Quantcast
Channel:
Viewing all 10979 articles
Browse latest View live

Nova Vlada ima povijesnu šansu da uredi turizam i zaustavi devastaciju

$
0
0

Hitno treba spriječiti gradnju apartmana koja se nastavila čak i u ovoj godini, urediti pomorsko dobro i zaustaviti interese pojedinaca, lokalnih šerifa i drugih moćnika koji u šaci drže cijele destinacije.

Jasno je da je ovogodišnja turistička sezona u Hrvatskoj završila. Kad se spakiraju zadnji Nijemci, Slovenci, Austrijanci, većina objekata nema drugo nego zatvoriti do proljeća i baciti se na pripremu sljedeće sezone.

Ruku na srce, iako s daleko manjim prihodom nego lani, sezona je prošla bolje nego što se većina nadala i očekivala. Gosti su pokazali izuzetno povjerenje u hrvatski turizam i cijeli sustav, odanost domaćinima kod kojih godinama ljetuju, strast za ljetovanjem koju nije poljuljala ni atmosfera straha koja nas drži cijelu godinu.

Treba im na tome zahvaliti i čestitati im, kao i brojnim poduzetnicima u turizmu koji su ovog ljeta bili u konstantnom stanju kriznog upravljanja. Trebalo je hrabrosti za uopće otvoriti objekt s rizikom od otkaza rezervacija, organizirati poslovanje na posve drukčiji način nego inače, i smiješiti se gostima koji teško da će donijeti ikakvu zaradu. Mnogi su ovih dana i odahnuli.

Nije svima bilo jednako, i neće svi preživjeti ovu godinu. Najozbiljnija je situacija u agencijama, koje se nisu izdigle iznad 10-ak posto lanjskog prometa, kao ni organizatori malih krstarenja.

Unatoč ozbiljnim pripremama i primjeni strogih protokola za zaštitu od zaraze, što ih je puno stajalo, hoteli su u prosjeku u smještajnom segmentu izvukli najdeblji kraj, uz visoke troškove. Kampovi, po kojima je Hrvatska poznata u cijeloj Europi, puno bolje su prošli, uz čini se najmanju korekciju cijena.

Privatni smještaj, iako statistika pokazuje da je imao dosta noćenja, imat će tanak prihod jer je bilo puno popusta i ugošćavanja prijatelja koji su popunjavali rupe.

Ugostitelji dobro prošli

Podaci o fiskalizaciji pokazuju da su ugostitelji na Jadranu poslovali čak i pristojno, i čitavog ljeta tražilo se dodatno osoblje za rad. Morski promet također se pokazao dosta žilav, pogotovo u segmentu vlasničkih brodova, a i čarter je u kolovozu bio pristojno popunjen, iako će zbog egzodusa s glavnih tržišta imati velik gubitak u rujnu i listopadu.

Što slijedi? Po svemu sudeći, vrlo skromna kongresna jesen, jer većina evenata je otkazana ili odgođena za sljedeću godinu. U tom smislu najviše će patiti Dubrovnik, Opatija, Zagreb koji je i zbog potresa turistički najslabiji grad ove godine, na možda četvrtini lanjskog prometa, ako i to.

Pažnja svakog ozbiljnog igrača u turizmu stoga je na sljedećoj godini, u kojoj bi valjda trebalo biti bolje. U tom smislu svaki smješak ove godine se broji, svaka gesta koja je kod gostiju izazvala dobru emociju. U to svakako ulazi i odluka hotelskih kuća da svojim gostima financiraju testiranje na Covid-19 prije rastanka.

Time su hoteli svojim gostima olakšali život i pokazali im da itekako cijene njihov novac i želju da se odmaraju baš u njihovom objektu. Takvi potezi se ne zaboravljaju i hoteli mogu računati da će dio tih gostiju doći prvom prilikom natrag, ili će ih preporučiti dalje, ostaviti recenziju na Bookingu.

Ipak, trebat će i nekoliko godina da se turizam oporavi, i te godine treba pametno iskoristiti. Slika hrvatskog turizma nikad nije bila jasnija nego sada, i Hrvatska nikad nije imala bolju priliku da tu sliku popravi. Ne treba otkrivati toplu vodu, rješenja imamo već na puno papira, imamo puno pametnih ljudi koji znaju što treba napraviti, ali treba krenuti odmah i sad.

Treba modernizirati promociju

Ova surova godina pokazala je uvijek iznova da najmanji problem imaju objekti koji su puno ulagali, luksuzni hoteli i kuće za odmor bile su gotovo popunjene bez korekcije cijena, kao i kvalitetni kampovi, te dobre atrakcije na kontinentu koje su imale veći promet nego lani.

Nova Vlada Andreja Plenkovića može iskoristiti nikad veću stabilnost i sada na početku mandata, uz znatno manji rizik za gubitak glasova, pokrenuti procese koji će dovesti do održivog turizma, uz veću dodanu vrijednost. U ovom slučaju, vrijeme je novac.

Hitno treba zaustaviti devastaciju prostora i gradnju apartmana koja se nastavila čak i u ovoj godini, urediti pomorsko dobro, i jednom za svagda zaustaviti interese pojedinaca, od lokalnih šerifa do ostalih moćnika koji u šaci drže cijele destinacije.

Modernizirati sustav promocije na svim razinama, iskoristiti tehnologiju koja uz manje novca može odraditi i istraživanje tržišta i promociju.

