Zadnji tekst u sklopu ljetnog temata o nesigurnom radu bavi se fenomenom kulture otkazivanja (cancel culture), prakse kažnjavanja osoba koje su izjavile ili objavile nešto diskutabilno ukidanjem njihovih profila na društvenim mrežama, pa čak i davanjem otkaza. Usprkos spornim metodama kulture otkazivanja, Leonard Jurić ukazuje na neke njezine korisne funkcije.

Kultura otkazivanja (cancel culture) je praksa uskraćivanja podrške i grupnog posramljivanja na društvenim mrežama pojedinaca ili organizacija za koje se procijeni da su napisali, izgovorili ili napravili nešto sporno. Pritom se ovaj termin koristi uglavnom samo za lijevo-liberalni pritisak na poznate mete. Desničarske prozivke medija, javnih osoba, društvenih skupina i institucija već odavno pripadaju žanrovima državnog terorizma, običnog građanskog terorizma, pukog trolanja i govora mržnje. Razlika je u tome što desne ideje imaju stvarno bitan utjecaj na formiranje politika, od rasističkog državnog terorizma kako na američkoj tako i na hrvatskoj/europskoj granici, preko ukidanja nepoćudnih katedri (kritičari Izraela u Americi, kritičari Borasa u hrvatskoj), do bespoštednog klasnog rata nauštrb siromašnih u većini svijeta. Nominalno lijeve ideje pak imaju i dalje utjecaj u kreativnim zanimanjima, zdravorazumskoj etici i kulturi ophođenja i tako je njihov doprinos zapravo lako omeđiv praksom kulture otkazivanja.

Usprkos standardno nebuloznim desničarskim mentalnim akrobacijama koje uvijek doskoče na usporedbe sa sovjetima i jakobincima, kultura otkazivanja je duboko kapitalistička praksa, u kojoj potrošači (fanovi i pratitelji masovne kulture, od umjetnosti preko sporta do politike) izražavaju svoje negodovanje proizvodom (radnicima: umjetnicima, sportašima, političarima) i zahtijevaju da ih šefovi (korporacije: kompanije, sponzori, donatori) maknu iz ponude. Iz te perspektive, ljevica bi trebala biti puno otvorenija, propagirati vrijednosti osobnog rasta i komunicirati komunitarnu materijalističku perspektivu bez suštinski kapitalističkog autizma inherentnog kulturi otkazivanja. Pozivanje da potencijalni saveznici (jer najčešće faktičke “žrtve” kulture otkazivanja pripadaju šire shvaćenom lijevom strateškom polju) ostanu bez posla i time materijalnih prihoda i utjecaja nije subverzija. Ipak, postoji i izvjesna plemenita funkcija kulture otkazivanja koja postaje jasna kada se pobliže locira koje skupine se njome osjećaju najugroženije.

Poniženi i uvrijeđeni

U slavnom članku “Exiting the Vampire Castle” Mark Fisher je opisao glavne emocionalne i simbolične potrebe koje zadovoljava kultura otkazivanja: svećenička želja da se ekskomunicira i osudi, želja akademika i pedanta da bude prvi koji uoči grešku, hipsterska želja da se bude insajder. Iako je Fisher oštri kritičar prakse kulture otkazivanja, moguće je da ona stvarno propagira bolje prakse svećenstva, akademije i hipsterluka, odnosno da najviše ugrožava baš najgore pretendente na te uloge u javnom prostoru.

Prvi su tradicionalne lijevo-liberalne političke elite koje još od kraja Drugog svjetskog rata sebe doživljavaju tehnokracijom; upraviteljima sustava koji poznaju, prate i proizvode konsenzus “struke”: akademske i zanatske. Masovna milenijalska generacija nezapošljiva usprkos odličnom obrazovanju (koje je uz to neisplativi dug u Americi) svojim prozivkama na društvenim mrežama poručuje ovoj eliti da su glupi. Jednostavno su prestali pratiti trendove u promišljanjima društva i politika i sada se sramote svaki puta kada izađu u javnost s novim prijedlogom. Optužbe za seksizam, rasizam i klasizam ovoj skupini ne smetaju iz ideoloških razloga, već zato što su pametne, bolje opisuju uzrok, posljedicu, problem i rješenje od njihovih zastarjelih dogmi. U Americi, nakon što su dva prethodna demokratska predsjednika Clinton i Obama bili zapravo bezpresedanski talentirani za prepoznavanje kulturnog kapitala svog doba, osjeća se duboka anksioznost mainstream kulture zbog neinspirativnosti kandidata poput Joea Bidena u svijetu društvenih mreža. U Hrvatskoj je SDP u koaliciji Možemo dobio zrcalo kako je trebao izgledati njihov osvježen kadar još prije deset godina da je bilo sluha i strategije. Umjesto toga su gurali Bernardića koji se poziva na Tonyja Blaira.

Druga skupina je ona koja voli misliti da je kul, hip, i koja je u vrijeme prije društvenih mreža osudila nenabrojive generacije na nepojmljivo jadne standarde bunta i humora. Kvartovske legende i razredni klaunovi koji se danas žale kako humor umire jer više nitko ne mora trpiti njihove prazne i ustajale fore. Prozivke za seksizam, rasizam i klasizam ovu skupinu zabavljača opće prakse (komičari, glumci, voditelji…) uznemiruju jer otkrivaju koliko im je humor jadan. Duboku anksioznost im stvara što stvarno nemaju nijednu ideju koja izlazi iz konvencionalnih okvira, pa jednom kada se konvencija proglasi spornom oni ostaju bez ičega. U Americi zanimljiv pokušaj introspekcije ove skupine predstavlja Joe Rogan, najveći podcaster na svijetu koji iako često daje platformu najgorem desnom mainstreamu i podzemlju, načelno pokušava otvoriti vidike pa podržava Bernieja Sandersa i ugošćuje Cornela Westa. U hrvatskoj su ovu skupinu predstavljali likovi poput Željka Pervana, Davora Dretara Dreleta, Aleksandra Stankovića i Prljavog Kazališta. Zabavljači kojima je funkcija bila dati buntovničku, zabavnu i autentičnu notu desnoj Hrvatskoj. Danas se nova generacija sličnog profila polako profilira na Youtube podcastovima, često baš pod direktnim utjecajem Rogana, ali za sada bez nominalne otvorenosti prema ljevici.

Pobjeda nad lošim konsenzusom

Treća skupina, “svećenici” odnosno javni intelektualci, zajaukala je prošli tjedan kroz kolumnu Miljenka Jergovića. I u Americi i u Hrvatskoj još uvijek postoje jaki tradicionalni mediji i pozicija kolumnista za neki od tih medija usađuje autorima osjećaj glavnog pastira i moralizatora i naizgled nikakvu samosvijest ili humor na račun povlaštenosti i kompromitiranosti takve pozicije. Prozivke za seksizam, rasizam i klasizam njih pak uznemiruju jer sugeriraju da možda oni sami nisu najveći moralni arbitri. Navikli su, i opis posla im je biti opozicija političarima i “barbarskom narodu”, ali nisu navikli stvarno biti predmetom kritike mislećeg naroda, milijuna koji sada imaju svoju platformu preko društvenih mreža i nisu osuđeni pristati na “manje zlo” imanja npr. Jergovića za tobožnjeg glasnogovornika humanističkih i progresivnih vrijednosti. Ne pomaže što se zadnjih više od deset godina najmoćnija i najpametnija kreativna djela pišu u priprostoj domeni TV sitkoma i komedija, a ne romana, filma, drame, glazbe i vizualne umjetnosti u kojima su javni intelektualci obično puno više emocionalno i intelektualno usidreni.

Iako sve ove skupine vole uspoređivati kulturu otkazivanja s emocionalno nezrelim pomahnitalim ruljama, istina je da se ona puno više očituje u tekstovima i objavama koji na njih gledaju svisoka i rugaju im se. Na taj način kultura otkazivanja napokon razbija možda i višetisućljetni monolit sprege ideološki praznih vladara, banalnih buntovnika i beskičmenjačkih moralizatora. Ni konkretne metode ni konkretni ciljevi kulture otkazivanja možda nisu dugoročno korisni ni poželjni, ali treba cijeniti da je polje proizvodnje mišljenja napokon polje očitih sukoba, gdje do sada komotne klase lošeg konsenzusa moraju razmišljati što govore, pišu i rade. To je mala, sitničava ali važna pobjeda.

bilten

Ono što je izrečeno s pozornice u Kninu važna je gesta, no geste su jedno, a ono što bi sada trebalo uslijedi nešto posve drugo. Na Vladi je da prestane financirati šovinističke sadržaje, da ukloni pozdrav ‘Za dom spremni’ iz javnog prostora i da napokon omogući elementarne uvjete za život Srba u ruralnim krajevima

Na događaje povodom obilježavanja ‘Oluje’ nacionalisti u Srbiji i Hrvatskoj reagirali su sasvim očekivano. S obje strane, hrvatske i srpske, dileri mržnjom su se uznemirili jednakim intenzitetom. Razlika je jedino u motivima i pozicijama moći: hajka je ovaj puta došla iz dijela srpske vlasti i prorežimskih medija, a u Hrvatskoj iz opozicijskih saborskih klupa i njihovih simpatizera s krajnje desnih medijskih platformi. U danima nakon ‘Oluje’ s obje strane granice odjekivali su huškački refreni o gesti potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića. S jedne strane prokazan je kao veleizdajnik Srba, a s druge kao instrument velikosrpske politike čiji je cilj izjednačavanje žrtve i agresora. Srpski tabloidi, zloćudni kolektiv koji sustavno truje tamošnji medijski prostor nacionalističkom pornografijom, u danima nakon ‘Oluje’ pisao je o tome kako je ‘izrod Milošević pljunuo na sve svoje mrtve’ i kako je tamo slušao Za dom spremni te poruke Srbima da se ispričaju Hrvatima zato što su ih oni ubijali.

U danima nakon ‘Oluje’ s obje strane granice odjekivali su huškački refreni o gesti potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića. S jedne strane prokazan je kao veleizdajnik Srba, a s druge kao instrument velikosrpske politike čiji je cilj izjednačavanje žrtve i agresora

Razmjenjivali su se naslovi o ‘skandaloznoj odluci’, ‘bruci i sramoti Srbina’ koji ‘s ustašama’ sudjeluje u ‘veličanju ubojstva Srba’. Prije i poslije ‘Oluje’, ukratko, Miloševića su čerečili kao što u drugim prilikama nasrću na sve one koji se ne slažu s politikom Aleksandra Vučića, bilo da je riječ o opoziciji, mirovnjacima koji traže suočavanje sa srpskim zločinima, nevladinim organizacijama, istraživačkim novinarima, Albancima, Crnogorcima, Evropi… Kao i u svim navedenim slučajevima, Vučić je i ovog puta zvučao umjerenije od medijske mašinerije koja zrcali njegove političke igre.

Na komemoraciji povodom ‘Oluje’, koju je održao s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, ograničio se na sugestiju, ali ne i izravnu optužbu, da je potez Borisa Miloševića ponižavanje Srba. Spomenuo je, štoviše, i riječ pomirenje. ‘Nećemo slaviti tragediju srpskog naroda, ubijanje srpskih civila, ubijanje srpske djece, ne pristajemo na poniženje. Pomirenje – da, ali poniženje – ne’, rekao je Vučić na mostu u Sremskoj Rači, gdje je simbolično priređen program u znak sjećanja na stradale u ‘Oluji’.

Više od njegovih riječi, koje su se u brojnim drugim navratima pokazale ispraznima, zborila je kulisa ispred koje je održao govor. U režiji bivšeg zapovjednika paravojne formacije Beli Orlovi Dragoslava Bokana, Vučića su okružili statisti na traktorima, kao simulacija izbjeglih i protjeranih u kolovozu 1995. godine. Simbolika se ovdje može čitati ponešto drugačije od Vučićeve intencije: kao član radikala Vojislava Šešelja početkom devedesetih huškao je ‘statiste’ na etničko čišćenje Hrvata s prostora Krajine, kao što su u svojstvu statista protjerani srpski civili dočekani u Srbiji i potom suočeni s kultur-rasizmom, prezirom i prisilnim povratkom na frontu u formacijama Željka Ražnatovića Arkana. U komemoraciji srpskih političara povodom ‘Oluje’ opet je tako dominirao izostanak autorefleksije. Umjesto toga, ponuđeno je jednostrano žrtvoslovlje i nasrtaj na bilo kakvo remećenje takvog narativa, koje je ovaj puta pronađeno u potezu Borisa Miloševića. Izvjesno je, međutim, da će kroz dogledno vrijeme doći do pomirljivije retorike između Beograda i Zagreba. Razlog će biti Evropa, kao što je bila u slučaju HDZ-a Ive Sanadera, suočenog s predpristupnim zahtjevima iz Brisela.

Dotad će Vučić po pitanju Srba u Hrvatskoj u nastupima i gestama biti ponešto umjerenija verzija tabloida i njegovih koalicijskih partnera iz Socijalističke partije Srbije Slobodana Miloševića. Aktualni predsjednik te stranke, ujedno i ministar vanjskih poslova te prvi potpredsjednik srpske vlade Ivica Dačić prije nekoliko dana je u televizijskoj polemici s Miloradom Pupovcem proglasio odlazak Miloševića u Knin ‘rušenjem srpskog jedinstva’, zato što po njemu ‘Srbi u Srbiji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori i većinski broj Srba u Hrvatskoj misle drugačije’. Od desne ruke Slobodana Miloševića nije se moglo očekivati više od retorike o srpskom zajedništvu kojom je njegov mentor pokrenuo ratove na ovim prostorima. Jednaka je, k tome, i njegova odsutnost empatije za stvarne živote konkretnih ljudi koji žive u Hrvatskoj. Uostalom, da ju ima, sasvim je sigurno da 2012. godine kao ministar unutarnjih poslova Srbije da ne bi čestitao Tomislavu Karamarku na izboru za predsjednika HDZ-a.

Plenković je u značajnom govoru izrazio žaljenje za srpske žrtve i priznao postojanje drugačijih interpretacija kraja rata u Hrvatskoj. No ‘Oluja’ je odavno otišla u domenu mita koji politički establišment ne želi narušavati

S druge strane granice, pak, događaji u Kninu vjerno su prenijeli trenutno stanje huškačke desnice u Hrvatskoj. Simbolika je bila na razini opisanog konteksta Vučićevog komemoriranja: Miroslav Škoro, koji je izbivao iz Hrvatske za vrijeme rata, poručio je da Domovinski pokret ne vidi razloge za pomirenje sa Srbima. Njegov politički istomišljenik Željko Sačić, koji je nekoliko dana nakon kninskih događaja poručio da hrvatska vlada ‘izjednačava krivnju hrvatske žrtve i velikosrpskog vojno poraženog agresora’, svojevremeno je bio priveden pod sumnjom za zataškavanje ubojstva srpskih civila u Gruborima. Na dan obljetnice ‘Oluje’, članovi Domovinskog pokreta tumarali su po Kninu, gotovo svjesni vlastite nevažnosti, dok se Ivan Penava tugaljivo žalio medijima da ga nitko nije zvao na službenu komemoraciju. Šačica proustaških provokatora iz HOS-a u pratnji Hrvoja Zekanovića, do jučer pod nježnim tretmanom državnog vrha, odstranjena je policijskom intervencijom. Katolička crkva, koja je računala da će se Domovinski pokret domoći vlasti, krotko je promatrala kninske geste. Iz Hrvatskog generalskog zbora, desničarske grupice umirovljenih vojnih zapovjednika, došla je poruka da ‘zločini nakon Oluje nisu kvalitetno istraženi i to ih boli’.

Nekoliko novinskih autora s krajnje desnice i dalje širi opasne besmislice o tome da istureni predstavnici Srba u Hrvatskoj provode velikosrpsku politiku i da su produžena ruka beogradske politike. No sve je to, poput opisanih istupa iz Domovinskog pokreta, ovog puta zvučalo marginalno, beznačajno i impotentno.

Pokazalo se da mržnja, iako opasna u bilo kojem obliku, nema razoran efekt ako se u svojoj javnoj manifestaciji odstrani iz smjera izvršne vlasti. Historijat hrvatske nezavisnosti pokazuje da takvu politiku bez kaosa na ulicama jedino može provoditi HDZ. Utoliko, ono što je s pozornice izrečeno u Kninu važna je gesta. Danas je možda puno važnija nego prije desetak godina, jer dolazi nakon dugotrajnog razdoblja koje je bilo obilježeno sirovim šovinizmom, prvenstveno usmjerenim prema omraženoj manjini. Iza većine antisrpskih kampanja svih tih godina stajao je HDZ, koji sada nudi razumijevanje i pomirenje, neopterećen pritiscima s poraženog krajnje desnog krila stranke. Retorika potonjih, uz neke kadrove, zasad se preselila u Domovinskoi pokret.

No geste su jedno, a ono što bi trebalo uslijedi nešto posve drugo. Kada je riječ o interpretaciji devedesetih, od HDZ-a ne treba očekivati puno više od onoga što je izrečeno na kninskoj pozornici. Plenković je u značajnom govoru izrazio žaljenje za srpske žrtve i priznao postojanje drugačijih interpretacija kraja rata u Hrvatskoj. No ‘Oluja’ je odavno otišla u domenu mita koji politički establišment ne želi narušavati. Pored vojne akcije koja je rezultirala desetkovanjem Srba u Hrvatskoj, inherentni dio ostavštine Franje Tuđmana je i naknadno dugogodišnje sprečavanje povratka izbjeglih Srba, namjerni izostanak izgradnje infrastrukture za normalan život onih koji su se htjeli vratiti ili volje za procesuiranje zločina nad srpskim civilima.

Upravo u navedenim kontekstima gesta bi se trebala pretočiti u konkretne poteze. Iako je najavljeni odlazak premijera Plenkovića u Varivode značajan na simboličkoj razini, posjeta ministra branitelja Tome Medveda nudi još jaču metaforu za definiranje razlike između riječi i budućih konkretnih političkih poteza. Dobro je poznato da je Medved za vrijeme HDZ-a Tomislava Karamarka sudjelovao u šatoraškom prosvjedu, koji je od početka do kraja emitirao obilje netrpeljivosti prema Srbima. Kao ministar branitelja omogućio je potom proračunske resurse notornim proustaškim revizionistima i dodijelio sredstva za počasno obilježavanje komemoracija ustaškim vojnicima, proizvodeći tako historijski narativ koji ponajviše osjete Srbi u Hrvatskoj.

Izvršna vlast bi i inače trebala prestati financirati slične sadržaje, suprotno nedavnoj odluci Ministarstva kulture kojom je više od jednog milijuna kuna dodijeljeno šovinističkoj organizaciji Priznajem. Nužno je, k tome, konačno odstranjivanje ustaškog pozdrava Za dom spremni iz javnog prostora i komemorativnih svečanosti dijela veteranske zajednice. Za to je, pak, potrebno konačno preuzeti odgovornost, koja je kukavički prebačena na Vijeće za suočavanje s prošlošću, i u svakom slučaju proskribirati ustaški usklik. Tako će, preko zakonodavnih rješenja, ekscesi proustaških veterana doći u domenu jasno definirane policijske i pravosudne odgovornosti.

