U sklopu temata o nesigurnom radu donosimo tekst o nejednakostima među radnicima u filmskoj industriji. Karla Crnčević kroz razgovor s filmskim radnicama opisuje posebno loše uvjete rada u takozvanim “ženskim” sektorima poput maske, kostimografije i pomoćnog odjela režije.

Iako je većina filmskih radnika često u nezavidnoj poziciji, ostavljena na milost i nemilost privatnim produkcijama koje im određuju cijenu i uvjete rada, neki su više a neki manje privilegirani, ovisno o filmskom odjelu u kojem rade. Tako su primjerice “muški” sektori, koji se interno tako nazivaju zbog toga što su u njima zaposleni gotovo uvijek pretežito muškarci, zbog važnosti unutar kolektivnog procesa proizvodnje vrednovani više nego neki drugi sektori, primjerice odjel maske, kostimografije ili pomoćni dio odjela režije. Ti su sektori pretežito sastavljeni od žena i u svom radu su fokusirani direktno na glumce. Glumci su važne karike lanca proizvodnje audiovizualnog djela, presudan faktor režije i slike, i mnogo elemenata ovisi upravo o njima. Ukoliko glumac nije zadovoljan i želi odustati ili tražiti veći honorar, mnogo novca ili vremena već provedenog u snimanju može otići u vjetar, a znamo da je u ovakvim poslovima vrijeme novac.

Hijerarhija među radnicima

Kada nešto ne valja, često se upravo radnice iz gore spomenutih “ženskih” sektora proziva da svoj posao ne odrađuju kako treba. Pri tome njihov posao nije samo staviti kostim na glumca dovoljno brzo, popraviti šminku ili donijeti ručak, već treba biti taktičan, veseo, ugodan, uvijek dostupan i spreman na sve moguće zadatke. Iako se i glumci potpisivanjem ugovora također obavezuju da će stići na set, a ne da će ih netko morati buditi u hotelskoj sobi, to se radnicama u spomenutim sektorima nerijetko događa sa stranim glumcima – zvijezdama. Jedna od mojih sugovornica na tu temu kaže: “Na stranom projektu radila sam kao pomoćnica drugog asistenta režije. Svako jutro sam bila na nogama prije dolaska prvog glumca (što je znalo biti i do 4 sata prije nego što moji kolege stižu na set, na doručak). Morala sam se pobrinuti da svi glumci po dispoziciji budu u kostimima, maski, da pojedu doručak i da na vrijeme budu na setu. Susretala sam se s mamurnim i pijanim glumcima koji bi po dolasku u bazu zaspali u luksuznoj prikolici čiji dnevni najam košta više od mog tjednog honorara. Mene su prozivali za nesposobnost jer nisam mogla natjerati nekoga da se probudi ili bude spreman za probu s redateljem. Htjeli su posebne doručke koji nisu bili dostupni jer smo bili na zabitim lokacijama snimanja. Komentar mog nadređenog je bio da sam ja žena pa ću sigurno biti dobra u tome da biram “salame i sireve” koje oni vole. Dečki se ipak bave ozbiljnijim poslom. Bila sam pod velikim stresom jer mi se činilo da previše radim a da u isto vrijeme moj posao nitko ne doživljava ozbiljno. Osim toga, niti jedan prekovremeni mi nije bio plaćen, a honorar je bio iznimno nizak.”

Rad u audiovizualnoj industriji, pogotovo u “ženskim” sektorima, zahtijeva emotivnu kapacitiranost i prilagodljivost, te vještinu u radu njege i brige, kako bi “važnije karike” ostale zadovoljne, s krajnjim ciljem osiguravanja profita. Sve bi to bilo u redu kad bi se radilo o dogovorenim i potpisanim pravilima koja bi vrijedila za sve, ali često nije tako. Neki sektori su prepuni zamjenjivog osoblja jer postoji ideja da su neki poslovi vrjedniji od drugih. Jedna od mojih sugovornica, filmska radnica u sektoru kostima, kaže kako nerijetko čuje primjedbu da je gumb lako zašiti ali upravljati kamerom ili svjetlom nikako nije. Druga kaže da se njena prava često krše na način da joj se prekovremeni sati ne plaćaju, dok se tehničkim sektorima već nakon petnaest minuta počinju brojati prekovremeni sati. Ni servis produkcije ni javne kulturne politike ne rade na tome da to poprave, štoviše iskorištavaju činjenicu kako za dobro pripremljeni dan unaprijed, u želji da se ne ostane bez sljedećeg angažmana, neki sektori moraju raditi dulje. Privatnici izbjegavaju preuzeti odgovornost i to platiti, već na tom parazitiraju. Još gora situacija je na domaćem filmskom tržištu, gdje se filmovi proizvode s manjkavim budžetima.

