno ali sam subotom u jutro barem pola sata išla k njemu sa svojom šalicom čaja. Razgovarali smo o svemu, govorio mi je o svojoj sestri koja je prestala raditi u trgovini jer su strah i stres bili toliko snažan da se razboljela. Njezina kćerka nije bila zadovoljna poslom u pekari i sa dečkom je otišla u Irsku što ju je još više unesrećilo. Socijalnoj radnici je ipak uspjelo osnažiti je dovoljno da prihvati posao spremačice u hotelu, zadržavajući sobu u skloništu za beskućnike.

Daretovo srce je radilo sve slabije. Donijeti kantu drva iz podruma je predstavljalo višesatni napor. Napokon je dospio na listu za transplantaciju jer je kapacitet srca pao ispod 13%.

Pitam ga kako je a on kaže: “Ako dragi Bog hoće da živim, dobit ću novo srce i živjet ću!“ Tada sam prestala biti pažljiva i susretljiva susjeda. Rekla sam mu da je njegovo razmišljanje skroz licemjerno i da nije fer tako tovariti Boga! Još sam mu kazala da odluči sam želi li živjeti ili odustaje. Ako odluči ostati i „igrati produžetke“, tada neka to Bogu jasno i glasno kaže.

Neka se dogovori s Njim! Možda sam i psovala dok sam ga uvjeravala da kaže: “Bože, hvala ti za ovaj moj život! Hvala ti za darove i talente koje si mi dao! Želim još živjeti!

Idealan sam primatelj, nemam još ni 50 godina, savršene visine i kilaže, nikada nisam pio alkohol, nisam pušio, imam sve zdrave zube, volio bih da mi podijeliš nove karte!“

Vjerojatno sam strogo i grubo govorila ove riječi, ali sigurno su doprle do njegovog bića jer su ga nakon nekoliko mjeseci nazvali iz Zagreba i rekli da u rano jutro osvane na klinici jer je stiglo srce za njega! Poželjela sam mu sretan put i preuzela brigu o njegovom mačku Jakovu.

Te me zime, na klizanju ulovio infarkt. Odmah sam prepoznala o čemu se radi i nisam dopustila nesnosnom bolu i panici da me savladaju- prvenstveno jer si ne bih oprostila traumu da moja devetogodišnja unuka gleda kao baku odvozi Hitna pomoć a i nisam bila spremna za odlazak. Ovaj puta sam i ja napravila „dil“ sa Tvorcem! Doktor je bio izvrstan a ja disciplinirana i tako sam i sama dobila „produžetke u sudačkoj nadoknadi.“

Nakon operacije u kojoj su Daretu transplantirali novo srce, slijedili su tjedni i mjeseci oporavka. Vratio se moj dobri susjed i nastavio život u novom ritmu uz silne lijekove i inzulin jer je dijabetes redovita posljedica takvog operativnog zahvata. Socijalna pomoć je i dalje bio njegov jedini izvor prihoda pa je zadržao stare potrošačke navike. Posljednje stavljanje drva u peć je u 17 h i do 5h u jutro nema loženja jer, u protivnom pripremljena količina ogrijeva ne bi izdržala do kraja zime.

Upoznala sam njegovu prelijepu i nesigurnu sestru koja svoj  godišnji odmor u cijelosti koristi dolazeći svake veljače na naše brdo. Za Božić moj dobri komšo  ukrasi jedan dio sobe osvijetljenom maketom sela pod snijegom, kojega je sam izradio i pripremi poklone za sve koje voli.

Do naših kuća redovito prolazi ralica ostavljajući iza sebe visoku snježnu brazdu koja onemogućava skretanja u dvorište ili na parking. Nakon izlaska iz bolnice, nisam imala predodžbu hoću li moći lopatom ukloniti snježnu barijeru i očistiti parkirno mjesto. Uzalud sam brinula jer je moj divni susjed to učinio sam. Nemam predodžbu koliko je sati to radio i kako je uspio na hladnoći – ali, moj junak je uspio!

Liječnička je praksa da se ne kaže transplantiranom pacijentu kome je pripadao darovani organ. Jedino što je Dare uspio doznati je da se radi o mlađoj ženskoj osobi a ja sam malo istraživala i otkrila kako je toga dana, kada su mu javili da hitno dođe u Zagreb, u saobraćajnoj nesreći smrtno stradala djevojka iz Rijeke.

‘Marko Perković Thompson se izdaje za bezazlena hrvatskog patriota, no on to ipak nije. Pod svojom bijelom vestom on nosi crnu košulju’, zaključio je novinar Michael Martens

Nema tko ne obećaje razrješenje krize reprezentativne demokracije. Ali rijetko tko rješenje vidi u demokratizacija područja ekonomije. O političkom mitu o inherentnim manama demokracije piše Mislav Žitko.

Demokratizacija – diskurzivni žetončić. U današnjem političkom vokabularu možda još samo digitalizacija donosi takvu sadržajnu ispražnjenost praćenu konotacijom poželjnog društvenog cilja. Ipak, jedna je od posljedica onoga čemu smo danas svjedoci – provođenje mjera za suzbijanje pandemije – svijest, ili barem slutnja, tenzije između, pojednostavljeno rečeno, demokracije i ekspertize. Kriza je dakako prilika, ponajprije prilika da se podsjetimo da neke tenzije imaju dužu povijest nego što se to na prvi pogled čini.

Nedavno objavljeni hrvatski prijevod “Razmatranja nepolitičnog čovjeka”, rasprave koju je Thomas Mann objavio 1918. godine, predstavlja od zanimljivih ulomaka te povijesti. Mann je “Razmatranja” napisao usred rada na “Čarobnoj gori”, romanu koji će mu nekoliko godina kasnije donijeti Nobelovu nagradu za književnost. Za razliku od romana, “Razmatranja”, pisana u žanru političkog eseja zvuče kao raštimani klavir, ali to je upravo ono što ih čini značajnim. Kao što je poznato, Mann se u “Razmatranjima” pojavljuje kao konzervativni aristokrat vođen metafizičkom brigom za Njemačku kojoj, uslijed demokratizacije, prijeti rastakanje nacionalnog bića. Mannov aristokratski konzervativizam pojavljuje se u nekoliko inačica od kojih je barem jedna, i otuda “Razmatranja” crpe svoju kontroverznost, u formulaciji bliska nacizmu. Tako, primjerice, Mann, objašanjavajući na jednom mjestu kako narod predstavlja više od zbroja dijelova, kaže sljedeće: “Mehaničko-demokratski plebiscit u Njemačkoj treće godine rata sa žalosnom bi vjerojatnošću pokazao da potresna većina želi da se smjesta pristane na bezuvjetan mir, a to znači mir koji bi nas upropastio. No time je načelo plebiscita dovedeno ad absurdum jer to nipošto ne bi bila volja naroda. Volja naroda koji je u povijesnom usponu jedno je s njegovom sudbinom.”

Nepolitična demokracija

Takvi argumenti praćeni preispitivanjem utemeljenosti općeg prava glasa i drugim aristokratskim sumnjama su jedna stvar, no na drugim mjestima Mann se upušta u daljnje istraživanje učinaka demokratizacije, konstatirajući da su politika i demokracija ustvari jedno te isto, odnosno da demokratizacija nije ništa drugo nego sveopća politizacija javnog života. Demokracija, u mjeri u kojoj traži javno iznošenje i suprotstavljanje stavova, te zagovaranje i neprekidnu borbu za našu stvar jest, u Mannovoj formulaciji, trovanje života nacije. On piše: “Ne želim parlamentarni i stranački ustroj koji cjelokupni nacionalni život truje politikom. Ne želim da se Dreyfusa osuđuje i oslobađa iz političkih razloga – jer osloboditi nedužnoga iz političkih razloga nije manje odvratno nego ga iz takvih razloga osuditi… Ne želim politiku. Želim objektivnost, red i uljudnost. Ako je to filistarski, želim biti filistar. Ako je njemački, onda se najzad želim zvati Nijemcem, iako to u Njemačkoj ne donosi čast.”

Iz Mannovog stava slijedi da oni kojima je stalo do objektivnosti, nepristranosti ili kakve druge srodne vrline, demokratizacija mora izgledati kao korupcija kroz politizaciju. Javni je život korumpiran jer nema prostora za nepolitično njegovanje vrijednosti (za Manna onih koje daju životnost njemačkoj naciji) niti za donošenje odluka koje ne bi bile dio političke, a znači interesne računice. Za politologinju Nadiju Urbinati Mannova su “Razmatranja” nešto više od uobičajenih antidemokratskih lamentacija. Antidemokratska tradicija, na to se treba podsjetiti, duža je i, uvjetno rečeno, opširnija od tradicije zagovora demokracije. Drugačije rečeno, razlozi zbog kojih filozofi i teolozi ne mogu prihvatiti demokraciju uglavnom se posve razlikuju od razloga zbog kojih primjerice ekonomisti izražavanju antidemokratske sentimente. Spektar defekata koje donosi demokracija je u tom pogledu prilično širok i obuhvaća sve čega su se autori u rasponu od Platona do Bryana Caplana mogli sjetiti, no opći se sud može svesti na ovo: demokracija u pravilu ne donosi dobre odluke.

Urbinati, s druge strane, ne stavlja naglasak na antidemokratsku tradiciju, nego na potrebu zaustavljanja demokratizacije takoreći iznutra. Ona, naime, ukazuje na tradiciju, koja zasigurno ne počinje s Mannom, a koja se gradi oko sumnjičenja demokracije od strane zagovaratelja demokracije. Međutim, suvremeni komentatori – Urbinati se bavi dvojicom, Pierrom Rosanvallonom i Philipom Pettitom – svakako dijele Mannovu procjenu da demokratizacija proizvodi mnogobrojne opasnosti jer donosi eroziju temelja neovisnog, odnosno nepristranog rasuđivanja. Iz toga, kako zaključuje Urbinati, slijedi potreba da se demokracija zaštiti od same sebe, to jest od sebe u prekomjernoj dozi, proizvodnjom takozvane “nepolitične demokracije”. Nepolitična demokracija traži oslonac u deliberaciji kako bi se izbjegle posljedice pristranosti, posebnih interesa ili jednostavno iracionalnosti koje “prekomjerna” demokracija donosi, pri čemu je zanimljivo da se “prekomjernost” odnosi jednako na birače koji neposredno donose odluke i na njihove izabrane predstavnike koji djeluju u političkim tijelima.

Iako se sintagma deliberativna demokracija danas uobičajeno korisiti kao način da se drugim izrazom kaže reprezentativna demokracija, deliberacija nije sama po sebi demokratska te zapravo može biti instrument protiv demokratizacije, ako se tako uredi. Mješoviti odbori stranaka i predstavnika civilnog društva, ekspertne grupe i komisije, institucije “zaštićene” od političkih pritisaka poput središnjih banaka, itd. – sve su to samo različiti načini da se zadrži deliberacija među odabranim članovima i ostvari nepolitična demokracija u kojoj narodni predstavnici glasaju o prethodno formuliranim i u gotovu obliku ponuđenim rješenjima. Gledano iz te perspektive, poteškoća reprezentativne demokracije ne leži primarno u poslovičnoj zatvorenosti i otuđenosti izabranih predstavnika od onih koje predstavljaju, nego suprotno, predstavnička se demokracija nije oslobodila, štoviše ne može se osloboditi od politike strasti i predrasuda, te stoga traži savjet ili komitet stručnjaka putem kojeg će biti osigurana refleksivnost i razboritost potrebna za donošenje “dobrih” odluka.

Otvorena demokracija

Pozicija nepolitične demokracije mora zazvučati poznato budući da ona u svojim premisama odgovara potrazi za prosvijećenom elitom koja se već više desetljeća odvija u postsocijalističkim zemljama. Obećanje nepolitične demokracije se dakle ostvaruje putem odvajanja deliberacije i odlučivanja, odnosno demokracije mora biti dovoljno da zadrži legitimacijsku prednost pred populizmom i drugim autoritarnim političkim oblicima, a opet ne previše, kako bi oni koji znaju što rade mogli neometano voditi poslove. Ono što se pokazuje kao prednost takve koncepcije je otvaranje vrata depolitizaciji koja, dakako, neće biti potpuna, već vezana uz one domene za koje se pretpostavlja da postoji ekspertni diskurs. Iako ovdje ne možemo ulaziti detaljnije u to pitanje, razumije se da nepolitična demokracija u nezanemarivoj mjeri oslanja na neku vrstu znanja ili uvida. Njezina je nosiva je pretpostavka da opreka racionalne deliberacije nasuprost strasti i predrasuda demokracije ima valjano utemeljenje, što je upitno čak i na razini idealtipskog postavljanja.

Osim toga, kada je riječ o ekspertizi u nekoj inačici, na nju se moguće osloniti onoliko koliko je moguće osloniti se na znanje koje pretpostavlja. Mannova želja da se Dreyfus oslobodi, ali ne na temelju političkih razloga, nego pravnih je ustvari zavodljiva metafora – navodi na pomisao da je znanje uglavnom činjenično znanje. U anegdoti koju prenosi Hannah Arendt, Georges Clemenceau na pitanje hoće li povjesničari u budućnosti smatrati krivnju za Prvi svjetski rat kontroverznim problemom odgovara: “To ne znam. Ali zasigurno znam da neće tvrditi da je Belgija napala Njemačku.” To je primjer takozvanog činjeničnog znanja: ili je Njemačka napala Belgiju ili nije, ili je kapetan Dreyfus špijun ili nije, itd. No, većina znanja potrebnog da bismo došli do “objektivnosti, reda i uljudnosti” je složenija u strukturi, a znanstveno znanje je falibilno i podložno revizijama. Dolazak do boljeg uvida time dakako nije isključen, no svakako nije ni osiguran razdvajanjem deliberacije i formalnog odlučivanja.