Posljedično se neće ponoviti ni historijska sramota koja se nalazi u nedavnoj odluci Visokog prekršajnog suda u Zagrebu o Thompsonu. Potrebno je, k tome, i odlučno sankcioniranje etnički motiviranog nasilja, umjesto da ga se relativizira navijačkim ekscesima i benignim prekršajima. Treba također uspostaviti društvenu klimu u kojoj će se bez problema materijalizirati zakonsko pravo na ćirilično pismo u određenim dijelovima Hrvatske.

Uz nužnu promjenu javnog ambijenta netrpeljivosti, potrebno je konačno pružanje normalnih uvjeta za život i povratak Srba u ruralnim krajevima, od elektrifikacije, uvođenja vode, izgradnje cesta i ostale infrastrukture.

Srbija i Hrvatska trebaju poboljšati odnose iz niza razloga, prvenstveno za dobro manjina koje žive u tim zemljama, ali ovdje je prvenstveno riječ o odnosu Hrvatske prema svojim građanima.

portalnovosti

Supruga me miluje po ramenu, lagano otvaram oči, budim se. Sjedi pored mene i kaže mi da ima lošu vijest. Ja pomislim na… Pitam: tko je umro. Claudia suznih očiju kaže mi: Josip Kregar. Uspravim se, uzmem raspelo, malo, koje imam na noćnom ormariću, raspelo s Davidovom zvijezdom na mjestu srca raspetoga, poljubim ga, izmolim Slava Ocu…

Opsujem… ovu godinu u kojoj se toliko ružnog, teškog i šokantnog dogodilo. Ajme, Josipe, Josipe moj dragi…

Nekoliko sati odgovaram na pozive, dajem izjave, šaljem telegram sućuti njegovoj supruzi Vesni koja je, naravno, isključila telefon, javljam se suradnicima, dogovaramo se tko će i što pisati. Već smo odavno postali važan tim, ima nas četrdesetak.

Josipa sam zamolio, kao prijatelja kojeg znam dugo, kao kolegu u tada pokrenutoj stranci prof. Ive Josipovića ”Naprijed Hrvatska” (31. svibnja 2015.), da uskoči jer je prof. Mile Lasić iz Mostara prestao pisati kolumnu i da za nas piše, tjedno.

Prvu je kolumnu Josip Kregar objavio 2. rujna 2015. Dakle prije skoro pet godina. Od tada niti jednom nije preskočio i prometnuo se u najtočnijeg i najpouzdanijeg suradnika, osim toga, u osobu s kojom sam mogao u bilo koje doba razgovarati i zamoliti i dobiti kvalitetan savjet, precizan, jasan, neporeciv.

Profesor Kregar je svakog četvrtka objavljivao kolumne pod egidom ”Porok pravde”.

Dakle, napisah, ne prorok, nego porok pravde, iako je profesor Kregar, smatram, prorok.

Kregar je bio i asket: dok kršćanska askeza ima za krajnji cilj odricanje od sebe samih, moralni askesis ljudi poput profesora Kregara ima za krajnji cilj uspostavljanje specifičnog odnosa prema sebi – odnos samoposjedovanja i samouvažavanja

Zašto sam mu predložio da se kolumna tako zove? Kregar i ja smo recidivisti, ovisnici, narkomani: nama je politika u žilama, a on je bio genijalni politički komentator i analitičar. Milina je bila čitati i opremati Kregarove tekstove.

Profesor Kregar je, kao što kaže naziv njegove kolumne, ovisan o pravdi, pravda mu je porok. Ali on je i prorok. On ne šuti.

Nažalost, čini se da nas tišti osjećaj da nam dani prolaze idejom da uzaludno živimo i da isparavaju naše najbolje težnje i napori. Ako nam se to događa, to je možda zato što zaboravljamo da čovjek treba voljeti život što ga je odabrao (ako je), toliko da ga na koncu može nazvati svojim životom jer veliko je iskušenje to što želimo živjeti tuđe živote.

Kada kažem da je prof. Kregar pisao kao prorok onda želim istaknuti da ne samo što je svjesno odabrao život kojim živi, već što nije dopuštao da ga uguše pojedinosti koje su toliko iznenadne, zbunjujuće i konfuzne ili proturječne. Mislim da on sebi nije dopuštao patiti od jedne akutne bolesti našega vremena: vidjeti povezanosti svega sa svime.

Proroci su oni koji prakticiraju parrhesiju (tako se zove kolumna naše drage Jadranke Brnčić), grčka stilska figura (pojavljuje se prvi puta kod Euripida oko 484. godine prije Krista) koja se može prevesti kao slobodan govor, ili kao otvoren govor, ili kao iskren govor.

Da, Kregar je netko tko je govorio istinu.

On je netko tko je kazivao sve što mu je na umu: ništa nije skrivao, nego je u svom govoru potpuno otvarao srce i um drugim ljudima.

On nije kalkulirao. Pazio je na kakvoću odnosa govornika i onoga što se govori jer je jasno i vidljivo pokazivao ono što je držao njegovim vlastitim mišljenjem. A to je činio izbjegavajući ikakav retorički oblik koji bi prikrivao ono što je zaista mislio.

Kregar, za razliku od onih koji maskiraju govor raznim retoričkim alatima kako bi ovladali mislima slušatelja, djelovao je na misli drugih tako da im je, što izravnije moguće, pokazivao ono u što je on sam vjerovao.

Dakle, parezija, tumači prof. Brnčić, doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno. Parezija je govorna figura što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori – i zbog svega toga potpuno smiona: iznoseći štošta drugačije od onoga što vjeruje većina, govornik se izlaže riziku – gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama…

Supruga me miluje po ramenu, lagano otvaram oči, budim se. Sjedi pored mene i kaže mi da ima lošu vijest. Ja pomislim na… Pitam: tko je umro. Claudia suznih očiju kaže mi: Josip Kregar. Uspravim se, uzmem raspelo, malo, koje imam na noćnom ormariću, raspelo s Davidovom zvijezdom na mjestu srca raspetoga, poljubim ga, izmolim Slava Ocu… Ajme, Josipe, Josipe moj dragi…

Istodobno, govornik se upušta u otvoren govor jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da se dođe do istine.

Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana. Otvoren je govor, dakle, prijeko potreban kad god se pojavi raskorak između riječi i djela.

Proroku je govoriti istinu – dužnost. Nitko govornika ne sili da govori, ali on osjeća da mu je dužnost govoriti.

Govornik, profesor Kregar, što mogu zaključiti nakon pet godina uređivanja njegovih tekstova i suradnje na Autografu, a i nakon mnogih godina poznanstva, kao netko tko je zaista pozorno pročitao svaku riječ koju je napisao, koristio je svoju slobodu i birao iskrenost umjesto uvjeravanja, istinu umjesto prijetvornosti ili šutnje, rizik prokazivanja umjesto sigurnosti, kritiku umjesto ulagivanja te moralnu dužnost umjesto vlastitoga interesa ili moralne apatije.

Kregar je bio i asket: dok kršćanska askeza ima za krajnji cilj odricanje od sebe samih, moralni askesis ljudi poput profesora Kregara ima za krajnji cilj uspostavljanje specifičnog odnosa prema sebi – odnos samoposjedovanja i samouvažavanja.

Takav asket se otvoreno može suočiti sa svijetom, kako bi se obavljala neka vrsta ispitivanja savjesti: da se omogući pristup istini i da se istina spozna i govori, da se pokaže da postoje ljudi koji govore istinu i da ih se prepozna.

Ja veći kompliment od ovoga nisam mogao sročiti.

Josip Kregar je govorio slobodno, smjelo, odvažno, neustrašivo i naposljetku – s pouzdanjem. Pa pouzdano se vratite njegovim kolumnama i saznajte od čega je satkana istina nas u Hrvatskoj.

Josipe, hvala ti što si pristao biti kolumnist portala Autograf i što si Claudiju, mene i sve ostale suradnike/ce obogatio svojom dobrotom i iskrenim prijateljstvom.

autograf

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj.

Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao.

Ništa na svjetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.

Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.

Sve će proći, samo će istina ostati.

Značenje čovjekova života je u tome da on sebi svake minute dokazuje kako je čovjek, a ne tipka na glasoviru.

Ako želiš da te drugi poštuju, važna stvar je da poštuješ sam sebe. Jedino samopoštovanjem ćeš potaknuti i druge da te poštuju.

Nastojim voljeti život više od njegova smisla.

Rad je zadovoljstvo razuma, a nerad je naslada mašte.

Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi.

Sigmund Freud

Prije nego što dijagnosticirate kod sebe depresiju i nisko samopouzdanje, obavezno budite sigurni da niste okruženi idiotima.

Svaki normalan čovjek, u stvari, normalan je samo djelomično.

Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni ja nisam bio kadar odgovoriti, usprkos tridesetogodišnjem istraživanju ženske psihe, glasi: ŠTO ŽENA HOĆE?!

Djetinjstvo je roditelj čovjekove ličnosti.

Muškarac je sretan sa bilo kojom ženom dok je ne zavoli.

Većina ljudi ne želi slobodu, jer sloboda znači odgovornost. Većina ljudi se užasava od odgovornosti.

Amerika je greška… džinovska greška.

Civilizacija koja ostavlja veliki broj svojih građana nezadovoljnim i okrene ih k revoltu ne zaslužuje priliku da nastavi postojati.

Ego nije gospodar vlastite kuće.

Um je poput sante leda – pluta sa samo jednom sedminom iznad površine vode.

Oscar Wilde

Iskustvo je ime koje svako daje vlastitim pogreškama.

Kad jednoj ljubavi dođe kraj, slabići kukaju, energični smjesta pronađu novu ljubav, a pametni su je već odavno imali u rezervi.

Čovjek koji ne misli svojom glavom ne misli nikako.

Nezadovoljstvo je prvi korak k napretku nekog čovjeka ili naroda.

Svako od nas je sam svoj đavo, i od ovog svijeta pravimo pakao.

Nisam dovoljno mlad da bih sve znao.

Sve žene postanu kao njihove majke. To je njihova tragedija. Niti jedan muškarac ne postane kao svoja majka. To je njihova tragedija.

Nenadareni ljudi obično nemaju neprijatelja.

Bezvrijedni ljudi i bezvrijedne knjige oduzimaju nam dragocijeno vrijeme.

Nemoj zamišljati da tvoje savršenstvo leži u skupljanju i posjedovanju stvari. Tvoje savršenstvo je u tebi. Kad bi samo to mogao shvatiti, ne bi želio biti bogat. Obična bogatstva mogu biti ukradena od čovjeka. Prava bogatstva ne mogu. U riznici tvoje duše postoje beskonačno vrijedne stvari koje ti niko ne može oduzeti.

EU je od Amerike preuzela primat u transatlantskom partnerstvu, te se vojno i politički osamostaljuje

Svoj sadašnji politički, vojni i gospodarski status Europska unija može zahvaliti i izuzetno predanom novom vodstvu, prije svih beskrajno upornoj predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen i predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu s franko-njemačkom polugom moći i autoritetom njemačke kancelarke Angele Merkel u pozadini

Europska unija faktički preuzima političku inicijativu unutar euroatlantske integracije u trenucima kada je iskazala svoju unutarnju snagu, a time i svoj vanjski politički potencijal, dok je američka politika zaokupljena sama sobom te diplomatskim i ekonomskim ratom s Kinom. Nakon uspješnog dogovora svih država članica oko novog proračuna i plana oporavka, Europska unija na iznenađenje mnogih pokazala je unutarnju snagu i svoj kohezijski potencijal. Istovremeno to znači da je sposobna i efektivno djelovati na međunarodnom planu te da ipak posjeduje sposobnost uzdizanja do razine globalnog igrača. Na neki način Europska unija u ovim trenucima pokazuje mnogo veću unutarnju stabilnost nego njen prekooceanski partner SAD. Europska unija, čini se, prošla je prvi stres- test potaknut postupnim promjenama američke i britanske politike te iznenadnim i brzim udarom koronakrize. Jedinstvo je postignuto na pravi način. Ne ideološkim nadmetanjima, koja bi cijelu EU raskolila na barem četiri  bloka, nego stvaranjem konsenzusa o zajedničkom nazivniku konkretnih životnih, ekonomskih i gospodarskih interesa država članica u doba koronakrize i masivnog preustroja međunarodnih odnosa. Stvarno pitanje ekonomskog preživljavanja i napretka spojilo je nespojive dijelove- rastrošni jug i racionalni sjever, liberalni zapad i konzervativni istok. To Europska unija može zahvaliti i izuzetno predanom novom vodstvu, prije svih beskrajno upornoj predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen i predsjedniku Europskog vijeća, Charlesu Michelu s franko-njemačkom polugom moći i autoritetom njemačke kancelarke Angele Merkel u pozadini.

Puna snaga

Ona se dakako nije slučajno punom snagom vratila na političku arenu u trenutku njemačkog preuzimanja predsjedništva Vijećem Europe. Bilo je potrebno osigurati dvije ključne stvari. Prva je jačanje unutarnje kohezije EU integracije kako bi se osigurali preduvjeti ne samo za njen opstanak i budući razvoj, nego i za njeno uzdizanje na razinu globalne moći. Kako bi mogla rasti i održavati unutarnju povezanost, ona se jednostavno mora nametnuti kao jedan od ključnih igrača na svjetskoj geoekonomskoj i geopolitičkoj pozornici. U protivnom izgubit će se u procjepu epskog sučeljavanja američkog i kineskog ekonomskog i vojnog kompleksa svjetske moći. Drugi cilj održati je na životu transatlantsku integraciju u uvjetima američke zaokupljenosti sobom i Kinom te pripremiti obnovu partnerstva za očekivani trenutak nove promjene američke politike ukoliko predsjednički izbori u SAD-u završe porazom sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa. U svakom slučaju Europska unija u ovim trenucima namjerava preuzeti  političko vodstvo transatlantske integracije. U slučaju promjene američke politike i dolaska na vlast administracije iz redova demokrata pod predsjedništvom Joea Bidena na taj način će zahvaljujući Europskoj uniji sve već biti unaprijed pripremljeno za brzi povrat svih ranijih zajedničkih agendi i ponovno političko jačanje transatlantskog mostobrana. Dakako, Europska unija time će ojačati svoju poziciju u tom savezničkom kompleksu. Osigura li ipak Donald Trump svoj reizbor, ojačala i više uvezana Europska unija imat će daleko bolju startnu poziciju za nastavak zamršenih odnosa s američkom politikom tipa „America First“. U svakom slučaju jačanju unutarnje kohezije Europske unije uz najave nastavka europske vojne i početka obavještajne integracije te uz istovremeno držanje širom otvorenih vrata savezništvu s Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om put je europskog  uspona na globalnu razinu moći, što je pak preduvjet daljnjeg razvoja Europske unije, a moguće i samog opstanka.

Vojskom na enklavu

S druge strane Atlantika američka politika guši se u tragičnim posljedicama koronakrize i unutarnjim ideološkim obračunima koje američko društvo preko nikada riješenih rasnih sukoba vraćaju u doba građanskoga rata te sukoba sjevera i juga. Teško naoružane federalne snage guše otvorene pobune u gradovima diljem SAD-a, a ovih dana gotovo u stilu vojnih kampanja po iračkim gradovima eliminiraju samoproglašenu teritorijalnu enklavu u Portlandu, u kojoj je pod pritiskom prosvjednika praktički suspendiran pravni poredak SAD-a. Kao nikada ranije u američku politiku probile su se ideološke odrednice zloslutne prošlosti iz dugo prikrivanog političkog podzemlja američkog društva. Amerika koja se na službenoj i političkoj razini nikada nije pretjerano bavila svojom prošlošću, nego se orijentirala na budućnost – to sada upravo radi. U fokusu je prošlost, a ne budućnost, iako oni koji provode na terenu tu agendu prodaju vječnu  tezu svih onih koji nemaju odgovore za budućnost kako je razrješenje povijesnih prijepora preduvjet budućeg razvoja. Ono što je uvijek stvaralo socijalni temelj američkog napretka ka jedinoj svjetskoj supersili, onaj prešutni društveni ugovor da se ne raspravlja o onome što je bilo nego da se grabi naprijed, sada je narušeno. Iskustva drugih kristalno jasno govore da društva koja neprestano kopaju po svojoj prošlosti generirajući time nove podjele i sukobe gube sposobnost racionalnog formuliranja svoje budućnosti i stagniraju. Prošlost je naime lukava kurva koja je spremna svakoj mušteriji zadivljeno kazati da je njegov najveći. Tako se Amerika u ovom trenutku bavi rušenjem spomenika nepodobnim vojskovođama poraženoga Juga i mijenjanjem imena vojarni američkih oružanih snaga. Zanimljivo će biti vidjeti što će ti borci za bolju prošlost učiniti kada otkriju da se američki tenkovi tradicionalno nazivaju po američkim vojskovođama i da je prvi američki tenk koji je ušao u 2.svjetski rat i prve bitke s nacističkom Njemačkom bio M3 Lee nazvan, ni po kome drugome nego vrhovnom zapovjedniku svih vojnih snaga Juga, generalu Robertu E. Leeu. Hoće li retuširati povijesne fotografije ili će ići toliko daleko da će pokušati zabraniti daljnje prikazivanje filma „Sahara“ s Jamesom Belushiem, u kojem je taj tenk bio okosnica cijele radnje filma. Kako bilo, Amerika je zaokupljena sobom i zajedno s novom Globalnom Velikom Britanijom oslobođenom obaveza prema EU, vođenjem žestokog rata protiv Kine na svim frontama, dok su transatlantske veze s europskim saveznicima potisnute u drugi plan.

Novo vodstvo

Ukratko, u takvoj situaciji njemačka kancelarka Angela Merkel povratila je glavnu ulogu na europskoj strani integracije zajedno s novim vodstvom Europske unije kako bi pripremila teren za prihvat nove američke politike nakon Trumpa. Usporedno se u SAD-u definira nova američka politika za post-Trumpovo razdoblje koja se temelji na starim odrednicama američke izuzetnosti i čuvara demokracije u svijetu, te doktrini  liberalnog intervencionizma iz najboljih dana administracije Baracka Obame i njegove državne tajnice Hillary Clinton, kada su zajedno s europskim saveznicima žarili i palili po Bliskom istoku. Pripreme europske politike za novu američku politiku nakon Trumpa u središtu su europskog preuzimanja vodstva nad transatlantskim savezničkim kompleksom. Iako ima i drugačijih mišljenja, pretpostavka je da bi poraz Donalda Trumpa ponovno povezao SAD s Europskom unijom i okupio dobro staro društvo spremno za zajedničku projekciju svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa diljem svijeta, pa ako je potrebno i uz upotrebu vojne sile pod okriljem doktrine demokratskog intervencionizma i borbe za ljudska prava. Takav razvoj situacije savršeno bi odgovarao Europskoj uniji jer bi eliminirao cijelu paletu problema koju sada ima zbog narušenih odnosa s Washingtonom. S druge strane mnogi analitičari izražavaju sumnju da bi se promjenom američkog predsjednika i washingtonske administracije američka politika mogla toliko drastično promijeniti te vjeruju da će njeno težište biti usmjereno prema Aziji, odnosno najvećem neprijatelju Kini, a da će Europa i dalje biti u drugom planu američke strategije.