Činjenica je da skoro svaki film, ponajviše debitantski, ima premalo sredstava da bi radnici bili plaćeni po važećem cjeniku strukovnih udruga. Na svaki već ionako mali honorar treba dodati i sve neplaćene prekovremene sate zbog pomanjkanja ljudstva i vremena, što je uvijek slučaj. Riječima jedne sugovornice, o poziciji voditeljice sektora: “Kao vođi sektora i autoru dužnost mi je pobrinuti se da moji najbliži suradnici – asistenti, isto kao i ja sama, budemo plaćeni za prekovremeni rad. Još nikada mi to nije uspjelo u hrvatskoj produkciji. To često završi tako da zbog ljudskosti sama još više radim jer ne mogu tjerati druge da ulaze u treći prekovremeni sat, osjećam se odgovorno. Spomenut ću i da postoje privilegirani sektori kojima je zagarantiran prestanak rada točno prema rasporedu – dispoziciji, a premaši li se za više od 15 minuta nema dvojbe hoće li im biti plaćeno. To treba postati standard za sve sudionike proizvodnje audiovizualnog djela.”

Radnice i radnici u odjelu maske i kostima svoje pauze za ručak često preskaču ili brže završavaju kako bi se pobrinuli da su svi “važniji” elementi proizvodnje zadovoljeni, da su glumci u svojim kostimima i s maskom spremni kada ih asistent režije pozove na set. Isto tako, pomoćnici odjela režije su često zaduženi da cijelom vrhu produkcije, režije, glumcima i direktoru fotografije nose ručak – iako je catering uvijek postavljen direktno na setu upravo kako bi svi do njega mogli došetati – te zbog toga nemaju vremena za svoju prijeko potrebnu pauzu. Ne jedu svi jednako – niže rangirane radnike se posramljuje ako stanu u red za ručak prije nego je stao netko “hijerarhijski” važniji od njih, a ponekad se bolji komadi hrane čuvaju za važnije funkcije.

Seksizam na setu

Velike razlike postoje u tretiranju muških i ženskih sektora, radnica i radnika na setu. Žene su izložene psihičkom maltretiranju češće nego njihovi muški kolege, ukorene su ako su odjevene “vulgarno” bez obzira na to koliko je vani stupnjeva, očekuje se da se ne suprotstavljaju i ukoliko dođe do verbalnog seksualnog zlostavljanja, rijetko su zaštićene. Filmska radnica iz sektora režije svjedoči: “Glumac me pozivao da mu se pridružim u bazenu, pred svima mi govorio da dođem pokupiti njegovo prljavo rublje s poda, namigivao i zviždao, imao neprimjerene komentare. Komentar producenata je bio kako je on ipak glumac, i da se ne osvrćem na to”. Radnica iz odjela kostima piše: “Osjećala sam se kao manje vrijedan član ekipe jer sam dio odjela kostima koji se jednostavno u cjelini tretira kao manje vrijedan. Ne znam da li je to zbog toga što smo velikom većinom žene ili zbog nečeg drugog. Na žalost doživjela sam konkretne slučajeve u kojima sam od strane produkcije bila tretirana kao bezvrijedna, i ja i moj rad. O načinu komunikacije da i ne govorim. Što se tiče jasnog nepovoljnog položaja jer sam žena, to se očitovalo u neukusnim seksualnim “šalama” kolega. Iz produkcije su znali prigovarati na moje kratke hlače na snimanju eksterijera usred ljeta, dok kolega gol do struka trči po setu, ali to je u redu. U tim slučajevima sam se osjećala posramljeno i poniženo.”