Daljnja poteškoća leži u činjenici da nepolitična demokracija pokušava zaobići navodne slabosti neurednog demokratskog života u reprezentativnom sustavu, nudeći kao rješenje ono što već duže vrijeme zamjera reprezentativnoj demokraciji. Hélène Landemore u nedavno objavljenom tekstu drži da se reprezentativna demokracija pretvorila u paradigmu isključivanja u mjeri u kojoj se postepeno pokazala kao elito-centrični model demokracije. Za kriterij autentičnosti demokracije Landemore se vraća točkama koje je Robert Dahl formulirao ranije, navodeći da demokracija podrazumijeva uključenost u politički proces, jednako pravo glasa, djelotvornu političku participaciju, razumijevanje političkih pitanja i kontrolu političke agende. Od svih navedenih točaka suvremena reprezentativna demokracija uspješno jamči tek jednako pravo glasa, dok po drugim točkama prolazi značajno lošije, osobito u pogledu djelotvorne političke participacije i kontrole političke agende. Umjesto popravka reprezentativne demokracije, i poptuno u suprotnosti s premisama nepolitične demokracije, Landemore tentativno predlaže ono što naziva otvorenom demokracijom.

Otvorena demokracija uključuje deliberaciju, međutim ne onu svedenu samo na političku i civilnodruštvenu elitu uz nezaobilazne stručnjake, već računa na uključivanje običnih birača. Nadalje, uključuje većinski sustav koji se ostvaruje kroz reprezentaciju i rotaciju predstavnika te otvorenost pod kojim Landemore razumije skup mehanizama koji omogućavaju građanima da u bilo kojem trenutku utječu na političku agendu i djelotvorno participiraju. Otvorena demokracija kako je predstavlja Landemore daje barem konceptualni sadržaj inače potrošenom izrazu demokratizacija. Mimo konceptualne razine, sve ustanovljene procedure vuku u drugom smjeru, naime prema nekoj inačici nepolitične demokracije. Dio takvog usmjerenja i dalje je naslonjen na mračnu kvazi-antropologiju kakvu nalazimo kod Manna kada piše da “demokratski zbroj ljudskoga nije toliko zbroj dobroga koliko je zbroj lošega u čovjeku, a što je suma veća, to se više približava bestijalnome”. No, za krizu reprezentativne demokracije mnogo je važnije što cijelo područje ekonomije postepeno biva preobraženo u diskurzivno zatvoreno područje probranih stručnjaka i insajdera koje se utemeljuje s onu stranu bilo kakve demokratske legitimacije. Depolitizacija ekonomije, ukratko rečeno, onemogućuje ozbiljno korištenje pojma demokratizacija, a za utjehu ostaje digitalizacija.

bilten

Magla, kako znamo, nije ništa drugo doli kondenzirana vodena para, oblak laganih, prostom oku nevidljivih i prostom prstu neopipljivih kapljica vode ili sićušnih ledenih kristala: ukratko, ništa koje se vidi, a od kojega se ne vidi ništa drugo – što je, pitate li mene, najkraća i najpreciznija definicija Domovine

Otkrilo se, eto, kako će pet milijuna eura vrijedan zagrebački Spomenik Domovini, po idejnom rješenju poznatog arhitekta Nenada Fabijanića, na inicijativu gradonačelnika Milana Bandića dobiti i efekt šarene magle: za svega sedamsto šezdeset hiljada kuna, stotinu mlaznica za umjetnu maglu ugrađenih u spomenički kompleks zajedno sa stotinjak LED lampica – zaštitni znak tog zagrebačkog konceptualnog umjetnika – tvorit će jedinstvenu igru svjetla i magle, koja će Fabijanićev velebni tridesetmetarski portal kraj Lisinskog obogatiti dodanim značenjem i umjetničkom vrijednošću.

Jalnuški diletanti iz medija reagirali su očekivano prvoloptaški, pa su stotinjak hiljada eura vrijedne mlaznice za maglu svi do jednoga knjigovodstveno proveli kao ‘porez na dodanu umjetničku vrijednost’, uočivši – odveć jasno – kako Bandić na taj način ‘i doslovno Hrvatima prodaje maglu’.

Već urednici Radio Studenta – koji su u svojoj emisiji ‘Strah od slobode’ otkrili i objavili troškovnik radova sa sustavom za rasvjetu i umjetnu maglu – Spomenik Domovini označili su spomenikom korupciji i cijelu operaciju nazvali ‘sustavom zamagljivanja proračunskog novca’: razumije se da pritom nisu propustili i savršeno namješten volej, šaljivim prijedlogom o ‘jatu gusaka kao sastavnom dijelu spomeničkog kompleksa’ efektno u rašlje Bandićeva portala pospremivši i Stjepana Radića i njegove ‘guske u magli’, općenito najpoznatiju maglu u cjelokupnoj povijesti hrvatske državnosti.

Ostali su se stoga morali zadovoljiti drugom najslavnijom hrvatskom povijesnom maglom, onom koja se ranih četrdesetih spustila iznad Kupresa, pa su se urednici novina i portala grozničavo natjecali koji će prije u naslovu izvijestiti kako se ‘spustila gusta magla iznad Zagreba’ – flamboajantniji među njima dosjetili su se efektno poigrati i spuštanjem ‘skupe magle’ – efektno tako u donji desni kut velebnog portala pospremivši poluvolej s Bandićevim Hercegovcima i njihovom svjetonazorskom konotacijom.

Trećepozivcima je tako ostala treća najpoznatija hrvatska magla, slavna ‘Magla’ Josipe Lisac – ‘magla svuda, magla oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas’ – da za rutinskih 3-0 posred Bandićeva portala plasiraju i centaršut sa sitnopalanačkom zajebancijom na račun njegove nekidanašnje izborne katastrofe, i onih hiljadu i pol ‘jedva čujnih’ glasova u gradu koji Milan Bandić vodi već dugih dvadeset godina.

Za narod koji se diči tisućljetnom uljudbom, te vjekovnom pripadnošću mitteleuropskom i općenito zapadnom kulturnom krugu – pa u katalogu balkanskih predrasuda nosi leptir-mašnu, svira violončelo, diže dasku prije pišanja i u kavani hotela Esplanade čita Thomasa Manna – previše je premalo Hrvata shvatilo koncept Nenada Fabijanića i Milana Bandića. Njihov Spomenik Domovini, naime – a ovo sad govorim bez imalo ironije, kao nesuđeni profesor povijesti umjetnosti koji se u te stvari razumije čak i bolje nego u nogomet, politiku i fašizam – ne samo da je najbolji i najuspjeliji komad spomeničke plastike kod nas, nego je najbolji i najuspjeliji spomenik domovini u cjelokupnoj povijesti tog žanra.

Nije se, međutim, čuditi Hrvatima. Oni ništa nisu shvatili ni kad su svoj koncept Spomenika Domovine na platou kraj Lisinskog, nasuprot spomeniku ocu moderne hrvatske države i Titovu generalu Franji Tuđmanu, Fabijanić i Bandić onomad svečano predstavili u Muzeju za umjetnost i obrt, na izložbi koja je trajala od 4. do 14. svibnja 2017.: točno – sad ćete se i vi lupiti po čelu – od godišnjice smrti Josipa Broza do godišnjice rođenja Franje Tuđmana.

‘Domovina je dom zajednice koja dijeli prostor i povijest, kulturu i tradiciju. Domovina je mjesto jedinstva i identiteta. Zato je jedna i jedina’, pisalo je u katalogu te izložbe, u nadahnutom tekstu koji objašnjava ideju Domovine i njezinog spomenika: ‘U složenu kompoziciju Velike osi memorijal unosi simboliku i umjetnost. Asketskim oblikovanjem i pročišćenim vokabularom uspostavlja dijalog s okolnom arhitekturom. Sastoji se od triju artefakata, koji se redaju od sjevera prema jugu. Kroz Portal se preko uzdignutog, lebdećeg platoa prilazi jezgri memorijala: Oltaru i Zidu svjetlosti. Tordirani kameni masiv Oltara izvire iz zemlje. Simbol je energije, mjesto rituala i ceremonijalnog korištenja – Memento vivere, sjeti se života. Zid svjetlosti satkan je od kristalnih prizmi i optočen vodenim površinama u kojima se zrcali, uronjen u nebo. Svjetlo povezuje prošlost i budućnost, veličinu žrtve i slobodu stečenu životom.’

Kome je i nakon toga ostalo štogod nejasno, pojasnio je sam gradonačelnik. ‘Bit će to spomenik za cijelu povijest, mjesto hrvatskog identiteta koji je temeljen na patnji. Svakom će promatraču predočiti naše vrijednosti, tradicije, običaje i kulturu, poticati emocije i sjećati na čast ratnika, te žrtvu koju smo morali podnijeti kako bismo imali samostalnu i suverenu Hrvatsku’, rekao je Milan Bandić prošlog rujna, u performansu sa svečanim polaganjem kamena temeljca, praćen Draženom Žankom i njegovom himničkom ‘Od stoljeća sedmog’.

I zaista, tako predstavljenoj ideji Domovine i pripadajućeg joj Spomenika nedostajale su još samo mlaznice za umjetnu maglu i raznobojne LED lampice. Bandićeva magla, naime, taj spomenik ne dovršava, ona mu ne dodaje ni značenje ni vrijednost: ona je spomenik sam, ona je Domovina sama po sebi. Fabijanićevo pak rješenje s portalom od polimera i stakla tek je efekt ispraznog ništavila koji Bandićevoj magli dodaje značenje i vrijednost.

Domovina, ‘jedna i jedina’ – sad ste i vi shvatili – samo je šarena magla: ‘zajednica, povijest, kultura, tradicija, jedinstvo, identitet, simbolika, energija, ritual, Memento vivere, sjećanje, život, prošlost, budućnost, žrtva, sloboda, patnja, običaji, čast ratnika’ i ostale državotvorne pizdarije iz Fabijanićeva deplijana i Bandićeva govora, sad je izvjesno, pažljivo su izabrana opća mjesta iz kataloga jeftine plastične domovinske galanterije ispražnjena svakog značenja, šablone za umjetno patinirane neunzehnhundertjahre štukature koje ne znače apsolutno, savršeno i okruglo ništa. Velebna vrata kraj Lisinskog tu su tek da šarenoj magli Tisućljetne Hrvatske Domovine zadaju okvir, kao simbolični vremensko-prostorni portal iz oduvijek u zauvijek, iz nekad u nikad, iz niotkud u nikamo, iz ni zbog čega u nizašto, iz ničega u ništa, pače iz baš nigdje ničega u baš nigdje ništa. S koje se strane portala iz čega u što ulazi, a s koje iz čega u što izlazi, odakle se u što ide, iz čega gdje dolazi, ništa se ne zna – sve je u magli, divnoj raznobojnoj historijskoj magli u kojoj se ne vidi ni prst u nosu.

U takvom umjetničkom konceptu magla stoga ne funkcionira kao puki ikonografski znak, već kao sama fizička rekonstrukcija. Magla, kako znamo, nije ništa drugo doli kondenzirana vodena para, oblak laganih, prostom oku nevidljivih i prostom prstu neopipljivih kapljica vode ili sićušnih ledenih kristala: ukratko, vidljivo ništa koje se sastoji od nevidljivog nečeg – ništa koje se vidi, ali od kojega se ne vidi ništa drugo.

Ništa koje se vidi, a od kojega se ne vidi ništa drugo, pitate li mene, najkraća je i najpreciznija definicija Domovine.

Jedino što jutarnju maglu razlikuje od sutarnje Domovine jest njezina meteorološka, dakle prirodna i slučajna narav: da bi istinski predstavljala izmišljenu konstrukciju Domovine, ta je magla – dobro jutro – morala biti umjetna. Moj drug Siniša Labrović, recimo, dupe bi dao da je monumentalni prazni okvir za oblačić šarene umjetne magle kao Spomenik Domovini prvo njemu pao na pamet. Da je takav, međutim, pao na pamet njemu, to ne bi bio spomenik Domovini, već njen satirični, ironični komentar: izvanredno uspjeli, ali ipak samo ironični komentar. Da bi pak bila istinita, šarena je umjetna magla morala biti zamišljena čiste i prazne glave, bez ijedne pojedinačne ironične primisli. I eto vas onda konačno na platou kraj Lisinskog, pred bezvremenskim portalom s mlaznicama za umjetnu maglu i lampicama za svijetlu budućnost, u koju bauljate kao guske u Domovini.

To je Domovina – gusta šarena magla kondenzirane povijesti, kulture, tradicije, jedinstva i identiteta, oblak lagane, prostom oku nevidljive i prostom prstu neopipljive simbolike, energije, rituala, sjećanja, života, prošlosti, budućnosti, žrtve, slobode, patnje, običaja i časti, te sićušnih ledenih kristala koječega ničeg drugog i svačega ničeg ostalog.

Veliko vidljivo ništa od kojega se ništa veliko ne vidi.

Domovina.

portalnovosti

Sitno se broji do godišnjeg

Moj započine jako brzo, a za mene je godišnji odlazak na more! Nekako to je vrhunac ljeta i ono što doista volim i što jedva dočekam. Plivanje i odmaranje u hladu na plaži, malo druženja i šetnje uvečer, eventualno neka događanja poput koncerata ili Noći punog miseca u Zadru, kome treba bolje! Ove godine se to raspolovilo, Noći u Zadru neće biti, koncerti su rijetki, ali bit će nešto😊 Tamo obično odmorim i od kuhanja, ne da ništa ne kuham, ali ipak manje i češće je roštilj na redu i poneka večera vani.

Sreća je ipak da u Brodu imamo Poloj, to naše prekrasno kupalište, a i bazeni su tu, pa će i oni koji nisu uspjeli pobjeći malo iz Broda, imati priliku malo se rashladiti i opustiti. Da ne spominjem razna izletišta s i bez bazena u široj okolici grada. Nađe se za svakoga po nešto. Ove godine i vrijeme je ćudljivo, a i ove ‘preporuke’ ne idu baš u našu korist, mislim općenito. Ipak se nadam da će se većina uspjeti odmoriti gdje želi i bar malo moći uživati u ljetu!