Iskusni političari

Ono što ne može otvoreno reći Angela Merkel ili francuski predsjednik Macron iskazuju političari koji trenutno ne obnašaju funkciju država članica ili institucija Europske unije. Ne treba sumnjati u njihov utjecaj na aktivnu politiku i dobro poznavanje političkih procesa koji su u tijeku. Takve političke osobnosti svojevrsni su neformalni glasnogovornici onoga što aktivna politika radi, a trenutno ne želi to otvoreno iznositi. Tako bivši njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, inače predsjednik utjecajne neprofitne organizacije „Atlantik –Brücke“ usmjerene na promicanje njemačko-američke suradnje i atlantizma, u autorskom članku za „Project Syndicate“ od 17. srpnja ove godine već u naslovu iskazuje suštinu onoga što se događa. U tekstu pod naslovom „Budućnost  transatlantizma ovisi o Europi“ Gabriel navodi: „Europskim čelnicima koji govore o potrebi temeljitih promjena u transatlantskom savezu nedostaje zaključak što se želi postići. Činjenica je odnosa sa SAD-om da su oni već nepovratno promijenjeni, a ono što prije svega treba mijenjati europska je koncepcija o sebi. Primjerice, njemačka kancelarka Angela Merkel tvrdi da transatlantski odnosi traže temeljito preispitivanje, a njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas inzistira na tome da postoji hitna potreba za djelovanjem. No, što to zapravo znači? Do sada bi trebalo biti očito da Europa napokon mora prestati biti naivni zec u lukavoj američkoj igri iskorištavanja povjerenja. Amerika će učiniti sve što misli da je potrebno za njen interes, a ako Trump osvoji drugi mandat u studenom, ni NATO neće biti siguran. Čak i ako pobijedi Trumpov demokratski izazivač Joe Biden, SAD se neće iznenada vratiti na stari kolosijek svoje politike prema Europi ustanovljen nakon 2.svjetskog rata. S Trumpom ili bez njega SAD će i dalje sve manje gledati prema Atlantiku, a sve više prema Tihom oceanu. Uostalom za nekoliko godina Amerikanci europske baštine više neće činiti većinu građana SAD-a.” U nastavku članka Sigmar Gabriel upućuje na to da Europa napokon mora samostalno odrediti svoje strateške interese i odrediti instrumente za njihovo dostizanje. Gabriel navodi: „Štoviše, dvije trećine Amerikanaca već sada misli da njihova zemlja odrađuje ulogu svjetskog policajca u većoj mjeri nego što bi to trebalo, što sugerira da će bilo koja buduća administracija osjetiti pritisak za smanjenjem američke vojne prisutnosti na Bliskom istoku.

Velika pogreška

To će zauzvrat dodatno smanjiti i dugogodišnji njemački značaj kao baze za američke operacije na Bliskom istoku, Africi i drugdje. U tim okolnostima Europa mora početi sama određivati svoje interese i ustvrditi instrumente (vojne, ekonomske, političke) pomoću kojih će ih ostvariti.” Sigmar Gabriel zaključuje da Europa mora nastaviti održavati transatlantski saveznički kompleks, a da će američka politika u jednom trenutku shvatiti da je njegovo zapostavljanje velika pogreška koja može štetiti i američkim interesima. Gabriel obnovu transatlantske integracije dovodi u direktnu vezu ne samo s dinamikom američke politike, nego i s postizanjem unutarnje kohezije Europske unije. U završnom dijelu svoje analize  navodi: „Srećom, s obzirom na geopolitičku dinamiku 21.stoljeća, čak će i SAD uskoro shvatiti da je nastavak takvog puta opasna igra. Globalne prijetnje poput klimatskih promjena, širenja nuklearnog oružja i pandemije mogu se rješavati samo zajednički, a potreba za snažnim euroatlantskim partnerstvom postat će očigledna kada ova pitanja izbiju u prvi plan. Istinska obnova odnosa bit će moguća samo ako se Europa ujedini u ključnim pitanjima. Interno podijeljena EU nikome ne može biti ozbiljan partner.” Za Gabriela je transatlantski saveznički mostobran jamac opstanka Europe i Europske unije, pa navodi: „Za Europu transatlantski odnos ostat će trajna pozicija. Europa je odlučila uskladiti se sa SAD-om prije 75 godina i to će ostati tako. Ne postoji bilo kakva mogućnost ravnopravnosti odnosa Europe i SAD-a s odnosima Europe s Kinom i Rusijom, jer Kina i Rusija oslanjaju se na različite ideje upravljanja društvom o kojima se ne može pregovarati. Zapad na kraju krajeva nije geografski pojam; to je univerzalni politički projekt izgrađen oko vladavine zakona, sudske neovisnosti, slobode govora, neovisnosti medija i drugih temeljnih liberalnih vrijednosti. Bez obzira na Trumpa, Europa i SAD zajedno su i dalje vodeći zastupnici tih ideja.” Prema Sigmaru Gabrielu transatlantsko savezništvo sa SAD-om trajna je vrijednost kojoj Europa i njena integracija moraju ostati privržene. Gotovo identične stavove o potrebi očuvanja euroatlantske integracije Europe i SAD-a i važne uloge Europe u tomu iznosi i Frederick Kempe, predsjednik i izvršni direktor politički moćnog think-tanka Atlantskog vijeća (The Atlantic Council) koji je dio Atlantic Treaty Association (ATA), krovne organizacije koja okuplja političke lidere, diplomate i vojnu elitu u cilju političke podrške NATO-u. Kempe u autorskom članku za „Atlantic Council“ pod naslovom „Germany and Merkel have a shot at making both European and transatlantic history“ od 12. srpnja ove godine govori o novoj šansi njemačke kancelarke Angele Merkel da za trajanja njemačkog predsjedanja Vijećem Europe osigura svoje mjesto u povijesti jačanjem unutarnje snage Europske unije i očuvanjem transatlantskog savezništva. Prema njegovu mišljenju Njemačka i Merkel upravo kroje europsku i transatlantsku povijest. Kempe u svojoj analizi navodi: „Oni koji dobro poznaju Angelu Merkel tvrde da ono što pokreće njenu nimalo karakterističnu odlučnost i brzinu djelovanja zapravo je strah da bi EU mogla postati irelevantna.

Izroniti iz pustošenja

Ona razumije da su izazovi za EU egzistencijske prirode za razliku od onih s kojima se suočavaju Kina, SAD ili bilo koje druge pojedinačne zemlje, čak i Velika Britanija koja napušta uniju. Kina i SAD iz pustošenja će izroniti 2020. s netaknutim granicama i netaknutim sustavima, no 27 članica EU suočava se s temeljnim pitanjima budući da njihovi građani ocjenjuju vrijednosti koje im je članstvo u EU donijelo u krizi. „Ne možemo dopustiti da budemo naivni”, rekla je Merkel ovoga tjedna u Europskom parlamentu. „U mnogim zemljama članicama protivnici EU čekaju priliku da ovu krizu zloupotrijebe u svoje ciljeve.“ Kempe u nastavku analize ukazuje da nije u pitanju samo opstanak Europske unije, nego i cijele transatlantske integracije, a to su pak po njemu povezana pitanja, pa je stoga vodstvo Njemačke i Europske unije prisiljeno voditi borbu na dva kolosijeka – s jedne strane očuvanja unutarnje kohezije Europske unije, a s druge strane očuvanja transatlantskog  savezništva sa SAD-om čija je politika u ovim trenucima prema tom partnerstvu blago rečeno – indolentna. Stoga Kempe navodi: „Njemačka je istovremeno u središtu druge globalne drame koja se odvija. U njezinu središtu opasnost je strateškog prekoatlantskog  razdvajanja koje bi urušilo nasljeđe 75 godina zajedničke povijesti SAD-a i Europe.“ Analizu zaključuje procjenom da Angela Merkel svoju drugu šansu izgradnje integrirane Europske unije druge generacije „može odraditi samo ako istodobno spriječi eroziju u transatlantskim odnosima i na kraju obnovi snagu europskih odnosa sa SAD-om. U zaključku navodi: „Njemačka je danas ujedinjena jer je Merkelov prethodnik Helmut Kohl shvatio da su njemačke transatlantske i europske veze multiplikator njemačkog utjecaja te da se međusobno ojačavaju. Koliko god se trenutno čini teško upravljati procesima na dva kolosijeka, njemačkoj kancelarki Angeli Merkel to je jedini put koji može osigurati njezino političko nasljeđe i nade u europsku snagu i zajedništvo.“ Htjela to ili ne, Europska unija u uvjetima sadašnje američke politike mora preuzeti političko vodstvo unutar euroatlantske integracije i održavati plamen transatlantskog savezništva u očekivanju promjene smjera američke politike. Po svim procjenama održavanje tog savezništva kao multiplikatora europske moći ujedno je i jamstvo očuvanja Europske unije, njenog daljnjeg razvoja i uzdizanja na razine globalne moći bez čega kao integracija ne može ni preživjeti.

geopolitika

Evo, vjerojatno na zadovoljstvo, ali i nezadovoljstvo široke brodske publike, nastavljat ću analizirati sve te igre bez granica s brodskim zrakom i Brođanima! Kada je nedavno na SBPeriskopu objavljen moj članak “Igra bez granica s Brođanima i Slavonskim Brodom” (http://www.sbperiskop.net/glavna-vijest/igra-bez-granica-s-brodanima-i-slavonskim-brodom), nisam ni slutio da će brzo slijediti nastavak, a možda i nastavci.

Istina pred kraj teksta sam naveo da je predugačak popis propuštenih i neizvršenih obećanja i zaključaka, ali to još nije bila garancija da će nastavci slijediti. No, nastavku su kumovale neke nove ‘uspomene’ s ‘fejsa’ i jedan događaj, a slobodno mogu napisati: kontinuirani događaj na brodskim mjernim postaja.

Nismo ni svjesni s kojim smo ‘igračima’ okruženi

Neki dan u arhivi s ‘fejsa’ od prije 4 godine mogli smo prisjetiti i pročitati jedan vrlo interesantan članak:

„Ekskluzivno – Rusi utajili milijune maraka poreza u Rafineriji nafte“ – što je tada prenosio SBperiskop (http://www.sbperiskop.net/biznis/ekskluzivno-rusi-utajili-milijune-maraka-poreza-u-rafineriji-nafte) iz BiH medija i nastavio dalje:

„Poreska uprava Republike Srpske otkrila je da su sva preduzeća iz Nestro grupacije – Rafinerija nafte Brod, Rafinerija ulja Modriča, „Nestro Petrol“ i „Optima grupa“ transfernim cijenama utajili više od 11 miliona KM poreza, saznaje poslovni portal CAPITAL.ba“.

U članku još je tada potpuno razumno predviđeno da „Poreska uprava Republike Srpske“ (vjerojatno) neće ništa poduzeti protiv ruskih investitora, koji su kako je navedeno „kroz brojne transakcije sa povezanim pravnim licima utajili 11 miliona KM poreza.“.

Nažalost nemamo ni mi, a vjerojatno ni odgovorne institucije u RH također nemaju informacije o tome, kako je ta ‘sapunica’ završila… No, nismo ni svjesni s kojim ‘igračima’ smo okruženi!

Tako nikako nas ne mogu začuditi neke stvari. Prvo, napr. da ni Brođani, kao i ni ostali stanovnici naše Županije, ali nitko ni u Ministarstvu zaštite okoliša poslije skoro 12 godina rada Rafinerije još uvijek ne raspolažu s planovima modernizacije i plinofikacije prekosavske Rafinerije!

Drugo, da nakon više od 11 godina agonija Brođana i svih događanja vezano za brodski zagađeni zrak, nitko dugoročno ne razmišlja o datumu: 6. prosinca 2021. godine, kada ističe petogodišnja okolišna dozvola Rafinerije nafte Brod.

Nažalost, dosada Rafinerija je dva puta bez ikakvih problema dobila ‘ekološku dozvolu’ i nova je već sigurno sada pripremljena za iduću godinu i stoji u ladici Ministarstva Republike Srpske“, budući da se očekuje njeno ’bezbolno’ produženje… Istina po ESPOO konvenciji za daljnji rad potrebna je i “suglasnost ili makar mišljenje Republike Hrvatske“, ali koga je za to briga(?)! Ne samo na bosanskoj, nego i na hrvatskoj strani.

Svrsishodnost mjernih postaja u Slavonskom Brodu

Druga ‘uspomena’ vezana je jedan za Brođane važan događaj koji se dogodio još ranije. Tako smo prije par dana u arhivama mogli pročitati informaciju od prije 6 godina:

“Građani će napokon znati što sve udišu i tko ih truje” – pisalo je tada u Večernjaku (https://www.vecernji.hr/vijesti/brodani-ce-napokon-znati-sto-sve-udisu-i-tko-ih-truje-955208).

Nažalost, (tadašnji) naslov članka je samo djelomično točan, a ne kao podnaslov: “Najvažniji podaci s pokretne postaje građanima nisu bili dostupni…”! Tu se mislilo na podatke dobivene uzorkovanim mjerenjem.

U spomenutom članku se izvještavalo o startanju i predviđanjima oko svrsishodnosti druge fiksne mjerne postaje za praćenje kakvoće zraka u Slavonskom Brodu.

“Uspostavljanjem druge mjerne postaje prikupit će se podaci nužni za izradu emisijskog inventara, na temelju kojeg će se izraditi zajednički katastar emisija. Cilj projekta koji priprema DHMZ je definiranje izvora i smjera onečišćenja, što će nam omogućiti učinkovito i ciljano donošenje mjera i strategija za poboljšanje kvalitete zraka u Slavonskom Brodu” izjavili su tada iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode.

“Dugo najavljivani dolazak nove mjerne postaje dio javnosti percipirao je kao tračak svjetlosti i barem mali korak naprijed u rješavanju ekološkog problema. Ona će (pardon, trebao je) omogućiti tzv. uzorkovano mjerenje lebdećih čestica, na osnovi kojega će se svaki sat znati odakle i u kojoj količini one dolaze te koliko one doista zagađuju zrak. Riječ je o filtrima koji se jednom u dva tjedna skidaju i čijom se analizom dolazi do podataka o tome što je i u kojem intervalu doletjelo u grad.”.

No, sve to izgleda da je bila priča, nažalost, ne samo za malu djecu… Brođani ni do dan danas ne znaju puno o pravim uzročnicima onečišćenja brodskog zraka!

Mjerni instrumenti na brodskim mjernim postajama prečesto su u kvaru

Na kraju kako smo i najavili, evo i jedan ‘friški’ događaj koji je nas Brođane pomalo zaprepastio. Neki dan je mjerna postaja na Jelasu (SB1) ove godine 4. put ostala bez mjernog uređaja za ozon (O3). O događaju mogli smo i možemo pročitati informaciju na web stranice AZO-a:

“12.08.2020 – Uređaj za mjerenje koncentracija ozona (O3) deinstaliran je radi redovnog umjeravanja te će biti vraćen u kratkom roku.“.

To je zaista nekakva čudna odluka, ali i praksa u Slavonskom Brodu jer bilo što se nelogično događa na mjernim postajama, odmah se poduzimaju ‘adekvatni’ koraci; skidanje tog ili tih uređaja… Tako, evo ove godine se već 4. put to događa s mjernim instrumentima za ozon (O3)! Slično je bilo i prošle godine, ali i prije, dok kako smo provjerili i vidjeli napr. na mjernim postajama  Zg3 i Os1 u zadnje 2 – 3 godine mjerni uređaji za ozon su godišnje jednom (iznimno možda 2 puta) bili povučeni “radi redovnog umjeravanja”!!!

U Slavonskom Brodu dana 12.08. riječ je bila (najvjerojatnije u nelogičnostima) u mjerenjima poslije ponoći, kada su mjerene više sati satne koncentracije ozona oko i iznad 110 µg/m3!!! No, u Slavonskom Brodu u večernjim satima prije tog događaja jako se osjetilo nesnosan miris, smrad kao da je riječ o paljevini plastike… Također se spremala oluja. To što mi Brođani znamo, a ostalo bi trebali reći djelatnici DHMZ-a!

No sumnjamo da će Brođani bilo što uskoro o svemu tome saznati jer Povjerenstvo za praćenje onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu u zadnjih 20 mjeseci nije ni sastajalo. Dok u DHMZ-u dosada nitko, ama baš nitko nije osjećao potrebu da informira Brođane o ‘poduzetim’ koracima!

Vjerojatno čitatelji pamte još uvijek nerazjašnjenu situaciju oko validacije podataka za ozon, o čemu smo više puta pisali… Riječ je o tome da je AZO-ova aplikacija (http://iszz.azo.hr/iskzl/podatak.htm) u Slavonskom Brodu u 2018. godini iskazala 43(!) prekoračenja ciljne vrijednosti (120 μg/m3) za ozon, a validacijom podataka došlo je fascinantnog broja 19(?), kako je i objavljeno u Godišnjem izvješću DHMZ-a o praćenju kvaliteta zraka za 2018. godinu (http://iszz.azo.hr/iskzl/datoteka?id=86724)!

“Dug i zdrav život su stvar vašeg izbora!”- tvrdi dr Elizabeth Blackburn, dobitnica Nobelove nagrade za medicinu. “Ako pratite OVA pravila, smanjili ste rizik od razvoja dijabetesa za 90 %, a rizik od srčanog udara za 80 %. Također, ovakav stil života smanjuje rizik od moždanog udara za 50 % i rizik od razvoja raka za 33 %.

Poslušajte mišljenje dr Elizabeth Blackburn, dobitnice Nobelove nagrade za medicinu 2009., o tome što izaziva najstrašnije bolesti i kako ih spriječiti.

Za početak, stručnjaci kažu da je za preranu smrt krivac genetski faktor u 10-20 posto slučajeva. A što je s ostalih 80 i 90 posto?

“To je vaša prehrana i način života! Tipičan način prehrane jedne moderne osobe zapravo je glavni krivac za preuranjenu smrt i kronične bolesti. Drugim riječima, dug i zdrav život su stvar vašeg izbora”, kaže doktorica Blackburn, australijsko-američki doktor, profesor, znanstvenik i istraživač.

Što mi to biramo svakog dana?

Kad bolje razmislimo, za mnoge od nas odgovor neće biti najpovoljniji. Pušite li? Bavite li se sportom? Prestajete li s jelom onda kada više niste gladni ili jedete dok ne pojedete sve?

