Covidgate – Svjetski skandal – Konačno dobivamo prve točne statističke podatke koji otkrivaju najveći znanstveni skandal u povijesti čovječanstva u kojem je bagra uz pomoć medija, lobija i političara bacila gospodarstvo na koljena.

Mediji ne prestaju izvještavati o broju “zaraženih” ne precizirajući jesu li to osobe sa simptomima ili bez, jer velika je to razlika. Osobe sa simptomima trebaju paziti na tijek bolesti tj. na eventualnu plućnu infekciju koja se može liječiti, a oni bez simptoma su vjerojatno preboljeli i stekli prirodni imunitet.

Vrijedni čitatelji i volonteri, na koje farmaceutski i financijski lobi nema utjecaja, danonoćno analiziraju dostupne statističke podatke, kako bi potvrdili svoje sumnje temeljene na zdravoj logici i intuiciji.

Danas vam konačno donosimo konkretan dokaz i primjer kako se manipulira koronakrizom. Statistički podatci iz Francuske, koju je koronakriza teško pogodila, otkrivaju ono u što smo od početka sumnjali i o čemu smo pisali. Statistike jasno pokazuju da je drugi val korona epidemije obična laž i manipulacija, a na temelju koje danas uvode sulude mjere auto-izolacije i obvezno nošenje maski.

Od prvog dana smo citirali ugledne profesore koje nisu u sukobu interesa, a koji su tvrdili da je drugi val korona pandemija obična fantazija. U Francuskoj su testiranja krenula u 5. mjesecu 2020. godine, točno kada je epidemija, prema struci, bila pri svome kraju, jer smo svjedočili porastu, vrhuncu i padu broja pozitivnih na koronavirus.

Mediji su participirali u paklenom planu plašeći populaciju koja je u panici pristupila testiranju koja su trebala potvrditi drugi val korona epidemije. Broj pozitivnih se povećavao, ali su rijetki razdvajali pozitivne i one koji su imali simptome, a nikada nismo u medijima vidjeli interpolaciju pozitivnih, bolesnih i umrlih od koronavirusa. Grafikon kojeg vam donosimo su objavile institucije kojima čak ni manipulatori ne mogu ništa reći, a koji razotkriva o kakvoj se manipulaciji radi.

Mediji svakodnevno broje pozitivne, zaboravljajući da se početak, vrhunac i kraj jedne epidemije računa po broju mrtvih, a ne broju pozitivnih. Broj mrtvih jasno pokazuje da drugog vala nema, a broj pozitivnih ima za cilj produljiti krizu dok ne stigne jesen i eventualno budemo svjedoci sezonalnosti koronavirusa kao kod gripe. U prijevodu, kvazi znanstvenici bi mogli sezonalnost, proglasiti drugim valom, a to zasigurno nisu učili na fakultetu.

U Hrvatskoj je teže doći do ovih podataka, ali smo na internetu pronašli post Velimira Vidovića koji je na Facebooku objavio tabelu s podatci koji jasno govore da je koronavirus ustvari jedan veliki znanstveni korona skandal.

“Obzirom da mi je puna “kapa” više tog medijskog i političkog terora i konstantnog izazivanja straha i panike kod ljudi sa tim fantomskim virusom, dao sam si malo truda. Koristeći isključivo SLUŽBENE podatke, iako, naravno prenapuhane, ali da ostanem “korektan”, dolazimo do ovih dolje brojki. Pogledaj narode ove brojeve i postotke i sjetite ih se svaki put kad Vam nameću neku novu mjeru ili Vam ukidaju još malo prava i slobode. Namjerno Vas drže u strahu i ne žele nam pokazati realno stanje stvari jer se vi onda ne bi imali razloga bojati i slijepo pokoravati na svaku njihovu poremećenu odluku i zabranu.  ZBOG OVOG ONI DILJEM SVIJETA PRIPREMAJU NOVI “LOCKDOWN”? Toliko… hvala na pažnji! Slobodno dijelite koliko Vas volja….peace!”

Osim poštenih entuzijasta, pojedinaca, rijetkih liječnika i alternativnih medija na Balkanu, svakodnevno svjedočimo trenutku istine u europskim zemljama, gdje liječnici ne žele participirati u ovom fabriciranom ludilu.

S tugom gledamo kako veliki broj domaćih liječnika slijedi manipulaciju, a neki od njih iskreno vjeruju u informacije i protokole koji im šapću iz financijski kontrolirane Svjetske zdravstvene organizacije. Uvjereni smo u njihove dobre namjere, ali na žalost mnogi moraju više poraditi na logici od koje ovise mnogi životi.

Provjerili smo društvene profile političara u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, te shvatili da niti jedan političar u parlamentima balkanski država ne raskrinkava ovaj skandal, što govori da je glas za ove ljude uzalud bačen. Birači su izdani i prepušteni svjetskim financijskim i farmaceutskim vucibatinama.

Ugasite televizor i zasigurno će vam biti bolje. Okupljate se i planirajte osobnu autonomiju u budućnosti, jer će vam trebati. Zemlje se zatvaraju, a financijski sektor, koji nas drži u dužničkom ropstvu, neće popustiti. Ne smijemo biti pasivni, jer bagra već ubacuje kost kako bi rasplamsala sukobe između onih koji rado nose maske i onih koje to odbijaju. Zadnjih dana svjedočimo, do u detalj fabriciranim separatističkim idejama, gdje su jedni krivi, što drugima ne ide, a rijetki vide da smo svi u istom problemu. PAMET U GLAVU.

logično

Kakav roman! Rakova obratnica (Tropic of Cancer) spada u red onih dela koja „mogu nekome da promene život“, kako je to napisao Begbede. Jedno od prvih dela Henrija Milera, roman predstavlja nešto kao eksploziju emocija, bez velike priče, ali napisan u jednom dahu, to je neka vrsta unutrašnje odiseje, mešavine toka misli i američke realistične priče kakve su nastajale pod perom Hemingveja, istovremeno pomešane sa elementima nadrealizma, nečega od Džojsovog „Uliksa“ uz primese Foknerovih romana. Rekao bih da je to na svoj način i američka varijanta „Dnevnika o Čarnojeviću“ (lik izgubljene generacija i dalje pod šokom propasti civilizacije koji je doneo I svetski rat) ali u kojoj izraz sveokupne melanholije zbog besmisla života zamenjuje snaga vitalne energije koja izbija iz ličnosti koja pripoveda u prvom licu (pisac) a koja takođe ne zna ni šta će ni kako će u ovom svetu apsurda i besmisla.

Ovo je priča o životu američkog nikogovića u Parizu (uglavnom autobiografski tekst), „would be“ pisca u nastanku, koji se bez mnogo novca, a najcesće bez prebijene pare (osim kad mu žena od koje se razveo iz SAD pošalje ponešto), sa grčem od gladi u stomaku, muva izmedju raznih neobičnih likova, od američkih umetnika iz generacije „lepih i prokletih“ (Ficdžerald) do francuskih raznovrsnih portreta, ne manje pogubljenih, najčešće žena – kurvi bez imena (retko je ko kao Miler toliko pisao o prostitutkama, čini mi se), preko ruskih emigranata do provincijskih profesorčića ili kancelarijskih moljaca, među koje povremeno zaluta glavni lik. Ima tu povremeno i ciste pornografije, zbog koje roman nije više od 20 godina mogao da bude objavljen u SAD i sličnim zemljama koje su držale do ćudoređa, ali glavni utisak je ta snaga pisanja, energija i eksplozivna literarna inspiracija, taj talenat koji probija poput gejzira i zbog čega sam mislio da je Miler u vreme pisanja verovatno bio jos mladić, ali sam posle pronašao da se ipak nalazio već u svojim 40 –tim.

Ovaj roman sam već jednom čitao, pre mnogo godina i već se ničega nisam sećao iz njega, osim toga  da mi je ostavio dobar utisak (kao i sada). Ovo nije ni čudo pošto je teško zapamtiti priču bez prave priče. Miler je rasni pisac, nesto sto se radja a ne može se naučiti ni u jednoj školi lepog pisanja. Od onih pisaca koji skinu svoju kožu i opisuju osećaj kosmičkog vetra koji dolazi iz daljine, možda ono pregzstencijalno strujanje nasatalo još u vreme Velikog praska.

„Samo oni koji mogu otvoriti svetlu svoje utrobe znadu prevesti ono što se nalazi u srcu“ napisaće Miler. „Moja ideja je bila da prikažem uskrsnuće emocija, da oslikam ponašanje ljudskog bića u…šakama delirija“ (citat iz romana).

Pišući na jednom mestu o Dostojevskom, on takodje kaže:

„Za njega nije bilo sveta previše niskog da bi u njega zašao, ni mesta previše visokog da bi se na njega plašio popeti. On je prošao celi spektar, od ponora do zvezda“.

Miler naravno nije Dostojevski, ali je njegov napor bio vredan tog truda.

Inače, o Mileru i njegovom bizarnom životu u Parizu snimljen je i film „Henry and June“, a na temu njegovog odnosa sa američkom književnicom Anais Nain, jednom od žena koje su ga izdržavale u ta doba. Kasnije, Miler je napisao još niz knjiga (Lepi dani u Klišiju), pa seriju Sexus, Nexus…, ali nisam siguran da li je igde dosegao elementarnu energiju i spisateljsku silinu kao u Rakovoj obratnici.

pulse

Film Jana Komase (Suicide Room, 2011) dotiče se dva motiva karakteristična za suvremeno poljsko društvo – provincije i katoličanstva, koja su međusobno isprepletena na mnogostruke i složene načine. Poljska je oduvijek bila histerično religiozna država, a moć je Crkve proizlazila i iz činjenice što je predstavljala jedan od motora otpora Poljacima omraženom komunističkom režimu. Nakon sloma istočnoga bloka, poljski se nacionalni identitet uvelike nastojao konsolidirati oko katoličanstva i tradicionalnih društvenih vrijednosti. Višegodišnja vladavina krajnje konzervativnog i desničarskog PiS-a nije pridonijela liberalizaciji društva, nego njegovim daljnjim posrtanjem u bespuća konzervativizma stvorivši takozvanu neliberalnu demokraciju nalik Mađarskoj, ali je naglasila i jednu bitnu činjenicu, koja je ponovno došla do izražaja na nedavnim predsjedničkim izborima. Ne samo da postoji veliki jaz između urbane i ruralne Poljske, nego je temeljna razdjelnica između zapadne i istočne Poljske. Zapadna više naginje prema Njemačkoj i zapadnoeuropskim vrijednostima, pa je danas posrijedi gospodarski i društveno progresivnije područje, gdje je naglasak manje-više stavljen na liberalne društvene vrijednosti. Istočna Poljska mahom je ruralna, agrarna te nerazvijena, a takav kontekst uvjetuje veću naklonost prema konzervativnim i tradicionalnim vrijednostima. Te su dvije Poljske gotovo dijametralno suprotstavljene, što upućuje na snažnu polarizaciju unutar tamošnjega društva. Retradicionalizacija te potkopavanje institucija demokratske države, koje PiS sustavno provodi godinama, neće se zasigurno moći još desetljećima sanirati.

U posljednje je vrijeme Poljska pobudila interes javnosti zbog nastojanja vladajuće stranke da moć učvrsti tako što će rasplamsavati netrpeljivost prema manjinskim skupinama. Strah od migranata i islamizacije iracionalno je snažan u toj državi, a u posljednjoj predsjedničkoj kampanji naglasak je bio stavljen na tradicionalne vrijednosti i žigosanje seksualnih i rodnih manjina. Pojedini gradovi u bespućima bezlične poljske provincije, čija je infrastruktura ostala na razini prije pada Berlinskoga zida, iako PiS voli isticati da se jako brine za tu, drugu Poljsku, proglašavali su se „LGBTQ slobodnim zonama” pa im je EU uskratila eure iz svojih fondova zbog poticanja diskriminacije.

Navedeno spominjem jer se suptilno provlači kroz Komasin film koji je samo naoko studija karaktera. Otvara se u popravnom domu za maloljetnike, iz kojeg Daniel (Bartosz Bielenia) upravo izlazi. U instituciji je njegovao dobre odnose sa svećenikom Tomaszem (Łukasz Simlat), što ga je potaknulo na ideju da se i sam zaredi. Crkva, međutim, ne prima u svoje redove one koji su počinili društveni prijestup, iako je jedan od temelja njezina nauka opraštanje. Daniel umjesto za oltar treba poći u pilanu negdje u istočnoj poljskoj provinciji. Njezin je vlasnik – inače gradonačelnik mjestašca (Leszek Lichota) – lokalni tajkun. U ime pomoći mladićima u nevolji, koji se trebaju reintegrirati u društvo, povećava profit koristeći se potplaćenom radnom snagom. Umjesto u radionici, protagonist ipak igrom slučaja završava za oltarom, što će posljedično rezultirati njegovim uplitanjem u proces mjesnoga žalovanja zbog posljedica tragedije koja je obilježila stanovnike. Poginulo je šestero mladića i djevojaka koji su se vraćali s noćnoga provoda, a sedma žrtva – navodni krivac – dobio je uskratu sahrane na lokalnom groblju, ponajviše zbog revolta obitelji žrtava.