Mi ne uspijemo mrdnuti od kuće cijelo ljeto ako ne pobjegnemo na more. Možda i ne znamo, ali tako se svako ljeto ponavlja. Obaveza puno i onda samo uvečer se družimo s prijateljima, a vikendom najviše. Često smo i sami krivi, natovarimo si previše obaveza. Neke stvari planiramo dovršiti, ali ne uspijemo uvijek. Ja sam si zacrtala par stvari prije godišnjeg, ali neću uspjeti sve odraditi. Moji bi rekli na to :”Koliki ti je spisak, nije ni čudo!”, ali ima stvari koje vjerujem da nitko ne voli raditi pa odgađa dok može ili ovisi o tipu čovjeka. Netko nešto voli, a netko opet ne. Pa tako i ja. Znam da moram, obično gledam da napravim na vrijeme, pogotovo ono što ne volim, ali opet neke sitnice ostanu. Bit će vremena kada se vratim. Nadam se.

Zato ću danas malo o rajčicama i recepte s kraljicom ljeta.

Rajčica je jednogodišnja povrtna biljka koja je bliži srodnik krumpiru, jer pripada porodici pomoćnica (Solanaceae). Naziva se još pomidor, paradajz, paradižnik, zlatna jabuka, tomat, jabučica.

Sadrži 94% vode i samo 18 kcal na 100 g. Ljekovito djelovanje nalazi se prije svega u plodovima, koji su bogati vitaminom C, karotinom, vitaminom B1, a ima i vitamina E. Uz vitamine uplodovima su sadržane i značajne količine mangana. Rajčica je najbogatija bakrom, a željeza sadrži više nego pileće meso, riba i mlijeko. Sok od rajčice snižava krvni tlak, a povisuje izlučivanje želučanih i crijevnih probavnih sokova, olakšava probavu. Preporučuje se u dijetama oboljelih od reumatičnih oboljenja, gihta, te srčanih i bubrežnih bolesti. ( Wikipedija )
Jeste li znali da je stabljika i list rajčice otrovan? Da ostavlja intenzivno zelenu boju na robi i tijelu ako ste u kontaktu dok ih berete ili radite oko njih? Da komarci ne vole njihov miris pa da ih nije loše uzgajati na prozorima kao ukras ( sada imaju patuljaste vrste također)? Znate za izreku da je rajčica iz raja izašla? Znate li da ih ima na desetine vrsta?  Znate li da ih ne bi trebalo čuvati u hladnjaku jer mijenja njihov ukus ali i strukturu? Znate li da je jedna od rijetkih namirnica koja ne gubi na svojstvima, čak se i povećavaju termičkom obradom?

Znači! Jedite rajčice cijelo ljeto i ostali dio godine pripremljenu na bilo koji način.

Recepti su pravi ljetni, nisu novi ali zato dobri za ponoviti gradivo!

Palačinke sa sezamom i fetom

Zanimljiva kombinacija, za ljeto idealno, a i zimi lagani objed ako pazite na liniju, a da se ne odreknete baš svega. Po porciji ( 2 Palačinke ) ima oko 570 kcal.

Srednje zahtijevno.

SASTOJCI:

40 g sezama

100 g brašna

2 jaja

150-200 ml mlijeka

sol

500 g rajčice

1 glavica luka

200 g fete ( sir )

1 vezica peršina

2 žlice maslinovog ulja

1 žlica bijelog vinskog octa

mljeveni bijeli papar

1 krastavac ( 200 g )

2 režnja češnjaka

pola vezice listića mente

1/2 kg svježeg sira

1,5 dl jogurta

sol i papar

ulje

PRIPREMA:

Sezam pržite na suhoj teflon tavici uz stalno miješanje. Ohladite. Zamutite palačinke od jaja i malo soli, dodajte mlijeko pa brašno i sve dobro izmješajte. Ostavite 30-tak min da odstoji. U međuvremenu operite povrće i očistite ga. Rajčicu nasjeckajte na kockice, luk na tanke šnitice, sir na kockice. Peršin iskosajte sitno i sve pomiješajte sa octom i uljem. Posolite i popaprite po želji. Ne zaboravite da je sir slan! Za zaziki Krastavac ogulite i naribajte na ribež, na koji obično ribamo jabuke. Malo ostavite za ukras. Češnjak očistite i protisnite kroz presu. Mentu operite, posušite i sitno isjeckajte. Sir i jogurt pomiješajte, dodajte začine i povrće i po ukusu posolite i popaprite. Služite uz meso, na pr. giros, uz roštilj, ali i povrće i kao dodatak narescima.

Zagrijte par kapi ulja na tavici za palačinke i pecite 8 manjih palačinki. Punite ih sa salatom od rajčice i prelijte zazikijem. Ukrasite sa krastavcem i mentom.

Sataraš

Ljetno jelo koje ili volite ili ne. Zdravo i jednostavno za pripremu je sigurno. Nekada se često spravljalo ali i danas ima puno poklonika.

Jednostavno.

SASTOJCI:

300 g crvenog luka

2 režnja češnjaka

500 g mesnate paprike

300 g mesnate rajčice

ulje

1 žlica začina za juhu

papar

1 ljuta papričica (po želji)

PRIPREMA:

Očistite luk, češnjak, operite paprike i rajčicu. Luk izrežite na šnitice, tako i papriku, rajčicu ogulite (najlakše je da lagano stružete drugom stranom noža po ljusci, tako se stvori ispod kore tekućina, tj. promijenite strukturu i lagano je gulite), isjeckate pazeći da višak tekućine ocjedite.
Pržite luk na ulju pazeći da ne potamni, dodajte usitnjeni češnjak i povrće, začin za juhu i ljutu papričicu po želji. Kuhajte pola sata do sat (ovisno o količini tekućine u povrću), pa kad je gusto, bez viška tekućine, ugasite i popaprite. Ja volim da je la dente, da se paprika malo osjeti, ali možete kuhati i duže da sve postane jako mekano. Također, možete staviti više paprike i luka a manje rajčice ako tako više volite. To je jelo podložno varijacijama. Služite sa pire krumpirom ili rižom. Netko čak umiješa i jaja ako na pr. ostane dio za sutra.
Netko nakon desetak min. kuhanja doda rižu u povrće (oko 200 g), ali tada morate podlijevati vodom ili juhom, dok se riža ne skuha. To je dr. način spravljanja ovoga jela.

Lucije Anej Seneka (4. – 65. godine poslije Krista) živio je u jednom od najkontroverznijih razdoblja Rimskog Carstva. Filozof, političar, odvjetnik, prestižan pisac već za života i učitelj cara Nerona, jedan je od vodećih predstavnika rimskog stoicizma.

U svojoj knjizi Što je filozofija? Ortega y Gasset pojašnjava zašto je filozofija u našem ­vremenu zasjenjena drugim znanostima kojima je cilj “ovladati materijom”. Od druge polovice XIX. stoljeća, pod zamahom industrijalizacije, važnost se sve više pridavala korisnosti nauštrb humanosti. No, taj veliki španjolski mislilac ističe da je društvo u kojem nema mjesta za filozofsku misao društvo kojim se može lako manipulirati, dok dodir s idejama velikih mislilaca omogućuje uzdizanje svijesti.

Za razliku od tehničkih znanja, čiji je cilj čovjekov život učiniti lagodnijim, filozofija nas suočava s temeljnim pitanjima o ljudskom biću kao što je, primjerice, pitanje o smislu života. Ako izostaju ta bitna pitanja, umjesto da se približimo višoj dimenziji života, široj perspektivi stvarnosti, držimo se vrlo suženog horizonta.

Filozofija je težnja za usavršavanjem, za mudrošću, zbog čega se filozofe nazivalo i proficientes (lat. “oni koji usavršavaju”). Seneka je smatrao da filozofija pomaže čovjeku da bude sretniji, da se upozna i živi u skladu s prirodom. Stoga filozofija za njega nije bila nalik filozofiji onih koji su se bavili sofističkom i silogističkom igrom riječi i čija je jedina svrha bila izoštriti um. Sam piše:

Ovo neka bude bit moga učenja: govorimo ono što mislimo, a mislimo što govorimo; neka se naš govor slaže sa životom… Neka naše riječi ne zabavljaju, već neka koriste… Bolesnik ne traži rječitog liječnika…

Filozofe koji podučavaju s katedre¹, a ne primjerom vlastitog života, nazivao je lažnim, “katedarskim filozofima”, a za svog učitelja Papirija Fabiana rekao je da nije bio “salonski filozof, kao što su današnji, nego filozof staroga kova”.

U Seneki vidimo eklektičnog filozofa koji prihvaća najbolje od različitih filozofskih struja: stoicizma, kinizma, epikurejskih i neopitagorejskih učenja. On smatra da sve te škole teže sreći, iako osobno najveće nadahnuće pronalazi u stoičkoj filozofiji, u djelima ­njezinih filozofa, kao i u njihovim životima. Stoička je škola bila dobro prihvaćena u Rimu. ­Njezin ideal moralne ispravnosti i vrline pružao je čvrst oslonac u nestabilnim vremenima građanskih ratova i drugih neprilika.

Dok drugi filozofi poučavaju blago i popustljivo te kao obiteljski liječnici liječe sredstvima koja im dopuštaju bolesnici, a ne onima koja su najbolja i najučinkovitija, stoici se, stupivši na stazu muževnosti i vrline, ne brinu za to da ta staza izgleda ugodna onima koji njome počinju kročiti, nego da nas što prije otrgne od ropstva i dovede na onaj uzvišeni vrhunac koji se toliko izdiže iznad dosega bilo kakvog oružja, da se uznosi čak i nad sudbinom.

Seneka se ne bavi prenošenjem klasičnih stavova osnivača stoicizma, kao što su Zenon, Hrizip i Kleant, već uglavnom ističe praktičnu vrijednost njihove misli. Poseban naglasak stavlja na moral. Napisao je knjigu o filozofiji morala koja je izgubljena, ali se njegovo moralno učenje jasno ogleda u sačuvanim djelima, osobito u Dijalozima i Moralnim pismima Luciliju. On uzdiže bezvremenski moral čija nas primjena približava onom najplemenitijem u nama i u prirodi, omogućujući nam da ne ovisimo o stjecaju životnih okolnosti, nego da dosegnemo stanje lišeno nutarnjih sukoba i nemira.

Ako se iz tog taloga jednom vinemo u uzvišeno i visoko, očekuju nas spokoj duše i, kad odagnamo sve mane, potpuna sloboda. Pitaš me koja to sloboda? Ne bojati se ni ljudi ni bogova; ne željeti ni ono što je sramotno ni prekomjerno; imati najveću vlast nad samim sobom. Neprocjenjivo je dobro postati svoj.

Seneka ne poučava samo o sretnijem životu već prvenstveno nastoji da ljudsko biće upozna sebe i svoje mjesto u svijetu. Njegova je filozofija, zbog dubokog razumijevanja čovjeka i njegove psihe, prava terapija za dušu i utjeha u životnim nedaćama, te je aktualna danas kao i prije dva tisućljeća. On iz filozofije izvlači iscjeljujuću funkciju, pa filozof postaje vodič duša ili psychagogos. Kaže da kada se strasti i poroci toliko ukorijene u duši da postanu kronični, izazivaju bolest. Bolest bi tako bila krajnja posljedica pogrešnog mišljenja ili rasuđivanja o stvarima, a može se pojaviti ne samo na tjelesnoj razini nego i na emocionalnoj i ­mentalnoj.

I sada ću te podsjetiti: bolesti su zastarjele i tvrdokorne mane, kao lakomost, kao častoljublje; one su se odviše čvrsto omotale oko duha i postale njegovo trajno zlo. Da odredim ukratko: bolest je misao tvrdokorna u pogrešnom mišljenju…

Stare filozofske škole, čiji je Seneka izdanak, posjedovale su veliko znanje o ljudskom srcu, o njegovim motivacijama, svjesnim i nesvjesnim, o njegovim dubokim težnjama, te su igrale veliku ulogu u duhovnom usmjeravanju čovjeka. Filozofski dijalozi i rasprave bili su svojevrstan lijek za vraćanje zdravlja duše, bilo putem poticanja, prijekora, utjehe ili pouke. U Senekinim djelima, posebno u Moralnim pismima Luciliju, nailazimo na brojne aluzije na terapiju ili liječenje duše pomoću filozofije.

Filozof ne služi kao sakupljač mudrosti, nego kao onaj tko može brzo i razložno primijeniti pravi lijek… Kao lijek služe čestite utjehe i što je god duh podiglo, koristi i tijelu. Meni su moja izučavanja služila kao spas. Filozofiji pribrajam u zaslugu što sam se podigao, što sam povratio snagu… Jedne metode treba primjenjivati protiv gnjeva, a druge protiv tuge, te se tako treba liječiti načinom ne samo različitim, nego i suprotnim od mane; uvijek ćemo tako presresti onu manu koja je počela rasti…

Njegova su djela prije namijenjena pouci nego logičkim razmatranjima. Nastojao je ukazati na pogrešna viđenja, probuditi svijest, utješiti i pružiti iscjeljujuće lijekove u vidu filozofskih učenja. Onoga koji griješi treba ispravljati kako opomenom tako i silom, i blago i strogo, učiniti ga boljim za njega samoga i za druge, ne bez kažnjavanja, nego bez gnjeva; tko bi se, naime, ljutio na onoga kojega liječi?

U jednom pismu, umjesto tada uobičajenog učtivog početka:

Ako si dobrog zdravlja, veseli me, ja uživam u dobrom zdravlju, Seneka piše: Ako izučavaš filozofiju, dobro je. A to napokon znači biti zdrav. Bez nje, um je bolestan. Stoga se osobito brini za ovo zdravlje, potom i za ono drugo…

Cilj Senekine filozofske terapije je povjeriti kormilo svoje duše svom najboljem dijelu – razumu. Zdrave prosudbe, ili ispravno rasuđivanje o sebi samom i o stvarima, vode zdravlju.