To su samo neka od pitanja koja postavlja dr Blackburn i poručuje da su sljedeća pravila ključ dugog i zdravog života:

• Prestanite pušiti
• Ne prejedajte se
• Bavite se sportom bar pola sata dnevno (računa se i šetnja)
• Jedite zdravo (više voća, povrća i žitarica punog zrna, smanjite konzumaciju mesa)

Ukoliko već pratite ova pravila, dr Blackburn smatra da ste smanjili rizik od razvoja dijabetesa za 90 posto, a rizik od srčanog udara za 80 posto. Također, ovakav stil života smanjuje rizik od moždanog udara za 50 posto i rizik od razvoja raka za 33 posto.

Otkriće vrijedno Nobelove nagrade

“U svakoj stanici nalazi se 46 kromosoma. Na vrhu svakog nalazi se mala “kapica”, koja se naziva telomer. Svaki put kada se stanica podijeli, malo dio te kapice nestaje. Kada telomeri potpuno nestanu, stanica umire”, objasnila je dr Blackburn (70), koja je za otkriće telomera 2009. godine zajedno sa svojim timom dobila Nobelovu nagradu za medicinu.

Naime, oni su tijekom studije duge 5 godina otkrili da tri mjeseca prehrane bazirane na biljkama uz fizičku aktivnost može značajno povećati broj telomera. Također, istraživanje je pokazalo da se broj telomera kod onih koji nisu promijenili način života drastično i sasvim očekivano opada sa starenjem.

Od kojih bolesti ljudi najčešće umiru u modernom svijetu?

Ovo su glavne ubojice:

• Srčane bolesti
• Alzheimerova bolest
• Moždani udar
• Rak pluća

Istraživanja su pokazala da promjena načina prehrane u onaj koji preporučuje dr Blackburn drastično smanjuje rizik od navedenih bolesti, kao i da čak i mala promjena u prehrani, poput smanjenja unosa mesa, a povećanje unosa povrća, donosi značajne rezultate.

Preporuka dr Blackburn za prehranu

Što trebamo jesti svakog dana ako želimo dug život bez bolesti?

– Kupusnjače (brokula, kupus, cvjetača, prokulice, rotkvice, repa)

– Zeleno lisnato povrće (mlada zelena salata, špinat, kiselo zelje, blitva)

– Sezonsko i ostalo povrće (šparoge, cikla, slatka paprika, mrkva, kukuruz, tikvice, češnjak, gljive, crveni luk, bundeva, grašak, krumpir, rajčica)

– Mahunarke i njihovi proizvodi (grah, soja, slanutak, leća, tofu, humus)

– Bobice (grožđe, borovnice, višnje, maline)

– Voće (jabuke, marelice, avokado, banane, dinje, mandarine, smokve, grejpfrut, kivi, limun, limeta, mango, nektarine, naranče, breskve, kruške, ananas, šljive, nar)

– Sjemenke (posebno lanene sjemenke, svakog dana jedna žlica)

– Orašasto voće (bademi, kikiriki, orasi)

– Začini (kurkuma, svakog dana dodati četvrtinu žličice drugim začinima koje koristite)

– Hrana od žitarica cijelog zrna

– Voda (minimum 5 velikih čaša dnevno)

Uz ovakvu prehranu uvedite i barem pola sata bilo umjerene fizičke aktivnosti svakog dana i brzo ćete vidjeti nevjerojatne rezultate.

Ne djeluje teško – izbor namirnica je zaista velik, a u fizičke aktivnosti računa se i lagana šetnja.

atma

Pobjednici ne podnose pravdu jer kvari pobjedničko raspoloženje. Nema smisla slaviti ratne pobjede ako se na taj način njeguje kultura rata, produbljuju ratne traume, održavaju stara i potiču nova neprijateljstva. Ima smisla jedino žaliti za ratnim žrtvama i kajati se zbog vlastitih zločina.

Odlaskom u Knin na proslavu 25. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja, Boris Milošević, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, dobio je uglavnom simpatije u hrvatskoj javnosti i među Hrvatima općenito, ali je istodobno na sebe navukao gnjev mnogih svojih sunarodnjaka. Pravdajući svoj postupak, Milošević je izjavio da „želi da se prekine spirala mržnje kako se užasi rata nikada više ne bi ponovili“ i da svoj odlazak u Knin „smatra zalogom za budućnost“. Društvo je, smatra Milošević, „sazrelo da čujemo jedni druge i poštujemo jedni druge bez obzira na nacionalnost“. Da hrvatsko društvo, kao i druga balkanska društva, nije sazrelo i da mnogi ne dijele Miloševićeve stavove, vidjelo se i na sam dan proslave, kad su pripadnici HOS-a, samo nekoliko metara udaljeni od glavne pozornice uzvikivali Za dom spremni.

Političkim predstavnicima srpskog naroda u Srbiji i Bosni i Hercegovini i općenito Srbima na ovim prostorima, Miloševićev se postupak nije nimalo svidio, a srpski mediji su ga gotovo jednoglasno proglasili izdajničkim. Oglasio se i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej kazavši da Srbi Oluju „obeležavaju kao tragediju, a braća Hrvati kao najveći trijumf u svojoj istoriji“. Vojno-redarstvena operacija Oluja je doista velika tragedija srpskog naroda, ali ona je posljedica velikosrpske politike koju je podržavala i Srpska pravoslavna crkva. Patrijarh Irinej često govori o stradanjima srpskog naroda, ali je uglavnom bešćutan kad je riječ o stradanjima drugih i ravnodušan prema zločinima koje su počinili pripadnici srpskog naroda. Patrijarh primjerice rado slavi krsne slave Republike Srpske, unatoč tome što je nastala na tragediji bošnjačkog i hrvatskog naroda, i što su zločini počinjeni na njezinom teritoriju, daleko brojniji i strašniji nego što je to slučaj s Olujom.

Organizatori i akteri ovogodišnje proslave Oluje su pomirljivo govorili, spomenute su i žrtve srpskog naroda, pa su neki u tom vidjeli naznaku boljih hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj, a onda i u cijeloj regiji. Takvih euforičnih najava pomirenja bilo je i u prošlosti, ali od njih konkretno nije bilo ništa. Formalna i deklarativna spremnost na praštanje i pomirenje su na ovim prostorima u pravilu obrnuto proporcionalne političkoj volji i raspoloženju posvađanih naroda da do toga doista i dođe.

Ovogodišnja proslava Oluje nije prošla bez reakcija ni u Bosni i Hercegovini. Politički predstavnici Republike Srpske su govorili o zločinima počinjenim nad srpskim narodom, prešućujući pritom zločine velikosrpske politike u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Politički predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata su slavili što je predsjednik Milanović odlikovao i postrojbe HVO-a koje su sudjelovale u operaciji Oluja. Nije im pritom nimalo zasmetalo što je jedno od odlikovanja primio i general Zlatan Mijo Jelić koji je optužen za ratne zločine nad Bošnjacima. To je izazvalo reakcije bošnjačkih političara, na što je predsjednik Milanović, bahato i arogantno, izjavio da mu se „fućka“ za reakcije iz Bosne i Hercegovine, čime je dodatno uvrijedio i ponizio Bošnjake. No, ni bošnjačka strana u ovom slučaju nije vjerodostojna jer ni njoj nisu strana odlikovanja optuženika za ratne zločine ili postavljanje ljudi sumnjive ratne prošlosti u državne službe kao što je slučaj primjerice sa sadašnjim ministrom sigurnosti Selmom Cikotićem zbog čega negoduju bosansko-hercegovački Hrvati.

„Pravda uvijek bježi iz pobjedničkog tabora“, zapisala je svojevremeno francuska filozofkinja Simone Weil (1909.-1943.). Ako ta konstatacija i ne vrijedi za sve pobjednike, vrijedi svakako za balkanske narode i njihove ratne pobjede i odnos pobjednika prema poraženima. Ondje gdje Hrvati slave, kao što je to slučaj s Olujom, poraženi Srbi, i oni koji s ratom i velikosrpskom ideologijom nemaju nikakve veze, moraju ponizno i pognutih glava šutjeti, pa čak se i pridružiti proslavi kako bi sa sebe skinuli antihrvatsku, velikosrpsku i srbočetničku stigmu. Isto je i na drugim stranama i dok je god tako balkanski narodi neće izaći iz začaranog kruga ratnih pobjeda i poraza i to ne može dovesti do pomirenja o kojem se tako često govori na ovim prostorima.

To navodno „hrvatsko-srpsko pomirenje“ komentirao je i poglavar Islamske zajednice u BiH, reis Husein ef. Kavazović. U svom priopćenju reis Kavazović pozdravlja mirovne inicijative između Hrvatske i Srbije (ostaje nejasno o kakvim je to mirovnim inicijativama riječ?), ali i poručuje da bi u te procese trebalo uključiti i predstavnike BiH i Bošnjaka. Pritom „poziva sve one koji idu u smjeru pomirenja da računaju da bilo koji razgovori o zdravim odnosima na Balkanu ne mogu proći bez BiH i onih bez kojih se u Bosni ništa riješiti ne može“. Vrijedi ipak zabilježiti ove reisove riječi jer su u prošlosti politički dogovori dviju strana iz srpsko-hrvatsko-bošnjačkog političkog trokuta u pravilu bili štetni i pogubni za treću stranu.

Reis Kavazović u svome priopćenju naglašava da su dva osnovna temelja učinkovitih pomirenja – istina i pravda. Najveći problem u odnosima ovdašnjih naroda i jest u tome što svatko ima svoju istinu, a te istine su uglavnom međusobno suprotstavljene, pa i isključive, i najčešće se ne vode principima pravde. Da istina i pravda ne idu uvijek zajedno, primijetio je i Nietzsche kad je pišući o štetnim, bolesnim i razornim učincima historije za život i posvuda prisutne „historijske groznice“ konstatirao da „samo ukoliko istina ima bezuvjetnu volju biti pravednom, samo tada ima nečega velikog u tom posvuda tako nemisaono glorificiranom nastojanju za istinom“.

Hrvatska istina o Oluji, Plenkovićevim riječima kazano, sastoji se u tome da je ta akcija bila „pravno legitimna, vojno neizbježna i politički nužna“, da je njome oslobođen veliki dio okupiranog dijela Hrvatske i da je zaustavila rat i spriječila nove zločine u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. Za srpsku stranu Oluja je prokleta riječ i metafora za stradanja srpskog naroda devedesetih godina u Hrvatskoj i taj se stav vjerojatno neće promijeniti sve da Plenkovićev politički partner Milošević nagovori sve preostale Srbe u Hrvatskoj da dođu na obilježavanje Oluje.

Trijumfalističke proslave ratnih pobjeda, a tako svoje ratne pobjede obilježavaju balkanski narodi, čak i onda kad su vojne operacije obrambenog i oslobodilačkog karaktera, ne doprinose pomirenju. Takve proslave se najčešće politički zloupotrebljavaju za potrebe dnevne politike i zamagljuju pogled prema tuđoj patnji. Najstrašnija perverzija ljudskog zla, i individualnog i kolektivnog, i na strani pobjednika i na strani poraženih, počiva na ravnodušnosti prema vlastitom zlu sve do njegova poricanja. Istodobno, na pretrpljenim nepravdama izrastaju i održavaju se ideologije zlopamćenja.

Za pravdom žude poraženi. Pobjednici ne podnose pravdu jer kvari pobjedničko raspoloženje. Nema smisla slaviti ratne pobjede ako se na taj način njeguje kultura rata, produbljuju ratne traume, održavaju stara i potiču nova neprijateljstva. Ima smisla jedino žaliti za ratnim žrtvama i kajati se zbog vlastitih zločina.

tacno

Razgovaram s Aleksandrom Špitulom, glazbenikom i izvođačem.

Predstavi nam se.

Pa ja bih Aleksandra predstavio kao jednog opuštenog, emotivnog, zabavnog momka iz “komšiluka”. Volim muziku, što se i vidi, volim društvo, dobar smisao za humor i putovanja.

Rođen sam u Njemačkoj u Minhenu gdje sam bio do svoje šeste godine, a onda sam se s obitelji doselio u Bosnu, u Prnjavor.

Tu sam odrastao, školovao se, počeo baviti muzikom i svime što me dovelo do ovog što sam danas i što želim biti u budućnosti.

Kako je počela tvoja karijera?

U suštini je počelo u 1. razredu srednje škole. Nosio sam dugu kosu, bio “okovan” lancima i ogrlicama. Tada u svom tom mom buntu, tekstovi i pjesme, bile su moj način izražavanja. Ljubav prema gitari javila se par godina ranije, kada je moja starija rođakinja počimala svirati gitaru, a ja sam ju zadivljeno promatrao. Ona mi je poklonila prvu gitaru i tako se rodila ta ljubav.

A karijera… ako se tako može nazvati, počela je iznenada, kada sam svoje radove krenuo pokazivati drugima, upoznavati ljude iz tog svijeta i shvatio da bi sa svijim talentom trebao u javnost.

Naziv tvoje prve pjesme je “Pokreni se” i ona ima motivacijski tekst, što te navelo da tako nešto napišeš i snimiš?

Da. “Pokreni se” je tekst koji je nastao prije10 godina, a sada kada je krenulo sve ovo sa Coronom, pandemijom… ljudi si počeli masovno padati u depresiju zbog novonastale situacije i baš to me je potaklo da izvučem svoj tekst iz “naftalina”, jer je sada pravo vrijeme za nešto ohrabrujuće. Uspostavilo se da je to bio dobar potez, bar što se tiče publike do koje je pjesma do sada došla.

Što je ono što pamtiš kao najljepše u svom stvaralaštvu?

Moja karijera tek počinje, tako da nemam još velikih iskustava i anegdota, ali ima nešto što bi pomenuo… Prnjavor, iako mala opština, prepun je dobrih i kvalitetnih muzičara. Ponosan sam na toliki talenat u svom gradu. Nije bilo lako upasti u toliki broj već uigranih muzičara i pojaviti se iz vrdra neba. Očekivao sam podmetanje noge, ali me iznenadila harmonija među kolegama. Naišao sam na podršku svakog od njih. Drago mi je što sam kroz ovo što radim upoznao odlične saradnike i stvorio tim ljudi oko sebe, što je na kraju preraslo i u prijateljstva. Sponenuo bih ljude iz tima “Megaton” i ” DjukicPhotography”.

Imaš li uzore s glazbene scene?

Previše je dobrih i kvalitetnih muzičara da bih ja izdvojio uzorem… Kada sa počinjao pisati tekstove, mnogo sam slušao Riblju Čorbu, tako da je to dosta utjecalo i na moj način pisanja. Osim ratnih i posljeratnih tema, taj me dio nikada nije zanimao, ljude nikada nisam svrstavao po naciji ili vjeri.

S kim bi od poznatih volio surađivati?

Neka moj odgovor na ovo pitanje bude da bih surađivao sa svima koji se bave kvalitetnom muzikom i čiji stil se poklapa sa mojim stilom.

Što smatraš da čovjek treba imati da bi bio dobar glazbenik?

Ovisi čime se konkretno bavi u muzici. Ako je samo izvođač onda mora imati emociju i dobar vokal, a ako je tekstopisac mora imati maštu i smisao za takav način izražavanja. Talenat i emocija su presudni kao i upornost i rad. Da bi muzičar bio uspješan, potrebni su mu i mediji, reklame i sponzorstva.

Pomaže li ti dar pjevanja u udvaranju djevojkama?

Iskreno da ti kažem, svakakvih uleta sam se  načitao od kako mi je pjesma izašla.

Nemoj me pitati da ti nešto od toga ispričam jer bi netko mogao da se pronađe pa da me proganja, haha. Uglavnom, rekao bih da djevojkama prija kada se netko bavi ovim poslom, a da li meni konkretno pomaže, ne. Jer ja sam jednu djevojku osvojio, meni najbolju i nadam se da više neće biti potrebe za osvajanjem drugih djevojaka.

Iz predhodnog odgovora zaključujem da si sretno zaljubljen, da li je to i izvor tvoje inspiracije?

Da. Moje srce je osvojeno. Inspiraciju crpim iz svega oko sebe, zavisi kojom temom se u tom trenutku i toj pjesmi bavim. Ako je tema ljubav, to je glavni izvor!

Koji su tvoji planovi?

Osim što pišem pjesme sebi i komponujem sebi, isto to sam počeo raditi i za druge. Što se tiče žanra nisam orijentisan samo na svoj pravac muzike, kada radim za druge, nego sam otvoren za sve. Osim što ću se maksimalno posvetiti svojim pjesmama i pronociji istih, plan mi je da me ljudi, muzičari upoznaju i kao tekstopisca od kojeg mogu naručiti tekst. Najesen izlazi par novih pjesama i spotova.

Kako okolina reagira na tvoj rad?

Spomenuo sam već pjesmu “Pokreni se” koja je naišla na jako pozitivne komentare, također i od ljudi koji ne slušaju rock muziku. Za sada sam zadovoljan i ja i okolina. Vidjet ćemo za dalje, jer tek planiram da ih bombardujem pjesmama.

Napiši nam nekoliko stihova koji ti trenutno padaju na um…

 Nisu svi novinari ološ

Kao što mislite vi

Tu je divna Dajana Mikloš

Da im prosjek popravi!

Evo nešto što mi je upravo palo na um, ako ikada budeš radila pjesmu o sebi, pokloniću ti jedan tekst.

Osim što si glazbenik ti si i šef kuhinje, može li se od tebe dobiti neki dobar recept?

Ljud koji me ne poznaju privatno, već samo kroz muziku, me znaju tu informaciju. Radim  na poziciji šefa kuhinje, to mi je trenutno primarni posao i izvor prihoda.

Ne mogu reči da ne volim taj posao koliko god gastronomija stresna bila, kuhanje je također kreativnost i talenat, tako da me i to, također ispunjava. A što se tiče recepta, dobar kuhar svoje recepte ne dijeli tek tako, hehe, no ako ti nekada zaškripi da ti treba recept da bi iznenadila partnera ili porodicu, na raspolaganju sam da ti dam nešto iz svoje zbirke. Šalu na stranu, neka za publiku ipak budu tekstovi i pjesme, a jela i specijalitete mogu svi probati u restoranu u kojem radim. Vrlo rado ću ih dočekati pa se možda tu i dogovorimo oko recepta.

Što misliš o glazbenoj sceni na Balkanu i da li ćeš se u svom narednom stvaralaštvu bazirati na stvaranje glazbe u našim krajevima  ili svoj dar kaniš plasirati u inostranstvu, gdje trebutno i radiš?

Balkanska scena je burna. Svašta se dešava! Svako vrijeme ima svoju popularnu muziku, meni je žao što nisam odrastao u vremenu Beatlesa i Rolling Stones. Nemam ništa protiv nijednog žanra, u svakom žanru ima kvalitetne muzike. Podržavam svačiji trud i rad. Žao mi je što se pop i rok muzika u našim krajevima toliko “ugasila”, ali dobro, važno da još ima kvalitetne muzike u svim žanrovima, tako da sam u suštini zadovoljan scenom.

Svoj rad ću ipak plasirati u našim krajevima. To je ono što sam ja. Inostranstvo nam je svima “nužno zlo”, tačnije, novac. Neka moj rad ostane našim ljudima i našim krajevima.