Obaveza da stalno budeš na usluzi, dobro raspoložen, nasmijan i spreman pomoći u svemu odnosi se upravo na sektore koji su potplaćeni i čija osnovna prava na plaćene prekovremene sate, pauzu i radno vrijeme kakvo imaju i kolege iz drugih sektora nisu ostvarena. Neki će reći da to ovisi o odgovornosti, jer nisu svi sektori niti radnici jednako vrijedni, postoje oni koji preuzimaju veću odgovornost i imaju ozbiljnije zadatke. No nikad se ne radi samo o tome: svi proizvođači audiovizualnog djela imaju odgovornost za onaj posao za koji su angažirani, na honorar pristaju pri dogovoru s producentima, ali nikad ne mogu znati na koji način će u samom procesu proizvodnje oni i njihov rad biti tretirani. Često ne znaju hoće li se zaista ispuniti ono što se obećalo pri usmenom dogovoru jer ugovor većina vidi tek kad je snimanje poprilično odmaknulo ili čak već i završilo.

Riječima sugovornice: “Radimo više od nekih sektora jer nama se radni sati kreću brojati od dolaska prvog glumca a ne od početka za sve ostale. A to zna biti min 40 minuta do 2 sata prije dispozicije. I naravno, uvijek ostajemo minimalno 15 minuta do pola sata dulje dok pospremimo kostime koji su se taj dan koristili, pripremimo za sutra, operemo nešto ako je hitno… Zadovoljna sam kad su prekovremeni plaćeni, ali često nisu. Na zadnjem stranom projektu su nam se prekovremeni obračunavali po britanskom modelu (ako dolaziš prije snimanja je drugačiji koeficijent za prekovremene od onog nakon snimanja) koji je svima bio nerazumljiv, tako da nije bilo ni moguće provjeriti da li su isplaćeni svi prekovremeni.”

Druga sugovornica ima slična iskustva: “Ne mislim da radim više od nekih sektora, znam da radim više od nekih sektora. Kad krene snimanje moj radni dan traje između 12 i 16 sati što je van svake humanosti, no takva je situacija i u pojedinim drugim sektorima. Potrebna je ogromna psihička i fizička izdržljivost. Kada radim na projektu, život mi se svodi na rad i nekoliko sati spavanja. Ja kao osoba tada nestajem. To mora biti adekvatno plaćeno, a u velikoj većini slučajeva nije, ni osnovni honorar, ni prekovremeni. I to je strašno! To je toliko ponižavajuće, nepravedno i uništava čovjeku dostojanstvo, a samim time udara i na psihičko zdravlje.”

Solidarnost filmskih radnika

Iako je većina filmskih radnika izložena teškim radnim uvjetima, postoje velike nejednakosti između postojećih odjela u filmskom sektoru. Radnice su često mnogo izloženije i nezaštićenije nego njihovi muški kolege. Jedan od ilustrativnih primjera sve veće nejednakosti u polju upravo je novi nacrt zakona o autorskim pravima kojim se snimatelji pokušavaju od autora svesti na autore doprinosa, što ih na još jedan način degradira te deprivilegira u odnosu na redatelje, scenariste ili skladatelje. Svjedočili smo opravdanom nezadovoljstvu HUFS i nezavisnih snimatelja kada se u javnosti pojavio nacrt zakona kojim im se pokušava osporiti pravo na autorstvo kakvo su do sada uživali, no ono što zaista izostaje među filmskim radništvom je jača solidarnost u polju, svijest o činjenici da je film kolektivan proces u kojem je svaki sudionik važan za krajnji rezultat, te da se svačija prava moraju poštivati bez obzira na to radi li se o autori(ca)ma ili ne. Sve dok ne budemo inzistirali na jačoj povezanosti i jačim zakonima o radu koji će nediskriminatorno štititi sve i dok ne poradimo na smanjenju segregacije po odjelima, uvijek će postojati poslodavci/producenti o kojima ovisimo i koji se ponašaju prema svojim zaposlenicima kako žele. A to znači da će uvijek postojati i kolege koji pristaju na loše i još lošije uvjete, na taj način si međusobno spuštajući cijenu rada, upravo zato što si ne mogu priuštiti ništa bolje.