Mjere za to sve postoje, bit će i novca, do idućih izbora birači možda shvate da se stvar isplatila, a možda se pridobiju i neki novi glasovi, tko zna.

poslovni


Kako izaći iz začaranog kruga depresivnosti?

$
0
0

Još jedan dan. Patnja opet počinje, iznova… Nemam snage… Nemam snage da ustanem, nemam snage da pričam, nemam snage da vidim ljude, nemam snage da se pretvaram. Osećam da se gušim, da me teskoba vuče na dno. I tu je tako mračno, osećam da nemam snage da isplivam do površine, da bar samo udahnem, da osetim. Nekada sam toliko duboko da više ne vidim ni svetlost koja govori u kom pravcu je površina niti kako se mogu spasiti. Osećam se dezorijentisano. Osećam kao da izlaska nema. Samo želim da stane, šta god da je ovo… Nekim danima uspem da izađem na ulicu i vidim ljude, ali osećam se potpuno otuđeno, kao da između mene i drugih ljudi postoji nepobojni zid, ili staklo – ja vidim šta se dešava ali uopšte ne mogu da reagujem. Pretvaranje da osećam me dodatno troši, ali ljudi me neće razumeti. Ne mogu ni da kažem mojim najbližima, jer znam koliko će patiti ako saznaju šta mi se dogođa. Sam(a) sam. Nekim danima osećam da izlaska nema, i da će ova agonija trajati večno, nekim danima verujem da izlaz postoji, ali ne znam kako da ga pronađem niti imam snage. Ponekad mi nespostojanje deluje kao najbolje rešenje, ali ne želim da se ubijem. Samo ne znam kako odavde…”

Istina je da je zapravo većina ljudi imala ovakave dane u svom životu. Međutim, isto tako većina ljudi je naučena da pokazuje da je dobro. U kulturu današnjice utkana su mnoga iracionalna uverenja “Moram biti dobro”, “Moram biti uspešan”, “Ne smem biti bolestan”, “Nikada ne smem napraviti grešku”, “Ne smem se obrukati”, “Moram se svima dopadati”, “Moram uvek izgledati savršeno”… Ova uverenja kao “virus” šire se zapadnjačkim civilzacijama sve više, uz uverenje da je slika koju odajemo svetu jedino važna, uz potpuno zanemarivanje naše esencijalnosti – našeg bića. Postmoderna je donela poseban vid slobode, u kome su mnogi konstrukti “slomljeni” i dozvoljeno je da čovek postane “slobodni kreator”. Međutim, sloboda i izgradnja sopstvenog identiteta nije jednostavan put. U skladu sa time jednostavnije je usvojiti neke ponuđene a široko prihvaćene identitete nego graditi svoj i autentičan identitet. Kao posledica toga mi zapravo usvajamo identitete sa kojima se naša nutrina ne poklapa: “Srećna majka” “Uspešna žena” “Sposobni biznismen” “Poslušna ćerka” jer su ti identiteti manifestacije onoga što je percipirano kao poželjno. Živeći sa maskom, osećamo se kao stranci na sopstvenoj pozornici života. Osećamo nepoklapanje sa sobom. Osećamo prazninu koja postaje konstanta. Pokušavajući da budem što bolja/bolji ja se osećam sve lošije.

Da li ste se ikada zapitali zašto bilo šta od ovoga MORATE?

Izlazak iz začaranog kruga samosabotaže počinje uvidom. Uvid je čaroban, ali zapravo kod malog boja ljudi dovodi do boljitka. To nije zato što smo nesposobni ili bez kapaciteta, nego zato što, koliko god bila neprijatna, zona komfora je ono gde imamo tendenciju da ostanemo jer je sigurna i poznata.

Pravi pomak počinje otkrivanjem i prihvatanjem sebe. Ko sam ja i šta želim? Ponekad otkrivanje sebe zapravo dolazi kao posledica prihvatanja stanja u kome se trenutno nalazim – onoga što sada mislim, osećam i radim, bez ideje da je to nešto što me večno definiše.

Ovde se vraćam na početak teksta, sa pitanjem kako i odakle krenuti?

Odgovor je, iako deluje čudno, vrlo jednostavan – od sebe.

Prihvatanjem da ja smem i imam ljudsko pravo da se ovako osećam! I da je to potpuno u redu. Shvatanjem da to nije slabost, nego ljudskost. Prihvatanje sebe sa lošim mislima, osećanjima, ponašanjima, lošim danima, greškama, vodi u jedno novo polje koje otvara mogućnosti. Ako dozvolim sebi biti ono što jesam, onda možda otkrijem i ko sam, šta volim i šta mi prija. A onda te aktivnosti mogu biti vodilja u nove aktivnosti i nova samotkrivanja. Formula deluje jednostavno, ali u nekim situacijama nije jednostavno sprovesti je u delo, pogotovo kada su dani jako teskobni.

Baš tih dana postoji jedna važna lekcija koju treba naučiti a to je da svi mi trebamo ljubav i negu, baš te dane valja sebe podsećati da treba biti dodatno nežan i brižan prema sebi. To znači možda sastaviti malu listu stvari koje nam pričinjavaju zadovoljstvo, makar i ono najmanje, ali ono što nas u situacijama nemira ili teskobe – umiruje. To može biti omiljeni čaj, drag film, opuštajuća pesma, omiljeni slatkiš, fizička aktivnost, razgovor sa bliskom osobom, mirisna kupka, … Sastavite listu malih stvari koje su vaša briga o sebi, i pobrinite se da bar neku od njih pružite sebi u toku dana. Ljubav i nega sebe, uz davanje sebi vremena i prava na “ne biti dobro” je ono što leči.