Sretan je, dakle, onaj tko ima jasno rasuđivanje; sretan je zbog trenutnih okolnosti, kakve god one bile, zadovoljan je i prijatelj je svojim okolnostima: sretan je onaj koji pušta razumu ispravnu prosudbu svojih prilika. Prema stoičkom učenju, za svaku je stvar dobro ono što je u skladu s njezinom prirodom i kada ostvaruje razlog svog postojanja. Sretan je, dakle, život koji je u skladu sa svojom vlastitom prirodom, a može se postići samo na jedan način: ako je duša zdrava i ako je u stalnom posjedu svoga zdravlja. Ono što karakterizira čovjeka kao takvog je razum; stoga je vlastito dobro čovjeka “ispravan razum”, a dobre su one radnje koje proizlaze iz ispravnog razuma. Vrlina podrazumijeva dobrovoljno pridržavanje ispravnih namjera. Tada nastaje eudaimonia, što znači “blaženstvo”, “biti u Bogu”. To je istinska sreća, koja proizlazi iz čovjekovog sklada s univerzalnim poretkom. Hrizip kaže: Eudaimonia dolazi kada je sve učinjeno u skladu s daimonom (onim božanskim u čovjeku) kojeg svatko nosi u sebi, voljom Vladara svega.

Među vrlinama, Seneka ističe pravednost, zatim umjerenost, štedljivost, uzdržljivost, spokoj, nutarnji mir, iskrenost, plemenitost karaktera i blagost. Putem tih vrlina koje nas vode vlastitoj biti, moguće se približiti biti svih stvari. Vrlina dolazi od latinske riječi virtus, što znači djelovanje ili pokretačka snaga da se stvore ili izazovu učinci. Vrlina je snaga, čilost, odvažnost. Seneka za vrlinu kaže da je savršena ravnoteža i pravi ton života… i nastavlja:

Vjeruj mi, i na bole­sničkom krevetu ima mjesta vrlini. Ne pruža samo oružje i bojni red dokaze poletnog duha i duha ne­svladanog strahovima; hrabar se čovjek može ukazati i zaogrnut pokrivačima. Imaš što raditi: bori se hrabro s bolešću.

* * *

Ljudsko biće ima tijelo i dušu. Mora se brinuti o svom tijelu i čuvati ga, ali ne živjeti samo da bi mu služio. Zato velik i mudar čovjek razdvaja duh od tijela i više se bavi boljim i božanskim dijelom, a ovim dijelom tugaljivim i slabim onoliko koliko je to neo­phodno. Ako je čovjekova osobitost njegov um, ispravno ljudsko djelovanje je ono koje ima izvor u razumnom dijelu duše. Um oplemenjuje čovjeka, daje smisao njegovu životu, čini ga sličnim Bogu, dok ga strasti udaljavaju od njegove istinske prirode. Kao što Logos upravlja prirodom, tako um mora upravljati čovjekovim životom. To znači živjeti u harmoniji s prirodom. Iz života u suglasju s prirodom proizlazi ataraksija, tišina koja iskorjenjuje iz čovjekove nutrine nesklad i nemir. U tom je smislu filozofija terapijska jer, kako kaže Seneka,

ona oblikuje i izgrađuje duh, uređuje život i upravlja činima, pokazuje nam što treba učiniti, a što propustiti, sjedi za kormilom i usmjerava pravac ­plovidbe…

Upute za zdravlje prema Senekinoj filozofiji

• Živjeti svaki dan kao da je posljednji. Biti svjestan sadašnjeg trenutka.
• Predviđati probleme i poteškoće da bi smo pronašli rješenje.
• Prije nego što započnemo dan, razmisliti o onome što i kako želimo napraviti. Na kraju dana napraviti pregled napravljenog, preispitati stavove pred “sudom savjesti”.
• Biti svjestan onoga što mislimo o stvarima; razmotriti možemo li imati objektivniji kriterij.
• Upoznati se da bismo mogli vladati sobom: naš najbolji dio je onaj koji upravlja nama.
• Ne dodavati nepotrebnu patnju: ne mučiti se onim lošim što se nije dogodilo.
• Prihvatiti ono što ne možemo promijeniti.
• Naviknuti se ispitivati zašto se nešto dogodilo; tražiti uzroke stvari.
• Imati svaki dan jednu misao ili učenje nekog ­filozofa koji nas inspirira i pokušati to primijeniti.
• Njegovati prijateljske odnose ili imati nekoga s kim možemo dijeliti snove.
• Imati vlastite kriterije o stvarima, ne posezati za mišljenjem drugih.
• Živjeti kao da nas promatra mudrac.

pulse

Sadašnjem i budućem premijeru sigurno ulazi u zaslugu to što je uspio deradikalizirati i defanatizirati hrvatsku političku desnicu, ali to je još preblizu statističkoj nuli, s mogućnošću da stvari odu korak naprijed, ali i da se vrate dva koraka unatrag

Neki su premoćnu pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima proglasili vrhuncem Plenkovićeve političke karijere, u čemu nije da baš nema ništa, ali se stvari mijenjaju kada se postavi pitanje – vrhuncem u odnosu na što? Ako se misli na uvjerljivu pobjedu nad SDP-om, to već izgleda manje uvjerljivo zato što je očito da je SDP više pobijedio samoga sebe nego izgubio od HDZ-a, jer se naprosto nije pojavio ni sa čim novim. Čak je i gromoglasna galama socijaldemokrata protiv korupcije, koja je zbilja i zaslužila da se na nju izgalami, izgledala mlako jer je odavno postala dio općenarodne političke baštine ove zemlje. Od SDP-a se očekivalo da tu korupciju označi kao dio sistema, a ne nekakvih slučajnih deformacija tog sistema, ali, što ćete, on za to nije imao petlje i zato mu je cijela priča proklizala kroz prste kao suhi pijesak.

Puno uspješniji Plenković je bio ako se njegov izborni trijumf stavi na vagu desne strane hrvatskog političkog spektra. Tu je on zbilja napravio nekakvog reda, i to tako da je najprije na unutarstranačkim izborima pomeo svoje suparnike koji su pozicionirani desnije od njega, a onda to ponovio i na parlamentarnim izborima, na kojima je lidera te desnije opcije Miroslava Škoru izgurao sasvim blizu ruba političke beznačajnosti. Pritom se služio metodom koja kratkoročno izgleda vrlo promućurno, ali dugoročno ćemo tek vidjeti na što će izaći. Za razliku od Ive Sanadera, s kojim ga spaja vjerojatno najviše dodirnih točaka i koji je nastupao nokauterski u eliminaciji svojih političkih protivnika (Ivić Pašalić), u rušenju ustaških spomenika, pa čak i u diskretnom micanju Franje Tuđmana s državotvornog trona, oprezni Plenković je to drukčije zamislio. Uklanjao je proustaške pripadnike svog, HDZ-ovog i susjednih tabora umarajuće beskrvnim, ‘anemičnim’ metodama, otprilike kao da mekim kućnim partvišem pokušavaš očistiti zametene svinjske štale. Ali, vidi vraga, barem donekle je uspjelo. On nije bacao naglavce iz vrhova vlasti likove tipa Zlatka Hasanbegovića, Željka Glasnovića, Steve Culeja, Hrvoja Zekanovića, Željke Markić, Vlade Košića i slične čeljadi. Naprotiv, puštao je da oni iz svojih kokošje kratkovidnih razloga sami otpadnu od njega. I to se pokazalo kao trik koji funkcionira. Štoviše, kao dvostruko dobar trik. Prvo, neke od spomenutih otprašio je iz aktivne politike, s neznatnim izgledima da se u nju ikada više vrate, a druge je, uključujući Škoru, doveo do ruba političke beznačajnosti, koji bi vrlo brzo mogli i prekoračiti.

Eh da, još nešto. Iako se pokrio kišobranom Franje Tuđmana kojeg u Evropi i dalje jedva itko spominje po dobru (otprilike je sve ostalo na njegovoj pogrebnoj povorci, u kojoj je sudjelovao jedino tada slabo poznati mađarski opozicionar Orban), Plenković je ovim izborima ostvario značajan iskorak. Poslao je u Bruxelles poruku koja je svalila sa srca vrhuške Evropske unije poveliku kamenčinu. Poruka glasi da poslije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj ona neće postati nova utvrda radikalne desnice kao u slučaju Poljske Jaroslawa Kaczynskog ili Mađarske Viktora Orbana. A pad te kamenčine ima dvostruki značaj. Prvo, u Bruxellesu, unatoč stalnom rogoborenju, nisu u stanju disciplinirati ove dvije džepne diktature unutar svoga članstva. I drugo, izraz ‘džepni’ vrlo je uvjetan jer se poljsko-mađarski sindrom desnog radikalizma opasno proširio i ostatkom EU-a, uključujući i neke strateške članice, od već izašle Velike Britanije preko Njemačke i Francuske do Italije. Zapravo, jedva da postoji itko više unutar briselske evropske obitelji koji nije ovoliko ili onoliko zaražen virusom desnog populizma, koji je danas najveća prijetnja ideji EU-a. Zato je Plenković za Bruxelles dobra vijest. Štoviše, on je po temeljnim uvjerenjima evropski federalist (puno više od recimo predsjednika Zorana Milanovića, koji je prije lijevi konfederalist-suverenist), a ta politička sorta je u Evropi danas praktički pred izumiranjem.

Najkraće rečeno, Plenković će sigurno uživati veliku podršku u preostalim utvrdama evropskih federalista u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i svugdje drugdje gdje ih još ima. Ali to je tako kada se stvari gledaju kroz naočale izvana, naočale iznutra govore nešto drugo. Jedno Plenkoviću svakako ulazi u zasluge. Spomenutim partvišem pomeo je Škorinu i slične suverenističke bratije, između ostalog i zato što ove uopće i ne znaju što je to suverenizam izvan domene vitlanja nacionalnim zastavama (uključujući HOS-ovu) i toga da iz punih pluća revu nacionalne budnice, prvenstveno one ‘zabranjene’. U tom smislu današnji desni suverenisti sasvim su na tragu Ante Pavelića. Kao što je njemu bilo sasvim prihvatljivo da za ‘nezavisnost’ Hrvatske prepusti velik dio njene obale talijanskim fašistima, tako ni današnjim njegovim sljedbenicima nije bio nikakav problem recimo prepuštanje Ine mađarskom MOL-u. Štoviše, neki od njih su bagatelnom prodajom svojih vlasničkih dionica i direktno sudjelovali u tome. Drugim riječima, pomevši taj tobože suverenistički šljam Plenković je napravio ne samo koristan posao nego i posao koji zapravo i nije bilo tako teško obaviti. Ali samo na prvi pogled. Ne zaboravite da je na nedavnim izborima hrvatska desnica odnijela debelu, baš debelu prevagu.

Ako u glavi zbrojite rezultate obiteljski posvađenih, ali srodnih HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta, to se, bogami, opasno približava nestvarnoj, nadrealnoj pobjedi Aleksandra Vučića na nedavnim srbijanskim izborima. A ako je Vučić unatoč tome ubrzo dobio na ulicama hiljade bijesnih, uvelike pročetničkih prosvjednika, tko kaže da se slično, ali suprotnog predznaka, ne može dogoditi i u Hrvatskoj. Doduše, hrvatska tradicija uličnih prosvjeda tanka je kao cigaretni papirić, ovdje su se stvari više mijenjale unutar bjelokosnih zidina vrhovne državne i stranačke moći nego na uličnoj kaldrmi. Ali pustimo to sada po strani, jer važnije je nešto drugo. Plenković je dolaskom na čelo HDZ-a obećao da će reformirati tu stranku kako bi reformirao cijelu zemlju, što je zvučalo državnički superiorno i odvažno, ali avaj, otišlo je u vjetar. Jer novi stari premijer zapravo je samo zamrznuo sliku hrvatskog političkog krajolika kakvu je zatekao, pa ako recimo Tomislav Karamarko spada u prošlo svršeno vrijeme, sam je Plenković stavom o ‘dvostrukoj konotaciji’ pozdrava ‘Za dom spremni’ otvorio mogućnost da nam ta prošlost postane nova budućnost. Eto, to je Andrej Plenković sa svim svojim poznatim i nepoznatim mudrijašenjima.

Uopće se recimo ne bih iznenadio da je vjerojatnu zabranu ustaških derneka na Bleiburgu on tajno dogovorio sa svojim evropskim stranačkim partnerom Sebastianom Kurtzom, jer za to javne kuraže nije imao. To sliči na poznatu izreku da on ne likvidira svoje protivnike, nego strpljivo čeka da mu rijeka donese njihove leševe, a zna se tko je autor te izreke i kako je završio. To je Ivo Josipović, koji je na kraju doživio da mu rijeka donese vlastiti leš, što ne znači da to priželjkujem i Plenkoviću, jer je iz ovog teksta jasno da mu honoriram stanovite zasluge u deradikalizaciji i defanatizaciji desne hrvatske političke scene. Ali, bogami, to ni ne isključujem.

portalnovosti

Dok jedni nakit koriste kao statusni simbol, te ga prenose s koljena na koljeno, drugi ga pak koriste kao isključivo modne detalje, koji su otišli u smjeru u uljepšavanja i ukrašavanja s vrlo malo troška.

Donosim vam narukvice od školjki kao najveći hit ovoga ljeta. Sama sam ih izradila, a to možete i vi. Osim što su egzotične i podsjećaju na ljeto i more, one nas ujedno u mašti vraćaju na sam početak čovječanstva. Početak kada su ljudi bili neopterećeni, novcem i materijalnim, a nakit izrađivali od prirodnih materijala poput školjkih, kostiju, zuba životinje, drveta i kamena, rekla bih, iz čiste zabave.

Zabavite se i vi ovaj vikend. Sebi i dragoj osobi, poklonite komad svoje mašte. Nema tih para, vjerujte mi!