bilten

Kad se politika nađe u stisci, jer ne zna, ne želi ili zbog bruxelleskih direktiva ne smije skinuti svojim stanovnicima neokolonijalne negve jeftine radne snage na minimumu za preživljavanje i mase potrošača bofla iz zapadnog uvoza – a RH politika je u toj stisci od tzv. samostalnosti – zločesto se sjeti demona davno propalih ideologija, prekraja izmišljene mitove, eskulpira avetinje daljnje i bliže povijesti i maltretira publikum tim i srodnim budalaštinama. Eda bi se izbjeglo odgovor(nost) za životno – sada i ovdje.

Vicepremijer iz srpske narodne manjine Boris Milošević u Knin rame uz rame s Hrvatima – predsjednikom RH Zoranom Milanovićem, premijerom Andrejom Plenkovićem i umirovljenom generalskom legendom Antom Gotovinom – na proslavu 25. obljetnice VRA Oluje. Zoran Milanović pak s vicepremijerom i ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom koncem kolovoza u, zaselak Grubore nedaleko od Plavnog komemorirati zvjersko ubojstvo šestero srpskih civila pozne dobi koje su 25. kolovoza 1995. masakrirali specijalci ATJ Lučko pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića. Koncem rujna pak, premijer Plenković će odati počast u ime hrvatske države u Varivodama, gdje su ubojice u odorama Hrvatske vojske 28. rujna 1995. mučki usmrtile devetero srpskih civila starije dobi, a 27. kolovoza 1995. u obližnjem Gošiću sedmero starčadi srpske nacionalnosti. Ni za jedan od tih zločina nitko nije odgovarao niti su u prošlih 25 godina uopće podignute optužnice, iako je mačji kašalj – da je bilo/ima tzv. političke volje – sankcionirati ubojice.

Ovogodišnji jubilarni Knin, pa državna svijeća u Gruborima – za koje se ubojice točno zna tko su, a zapovjedna je odgovornost sudski otklonjena unatoč dokazima o muljanju, zataškavanju, “demenciji” svjedoka, etc. – te u Varivodama navodno su brašno i sol u tijestu tzv. nove/ozbiljne/ljudske državne politike radi, napokon, hrvatsko-srpskog pomirenja i zajedničke bolje budućnosti svih žitelja Bijedne Naše. Bez obzira na njihovu etničku, je li, polit-ideološku, svjetonazorsku, rodnu, vjersku, etc. različitost. Više no ikad od one indikativne tribine dobrodošlice haaškom nedužniku Anti Gotovini ovih se dana urbi et orbi u političkim diskursima i medijima citira s tim u vezi generalov apel na razum i hrvatsko-srpsku snošljivost: “Rat je završio, okrenimo se budućnosti!” Trebalo je 25 godina, četvrt stoljeća da se na zajednički stol donesu necrvljivo brašno i čista sol eda bi država i politički prvaci hrvatskih Srba počeli mijesiti tijesto i ložiti krušnu peć za ispeći – pogaču pomirenja? Je li moglo i prije tako? Jest.