Ono što nikada ne treba zaboraviti jeste da će i najteži trenuci, koliko god strašni delovali u ovom momentu – proći. I kako bi čuveni pisac Haruki Murakami rekao

“Jednom kad oluja prođe, nećeš se sećati kako si je preživeo. Nećeš biti siguran ni da li je oluja zaista prošla. Ali jedna će stvar biti sigurna. Kad preživiš oluju, nećeš biti ista osoba kao pre oluje. Upravo zbog toga oluje i postoje.”

Teška vremena su naši najbolji i najdragoceniji učitelji, i ukoliko naučimo da negujemo stav zahvalnosti prema našim učiteljima – mi zakoračujemo u jedno novo životno poglavlje. Ono u kome se više nećemo plašiti nesreće i bola, nego ćemo dobro i loše posmatrati kao dve strane istog novčića života. Otkrivanjem sebe, prevazilaženjem sebe i sopstvenih granica, izlaskom iz komfor zone, usvajanjem stava bezuslovnog prihvatanje sebe i drugih, i kao kruna, negovanja stava zahvalnosti prema životu mi  pravimo “kopernikanski zaokret”! U kome su tama i svetlost isprepletani i neophodni jedni drugom, u kome problemi više ne predstavljaju barijere nego prilike za novi razvoj, zakoračujemo u polje slobode za beskrajno istraživanje sopstvenog potencijala.

Aleksandar Duma je rekao:

“Nema ni sreće ni nesreće na ovom svetu; postoji samo poređenje jednog stanja sa drugim. Samo čovek koji je osetio krajnji očaj, sposoban je da oseti krajnje blaženstvo!”

pulse

Clock SB: Novo normalno

$
0
0

Ova godina bilježi različito neobične, apsurdne  i opasne priče. Nije ljude ni Covid-19 toliko zavio u crno koliko sustavno podgrijavanje straha od bliske i dalje budućnosti, koju potiču  oni koji  bi situaciju trebali smirivati i rješavati. Osmišljavanje aplikacija, hashtagova, pojmova poput “novog normalnog” trebalo je uvesti slobodno prihvaćanje nametnutog straha od veće i pogubnije zaraze, ukoliko se ne poštuju predložene mjere Stožera.

Sve je  jasnije koliko su izmjene, dopune, različita tumačenja i na brzinu donesene mjere, zapravo eksperimenti. Tako smo i sami svjesno ili nesvjesno, počeli promatrati sebe i svoju okolinu u strahu za vlastito zdravlje i normalan život. U gospodarskom smislu, još smo  neoporavljeni od posljedica previše potrošenog vremena i prilika zbog namirivanja apetita žetončića iz prethodnog perioda. Na tako oštećenim temeljima, stigla je pandemija i nove mjere koje ograničavaju, usmjeravaju i stvaraju nesigurnost jaču od virusne krize.

Najavljeno porezno rasterečenje, pomicanjem granice osnovica za oporezivanje poreza na dohodak i smanjenjem poreza na dobit, očekuje da u uvjetima svega ograničenog, privatni sektor se razmaše svom snagom. Kao da nije predložena porezna reforma klasično  preslagivanje iz šupljeg u prazno. Selektivno rješenje za građane i skromna nada za  poduzetnike i obrtnike. Novca na tržištu nema, a stanovništvo iz straha štedi.

Ni poruke vladajućih kako ne treba smatrati propustima pretjerane mjere s početka krize, pravdajući se kako se nije znalo dovoljno o virusu, ne zvuči kao olakšanje nego kao kazna. Pogotovo što je “lockdown” izazvao rekordni pad osobne potrošnje. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku promet u trgovini na malo u drugom tromesječju manji je za trinaest posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje.

Pandemija je zdravstveni problem, tako ju treba tretirati. Testiranja, maske i oprema za zaštitu mogle bi se izdavati gotovo kao na liječnički recept, omogućavanjem šireg korištenja. Pristupačnijim testiranjem bi i podaci o zaraženosti bili jasniji. Na koji  načini to provesti, nije problem stanovništva. Kao što nije problem stanovništva odnos između Vlade i Stožera. Nepotrebno nas uvlače u odnose koji su postali njihova odgovornost sa preuzimanjem vlasti.

Tako u uvjetima, u kojima je  virus postao glavni krivac za stare dugove i nove troškove, tonemo u crnilo gdje se svjetlost nazire jedino u novcu iz europskih fondova. Ali pritjecanje  tog novca treba programski osmisliti i vrlo jasno opravdati inaće neće biti prilike za njegovo korištenje. Iako je premijer uvjeren u njegov primitak zbog svoje dobre pozicije u EU, gospodarstvenici nisu toliko sigurni ali mu se ipak nadaju. Turisti su otišli, drugih prilika nema.

Dotle, Stožer i dalje osmišljava, preporuča i donosi mjere, koje da nisu žalosne bile bi smiješne. Stoga, ne zanemarujući vlastiti oprez i mogućnost zaraze, čini se kako se lakše  nosimo sa virusom nego sa odlukama Stožera. A da je više volje i  transparentnosti “novo normalno” moglo se lako prevesti na “normalno za vrijeme pandemije”, da prioriteti politike nisu toliko sebični.