Danielov put od popravnog doma do oltara i natrag prikazan je u preglednoj, linearno-kronološkoj maniri kako bi se naglasili stupnjevi njegove doživljajnosti. Komasa je isključivo usredotočen na sadašnjost, a o prošlosti glavnoga lika ništa ne saznajemo. Razlog je tome što nisu toliko bitna Danielova proživljavanja, koliko reakcije okoline koje se kroz njega sagledavaju. Recimo da je lik neutralno središte kroz koje se ukrštavaju suprotstavljeni društveni agensi kako bi se iscrtao složen portret poljskoga društva i njegova mentaliteta, što probija iza njegovih dogodovština. I sam je Daniel podosta proturječan lik koji s jedne strane pokazuje gorljivost u duhovnim pitanjima, a s druge strane se strane ne može oduprijeti svjetovnim porocima. Njegovo uskakanje u svećeničku funkciju pokazuje krutost vjerske doktrine, ali i razotkriva i mentalitet provincijskoga, koji protagonistovu neortodoksnost gotovo doživljava kao travestiju svećeničkoga poziva, iako zadatak obavlja uvjerljivije od starog i alkoholu sklonog vjerskog pastira. Bartosz Bielenia odlično je utjelovio glavni lik, posebice promjenu koju doživljava u rasponu od osjećaja zatočenosti do konačne empatije. Nažalost je njegova priča u završnici ponešto zbrzana te ostavlja dojam da redatelj nije bio siguran kako priču privesti zaokruženu kraju.

Komasa pritom lik Daniela koristi da bi isprepleo tri idejne niti. Prva je vezana uz vjeru, koja razdvaja umjesto da povezuje te potiče na empatiju i solidarnost. Crkva tako odbacuje prijestupnika umjesto da ga primi u svoje redove jer pokazuje strast za svećeničkim zanimanjem. Vjernici umjesto da praštaju navodnom ubojici i njegovoj obitelji, zapravo ih šikaniraju i odbacuju, gotovo izopćavaju iz zajednice. Kako su u Poljskoj država i Crkva izravno povezane na svim sferama, Corpus Christi predstavlja poticajan komentar na prijepore i razdore u poljskom društvu, na odbacivanje drugih i drugačijih te stvaranje snažnih opozicija. Jasno je to naznačeno motivom koji je zaogrnut velom ambivalencije. Možda navodni krivac za nesreću uopće nije prouzročio sudar, nego se dobra poljska mladež previše razuzdala. Međutim, njihove obitelji odbijaju prihvatiti činjenicu da dobra i bogobojazna djeca konzumiraju alkohol i opijate, nego to čine oni drugi, problematični, „bijelo smeće”, kako su ispisali na zidu kuće udovice krivca.

Druga nit nadovezuje se na problematiku političke korupcije, moći i društvenoga utjecaja. Lokalni šerif u dosluhu je sa starim svećenikom te održavanjem mjesne ekonomije uvelike utječe na živote i stavove mještana. Pritom nikako ne može stajati u istoj rečenici s kršćanskim naukom skromnosti, što Komasa često naglašava statusnim simbolima koji ga razlikuju od ostatka neuglednog mjesta, primjerice skupocjenom odjećom, automobilom ili kućom. Daniel svojim djelovanjem izravno provocira njegov autoritet te stil života.

Naposljetku, djelo predstavlja hladan portret mentaliteta ruralne Poljske, njezine krutosti i zamrznutosti u nekim drugim vremenima. Životarenje evokativno je dočarano sivilom koje prevladava, a smrt mladeži koja je traumatizirala stanovnike simbolički upućuje na prazninu njihovih egzistencija.

filmovi

Malo koja vijest o smrti izazvala je takve reakcije kao vijest da je 11. kolovoza naglo i neočekivano umro Tonko Maroević. On je bio mjera, opće mjesto za likovnog kritičara, povjesničara umjetnosti i autora izložbi, dok je u široj javnosti možda manje bilo poznato da je i vrstan pjesnik, književni kritičar, prevoditelj, esejist, publicist i urednik raznih izdanja.

Kao jedan od najznačajnijih hrvatskih povjesničara umjetnosti 20. stoljeća, ali po svojoj erudiciji i širini kritičkog svjetonazora jednako nezamjenjiv i u novom tisućljeću, Tonko Maroević stvarao je rijetkom energijom i vitalnošću. U razgovoru za Nacional koji sam s njim vodila 2017. godine složio se s time da treba živjeti svoju profesiju i istaknuo da mu je sve što profesionalno radi i struka i hobi, bez znaka razlike. Mnogi su ga ovih dana citirali, ponovivši da je bio „posvećenik poezije“. Upravo je ta lakoća prelaska, spajanja i preskakanja književnih žanrova davala svim njegovim tekstovima poseban naboj i kvalitetu, pronalazio je i stvarao novi leksik, sebi svojstvenim riječima i frazama.

Rođen je 22. listopada 1941. godine u Splitu, gdje je završio slavnu splitsku Klasičnu gimnaziju, no korijene vuče iz Starog Grada na Hvaru za koji je trajno, do zadnjeg dana, ostao posebno vezan. Stari Grad dom je njegovih predaka i grad antičke tradicije.

Kao dječak obilazio je ruševine Salone, misleći da će studirati arheologiju i klasičnu filologiju, no malo stariji splitski prijatelj Zvonimir Mrkonjić ukazao mu je na studij komparativne književnosti, a rođak Ivo Maroević, istaknuti povjesničar umjetnosti i muzeolog, na studij povijesti umjetnosti. Tako je, prema vlastitim riječima, kompromisno odlučio upisati komparativnu književnost i povijest umjetnosti, iz straha da od poezije i književnosti neće moći živjeti, iako je još u djedovoj kućnoj biblioteci u Starom Gradu bio okružen knjigama na nekoliko jezika te je već s 15 godina objavio pjesme u splitskom časopisu Vidik. Svejedno, u mladosti nije bio uvjeren da bi taj odabir mogao biti njegova sudbina.

Nakon studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1963., do danas je aktivno djelovao paralelno na svim navedenim područjima. Jedno vrijeme bio je u Rimu na stipendiji kod Carla Giulia Argana, gdje je dobro upoznao talijansku i europsku neoavangardu. Bio je dugogodišnji znanstveni savjetnik zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, profesor na poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na ADU u Zagrebu te redovni član Razreda za književnost HAZU-a. Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Uz likovnu i književnu kritiku jednako je bogat i nagrađivan njegov pjesnički, esejistički, prevoditeljski i urednički opus. Za prevođenje je jednom rekao da je najljepši oblik čitanja djela. Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005).

Tonko Maroević bio je možda zadnji renesansni humanist koji je kročio našom kulturnom sredinom, podjednako autentičan, angažiran i intuitivan stvaratelj, ali s rijetkom ljubavlju i podrškom umjetnicima i njihovu radu, pronicljiv u svojim analizama pojedinog umjetničkog opusa. Bilo je u njegovu biću nešto „leonardovsko“. Gotovo da ne postoji veliko ime moderne i suvremene hrvatske umjetnosti o kojemu Tonko Maroević nije pisao, napravio retrospektivu, monografsku izložbu, prikaz za novine, stručne časopise ili znanstveni rad.

Svestranost, ali i znanstvena akribija i analitičnost njegova opusa, tekli su paralelno, kao i poseban senzibilitet za sinestezijsko povezivanje likovne umjetnosti, književnosti i pjesništva, čemu je bio posvećen i njegov doktorat s temom „Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas“ (1976.). Kao književni kritičar sustavno je i britko pratio suvremeno, ali i starije hrvatsko pjesništvo i talijansku književnost, s većom strogošću prema pjesnicima nego prema likovnim umjetnicima. Volio je i isticao ozbiljne poetske dosege Arsena Dedića i Jakše Fiamenga, ne samo zato što su imali zajednički mediteranski, truverski kod. Sastavio je antologije suvremenog hrvatskog pjesništva od 1971. do 1995. („Uskličnici“, 1996.) i od 1996. do 2019. („Svjetlaci“, 2019.), kao i antologije katalonskoga pjesništva „Bikova koža“ (1987.) i „Riječi za jedan lapidarij“ (2018.).

Krasile su ga posebna blagost i nježnost prema likovnjacima i gotovo je za svakoga imao riječ podrške, nalazeći ponekad nevjerojatne razloge za pozitivno vrednovanje nečijeg rada i truda. Možda je to i stoga što je znao reći da je profesionalno odabrao „svijet izmišljenih vrijednosti“, gdje je ponekad teško odrediti kriterije valorizacije ili potpuno izbjeći subjektivnost ukusa i senzibiliteta. Pa ipak, Tonko nikada nije imao i pokazivao iracionalnu antipatiju ili netrpeljivost prema bilo kojem umjetniku ili kolegi. Ako nekima nije bio sklon, to je značilo da su se ogriješili o njegov humanistički, estetski i ljudski kodeks ili da su u svojem umjetničkom opusu „previše jednodimenzionalni, skloni ponavljanju i citiranju, bez logike unutarnjeg rasta djela, bez likovnog problema koji su si zadali morfološki, tematski ili stilski“. I uvijek bi to detaljno i precizno argumentirao.

Jednako je tako percipirao i uvažavao djela brojnih samoukih umjetnika – na što su čistunci u struci podizali obrve – smatrajući da u traganju za dobrom, živom i autentičnom umjetnošću ne smijemo okoštalo umjetnicima brojati diplome akademija, jer što imamo od diplome ako je djelo mrtvo i neinventivno. Zalagao se za fenomenološki pristup modernoj i suvremenoj umjetnosti. Tako je tekstove o naivnoj umjetnosti, pisane od 1968. do 2012., objavio u knjizi „O naivi i autsajderskoj umjetnosti“ (2013.).

Kustos Marko Golub napisao je u svojem oproštaju od Tonka na Facebooku:

„U svemu je uvijek pronalazio nešto uzbudljivo, senzualno, lijepo i dobro. Nikoga nije htio odbiti, a njegova je samoobrana bila neka iskrena predanost; oni nisu mogli biti toliko loši koliko je on dobrim mogao vratiti. Nije izmišljao i mistificirao. Tisuće i tisuće stranica, niti jedna laž, niti jedan slab tekst.“

Na koncu, pamtit ćemo Maroevića po toj sveobuhvatnoj, živoj percepciji svijeta u kojoj nema mjesta predrasudama. Nije mu bio problem reći da nešto nije pročitao ili pogledao (izložbu, film) i često je isticao kako se boji da će s ovog svijeta otići nenačitan. Volio je diskutirati s mlađim kolegicama i kolegama, pitati ih za njihovo mišljenje, čuti više strana. Tonko Maroević bio je lišen negativnog ega i nije se osjećao ugroženo novim generacijama povjesničara umjetnosti, kritičara i kustosa, štoviše, sve je revno pratio, čitao, obilazio, a mi smo se čudili kako to uopće stiže uz sve obaveze. Ne sjećam se da mi je ikada, primjerice, odbio ijednu narudžbu i molbu za tekst dok sam bila urednica u Vijencu ili kad bih ga zamolila da pogleda i poprati opus nekog novog umjetnika. Samo bi se u hodu nasmijao i rekao: „Mala, svaki dan sam dužan barem deset tekstova, ali hoću, napisat ću ti. Nekako ću stići.“ I uvijek bi na vrijeme došao njegov tekst iako je bio najzaposleniji od svih valjda do sada živućih hrvatskih povjesničara umjetnosti i kritičara.

Njemu samome bilo je nevažno to silno isticanje titula, akademskog statusa, nagrada koje je dobio tijekom života, no izdvajao je nagradu Goranov vijenac za poeziju stoga što je 2018. došla od samih pjesnika i ukazuje na njegov specifičan „individualni prinos poeziji, dug preko 50 godina“.

Bio je naš kolega koji je na put umjetnosti vratio mnoge umjetnike i mlade povjesničare umjetnosti koji su možda u nekom trenutku htjeli odustati od struke, a čini se da je tako bilo i s mladim piscima i pjesnicima. Bio je i jedan od najboljih mentora diplomantima i poslijediplomantima, prijatelj, suputnik i supatnik struke, a najviše od svega – drug. Njegova toplina, blagost i nježnost bile su legendarne, što ovih dana svi ističu na društvenim mrežama. Iskreno je poštovao svoje sugovornike, znajući da je suprotnost vlastitoj istini i viđenju svijeta također (moguća) istina. Jednako je tako djelatno živio ideju feminizma, odnoseći se prema umjetnicama i kolegicama svih generacija s iznimnim poštovanjem, uvažavanjem i pristojnošću, koji nisu bili maska. Volio je diskusije s „pametnim“ i svestrano obrazovanim kolegicama, potpuno svjestan koliko nepravde u tradicionalno „muškoj“ struci kustosa i povjesničara umjetnosti ima prema kolegicama, od tretmana do visine honorarâ. Na tom tragu rekao je i kako mu se čini da je ženska poezija „danas možda gotovo i jača dionica hrvatske poezije“. Redovito je citirao i parafrazirao svoje mlađe kolegice i kolege u tekstovima, bilješkama, znanstvenim radovima, predgovorima kataloga i monografijama. Nije samo posezao za velikim imenima iz prošlosti. Često je znao reći da su njega zadužili svi redom (Gamulin, Prelog itd.) i kako je svjestan da je imao sreće što je učio najvećih pa sada i sâm mora vratiti taj dug kroz mlađe kolege. Zato je svima u koje je vjerovao otvarao vrata.

Uvažavao je i svoju publiku, posjetitelje izložbi iz drugih profesija: njegovi predgovori u katalozima nikada nisu bili pisani pseudointelektualnim hermetizmom, neprohodno i nemušto, tobože pseudoznanstvenim diskursom, već stručnim jezikom koji su svi obrazovani ljudi drugih profesija mogli pratiti. Smatrao je da to pokazuje kako mi kao struka nismo ravnodušni prema publici, da smo most koji povezuje i spaja umjetnost, umjetnike i publiku, i da to moramo pažljivo njegovati. Takvi su mu bili i govori u javnosti. Topli, iskreni, edukativni, kada bi nakon promocije knjige ili otvorenja izložbe ljudi u publici nerijetko komentirali naglas da su nešto od Tonka naučili i da je šteta što njegov govor nisu zapisali ili snimili. Zato je bio toliko omiljen.