I jest da ovo nije prvi takav pokušaj, pa valja uzeti sa zericom rezerve političku provalu optimizma i medijsku nekritičnost. Još ništa nije gotovo niti je itko ovlašten vikati hop, a još nije skočio. Hrvatsko-srpski odnosi u suštini nisu tijesto koje se može zamijesiti iz verbalnog političkog brašna i soli eda bi pogača bila dobro ispečena. I jestiva još dugo pošto se izvadi iz krušne peći. Tim više, jer dnevna praksa hrvatsko-srpskih odnosa nije isto što i hrvatsko-srpski odnosi pod političkim sitnozorom gdje se oštrina dade prilagođavati kako trenutno najbolje odgovara onomu koji ih gleda. Vukovar i Knin – dvije ikone Domovinskog rata koje političarima već puna tri desetljeća gotovo isključivo služe kao lopta hrvatsko-srpskih odnosa za neodgovorno šutiranje – možda su najegzaktniji primjer grube i krajnje manipulativne “domoljubne” igre sudbinama Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini na koju, je li, nemaju jedni više prava od drugih. U njoj hrvatski Srbi nisu gosti Ruže Tomašić (svojedobna predizborna poruka iz Slatine) i ucrnjenih joj istomišljenika, nisu remetilački čimbenik (ustaški alibi u tzv. NDH za genocid nad tom manjinom, životan još i danas u desetak posto trknutih glava u RH) kao što nisu ni Hrvati istočno od tzv. demarkacijskog limesa tzv. Velike Srbije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Ali, daj u to uvjeri armiranobetonsku svijest tih – s obiju strana patološke h-s mržnje – koji će si prije sami izvaditi oči i odrezati jezik, nego što će pristati i na sâm suživot, kamoli normalan život Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini RH. Takvi, da im se zaprijeti i Golim otokom – dobro, s konc-Jasenovcem je valjda zauvijek gotovo!? – neće uzeti u usta ni najmanju mrvicu pogače hrvatsko-srpskog pomirenja što su je nakanili ispeći Andrej Plenković s novom/starom tzv. stabilnom saborskom većinom, Zoran Milanović i Milorad Pupovac (koalicijski SDSS) na čelu političkog tzv. mainstreama hrvatskih Srba.

Dakako, manje je važno – ako ne i sasvim nevažno? – što desetak posto “domoljuba”, tzv. suverenista, domovinskopokretnih, “ćuprijaša” i takvih, je li, zadrtijih u biračkom korpusu navodno cca 3,8 milijuna birača nema pravi pojam o tzv. hrvatskom narodu, na koji se pozivaju danonoćno, a uovaj ih na biralištima neće pa neće. Vukovar i Knin – rekosmo dvije ikone Domovinskog rata kojima se politikantski manipulira uglavnom kad treba HDZ-u za izbore, pa su hrvatsko-srpski odnosi naizmjence “dobri” i “loši” – glasom naroda redovito izvrću ruglu stranačke politike što im dolaze soliti pamet o tomu kako se Hrvati i Srbi (ne) trebaju voljeti, kako (ne) trebaju živjeti. Mediji najčešće o važnim obljetnicama prenesu vox populi iz svojih anketa, pa se čuje kako tzv. obične/male ljude – osobito mlade rođene u ratu i poslije njega – u Vukovaru/Kninu “ne zanima tko je koje nacije, tko je Hrvat/Srbin, nego je li čovjek ili nije”, “zanima nas kako živimo i kakva nam je budućnost u našoj domovini”, “politika nam se zgadila, stalno nas vraća u prošlost od koje nema nikakve koristi”, “mi se ne trebamo ni s kime miriti, jer se nismo ni svađali”, etc.

Plenković, Milanović i Pupovac, je li, sada mijese pogaču i unaprijed je – još nezamiješenu i neispečenu – nude Hrvatima i Srbima kao neku vrst hostije, a ove niti ne pitaju jesu li se ispovjedili. Ili, trebaju li uopće ići na ispovijed, ako su u njihovo ime (z)griješili njihovi politički vođe. U ratu itekako, za koje je grijehe malo tko “naš” odgovarao – ako jest, onda je to bila farsa od suđenja (vidi slučaj ratnog zločina nad obitelji Mihajla Zeca u Zagrebu, ratni zločin Mihajla Hrastova na Koranskomu mostu u Karlovcu, za Grubore, Varivode, Pakračku Poljanu, etc.) i izdržavanja kazne – a neposredno po okončanju VRA Oluje pogotovo. DORH ima popis 33 takva ratna zločina “hrvatske strane” nad stotinama srpskih civila, mahom starije dobi, za koje su u 25 godina osuđena samo dva počinitelja: jedan pravomoćno, drugi nepravomoćno. Osim rečenih šestero starčadi u Gruborima, devetero u Varivodama, osmero u Gošiću, 18 je ubijenih u Golubiću, po desetero u Žagroviću i Uzdolju, tridesetak na cesti od Gline prema Dvoru, 14 u Kijanima, etc. Hrvati, dakako, imaju isto takav jeziv popis svojih nedužnih žrtava što nikako ne smije značiti izjednačavanje krivnje za zločine ni prestanak progona počinitelja i svih koji su to naredili/dopustili zločine ili su ih zataška(va)li.