Zlatko Dizdarević: Planetarno kuhanje žabe

$
0
0

Svaka šutnja, oportunizam ili strah tamo gdje se mora reagovati makar riječju, ako ne i  drugačije,  vratiće se na isti ili još gori način.

Kobajagi iznenadno uspostavljanje diplomatskih odnosa između Izraela i Ujedinjneih Arapskih Emirata – koje je svijetu 13.avgusta prvi objavio američki predsjednik Donald Tramp (opet eto baš on) podsjetilo me na davne razgovore sa Palestincima u Gazi, u vrijeme njihove prve intifade. U jeku čuvenog otpora Izraelu, te 1988. godine, mnogi su se složili da im dugoročno neprijatelj broj jedan koji će im kad-tad doći glave nije Izrael, već su to “braća Arapi”. Po svemu što se od tada do danas desilo, pokazalo se da su bili u pravu. Uz zdušnu podršku ostatka svijeta koji se kobajagi trudio da riješi “palestinsko pitanje”.

U slučaju Arapa, Palestinci su prvenstveno mislili na one bogate iz Zaliva, intereždžije, nadobudne skorojeviće do juče iz beduinskih šatora, a onda odjednom naftaši, egzaltirani, bahati milijarderi… Strašna jevrejska kletva “imao pa nemao” njima se pretvorila u obrnutu, neviđenu sreću bez ikakvih stvarnih zasluga, mimo zemlje i neba: Nemao pa imao! Problem je što tu priču mnogi bez respektabilne civilizacijske pripremljenosti i predisponiranosti naprosto nisu u stanju da podnesu. No, to je druga priča, mada dobro poznata i na ovim našim prostorima.

U prvim analizama komentatora “iznenadnog događaja” sa Izraelom i ambicioznim bogatunima iz Abu Dabia koji se zapravo iza kulisa spremao godinama, zanimljivo je ponavljanje teze kako je “timing” odluke zalivskih emiratskih vlastodržaca za ovaj istorijski iskorak ka naručju Izraela sažet u sljedećem: Panarapski nacionalizam potican decenijama brigom za sudbinu Palestine vidno je oslabio, pa na mnogim mjestima čak i iščezao. Time je i strah od reakcije tzv. “arapske ulice” na interesno mirenje sa Izraelom kod bogatih lidera Zaliva vidno manji… I drugo, Iran je za njih postao toliko nesnošljiv svojim “otpadništvom od vjere i atomskom prijetnjom sunitima uokolo” da je ujedinjenje protiv njih sa Izraelom neizbježno.

Priča o tom “slabljenju brige za sudbinu Palestine”, od samih Arapa, preko zapadnih “demokratskih i pravdoljubivih zemalja” na svijetu i u Ujedinjenim nacijama – da se o Vašingtonu, najvećem agentu i ovisniku od cionističkih interesa u svijetu i ne govori – jedna je od najsramnijih priča međunarodne politike i njenih tzv. “mirovnih procesa”, obećanja i organizovanih laži. Ali i potpune navike svijeta na te laži.

Teza o Iranu u ovom kontekstu ponavlja se evo već više decenija, praktično od tamošnje revolucije 1979. Optužbama za zlo koje Iran, eto, neprekidno smišlja zemljama Zaliva, pa i šire, sa svojim šiitima i njihovim pristalicama u Libanu, Iraku, Siriji i Jemenu, a posebno svojim oružanim “proksi snagama” unaokolo, dostigla je političko –medijske šizoidne razmjere. Otud, eto, konačnog razumijevanja i za već otvorene najave nastavka sklapanja diplomatskih, ekonomskih, vojnih i inih veza Izraela i sa Saudijskom Arabijom, Bahreinom, Omanom, sve do Tunisa i Maroka. A teren se već pripremio i u Sudanu. Kao što je poznato, Egipat je “unutra” još od sporazuma sa Izraelom iz Kemp Dejvida 1978. (valjalo ga je tada neutralisati kao najveću regionalnu vojnu opasnost Tel Avivu), a Jordan od 1994. kako bi se izraelska istočna granica osigurala po dubini.

Netaniahu, naravno, likuje. Na tragu izbornog interesa Trampa i cionističkog savjetničkog entuzijazma zeta Kušnera – tvorca “sporazuma stoljeća” kojim se definitivno zakiva i posljednji ekser u mrtvački kovčeg davnog UN plana o dvije nezavisne države, Izraelu i Palestini. Onog četvrtka premijer Izraela egzaltirano uzvikuje novinarima na pres konferenciji: “Jesam li vam rekao!” A šta im je to uporno govorio još od 2009. godine, piše Nju Jork Tajms dan kasnije. Govorio je kako će Izrael sigurno uspostavljati diplomatske odnose sa arapskim zemljama i mimo rješavanja palestinskog konflikta…

Odluke UN-a o dvije države daleke 1948., evropsko-američko guranje Jevreja u “obećanu zemlju”, onda arapsko-izraelski ratovi, pa nebrojene konferencije u tzv. mirovnom procesu, Madrid, Oslo I i II itd., priznanje Izraela od strane PLO na Konferenciji Palestinskog nacionalnog savjeta u Alžiru, i dalje prvo ilegalne, a onda i legalizovane okupacije palestinskih teritorija na Zapadnoj obali, u Gazi, prije toga i otimačina Golana Siriji uz naknadno američko priznanje te okupacije… i uz sve to stalno kobajagi uzbuđena svjetska javnost i sjećanje na onu nama poznatu: Psi laju, a karavani prolaze.