Sigurna sam da vas je ovaj mladi umjetnik osvojio, nasmijao i dirnuo. Više o njegovom radu i sami možete pogledati na facebook i instagram nalogi pod njegovim imenom. Puno uspjeha mu želim, a njegov rad nastavit ćemo i pratiti.

Na 30. godišnjicu ‘balvan-revolucije’, koja je najavila eskalaciju nasilja, u Novostima rekonstruiramo tadašnju spiralu straha i međusobnih optužbi. Dok su rijetki mirotvorci činili sve što su mogli da se izbjegnu oružani sukobi, dominantna srpska i hrvatska politika stavile su Srbe u Hrvatskoj između čekića i nakovnja, od čega se do danas nisu oporavili

U ponedjeljak 17. kolovoza bit će točno 30 godina otkako su se na cestama u okolici Benkovca i Knina pojavile prve barikade od kamenja ili debala. Iako je to bio samo jedan u nizu događaja koji su te 1990. izazivali sve jaču eskalaciju, upravo je ‘balvan-revolucija’ – kako su hrvatski mediji nazvali blokiranje cestovnih i željezničkih komunikacija usred turističke sezone – simbolički najavila da sukobi u Hrvatskoj i Jugoslaviji neće ostati samo na retoričkoj razini. Među te događaje svakako treba ubrojiti nacionalističku euforiju koja je zahvatila Hrvatsku nakon što je na izborima tog proljeća vlast osvojio HDZ – i koja dijelom jest bila odgovor na prethodno Miloševićevo ‘događanje naroda’, odnosno nacionalističku mobilizaciju koju je predsjednik predsjedništva SR Srbije instrumentalizirao ne bi li ostvario hegemoniju u Jugoslaviji nauštrb ostalih naroda i republika. Treba ubrojiti i HDZ-om vođen početak preimenovanja imena ulica i trgova koja su asocirala ne samo na komunizam, nego i na NOB i na zajedničku prošlost Hrvata i Srba. Potonje se time simbolički isključivalo iz Hrvatske, mada ih je u zemlji 1991. živjelo 581 tisuća, uz dodatnih 106 tisuća Jugoslavena. Tu su, dakako, i amandmani na hrvatski Ustav iz srpnja kojima je proglašena državna suverenost Hrvatske, a ćirilici promijenjen ustavni status, najave o redefiniranju statusa Srba u Hrvatskoj i ukidanja njihove formalne potpune ravnopravnosti, kao i puzajuće pripuštanje ustaštva u javni prostor – od famozne Tuđmanove izreke o karakteru NDH nadalje – što je probudilo traume i strah srpskog stanovništva od ponavljanja 1941.

Za mnoge Srbe u Hrvatskoj prvi mitinzi koji su ih uznemirili bili su oni HDZ-ovi, a ne Miloševićevi, pa su svoje prihvaćanje srpskog nacionalizma shvaćali tek kao reakciju na onaj hrvatski, govori Nikola Vukobratović

Na sve je to vodstvo Srpske demokratske stranke odgovorilo nizom nepametnih, opasnih, pa i ilegalnih te destruktivnih poteza – od osnivanja ‘Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like’ 6. lipnja 1990., preko donošenja ‘Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda’ koju je donio ‘srpski sabor’ u Srbu 25. srpnja, pa do raspisivanja monoetničkog referenduma o autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj, zakazanog za 19. kolovoza. Upravo su protivljenje republičkih vlasti referendumu i pokušaj republičkog MUP-a da oduzme oružje rezervnog sastava policije iz postaja u Kninu, Obrovcu i Benkovcu poslužili kao okidač za pobunu koju je predsjednik SDS-a Jovan Rašković nazvao ‘ustankom bez oružja’. Rašković je i sam i te kako galvanizirao srpski nacionalizam: u dugom nizu istupa spomenimo tek da je prilikom tadašnjeg obilježavanja Dana ustanka rekao da ustanak ‘nije podigla nikakva politička partija, već srpski narod’. Time je redizajnirao čitavu socijalističku i antifašističku interpretaciju tog događaja u proteklih pola stoljeća. ‘Bio je to’, piše profesor Drago Roksandić, ‘osobni poklon dr. Raškovića dr. Tuđmanu’. No Raškovića su uskoro odmijenili još radikalniji, poput tadašnjeg legalno izabranog predsjednika Skupštine općine Knin, Milana Babića, koji je tog 17. kolovoza uslijed ‘neposredne ratne opasnosti’ proglasio izvanredno stanje.

– Događaje u Hrvatskoj 1990. i 1991. najsažetije se može opisati kao začarani krug uzajamnog straha. Nakon što je HDZ osvojio vlast, republičke su se vlasti bojale da im savezni represivni aparat neće dozvoliti da tu vlast provode. Zato su krenuli u paralelnu čistku ‘sumnjivih’ i masovnu regrutaciju svojih kadrova u republički državni aparat. Da stvar bude gora, te su čistke i regrutacije otvoreno legitimirali etničkim i političkim revanšizmom. ‘Previše je Srba ovdje i ondje’ bila je mantra čak i kad je bila sasvim neutemeljena. To je vjerojatno najpogubnije bilo u policiji, jer je izazivalo najviše straha od nasilja – kaže za Novosti Nikola Vukobratović, povjesničar iz Arhiva Srba u Hrvatskoj.

Dodaje kako su i oni HDZ-ovci koji nisu jedva čekali izbijanje rata smatrali opravdanim naoružavanje vlastitih stranačkih aktivista, a za slučaj sukoba sa saveznim vlastima. Pri tom, kaže, neki u republičkoj vlasti nisu razumjeli, a većina naprosto nije marila za činjenicu da sve to izaziva strah i paniku među Srbima u Hrvatskoj. S druge strane, odgovoriti na pitanje ‘tko je prvi počeo’ gotovo je nemoguće.

– Jedini mogući odgovor je ‘kako za koga’. Naravno, Miloševićev mitingaški pokret započeo je u Srbiji već kasnih 1980-ih, a svoje je ograničene odjeke imao i među Srbima u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalizam sigurno nije nastao tek kao reakcija na to, jer je itekako bio prisutan i ranije, ali su događaji u Srbiji svakako pomogli njegovom širenju. Istovremeno, za mnoge Srbe u Hrvatskoj prvi mitinzi koji su ih uznemirili bili su oni HDZ-ovi, a ne Miloševićevi, pa su svoje prihvaćanje srpskog nacionalizma shvaćali tek kao reakciju na onaj hrvatski – nastavlja sugovornik Novosti.

Posljedica svega toga bila je da se mnogima na obje strane ‘ono što je de facto pristajanje uz ekstremni nacionalistički projekt moglo činiti tek kao najpraktičnije i najsigurnije rješenje za neposrednu budućnost’.

Jedan od apsurdnih momenata bio je fakt, piše Roksandić u iznimno detaljnom i promišljenom tekstu ‘Srbi u Hrvatskoj (1989-1991): Između lojalnosti, neposlušnosti i pobune’, da je barometar hrvatsko-srpskih odnosa postala Kninska krajina, ‘epicentar srednjovjekovnog hrvatstva, naseljena velikom većinom srpskim stanovništvom’, dok je istovremeno ‘više hrvatskih građana srpske nacionalnosti živjelo u Zagrebu nego u Kninu’. Štoviše, u općinama koje su prve formirale neku vrst autonomije živjelo je pukih petnaestak posto Srba u Hrvatskoj.

– Pokušaji da se problem statusa Srba u Hrvatskoj riješe teritorijalizacijom i separacijom nisu mogli donijeti nikakve pozitivne rezultate. Ovako kako su provedeni do kraja 1991., protjerivanjem i masovnim zločinima nad Hrvatima, predstavljaju katastrofu za oba naroda. U tom je smislu politika krajiškog rukovodstva svakako odgovorna za patnje prvo Hrvata, a onda i Srba na tom području – objašnjava Vukobratović.

Za Srbe u Hrvatskoj iskustvo ostavljenosti od strane SDP-a, stranke preko koje su decenijama ostvarivali svoja politička prava, bilo je iznimno traumatično i o tome sam čuo mnogo gorkih riječi, kaže Milorad Pupovac

Naredne su godine pokazale da strah Srba od brojnih etnički motiviranih zločina i protjerivanja nikako nije bio bezrazložan, mada strah od novog genocida sigurno jest bio pretjeran. Pa ipak, odluka o uzimanju oružja u ruke zasigurno je bila fatalna pogreška. Sveučilišni profesor Jovan Mirić je u to doba grupi srpskih političara iz Like poručio: ‘Gledajte, ljudi, sve možete, ali ne smijete uzeti oružje u ruke. Ako to uradite, učinit ćete najveću uslugu proustaškim snagama u hrvatskoj politici. Samo bez oružja morate upotrijebiti sva sredstva građanskog otpora, neposlušnosti.’ Činjenica je i da je HDZ-ova vlast ipak – doduše nevoljko i neiskreno – pristala na garancije za Srbe u zamjenu za međunarodno priznanje. Istovremeno, HDZ je nesumnjivo težio marginalizaciji srpskog stanovništva, a neki potezi upućuju i na to da se rat nastojalo i otvoreno provocirati.

Uzajamna dinamika radikalizacije s obje strane situaciju je činila sve težom i opasnijom, sve do točke bez povratka. Pri tom su ideologije hrvatskog i srpskog nacionalizma bile složne što se tiče nemogućnosti zajedničkog života.

– Osnovni motiv našeg tadašnjeg političkog djelovanja bio je pokušaj da se sukobi zadrže na političkoj razini, da ne prerastu u rat. Krenuli smo u obilaske sredina kao što su Knin, Obrovac, Benkovac, Gospić, Vrginmost i niz drugih mjesta. Pokušavali smo razgovarati sa stranačkim vođama, od Jovana Raškovića do Franje Tuđmana. Međutim, shvatili smo da većina dominantnih aktera i s hrvatske i sa srpske strane, svatko zbog svojih ciljeva, zapravo doprinosi radikalizaciji stanja u Hrvatskoj. Time su dominantna srpska i hrvatska politika Srbe u Hrvatskoj stavile između čekića i nakovnja, od čega se u praksi do danas nismo oporavili – kaže za Novosti predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.

U to je doba Pupovac u okvirima Demokratskog opozicijskog foruma i Srpskog opozicijskog foruma ustrajno i zajedno s nizom istaknutih intelektualaca i aktivista – poput Žarka Puhovskog, Zorana Pusića ili Nikole Viskovića obilazio krajeve s većinskim srpskim stanovništvom – ‘enormna energija koja se ulagala može se objasniti samo motivacijom da se učini sve kako bi se spriječio rat’. Međutim, u situaciji u kojoj je, dodaje, dio aktera s obje strane čak i otvoreno govorio što se sprema ljudima koji su imali tu nesreću da na određenom području postanu manjina, svi napori ispostavili su se uzaludnim.

Premda su dominantni akteri događaja koji su doveli do tragedije u Hrvatskoj bili HDZ i SDS, pogrešno bi bilo zanemariti veličinu promašaja i bijega od povijesne odgovornosti SDP-a, odnosno tadašnjeg Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena. Na izborima 1990. u Sabor su na listi te stranke izabrana 24 zastupnika srpske nacionalnosti. Konzervativno-nacionalistički SDS osvojio je svega pet mandata, no ne samo da je pretendirao da govori u ime svih Srba, nego je u toj ambiciji bio podržavan i od strane HDZ-a. Naime, SDP–SKH je, piše Roksandić, nužno bio ‘remetilački faktor’ za nove dominantne politike na obje strane: ‘Ključno je bilo pitanje što će oporbeni SKH–SDP kao cjelina i posebno njegovo srpsko članstvo i biračko tijelo moći izdržati i – učiniti. SKH–SDP nije izdržao kao stranka hrvatsko-srpske koalicije u višestranačju.’

– Unatoč početnim nastojanjima, SKH je u Hrvatskoj razmjerno brzo pristao na nacionalni program kakav je zacrtao HDZ. Naravno, razlike postoje. SDP je s jedne strane vodio egzistencijalnu bitku, a s druge strane nastojao je korigirati ekstremne elemente dominantnog nacionalnog programa. Međutim, za Srbe u Hrvatskoj to iskustvo ostavljenosti od strane stranke preko koje su decenijama ostvarivali svoja politička prava bilo je iznimno traumatično i o tome sam čuo mnogo gorkih riječi – reći će na tu temu Pupovac.

Cjelovita priča o uzrocima katastrofe koja se 1990. počela ubrzano odvijati i čije posljedice još i te kako osjećamo svakako je bitno složenija te je ovo tek površna skica. Sigurno je da su politike koje su smatrala da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti zajedno rezultirale golemom ljudskom cijenom.

portalnovosti

Ivica Dačić, saznajemo iz RTS-ovog magazina Oko, smatra da svi Srbi trebaju biti jedno političko tijelo i misliti jednom glavom, po mogućnosti njegovom. No ta glava nije od velike pameti. Gola logika tjera nas na pitanje bi li, prema Dačiću, po tom modelu trebali misliti i svi drugi narodi, npr. kosovski Albanci?

TV Minijature: Mirko Ilić, RTS, 3. kolovoza, 7:45

Mirko Ilić je najznačajniji Ilić istoka nakon Iljiča Uljanova! Njegove naslovnice, od Danasa preko Poleta do Timea (gdje je bio umjetnički direktor) i Newsweeka, njegov vizualni jezik – koji ima to svojstvo da najsloženije relacije svjetske ekonomije, politike ili geostrategije prevodi u jednostavne, dojmljive i razumljive slike – zaslužuju dubok naklon. U kratkom razgovoru s Ilićem, odrađenom na marginama beogradske izložbe, čuli smo dosta zanimljivih ocjena. Ovaj živući klasik predstavio se kao Balkanac koji ima samo američko državljanstvo i čovjek koji – kad misli o našim temama – razmišlja ‘na hrvatsko-srpskom’, a kad misli globalno, misli na engleskom. U oba slučaja, misli pametno. Malo je blaziran, ali ne smeta. Ilić je dijete vojnog lica, od malena je živio kozmopolitizam. ‘Djeca vojnih lica’, rekao je Ilić, ‘obično su postajala ili kriminalci ili umjetnici, na sreću više je ovih drugih’. Bogu hvala. U lokalnoj povijesti zauvijek će ostati njegov omot LP-a Prljavog kazališta iz 1979, jedini uz Bijelo dugme koji će pobijediti smrtnost, a njegovih 38 djela nalazi se u MoMA-i, uz sve ostalo što sad ne možemo ni spomenuti.

Sve što valja smo izvezli (Tesla, Pupin, Ilić, Đikić), mada ne valja sve što smo izvezli (Yugo 45). Kako god bilo: danas više ne izvozimo ništa osim ljudi, odnosno, kako bi Ranko Marinković rekao, ‘čovjetine’. Zato sve uvozimo, čak i zabavni šou Volim Hrvatsku je licenca…

Oko Magazin, RTS, 5 kolovoza, 18:00

Ivica Dačić, saznajemo iz magazina Oko, smatra da svi Srbi trebaju biti jedno političko tijelo i misliti jednom glavom, po mogućnosti njegovom. No ta glava nije od velike pameti. Gola logika tjera nas na pitanje bi li prema Dačiću, po tom modelu – koji manjine pretvara u ‘korozivni element’ i onemogućuje im suživot s većinom – trebali misliti i svi drugi narodi, npr. kosovski Albanci? Sandžački Bošnjaci? Vojvođanski Mađari? Ili je ‘sabornost’ koja nadilazi granice država rezervirana samo za nebeski narod? ‘Mislim da je potrebno dobro promisliti o pitanjima koja se tiču srpskog naroda u cjelini’, rekao je Dačić, osuđujući odlazak Borisa Miloševića u Knin.

Milorad Pupovac podsjetio je ovog vječnog ‘dobrovoljnog davatelja tuđe krvi’ kakve je posljedice devedesetih imalo ‘promišljanje srpskog naroda u cjelini’. ‘Boris Milošević nije ništa legitimirao, slavio ništa nije. Legitimirali su oni koji našim ljudima nisu ostavili mogućnost izbora. Mojoj obitelji, mome ocu, mojoj braći, mojim rođacima’ rekao je Pupovac u vrlo emotivnom istupu. ‘Ne mogu razumjeti da mene optužuju da napadam Beograd i Srbiju zato što kritiziram politiku koja nije bila dobra za Srbe ni za Srbiju. Kada slušam kako nam se dijele lekcije, kao što su nam znali dijeliti u različitim razdobljima, a posebno devedesetih, kad smo govorili da se to neće dobro završiti, da se politike koje je vodio srpski narod tada neće dobro završiti i da će se sručiti najprije na Srbe u Hrvatskoj, čini mi se da bi netko htio sve to ponovo sručiti protiv Borisa Miloševića’, rekao je Pupovac.

Pero Lađević pokušao je, trezveno i pomirljivo, objasniti Ivici Dačiću neke elementarne stvari, ali mali se Sloba nije dao krstiti. Voditelj, odveć pitom prema agresivnom nacionalizmu, Dačića je trebao priupitati kako bi nazvao odlazak Hrvata i Bošnjaka iz Bosanske Posavine, Krajine, Hrvata, Mađara i Nijemaca iz Baranje, Vukovara, Slunja, Knina, Bošnjaka iz Srebrenice, Podrinja, Goražda. Što je to bilo, turizam ili etničko čišćenje? Valja podsjetiti da su ‘92., stvarajući ‘koridor’ koji spaja Srbiju i Banja Luku, Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Posavine, kuće su im spaljene do temelja a lokalni su Srbi pjevali: ‘Oj Hrvati, alaj ste bedaci, nama Bosna a vama Bosanci’. Što je to bilo? Oda radosti? Tko je milicajcu Martiću dao da ‘stvara državu’? Zašto su ubijeni pacifisti poput Dmitra Obradovića, a na Kordun slani zlotvori poput Arkana? Zašto su etnički čišćene sve teritorije na koje su došle srpske jedinice? I tako dalje, i tomu slično. Te bi teme Srbija trebala otvoriti, ali ih ne otvara.

RTS, 5. kolovoza, 19:30

Bilo bi sjajno kad bi Dnevnik RTS-a na ovaj dan pročitao barem fragmente pokajničkog pisma Milana Babića, bivšeg člana CK SK Hrvatske a potom lidera krajiških Srba, ali kako Dnevnik to nije učinio, fragment objavljujemo mi. To nije bila molba za pomilovanje, to je bila molba za oproštaj grijeha. Babić se, naime, ubio: njemu je pomilovanje bilo nepotrebno.

‘Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude’, napisao je Babić.

‘Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje sudjelovanje u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada trebam da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge. Mogu se samo nadati da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili.

Shvatio sam da nam neprijateljstva i podijeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.

Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam sudjelovao…’

Divlji anđeli, Klasik TV, 6. kolovoza, od 11 do 24

Već prvi kadrovi Divljih anđela Fadila Hadžića (1969.) pokazuju moderan filmski jezik: cijela uvodna sekvenca osmišljena je kao strip. Hadžić se oslanjao na francuski novi val, išao u korak sa svijetom. Klasik TV danas služi kao nadomjestak Kinoteke, one ustanove u koju su mladi filmofili hodočastili sedamdesetih i osamdesetih, uživajući u filmovima koje drugdje nisu mogli vidjeti. Divlji anđeli i danas se lako i tečno gledaju, kao akcijski film sa hrpom mladih, zgodnih ljudi (Igor Galo, Neda Arnerić, Božidar Orešković, Mladen Crnobrnja, Relja Bašić) a mi podsjećamo kako je Fadil Hadžić čovjek velikog djela koji je pokrenuo Kerempuhovo vedro kazalište (kasnije: kazalište Komedija), BIS teatar, osnovao Zagrebačku školu crtanoga filma, bio jedan od pokretača Festivala animiranoga filma i Festivala igranoga filma u Puli. Taj slikar prvi je osmislio grafički izgled dnevnog lista Vjesnik, jedan je od osnivača Jadran filma, pokrenuo je časopis Oko, stvorio Telegraf, bio glavni urednik Vjesnika u srijedu. Doveo ga je do astronomske naklade. Kao likovni umjetnik i akademski slikar priredio je više od sto samostalnih izložbi. U kazalištima je igrano 65 njegovih komedija. Snimio je 23 igrana filma a Divlji anđeli, ne najbolji među njima, i danas se vrti na ekranima i olakšava nam preživljavanje ovih nevremena.

portalnovosti

Uspomene održavaju prošlost na životu. A oni koji ne pamte prošlost, kaže Santayana, osuđeni su je ponavljati. Stoga je, parafrazirajmo, ponavljanje prošlosti majka Gluposti. Uspomene drže na okupu pokidane komadiće odživljenog, one su duševni rekonstruktori prijeđene etape na stazi ljudske egzistencije. Uspomene su preostali naseljeni otoci u okruženju spaljenom zemljom kojom su prošli jahači Prolaznosti. Uspomene su jamci mentalnog jedinstva. Uspomene su čuvari osobnosti i identiteta. Uspomene na uspomene garantiraju neprekinutost spirale samopromatranja kao uvjeta opstojnosti čovjekovog  ja. Povijest uspomenâ uspomene su same.

Imati uspomene dokaz je da smo živjeli sa sviješću o kretanju kroz prostor i vrijeme, da to kretanje ima svoj početak i kraj, da smo (bili) raspoznatljivi kao ljudska neponovljivost, da to putovanje ima smisla, svrhu i cilj. Uspomene su, prema tome, sjećanje na sebe u datim okolnostima. A sjećanja su “tragovi pamćenja” doživljaja, opažanja i ponašanja, tragovi obojeni emocijama ugode ili neugode, tragovi kojima obnavljamo sadržaj  osobne prošlosti. Uspomene su, besumnje, čovjekova nužnost i potreba. S obzirom da se, s jedne strane, ljudi boje nestanka uspomena kao amalgama njihovog moralnog i duhovnog integriteta, i da, s druge strane, svjesno žele postupati dosljedno i u skladu s vlastitim ishodištima i vlastitim zakonima gibanja, jer tako sigurnije stižu na životna odredišta, mnogi svoj životni prostor natrpavaju “dragim predmetima” koji su zaslužni za formiranje uspomena ili koji su u izravnoj konekciji s uspomenom kao slijedom događaja što urezuju se u našu osobu. Drugi, koji, pak, osim takvog mara skupljanja svjedočanstava o sebi i “združenom ljudstvu”, imaju i sposobnost stvaranja umjetničkih tvorbi, te dar zapažanja socijalno-povijesnih uvjetovanosti na njihove živote- proizvode djela (slikaju slike, klešu skulpture, pišu dnevnike, autobiografije i memoare…) od sadržaja svojih uspomena koje će, oblikovane po zakonima estetike i načelima ljudske univerzalnosti, nakon provjere primatelja i uživatelja postati njihove zajedničke uspomene.

Jean-Jacques Rousseau na samom početku svojih “Ispovijesti” (“Les confessions”) piše: ”Počinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kome me neće nitko nasljedovati. Hoću da svojim bližnjima potpuno istinito prikažem jednog čovjeka, a taj ću čovjek biti ja. Ja sâm. Osjećam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam vidio; usuđujem se misliti da uopće nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, barem sam drugačiji. Tek onda kada ljudi pročitaju ono što sam napisao, moći će prosuditi je li priroda učinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kome me slila.” Ogoljavanje vlastitog ja postaje tako “literarni sadržaj” i narativna forma (u konkretnom slučaju: autobiografija i memoari). Prema Philipeu Lejeuneu autobiografija je retrospektivna priča u prozi koju kazuje neka stvarna osoba o vlastitoj egzistenciji s naglaskom na osobni život, posebice na povijest svoje osobnosti. Autobiografija nije do kraja vjerodostojan izvor za objektivno definiranje piščeve ličnosti i događaja u kojima je sudjelovao.Često je netočna zbog slabog pamćenja, neiskrenosti i egzibicionizma autora. U tom smislu treba čitati autobiografije Sandove, Byrona, Casanove, Cellinija. Osnova za memoare je povijest. Oni su spisi pojedinaca o događajima koje su vodili, u kojima su sudjelovali kao svjedoci ili promatrači. Memoari Luja XIV, kardinala Richelieua, prote Mateja, Bismarca, de Golla, Churchilla, Malrauxa, Goethea, Crnjanskog, Meštrovića, Vidocqa, Saint-Simona po svojim individualnim bojama i subjektivnosti bliži su napetim romanima izmaštanim u glavama romanopisaca, nego objektivnim historijskim zapisima. Ispovijest rousseauovskog tipa nastaje kao rezultat kontinuirane introspekcije i svojevrsnog autovojareizma, pa čitatelj, po Branimiru Donatu, ima dojam, da pripovjedač sudjeluje u vlastitu životu ne da bi ga živio nego da bi ga što pomnije promatrao. U dnevničkoj biljšci Miroslava Krleže od 13. II 1916. stoji: “Čitam Wagnerovu autobiografiju. Spekulativno, proročki zanosno govori meni Wagnerova muzika već godinama o stvarima koje se ne mogu izreći riječima, a pisane riječi ovog čovjeka djeluju lažno, prazno i golo.” Očito da su autentične Wagnerove uspomene destilirane i pospremljene u njegovoj glazbi, a da njihovo banalno inventariziranje u autobiografiji nemaju pokretačku snagu “zajedničkih uspomena”.

Inače, kolektivne uspomene jedne generacije supstrat su duha vremena, duha koji je sačinjen od mirijada pojedinačnih, osobnih događaja, iskustava i ponašanja povezanih preovladavajućom silom zajedništva, sačinjen od bezbrojnih ljudskih doživljajnih špena, skupljenih magnetizmom potrebe pripadanja magičnom, solidarnom bipolarnom krugu jedinstva. Ovisno o stupnju (ne)ugode koju izazivaju kolektivne uspomene, iluzije o jedinstvu su prijatne ili propale. Ako su prijatne zovemo ih nostalgijom ili žalom za boljom prošlošću. Nostalgiju ismijavaju, signiraju kao izraz neprijateljstva prema društvu ili čak zabranjuju oni ljudi ili grupe ljudi koji, istovremeno, imaju propale iluzije o kolektivnoj prošlosti i hipertrofirane iluzije o vlastitoj ulozi u stvaranju zajedničke sadašnjosti i budućnosti.

Ako se dublje zaviri u nečije “odabrane uspomene” i, općenito, u dominirajući “optimizam sjećanja”, može se zaključiti da selekcija uspomena ima svoj bio-psihološki korijen baš kao u basni o lisici i grožđu. Ne mogavši ga dohvatiti, gladna lisica je grožđe proglasila kiselim. Lisice smo koje su su i svoje uspomene napunile kiselim grožđem. Uspomene govore o našim ograničenjima. Uspomene su naše veliko opravdanje.

sbperiskop

Početak boljeg shvaćanja kako da živimo leži u razbijanju stare terminologije, dakle mentalnoj higijeni. Dva primjera su: ne ‘pandemija Covid-19’ nego ‘koronizacija’, pa onda ne epoha ‘globalizacije’ ili ‘svjetskog tržišta’, nego ‘kapitalocen’, epoha kapitala kao ogromne i slijepe mega-snage usporedive s geološkim katastrofama

Naš sugovornik je Darko Suvin, svjetski poznat teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Osim teorijskih radova, fokusiranih zadnjih godina na teme socijalizma i Jugoslavije, piše i pjesme. Napisao je dva članka o situaciji nastaloj pojavom korona-virusa, ‘Thoughts Within the Coronising Siege’ i ‘How To Go On’. Na osnovu njih nastao je i ovaj intervju, koji smo vodili mailom. Autor ovako započinje jedno svoje izlaganje, što bi mogao biti moto i ovog razgovora: ‘Radosni ljudi u lošim vremenima pišu pesimističke tekstove. Pesimisti ne pišu.’

Na pomolu je mogućnost kastinskog društva rascijepljenog na bogataše i sirotinju: prvi imaju zraka, vode i lijekove te žive 100 ili više godina, drugi žive u slamovima i favelama i umiru negdje oko 30. godine. To bi dakako bio čisti bio-fašizam 2.0

Od čega početi i kako nastaviti živjeti u suočenju s pandemijom korona-virusa? Živimo li u specifičnom opsadnom stanju?

Dakako da živimo posvuda u de facto opsadnom stanju, kada sve države vladaju improviziranim dekretima i administrativno-policijskom, a gdje ustreba i vojnom prisilom. Dva glavna paradoksa: prvo, to je očiti dokaz da tržište samo po sebi ne može biti i nikad nije bilo potpuna regulacija ljudskog života. To su socijalisti i komunisti oduvijek tvrdili, a kapitalisti prvi ostvarili, najprije u kolonijalnim pothvatima a zatim u svjetskim ratovima koji su bili idealna razdoblja za silni razvoj proizvodnje – uz prethodna mega-razaranja i patnje, koje su socijalisti i komunisti namjeravali što više ublažiti. Drugo, da je ta ‘koronizacija’ – da tako nazovem društvenu upotrebu korona-virusa – u uslovima globalne pandemije koja se proširila zbog globalnog razaranja ekološke ravnoteže između poljoprivrede i ‘divlje’ prirode, još paradoksalniji dvosjekli mač. S jedne strane, ona je neophodna, jer država sa suvislim rukovodstvom i stručnošću te osloncem na biološke nauke jedina može svesti pandemiju na podnošljivu mjeru žrtava (vidi uspjehe Kine, J. Koreje i Italije nasuprot slomu USA, Brazila i Indije). S druge strane, države danas nemaju neophodnu kontrolu pučkih masa odozdo, odlično postavljenu u Lenjinovoj knjizi ‘Država i revolucija’ i Kidričevim tezama o integralnoj samovladi odozdo na gore iz 1950-tih, ali nikada praktički ostvarenu. Stoga prisilni i birokratski aparat države ima, uz nužni vid, također i jaku tendenciju ovjekovječenja i okamenjenja izvanrednih mjera kontrole – npr. kakvi su društveni protesti i uopće ponašanja dozvoljeni. Zaključak: državu trebamo, ali pod stalnim nadzorom pučke demokracije, inače stižemo u kvazi-fašističku diktaturu, kakvu vidimo rasti posvuda.

Ima nas previše

Pandemiju izazvanu korona-virusom vidite u nizu takvih pojava koje proizvodi kapitalocen? Koje su već bile, a koje će tek doći? Što su nam alternative?

Kapitalocen jest drugi naziv do kojeg mnogo držim jer identificira povijesno-geološku epohu recimo od 1914. naovamo u kojoj ogromne proizvodne snage, razvijene u kapitalizmu, ali nikada obuzdane očovječenjem odnosa temeljenih na takvom potencijalnom izobilju, dovode do uništavanja kako ljudske tako i okolne prirode. Današnja pandemija potaknuta je mutacijom virusa Covid-19 na granici gdje se vanljudska priroda sreće s hiper-urbanizacijom i demografskom eksplozijom (ovdje Wuhan): ima nas previše i mnogo smo previše stisnuti na mali, veoma zagađeni prostor velegradova. Prva je mega-posljedica da ogromni profiti na temelju ‘fosilnih goriva’ kao ugljena i petroleja dovode do poremećenja svjetske klime, dakle porasta opustošenjâ (doslovnih, ali može se uzeti i kao metafora za ljudske odnose), olujâ, temperature i cijelog povezanog niza procesa unutar kojeg je ova pandemija važni kvalitativni skok. Sve mjere za ublaženje razaranja prirode ostvarive su samo protiv kapitalizma jer diraju princip profita. Vidimo već odavna i tzv. ‘ratove za vodu’, najjasnije u primjerima Palestine i brazilske Amazonije, a sada i u dolini Nila, gdje se urođena pučanstva istrebljuju da bi se došlo do vode kao baze za profit, kamufliran nacionalističkim parolama. Ne znamo kako će to ići dalje: u naučnoj fantastici već se desetljećima najavljuje nemogućnost prirodnog disanja, dakle potrebe za recimo bocom kisika na leđima, koju će si moći priuštiti samo imućni. Na pomolu je mogućnost kastinskog društva rascijepljenog na bogataše i sirotinju: prvi imaju zraka, vode i lijekove te žive 100 ili više godina, drugi žive u slamovima i favelama i umiru negdje oko 30. godine. To bi dakako bio čisti bio-fašizam 2.0, popraćen kapilarnom elektronskom i nanofizičkom kontrolom stalnog opsadnog stanja i ideologijom rasizma – sve što danas vidimo bujati. Zaključak: parolu TINA, ‘Nema alternative’, koju je gđa. Thatcher ukrala od Lenjina, treba da ovako posvojimo: ili slobodarski komunizam ili ‘Gvozdena peta’ (vidi roman Jacka Londona iz 1908.)

Što znači da moramo ponovo promisliti političko-epistemološku situaciju? Tko je u stvari naš neprijatelj?

Po meni, početak boljeg shvaćanja kako da živimo leži u razbijanju stare terminologije, dakle mentalnoj higijeni. Gornja dva primjera su: ne ‘pandemija Covid-19’ nego ‘koronizacija’, pa onda ne epoha ‘globalizacije’ ili ‘svjetskog tržišta’, nego ‘kapitalocen’, epoha kapitala kao ogromne i slijepe mega-snage usporedive s geološkim katastrofama. Međutim, jasno je svakome koji je jednom pročitao Marxovu rečenicu da ‘ideje postaju materijalna snaga kad uđu u svijest masa’, da se mentalna higijena mora pretvoriti u političku ili ostati jalova. Držim da je jedini odgovor na ovaj ogromni splet opasnostī udružena i izravna demokracija odozdo na gore, pa tek onda, po potrebi, odozgo na dolje – udružena prema Marxovoj paroli ‘Od svakoga prema njenim/njegovim mogućnostima, svakome prema njenoj/njegovoj potrebi’. Ako se s time složimo, onda je jedini spas u radikalnoj ljevici, jer je ona jedini stvarni čuvar ljudskosti. Takva je ljevica je međutim teoretski negdje od 1968, a praktički od 1989, potpuno nestala u organiziranom obliku. Dakako, u nju ne računam socijaldemokraciju koja nastoji biti liječnik uz postelju kapitalizma, a ne shvaća da je kapitalizam virus a bolesnik ljudstvo. U najboljem je slučaju ljevica koju trebamo zamijenjena simpatičnim, ali u cjelini potpuno neefikasnim anarhizmom, kao npr. u Occupy pokretu u SAD-u.

Stoga sam se posljednjih desetljeća okrenuo k proučavanju epistemologije, grane filozofije koja odgovara na pitanje ‘kako shvaćamo ono što mislimo da shvaćamo’? Jer valja reći da je uz kritiku socijaldemokracije nužna i odlučna kritika staljinizma, dakle lažnog komunizma čiji je ‘stvarno postojeći socijalizam’ imao dobar početak ali se, pod pritiskom izvana kao i vlastitim zabludama, prevratio u državu nove oligarhije, vrha Partije i vojnih snaga. Za tu ‘toplu’ kritiku komunizma imamo u jugoslavenskoj tradiciji izvrsnih početaka i stalnih putokaza, od Krleže i beogradskih nadrealista, preko Kidriča, Praxisa i (polu)samoupravljanja, nažalost nikada razvijenog u potpuni ekonomsko-politički društveni sustav, pa sve do beogradskih studenata 1968! Politička epistemologija mogla bi nam dakle reći, imamo li dosta pameti i volje, kako to da nismo uspjeli obnoviti izvorni lenjinizam energijama omladine i intelektualaca, recimo od 1960. do 1973: u prvom redu, ozakonjujući normalno postojanje raznih strujanja unutar komunističke partije.

Što bi tu bio naš orijentir i horizont? Držim, narodna poslovica, ‘Na ljutu ranu ljuta trava’: kapitalizmu se može jedino suprotstaviti – uporno, dugotrajno i globalno – novom verzijom lenjinske partije, nazovimo ju Komunizam 2.0. Bez stranke koja ima globalne saveznike i vremenski dubinsko pamćenje nema efikasne ljevice. Mi smo ponovno negdje u mnogo goroj varijanti recimo 1890-ih godina radničkog pokreta, s upropaštenom prirodom i ogromnim razvojem nauke u pravcu kontrole masa. Je li takav slobodarski neo-komunizam (mada bi ustvari bio onaj izvorno idealni Marxov, Luxemburgove i Lenjinov) realno moguć? Ne znam, ali vjerujem u parolu ‘Budimo realni, tražimo nemoguće!’ — epistemologija svjedoči da su sve mogućnosti potencijalne, a realne postaju samo gledajući unatrag. Tko bi u 1780. vjerovao da je moguće revolucionirati Francusku? ili u 1910. Rusiju? Ili u 1930. Kinu?

Što bi tu bio naš orijentir i horizont? Držim, narodna poslovica ‘Na ljutu ranu ljuta trava’: kapitalizmu se može jedino suprotstaviti – uporno, dugotrajno i globalno – novom verzijom lenjinske partije, nazovimo ju Komunizam 2.0

A konačno, draga čitalice, dragi čitaoče: što je alternativa? Da svi mi – a još više naša djeca i unučad – masovno umiremo u ranim godinama? Kao u ovoj pandemiji koja ne samo što još nije pri kraju nego joj se kraja zapravo uopće ne vidi (ne vjerujte propagandi o magičnim vakcinima, ma koliko bili dobrodošli, kad ih bude i ako budu za sve). Kao u svim tsunamijima koji slijede? TINA!!

Katastrofe u toku

Što bi bila neka skica minimalnog i maksimalnog programa? Što da zaključimo?