„Veliki ljudi mogu svijetu ponuditi cijeloga sebe, a da ništa od sebe ne izgube. Veliki ljudi čine da se i drugi osjećaju veliko“, napisala je na Facebooku umjetnica Andrea Musa, opraštajući se od „šjor Tonka“. Upravo stoga što se toliko davao drugima, Tonko je, bez obzira na to što je ranije već objavio nekoliko zbirki svojih pjesama, eseja i studija, tek relativno nedavno izdanjima zaokružio svoj opus. Izbor iz likovno-kritičkih i povijesno-umjetničkih tekstova „Slikanje i slikama predgovaranje“ objavio je 2006., svoje izabrane pjesme 2009. u zbirci „Drvlje i kamenje“, a priloge praćenju suvremenog hrvatskog pjesništva „Skladište mješte sklada“ 2010. godine. Nije dočekao jesensku promociju nove knjige Branislava Glumca „Iza ugla, ogledalo“ (VBZ), u kojoj je Glumac na tu zadanu temu sakupio prozu, zapise, eseje mnogih naših kulturnih djelatnika, između ostaloga i intervju s Maroevićem. U svojoj kratkoj prozi, naslovljenoj „Iza ugla, obrisi“, on se potpisuje samo kao „pisac“, na tragu svoje skromnosti, jednostavnosti i nepatvorenosti. No iza Tonka Mareovića neće ostati tek obrisi. S njegovim se odlaskom dogodilo nešto mnogo teže i tužnije – kraj jedne epohe erudicije, ljudskosti i dobrote.

nacional

Usred nesmiljene žestine ljeta, u vrijeme kontinuirane izdavačke suše, u Slavonskom Brodu, pojavila se osvježavajuća knjižica odgovarajućeg naslova “Otok” – zbirka zapisa magistre Darije Mataić Agičić o nekoliko otoka Jadrana koji su je ugostili i uvjerili u svoj utjecaj, i u blagotvornost promjene i putovanja u neistražene krajeve, mjesta okružena pučinom – beskrajnim plavetnilom mora i neba. Poput melema za opekotine od slavonske svakodnevice, ovaj, formom zanimljiv knjižurak, prepun je nježnih opisa Darijinih doživljaja podneblja koje svojom iskonskom vezom s uzbuđenjem potrage za smislom i ljepotom potiče istraživanje i prepuštanju potpunom užitku.

Iako se radi o osobnim iskustvima i dojmovima s ljetovanja, u knjižici nalazimo senzibilne, poetske izvještaje koji mogu biti i naši. Do nas ponovo dopiru bogati, proživljeni mirisi, boje i zvukovi (tišina!) otoka okruženih plavim vodenim dubinama, malih otoka koji nude raskoš drukčijosti i razotkrivanje nas u njima i njih u nama. Otoci su mjesta osame, a osama je uvjet za duhovnu regeneraciju. U cjelini, Otok Darije Mataić Agičić, nadsumativni je epsko-lirski skup emocionalnih i narativnih elemenata, nadahnjujuća poema, velika pjesma u prozi.

Knjiga je izašla u Nježnoj biblioteci. Urednik: Stribor Uzelac Schwendemann. Nakladnik: Studio HS internet d.o.o. U rujnu će se održati promocija. Bit ćete pozvani.

Hezbollah, koji je kontrolirao luku koja je raznijela Bejrut, nestao je bez traga

Libanonci tvrde da je eksplozija povezana s požarima na iranskim brodovima u Perzijskom zaljevu. Ako Izrael ne stoji iza ove eksplozije, upravo im se – ne vlastitim trudom – riješio jedan od najvećih problema koje imaju – sukob s Hezbollahom

„Svatko bi trebao doći ovdje. Svi bi trebali vidjeti kako kompliciran, kako duboko poremećen, a u isto vrijeme i prekrasan i fenomenalan svijet može biti. Svatko bi trebao sam vidjeti, čak i kada se mračni oblaci skupljaju, što je na kocki, što bi se moglo izgubiti, što je još uvijek ovdje”, rekao je to 2006.  u svojoj emisiji Parts Unknown genijalni kuhar, legendarni TV voditelj i neprežaljeni pisac, Anthony Bourdain. Tu je dramatičnu rečenicu izgovorio na balkonu svog hotela dok su u daljini sijevali udari raketa, a njegova se ekipa brzinski spremala za evakuaciju iz Bejruta. Upravo je u tom trenutku počeo Libanonski rat, otužni sukob od mjesec dana u kojem su se paravojske militantne skupine Hezbollah sukobile s izraelskom vojskom.

Četrnaest godina kasnije, na društvenim mrežama dijelio se upravo taj kratki Bourdainov monolog o gradu za koji kaže da ga je promijenio zauvijek, kao niti jedan koji je posjetio prije ili kasnije. Bourdainov video dijelio se iz tužnog razloga, kao sjetan pogled u bolju prošlost kada je Bejrut morao preživjeti samo rat, a ne najjaču mirnodopsku eksploziju koja ih je pogodila početkom prošlog tjedna, kada je eksplodiralo skladište amonijeva nitrata u luci u središtu Bejruta. Ili žestoke, višednevne prosvjede koji su uslijedili nakon te eksplozije. Ili pad vlade nakon tri dana prosvjeda.

Monstruozna eksplozija

Videosnimke s mobitela prošli su utorak šokirale svijet. Mnogi su vidjeli vijest da se u Bejrutu, glavnom gradu Libanona, dogodila strašna eksplozija. No, ništa ih nije moglo pripremiti na ono što će vidjeti na videu. Monstruozna eksplozija čupala je zgrade iz temelja i pritom, mogli bismo gotovo reći srećom, jer brojka je mogla biti zastrašujuće veća, ubila više od sto ljudi. Ono što je bilo još šokantnije jest brojka od 6000 ozlijeđenih, a gotovo 300.000 ljudi u nekoliko je sekundi ostalo bez krova nad glavom. Nije prošlo niti nekoliko minuta od eksplozije i krenulo se spekulirati o tome što se zapravo dogodilo u Bejrutu. Prva priča koja se proširila je ona da je eksplodiralo skladište pirotehnike koja se pripremala za nadolazeće praznike. Ta je priča, navodno, potkrijepljena izvorima bliskima vlasti, no tu je atribuciju teško pronaći danas. Ubrzo nakon toga javila se i vojska koja je rekla kako je riječ o skladištu zapaljivog materijala, vjerojatno gnojiva. Niti 12 sati nakon eksplozije libanonska je vlada objavila da su sigurni da je eksplodiralo skladište amonijeva nitrata, koje se u toj zgradi nalazio šest godina nakon što je materijal zaplijenjen s broda koji je plovio pod moldavskom zastavom.

Teorije zavjere

Usprkos službenom narativu, postojale su i druge teorije, kako u Libanonu, tako i izvan njega. Mnogi Libanonci odmah su rekli da sumnjaju u službenu teoriju kako se radi o nesretnom slučaju ili nemaru, već da je riječ o terorističkom napadu koji podsjeća na napade koji su pogodili Libanon u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Podsjetila ih je eksplozija i na onu koja je 2005. pogodila konvoj u kojem se nalazio premijer Rafik Hariri koji je u tom napadu i poginuo. Implikacija je to Libanonaca da se radi o domaćim akterima koji su namjerno raznijeli smrtonosno skladište.  Jedan je popularni pripadnik elitne američke antiterorističke SEAL jedinice na Twitteru izjavio kako mu se čini i ima naznaka da se radi o raketnom napadu. Čak i prije nego je uspio do kraja napisati „tweet” kako Izrael ima dosta motiva raznijeti potencijalno skladište eksploziva Hezbollaha, izraelski ministar vanjskih poslova izdao je priopćenje kako oni nemaju nikakve veze s eksplozijom. Prije nego ih je itko išta pitao. Mnogi u Libanonu vjeruju da bi eksplozija mogla biti povezana s Libanonom, no oni nude drugo objašnjenje – eksplozija nije bila direktni napad na Hezbollah, već dio velike akcije protiv Irana. Libanonci tvrde da je eksplozija povezana s požarima na iranskim brodovima u Perzijskom zaljevu. Ako Izrael ne stoji iza ove eksplozije, upravo im se – ne vlastitim trudom -riješio jedan od najvećih problema koje imaju – sukob s Hezbollahom. Ako Izrael stoji iza eksplozije, riječ je o najvećoj, dosad nikada zabilježenoj, obavještajnoj pobjedi u povijesti svijeta.

Veliki problem

Sa svakim danom broj misterija oko bejrutske eksplozije raste. Još nije jasno tko je bio vlasnik skladišta koje je eksplodiralo, niti kako je došlo do eksplozije, niti ima li još opasnog materijala uskladištenog negdje u Bejrutu. Svaki odgovor na ovo pitanje predstavlja veliki problem za Hezbollah, militantnu skupinu za koju se vjeruje da zapravo upravlja državom. Skupinu koja će, ako želi nastaviti postojati – što je vrlo upitno – morati napraviti radikalni zaokret u načinu na koji operira. Čak i ako se ispostavi da je eksplozija bila nesretni slučaj, ljudi naprosto više neće tolerirati da im se pored kuća skladišti oružje i eksplozivi. Naznaku toga vidjeli smo početkom ovog tjedna kada je libanonska vlada morala podnijeti ostavku.  Ako pretpostavimo da je službena priča u potpunosti istinita, ova katastrofa razotkrit će sav trulež koji uništava zemlju – posebno korozivan spoj korupcije, nepodobnosti i zlih namjera. Za sada znamo da je amonijev nitrat zaplijenjen 2013. s broda pod zastavom Moldavije koji je putovao iz Gruzije u Mozambik. No, posred puta netko nepoznat iz zasad nepoznatog razloga skrenuo ga je u Bejrut. Umjesto da brod pošalju dalje prema Mozambiku, prodaju ga na aukciji ili ga se nekako riješe, uprava luke odlučila je sav amonijev nitrat uskladištiti u jednom od svojih skladišta. I tako godinama. Već je na prvu jasno tko bi u Libanonu mogao biti zainteresiran za skladištenje tolikih količina eksplozivnog materijala od kojeg se mogu proizvoditi bombe. A upravo se za Hezbollah vjeruje da pod svojom kontrolom drži sve bitne luke u Libanonu kako bi preko njih mogli kontrolirati jedini priljev energenata i hrane u državu, a tako kontrolirati i vladu. Zanimljivo, niti desetak dana nakon eksplozije, niti jedan libanonski ili strani službeni organ nije spomenuo Hezbollah ni njihovu odgovornost za eksploziju. No, poznato je otprije kako je upravo Hezbollah na sličan način uvozio i skladištio zalihe opasnog oružja i kemikalija poput amonijeva nitrata od kojeg bi proizvodili eksplozive.

Sustav korupcije

Hezbollah, tvrde svjetske obavještajne agencije, isto tako pomogao je stvoriti cijeli sustav korupcije i nemara te su podržavali politički sustav u kojem nitko ne odgovara za svoje greške. Fondacija za obranu demokracije objavila je nedavno izvješće u kojem tvrde da Hezbollah dovodi milijarde dolara iz crnih tržišta cijelog svijeta. Taj se novac „pere” u Libanonu, ali ne ostaje građanima, već ga Hezbollah koristi kako bi si omogućio status paralelnog državnog vodstva koje posjeduje vojsku, naoružanje, tvrtke, financijske usluge i socijalne službe.

Iako im je ideja da svojim milijardama drže i narod zadovoljnim, u početku funkcionirala, s vremenom je Hezbollahova moć opadala i sve se više stanovnika Libanona počelo okretati protiv ove krvoločne organizacije. Hezbollah će morati odgovoriti na ovu katastrofu, a mnogi analitičari već predviđaju kako će to učiniti. Mnogi vjeruju da će Hezbollah pokušati prebaciti krivicu na nekoga drugog. Kao, primjerice, na Izrael. Ili će sebe pokušati prikazati kao žrtvu. I jedno i drugo učinili su prije. Nakon što su napali Izrael 2006. godine, ratnu devastaciju iskoristili su kako bi sebe prikazali kao spasitelja. Godine 2011. iskoristili su građanski rat u Siriji kao izgovor za slanje boraca u tu zemlju prikazujući sebe kao žrtve, i tako se ugradili na ključne pozicije libanonske vanjske politike.

Libanonska vlada, koju je do neki dan vodio premijer Hassan Diab, u potpunosti je ovisna o Hezbollahu.

Prazna obećanja

Odmah nakon eksplozije zakleli su se narodu da će otkriti tko je odgovoran za eksploziju i privesti ih pravdi. Pet dana kasnije, ništa se nije dogodilo, što je još više uvjerilo narod Libanona da je Hezbollah odgovoran za eksploziju. Zato su i masovni prosvjedi doveli do pada vlade, vlade koja je znala da ne može dotaknuti terorističku organizaciju koja ima vojni ustroj, milijarde na raspolaganju i političku potporu Irana.

Sumnja u Hezbollahovu umiješanost pojačat će se i ovaj tjedan kada UN-ov posebni tribunal za Libanon donese presudu u slučaju ubojstva premijera Haririja. Očekuje se da će tribunal osuditi za ubojstvo četvoricu visokih službenika Hezbollaha kojima se sudi u odsustvu. Četvoricu nitko nije vidio godinama, no mnogi vjeruju da se sasvim sigurno skrivaju u Libanonu, pod zaštitom Hezbollaha i lokalnih vlasti. Osuđujuća presuda stavit će dodatni pritisak na Hezbollah.  No, čini se da je ova eksplozija samo kap koja je prelila čašu pritiska protiv Hezbollaha u Libanonu. Dugoročne koalicije koje su im omogućili da preuzmu dominaciju nad libanonskom politikom počele su se raspadati. Nezadovoljstvo raste i zbog nedostatka električne energije i hrane. Ovi su problemi eksponencijalno rasli za vrijeme korona krize. Hranu je bilo sve teže nabavljati, a Hezbollah je prvo namirivao svoje potrebe te malo energenata i resursa puštao van luka prema narodu. Dodatni udar Hezbollah je doživio kada je SAD uveo sankcije protiv Irana i tako zaustavio zadnje isporuke u Libanon. Više ne mogu dijeliti dodatnu hranu svojim vojnicima, omogućavati im dodatne pogodnosti ili se brinuti za svoj narod.