Taj karavan nazvan “palestinsko pitanje” mada je i više nego očigledno riječ o “izraelskom pitanju”, stiže nedavno i do Jeruzalema, aneksije njegovog istočnog, dominantno palestinskog dijela grada koji je ionako sveti za sve tri najveće monoteističke religije na svijetu. Pa šta? Da ne bude zabune, otimačina se ovjerava, opet u Vašingtonu. Od više nego simboličkog preseljenja američke ambasade u Jeruzalem do formalnog priznavanja svega što uz to ide kao temelja zetovog plana po kojem je i sve drugo do tada oteto i legalizovano, a pogled zabačen dalje, na dolinu rijeke Jordan. Dakle, i na teritorije nove zemlje u velikoj igri otimačine. I biće tako sve do Mesopotamije jednoga dana. Živi bili, pa vidjeli.

Sve je ovo poznato i onim čitaocioma koje ova tema baš i ne interesuje previše. Dosta je pasa i karavana i ovdje, kod nas. Čak i ono što planetarno jesu velike teme i ovim, i nizom drugih povoda, odavno je u zapećku. To je priča o očiglednoj i neupitnoj realnosti u kojoj je planeta svjesno, ciljano i pobjednički zlobno – ne samo na Bliskom istoku – gurnuta u lonac hladne vode pa potpaljena tiha vatra ispod njega kako bi se realizovao sindrom kuhane žabe na svjetskoj sceni. I uspijeva. Ugodno žabi u početku u mlakoj vodi i ne osjeća, ne vidi i ne shvata, da je gurnuta tamo gdje jeste dok ne bude kasno. Kada shvati da voda ide ključanju, a više nema snage za izbavljenje, priča je gotova.

U cijeloj aktuelnoj storiji o Palestini nije slučajan onaj njen drugi dio kojim se pravda skidanje sa dnevnog reda istorije ta tema “laganog kuhanja”, dužeg od sedam decenija. U poticanju projekta istorijske otimačine, lagano se krčkala, evo do ključanja i histerije, i storija o Iranu kako najvećem zlu na Bliskom istoku. Stara je to priča mila za dušu i srce većine zalivskih sunita, jer su definitivno skuhani u ključaloj vodi priče političkih stratega i poslušnih medija o uspostavljenoj hegemoniji i imperijalističkom perzijskom osvajanju “njihovog”, arapskog svijeta.

Korak po korak, lagano i uporno podizana je temperatura protiv Irana, sve do histeričnog ključanja. Pa je eto Teheran čiji je nuklearni potencijal stavljen pod striktnu kontrolu međunarodnog sporazuma 2015. između njih i grupe evropskih zemalja, SAD, Rusije i Kine postao odjednom glavna nuklearna prijetnja zalivskim zemljama. I sve uz ofanzivno nametanja te teze iz Vašingtona koji je iz sporazuma izašao samovoljno 2017. Dvije godine nakon toga, Vašington ucjenjivački traži “povratak” UN sankcija Teheranu ukinutih potpisanim sporazumom. Kažu, “zbog njihovih nuklearnih aktivnosti”. Rusija, Kina, Francuska i Engleska su se usprotivile ovom zahtjevu, jer sporazum više ne važi i to isključvo zahvaljujući Americi. U intervjuu za Foks Njuz američki državni sekretar Majk Pompeo izjavljuje da će “SAD iskoristiti svaki alat za sprečavanje Kine i Rusije da prodaju oružje Iranu.” Prethodno je izjavio i kako će uvesti sankcije bilo kojoj zemlji koja se bude protivila njihovom cilju…I nikom ništa. Oni podižu temperaturu iz dana u dan, a svijet šuti u sve toplijoj vodi, naviknut kako se tu “ne može ništa.”

Priča o laganom, naoko neprimijetnom, ali upornom mijenjanju ljudskih navika, standarda življenja, prava i poštivanja činjenica, sve do legalizacije rušenju međunarodnog poretka nije više nova, ali je i dalje bez vidljivog otpora i pokušaja da se “kuhanje” zaustavi. U obrnutom smislu, o mogućem navikavanju politike i građana unaokolo da se zlo koje im se nameće potiskuje i “hladi”, o šutnji i odsustvu reagovanja na uporna postupna mijenjanja realnosti, o lijeganju na leđa i dizanju sve četiri bespomoćno u vis, uglavnom ni slova. A svijet je, evo, od ogromne manjine oholih siledžija doveden do samoubilačke letargije. Netaniahu, ovdje samo kao jedan od mnogih primjera, već po mnogim zločinima utvrđenim međunarodnim pravom – da mu se unutrašnja optužnica za korupciju pokrivena nategnutim izbornim rezultatom i ne pominje – uzvikuje slabodobitno: “Jesam li vam rekao…”

Pasivnost ogromne većine samoubilački formatirane, od bizarnog povlađivanja siledžijama u tramvaju, do slijeganja ramenima pred brisanjima čitavih poglavlja svjetske istorije uz prijetnju sankcijama milionima ako se usprotive, gurnula je u zaborav i notornu istinu: Svaka šutnja, oportunizam ili strah tamo gdje se mora reagovati makar riječju, ako ne i drugačije, vratiće se na isti ili još gori način.