Takvu sam vrlo nepotpunu skicu napisao i može se naći na beogradskom portalu Mašina te zainteresiranog čitaoca upućujem na nju. Ona je nepotpuna jer ju ni u idealnim uslovima, a kamoli u covid-lockdownu od tri mjeseca, ne može napisati pojedinac nego samo aktivni borbeni pokret, koji nastojim prizivati. Temelji se na činjenici da nam je neophodan minimalni, a zatim i maksimalni, ali ne suviše udaljeni program. Njihova je suština zabraniti zločine protiv čovječanstva i čovječnosti, te se oba zasnivaju na brizi suprotstavljenoj nasilju. Nasilje protiv ljudskosti izvire iz suštine kapitalizma, principa profita, koji se mora najprije obuzdati a potom i zatrti. Suprotnost tome su radikalni zahtjevi narodâ u svim velikim revolucijama za život, slobodu i pravo na potragu za srećom – od engleske, nizozemske, francuske i američke do recimo ruske, jugoslavenske, kineske, kubanske ili vijetnamske. Oni koji misle da bi ograđena naselja s oružanom stražom ili orbitalne bestežinske stanice mogle spasiti bogate i moćne, trebalo bi da od pandemije Covid-19 i svih drugih ‘prirodnih’ katastrofa nauče da su ljudi zaista ne samo pripadnici iste vrste nego i sastavni dio ekosistema planete Zemlje sa svim drugim živim bićima. A te druge katastrofe su već u toku: ne znam ih sve, ali spominjem porast nivoa oceanâ, širenje pustinja, izumiranje vrsta, zagađenja zraka, vode i hrane, korištenje tehnologija (najnovije: AI, ‘umjetna inteligencija’) za dehumanizaciju… Ova krhka planetarna oaza života i stvaralaštva usred svemirske pustoši mora biti sačuvana!

A kapitalocenska ‘koronizacija’ s jedne se strane nosi kako zna sa samom zarazom – ako efikasno, onda je to za pozdraviti! No s druge strane, masovno prepuštanje siromašnih neka umru (još brže) od pandemije dokazuje kako je vrlo vjerovatno da će konačni njen rezultat biti: prvo, kvalitativni skok kapitalističkog osiromašivanja i ugnjetavanja svekolikog radnog naroda, od smetlara do sveučilišnog profesora (zamijenjenog internetom), i drugo, sve nasilnijim vladanjem spoja kapitala i državnog aparata kapitala u nekom približenju fašizmu verzija 2.0, kako se dobro vidi po cijelom svijetu a u Evropi najotvorenije u većini bivšeg ‘sovjetskog bloka’.

Najbolji zaključak, možda nepotpun ali svakako egzemplaran, na koji sam dosad naišao potječe od Davida Harveyja: da li želimo izaći iz ove krize tako da jednostavno konstatiramo da 26 miliona ljudi (danas oko 50 miliona samo u SAD-u) treba da se vrati na posao, na neka od užasnih radnih mjesta na kojima su možda radili ranije? Ili se želimo zapitati: postoji li neki način da se organizira proizvodnja osnovnih dobara i usluga tako da svi imaju dosta hrane i pristojan stan, bez deložacija i bez najamnina? Nije li ovo trenutak u kojem bismo mogli ozbiljno razmisliti o stvaranju alternativnog društva? Ukratko: ili ćemo se organizirati protiv kapitalocenske koronizacije, a u korist alternativnog društva, ili će nas ona smrviti u novo polufeudalno ropstvo, uz dodatnu ekološku katastrofu.

portalnovosti

Filip K. Dik: O njemu se ispredaju neverovatne priče

Moj prvi susret s Philipom Dickom odigrao se pre skoro četvrt veka. U pitanju je bila njegova knjiga Čovek u visokom dvorcu, objavljena u biblioteci “Kentaur” (izdavač beogradska “Jugoslavija”; roman je u Americi objavljen 1963. godine i za njega je Filip Dik dobio Hugovu nagradu – najveće priznanje za SF književnost).

Sredinom sedamdesetih, zahvaljujući možda ponajviše biblioteci “Kentaur”, u našim je krajevima došlo do neverovatnog uspona zanimanja za SF. Politizovani, kakvi smo već bili, pogotovo posle studentskih demonstracija ’68, u science fictionu smo u početku tražili, i prepoznavali, pre svega, potvrde sopstvenih strahova, opsesija i ideja. Tako su tih godina posebno bile popularne tzv. antiutopije poput Orvelove 1984. i Hakslijeve Vrli novi svet. Malo je ko osećao potrebu za klasičnim SF pričama u kojima dominiraju tehnološko-naučne ideje. Već tad je, začudo, bilo daleko zanimljivije igrati se s ljudskim karakterom i vremenom nego putovati ka dalekim svetovima.

U Čoveku u visokom dvorcu odigrava se ono isto što i u glavi svakog deteta ili tinejdžera. Kako bi, naime, danas izgledao svet da se nije desilo ovo ili ono? Kako bi, uopšte, izgledao svet u kojem bih ja bio neko drugi? Ili, još bolje: kako bi izgledao svet prošlosti u kojem bih ja, sa ovim znanjem i iskustvom, mogao da se umešam? To je tema koju su obrađivali mnogi SF pisci, između ostalih i jedan “ozbiljni” pisac poput H. Dž. Velsa, uz pomoć jednog jednostavnog izuma koji se zove vremeplov. Philip Dick se nikad nije služio tako jevtinim sredstvima. On je postupio mnogo radikalnije. Pisao je jednostavnu priču o tome kako izgleda svet u kojem su Hitler (i sile Osovine) pobedile saveznike. Radnja romana se odigrava u Americi koja je pod japanskom okupacijom. Istorija i fikcija se poklapaju sve do 1942. Do tad teče sve kao što je bilo. No, dolazi do preokreta. Hitler prvi dolazi do atomske bombe!

Ono što nikad neću zaboraviti (a usput sam pročitao gomilu boljih Dickovih knjiga) jeste vajkanje zbog Hajdrihovog ubistva od strane britanskih komandosa 1942. godine. (Hajdrih je bio nemački guverner Čehoslovačke i po mnogima viđeni naslednik Hitlera.) Hajdrih bi, naime, prema rečima jednog junaka, bio daleko bolji za sve od Bormana koji je nasledio Firera (pod boljim se misli da bi bio blaži i ne bi atomskim bombama čistio životni prostor u Africi). I danas, kad vidim našu političku scenu, prolazi mi kroz glavu ova Dickova fantazmagorija. Možda bi, zaista, Hajdrih bio humaniji od Bormana a Arkan od Šešelja!

U međuvremenu, Philip Dick postao je pravi mit. O njemu se ispredaju neverovatne priče. Osnivaju se klubovi, pokreću časopisi, objavljuju knjige, održavaju kongresi posvećeni čudaku iz Kalifornije. Svi fenomeni što su od nekog društvenog značaja, ne samo do njegove smrti (1983), obuhvaćeni su, naprosto usisani, u njegovim knjigama. Odnos prema istoriji, totalitarna država i pojedinac, droga i državna manipulacija, uloga medija, odnosi prema manjinama, ženama, hendikepiranim, upotreba medicine, novi društveni pokreti, uloga religije, sve to upakovano je u apsolutno otkačeni svet logičkih pravila i aksioma.

Osamdesetih je godina Philip Dick postao najcitiraniji pisac od strane pristalica analitičke filozofije. Logičke zagonetke nedoumice koje je on otvarao podsećale su na one čuvene Zenonove aporije o kretanju strele i trci kornjače i zeca. Dick je postavljao i postavljao nova i nova pitanja na koja, očigledno, ne samo da nije znao odgovor nego ga stvarno nije ni zanimao. Izgleda da je za njega najveći izazov bilo samo smišljanje pitanja. Pri pokušaju da na neka od njih odgovorite često osećate kako vam se mozak izvrće

Philip Dick je misteriozna pojava, poput Thomasa Pynchona, takođe američkog pisca okruženog aurom tajnovitosti i izuzetnosti. Za razliku od Pynchona koji se već decenijama skriva i izbegava javnost, Dick je neprekidno bio prisutan u javnosti. Njegov opus je ogroman. U pitanju je pedesetak knjiga – romana i zbirki priča. Rođen je u Čikagu 16. decembra 1928. godine. Njegova sestra bliznakinja Jane, umrla je posle četrdeset i jednog dana zbog nebrige njihove majke koja bebu nije na vreme dala u bolnicu (docnije je Dick zbog toga razvio osećanje velikog neprijateljstva prema roditeljima). Majka je radila kao vladin cenzor, a otac kao koljač svinja.

Počeo je da piše veoma rano. Zanimao se za književnost, a u časopisima je čitao tekstove Asimova i Hajnlajna. Najjači utisak i uticaj na njega je ipak imao Van Vogt. Već sa šesnaest godina susreo se s prvim ozbiljnijim psihičkim tegobama. Mučila ga je agorofobija (strah od otvorenog prostora). Uopšte, bio je slabog zdravlja. Kad je završio srednju školu (1947) radio je u radnji za održavanje i popravku televizora. Tu su se prodavale i ploče. Muzika je još jedna od njegovih opsesija. Prisutna je u svim njegovim knjigama. I to podjednako – Mocart i rock.

Studije nemačkog i filozofije na Berkliju upisuje 1949. Njegov prvi objavljeni roman je Solar Lottery, izašao 1954. Tokom pedesetih teško da je zaradio ozbiljniji novac od pisanja (u tom periodu FBI je pokušao da ga zavrbuje da radi za njih u Meksiku gde je jedno vreme imao nameru da studira. Dick odbija saradnju sa FBI iz etičkih razloga). Kroz njegov život je prošlo mnogo žena. Važan podatak za američke biografe osim imena i opisa žena je da je 1959. godine Dick počeo da pušta bradu.

Njegova iskustva s drogama datiraju iz ranih šezdesetih. Uzimao je velike količine amfetamina. Navodno, da bi izdržao ludački ritam od šezdeset strana dnevno! I mimo te radoholičarske pomame Dick je očigledno imao dublju psihološku potrebu da eksperimentiše na samom sebi (Tamno skeniranje, roman iz 1977. ceo je jedan mračni trip u kojem droga postaje univerzalna metafora za postojanje celog čovečanstva). Droga nije, međutim, bila samo deo opšteg američkog intelektualnog iskustva, pogotovo u Kaliforniji tog doba, već i izvor najfantastičnijih spekulacija, pa i paranoja, o zaveri i manipulaciji. Kod Dicka je strah od zavere i manipulacije postao prava manija, pogotovo kad je 1971. godine izvršena provala u njegovu kuću. Optužio je CIA da stoji iza toga. Bio je, između ostalog, ubeđen da je sasvim slučajno u jednoj od knjiga “provalio” neku od pomno čuvanih državnih tehnoloških tajni.

Prema sopstvenim rečima doživeo je nekoliko mističkih iskustava, odnosno otkrovenja. Najpoznatija su se odigrala tokom februara i marta 1974. Nikad nije uspeo da ih racionalno objasni. lz tog perioda je ostao rukopis (Exegesis), osam hiljada strana neprekidnog autodijaloga – neka vrsta automatskog pisanja. Tokom ovih “otkrovenja” Dick je doživeo gubitak nekoliko bliskih prijatelja, velike porodične stresove, imao problema s drogama, postao veoma depresivan i introvertan. Tad je i nastala knjiga King Felix zbog koje je, navodno, CIA počela da se zanima za njega.

Jedna od opsesija Philipa Dicka bila je vezana za dvojstvo čovekove ličnosti koja se odražavala u postojanju dveju moždanih hemisfera. Eksperimentisao je na samom sebi uzimajući ogromne doze vitamina (to je pronašao u časopisu “Psihology Today”) da bi izazvao simultano nervno “pražnjenje” u levoj i desnoj hemisferi mozga. Premda je originalni eksperiment bio namenjen pacijentima s razdvojenim ličnostima, Dik je upravo želeo obrnuto. Tvrdio je da je bio uspešan! Ovi eksperimenti su bili praktična primena njegovih teorija koje su se u velikoj meri naslanjale na gnostičke i kabalističke ideje. Podela na levo i desno, tamno i svetlo, iracionalno i racionalno, sve je to bilo obuhvaćeno u drevnim doktrinama koje su na Zapad došle u obliku alhemije (Thomas Pynchon je iz sličnog duhovnog okruženja – mada ne klasični SF pisac – takođe koristio iskustva alhemije i kabale u svojim delima. Svim poklonicima dela Philipa Dicka toplo preporučujem njegovu knjigu Objava broja 49, izdanje “Svetovi”, Novi Sad, 1992)

Uostalom, bio je ubeđen da poseduje određene parapsihološke sposobnosti, što je nekoliko puta i dokazao. Jednom prilikom je, slušajući Strawberry Fields Forever, čuo promenjene reči pesme kao svojevrsno upozorenje da je kod njegovog sina došlo da takve komplikacije bruha da hitno mora u bolnicu jer mu je život u opasnosti. Odmah je odvezao sina u bolnicu, koji u tom trenutku nije pokazivao nikakve znake bolesti, i tamo se na zaprepašćenje lekara ispostavilo da je upozorenje grupe The Beatles bilo tačno.

Ipak, cela ta raznovrsna i uzbudljiva aura bila bi sasvim bleda i neuverljiva da Dick nije posedovao tako snažan i originalan književni talenat. Ono što je on uradio za SF kao književni žanr slobodno se može porediti sa onim što je uradio Borhes na polju tzv. klasične književnosti.

Philip Dick je jedan od rodonačelnika ideje o paralelnim svetovima. To, međutim, nisu samo svetovi koji se paralelno odvijaju u različitim vremenskim ili prostornim segmentima već pre svega svetovima koji neprekidno postoje i funkcionišu u našem umu. Njegova erudicija bila je ogromna. Od poznavanja filozofije i muzike, preko savremene umetnosti, klasične mitologije, antropoloških istraživanja i istorije pa do najnovijih teorija i radova s područja psihologije, farmakologije, neurologije, informatike, kibernetike, mehanike… Pored svega toga, umeo je da se prilagodi jeziku. Da progovori najrazličitijim dijalektima i slengovima, da ubacuje gomilu izraza i dosetki sa ulice, da prati gibanja i pulsiranje svakodnevnog jezika, pogotovo jezika manjinskih, potkulturnih grupa. Po toj sočnosti jezika Dick je vremenom bio sve mlađi i mlađi. On se sasvim otrgao klišeu klasičnog SF-a gde većina junaka govori jezikom starmalih nadrilekara i proroka. On je bio neka vrsta SF beat junaka. Buntovnik koji je razloge za pobunu podjednako video u društvu i u samoj suštini života. Imao je, pri svemu tome, tanani osećaj za humor i ironiju. Umro je od srčanog udara 1982. godine ostavljajući iza sebe nedovršeni roman The Owl ln Daylight.

Malo je poznato koliko je Dickovo književno delo uticalo na druge umetničke žanrove. Ovde pre svega mislim na film. Najpoznatiji film napravljen prema Dickovom predlošku svakako je Totalni opoziv, sa Arnoldom Švarcenegerom u glavnoj ulozi, a u režiji Dejvida Kronenberga. Reč je o priči We Can Remembet lt For You Wholesale. Priča se razlikuje od filma po tome što glavni junak Daglas Kvajl nikad ne napušta Zemlju. Prema romanu Tri stigmate Palmera Eldriča na Brodveju je pre dosta godina postavljen komad koji je kasnije snimljen kao eksperimentalni crno-beli film (možemo samo da zamislimo kakvo je ludilo bila ta predstava). Screamers je film koji se bazira na Dickovoj kratkoj priči Second Variety. Ipak, najznačajniji, u pogledu režije i uticaja, bez sumnje je Bladerunner sa Harison Fordom u glavnoj ulozi, u režiji Ridli Skota. Originalni roman nosi poetični naslov Sanjaju li androidi električne ovce. Poznato je da su Italijani hteli da snime Ubik (koje li ambicije!).

Kad bih morao da se opredelim za neki od romana Philipa Dicka svakako ne bih mogao da izaberem samo jedan. U najuži izbor ušle bi tri knjige: Tecite suze moje, reče policajac, Tamno skeniranje i Marsovsko iskliznuće vremena (sve knjige su objavljene na srpskom jeziku).

U sve tri knjige imamo prilično mračnu situaciju što se tiče državne represije, nadzora, manipulacije i tako toga. Reč je o nekoj vrsti kripto komunofašizma sa snažnim primesama eugenike (nacistička nauka o poboljšavanju ljudske rase putem odabiranja). U tome, naravno, ima pregršt priča o ljudskim pravima, uticaju medija, sindikata, posebnih medicinskih ustanova i svakako veoma mnogo opijata raznih vrsta. Nema bitne razlike između pomućene i čiste svesti. Kao ni između onih koji krše i onih koji štite zakon. Moć je koncentrisana u rukama nekolicine ljudi, s tim da se konačni plan i onaj ko je iza njega, nikad do kraja ne otkriva (izgleda da je opšte pravilo da svako bude deo nečije igre. Ili sna).

U tom je pogledu čitanje Philipa Dicka u Srbiji veoma poučno. Od samog čitanja teško da ćemo postati optimisti. Ali sama činjenica da je jednom neko, daleko, pre mnogo godina, sanjao i pisao o svemu ovome može nas ispuniti onom vrstom perverznog zadovoljstva koje možda poseduju poslednji primerci nekog egzotičnog plemena kad otkriju da su predmet pomnog istraživanja. Biti istraživan i biti predmet interesovanja otvara nove mentalne mogućnosti. Baš kao i čitanje Dickovih knjiga.

U međuvremenu, SF ide dalje. Da li je to ona budućnost od koje strepimo? Može li strepnja od budućnosti da zameni sam život? Bolje je da to gledamo nekako izmešano. Na primer: u filmu Momci iz Brazila (pisan prema istoimenom romanu lre Levina) gledamo kako bi mogao da izgleda uspešni eugenički eksperiment doktora Mengelea. Prva moja asocijacija dodirnula je Paragvaj. U Paragvaju je, kao što znamo, godinama na vlasti bio jedan užasni diktator po imenu Stresner. Kad je Stresner umro vlast je uzeo njegov sin. Bio je homoseksualac. Obožavao je uniformu. Dao je sebi visok čin i okružio se svojom pretorijanskom gardom koju su činili sve sami zgodni momci. Ta kombinacija fašističko-vojno-seksualne diktature (što je simbolički veoma poznato) delovala mi je apsolutno nadrealno. A to je nešto što je bilo, a i danas je, već prošlost. Budućnost i prošlost isuviše spretno menjaju mesta u ovom veku. Naš strah, koliko i nada, vezani su za mogućnosti paralelnih svetova. Nada da možemo ostati zaštićeni i sigurni u svome paralelnom svetu i panika da ne budemo zatvoreni u nečijem tuđem paralelnom svetu gde će diktator sa svojom decom i suprugom moći da radi s nama šta hoće.