Vlada je pala, a sve je izglednije da će narod uskoro ustati i protiv šijitskih militanata koji ih već desetljećima uvlače u probleme sa susjedima. Izazivaju ratove, guraju ih u sve veće siromaštvo, a sada i ubijaju vlastite građane, bilo zbog pohlepe za novim eksplozivima ili naprosto nemara.

Raketna opasnost

Procjena je da Hezbollah u Libanonu ima 150.000 raketa koje su usmjerene prema Izraelu. Mnoge od tih raketa smještene su u visokonaseljenim područjima Bejruta. Narod to više ne može i ne želi trpjeti. Opet, ako je ova eksplozija plod nesretnog slučaja, Izraelu se neviđeno posrećilo. Ako iza eksplozije stoji Izraelska obavještajna služba, jednim je potezom, s praktički zanemarivim žrtvama u odnosu na sve ratove koji su se odigrali i će se tek voditi, završen sukob koji traje desetljećima.

geopolitika

Prva žena na Mesecu:

– Hjustone, imamo problem.
– Šta je?
– Nema veze, ništa…
– Šta je problem?!
– Ništa..
– Reci mi šta je problem!
– NEĆU!
– Molim te, reci mi šta je problem…
– ZNAŠ TI DOBRO ŠTA JE PROBLEM!

Fotografija od: iConsult

Pasivno – agresivno ponašanje je komunikacioni stil i spada u agresivni domen. Ali to je socijalno prihvatljiva agresija. Sva ponašanja koja spadaju u otvoreno agresivna (povišavanje tona, agresivna gestikulacija, zurenje i unošenje u lice, pretnje) su u savremenom društvu predmet osude, i menja ih pasivna agresija. Pasivna agresija je pojednostavljeno dvoličnost, „jedno misli, a drugo govori“.

Malignost pasivne agresije je u tome:

• što se teško prepoznaje,

• što je povod za veliku patnju osoba ka kojima je usmerena (pogotovo ako se radi o deci ili o porodičnim ili partnerskim odnosima),

• što trajno narušava interpersonalne odnose i

• što usložnjava probleme u porodici ili kolektivu

Kako izgleda pasivno – agresivno ponašanje:

• Sarkastične, ironične primedbe (neguju se kao stil u svakodnevnoj komunikaciji. Neki ljudi neguju ovakav vid humora kao način suprotstavljanja, kada se ne usuđuju otvoreno da to urade ili predviđaju da bi otvoreno zauzimanje za sebe moglo da ima velike posledice po njih. Cilj sarkazma i ironije je povređivanje drugih, osveta i dominacija)

• Krije svoja negativna osećanja iza fasade ljubaznosti (1. neke situacije, uvreda, pretnja, napad, zahtevaju zauzimanje za sebe. Zauzimanje za sebe se može odigravati po tri scenarija: kao uzvraćanje napada, kao zauzimanje za sebe bez povređivanja drugih (asertivnost) ili kao beg iz situacije. Osobe sklone pasivnoj agresiji odgovaraju na napad osmehom i ljubaznošću. Postoji nesklad između akcije i reakcije. 2. S druge strane, može da postoji nesklad između verbalnog i neverbalnog komuniciranja. Verbalna izražavanja su često vrlo povređujuća za drugu stranu, a neverbalno se čita ljubaznost, toplina i podržavanje. Kako se neverbalna poruka prvo učitava i 70% komunikacije ide preko neverbalnih kanala, primalac poruke je najčešće u konfuziji i postaje oprezan. Ovakve ljude u kolektivima ne vole i izbegavaju da se sa njima druže ili sarađuju. Najčešće se ne može navesti neki poseban razlog za nedostatak naklonosti, povećan oprez i izbegavanje kontakta, sem da „mi unutrašnji osećaj/moja intuicija govori da nešto nije u redu“).

• Retko javno iznosi mišljenje (a pritom se ne radi o mudroj odluci ili strahu od osude drugih. Čuvanje mišljenja za sebe se koristi u svrhu kontrole ponašanja drugih i dominacije. U partnerskom odnosu ili u porodičnim odnosima ovakvom „tajnovitošću“ se druga strana drži u neizvesnosti, zastrašuje, kontroliše njeno ponašanje…Pošiljaocu poruke se daje na značaju, njegova ćutanja se tumače, ostali članovi sistema strepe)

• General posle bitke („Eto, rekao sam ti…“, „Znao sam, nije tako trebalo…“, „Da si me slušao, ne bi došlo do ovoga…“. Kada problem nastane ili se rešava obično nisu aktivni akteri, beže od odgovornosti i ne uključuju se u proces rešavanja. Ali su zato glavni kada treba optuživati drugu stranu i jadikovati nad prosutim mlekom: „Znao sam…“, „Nikad se nećeš naučiti“, „Nikad ništa od tebe“, „Nemam kome da pričam“. Veoma se užive u ovu ulogu generala posle bitke i dugo muče svoju žrtvu koja ne zna kako da se izbori sa svojom krivicom, a i besom ka pošiljaocu poruke)

• Uvek je žrtva („Tako mi vraćaš“, „Neka mene, nisam ja bitna“, „Ako sam tako zaslužila, neka bude“, „Sve sam za tebe uradila“. Uloga žrtve je moćno oružje pasivne agresije. Prvo budi osećanje krivice kod primaoca poruke, pa bes, pa osećanje krivice povodom besa i fiksira primaoca poruke u vrzinom kolu krivice i besa iz koga je teško izaći. Posebno je razorno u porodičnim odnosima jer čitav sistem pati kada jedan član ulogom žrtve manipuliše ponašanjem drugih. U našoj kulturi je ta uloga često rezervisana za ženske osobe koje se na taj način bore ne samo za ravnopravnu, već i dominantnu ulogu u porodici, koju svojim godinama, sposobnošću i doprinosom porodici već dugo nemaju ili nikada nisu ni imale. Kada vide da drugi članovi porodice ne reaguju najčešće posežu za bolešću kao poslednjim adutom za dominaciju i upravljanje ponašanjem drugih)

• Optužuje druge za svoje frustracije („Činiš me nesrećnom“, „Upropaštavaš mi život“, „Zbog tebe mi ništa ne ide“. Drugi ljudi se ne moraju slagati sa našim izborima ili ih odobravati, ali nas to ne sprečava da mi naše izbore sledimo i da na tom putu grešimo. Najčešće se radi o tome da, kako je Duško Radović primetio, neki ljudi čine sve da ne urade ništa. Zato traže preteranu podršku, oslonac, odobravanje i ohrabrivanje od drugih i kada nešto od ovoga prirodno izostane, usmeravaju bes ka njima optužujući ih za svoje životne neuspehe po principu „…da su okolnosti bile drugačije, ja bih…“. To ih čuva od gubitka samopoštovanja i narušavanja slike o sebi)

• Širi laži i tračeve o drugima (najmalignije ponašanje u kolektivima, narušava interpersonalne odnose i često izoluje jednog člana koji pošiljaocu poruke predstavlja opasnost za napredovanje, popularnost i sl.)

• Ignorisanje drugih (ignorisanje ima za cilj da se osoba kojoj je upućeno oseća loše. Roditelji i partneri su skloni ignorisanju kao vidu kažnjavanja. Važno je zapamtiti da se iz lošeg osećanja ne može izroditi dobro ponašanje. Osećanje krivice i bes na sebe nisu popravljačke emocije, naprotiv, nema razornijih osećanja po ljudsku psihu. Odbacivanje koje dete ili partner preživljava ignorisanjem ostavlja nepopravljive posledice po odnos)

• Propušta da ispuni dogovor sa drugima uz izgovore: zaboravio je, bio je sprečen i ne prihvata ličnu odgovornost zbog toga (uvek postoji neka viša sila)

• Izbegavajuće ponašanje: čitaj između redova (većina ljudi lakše prihvata da se neslaganje ili odbijanje saopšti u lice, nego kada se od njih traži da čitaju između redova. U životu su česte situacije kada ne želimo nekome da pomognemo, ali pasivno – agresivni to ne saopštavaju u lice, već pristaju na uslugu, a onda kreće izbegavanje: nejavljanje na telefon, neodgovaranje na poruke i mejlove, svako izbegavanje kontakta u nadi da će druga strana odustati. Druga strana se u početku nađe u konfuziji, računa na obećanu pomoć, ne zna kako da protumači izbegavanje i gubi vreme na pokušaje da uspostavi kontakt. Ma koliko bilo neprijatno odbiti dragu osobu, poštenije je prema njoj da se bude iskren i direktan: ona će moći da reši problem na drugi način i odnos se neće poremetiti. Slično je kada želimo da sprečimo udvaranje osobe koja nam se ne sviđa: poštenije je biti iskren i saopštiti to bez obzira na neprijatnost, nego se izgovarati nedostatkom vremena, obavezama na poslu, a sve u nadi da da će druga strana odustati).

pulse

Upravo teret Grubora je ono što pritišće Željka Sačića, bez obzira što je u pravosudnom postupku izostala osuda, a krivci za ovaj stravičan zločin nisu utvrđeni.

„Josip Manolić je dokazano osnovano sumnjiv za monstruozna zvjerstva i masovna ubojstva hrvatskih ljudi nakon drugog svjetskog rata, a sve to u ime komunističke totalitarne ideologije, u ime Tita i Partije, a koje je Josip Manolić počinio u ulozi područnog zapovjednika po zlu poznate protuhrvatske, protuljudske i protu Božje komunističke represivne OZNE“, kazat će i napisati Željko Sačić, umirovljeni general i zastupnik u Saboru izabran na listi okupljenoj oko lika i djela Miroslava Škore, u pismenom zahtjevu upućenom tajniku Sabora da se „hitno i bezodvlačno“ ukloni portret Josipa Manolića iz zgrade Sabora.

Pogledajte samo izbor riječi koje ovaj diplomirani pravnik i umirovljeni general koristi obraćajući se Saboru – monstruozna zvjerstva, komunistički zločinac, stogodišnji zlotvor i protu Hrvat, masovna ubojstva, zločini u ime Tita i Partije …… Kao što je to uobičajeno svim desničarima i Željko Sačić uzima si pravo određivati tko je pravi i istinski Hrvat a tko ne, tako da će za Josipa Manolića čak ustvrditi da je ni manje ni više već protu Hrvat. Kako i kada su to pravo licitiranja hrvatstvom oni stekli nikada nitko nije objasnio. Ja pak mislim da korijenje te bolesti treba tražiti daleko u 90-tim godinama kada je Franjo Tuđman ustvrdio da u Hrvatskoj ima preko 20 % onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli.

I sve to zlo ne samo da je upereno protivu Hrvata, to je reći će ovaj general kako bi bio sigurniji, te ujedno i nadoknadio očiti manjak argumentacije za iznesene tvrdnje i protu Božja rabota. Zna Sačić da je Boga u Hrvatskoj uvijek dobro imati iza leđa na svojoj strani, pa makar i samo deklarativno. Puno mu je puta to pomoglo i pokazalo se kao dobitna kombinacija.

Uvijek kada netko na ovaj način postupajući i upirući prstom bez argumenata u drugoga koristeći ovako teške riječi, zapitajmo se. A da slučajno general Sačić nešto ne skriva, da nema možda nešto s čega on želi skrenuti pažnju, ima li nešto što ga žulja, neki kamenčić u cipeli? I tko je uostalom taj Željko Sačić? Po čemu je taj lik poznat?

Laborantica iz kninske bolnice, koja danas živi u Srbiji, Mira Grubor često se kako je ispričala „Novostima“ pita zbog čega su „Grubori spaljeni, a ljudi pobijeni?“ Ona se, tada 29-godišnja majka 5-godišnje djevojčice, sklonila u UNPROFOR-ovu bazu u Kninu što ju je ostavilo u životu. Specijalci iz Antiterorističke jedinice Lučko ciljano su tražili zaseok Grubori, a put im je, kaže Mira pokazala jedna starica. Uskoro se na nebu iznad Grubora pokazao dim zapaljenih kuća zaseoka Grubori.

Tog 25.8.1995. godine ATJ Lučko je obilazila teren oko Knina i uz trasu željezničke pruge jer će sutra u Knin stići „Vlak slobode“ sa prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji će tu u Kninu održati „prigodni“ govor. Željko Sačić je načelnik Sektora specijalne policije MUP-a, te je ATJ Lučko pod njegovom zapovjednom odgovornošću. Ušavši u Grubore specijalci ubijaju 6 nemoćnih, nevinih od kojih su neki i nepokretni, starčadi, a dvojici su od njih i grkljan prerezali. Znali su dakle da su njihove žrtve nemoćni starci i starice. Ubijeni su, a neki od njih i u kućama zapaljeni:

Jovo Grubor (65)/ Miloš Grubor (80)/ Đuro Karanović (45)/ Milica Grubor (51)/ Marija Grubor (90)/ Jovan Grubor (73).

Sačić je osumnjičen po zapovjednoj odgovornosti i uhićen sa još 4 pripadnika ATJ Lučko. Optužnica protiv Sačića odmah je i povučena. Jedan od uhićenih, Ivan Beneta je najavio priznanje, te da će opisati što se dogodilo u Gruborima. Uoči početka suđenja nađen je u šumi nedaleko Knina obješen, govorilo se o navodnom samoubojstvu. Hrvatsko sudstvo koje je nesporno utvrdilo da su zločin u Gruborima počinili pripadnici ATJ Lučko, isto tako utvrđuje oslobađajućim presudama da nitko od njih nije odgovoran. Iz „Documente“ će stići priopćenje „iznenađeni smo oslobađajućim presudama u slučaju Grubori“.