Ni za većinu ratnih zločina nad Hrvatima još nitko nije odgovarao, što također ne smije biti alibijem tipa “oni su prvi počeli”, odnosno “oni su ubijali naše, mi smo ubijali njihove, milo za drago, pa”… Haaški sud je nakon obustave rada dostavio državama bivše SFR Jugoslavije mnogo dokumenata, obvezao ih na nastavak obrade predmeta i procesuiranje “svojih” ratnih zločinaca. RH nije izuzet od te obveze, kao ni pravosuđe ostalih zaraćenih strana, pa svi “domoljubi” krvavih ruku jamačno više ne spavaju mirno budući da ratni zločini – ne zastarjevaju. Neki od tih čija savjest nije mirna, a ruka pravde još ih ne dotiče, bacili su se u politiku i radikalno se pjene protiv tzv. pomirenja Hrvata i Srba. Najglasniji su i s hrvatske strane i, osobito, među tutorskim galamdžijama s one strane Dunava od kojih je čak i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sudjelovao u velikosrpskoj agresiji na RH (vidi huškački govor u Glini 1995. godine).

Bijedna Naša neće ni nakon tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti postati Lijepa Naša niti će – jamačno još dugo, najmanje tek osvojene nove četiri godine mandata HDZ-ove vlade Andreja Plenkovića biti demokratski, povijesno i naprosto ljudski zrela suočiti se sa svojim demonima iz daljnje, bliže i najbliže prošlosti. Ali ima šansu. Budu li ju neki pametni vođe dvaju najvećih naroda na zapadnom Balkanu, ali i inih žitelja znali iskoristiti. Suočiti se s demonima prošlosti nije samo hrvatska obveza, uvjet za bolje sutra, nego svih kojima je do boljeg sutra uistinu stalo. U zajedničkoj domovini. I pogača tzv. pomirenja Hrvata i Srba – ma što to značilo i ma koga se prihvatila ta proklamacija aktualnih pekara – bit će izazov. “U Kninu”, zborio je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, ne dvojeći o vjerojatno najvećem političkom izazovu u hrvatsko-srpskim odnosima nakon Domovinskog rata, “na dan koji Hrvati doživljavaju kao dan za slavlje, a Srbi kao dan za žalovanje ta su dva suprotstavljena osjećaja, iskustva i pogleda pretvorena u brašno i vodu. Njima su više njih, a na samomu mjestu najviše Andrej Plenković i Boris Milošević dodali po komad kvasca i po prstohvat soli. Za razliku od ranijih godina, taj je kvasac bio kvasac mira, a ne mržnje. A ovogodišnja sol nije bila ili nije bila mišljena da bude sol na rane. Prije nekoliko dana započet je proces miješanja tijesta za pogaču pomirenja jer se takva pogača ne može zgotoviti na jednomu mjestu i u jednom danu.”