Kaže Tramp sljedeće, povodom odbijanja njegovog zahtjeva da se dodatno legne na kosti Iranu, “nuklearnom neprijatelju”, kako bi još više uplašio partnere u Zalivu i privukao ih interesno Izraelu i sebi, uz dizanje predizbornog rejtinga: “Moja administracija neće dozvoliti da se ova iranska nuklearna situacija nastavi”. I dalje, da će ukoliko bude ponovo izabran, Teheran odmah dopuzati nazad moleći za sporazum s Vašingtonom!

Problem je što on i njegovi savjetnici dobro znaju da je voda u kojoj mu se kuhaju partneri već stigla od prijatno mlake do bezmalo ključale. Neki će se i sjetiti Trećeg Njutnovog zakona, onog o akciji i reakciji. Ali će se samointeresno i dalje sa strane priključivati “mirotvorstvu” Kušnera, Izraela i Emirata. Poput Evropske unije, Egipta, Bahreina, Omana…Posebno su zanimljive “pohvale sporazumu zbog odredbi o zaustavljanju aneksije Zapadne obale” od Rusije i Kine. Ko vele, uzeli su što su uzeli, skuhani su već i Palestina i Zapadna obala, i Jeruzalem, Golan itd. Tako je kako je, za iskakanje iz vrelog lonca je kasno, pa je uspjeh i ako okupatori, kobajagi neće dalje. Makar ne do prve prilike, kada se Moskvi i Pekingu zamjere…Šta ćeš,”pokušavali smo koliko smo mogli, ali se voda, eto, pregrijala!”

Ništa sa sindromom kuhane žabe nije nepoznato. I zanimljivo je dok se ne primijeni na ljudske živote, politiku i svijet u kojem se “kuhanja” dešavaju. U jednoj od definicija ovog fenomana (Zorica Gregurić) kaže se da je “najbolji način neprihvatanja zdravo za gotovo kada vam govore kako je nešto normalno, a svjesni ste kako nije…da iskočite prije nego se “skuhate”… Zapamtite, onaj koji predugo toleriše zlo neće imati dovoljno snage pokušati promijeniti situaciju, jer je svoju snagu već potrošio prilagođavajući se nepovoljnoj i štetnoj situaciji. Iskočite dok još imate snage!”

Sugestija je korisna i ima smisla kada je čovjek kao pojedinac u pitanju. I kuha se. Drama je, međutim, uglavnom na mnogo širem planu. Planeta se, evo, polako ali uporno kuha, sve je manje pokušaja da se ohladi, ali i sve manje šansi da se iz ukupne okolne ciljane vreline iskoči. Biće da, pored sindroma kuhane žabe, postoji još neki fenomen koji je već poodavno napao mozak, svijest o onome što se može, a što ne može, sistem koji postoji da bi se normalno živjelo a ne služilo sili, agresiji i neljudskostima raznim… A ako do sada nije pobijedila svijest o opasnosti tog sindroma – eto nas nepovratno među žabama u vodi kojoj temperatura raste. Dok lukavi i osioni promatrači izvana gledaju kako će od svega toga napraviti za sebe posao. I spriječiti Njutnu povratak u škole, udžbenike i životnu logiku.

6yka

Milanović u Gruborima: Ovo je dug časti prema onome što se dogodilo prije 25 godina

$
0
0

Milorad Pupovac je istaknuo da su premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović napravili iskorak po pitanju komemoriranja žrtava. Ministar Tomo Medved rekao je da Hrvatska kao pobjednik u Domovinskom ratu žali zbog svih stradalih, osobito civila. ‘Naša je dužnost iskazati pijetet nevinim žrtvama’, kazao je Medved

Na današnjoj komemoraciji za srpske civilne žrtve tijekom i nakon akcije ‘Oluje’ održanoj u Plavnom i Gruborima predsjednik Zoran Milanović izjavio je da je ta komemoracija neka vrsta duga časti prema onome što se dogodilo prije 25 godina, dodavši da je to u njemu tada izazivalo moralni užas. ‘Lako je sada govoriti nakon 25 godina da za ovo nitko nije osobno odgovarao. Zna se otprilike ili skoro točno koja postrojba je bila ovdje toga dana’, kazao je Milanović.

Dodao je da je prvi put o Gruborima čitao 1995. u New York Timesu. ‘Razmišljao sam što je tu gore, je li nešto što graniči s moralnom katastrofom, a to još uvijek nije, nešto što je zlo samo po sebi gore od banalnosti zla, ili šteta koju je to nanijelo hrvatskoj državi’, rekao je Milanović. Ocijenio je kako je gore ono prvo, jer šteta koju država sama sebi nanese ili nanesu ljudi koji u njezino ime djeluju jest nešto što nije apsolut, jer država ne može biti po svaku cijenu. ‘Postoji cijena i obziri koji se moraju poštivati’, istaknuo je Milanović, dodavši kako užas izaziva ubojstvo šest nedužnih i starih mještana Grubora, i to je najveća šteta. Šteta hrvatskoj državi je također velika, rekao je Milanović. Ona je nagrdila reputaciju države koja je napadnuta i koja do tada nije bila loša. Kompromitirala je ugled i jedne postrojbe hrvatske policije, specijalne policije, koja je uspjela cijeli rat raditi, boriti se, izlagati se pogibelji na junački i pošten način. ‘Vrijeme je za normalno u nama, što postoji u svakom čovjeku. Dobro, pitomo i naivno. Dosta je bilo onoga što je obilježavalo odnose dvaju naroda, dvaju nacija kojima je teško u Europi naći dvije sličnije i sa najvećim brojem dodira. To nisu ni Česi ni Slovaci, a ni Šveđani i Norvežani. To smo mi, Hrvati i Srbi, naši susjedi’, istaknuo je Milanović.