Upravo teret Grubora je ono što pritišće Željka Sačića, bez obzira što je u pravosudnom postupku izostala osuda, a krivci za ovaj stravičan zločin nisu utvrđeni.

To je razlog upiranja prstom u Josipa Manolića, sa nekom čudnom logikom kako je njemu Željku Sačiću sa repovima Grubora neupitna klupa i zastupničko mjesto u Saboru, a Josipu Manoliću koji pripada plejadi političara socijalista koji su zaslužni za izgradnju Jugoslavije, a kasnije i Hrvatske, ne pripada po Sačiću niti saborski portret u ulju kojeg je stekao kao predsjednik Županijskog Doma.

tacno

govorite, govorite

ponekad me poneke riječi katapultiraju
iz uljuljkujuće sadašnjice u uzbudljivu prošlost;
budu izgovorene poput praska topa u cirkusu.
letim u luku i spustim se padobranom pokoravanja
zakonima sile sjećanja na označena sletišta
na kojima je oblikovano moje postojanje.
govorite, govorite, nikada ne znam koja će me
riječ odbaciti iz melase navika u kojoj plutam
kao otupjela muha, u dane otimanja.
nitko ne zna kodove za moj let i prizemljenje.

u pozivu prijatelja da naberem verduru
u njegovom vrtu našla se ograda da ne
dolazim ujutro, jer tada je vrt pod rosom.
katapultirao me rosom u bicko selo gdje su se
rodili i umrli moja baka marija i djed ivan.
bio sam dječak koji je bos hodao po rosi u
njihovom vrtu. mokra su bila stopala, a suh užitak.
shvatio sam bolno da cijelo vrijeme otada ja živim
kao invalid koji rosu gazi na stranicama knjiga
i u monitoru svog užarenog kompjutera.
govorite, govorite…

ćakulanje i otkantavanje

već dosta dugo vremena imam tajnu potrebu
sastaviti popis primjenjivih primjera
otkantavanja subesjednika i subesjednica
na viberu i facebooku. sustavnost olakšava.

dok ćakulamo ostavljamo neizbrisive tragove
nesmotrenih povjeravanja: previše se jadamo,
tražimo savjet kao lijek za prenosivu bolest,
ogovaramo svoj grad, predviđamo, brinemo,
hvalimo reckama na seks pištolju, potičemo
nesuzdržanost, intimne iskorake, žalimo
za propuštenim prilikama, ispredamo priče
o planovima, zavodimo; zaneseni, opušteni,
prosljeđujemo linkove, i sebe kao palimpsest.

u jednom trenutku stižu nam, ili ih otpremamo,
isprike o prekidu općenja. otrcane ili maštovite,
kolebljive ili odlučne, zaustavljaju prividno
putovanje; silazimo, istovaramo prtljagu,
a da se nismo pomaknuli ni za milimetar.
zlovoljan ili vedar, neizbježno shvatim kako je
obnoviteljski važno znati prikladno otkantatati.

smjene

I

jedan oduševljeni otac okuplja glave svoje djece,
uokviruje mobitelom u kadar uznosite pripadnosti
jedinstvenom ishodištu, prekida razaranje vremena,
mijenja raspored nasmijanih lica, priziva svjetlo.
i nijedno ga ne pozove: pridruži nam se u okviru.

II

ostaje skriveno i udaljeno razdoblje u životima
saint-preuxa kada prestaju pisati pisma julijama,
kada patetične izljeve strasti i ljubavnih zanosa,
zamjenjuju sibaritskom ponudama skarednosti.
ostaje nerazjašnjeno što je zaustavilo krepost.

III

beskrajnim, uskim, polumračnim hodnicima tuge
korača se u koloni, pognuto, jedni iza drugih,
s pogledom u tuđe potiljke i na vlastite cipele.
u zagušljivoj tišini, na neravnini nespokoja nema
redova, ne mogu se pronaći ruke za pridržavanje.

ljuštura

s. ga je pozvao da se vide na korzu.
pristao je, ne upitavši ga o čemu se radi;
vjerojatno mu nešto hoće reći, predložiti,
provjeriti, zaobilazeći telefon koji ograničava,
i olakšava odbijanje. da su ga ljudi i njihove
priče prestale zanimati, otkrio je kada su se
otvorile granice nakon borbi i oružanih sukoba.
dolazila su draga, poznata lica poslije dugog
neviđanja nametnutog od okrvavljenih pasa rata.
susreti su prolazili u plaču, zamućenom prisjećanju
na davne zajedničke dane, u izjašnjavanju kako se
uopće nisu promijenili. on nije osjećao skoro ništa.
ni ono što su oni zaslužili, a ni što je očekivao
od samog sebe. tako je i ostalo. pretvoren u ljušturu
koja se samo sjeća nekadašnjeg sebe i odgovora
davanih lako kao da je praznina ostala ispunjena
ljubavlju, razumijevanjem, strpljenjem, nadom…
i kada se sastao sa s. bilo mu je lakše nakon što je
shvatio da će razgovarati ljuštura i ljušura.

Uprkos činjenici da su se pandemije kuge pojavile kako u Srednjem veku tako i u savremenom svetu, najokorelija i najdestruktivnija je bila ona koja je harala Evropom u XIV veku i koja je ubila trećinu populacije Evrope u tom trenutku – što će reći, oko 25 miliona ljudi! Ali ona sa sobom nije donela samo smrt: po završetku pandemije, Evrope je počela da se menja toliko znatno da posledice tih dešavanja imaju i danas uticaja na naše živote.

Mi smo u i dalje u neverici sa time koliko su pojedini istorijski događaji isprepletani, a pandemija crne smrti i njene posledice su sjajan primer toga.

Žene u proseku postaju niže

Doktor Sharon N. DeWitte sa Univerziteta South Carolina (SAD) je zajedno sa grupom naučnika istraživali ostatke 800 ljudi koji su živeli pre pojave epidemije kuge i posle njenog završetka. Rezultati su pokazali da je kuga znana kao crna smrt u proseku učinila da populacija bude zdravija i da je produžila očekivani životni vek: sledeća generacija je počela da doživljava i 70-80 godina što je pre nje bilo izuzetno retko. Ovo se može objasniti činjenicom da je bolest uglavnom ubijala ljude koji su imali slabiji imuni sistem, a da su oni koji su preživeli imali jače mehanizme odbrane, pa su dali i zdravije potomstvo.

Uz to, naučnici su otkrili da je kuga imala uticaja i na pubertet devojčica – zbog nje se počeo dešavati ranije. Ovo je takođe moglo doprineti činjenici da su žene danas niže jer se rast kostiju tokom puberteta usporava.

Kuga je pomogla popularizaciji engleskog jezika

Godine 1066. Normani koji su govorili normanskim dijaletkom francuskog jezika su osvojili Englesku, te je njihov jezik postao zvanični jezik države. Skoro u celosti je zamenio engleski u obrazovnim krugovima. Ali seljaci su i dalje govorili engleski.

Po kraju pandemije kuge, engleski se vraća u gradove ponovo zajedno sa seljacima u obliku u kom ga i danas znamo. Seoske populacije nisu toliko bile pogođene crnom smrću kao građani. Zato što ih je toliko mnogo umrlo, nije bilo dovoljno ljudi koji bi radili i pređašnji stanovnici sela su imali bolje šanse za pronalazak posla u gradu jer su time zamenjivali ljude koji su umrli.

Jezik se vratio svom prethodnom dijalektu jer seljani nisu govorili normanski. 1362. godine donesen je zakon koji je tražio da svi zakoni ubuduće budu pisani i čitani na engleskom jeziku i pola veka kasnije kralj Henri V je počeo da piše pisma na engleskom.

Jednostavno rečeno, da nije bilo pandemije kuge, međunarodni jezik kakav danas poznajemo bi možda bio jezik Normana. Zamislite samo to: svi bismo govorili ovim dijalektom francuskog!

Kuga je možda bila prvo biološko oružje

Prema mišljenima nekih, kuga u Evropi je počela 1346. godine pošto je Kan Jani Beg podbacio u opsadi tvrđave Kafa (koja se nalazi u savremenoj Teodosiji, na Krimu) i zbog toga je doneo tela preminulih od kuge na tu teritoriju. Kuga je ušla u Evropu zahvaljujući trgovcima iz Đenove koji su imali trgovačke ispostave na Crnom moru. Dakle, prema ovoj teoriji, Kan Jani Beg je prvi koji je u istoriji koristio biološko oružje time što je pokrenuo mehanizam smrti koji je ubio mnoge ljude u Evropi.

Žarište kuge, veruje se, je bila pustinja Gobi koja je pripadala Kini i Mongoliji (odakle je ovaj osvajač). Glavni razlog za ovo su bile klimatske promene: suše su naterale glodare i druge životinje koje su prenosile kugu bliže ljudskim naseobinama. Situacija je dodatno pogoršana jer je meso mrmota (koji su jedan od glavnih prenosilaca kuge) smatrano delikatesom. Sve te stvari su dovele do crne smrti i njenog širenja Azijom i potom i Evropom.

Anti-semitizam jača u Evropi

2011. grupa naučnika je sprovela istraživanje koje je trebalo da nađe uzroke za anti-semitizam u Evropi i kako je na kraju došlo do holokausta. I dolazi se do zaključka da je crna smrt koja je pokosila Evropu pre više od 700 godina pre Drugog svetskog rata bila jedan od razloga za grozomornu tragediju XX veka.

Tokom epidemije, Jevreji su bili okrivljeni za trovanje vode kako bi njome ubili hrišćansku populaciju. Naravno da su takve optužbe postojale i pre toga sa obzirom da se anti-semitizam pojavio daleko pre savremenog doba, ali ovo je bilo vreme kada je dostigao jedan od vrhunaca.

Razlog zbog kog su ljudi mislili da su Jevreji iza trovanja vode je bila činjenica da je manje Jevreja umiralo od kuge. Danas, naučnici smatraju da se ovo desilo zato što su Jevreji vodili više računa od ličnoj higijeni. Postoji i teorija koja sugeriše da su određeni tipovi krvnih grupa podložniji inficiranju kugom, a da su Evropljani tog vremena imali taj tip dok je ona među Jevrejima retko bila pristuna.

Došlo je do razvoja medicine

Pre kuge u Evropi, bolnice su u njoj podsećale podosta na hotele. Ne samo da su putnici u njima mogli provesti noć i obedovati, već su to mogli i siromašni. Nedovoljno pažnje se posvećivali lečenju bolesti.

Ali kada je stigla crna smrt, sve se promenilo: lekari i naučnici su počeli da tragaju za uzrocima bolesti i načinima za lečenje. Bilo je jasno da visoki zidovi zamaka nisu mogli da zaštite nikoga od kuge: bogati i plemstvo je umiralo od kuge podjednako kao i siromašna populacija.

Jedno od najvećih “dostignuća” kuge je pojava koncepta “karantina.” Ova italijanska reč označava “vreme od 40 dana.” 1738. vlasti Venecije počinju terati sve brodove koji pristižu u luku da se usidravaju na obali ostrva Lazareto. Tamo bi proveli 40 dana. Samo posle tog doba bi lekari posetili brodove u potrazi za ljudima koji su inficirani kugom. Ako ih nije bilo, brod se mogao usidriti u luku. Vredi reći da je tokom iste godine otvorena i bolnica za obolele od kuge na ovom ostrvu.

Prvi zakon o karantinu je donesen 1347. u Reggio nell’Emilia, u italiji. Ne samo da su brodovi morali provoditi dodatnih 40 dana na moru, već su njime ljudi koji su pokazivali znake kuge morali boraviti na posebnim teritorijama što ih je sprečavalo da dođu u kontakt sa zdravima.

Crkva je počela da gubi svoju moć

Uprkos činjenici da će reforma učiniti religiju manje bitnim faktorom u evropskoj politici samo dva veka kasnije, svi uslovi za to su se pojavili sredinom XIV veka.

Ljudi koji su u celosti verovali crkvi ranije sada shvataju da nema nade u borbi sa pandemijom. A istovremeno, vlasti zaista pokušavaju da zaustave bolest i njeno širenje organizujući i eliminišući leševe sa ulica i sahranjujući ih. Takođe, krčme i bordeli su zatvarani jer se smatralo da bi se njima bolest lakše širila.

Rezultat toga je da je više od 40% sveštenstva preminulo i da su mnogi manastiri praktično ostali prazni. Ovo povlači i niže zahteve za novim članovima crkve, te se pojavilo dosta neobrazovanih ljudi u njima koji su verovali u magiju. Inače, i sama reč “sabat” (koja se vezuje za okupljanje veštica) se zapravo pojavljuje odmah posle pandemije.

Ubrzava se razvoj gradova i industrijalizacija

Kao što smo već rekli, gradovi su bili inficirani sa kugom mnogo pre nego sela, ali nije ni u njima manjkalo žrtava. Crna smrt menja poljoprivredu. Pre nje, seljaci su uglavnom bili zemljoradnici, a posle pandemije, mnogi od njih postaju i zemljoradnici i stočari: jer je ovo drugo zahtevalo manji broj ljudi nego rad na usevima sa obzirom da se samo nekoliko ljudi može baviti čitavim stadima. Pored toga, seljaci imaju i priliku da dobiju veća prava – sa obzirom da nema dovoljno radnika, sada imaju priliku da se izbore za bonus zarade.

Pre sredine XIV veka, zanatski esnafi, udruženja ljudi iste ili sličnih profesija, su bili zatvoreni. Njihove tajne su se prenosile porodičnim linijama. Ali posle pandemije isti su bili primorani da prime nove članove koji su često bivali i seljaci koji su došli u gradove. Ovo je bilo vreme i kada su žene počele da rade muške poslove jer je vladala užasna nestašica radne snage.