Prije nekoliko dana, od posljedica pada, u Rimu je u 92. godini preminuo slavni Ennio Morricone (10. studenoga 1928. – 6. srpnja 2020.), talijanski skladatelj, orkestrator, dirigent i trubač. Zacijelo je najpoznatiji kao filmski skladatelj koji je originalnom glazbom upotpunio gotovo pet stotina filmskih ili televizijskih djela, a među njima je neupitno i nekoliko desetaka vrhunskih ostvarenja, naslova čiji trag u filmskoj povijesti ne blijedi. Morriconeov je značaj nemjerljiv i manifestira se trajno već šest desetljeća, pa zamalo da možemo ustvrditi da njegova smrt označava i završetak čitave epohe sedme umjetnosti iako nema sumnje da utjecaj stvorene glazbe neće jenjati ni u idućem razdoblju.

Već u ranoj mladosti pokazivao je zanimanje za glazbu, napose za trubu, pa je na rimskom Konzervatoriju Sveta Cecilija diplomirao taj instrument godine 1946. a osam godina kasnije i kompoziciju. Izuzetnoga stvaralačkoga dara, skladao je glazbu izrazito širokog raspona. Čini se da mu nije bio nepoznat ni jedan glazbeni žanr, s lakoćom se snalazio i u klasičnoj kao i u popularnoj glazbi, a nije zazirao ni od eksperimentalne. Tako u klasičnoj bilježimo i simfonijska i komorna djela te dirigiranje čitavim nizom značajnih orkestara – i ne samo talijanskih, poput Filharmonijskoga orkestra La Scala, Orkestra Rimske opere, a ne treba zaboraviti ni da je bio glavni dirigent rimskog Orchestra Roma Sinfonietta. Glede popularne glazbe, treba se prisjetiti da je u 1940-ima i desetljeće kasnije svirao trubu u raznim jazz-sastavima, od godine 1950. postao je i aranžerom niza zabavnih skladbi, u drugoj polovici desetljeća isprva za RAI, a zatim i za RCA Victor, a upravo u tom razdoblju postao je skladatelj mnogobrojnih jazz i pop-skladbi međunarodno poznatih glazbenika i pjevača, što je nastavio i u kasnijim desetljećima – s većim ili manjim intenzitetom.

Tako su se Morriconeovim aranžmanima ili glazbom mogli podičiti i pjevači ili pjevačice kao što su Mario Lanza, Rita Pavone, Gianni Morandi, Jimmy Fontana, Paul Anka, Mina, Milva, Mireille Matthieu, Demis Roussos, Zucherro, Sting ili pak Andrea Bocelli, između ostalih. Što se pak tiče eksperimentalne glazbe, od 1964. do 1980. godine je kao kompozitor i trubač bio član rimske avangardne skupine skladatelja pod nazivom Gruppo di Improvvisazione di Nuova Consonanza (GINC), skupine skraćenoga naziva Il Gruppo, s kojom je snimio sedam albuma eksperimentalne glazbe zasnovane na slobodnoj improvizaciji.

Počeo je skladati za kazalište nakon što je diplomirao trubu, a za televiziju i film nakon što je diplomirao kompoziciju. Ipak, prvi put službeno sklada za film Fašist Lucijana Salce godine 1961, ali njegov stvaralački iskorak predstavlja suradnja s redateljem Sergijem Leoneom u špageti-vesternima Za šaku dolara (1964), Za dolar više (1965) i Dobar, loš, zao (1966) s Clintom Eastwoodom, te nešto kasnije Bilo jednom na Divljem zapadu (1968). U tim je filmovima do izražaja došao Morriconeov eklekticizam, spretno i nadahnuto miješanje glazbenih stilova, kao i činjenica da je glazba izraženi čimbenik same dramaturgije a ne tek podloga za podizanje emocionalnosti. Urodilo je to inovativnim glazbenim pristupom, svježim kreativnim dosegom, čija kvaliteta nije ruinirana ni s više od pet desetljeća od nastanka.

Uz Leonea, surađivao je i s drugim redateljima špageti-vesterna, napose sa Sergiom Corbuccijem i Sergiom Solimom, a u tom se razdoblju često potpisivao pseudonimom Dan Savio ili pak Leo Nichols, jer se u Italiji smatralo da će anglizirani potpisi pridonijeti većem dignitetu filma. Nije se ustezao rada ni u drugim filmskim ostvarenjima raznovrsnih talijanskih redatelja, među kojima su svakako najpoznatiji Marco Belocchio, Pier Paolo Pasolini i Bernardo Bertolucci. Kreativni, kao i tržišni uspjeh njegove filmske glazbe pridonio je činjenici da je nakon što je tzv. dolarska trilogija špageti-vesterna Sergija Leonea prikazana i u SAD, Ennio Morricone počeo dobivati ponude za rad i s američke strane Atlantika, a američko-meksički vestern Dvije mazge za sestru Saru (1970) u režiji Dona Siegela postao je i prvom važnom glazbenom suradnjom u holivudskom okružju. I od izvanredne filmske glazbe za film Dani raja (1978) Terrencea Malicka, nominirane i za Oscara, započinje novo razdoblje Morriconeovih vrhunskih dosega.

Spomenimo tek briljantni gangsterski ep Bilo jednom u Americi (1984), završnu suradnju sa Sergijem Leoneom, također za Oscar nominirane Misiju (1986) Rolanda Joffea, Nedodirljive (1987) Briana De Palme ili pak Cinema Paradiso (1988) Giuseppe Tornatorea, za koji je skladao u suradnji sa sinom Andreom. Među redateljima s kojima je radio treba izdvojiti De Palmu ili Barryja Levinsona za čija je djela skladao više puta, a svakako i dugotrajnu suradnju s Tornatoreom u više filmova, od kojih je Malèna (2000) također nominirana za Oscara. No popis je važnih autora dugačak, obuhvaća redatelje širokog raspona nacionalnosti, kao i njihove značajne filmske naslove.

Ennio Morricone bio je sposoban u potpunosti osjetiti film za koji stvara, iako se događalo da je skladao i prije snimanja, što i nije uobičajeno. U skladnoj suradnji s redateljima i potpuno prema zahtjevima filmske građe, teme, sadržaja i izvedbe, Morricone je glazbom pridodavao sasvim novu dimenziju djelu. Transponirao je vrijeme i prostor filma u okružje gledatelja, stvarao iznimnu sponu između filma i publike, pa je u mnogim slučajevima glazba Ennia Morriconea neraskidivi dio kvalitete filmske cjeline i teško je zamisliti neko važno ostvarenje bez njegove glazbe, jer bi u tom slučaju postalo ruinirano. Zbog toga ne čudi da su ga poštovali i autori s kojima nije radio, razni glazbenici, raznorodni kulturni i umjetnički djelatnici, kao i širok raspon gledatelja ili poklonika glazbe. A među njima je svakako i Quentin Tarantino, koji je njegovu raniju glazbu koristio u filmovima Nemilosrdni gadovi (2009) i Odbjegli Django (2012). Međutim, upravo je u vesternu Mrska osmorka (2016) Ennio Morricone skladao originalnu glazbu i napokon je ovjenčan Oscarom – devet godina nakon što je dobio počasnog Oscara za životno djelo, i time je u dobi od 88. godina postao najstarijim dobitnikom prestižne filmske nagrade. Dakako, osim nagrade Američke filmske akademije, Morricone je dobitnik i mnogih drugih važnih nagrada. Glazba je iz njegovih filmova često postizala i samostalne uspjehe na glazbenim ljestvicama, postizala i milijunske tiraže.

Nema dvojbe da su neki primjeri Morriconeova stvaralaštva dostigli i ikonografski status, instantnu prepoznatljivost. Glazba Ennia Morriconea – i ne samo filmska, neupitno spada među vrhunska kulturna i umjetnička postignuća dvadesetoga i dvadeset i prvoga stoljeća. Usmjerimo se pritom prema sedmoj umjetnosti. Morricone je u panteonu filmskih skladatelja za mnoge, a čini se i za potpisnika ovih redova, u samom vrhu.

Najdražih 10 autora Tomislava Čegira:

Za šaku dolara (Per un pugno di dollari), 1964., red. Sergio Leone
Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo), 1966., red. Sergio Leone
Navajo Joe, 1966., red. Sergio Corbucci
Bilo jednom na Divljem zapadu (C’era una volta il West), 1968., red. Sergio Leone
Dani raja (Days of Heaven), 1978., red. Terrence Malick
Bilo jednom u Americi (Once Upon a Time in America), 1984., red. Sergio Leone
Misija (The Mission), 1986., red. Roland Joffé
Nedodirljivi (The Untouchables), 1987., red. Brian De Palma
Cinema Paradiso, 1988., red. Giuseppe Tornatore
Malèna, 2000., red. Giuseppe Tornatore

Nakon tri hiljade spomenika srušenih u sveopćoj, gluhoj i slijepoj šutnji, tridesete godine sistematskog memoricida srušen je, eto, tri hiljade i prvi. I odjednom – šok i nevjerica

Ovako je bilo: dvije grupe dragovoljaca s makarske rivijere otišle su u Bosnu i Hercegovinu, gdje je bila uspostavljena linija ratišta. Jedna veća grupa, nekoliko stotina makarskih boraca, uputila se prema jugoistoku Bosne i Hercegovine, pridruživši se tamo dragovoljcima iz drugih krajeva Dalmacije i Hercegovine, a nešto kasnije druga, manja jedinica od sedamdesetak makarskih boraca, zauzela je položaj malo južnije, blizu granice s Hrvatskom, u dubrovačkom zaleđu. U bitkama protiv četnika i njihovih pomagača poginulo ih je ukupno više od tristo pedeset, pa su im zahvalni stanovnici rodnog kraja podigli lijepe spomenike: jedan kameni, na mjestu pogibije, u Bosni i Hercegovini, a drugi od bronce, na makarskoj rivijeri, u središtu mjesta na obali mora, kao spomen na sve makarske dragovoljce poginule u borbi za slobodu.

Od ta dva spomenika danas nema nijednog. Jedan je srušen u po bijela dana, oboren s postolja i raskomadan, drugi je u po bijela dana razbijen maljem.

Tu, od tog trenutka, prestaje svaka upadljiva sličnost njihovih priča.

Iako je, baš poput onoga drugog, podignut kao spomenik dragovoljcima s makarske rivijere – poginulima u borbama s četnicima, u ratu za slobodu – rušenje jednog od ta dva spomenika popraćeno je gluhom šutnjom i veličanstvenim ignoriranjem. Nikad nije obnovljen i ostaci mu i danas leže u podnožju. Jedva se itko ikad javno pobunio zbog rušenja, jedva se itko ikad javno pobunio zbog zaborava, jedva ga itko ikad uopće spomene.

Iako je, baš poput onoga drugog, podignut kao spomen na dragovoljce s makarske rivijere – poginule u borbama s četnicima, u ratu za slobodu – rušenje drugog spomenika izazvalo je, međutim, tektonski šok i nevjericu: potresne fotografije njegovih ostataka objavili su svi mediji, bijesni građani traže da se krivci pronađu i najoštrije kazne, novinski komentatori, udruge veterana i predstavnici političkih stranaka natječu se u izljevima pravednog gnjeva, a lokalni funkcioneri već su u općinskom proračunu pronašli novac i počeli s planovima za obnovu: već do kraja ovog teksta spomenik će biti obnovljen i svečano otkriven, uz dojmljive spomene i opomene.

Nagradno pitanje za čitatelje glasi: koji od ova dva spomenika treba biti obnovljen? Onaj podignut za makarske borce koji su poginuli u borbama s četnicima na jugoistoku Bosne i Hercegovine, ili onaj koji je podignut za makarske borce koji su na jugoistoku Bosne i Hercegovine poginuli u borbama s četnicima? Ili nijedan? Ili oba?

Vi ste – naravno da jeste – do nagradnog pitanja odavno već shvatili da je jedan od dva spomenika u ovoj priči podignut za antifašiste poginule u Drugom svjetskom ratu: samo s makarske rivijere, samo na Sutjesci, poginulo ih je više od tri stotine i pedeset! Na vidljivoj značenjskoj ravni, od onog drugog razlikuje se samo po tome što već točno dvadeset osam godina leži raskomadan i neobnovljen. Riječ je, prepoznali ste ga, o spomeniku palim borcima u Gradcu kraj Makarske, djelu velikog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića.

Spomenik partizanima iz toga kraja, poginulima na Sutjesci i drugdje za Onoga rata, podignut je 1972., a srušen točno dvadeset godina kasnije, 12. siječnja 1992. Pripadnici Treće imotske bojne u po bijela dana vezali su ga sajlom i povukli kamionom. Mještanima su ljubazno objasnili da je riječ o zapovijedi iz stožera. Tadašnji mjesni župnik fra Ante Anić imao je pak ambiciozan plan: umjesto brončanog partizana na vrhu desetmetarskog obeliska trebao je niknuti veliki kameni križ.

Iz nekog razloga, križ nikad nije podignut. Augustinčićev partizan i dandanas, gotovo trideset godina kasnije, raskomadan leži u podnožju kamenog obeliska u središtu mjesta, na obali mora. Zbunjeni turisti fotografiraju i pitaju, a mještani vrte glavama – neki posramljeni, neki ponosni, neki ponosni iz jednih, drugi iz suprotnih razloga. Potpisom slavnog autora, svojom monumentalnošću, javnošću i sudbinom, brončani partizan iz Gradca u tih je tridesetak godina, umjesto herojskoj epopeji partizana, postao tako spomenik njihovim spomenicima. I dalje u golemim brončanim komadima ležeći pod slijepim postoljem u centru turističkog mjesta, danas je živ spomen na tri hiljade spomenika organizirano i sustavno rušenih, miniranih, razbijanih, devastiranih, spaljenih i uništenih slavnih devedesetih.

Onda je prije par dana u dubrovačkom zaleđu, u kamenoj hercegovačkoj pustoši Slivnice kraj Ravnog, netko u po bijela dana maljem srušio četiri bijela mramorna križa, podignuta u spomen na četiri pripadnika Postrojbe za posebne namjene ‘Kobac’ 156. brigade iz Makarske, poginulima u operacijama na južnom ratištu 1992. – upravo onih dana dok su njihovi suborci u Gradcu kamionom i sajlom ratovali protiv brončanog partizana.