Obraćanje je završio citiranjem pjesme ‘Ostajte ovdje’ pjesnika Alekse Šantića: Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba / Neće vas grijat ko što ovo grije; / grki su tamo zalogaji hljeba / Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Na komemoraciji su bili i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava Boris Milošević, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Nataša Tramišak, državni tajnik u Ministarstvu uprave Darko Nekić, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Nikola Mažar, saborska zastupnica srpske manjine Anja Šimpraga, Eugen Jakovčić iz Documente i generali HV-a u mirovini Luka Džanko i Veselko Gabričević.

Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac ustvrdio je da su premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović napravili iskorak po pitanju komemoriranja žrtava nakon 20 godina.

‘Od 6. kolovoza do početka rujna 1995. ubijeno je najmanje 24 stanovnika Plavnog i njegovih zaseoka, mahom starije dobi. Ubijeni su dok su čuvali stoku, radili poslove u polju i ležali u postelji. Ubijeni su i s rukama podignutim u zrak. Nisu bili naoružani, nisu bili vojnici, nisu mogli nikome nauditi, niti se obraniti od onih koji su došli s namjerom da ih usmrte. Ubili su ih pripadnici Hrvatske vojske i specijalne policije’, kazao je Pupovac u Gruborima. Dodao je da su njihova ubojstva dokumentirali UN i pravosuđe RH i svi su oni nedvojbeno utvrdili da je ovdje učinjen ratni zločin prema civilnom stanovništvu.

Pupovac je ocijenio da za ovaj zločin, kao i za najveći dio zločina počinjenih u sektoru Jug, nitko nije odgovarao te da su ‘’sudovi odradili posao, ali tako da su propustili utvrditi tko je počinio zločine”. ‘Nažalost, u tome su sudjelovali i oni kojima sudska etika i moralni poziv nisu smjeli dopustiti da do toga dođe’, rekao je.

Naglasivši da je bilo potrebno 25 godina da se podigne znamen za žrtve, Pupovac je istaknuo politički iskorak koji su napravili Vlada Andreja Plenkovića i predsjednik Zoran Milanović. ‘Da nije bilo tog iskoraka, koji je išao za tim da stvara nove politike sjećanja i nove komemorativne prakse u kojima će biti mjesta za sve stradale neovisno o nacionalnosti i u kojima će se čuti glas osude svakog zločina neovisno o tome tko ga je počinio, vjerojatno ova dva križa ne bi bila podignuta niti nakon 25 godina’, istaknuo je Pupovac.

Pritom je podsjetio da u Plavnom danas živi 30-ak stanovnika od više od 1720 koliko ih je živjelo prije 1995. godine. ‘Osim žaljenja za stradalima na ovom mjestu, uzdat ćemo se da će se neki vratiti ovdje i obnoviti svoje domove, a mi imamo dužnost pomoći im u tome da stvore pretpostavke za dostojanstven život’, poručio je Pupovac. ‘Pali će živjeti u sjećanju, propali će umirati u zaboravu. Sjetimo se svih i neka im je vječni spomen koji su nedužno stradali i učinimo sve da oni, koji nisu kažnjeni, osjete barem sram zbog djela koja su počinili’, zaključio je Pupovac.

Zločin u Gruborima počinjen je 25. kolovoza 1995., kada su ubijeni Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor, Đuro Karanović i Jovan Grubor. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da su zločin počinili pripadnici ATJ Lučko, ali su svi optuženi oslobođeni, a ponovljeno suđenje 2016. završilo je istim ishodom.

Potpredsjednik Vlade Boris Milošević ustvrdio je da su empatija i priznanje svih civilnih žrtava pretpostavka pomirenja i prestanka mržnje. ‘’Danas, nakon 25 godina smo došli ovdje da obilježimo stradanje koje se ovdje dogodilo. Došli smo da bar malo ublažimo boli ljudi odavde. Da pokažemo ljudsku solidarnost, da ovdje osjetu društvenu empatiju i da osjete da su priznati i prihvaćeni u državi”, kazao je Milošević, koji je i sam prvi put u Gruborima.

Rekao je da je pročitao mnogo tekstova i dokumenata o Gruborima, istaknuvši da je među prvim napisima o Gruborima bio dopis Županijskog državnog odvjetništva u Zadru glavnom državnom odvjetniku RH o izvješću o ratnim zločinima u kojem je Gruborima bila posvećena jedna rečenica. U toj rečenici je stajalo da tužiteljstvo za ubojstva u Gruborima nije zaprimilo kaznenu prijavu i izvješće, kazao je.

”Zakazala je policija, zakazalo je državno odvjetništvo, zakazala je i javnost kad se to dogodilo, zakazali su mediji. Javnost nije pitala, mediji nisu pisali. Zato je važno da svi mi koji smo se okupili ovdje, a pogotovo Vlada čiji sam član, pošaljemo snažnu poruku da će svaki ratni zločin biti kažnjen bez obzira na nacionalnost počinitelja i da će svaka žrtva biti priznata i prihvaćena bez obzira na nacionalnost”, ustvrdio je Milošević.