Logično, političar je srpske narodne manjine – koji bolje govori hrvatski od većine Hrvata u stranačkomu tzv. mainstreamu – svjestan činjenice da “oni što su započeli mijesiti pogaču sigurno neće biti dovoljni da bi bila ispečena kako treba”. Jer, “mnogo je još riječi, gesta i djela potrebno da bi se dva osjećaja, iskustva i pogleda, jedan hrvatski, a drugi srpski, miješanjem pročistila od zločina i patnji, od dubokog nepovjerenja i od teških riječi”. Pupovčev korak naprijed i oštro je njegovo odbijanje svakog oblika političkog tutorstva službenog Beograda u kojemu državni vrh još nije spreman kvalitetno se suočiti sa svojim dijelom odgovornosti za rat pri raspadu bivše SFR Jugoslavije sa svim strašnim posljedicama. Ako je Pupovčeva jasnoća u odlučnosti poruke znak da hrvatski Srbi žele svoj problem rješavati s većinskim Hrvatima u svojoj domovini Hrvatskoj, a ne u Beogradu, to je dobrodošao dodatni komad kvasca i prstohvat soli u tijestu za pomirbenu pogaču. Ali nije dovoljan da bi pogača uspjela. Ni Beograd se ne može isključiti baš kao ni službeni Zagreb kad je riječ o hrvatskoj narodnoj manjini (cca 60.000 duša) u Srbiji. No, treba pameti.

Politički vođa hrvatskih Srba je svjestan toga da dio i Hrvata i Srba neće baš razumjeti i prihvatiti činjenicu da se “suočavanje sa stradanjima i traumama jednih i drugih može dogoditi samo distanciranjem od najgore prošlosti i osudom njezinih zala, to znači samo iz perspektive budućnosti. Mir i pomirenje nužne su pretpostavke za njezinu perspektivu”. Hrvatsko-srpski odnosi unutar RH, odnosno unutar Srbije uvelike ovise i o širem kontekstu koji na stanovit način determinira kakvoća odnosa službenih Zagreba i Beograda, a odnosi pak Hrvatske i Srbije povijesno su lakmus, indikator ukupnog stanja u široj regiji, na europskom Jugoistoku i osobito na zapadnom Balkanu. Zamijese li i uspiju ispeći Plenković, Milanović i Pupovac uistinu dovoljno mirisnu i jestivu pogaču tzv. pomirenja Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini, a Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i družba stišaju doživljaj, ne samo zato što je to korisno za stanje zdravlja Srba u RH koliko i Hrvata u Srbiji, već i stoga što će obje države sutra kusati istu sudbinu pod istim EU-krovom, tzv. mainstream politika bi mogla isplivati na krijesti vala mirotvornih osjećaja, raspoloženja i iskustva anketiranih žitelja Vukovara, Knina, etc.

To će reći da u Bijednoj Našoj, koja će se još načekati trenutka kada će postati opjevana Lijepa Naša – jednog dana, ako ne prije? – vladajući su pozvani prije svega okaniti se ćoravog posla politikantstvom, gestama i velikim riječima bez pokrića i pozabaviti se životnim problemima svojih sugrađana zbog kojih se ljudi iseljavaju u bolje “domovine”, rađaju manje djece od broja umrlih, trpe nepravde/izrabljivanje na sve manjem broju radnih mjesta, životare na čovjeka nedostojnim plaćama/mirovinama, nemaju odgovarajuću zadravstvenu zaštitu i školovanje, deficitarni su u kulturnoj nadgradnji, etc. “Pravna država” je nepravedna, životni pak standard većine u slobodnom padu, epidemiološka uzurpacija temeljnih ljudskih prava eskalira… To stanje ne pita tko je Hrvat, a tko Srbin, čiji je ćaća naganjao čijeg ćaću 1941.-1945. i 1991.-1995., tko se mora s kime “pomiriti” čak četvrt stoljeća poslije rata u kojemu (ni)je sudjelovao/la ili se – ironije li – još nije ni rodio/la.

Politika – ma kako bila milozvučna, zapakirana u blistav celofan, apriorno pitkih i jestivih obećanja – nije dovoljna za platiti režije, napuniti obiteljski tanjur, platiti djeci “besplatno” školovanje, etc., kamoli za kupiti krov nad glavom, zaposliti se na pristojnu plaću, provesti desetak dana godišnjeg odmora na moru, zadovoljiti neke “luksuznije” životne potrebe… Kad se politika nađe u stisci, jer ne zna, ne želi ili zbog bruxelleskih direktiva ne smije skinuti svojim Hrvatima, Srbima, inoetnicima, (ne)vjernicima, etc. neokolonijalne negve jeftine radne snage na minimumu za preživljavanje i mase potrošača bofla iz zapadnog uvoza – a RH politika je u toj stisci od tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti – zločesto se sjeti demona davno propalih ideologija, prekraja izmišljene mitove, eskulpira avetinje daljnje i bliže povijesti, izmišlja križarske pohode i maltretira publikum tim i srodnim budalaštinama. Eda bi se izbjeglo odgovor(nost) za životno – sada i ovdje. Čak je i poslovična već praksa kruha i igara (lat. panem et circenses, Juvenal, Satire, X., 81) prvog starorimskog cara Augusta (Gaj Oktavijan) bila u tom smislu vidovitija. Nahrani i zabavi, ne zatruj i obavi.