U daljoj perspektivi, kuga je takođe bila razlog i za Industrijsku revoluciju jer su tada ljudi počeli da tragaju za načinima automatizacije mnogih ručnih radnji.

Crna smrt koja je proharala Evropom sredinom XIV veka nije bila poslednja pandemija kuge, ali je zaista bila ona koja je promenila razvoj evropske civilizacije, a time i čitavog sveta.

sott

Esencija filozofije egzistencijalizma

Najužasniji strah čovečanstva jeste otkriće da nismo pogrešno shvatili smisao, već da smisao ne postoji.

Apsurd počinje onog trenutka kada osvestimo besmislenost najbazičnijeg ljudskog ponašanja, u suštini rutinu koja prožima sam život. Glavno pitanje koje navire u ovom rutinskom življenju jeste zbog čega uopšte živeti, ako život nema smisla, i ako jedino što nepogrešivo možemo izustiti o istini je smrt. U fokusu neizbežnog faktora smrti, da li mislite da postoji i jedna jedina razlika među svima nama? Naša apsolutna istina tog trenutka je jedna prosta misao, umrećemo. Posmatrajmo dva čoveka na ivici smrti. Jedan je proživeo život zavidno dobro, i ako je dobar život subjektivna pojava, ali recimo slobodno, dobro. Drugi je proživeo život izolovano loše, i subjektivno i objektivno. Koja je to onda ključna razlika na samrti među njima?

Čoveku, kog smo okarakterisali kao čoveka koji je imao, uslovno rečeno, loš život, dovoljno je da tok misli u tom trenutku oblikuje tako da „zamisli“ da je imao dobar život. Ipak su to samo misli. Misli su ono što potencijalno može da ga razlikuje od čoveka koji je živeo dobar život. Prošlost ne postoji, iz tog razloga je teško definisati njihovu esncijalnu razliku, ako za advokata imamo nešto toliko promenljive prirode, kao što su misli. Jedina njihova apsolutna istina jeste sadašnjost. Trenutak smrti je njihova poslednja misao, njihova poslednja sadašnjost. Ako su oni u svojoj poslednjoj sadašnjosti jednaki, i ako kažemo da sve postoji isključivo samo u sadašnjosti, da li se oni onda uopšte i razlikuju?

Da li je onda uopšte bitno da li ćemo činiti dobra dela ili zlodela, ako je najkraći evidentirani period, period postojanja na ovom svetu. Nakon tog perioda ipak nam sledi večnost ništavila. U prizmi smrti, dobra dela i zlodela su jednaka, kao i osuđenici koji su ih vršili, rame uz rame čekaju istu presudu ovog ciklusa. Da li je onda i apsurdno ostaviti nešto iza sebe, pokušati da dobaciš do besmrtnosti, ako svi tvoji posmatrači zajedno sa tobom umiru pre ili kasnije? Pa šta ako će te pominjati neki drugi ljudi, u nekom drugom vremenu, i oni imaju rok trajanja. Zar i to onda nije krajnje apsurdan potez? Ko je bolji prototip apsurdnog čoveka od Mersoa, glavna figura Kamijevog najintrigantnijeg dela „Stranac“. Alber Kami u ovom delu predstavlja čoveka, Mersoa, za koga slobodno možemo reći da je potpuno osvestio apsurd ljudskih postupaka, emocije, religije, i jedino na šta se može osloniti u svetu, u kom je sve relativnog pojma, jesu čula i nagoni. Čula i nagoni ne zahtevaju objašnjenje, oni se upražnjavaju svesno ili nesvesno. Kami u stvaranju Mersoa kao lika iznosi jedan bitan aspekt tumačenja života. Posmatrajući svet Mersoovim očima, odbacujemo sve metafizičko, odnosno ono što je nedokazivo. Prihvatamo jedino ono čulno doživljeno kao jedinu dokazivu istinu. Merso je onaj trenutak u čoveku kada osvesti apsurd u svojoj punoj formi, i tada postaje večiti stranac u svetu u kom se slučajno našao. Da li ga je neko pitao da li želi da dođe na taj isti svet, i kada želi da ode sa njega? Bačeni u svet bez objašnjenja, bez pitanja, bez odgovora. Više kao da smo osuđeni, nego počastvovani da budemo ovde.

Međutim, bitno je razumeti da apsurd nije ni u čoveku ni u svetu, već u čovekovom odnosu prema svetu. Besmisao se javlja kada čovek od sveta zatraži istinske odgovore. Koliko god čovek molio na kolenima za odgovore, život ostaje nem po tom pitanju. Kami, a i ostali egzistencijalisti poput Sartra, Hajdegera, Sabata, Jaspersa i ostalih, eleminišu religiju kao opciju. Da li je vizija o smrti kao novom životu odgovor ili pak još veće uplitanje u apsurd? Ako svet posmatramo kao Geteov Faust, i kažemo da je život, ovaj jedini za koji znamo, privilegija, da li mu se religija onda podsmeva? Određene religije nas pozivaju da zajedno sa njima željno čekamo kraj ovog života. U jednu ruku možda ćemo biti privilegovani i zaslužiti večni život u raju, ili nam se za dlaku neće ipak posrećiti pa ćemo biti osuđeni na večni očaj. U oba slučaja osuđeni smo da živimo u strahu. Sa druge strane ako religija ipak propoveda da ovaj „užasan život“ živimo čekajući smrt, kako bi se konačno predali dugo očekivanom besmrtnom životu, i zavredeli najuzvišeniju lepotu, božanski život, zašto onda ne izvršimo suicid odmah? Zašto bismo se mučili u ovom „paklu“ i čekali da prođe? Egzistencija iznad esencije. Ne treba očajano tugovati nad ljudskim razumom koji ne može da izmoli univerzum za odgovore. Razum, koji je svojstven čoveku kao biću, nije beskoristan ako shvatimo da ne možemo da damo odgovore na pitanja koja prevazilaze sam razum. Razum ima smisla u svojim granicama. Kada pređe svoje granice ostaje u bledoj senci besmisla.

Ovu misao najbolje možemo razumeti ako posmatramo karakter Don Žuana, u okvirima Kamijevog „Mita o Sizifu“. U ovom delu imamo prikaz, naizgled, dva potpuno različita čoveka, Sizifa i Don Žuana. Don Žuan je čovek koji je u konstantoj potrazi za ljubavlju, besumučno gura kamen i kada misli da je pronašao ljubav kamen se skotrlja na dno. Brojimo pokušaje kotrljanja kamena u njegovim brojnim partnerkama. Jedna karakteristika koja ga krasi ga razdvaja od prividnog pesimizma. Don Žuan je primer razumnog čoveka čiji razlog uspeha je upravo taj da je on svestan svojih slabosti, ograničenja razuma. On u svom opsegu mogućnosti dominira i „majstor je svog zanata“. Za razliku od njega, Sizif, svakako domišljat, sposoban, intelektualno nadmoćan, igrajući se „Boga“ završava u prividno bezizlaznom paklu. Ovde dolazimo do trenutka pobune. Kami ipak nije pesimista, i ne ostavlja nas u međuprostoru apsurdnih misli, agonije i kompletnog ludila. Zaključak o apsurdu kao problemu jeste da čovek može biti srećan samo ako Sizifa posmatra srećnim. Sizif je čovek koji kontinuirano dobija smisao. Kami sa razlogom posebno pridaje pažnju trenutku kada se Sizif nalazi u podnožju padine. Razuman čovek bi pomislio da je upravo to kulminacija Sizifovog očaja i njegove kazne, baš taj trenutak kada shvati mu je trud bio uzaludan jer mu se kamen skotrljao natrag, ali potpuno suprotno, to je trenutak u kom se rađa novi smisao. Eto ga paradoks cele situacije u kojoj se nađe čovek osvešćenog apsurda. Rutina koja je sama po sebi izazvala besmisao, u stvari je oličenje smisla. Ne sam koncept rutine, već jedan određeni trenutak njene obnove.

Sizif jeste apsurdan čovek koji kotrlja kamen iznova i iznova, ali je ujedno i srećan, pobunjeni čovek koji se suprotstavlja besmislu i čiji život i te kako ima smisao. Sartr još optimističnije od Kamija ne ostavlja prostora jednom smislu koji zaokružuje čitav život, već još intenzivnije ističe egzistenciju u prvi plan time što smisao beskonačno duplira. Ne ograničava ga, dozvoljava mu da menja i ime i prezime, i oblik i boju i zvučnost.

Zaključujemo da koliko god život bio apsurdan čovek i dalje želi da živi. Sizif će uvek više voleti svoju kaznu nego smrt.

pulse

Ne smatram se nešto previše ni pametnim ni pametnijim od ostalih da bih dozvolio sebi takav luksuz da prosipam pamet svijetu oko sebe, ali sa svojih 55 godina na grbači bio sam u životu i na vrhu i na dnu lonca, proživio svakakva sranja u životu i možda je to već sada dovoljan razlog da jedan čovjek s takvim proživljenim  iskustvom može ljudima i svijetu oko sebe poslati neke poruke pa možda i reći nešto pametno.

Bit će mi drago ako vam se neka moja misao zalijepi za srce i tiho i samozatajeno ju negdje zapišete ili čak zapamtite, ja zadovoljan i nitko sretniji od mene.

Hvala.

BOG I KORONA

Jedino njih dvoje

Imaju pošten odnos

Prema čovjeku.

Jedino njih dvoje

Nikada ne prave

Razliku među ljudima.

RAZLIČITOST

U našem društvu uopće se ne trebaš

Brinuti ako imaš drugačiju boju kože,

Ako si druge vjere ili nacionalnosti,

Dovoljno je da samo imaš

Drugačiju frizuru i već će te sredina

Proglasiti čudakom.

Dovoljno je da samo nosiš

Umjetničku bradicu i već će te

Sredina proglasiti četnikom.

I dovoljno je da si samo pametniji i

Inteligentniji od drugih

I veće če te sredina

Proglasiti luđakom.

MUŠKARAC

Hrabar je i odvažan.

Gine za ideale.

Baca bombu na neprijatelja.

Juriša na tenkove.

I uvijek zna šta mu je činiti.

Jedino kad žena s velikim sisama

Raširi noge, tada postaje zbunjen,

Ponestaje mu hrabrosti i junaštva,

I nikada ne zna šta mu je dalje činiti.

ZMIJE I POLITIČARI

Zmija odbacuje svoju kožu

A političari ljude s kojima su

do jučer skupa radili,

kada ih iskoriste i potroše,

Ili kada od njih više nemaju koristi.

Samo ih ispljunu poput

Starog indijanca

Koji žvače duvan.

DOMOVINA

Nalazi se u srcu voljene žene.

A bez svoje Domovine čovjek se

Osjeća kao govno na kiši,

Kao invalid bez obje ruke,

Kao mrtvac na odsustvu.

VIZIONARI I POLITIČKE STRANKE

Svaka politička stranka se trudi u svoje

Redove dovući bar jednog dokrora da joj malo

Podigne rejting, misleći da će on biti ta lokomotiva

Koja će povuć iz provalije i i stranku i društvo u bolju i

Sretniju budućnost.

Međutim, ono što vuče i pokreće

Ovaj svijet naprijed nisu lokomotive,

Nego ljudi s naprednim idejama, ljudi s vizijama,ljudi vizionari.

A takve društvo obično proglašava čudacima ili

Čak luđacima, od takvih se naš svijet distancira,

A društvo nastavlja i dalje propadati i tonuti

U još veću provaliju,

Dok političke stranke i dalje traže

Spas u nekom novom doktoru.

DEMOKRACIJA

Madame u bordelu naivnih pohotnika

Koji u nju slijepo vjeruju,

Kucaju na njena vrata,

A ona im poput stare kurve

Masno naplaćuje svoje usluge.

DRŽAVA

Svaka država je u svojoj suštini

 zla maćeha

Koja se  javnosti i medijima želi

Predstaviti kao

Dobra i brižna majka

Koja se  brine

o svome narodu.

LANCI I OKOVI POLITIKE

Okovi politike nikada ne mogu

Sputavat slobodoumnog čovjeka.

Ni oni komunistički,

Ni ovi sada kapitalistički.

Najviše nas u životu sputavaju

Lanci koje smo si sami skovali

U našem vlastitom biću

I koje smo zavoljeli više od

Same slobode.

BRAK

Nije grobnica ljubavi

Ali to zna često puta biti.

I što dublje u tu grobnicu zalaziš,

Mrak je sve veći i veći.

Parovi koji žive u divljem braku

Ili slobodnoj vezi, često su puno

I zadovoljniji i sretniji od onih koji

Su vjenčani u Crkvi i pred matičarem.

Sa svih toplomjera, pa čak i onih medijskih – velikih, pristranih prikrivatelja istinskog ekonomsko-političkog zdravlja Hrvatske, jasno se može očitati da proizvodnja topline u Hrvatskom tijelu raste, da ga trese groznica, kao očiti znak poremećaja termoregulacijskih mehanizama, kao simptom iscrpljenosti razboljelog organizma. Neusuglašene dijagnoze i mnoštvo, samo na prvi pogled, različitih prijedloga o načinima izlječenja, vode do lokalnih izbora i izbornih odluka, kada će mandat za spasonosnu medicinsku pomoć za pojedine  (lokalne) dijelove bolesnika dobiti jedan ili, što je realnije za očekivati, tim doktora- politička stranka ili neki od kartela političkih stranaka. Datum izbora se zna, ali, približava se sporijom brzinom nego što je to poželjno.