Philip Dick je čovek kojem bi u Srbiji svakako trebalo podići spomenik. Bio bi to spomenik apsolutno neprimetan za sve pripadnike danas vladajućeg koalicionog bloka (SPS-SRS-SPO). On ne bi mogao da konkuriše ni Čiči ni Titu. Bio bi siguran u svojoj usamljenosti baš kao i mi u svojim paralelnim svetovima. Sve dok jednog dana i naši životi ne iskliznu.

pulse

Amerikanci su već pobijedili i samo su svoju snagu htjeli pokazati Rusima

Hirošima je  u mnogočemu bio idealna meta za iskušavanje djelovanja atomske bombe, a cilj je bio višestruki – ne samo završetak rata, već i pravi ‘spektakl’ kojim su Sjedinjene Države mogle pokazati svojim tadašnjim saveznicima, prije svega Sovjetima, svu razornu moć svojeg novog oružja za masovno uništenje

U sjeni proslave 25. godišnjice vojno-redarstvene akcije „Oluja“, kao i potresnih slika iz Bejruta koji je zadesila razorna eksplozija, u Hrvatskoj je gotovo neprimjećeno ostalo obilježavanje 75. godišnjice stradanja Hirošime i Nagasakija, japanskih gradova koji su prvi i jedini u svjetskoj povijesti iskusili zastrašujuću moć nuklearnog oružja. Prema procjenama znanstvenika s  Massachusetts Institute of Tehnology, eksplozija u Bejrutu bila je jednaka eksploziji 240 tona TNT-a, dakle gotovo 20 puta snažnija od američkog najjačeg konvencionalnog oružja – bombe MOAB ili „majke svih bombi“.  Little Boy, atomska bomba koju su Sjedinjene Države bacile na Hirošimu 6. kolovoza 1945. oko 8:15 sati po lokalnom vremenu, imala je snagu između 13 i 18  tisuća tona TNT-a. Grad, smješten na ravnici i okružen brežuljcima, u mnogočemu je bio idealna meta za iskušavanje djelovanja atomske bombe, barem iz perspektive idejnih kreatora ovog nehumanog čina kojem je cilj bio višestruki – ne samo završetak rata, već i pravi „spektakl“ kojim su Sjedinjene Države mogle pokazati Japancima, svojim tadašnjim saveznicima, prije svega Sovjetima, ali i cijelom svijetu, koliko je razoran potencijal novog oružja kojim raspolažu.

Stravične žrtve

Japan je tijekom Drugog svjetskog rata na strani nacističke Njemačke bio žestoki neprijatelj SAD-a i njegovih saveznika, Britanije, Kine i Sovjetskog Saveza. Međutim, do 1945. godine saveznici su potisnuli japanske snage s mnogih lokacija, što je samo pojačalo njihov otpor i namjeru da se bore do kraja korištenjem različitih smrtonosnih taktika napada, poput kamikaza, tj. samoubilačkih napada japanskih borbenih pilota na američke ratne brodove. Bomba Little boy, „pošteno“ obogaćena uranijem, koju je na tek probuđeni grad ispustio američki bombarder Enola Gay, proizvela je eksploziju snage 15 tisuća tona TNT-a i, prema američkim procjenama, trenutačno usmrtila oko 135 tisuća ljudi. Tri dana poslije, 9. kolovoza 1945., bačena je i druga, plutonijska bomba Fat man na Nagasaki koja je prouzročila smrt približno 80 tisuća građana. Materijalna razaranja i stradanja ljudi poprimila su nevjerojatne razmjere, a do prosinca 1945. broj smrtnih slučajeva porastao je za još 140 tisuća. Deseci tisuća ljudi umrli su od posljedica ranjavanja i radijacijskog trovanja, te karcinoma koji je postao vrlo raširena bolest u godinama koje su slijedile. Čak i danas, više od 70 godina poslije, Japan je pogođen „odloženim učincima“ ovog neljudskog čina, odnosno utjecajem radijacijskog zračenja na nove generacije. Zapravo, odgovor na pitanje – koliko je ljudi poginulo kao posljedica atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija – nepoznat je. Naime, stvarni broj poginulih i umrlih temelji se na američkim procjenama budući da Japanci  tada nisu imali precizne statističke podatke o broju stanovnika bilo kojeg od njihovih gradova. Službene procjene temelje se na podacima znanstvenika „Projekta Manhattan“, kao prvog američkog tima koji je već 30. kolovoza 1945. stigao u Japan kako bi analizirao učinke napada A-bombom, zbog čega točan broj poginulih, umrlih, kao i posljedice neselektivne štete nanijete gradovima i Japanu kao državi, ali i društvu – nikada nisu precizno utvrđeni. Međutim, procijenjene žrtve više od sedam desetljeća koriste se u različitim „narativima“ kojima se opravdava uporaba ovog razornog oružja, dok sve više povjesničara sugerira da je oružje imalo dvostruki cilj. Prvi, široko prihvaćen, mainstream argument spašavanje je na tisuće života američkih vojnika, zaštita nedužnih japanskih građana, te prijeka potreba da se okonča Drugi svjetski rat. Pretpostavlja se da je drugi cilj bio znatno važniji – zastrašivanje Sovjetskog Saveza! Naime, dok su se neki članovi administracije predsjednika Trumana zalagali za suradnju sa Sovjetima, smatrajući to jedinim načinom da se izbjegne već započeta utrka u nuklearnom naoružanju, sasvim oprečan stav iznio je George Kennan, dužnosnik američke ambasade u Moskvi. On je u svom osam tisuća riječi „dugom telegramu” nadahnuo predsjednika Trumana u konceptu nove hladnoratovske strategije, tzv. Trumanove doktrine ili politike obuzdavanja sovjetskog ekspanzionizma i komunističke ideologije.

Uzaludne molbe

Time je novostečeni američki monopol nad nuklearnim naoružanjem bilo moguće eksploatirati kao agresivno sredstvo u okvirima antisovjetske diplomacije, čemu se zasigurno nije nadao Albert Einstein koji je u kolovozu 1939. napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu. U pismu je preporučio američkoj vladi da započne rad na izradi atomskog oružja, s ciljem odvraćanja nacističke Njemačke koja je već tada razvijala program atomske bombe. Projekt Manhattan, kao apsolutni prioritet američke vlade, okupio je početkom 1940-ih više od 125 tisuća vrhunskih znanstvenika i drugih stručnjaka na čelu s američkim fizičarom Robertom Oppenheimerom, te ih uz ogroman proračun usmjerio na izradu atomske bombe – strahovito razornog i ubojitog oružja kakav svijet još nije vidio. Atomska bomba trebala je biti sredstvo odvraćanja, a ne napada, pa je zanimljivo spomenuti da se dva mjeseca prije Hirošime i Nagasakija, mađarski fizičar i emigrant, Leo Szilard, privatno sastao s Trumanovim državnim tajnikom Jamesom F. Byrnesom i bezuspješno ga pokušao uvjeriti da se nuklearno oružje ne smije koristiti za uništavanje civilnih ciljeva, kao što su japanski gradovi. Unatoč naporima znanstvenika, do kolovoza 1945. godine odnosi između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država znatno su se pogoršali.  Odmah po dolasku na Konferenciju u Potsdam na kojoj se okupila „velika trojka“ – američki predsjednik Harry S. Truman, sovjetski čelnik Joseph Staljin i britanski premijer Winston Churchill – kako bi odredili budućnost Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, pristigla je vijest o uspješno testiranoj američkoj atomskoj bombi Trinity u pustinji New Mexico.

Ravnodušni Staljin

Takva situacija dala je dodatnu diplomatsku prednost predsjedniku Trumanu u pregovorima sa Staljinom kojeg je upozorio da Sjedinjenje Države raspolažu s vrlo destruktivnim oružjem. Staljin nije pokazao osobiti interes za tu činjenicu, a uskoro je postalo jasno da su sovjetske obavještajne službe posjedovale informacije o Projektu Manhattan gotovo već od početka. Od 1940. Sjedinjene Države radile su na razvoju atomskog oružja nakon što su upozorene da nacistička Njemačka već provodi istraživanja nuklearnog oružja. Do trenutka kada su Sjedinjene Države izvele prvi uspješan test, Njemačka je već bila poražena. Rat protiv Japana u Tihom oceanu, međutim, i dalje je bjesnio. Trumanu su vijesti o uspješnom testiranju A-bombe omogućile izbor utemeljen na postavkama realizma, potpuno oslobođen etike i morala. Nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki primorale su Japance da odustanu od borbe, međutim, istovremeno je ovakav potez značio da se Sjedinjene Države više neće morati oslanjati na Sovjetski Savez u završnim operacijama koje su značile i „podjelu plijena“. Narastajuće suparništvo između dojučerašnjih saveznika utemeljeno je na optužbama i sumnjama, ali i sasvim konkretnim potezima. Naime, ruska vojska okupirala je veći dio istočne Europe, zbog čega su se predsjednik Truman i njegovi savjetnici nadali da bi im atomski monopol mogao pružiti diplomatsku prednost pred Sovjetima.

Već 8. kolovoza sovjetske su snage napale Mandžuriju i otok Sahalin  pod okupacijom Japana kršeći ranije potpisan pakt o nenapadanju s Japanom. U tom trenutku, Trumanova administracija više nije bila zainteresirana za to da Crvena armija oslobodi sjevernu Kinu od japanske vojne okupacije, kao što su Roosevelt, Churchill i Staljin dogovorili na konferenciji na Jalti, u veljači 1945. Sasvim suprotno! Javno naglašavajući političko-diplomatske, a ne vojne motive Trumanove odluke da uništi Japan, nobelovac Albert Einstein izjavio je da se velika većina znanstvenika protivi korištenju atomske bombe u vojne svrhe.  Japan je zapravo već bio poražen i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki bilo je nepotrebno. Japanski car Hirohito 15. kolovoza objavio je bezuvjetnu kapitulaciju Japana čime je okončan Drugi svjetski rat. Međutim, snažno suparništvo i ideološke podjele između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza oblikovale su u narednim desetljećima hladnoratovsku utrku u nuklearnom naoružanju – 29. kolovoza 1949. Sovjeti su uspješno testirali vlastitu nuklearnu bombu eksplozijom od 20 tisuća tona što je bio ekvivalent američkom Trinity testu. Već 1946., tijekom prvog sastanka Komisije UN-a za atomsku energiju, Sjedinjene Države predstavile su tzv. Baruchov plan kojim je Sovjetski Savez pozvan da podijeli sve pojedinosti svog programa razvoja atomske energije, uključujući otvaranje svih postrojenja međunarodnim inspektorima. Plan, naravno, nije obvezivao Sjedinjene Države, zbog čega su Sovjeti odbacili ove uvjete, a samim time i plan.

Stalna prijetnja

Na sreću, do sada ni u jednom trenutku nakon što je 6. kolovoza 1945. na Hirošimu bačena prva atomska bomba, čovječanstvo nije bilo bliže nezamislivom – nuklearnom holokaustu. Međutim, prijetnja atomskim oružjem duboko je obilježila drugu polovicu 20. stoljeća, te snažno utjecala na stvaranje geopolitike hladnog rata tijekom kojeg su se dvije vodeće sile, SAD i SSSR, utrkivale u stjecanje ove destruktivne tehnologije. Za vrijeme hladnog rata prevladavala je doktrina ravnoteže snaga između dvaju blokova utemeljena na prijetnji međusobnog sigurnog uništenja. Strateškim rječnikom, kapacitet za uzvratni udar kojim su raspolagali i Sjedinjene Države i Sovjetski Savez postao je temelj nuklearne strategije supersila, te je do danas ostao najznačajnija komponenta, istovremeno i ključna točka sporenja prilikom bilo kakve rasprave o redukciji nuklearnog naoružanja.

Svijet ipak nije išao prema miru. Nakon 11. rujna svjedočimo privatizaciji nuklearnog oružja, ali time i privatizaciji mogućeg nuklearnog rata. Danas, vojno-industrijski kompleks i s njima povezane multinacionalne korporacije ne samo da ostvaruju višemilijunske zarade od proizvodnje nuklearnih bombi, već imaju priliku izravno odlučivati unutar vladinih tijela o uporabi i  raspoređivanju nuklearnog oružja. Naime, industriju nuklearnog oružja, koja uključuje proizvodnju nuklearnih uređaja, kao i sustave za isporuku projektila, kontrolira tek nekolicina korporacija –  Lockheed Martin, General Dynamics, Northrop Grumman, Raytheon i Boeing. Vrijedi napomenuti da je još 2003. Nacionalna uprava za nuklearnu sigurnost raspustila svoj savjetodavni odbor koji je pružao „neovisan nadzor” američkog nuklearnog arsenala, uključujući testiranje  ili upotrebu novog nuklearnog oružja. Utrka u nuklearnom naoružanju ponovno je otvorena, a pored Kine i Rusije svakako je predvode Sjedinjene Države koje su u narednih 30 godina spremne potrošiti trilijune dolara s ciljem obnavljanja svog nuklearnog arsenala – bombi, raketa, bombardera i podmornica. Sve tri sile istovremeno se odriču ugovora o kontroli oružja, te svojim provokativnim aktivnostima održavaju stanje stalnih napetosti u međunarodnim odnosima. Trenutno, zasigurno svjedočimo novom hladnom ratu iako su brojni analitičari vrlo podijeljeni oko pitanja međunarodne stabilnosti. Znači li to da se kao čovječanstvo približavamo globalnoj katastrofi, mogućem Trećem svjetskom ratu koji bi značio i „kraj civilizacije kakvu poznajemo“ , kako je rekao ruski predsjednik Putin.

geopolitika

U SAMO nekoliko dana objavljeno je više snimki koje neupitno dokazuju da policijsko nasilje prema civilima nije eksces, nego pravilo. A onda slijede pokušaji zataškavanja i prebacivanja krivnje na žrtve. Ako vam to zvuči poznato, to nije slučajno.

Snimke dokazuju da su policajci prvi napali

Nedavni primjeri policijske brutalnosti snimljeni kamerama zorno pokazuju da su policajci bili prvi koji su fizički napali civile, ali ono što zabrinjava možda i više je reakcija viših policijskih instanci na ono što je razvidno svakome tko ima oči i uši.

Umjesto da se policajcima koji su bez razloga fizički napali civile pod hitno podijele otkazi, a potom podignu kaznene prijave, policija se ponaša na identičan način na koji se Katolička crkva godinama ponašala, a u nezanemarivom dijelu svijeta se i dalje ponaša, prema silovateljima djece u svojim redovima.

Modus operandi je identičan.

Prvo besramno lažu o onom što se dogodilo…

Prva reakcija crkvenih vlasti, odnosno viših policijskih instanci na slučajeve silovanja djece, odnosno brutalnosti prema civilima je potpuno ista: Laži koliko si širok i težak. To je najočitije na primjeru zadarskog policajca u Korlatu koji je uz urlike i nevjerojatnu eskalaciju banalne situacije kao što je odbijanje da se policajcu pokaže osobna iskaznica (taj zahtjev, inače, po zakonu nečim mora biti opravdan) reagirao fizičkim napadom i iživljavanjem na očito pijanom mladiću.

>> Policajac kod Zadra brutalno prebio mladića. Pogledajte zastrašujuću snimku

Policija ni u jednom trenutku nije priznala ni najmanju pogrešku svog nasilnog zaposlenika. Tek kad je snimka objavljena i glasno odjeknula u javnosti, neodređeno su poručili da je “u tijeku utvrđivanje svih relevantnih činjenica u svezi navedenog događaja”.

>> Zadarska policija o premlaćivanju mladića: Policajac je ozlijeđen, ostali nisu

Istu stvar je, kad su prije petnaestak i više godina svjetski mediji krenuli razotkrivati kako katolički svećenici siluju djecu, radila i Katolička crkva. Svaka optužba na račun svećenika dočekivana je ili šutnjom ili jednostranim nijekanjem.

…a kad se pojavi previše dokaza, kažu da će sami sve istražiti

I kod slučajeva policijske brutalnosti i kod slučajeva svećeničkog silovanja djece nije dugo trebalo da se pojavi puno više dokaza. Tada se i policija i Crkva prebacuju na drugi model nošenja s krizom – tvrde da će sve sami istražiti.

>> Objavljena nova snimka, policajac u Benkovcu udara čovjeka koji ne pruža otpor

Što se tiče nedavnog primjera nasilnog policajca kod Zadra, kad je jučer objavljena još jedna snimka koja pokazuje kako policajac koji nije napadnut fizički udara i na pod ruši civila, iz zadarske policije objavili su kako je glavni ravnatelj policije u Zadar poslao stručni tim Ravnateljstva policije i unutarnju kontrolu. Ukratko, policija će sama istražiti je li se njihov čovjek ponašao kao nasilni psihopat, a od nas se očekuje da im bespogovorno vjerujemo.

Ista stvar dogodila se s Crkvom. Nakon neuspješnog nijekanja rastućeg broja slučajeva svećeničkog silovanja djece i posljedičnog zataškavanja takvih slučajeva, crkvene vlasti odlučile su same provesti internu istragu. To što se radilo o najgorim zločinima koje je uopće moguće zamisliti nije navelo Crkvu da istragu prepusti civilnim vlastima pa se tako od nas očekivalo da vjerujemo Crkvi da će sama pohvatati i kazniti pedofile u svojim redovima.

Okrivljavanje žrtava

Još jedna u nizu taktika koje koriste i policija i Crkva je – okrivljavanje žrtve. Tako su biskupi i ostali visoki crkveni dužnosnici na optužbe o raširenoj praksi silovanja djece i zataškavanja takvih zločina krivili seksualnu revoluciju, veliku medijsku urotu protiv Svete Mati Crkve, same žrtve koje su “izazivale” svećenike – krivi su bili svi osim onih koji su silovali djecu.

Na isti način funkcionira i policija. Kršenjem javnog reda i mira i banalnim prekršajima opravdavaju policijsku brutalnost. Pijani mladić odbio je dati osobnu na uvid, što bi valjda trebalo opravdati divljački nasrtaj policajca na njega i premlaćivanje čovjeka koji ne pruža otpor. Ukratko, za policijsku brutalnost su krive žrtve policijske brutalnosti, a ne brutalni policajci.

Kazna za nasilnike i pedofile – prebacivanje na drugu funkciju

Čak i ako interne istrage policije i Crkve dođu do ikakvih konkluzija, kazne za nasilne policajce i svećenike pedofile ne mogu se zvati kaznama. Poznati su deseci slučajeva kad su crkveni silovatelji djece “za kaznu” jednostavno prebačeni u drugu župu, među potencijalne buduće žrtve.

Što se tiče policije, o bezuvjetnim otkazima i kaznenim prijavama nema ni govora. Najgore što se u praksi može dogoditi nasilnom policajcu, barem u Hrvatskoj, je nekakva smiješna stegovna kazna, premještaj s terena u kancelariju ili na drugi posao u MUP-u.

Moćnike koji se iživljavaju na nemoćnima trebalo bi kazniti brzo i oštro

I Katolička crkva i policija u Hrvatskoj su institucije koje nastupaju s pozicije autoriteta. Kad ljudi iz Crkve i policije čine zločine na račun ranjivih skupina, kao što su djeca u crkvama, odnosno bilo koji civil u slučajevima policijskog postupanja, kazne za takve kriminalce u svećeničkim i policijskim odorama, a naročito u slučajevima koji su neupitni (jer su incidenti snimljeni kamerama), morale bi biti brze i drakonske. U stvarnosti je situacija dijametralno suprotna.

Ukratko – prvo nas lažu, onda nama manipuliraju internim istragama koje ne vode nikamo, a krivce “kažnjavaju” premještajima na druge pozicije unutar iste organizacije. I onda se pitaju zašto im ne vjerujemo.

index