Nakon tri hiljade spomenika srušenih u sveopćoj, gluhoj i slijepoj šutnji, tridesete godine sistematskog memoricida srušen je, eto, tri hiljade i prvi.

I odjednom – šok i nevjerica.

‘To je sramotan, kukavički i zločinački čin gubitnika i barbara koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da je Republika Hrvatska samostalna, neovisna i demokratska država, pobjednica u Domovinskom ratu!’ požurili su objaviti iz Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskog rata Makarskog primorja. ‘Neshvatljivo mi je da se netko može dirati u križ! Prošli smo sva ratišta i uvijek se znalo da se ne dira u grobove i križeve, što je nepisano pravilo. Želim poručiti svim razinama vlasti koje mogu utjecati na to da se nađe i kazni počinitelj, ne zato što je meni drago da će ga se kazniti, nego da se pokaže da to nije u redu, i da to ne bi činili i drugi!’ izjavio je predsjednik Udruge ratnika PPN Kobac Robert Brzica.

‘Ovo je za mene tragedija, nakon dvadeset osam godina opet nas ubijaju i pucaju u srce i glavu preko spomen obilježja, što normalan ljudski um ne može napraviti!’ bjesnio je ratni zapovjednik PPN Kobac Ivan Glibota. ‘To je teroristički čin, a tko ga je počinio zna se: mladi Srbi iz Trebinja. Sada jedino od državnih institucija možemo tražiti da zaštiti spomen obilježje Kobcima, a od predstavnika srpske zajednice da se ograde i osude takve činove svojih građana, što bi imalo dobar odjek’, predložio je predsjednik Udruge 156. brigade HV-a Stjepan Kotarac. ‘To je zapravo tragičan čin, stvar kulture i civilizacijskog dosega i poštovanja prema poginulima, bez obzira na to za koju stranu govorimo!’ rezigniran je makarski gradonačelnik Jure Brkan. ‘Ovaj čin osuđujem kao pripadnik 156. brigade, a kao predsjednik Gradskog vijeća imam pravo reći, i mislim da je tako, da to osuđuju svi naši sugrađani iz kojih je iznikla 156. brigada. Sada ovu stvar treba shvatiti ozbiljno i podići na višu razinu!’ prijetio je predsjednik makarskog Gradskog vijeća Marko Ožić Bebek.

‘Bio sam šokiran kada sam saznao da su križevi razbijeni. Tražim da se počinitelji kazne, svjedoci smo da su naučili rušiti crkve i križeve. Nažalost, mi nismo kao oni, ali možemo napraviti pet puta više križeva nego što ih oni sruše. Sram ih bilo!’ vidno uzbuđen izjavio je donačelnik Baške Vode i županijski vijećnik HDZ-a Filip Vidulin. ‘Dignitet i žrtva poginulih branitelja, koji su najzaslužniji za obranu domovine, ne smiju biti ni na koji način oskvrnuti, i svaka vrsta devastacije spomenika podignutih njima u čast zaslužuje oštru osudu!’ priopćili su pak iz Ministarstva hrvatskih branitelja.

Sramotan, kukavički i zločinački čin? Tragedija? Terorizam? Kazna za počinitelje? Gubitnici i barbari? Normalan ljudski um to ne može napraviti? Ponovno ubijanje? Ne dira se u grobove? Nepisano pravilo? Mi nismo kao oni? Sram ih bilo? Poštovanje prema poginulima? Oskvrnuti dignitet žrtve? Stvar kulture i civilizacijskog dosega?

Stvar kulture i civilizacijskog dosega?!?

‘Ajde?’ dodao je na koncu manje poznati jedan hrvatski novinar u svojoj redovnoj kolumni u Novostima.

portalnovosti

Danas je Kurban bajram

Bajram barićula svima koji danas slave taj veliki vjerski praznik islamske vjere. Već sam pisala koliko je bogata trpeza kod mojih prijatelja za ove praznike, a ove godine ću to propustiti jer smo tada na moru. Na žalost, ne može se sve od jednom, samo znam da propuštamo pravu gozbu. Onaj dio te Turske i bliskoistočne kuhinje koji je zaživio kod nas, donosi pravo bogatstvo okusa.

Kod nas je nekako predodžba o Turskoj kuhinji povezana s burekom, ćevapima, kebabom, hurmašicama i baklavom, pa mislimo da je teška. Sve to stoji , ali oni koji su išli u Tursku, posvjedočit će da ni ta jela nisu teška kao kod nas, a da ne govorimo da je to i mediteranska kuhinja, u kojoj se jede jako puno povrća i kuhanih čorbi.

Njihova kuhinja je spoj kuhinja i utjecaja sa svih strana svijeta. Kroz stoljeća su bili osvajači i sa tih pohoda su donijeli začine i sve što im se sviđalo. Zato kombiniraju mnoge začine koje vežemo za daleko istočnu kuhinju, kao i one sjeverne Afrike, Talijanske ili španjolske. U turskoj kuhinji naveliko se koristi povrće, rajčice, patlidžani, krastavci, luk, paprike i krumpir, pa ne čudi što se u Turskoj pojede najviše povrća po stanovniku u Europi. Među omiljenim sastojcima su i različite žitarice i grahorice, pšenica, ječam, kukuruz, bulgur, riža, leća, grah, slanutak te meso, janjetina, ovčetina, junetina, perad, ribe i plodovi mora i mliječni proizvodi, sir i posebno jogurt. Uz različito voće posebno lubenice, dinje, grožđe, naranče i banane koje se jede svježe, ukuhano ili sušeno, u upotrebi je i mnoštvo začinskog bilja i začina, među kojima dominiraju češnjak, ljute papričice, peršin, timijan, kopar, metvica, kumin, anis, cimet, šafran i kurkuma. Kao začin, kako za slana i pikantna, tako i za slatka jela, te kao glavni sastojak mnogih slastica, mnogo se koriste i orašasti plodovi, orasi, pistacije, bademi, lješnjaci, pinjoli, sušeno voće, smokve, grožđice, šljive i jabuke, te arome, limun, ružine vodice, med i slično. Osim s velikim brojem malih jela, predjela, salata, priloga, glavnih jela i slastica, turska se kuhinja može pohvaliti i regionalnom raznolikošću, kako posebnim jelima i načinima pripreme namirnica, tako i različitim, podnebljem uvjetovanim varijacijama. Za ručak se prave čorbe, od teletine s povrćem i sl., zatim pečena teletina, rolana i punjena  ili janjetina, musake, sarmice u listu od loze ili punjene tikvice, paprika i sl. ali sve malo i sitno, ćevapi i pite, bamiju i dolme i razne salate od patlidžana ili paprike i sl.

Slastice su priča za sebe! Do nedavno sam na pr. tulumbe smatrala “bez veze” slasticom, a u stvari, tako mi se svidjela da je ne smijem više ni praviti jer im ne mogu odoljeti. O ostalim slasticama poput baklave, kokos baklave, hurmašica, tufahija ili kadaifa da ne pričam!

Zato vam danas ponavljam recept za moje omiljeno jelo, sogan dolme kao i  za tulumbe, prže se u ulju, ne grijete kuću pećnicom, pa ako želite pokušati, nisu komplicirane.

Poveznice:
http://www.mojgastro.net/recepti/glavna-jela/301-sarmice-u-listu-kelja
http://www.mojgastro.net/recepti/glavna-jela/213-bureknaravno-s-mesom
http://www.mojgastro.net/recepti/deserti/273-hurmasice
http://www.mojgastro.net/recepti/deserti/560-kokos-baklava
http://www.mojgastro.net/recepti/deserti/551-kadaif-s-orasima

Sogan dolma

Poznato jelo bliskog istoka, udomaćeno i u Bosanskoj kuhinji. Jako ukusno i zanimljivo, samo morate imati malo strpljenja s pripremom.

SASTOJCI:

1 kg sitnijeg crvenog luka ( još najljepše izgleda onaj koji je kao pljosnat, šiti nego viši )

500 g mljevene junetine ( možete i miješano meso, ali originalno je bez svinjetine)

100-150 g riže okruglog zrna, a količina po želji, ako volite da se više rasipa ili da jedete manje mesa…

1 glavica luka

žlica crvene mljevene paprike + još malo

2 žlice začina za juhe

1 rajčica

3 dl umaka od rajčice

50 g masla ( može biljna mrs ili maslac )

papar

150 g masnijeg kiselog vrhnja

PRIPREMA:

Luk očistite od vanjskih ljuski, odrežete krajeve pa kuhate u slanoj, ključaloj vodi 5-6 min, obično probam sa žlicom i viljuškom, treba biti dosta čvrst luk, ali kada stavite jedan u žlicu, pa viljuškom malo stisnete, morate imati osjećaj da su razdvojeni listovi. Nikako ne prekuhati, ali kada je pretvrd, onda je posao teži. Zato probajte par puta. Meni je ovako i prvi puta uspjelo. Ohladite pod mlazom hladne vode, pa skinite vanjske ljuske i jedan sloj luka, ostale malo zarežite s vrha i nježno tiskajte od korijena da se svi slojevi razdvoje. Neki će i puknuti, nije to strašno i njih se može puniti, jer se slažu gusto jedna do druge. Punite do najmanje, te će vam biti najslađe.

Za punjenje sitno isjeckajte luk, naribajte oguljenu rajčicu ( obično imam zamrznutih i one su najpraktičnije, možete uzeti i dva pelata i sitno nasjeckati ), dodajte meso, rižu, mal crvene paprike, začin, papar pa sve dobro promiješajte i lagano punite luk. U zemljanoj ili vatrostalnoj posudi istopite masnoću i pospite sa crvenom paprikom. Svaku lukovicu umočite s gornje stane u tu masnoću pa okrenite i slažite gusto, a one najtanje u praznine. Kada ste sve poslagali, prelijte sokom rajčice i vodom da ih pokrije, ali onako, knap. Mogu se kuhati na vatri, onda u srednje dubokoj adekvatnoj zdjeli, ja ih pečem u pećnici na 220°c oko 1 h, s tom da pred kraj pospem s kiselim vrhnjem i pečem još 5-10 min. Ostavite da odstoje 10-tak min, pa u slast!

Tulumbe

Poznata bosanska slastica koja me nije baš privlačila, dok je nisam probala. Meni se sviđa, a svidjet će se i svima koji vole kolače sa zaljevom i koji su slatki.

SASTOJCI:

300 ml mlijeka

300 ml vode

350 oštrog brašna

4 jaja

malo praška za pecivo

za preljev ( agdu ):

1 l vode

1 kg šećera

1 limun

oko 300 ml ulja za prženje

PRIPREMA:

U veću zdjelu uspite mlijeko i vodu i malo posolite. Stavite da kuha. Odvojeno promiješajte brašno s praškom za pecivo. U ključaku tekućinu dodajte brašno miješajući, pa na vatri miješajte kuhačom dok ne dobijete kuglu koja se odvaja od zdjele i ostavlja tanki sloj po njoj ( kao za princes krofne ). Ostavite da se malo ohladi pa umiješajte jedno po jedno jaje dok se ne sjedini s masom. Kada je smjesa glatka, stavite ju u špricu sa zvjezdolikim otvorom i špricajte na već zagrijano, vrelo ulje u dužini 4-5 cm. Pržite ih par minuta dok ne dobiju lijepu rumenu boju sa svih strana. Vadite ih na dublji lim za pečenje ili posudu. Kada se tulumbe ohlade, kuhajte agdu. Vodu, šećer i kriškice limuna kojem ste ugubo nožem skinuli većinu kore, oko deset minuta da dobijete lijep sirup. Prelijte hladne tulumbe vrućim sirupom, pa kada lijepo upiju, na sobnoj temperaturi i ohlade se, služite. Ako volite orahe, možete ih pržiti na suhoj tavici i dodati agdi. Vadite uh uz tulumbe. Ostatak držite u hladnoj pećnici, ili od drugog dana u hladnjaku. Ako im je gornji dio “u zraku”, povremeno ih okrećite, da se ne sasuše. Mada ne znam da se kome desilo!

Živimo u zemlji u kojoj je apsolutno sve nelegitimno i protivzakonito. Ali mudri ljudi dobro kažu: Sve što se dešava zapravo se već dogodilo u prošlosti. Nije nama Aleksandar Vučić pao sa neba.

On je plod višedecenijske nacionalističke indoktrinacije i trivijalizacije društva. Produkt tridesetogodišnjeg RTS-ovog, Pinkovog, Hepijevog i tabloidnog širenja mitomanije, odnosno izmišljanja slavnih događaja, atavizama, u prevodu pozivanja na pretke, i ksenofobije.

Sve to je zapravo prava medijska lobotomija nad ljudima. I tako smo posle slobizma i šešeljizma dobili i vučićizam.

Mislio sam da je onom igrom sa huliganima i policijom protiv građana za vreme nedavnih protesta kurjačić prevazišao samog sebe, ali on kao i svi šibicari, uvek ima nekog skrivenog keca u rukavu. Da nije tragično, bilo bi smešno ono što je uradio prošle nedelje.

Da se ne bi pisalo i pričalo o aferama zbog kojih će kad tad morati na sud, on je naciji obelodanio da je u pedesetoj godini postao brucoš. U želji da kako kaže ostvari svoj dečački san, da bude dečiji košarkaški trener, upisali su ga u visoku strukovnu školu za sportske trenere i to tako što su ukinuli jedan od uslova za upis, a to je aktivno bavljenje sportom najmanje tri godine.

Dakle u startu je stvar neregularna. Još jednom je pokazao da je najveći manipulator na javnoj i političkoj sceni Srbije svih vremena. Jer odjednom brucoš u vidu predsednika države postaje glavna tema u medijima i na društvenim mrežama. U drugi plan padaju i korona i broj umrlih, falsifikovani lažni izbori. To je neverovatno kako ljudi u trenu zaborave da se ispod plašta politike krije patolološki lažov i tiranin koji je napravio državni udar u Srbiji.