Po Maxu Weberu, strankama treba nazivati udruživanja zasnovana na (formalnom) slobodnom vrbovanju s ciljem da svojim vođama daju moć unutar jednog društva, a time i svim aktivnim učesnicima (idealne ili materijalne) šanse (sprovođenja stvarnih ciljeva ili postizanje osobnih koristi ili i jedno i drugo). Što se kolumniste SBPeriskopa tiče, s obzirom da je otvoreni pristalica teze o moralnom relativizmu politike (svaka je politika podjednako loša), hrvatske političke stranke kao motiv svog djelovanja imaju “i jedno i drugo”- zabrinjavajući miks ostvarivanja tzv. općih interesa i osobne koristi na račun svih. U tom smislu, stalni postav izložbe u “nacionalnoj galeriji partija” su grafički listovi, potpuno isti, umnoženi otisci crteža nastali na temelju matrice izgrebane jedinstvenom rukom tzv. svenarodnog Duha. Zadrtiji zagovornici domaće demokracije i političkog pluralizma tvrde da ipak postoje vidne razlike od crteža do crteža, ali, s distance objektivnog promatrača, očito je da razlike nastaju samo u glavama motritelja crteža, i to zbog utjecaja položaja i kuta (lijevo-desno) iz kojih ih promatraju, te zbog neujednačenog svjetla koje crteže obasjava. Igra svjetla i sjene, dakle, stvara za gledatelje- javno mnijenje, iluziju razlikâ, prema kojima se opredjeljuju. Prema tome, mogli bi zaključiti da se, naročito u preizborno vrijeme, između hrvatskih političkih stranaka vodi rat samo za bolje osvjetljenje samih sebe.

Teoretičar političkih stranaka Robert Michels zaključuje da je moderna stranka “u političkom značenju te riječi- ratna organizacija” koja se “podvrgava zakonima taktike, “a osnovni zakon te nauke je spremnost za borbu.” Pri tome navodi i pravila za rat koja je u svojim Memoarima iz 1666. godine definirao Luj XIV: „odluke trebaju biti jasne, disciplina potpuna, zapovijedi apsolutne, poslušnost besprijekorna.“ Iz tih “vojničkih” pravila kojih se, na razini metode političke borbe, drže sve stranke koje kreču u rat za izborni plijen, nužno proizlazi da sljedbenici moraju bespogovorno slijediti vođu, a što osigurava efikasnost, čvrstinu i homogenost stranačke “ratne” mašinerije odnosno sve potrebne pretpostavke da se u “ratu” za kontrolu parlamenta- pobijedi.

“Glad za podražajima jedne bebe postepeno postaje nešto što kod odraslog čovjeka nazivamo glad za priznanjem.”- kaže Eric Berne osnivač transakcijske analize, terapijskog postupka za shvaćanje i mijenjanje ponašanja. On smatra da je u većini životnih situacija čovjek prinuđen na kompromis, te kako se povećava složenost kompromisa, svako postaje sve osobeniji u svom traganju za priznanjem. Ljudi imaju potrebu “potvrditi svoje postojanje” što je u svakodnevnom životu moguće koristiti “kao oznaku za svaku radnju koja podrazumijeva priznanje nečijeg prisustva.” Takvu jednu potvrdu može se, kaže Berne, koristiti kao osnovnu jedinicu društvenog djelanja, a “razmjena potvrde čini transakciju koja predstavlja jedinicu društvenog općenja. Transakcije su programirane, a manifestiraju se kao vještine, rituali, razonode i igre. U igrama, skrivenim transakcijama koje se “približavaju vrlo određenom, predvidljivom ishodu,  folira se i nešto ušićari. (Za puno razumijevanje “teorije igara” upućujem na Berneove knjige “Koju igru igraš?” i “Što kažeš poslije zdravo?”)

Političke vođe su veliki igrači igara na osnovi vlastitih “djetinjastih iluzija”, životnog plana, scenarija i scenarističke matrice, nastale u djetinjstvu, na temelju roditeljskih naloga. U njihove igre, a pogotovo izborne, uključen je, nažalost, veliki broj ljudi. Zato je zaista ispravno rezoniranje kritičara relativno krute stranačke hijerarhije s isključivim, autokratskim vođom na njenom vrhu, da ga (vođu) treba podvrgnuti psihijatrijskom promatranju, pogotovo kada je očito da se ponaša prema gubitničkom scenariju u kome glavnu riječ vodi njegov “samorazarajući demon”. Gubitnici su spremni postati vrlo dobri mučenici, “što je najbolji način da pobjede gubeći.” “Pobjednik zna što mu predstoji uraditi, ako izgubi, ali o tome ne priča; gubitnik ne znašto će uraditi ako izgubi, ali neprestano priča o tome što će uraditi ako pobjedi.” Potrebno ih je, dakle, samo pozorno slušati. To je uvjet koji otklanja opasnost od realiziranja njihove nakane da nas aktivno uključe u svoje igre.

Međutim, htjeli- ne htjeli, biračima je namjenjena uloga malih suigrača, ovih ili onih velikih igrača, jer, nažalost, ničeg drugog niti nema izvan političke igraonice. Ona je cijeli svijet.

sbperiskop

S Vladom Bulićem, koautorom mnogih uspješnih domaćih TV serija, razgovaramo o scenarističkom zanatu, humorističkim sapunicama i izazovu pisanja za publiku

Niko ne pominje dugogodišnji teror nad Albancima, slanje tenkova na Kosovo, policijsko maltretiranje, masovno otpuštanje s posla, aparthejd; niko ne pominje hladnjače sa telima albanskih civila, masovne grobnice u Batajnici u kojima su pronađeni klikeri, dečja odeća, leš jedne bebe i jednog fetusa; niko ne pominje masakr u Suvoj Reci ili masovnu grobnicu kod Vučitrna, niko se ne seća proterivanja 900.000 Albanaca tokom NATO bombardovanja…

Aleksandar Vučić već osam godina pokušava da potpiše nezavisnost Kosova, ali mu taj posao ne ide od ruke. Taman predsednik reši da se ratosilja bede, dohvati penkalo da ispiše paraf, kad ono – istrošilo mu se mastilo. Generalni sekretar Nikola Selaković brže-bolje mu zameni patron u naliv-peru, ali se u međuvremenu dokument koji treba potpisati negde zaturio. Selaković pretraži ceo kabinet, posle tri sata detaljnog pretresa jedva pronađe inkriminisani papir u soški, pored puške Milana Obrenovića koju je Vučiću poklonio Putin, osvrne se, ali od predsednika ni traga ni glasa. Otišao je Vučić u nove radne pobede: treba patronažno obići sve televizije s nacionalnom frekvencijom, satanizovati ostatke zaklane opozicije, otvoriti par novih fabrika za motanje kablova, izabrati novog premijera i sve ministre, a ni korupcija ne može da čeka. Toliko je neodložnih obaveza u predsedničkoj agendi, Kosovo nikako da dođe na red.

Uprkos upornom Vučićevom odbijanju da normalizuje odnose s Kosovom i privede kraju pregovore, i dalje opstaje uverenje da će on to jednog dana ipak učiniti. Podrška koju dobija od zapadnih zemalja upravo se i zasniva na pustoj nadi da će Vučić pitanje Kosova skinuti s dnevnog reda. Dok je međunarodna zajednica živela u nadi, Vučić je obećavao, pregovarao, prekidao pregovore, zatezao odnose sa Kosovom, izmišljao fiktivne predloge poput onog o famoznom razgraničenju o kojem niko ništa pouzdano ne zna, te zamajavao sve učesnike u pregovorima. Paralelno sa stvaranjem kosovske dimne zavese, Vučić je na domaćem terenu intenzivno radio na onome što ga zaista zanima – na uspostavljanju apsolutne moći.

Priznanje Kosova kao političko samoubistvo

Rušio je institucije, gušio medije, prigrabio sve državne resurse i celu Srbiju pretvorio u prćiju svoje stranke, po uzoru na kolege Orbana, Lukašenka i Putina. Usput je od Srpske napredne stranke napravio monstruma sačinjenog od 700.000 ljudskih ćelija. Partija sa najbrojnijim članstvom u Evropi samo je formalno politička organizacija, faktički to je interesno udruženje čerupača budžeta u koje ljudi ulaze u nadi da će zgrabiti ono do čega manjkavim ličnim kvalitetima, kvalifikacijama, znanjem i pameću nikada ne bi uspeli da dođu. Uz podršku evropskih političara, Vučić je na kraju uspeo da dobije Parlament u kojem nema nijedne proevropske stranke. Sve vreme je pred međunarodnom zajednicom glumio saradljivost oko kosovskog problema, ali su dela govorila drugačije – sprovodio je politiku zamrznutog konflikta. Za njega je Kosovo „lažna država“ i tu se ništa neće promeniti. Nikada Vučić neće potpisati priznanje Kosova, jer bi time potpisao i sopstveno političko samoubistvo.

Međunarodna zajednica koristila je buduće članstvo Srbije u Evropskoj uniji kao mamac, ali to je bio očigledan primer pravljenja računa bez krčmara. Kao što je nedavno napisao Dejvid Filips, nekadašnji savetnik Ričarda Holbruka: “Do sada su napori počivali na pretpostavci da će Srbija normalizovati odnose sa Kosovom u zamenu za članstvo u EU”. Budući da je pretpostavka pogrešna, logično je što pregovarački napori nisu urodili plodom. Iako je Srbija zvanično na putu integracija u EU, naprednjačka vlast ne pokazuje nimalo entuzijazma u tom procesu sumnjivog ontološkog statusa.

Poglavlja se gotovo više i ne otvaraju, niko se ne bavi ozbiljnom primenom evropskih standarda, Srbija u Evropu putuje brzinom ranjenog puža. Da Vučić ozbiljno misli da Srbiju uvede u Evropsku uniju, ne bi za posao evrointegracija zadužio Jadranku Joksimović koja je političku karijeru započela u redakciji radikalske „Velike Srbije“. I najmanja evropeizacija Srbije Vučiću ne ide u prilog, jer svaka demokratizacija i uspostavljanje vladavine prava smanjuju njegovu apsolutnu vlast. A njega jedino zanima što duži ostanak na vlasti sa što većom količinom moći u rukama.

Zavidan stepen jednoumlja

S druge strane, opozicija je uverena da će Vučić popustiti pred međunarodnim pritiscima, pa se nameračila da ruši diktatora baš na kosovskom pitanju. U Programu počivšeg Saveza za Srbiju u 30 tačaka jedna je bila posvećena i Kosovu. Tu se opozicioni blok obavezao da će se protiviti “bilo kom aktu koji bi za posledicu imao afirmaciju međunarodnog subjektiviteta, uključujući i članstvo u UN, tzv. ‘države Kosovo’”. I naprednjaci i opozicija Kosovo smatraju takozvanom, lažnom državom koja je, zapravo, južna srpska pokrajina, odnosno “sastavni deo teritorije Srbije“, kako lepo piše u Preambuli Ustava Srbije. Onog istog Ustava koji su zajedničkim snagama progurali Vojislav Koštunica, Tomislav Nikolić i Boris Tadić, e da bi sačuvali Kosovo.

Kad na tapet jednog dana dođu večna nacionalna pitanja kao što su „najskuplja srpska reč“, litije u Crnoj Gori ili Republika Srpska kao – što reče Dobrica Ćosić – „jedina politička i ratna pobeda srpskog naroda“, sve ideološke razlike naprasno ispare, a vlast i opozicija pokažu zavidan stepen jednoumlja. A posle se pitamo kako smo ponovo dospeli do jednopartijske države i čime smo takvu pošast zaslužili.

S treće strane, tu su ugledni pripadnici srpskog društva koji imaju svoj pogled na Kosovo. Poglavar najbrojnije nevladine organizacije, Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Irinej ima jednostavan stav: „Kosovo je naša sveta zemlja, ne možemo ga se nikad odreći”. On je zadovoljan što se Vučić za Kosovo „bori kao lav“, patrijarh predsedniku pruža punu podršku, a predsednik ume da uzvrati, pa svako malo zavuče ruku u državnu kasu i plati milionski reket duhovnom vođi pravoslavnog srpskog naroda. Simfonija države i crkve funkcioniše besprekorno, bez disonantnih tonova, po starom vizantijskom modelu.

Čuvari duhovnog genotipa

Za razliku od patrijarha, srpska intelektualna elita malo drugačije gleda na Vučićev novi Kosovski boj. Nedavno je formiran Pokret za odbranu Kosova i Metohije koji su osnovali brojni intelektualci, univerzitetski profesori, pisci, novinari, akademici i ostale umne glave. U uvodnom slovu konstatuju da je „režim u Srbiji, na čelu sa predsednikom naše napaćene države, ušao u poslednju fazu predaje južne srpske pokrajine velikoalbanskom pokretu“. Umne glave optužuju Vučića za izdaju, zatiranje srpskog identiteta i uništenje srpskog naroda koje će uslediti čim Srbija prizna Kosovo.

Za razliku od političara svih boja koji Kosovo brane oveštalim floskulama, članovi Pokreta su znatno inventivniji, kako i priliči intelektualnoj eliti. Tako, na primer, član Predsedništva Pokreta Časlav Koprivica, filozof i redovni profesor Fakulteta političkih nauka, ovako objašnjava suštinu stvari: “Tradicija Kosovskog boja je ono što stoji u jezgru duhovnog genotipa srpskog naroda”. Koprivica je sklon i kovanju novih termina, pa je Vučićevom mutnom razgraničenju suprotstavio koncept „samoobgraničenja“. Iza ovog kurioznog, gotovo poetskog neologizma stoji jednostavna ideja – ujedinjenje svih srpskih zemalja, u konkretnom slučaju Srbije, Kosova, Republike Srpske i Crne Gore.