“Mnogi su se Hrvati i Srbi žrtvovali za ideju slobode”, ustvrdio je Pupovac u povodu komemorativnih posjeta visokih državnika RH mjestima zločina nad srpskim civilima, ali i najavljenih posjeta srpskih političara stratištima na kojima su u Domovinskom ratu mučki ubijeni hrvatski civili i vojnici, “a mnogi su bili i njezine žrtve. U onima koji su se žrtvovali možemo tražiti vrijednosti pomirenja, a u onima koji su bili žrtve trebamo tražiti razlog pomirenja. Mnogi koji su vodili ili i danas vode Hrvate i Srbe vjeruju da se pomirenje može dogoditi u prošlosti. To, međutim, nije moguće i kad je ona najbolja, a kamoli kad je riječ o najgorim razdobljima zajedničke prošlosti. Moja zadaća nije da produbljujem traume i sukobe, nego da stvaram pretpostavke za ovaj proces za koji vjerujem da će trebati biti uključeni i predstavnici Srbije. Želio bih da bude prostora i za jednaku empatiju za komemoracije stradanja Hrvata i za komemoriranje stradanja građana srpske nacionalnosti. Ne želim da komemoracije u Vukovaru dijele grad i zemlju. Mi u Srbiji ne tražimo mentore, nego sugovornike i partnere, ali ne tražimo ni patroniziranje iz Hrvatske.”

Kakva god ispala Plenković-Milanović-Pupovčeva pogača tzv. pomirenja Hrvata i Srba u RH, ako ju dobro zamijese i barem pristojno ispeku – što podrazumijeva djela, ne riječi i protokolarne šetnje od Knina do Grubora i Varivoda – lijepo će se vidjeti. Makar svi i ne okusili njezinu kakvoću. I to je bolje od ničega. Poručuje Ante Gotovina: “Rat je završio, okrenimo se budućnosti”. Je li završio? I u glavama? Tko je odgovoran za budućnost?

h-alter

Cijena emancipacije

Autor i tutor

Regionalni ključ

Hijerarhija među radnicima

Seksizam na setu

Solidarnost filmskih radnika

Lutalica, Klasik TV, 30. srpnja, 12:00

Live, N1, 31. srpnja, 11:59

Otvoreno, HRT, 1. lipnja, 22:12

Dnevnik, Nova TV, 31. srpnja, 12:00

Vrednovanje povijesnog nasljeđa

Još dug put do minimalnog konsenzusa

Ništa od čekanja susjeda

Rusko cjepivo i povijest cijpljenja u Rusiji

Prava tajna

Dvovektorski pristup

Suzbiti skepticizam

Dodatak redakcije portala Logično

Glazbena točka bivše predsjednice i ulizivački govor na kninskoj tvrđavi trajno su utjecali na moje glasačke preferencije. Mislio sam da je to vrhunac prezira prema ukusu. Hvala bogu, nije se ponovilo

Veselo je. Kriza će tek na jesen. Sada naša vlast radi što i druge vlasti u svijetu. Kupuje vrijeme. Nastoji se svidjeti puku

Ljeti ponekad ne čitam novine ili mi se dogodi da nehotice čitam prošlogodišnje. Kako ne volim ceremonije ni slike s proslava i natjecanja jednostavno ne primijetim razliku

Kad prije prođe godišnji?!

Crna tjestenina s plodovima mora

Lijena žena