Ozbiljni ljudi iz košarke kao Dragan Kapidžić na primer čude se, ali misle da je lepo kad neko sa tako visoke funkcije sebe vidi u košarci. Jedan od naših najboljih trenera i žestok kritičar neustavnog vladara Dušan Vujošević kaže da bi mu pomogao, ako je iskrena njegova želja da postane trener.

Čak i ako ostavimo po strani to što je prekršio Zakon o predsedniku republike, kao i sve zakone toliko puta do sada, ali ljudi, taj navodni prijatelj košarke nam je uništio državu, pocepao društvo na froncle i zemlju doveo do ivice ponora u koji ćemo vrlo brzo pasti ako ga ne zaustavimo.

Dokle ćemo na primer da trpimo da taj bezumnik tretira državnu kasu kao svoju privatnu svojinu.

On tu kasu puni tako što nas zadužuje kod svetskih banaka, otima nam penzije, oporezuje i diže cene do astronomskih visina, kažnjava za sve i svašta. A onda taj naš novac deli šakom i kapom svojim pristalicama u zemlji i po celom regionu kako mu se ćefne.

Čuli ste, verujem za najnoviju ludost. Hoće da finansira izgradnju aerodroma kod Trebinja, dvadeset dva kilometra vazdušnom linijom od Dubrovačkog aerodroma.

Moram na ovom mestu da parafraziram tvorca slobizma i šešeljizma Jovicu Stanišića: „Kakvi izbori, kakve stranke i parlament? Sve je u Srbiji mali Alek-baba i njegovih četrdeset razbojnika.“

Njihova volja je jedini zakon u ovoj zemlji. Zato se ludilo njegove vlasti mora zaustaviti. Prestanimo već jednom da sa lažima spavamo i sa lažima se budimo. Valjda je sada svima jasno da se sa njim ne može razgovarati, jer se ispod naziva političar, krije neviđena baraba.

Ako ga se ne oslobodimo do kraja jeseni i zime, za sve će biti kasno, jer će Srbija potonuti zajedno sa njim.

Dosta je bilo verbalnog rata protiv Vučića i međusobnog nadgornjavanja opozicije. Molim sve ljude osnivače tih skupština slobodne Srbije, udruženih građanskih pokreta i građanske neposlušnosti, kao i sve zainteresovane lidere opozicionih stranaka.

Gospođe i gospodo, shvatite da su nacija i država u katastrofalnom stanju i da se pod oznakom hitno, morate sastati i dogovoriti datum, kada ćete pozvati građane Srbije da tog dana svi koji mogu dođu u Beograd.

Pozovite na taj sastanak i predstavnike sindikata policije i vojske Srbije da bi taj masovni skup imao svoje obezbeđenje. Minuli protesti i sva policijska i parapolicijska sila koju je režim izveo na nekoliko hiljada demonstranata, pokazatelji su gde je tiranin ranjiv. Kada se na beogradskim ulicama nađe sto hiljada ljudi, nema te sile koja će mu pomoći.

Podsećam vas da su Nišlije pred peti oktobar pešačile do Beograda u znak protesta protiv Miloševića pod parolom „Gotov je“.

I Milošević, koji je bio neuporedivo veća sila od kurjačića, odstupio je sa vlasti. Ne zaboravimo međutim da nam se ponovo ne bi dogodio neki Vučić, mora se promeniti politički poredak u Srbiji iz temelja.

Sa političke scene moraju jednom zauvek sa Vučićem otići i svi ti Šešelji, Dačići, Nikolići, Palme, Ljajići, Krkobabići i njihove kvazipolitičke partije. Svi ti bezumni jahači srpske političke Apokalipse. Zato idemo, Srbijo, da skinemo jednom taj jaram s vrata koji se zove slobizam, šešeljizam i vučićizam.

Pašće Vučić, to nije sporno, jer gotov je. Ne daj se, Srbijo, onome što nisi, a što bi seoski đilkoš iz Čipulića kraj Bugojna želeo da budeš. Ako se ne probudiš i ne ustaneš sada, verovatno nećeš više nikada.

6yka

Možemo li se trajno zabarikadirati u svoje kuće, napuniti svoj mali frižider i smočnicu, gledajući samo svoja posla? Hoće li to išta riješiti? Ne. Drugi je i pomoć i prijatelj i alat da progovorimo skupa

Nije pretjerano kazati kako je na novu knjigu pjesnikinje Sanje Baković čekao malen, ali posvećen krug ljubitelja poezije u Hrvatskoj i regiji. ‘Autobus za Trnavu’ izašao je usred karantene, no polagano dopire do čitatelja, željnih poezije koja u sebi ujedinjuje svijest o društvenom trenutku i propitivanje vlastite intime i nesvjesnog.

Već u naslovu vaše novoobjavljene pjesničke knjige označen je prostor margine i Drugog. ‘Autobus za Trnavu’ velikim dijelom tematizira život na margini gradskog centra. Vaš ga lirski subjekt prikazuje kao prostor zajednice, u kojoj unatoč nasilju većine supostoji i zajedništvo, solidarnost. Zašto vam je to važno?

Dati pjesnički glas Drugom za mene znači dati glas i svojim vlastitim zanemarenim i šutljivim dijelovima koji se boje progovoriti. Drugi je i pomoć i prijatelj i alat da progovorimo skupa. Solidarnost je za mene rezultat spoznaje da smo kao ljudi povezani na dubljim razinama i da smo stalno izloženi zajedničkom iskustvu. Zašto smo proteklih mjeseci izolaciju doživljavali kao uskraćenost, a odvojenost i fizičku distancu kao neku vrstu patnje? Zato što emotivno, fizički i praktično ne možemo bez drugih i Drugog. Možemo li se trajno zabarikadirati u svoje kuće, napuniti svoj mali frižider i smočnicu, gledajući samo svoja posla? Hoće li to išta riješiti? Ne. Solidarnost upućuje na povezivanje i pomaganje, dok nas uskogrudna briga za ispunjenje potreba vlastitog komfora odvaja od drugih i Drugog.

U pjesmama iz ove knjige pišete o djevojkama i ženama svih dobi: o obiteljskom nasilju, nasilju patrijarhata, države i kapitala nad njihovim tijelima i psihom, ali i nad prirodom. I o boli, trpljenju, protivljenju i otporu nasilju. Je li pjesničku scenu regije oživjela grupa raznorodnih autorica i autora ujedinjena oko važnog stava – otpora nasilju?

Poetike otpora nasilju, ako ih možemo tako nazvati, iščitavam kod brojnih autorica i autora regije. Znakoviti su mi stihovi pjesme ‘Neprekidna oštrica’ u knjizi ‘Iz srećne republike’ srpskog pjesnika Petra Matovića koji izvanredno opisuju nasilje kapitala: ‘Ma koliko na kravati popustio čvor,/ znaš da je to omča koja ne popušta,/ pouzdano opominje na hijerarhije, norme i otplate.’ Čitava druga knjiga Monike Herceg ‘Lovostaj’ govori o nasilju patrijarhata. Knjigu Alena Brleka ‘Sang’ na suptilan način čitala sam i kao otpor čovjekove duhovne prirode svim vrstama opresija koje se u nas zalijeću. Klasnu nepremostivost koja onda izaziva frustraciju i osjećaj bijede u pojedincu također vidim kao vrstu društvenog nasilja, našla sam je u novim pjesmama Dorte Jagić s temom siromaštva, u pjesmi Miroslava Mićanovića ‘Siromaštvo’, u novoj knjizi Branka Čegeca ‘Cetinjski rukopis’, između ostalog u pjesmi ‘Dno i naopako’ u stihovima: ‘nedovoljno je kada ljudi prodaju/ vjenčano prstenje i/ zlatne lančiće s prve pričesti/ kako bi kupili kruh/ sve to nedovoljno je/ kako bi tresak u/ najdublje poznato dno/ pokrenuo otpor u nama/ kako bi nas trgnuo iz suicidalne letargije.’ Nije nasilje samo šaka i sjekira, sve što izvana stišće pojedinca prepuno je nasilja.

Životi žena koji nastanjuju vaše pjesme naizgled su različiti, no što ih ujedinjuje, povezuje?

Žene koje nastanjuju moje pjesme povezane su sitnim i krupnim okrutnostima koje žene eonima trpe širom svijeta samo zato što su žene. Krenula sam od osobnog emancipatorskog buđenja i nastojala ga poetički prikazati kao nužnost za sve žene kojima sam dala glasove. Od ubijene djevojke u mojem zagrebačkom susjedstvu koja se usudila otići iz nasilne veze, do stradale djevojčice koja je na drugom kraju svijeta, u Indiji, izgubila život jer ju je obitelj izolirala u štalu kada je dobila prvu menstruaciju zbog menstrualnog tabua, a štala se na nju srušila za vrijeme ciklona. Ovo je visoko tehnologizirani 21. vijek u kojem privatne agencije organiziraju put u svemir, a postoje mjesta na svijetu gdje su žene krive zbog biološke činjenice jer imaju mjesečnicu. Imali li netko tko može ne zaplakati nad ovom činjenicom? Jedno od najzapetljanijih mjesta nalazi se u unutrašnjoj timarenosti, u pristanku samih žena na opresiju nad tijelom, nad izborom životnog puta i nad samim životom kojim se netko izvana usudi trgovati.

Uz Miroslava Mićanovića, urednica knjige je i pjesnikinja Nada Topić. U domaćoj i regionalnoj književnoj produkciji autorice rijetko kao urednice angažiraju svoje kolegice, stoga je ovo ohrabrujući znak ženskog književnog sestrinstva. Što dijelite s Nadom Topić?

Imala sam veliko povjerenje u Nadu Topić jer je riječ o autorici koja posjeduje talent pjesnikinje kao i vještine znanstvenice i urednice, što je rijetkost, barata jezikom i osjeća poetiku. Uzela je u ruke pravedne uredničke škare, pobacala što je trebalo, rukopis kao cjelinu je pročistila i pomogla da se strukturira u manje ciklusa. Bilo je i rada na mikrorazini, propitivala je određene riječi, komentirala neka klišeizirana rješenja. U Nadino sam se pisanje zaljubila još otkako sam pročitala njezinu knjigu ‘Meteorologija tijela’ prije pet godina. Naravno da pisanje ne dijelimo na muško i žensko, te smo stvari odavno stavili na mjesto, no ovdje je više riječ o senzibilitetu koji može iznjedriti baš književno sestrinstvo koje spominjete. U radu s urednicima, autoricama i autorima treba ponešto poniznosti i otvorenost za kritiku, dok od urednika trebamo posvećenost, strpljenje i iskrenost jer najlakše je reći ‘ovo je genijalno, ne moraš ništa dirati’. Svi volimo da nas se gladi percem, no baš su slaba mjesta potentna za rad i poboljšanje, ako to dopustimo. Nada je kao urednica smanjila moju nesigurnost u vlastiti tekst. Mislim da smo se tu sretno srele.

Prije pet godina pokrenuli ste Facebook-stranicu ‘Odvalimo se poezijom’. Što vas je motiviralo, na koji način ste razvijali ovaj projekt i kakvu mu budućnost pripremate?

Angažman je započeo kao jedan intuitivni impuls, na neki naivan dječji način, iz svoje zanesene potrebe htjela sam podijeliti oduševljenje s drugima birajući pjesme i poetike koje volim. U početku sam činila pogreške, sjećam se kada me prvi put pjesnik Miroslav Kirin opomenuo da nisam navela ime prevoditelja pjesme, pjesme sam prepisivala s tipfelerima, nesvjesna da mi je vid oslabio u međuvremenu. Učila sam putem. Htjela sam dio svojeg zanesenjaštva vratiti i na ono početno mjesto, pa je eksperimentalno nastao mali festival poezije u Bolu, zajedno s Centrom za kulturu Općine Bol. Prvo zagrebačko javno čitanje bilo je doslovno na cesti, u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici, htjela sam da se barem poezija ori u ovom šutljivom kolektivu. Kako utopijski! Gnjavila sam ljude da dolaze na tribine, bez ikakvih sredstava i honorara, autori su se odazivali, na čemu sam im zahvalna. Sada je moment da se cijela priča digne na nešto višu razinu. Nedavno je filmski velikan Alejandro Jodorowsky napravio dokumentarac ‘Psihomagija, umjetnost koja liječi!’, njegova je teza da su drama i poezija direktno povezane s podsvjesnim. Vjerujem da poezija ima magijski i iscjeljujući učinak.

portalnovosti

Na više načina i u više prilika predsjednik Srpske demokratske samostalne stranke i raniji predsjednik Srpskog narodnog vijeća, saborski zastupnik Milorad Pupovac je istaknuo kako ne izbjegava izraziti suosjećanje zbog stradalih Hrvata u ratu, od 1991. do 1995. godine.

”Poštujući ove (srpske) žrtve, suosjećajući s njihovim stradanjima, mi ne zanemarujemo stradanja drugih, mi ne izbjegavamo izraziti suosjećanje zbog stradanja pripadnika hrvatskog naroda u ratu, od ’91 do ’95.”, rekao je Pupovac, na primjer, 2017. na komemoraciji u Uzdolju, južno od Knina, za sedmoro mještana srpske nacionalnosti koje su 5. kolovoza 1995. (dakle ne nakon, već tijekom ”Oluje”), ubili pripadnici hrvatskih vojnih snaga.

Poručio je tada da u svojim mrtvima, a ovo, istaknuo je, ”jesu ne samo naši srpski mrtvi, ovo su i hrvatski mrtvi”, treba naći inspiraciju za izmirenje i priznavanje stradanja jednih i drugih kao prvi korak, potom poštivanje kao drugi korak.

”A onda, ako je moguće, ako imamo toliko snage, ako imamo toliko mudrosti nakon toliko stradanja koja smo imali uzajamno u 20. stoljeću, sad ih brojati nećemo tko koliko na kojoj strani, ako je moguće da nađemo tu inspiraciju i potražimo put, to će biti najbolje jamstvo da se neće ponoviti”, kazao je Pupovac.