Kad se spusti sa filozofskih visina na teren zemaljske pragmatike, Koprivica se i tu dobro snalazi, pa očas posla napravi plan za rešenje kosovskog problema – „oružanom silom reintegrisati KiM u ustavnovpravni sistem Republike Srbije”. Jesu naši današnji kosovski vitezovi odani kosovskom zavetu, daju oni prednost carstvu nebeskom nad carstvom zemaljskim, njima su duhovne vrednosti uvek iznad profanih zemaljskih poseda (takav im je „duhovni genotip“), ali teritorija je ipak teritorija. Kosovo je, kako to veli jedan od osnivača Pokreta, profesor Filozofskog fakulteta Slobodan Antonić, “simbol viših vrednosti, obrazac odbijanja da se prihvati nasilje i pogne glava, da se ono materijalno i ćiftinsko proglasi za jedini životni imperativ”, ali ako to realno, materijalno Kosovo ponovo ne bude deo Srbije, srpski narod će strefiti apokalipsa.

Dostojni naslednici velikosrpskog projekta

Svi dominantni stavovi glede Kosova samo su varijacije na temu Miloševićeve politike koja je i dovela do otcepljenja. Današnji branitelji Kosova pokazuju da su dostojni naslednici memorandumske elite i velikosrpskog projekta koji je Milošević sa svojim radikalskim saradnicima ognjem i mačem sprovodio u delo. Svega ima u ovim nazovi mišljenjima o Kosovu, samo jedan element nedostaje – realnost. A realnost je da je Kosovo već godinama nezavisna država. Zanimljivo je da niko od pomenutih aktera nijednom rečju ne pominje kako i zašto je došlo do takve političke realnosti.

Niko ne pominje dugogodišnji teror nad Albancima, slanje tenkova na Kosovo, policijsko maltretiranje, masovno otpuštanje s posla, aparthejd; niko ne pominje hladnjače sa telima albanskih civila, masovne grobnice u Batajnici u kojima su pronađeni klikeri, dečja odeća, leš jedne bebe i jednog fetusa; niko ne pominje masakr u Suvoj Reci ili masovnu grobnicu kod Vučitrna, niko se ne seća proterivanja 900.000 Albanaca tokom NATO bombardovanja. Niko da pomene Nikolu Šainovića, Dragoljuba Ojdanića, Nebojšu Pavkovića, Sretena Lukića i Vlastimira Đorđevića koji su u Hagu osuđeni za ratne zločine počinjene na Kosovu. Sve su to prekrili zaborav, kosovski božuri i šaš.

Zato pomalo komično deluje zbunjenost zapadnih političara ponašanjem srpskih predstavnika u pregovorima s Kosovom. Pomenuti Dejvid Filips, recimo, veli kako nije baš jasno šta Srbija želi u pregovorima. A zvanična Srbija želi jedno te isto već decenijama: Kosovo kao deo srpske teritorije, ali bez Albanaca. Kad bi međunarodna zajednica ponudila nešto slično, lako bi se našao državni funkcioner da ponudu prihvati i sporazum potpiše.

Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton (2006-2013) i zamenik glavnog urednika e-novina (2008-2016). Između ostalog, objavio poetsko-prozne knjige „Vreme smrti i razonode“ i „Velika Srbija za male ljude“, te zbirku pesama „Čovek zeva posle rata”. Član je redakcije XXZ magazina. Piše kolumne za nekoliko regionalnih portala: Al Jazeera Balkans, Antena M, Pobjeda, Analiziraj.ba, Tacno.net.

slobodnareč

Jednom je Zlatko Vitez upitao Tuđmana tko je najveći Hrvat u povijesti, očekujući odgovor ‘ja, normalno’, ali Tuđman je rekao: ‘Najveći Hrvat u povijesti je Josip Broz Tito.’ Ne vjerujući svojim ušima, zamolio je da mu ponovi i Tuđman je ponovio: Josip Broz Tito. Da vidimo sad hadezeovca koji će reći da se drži Tuđmanovih kanona!

Što je klasik? Ranko Marinković, HRT, 10. kolovoza, 10:50

Iz zanimljivog razgovora s akademikom Pavlom Pavličićem doznali smo da je Ranko Marinković uzor za lik Maestra imao u Tinu Ujeviću, dok je don Fernanda oblikovao s primislima na Krležu. Marinković, čuli smo iz arhivskog intervjua s piscem, nije osobito držao do pojma ‘nadahnuće’ – vjerovao je da se tajna književnosti krije u radu, manualnom, ustrajnom radu, radu nalik filigranu. ‘Treba disciplinirati ruke, da rade ono što mozak želi, a to nije uvijek lako’, govorio je. Ivan Goran Kovačić vidio je u njemu potencijalnog nadarenog pjesnika, ali se Marinković kao pjesnik nije ostvario. Ipak, tragovi poezije vidljivi su i u ‘Rukama’, i u ‘Gloriji’, i u ‘Kiklopu’ – u tri najvažnija njegova djela, ostvarena u tri književna roda. Marinković bi bio, recimo i to, puno mrtviji da ga onaj celuloidni imotski galantar nije sjajno, na tragu dramatizacije Koste Spaića, prenio na film. To je, čini se, sudbina mnogih solidnih ili odličnih književnih djela: ako se ne prenesu u medij slike, čame u zaboravu. Karolina Lisak Vidović odlično vodi ‘Što je klasik?’: svaki put je pripremljena za emisiju, svestrano istraži i sugovornika i temu (za ovu prigodu ispitala je posuđenost ‘Kiklopa’ u Knjižnicama grada Zagreba i otkrila da nema nijednog na raspolaganju, svi se čitaju), a rečenice su joj kultivirane, kartezijanski precizne, lijepo oblikovane i, što je najvažnije, sadržajne. Nju zaista zanima ono o čemu govori, nije usmjerena samo na pitanje već i na odgovor, a to je rijetkost i u drugim sferama osim voditeljske.

Novi dan, N1, 11. kolovoza, 11:30

Žarko Puhovski zbori kao Salomon pa navodimo rukovet mudrih misli. ‘Zoran Milanović sabotira Plenkovića. Kako? Pa Plenković sve više zvuči kao nevladine organizacije, a Milanović sve više zauzima Tuđmanova stajališta. On je otišao na drugu stranu, traži poziciju suverenista, negira Hag i govori o rađanju Hrvatske u 9. stoljeću’, kazao je Puhovski Iliji Jandriću, objašnjavajući kako ‘Milanović na sceni traži nišu koja će biti samo njegova’. Rekao je i nešto zdavorazumski važno, ako ne i presudno. Geste su važne, ali su ipak samo geste: važan je život, ne živi čovjek samo o svakoj riječi, da obrnemo Sveto pismo, već i o kruhu. ‘Trebamo misliti o realnom životu, cestama i struji’, izjavio je Puhovski, opisujući i zbunjenost koja je na sceni nastala nakon kninskih govora: ‘Zanimljivo je kako su tri važne institucije u Hrvatskoj reagirale na Knin. Rimokatolička crkva čiji je nadbiskup pokušao ne pozdraviti Plenkovića, HRT koji je nastavio s nacionalističkim interpretacijama i nakon Plenkovićeva govora jer jednostavno nisu stigli odreagirati, te SDP koji do danas nije mogao sastaviti dvije-tri rečenice što misle o svemu.’ Kazao je i kako nema sumnje da je Oluja uzrokovala etničko čišćenje jer to govore postoci. ‘Ali to je rezultat hrvatsko-srpskog pritiska, Hrvatska je htjela što više teritorija sa što manje Srba, a Milošević što više Srba za Kosovo i kako bi iskoristio to za propagandu, gdje je bio u lošijem položaju u odnosu na Hrvatsku…’ ‘Hrvatska je superiornija Srbiji i ne znaju ni jedni ni drugi s time izaći na kraj’, rekao je na kraju profesor.

Predsjednik, HRT, 11. kolovoza, 20:59, Tajni rat, Viasat History

Dijalog Zlatka Viteza i Franje Tuđmana, koji je Vitez prepričao u dokumentarnoj seriji ‘Predsjednik’, važan je zbog određivanja reda historijskih veličina. Vitez je upitao Tuđmana tko je najveći Hrvat u povijesti, očekujući odgovor ‘ja, normalno’ ili ‘Bože, Zlatko, pa pred očima ti je, koje gluposti pitaš’, ali Tuđman je rekao: ‘Najveći Hrvat u povijesti je Josip Broz Tito.’ Ne vjerujući svojim ušima, zamolio je Tuđmana da mu ponovi i Tuđman mu je ponovio: Josip Broz Tito. E pa da vidimo sad hadezeovca koji će reći da se drži Tuđmanovih kanona! Toliko o Vitezu, a sad evo i jednog pravog viteza. Na Viasat Historyju gotovo istovremeno vidjeli smo dokumentarac o Sir Fitzroyu Macleanu, Winstonu Churchillu i rečenome Titu. I Churchill i Maclean su zadrti konzervativci, antikomunisti i rojalisti, pa su se dvoumili trebaju li u Jugoslaviji podržati konzervativca, antikomunista i rojalista Dražu Mihailovića ili crvenog Jožu. To je bila jedina dvojba zapada oko ratne i poslijeratne sudbine ovoga prostora uopće, crni kralj ili crveni car. Od britanskog obavještajca u Kairu, potpukovnika Kibblea, u London dolazi informacija kako su Titovi partizani u sukobima s Nijemcima neusporedivo brojniji i hrabriji od četnika. Kibble u Teheranu izravno informira Churchilla o situaciji i kaže mu da je Mihailović neuspješan protiv Nijemaca. Sugerira da bi Tito mogao biti bolji izbor. No problem je što Churchill ne zna ništa o Titu i partizanima. Tko je Tito? Postoji li uopće? Može li mu se vjerovati? To je trebao ispitati kapetan Maclean. ‘Nevjerojatno je da bi Maclean sklopio dogovor s komunistima. Zapravo, mrzio ih je’, kažu autori filma. Nakon što je završio latinski, grčki i njemački na Cambridgeu, ovaj škotski aristokrat, izdanak duge loze, mogao je raditi bilo što. Odlučio se baviti elitnom diplomacijom. Odlazi u Moskvu. Nakon suđenja Buharinu, koje je trajalo devet dana, prezreo je komunizam za cijeli život. Churchill je Macleanu ovako objasnio misiju: ‘Trebaš otkriti tko ubija najviše Nijemaca i pomoći mu da ih ubije još više.’ ‘Tito je komunist, rekao sam Winstonu’, pripovijeda Maclean. ‘To je manje važno’, rekao je Winston. ‘Tito je u to vrijeme bio zagonetka za cijeli svijet. Neki su smatrali da je to lijepa djevojka, neki uopće nisu vjerovali da postoji, a onda sam upoznao čovjeka koji je sam, ni iz čega, od šačice gerilaca stvorio zadivljujući vojni i politički stroj. S njim sam se lakše dogovarao nego s komunistima koje sam upoznao u Rusiji i drugdje. Nije tajio da je komunist. Dapače, ponosio se time, no iznenadilo me što je bio spreman sagledati obje strane i donositi odluke bez odobrenja s više razine’, nastavlja Maclean. ‘Doimao se vrlo siguran u sebe, bio je vođa, ne podređeni.’ Kad su se bolje upoznali, ovaj se škotski aristokrat, kažu autori, počeo sve više diviti tom okorjelom komunistu. ‘Imao je neobično široke poglede. Mislio je svojom glavom, bio sposoban sagledati obje strane problema. Uvijek je bio spreman za šalu. Čak i u ta krvava vremena nje se sramio uživati u sitnicama, a svi njegovi ljudi imali su vrlo izražen nacionalni ponos.’ Nakon što je Tito, stari prepredenjak, Macleanu rekao kako Jugoslavija ne misli postati dio SSSR-a niti on kani uvoditi ruski ekonomski model, Churchill je odlučio da se svaka pomoć četnicima prekine. Titovi partizani nakon toga su od Amerike i Engleske dobili milijunski vrijedno naoružanje, a nakon kapitulacije Italije 1943. sami su uzeli oružje deset talijanskih divizija. Churchill potom u znak povjerenja i naklonosti Titu šalje svoga sina Randolpha, koji je s partizanima prošao velik put, od Drvara preko Mazina do Slunja, a najviše od svega je volio rakiju šljivovicu ljutu… Uglavnom, svi ti konzervativci zaljubljuju se u Tita, a ta će ljubav izmijeniti sudbine milijuna i odrediti ovaj prostor do danas. Tek 2002. otkriveno je – doznajemo iz dokumentarca – da je engleski obavještajac koji je iz Kaira sugerirao Londonu da pomogne partizane (čiju je snagu preuveličao) bio ‘predani komunist’, koji je na Oxfordu studirao sa ‘zloglasnom špijunskom četvorkom’, suradnicima Moskve.

Film ima stanovitih manjkavosti. Do kraja 1941. partizana je bilo 80.000, kažu autori, a baze su im bile šume iznad Jajca. Neće biti, ali dobro zvuči. Prikazuju i ‘drugi antifašistički pokret Draže Mihailovića’ u Srbiji, pa kao ilustraciju Ravne gore pokazuju vrhove Zelengore. No to su sitnice – šira slika je istinita. ‘Pouzdano sam znao’, kaže Maclean, ‘da će partizani nakon rata preuzeti vlast i uspostaviti komunistički režim. Winston me prekinuo i pitao kanim li živjeti u Jugoslaviji, ondje osnovati dom. Rekao sam da ne, a onda je on rekao: Ni ja. Možda bismo trebali prepustiti Jugoslavenima odluku o režimu u državi?’ Jesu li Churchill i Maclean strašno pogriješili, pitaju se autori filma, jesu li ipak trebali podržati Mihailovića? ‘Iako je rođen u zemlji različitosti, Josip Broz Tito uspio je’, kažu u zaključku, ‘učiniti nemoguće. Različite narode, vjere i jezike ujedinio je pod vlastitom formom komunizma. Mir je vladao 30 godina. Titovi nevjerojatni uspjesi postali su očiti kad je samo 11 godina nakon njegove smrti 1980. u Jugoslaviji opet počeo rat…’

portalnovosti