Ne bojte se, Anja, Borise… i svi ostali dobri ljudi u strukturama vlasti, s povjerenjem možete pristupiti osobama i institucijama. Budite sigurni da je posljednja riječ povijesti i života ne sukob – nego jedinstvo, kojem teži srce svakog čovjeka

Tadašnji predsjednik SNV-a je dodao da će tek dijalog dvaju naroda i dviju država o najtežim temama biti pobjeda.

O tome intenzivno razmišljam ovih dana nakon važnih istupa saborske zastupnice SDSS-a Anje Šimpraga, koja je u Saboru prepričala iskustvo iz izbjegličke kolone nakon ”Oluje” i dobila važan aplauz tada prisutnih kolegica i kolega, i potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića koji je kazao kako je njegova baka Dara Milošević ubijena 7. rujna 1995. u selu Bribirske Mostine.

Njen ubojica, razvojačeni pripadnik 15. domobranske pukovnije Veselko Bilić, dobio je u siječnju 1996. osam godina zatvora. Vrhovni sud mu je kaznu potom smanjio na sedam i pol, no Bilić je na kraju ukupno izdržao tri i pol godine zatvora. Naime, u svibnju 1998. predsjednik Franjo Tuđman mu je ukazom smanjio kaznu za dvije godine, a poslije toga mu je ona još ublažena zbog dobrog vladanja i zdravstvenih problema.

Anja i Boris su me približili vlastitom iskustvu gubitka člana obitelji u ratu. Uostalom, sve što Anja i Boris nama govore, ja razumijem: i što znači kada ti zapale selo i kada ti netko pokosi sedam ili više sumještana. Zašto to znam? Jer su i mojima u onome, velikome ratu palili kuće i rezali grkljane. A znam o čemu govori Milorad Pupovac jer sam u ovome ratu vidio kako gore sela i kako leže mrtvi starci.

A znam i što je dijalog i što je praštanje.

Ponavljam: jako dobro shvaćam odakle dolazi ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmacije ne znači da ne mogu suosjećati kao rodbina i sunarodnjaci, i ubijenih Srba, i ubijenih Hrvata. Uostalom, kažem vam, imam brata nestalog u Domovinskome ratu. To svi već znate.

Pojasnit ću moje gledanje na ”Oluju” i zašto ju još ne mogu slaviti punim plućima.

Problem ovogodišnje, 25. obljetnice ”Oluje”, dakako, nije u tome što se ”Oluja” morala dogoditi kao posljedica agresije protiv koje sam se i ja, nakon nestanka mojega brata, koncem 1991. i početkom 1992. našao kao vojnik u 4. brigadi pokojnog generala Ive Jelića (ovo namjerno tako pišem, jer se nikako ne mogu poistovjetiti s kasnijim zločinima nekih pripadnika te brigade, a koji su se dogodili jer je 1992. Jelić maknut odlukom nacionalista).

Problem percipiranja ”Oluje”, a zatim i problem zbog kojeg nas prozivaju nacionalisti manje leži u vojnim i političkim prilikama iz 1991. (pa bi se mogla koja kazati o tome da ”nismo željeli” ili ”tražili rat”), a više u onomu što se dogodilo nakon sjednice održane 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Tko god ima čisto srce i bistar um i čita/sluša sadržaj fonograma s te sjednice shvaća ono što su shvatili haški suci (Alphons Orie i kolege) koji su osudili Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora (neću danas ulaziti u meritum prvotne optužnice, ta, uostalom, napisao sam nekoliko puta da nisam bio spreman svjedočiti jer se s optužnicom nisam mogao složiti): da je Ante Gotovina rekao istinu kada se izjašnjavao o krivnji – ”Ja nisam taj čovjek koji je kriv…” (priznao je, naime, zločine).

Tko je čista srca shvatio bi ono što je jasno sa sastanka na Brijunima: Franjo Tuđman i društvo su sve planirali i kako bi, nakon operacije, teren bio ”očišćen” od Srba što je više moguće.

Da su naredili paljenje kuća i sela te ubijanje staraca ja nikada nisam rekao, pa ne govorim ni sada.

Na Brijunima, ne samo to, Franjo Tuđman jasno kaže da mu operacija i odlazak Srba trebaju ne samo kako bi se riješio problem ”Sjevera” i ”Juga” (UN-ovi tadašnji sektori) već ”da krojimo hrvatske granice u Bosni i Hercegovini”. Tada, naime, Tuđman još fantazira o ”velikoj Hrvatskoj” s Gojkom Šuškom uoči tvrdih pregovora s Miloševićem, konačnih valjda.

A onda, ako je moguće, ako imamo toliko snage, ako imamo toliko mudrosti nakon toliko stradanja koja smo imali uzajamno u 20. stoljeću, sad ih brojati nećemo tko koliko na kojoj strani, ako je moguće da nađemo tu inspiraciju i potražimo put, to će biti najbolje jamstvo da se neće ponoviti

Nakon dvadeset i pet godina, nažalost, ja i dalje moram ponavljati što sam vidio: ubojstva te namjerno paljenje i sustavno razaranje srpske imovine, što je hrvatska policija, da je željela i da je imala famozne Tuđmanove i Jarnjakove zapovijedi, mogla spriječiti, ali nije jer je politika HDZ-a i hrvatske Vlade tada bila sublimirana u šovinističkim riječima Franje Tuđmana iskazanim u Kninu (”Vlak slobode”, 26. kolovoza 1995., glave, naime, su tada već trebale biti hladne): ”… ali evo koji ih je doveo i do toga da neslavno nestanu iz Knina i iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. (Pljesak) … Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće. (Pljesak)”.

Zašto se palilo i kralo? Zašto se ubijalo? Jer je poruka bila jasna: ne želimo vas ovdje nikada više!

O tome sam razgovarao s pokojnim šibenskim biskupom mons. fra Srećkom Badurinom; on je, naime, teško podnosio što i njegovi ”vjernici” kao termiti obilaze oslobođene krajeve.

Moram kazati da sam tada, tih dana, gledajući okrutna ubojstva i totalni barbarizam, i vlasti i građana, požalio što sam i Hrvat i katolik, jer sam bio temeljito osramoćen, izdan i prevaren.

Od tada sam odlučio biti Hrvatom i kršćaninom na sasvim drugi način.

I to je ono što pokušavam ovdje objasniti svima koji me žele shvatiti.

Jer osim istine branitelja, Andreja Plenkovića, ministra branitelja Tome Medveda (da vidimo, uostalom, što će kazati na mjestu stradavanja Srba nakon što Boris Milošević dođe na kninsku tvrđavu), ili nadbiskupa Marina Barišića ili bilo kojega od onih koji ”slavi pobjedu” mora moći suživjeti i moja istina i Anjina i Borisova stradanja.

Vlast koja je stavila svoj potpis na dokument kojim mi se priznaje staž u borbenom sektoru, a na temelju čega sam uvršten u Registar branitelja, mora moći razumjeti da Hrvatska treba proslaviti ”Oluju” s ispruženom rukom prema Srbima kako bi se moglo govoriti o pobjedi u miru nakon pobjede u ratu.

Tako je govorio predsjednik Ivo Josipović.

”Proslava ”Oluje” treba biti takva da možemo reći kako smo nakon pobjede u ratu pobijedili i u miru. Pod tim mislim da ”Oluju” treba slaviti kao važan dan naše povijesti, uz pruženu ruku i onima koji su bili na drugoj strani”, rekao je Josipović u više navrata.

Naime, činjenica je da je ”Oluja” bila povijesni događaj i oslobođenje tijekom kojeg su stradali i mnogi sugrađani Srbi.

”Oluja” mora slaviti mir, biti dan kada ćemo slaviti pobjedu i naše branitelje, ali i odati počast svim nevinim žrtvama. To je moj stav.

Dok nacionalisti ne prihvate potrebu da osim istine o paljenju hrvatskih sela i izgonu hrvatskih seljaka mora moći egzistirati činjenica o paljevini, recimo, jer to sam najprije vidio, svih srpskih kuća između Drniša i Knina, meni ne preostaje drugo nego da postanem eho žrtava.

U našoj javnosti, u istupima predstavnika države i društva ni nakon dvadeset i pet godine nema, barem do sada, ozbiljna spomena na historijsko stradanje hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, kao ni iskaza moralne i istinske pravne odgovornosti za zločine koji su tijekom i nakon ove akcije počinjeni.

Jako dobro shvaćam odakle dolazi ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmacije ne znači da ne mogu suosjećati kao rodbina i sunarodnjaci, i ubijenih Srba, i ubijenih Hrvata. Uostalom, kažem vam, imam brata nestalog u Domovinskome ratu. To svi već znate

Gospodo hrvatski vladari, kao oni koji predstavljaju Hrvatsku imate pravo na ponos i na zahvalnost. Ali kao političari imate obavezu da budete istinoljubivi, pravedni i širokogrudni. Toliko biste smjeli i trebali sebi priznati pred Bogom.

Nema istinskog mira bez suočavanja s odgovornošću za počinjene zločine od onih koji su za njih odgovorni ili onih koji su tu odgovornost kao moralni imperativ spremni preuzeti na sebe, a ne može ga biti ni bez spremnosti na oprost od onih prema kojima je zločin počinjen ili onih koji su to na osnovi moralne zrelosti spremni na sebe preuzeti.

Navodim čuvene riječi Marka Perkovića: ”Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju / Oj, Račane, jeba ti pas mater, i onome tko je glasa za te / Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića”.

Nije to provokacija, to je podsjetnik na one koji će Anju i Borisa pokušati zatrpati verbalnim, medijskim drekom.

Ali Anji i Borisu, mojoj saborskoj zastupnici (ne zaboravite da sam ja, ipak, i Srbin) i Borisu, mom potpredsjedniku Vlade (nemojte, pak, nikada zaboraviti da sam svećenik religije ljudskih prava) želim reći hvala i hrabro, jer milosrđe mora biti oznaka vašeg poslanja. Jer nitko nije nepovratno izgubljen, i niti jedna situacija nije nepromjenjiva pred snagom Božje dobrote.

Ne bojte se, Anja, Borise… i svi ostali dobri ljudi u strukturama vlasti, s povjerenjem možete pristupiti osobama i institucijama. Budite sigurni da je posljednja riječ povijesti i života ne sukob – nego jedinstvo, kojem teži srce svakog čovjeka.

To jedinstvo je postignuto u Križu, izvoru našeg mira, jer tamo je srušen zid podjele (Ef 2,14), ma koliko nas svi kasniji zločini pokušali uvjeriti da zid podjele i dalje stoji. Ne! Ako ga nema u našim glavama, onda njega zapravo i ne može biti.

autograf

Maja Kos i Dajana Mikloš

Predstavite nam se. Tko se krije iza Veselih kecelja?

Iza Veselih kecelja krije se majka tri prekrasne djevojčice Nadje (7), Nine (5) i Mile (3) koje su ujedno i moji mali modeli. Zovem se Maja Kos. Živim u Banjaluci, imam 30 godina i hobi mi je šivanje.

Kako je sve počelo, cijela ideja sa keceljama? Zašto baš kecelje?

Prije tri godine počela sam šiti kecelje na nagovor prijateljice koja se već bavi unikatnim radom. Kupila sam šivaću mašinu. S obzirom da nisam znala šiti, šest mjeseci sam se učila. Sa svojim djevojčicama jako puno vremena provodim u kuhinji, stalno pravimo kolace, tako da su mi počele tražiti kecelje. Meni kao početniku to i nije bilo lako. Našla sam neke ideje na Pinterestu i tako sašila prve tri najjednostavnije kecelje na koje sam i sad ponosna, a koriste ih još uvijek. Slike sam poslala svojim prijateljicama koje su tražile za svoju djecu i tako je sve krenulo. Dok sam istraživala po internetu nigdje nisam naišla na nešto slično,a svi znamo da djeca vole da provode vrijeme u kuhinji praveći keksiće i i igrajući se sa tijestom. Tako sam došla na ideju da napravim stranicu na FB i INSTAGRAMU; okačim slike svojih radova i narudžbe su samo pristizale.

Koliko vremena treba da bi se izradila jedna kecelja?

Za prve kecelje dok sam još učila da šijem i krojim, trebalo mi je više od četiri sata. Sada to već ide brže, mada sve zavisi i od detalja koje treba da napravim. Skoro sve likove iz crtanih, natpise po želji, ja ručno iscrtavam, isjecam na materijalima i zašivam. Sada za odrasle imam opciju i štampe loga ili natpisa po želji.

To najviše kupuje kecelje? Žene ženama, ili muškarci takođe naručuju kecelje?

Najviše naručuju mame, bake, tetke, mada i muževi svojim suprugama.Radim i za kafiće, restorane, frizerske salone, pekare… Uglavnom svi naručuju, jer  dodavanjem natpisa kecelja postaje unikatna i personalizovan poklon. Pored kecelja pravim i jastuke s imenom, a najtraženiji proizvod pored kecelja je jastuk za pojas u autu. Moram da napomenem da najmanja kecelja koju sam pravila bila je za bebu od osam mjeseci.

Radite li i muške kecelje?

Da radila sam i muške kecelje. Neke su bile za poklon, neke za posao. Pravila sam i za puno dječaka kecelje, što me iznenadilo.

Koje materijale najčešće koristite u izradi kecelje?

Koristim pamuk, dječje dezene, keper, beneton, skaj, štof itd. Sve zavisi za koju svrhu služi kecelja. Radim sve po dogovoru s kupcem.

Imate li planove vezane za svoj hobi?

Dok su djeca mala ovo će biti i dalje moj hobi, jer pored njih tri nekad i nemam puno vremna za šivanje. Planiram da u svoju ponudu uvedem još proizvoda čime bih proširila svoj asortiman i time hobi pretvorila u posao.

Vaše stranice?

https://www.facebook.com/veselekecelje/

https://www.instagram.com/veselekecelje/