Naglasio je da su empatija i priznanje svih nevinih žrtava pretpostavka pomirenja i prestanka mržnje. ‘’Vrijeme je da mržnja prestane i da se ne prenosi na nove generacije, da nam djeca ne rastu s predrasudama prema drugima, samo zato što su ti drugi neke druge nacionalnosti. Samo tako možemo graditi neku bolju Hrvatsku i to je politika ove Vlade”, zaključio je Milošević. Obrativši se posebno mještanima Plavnog, u ime Vlade pozvao je Plavljane da se vrate i da se obrate Vladi za pomoć.

Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved poručio je da Hrvatska mora graditi društvo na temeljima pravednosti i istine, a iskazivanje pijeteta nevinim žrtvama doprinosi uspostavi povjerenja i međusobnog uvažavanja. Medved je na komemoraciji u Gruborima rekao da iza svakog izgubljenog života ostaju razorene obitelji koje s tom traumom žive svaki dan. Budućnost hrvatskog društva temelji se na koracima koji se trenutno poduzimaju, kazao je i pozvao da tišinu koja vlada u tom selu što prije zamjeni životna radost njegovih stanovnika. ‘Ovakve komemoracije prilika su da im svim zajedno odamo počast. Nevine žrtve zbog kojih smo danas okupljeni opominju nas da je nužno ulagati napore u izgradnju snažnijeg društva na dobrobit svih hrvatskih građana, društva utemeljena na zajedničkoj želji da se ovakve traume iz prošlosti više nikada ne ponove’, poručio je.

Sudbinu Grubora dijele mnoga mjesta diljem Hrvatske, u kojima su stradali i Hrvati i Srbi i drugi hrvatski državljani. Napuštene kuće iz kojih se nekada čuo dječji glas potiču na promišljanja kako oživjeti ova mjesta, kazao je podsjetivši da je u Hrvatskoj više od 150 masovnih stratišta. Hrvatska kao pobjednik u Domovinskom ratu žali zbog svih stradalih, osobito civila i naša je dužnost iskazati pijetet nevinim žrtvama, rekao je Medved istaknuvši da je to potvrda legitimnosti i pravednosti Domovinskog rata. Iskazivanje pijeteta svim žrtvama civilizacijski je čin i važan korak u izgradnji uključivog društva.

‘Znamo da članovima obitelji žrtava nije jednostavno biti danas ovdje i prisjećati se svojih najmilijih kojih više nema, no danas su ovdje uz vas i dužnosnici Vlade, među kojima gotovo nema osobe koja u Domovinskom ratu nije izgubila najmilije’, rekao je. Povjerenje između većinskog hrvatskog i manjinskih naroda preduvjet je razvoja i sigurne zajedničke budućnosti, kazao je i dodao kako je ono ‘zahtjevno i politički i psihološki zbog tolikih žrtava iz prošlosti’, ali je nužno zbog budućnosti. Vrijeme je da počnemo graditi našu budućnost na istini utemeljenoj na činjenicama, na suradnji na pronalasku svih nestalih, i to je prioritet Vlade. S tim smo ciljem donijeli zakon koji uređuje postupak traženja nestalih, naglasio je Medved.

Veran Matić, izaslanik srpskog predsjednika Aleksandra Vučića za pitanje nestalih, ustvrdio je da se prvi put kreira politika koja će predstavljati stabilan stalni odnos prema suočavanju s prošlošću. ‘Po prvi puta se događaju zajedničke komemoracije i kreira politika koja će predstavljati jedan stabilan stalni odnos prema suočavanju s prošlošću’, izjavio je Matić u Plavnom.

Dojma je da je atmosfera ovogodišnjeg obilježavanja drugačija, pozitivnija nego prethodnih, te je poručio da je ta promjena veoma važna. Pitanje nestalih je, naglašava, humanitarno pitanje, ali ovisi o političkoj volji. ‘Veoma često se politizira, veoma često se u zategnutim međudržavnim odnosima i između određenih politika pitanje nestalih zloupotrebljava u političke svrhe. Kada imamo pozitivnu atmosferu i u političkim komunikacijama, to predstavlja nemjerljiv doprinos za rad na ovom teškom pitanju’, ustvrdio je Matić.

Vezano uz mogući dolazak predstavnika SDSS-a 18. studenoga na Dan sjećanja u Vukovar, rekao je da je to pitanje o kojem će se dogovoriti predstavnici SDSS-a i HDZ-a. ‘Uradit će sigurno nešto što je najbolje u ovom trenutku, oni će procijeniti da li će biti kontraefekata ili opasnosti’, dodao je. Istaknuo je da Vukovar sa sobom nosi veliku težinu i posebnost, mjesto je stradanja i Srba i Hrvata i drugih koji su tu živjeli. ‘Važna je zajednička komemoracija, zajednički odnos prema žrtvama i prema pronalasku nestalih. Tamo ima 550 nestalih, oko 80 Srba, ostalo Hrvata i zaista je to jedno veliko pitanje. Kao što je posebno pitanje i Oluja gdje je veći broj nestalih Srba’, dodao je.

Također je najavio da će razgovarati s ministricom Natašom Tramišak i kninskim gradonačelnikom Markom Jelićem o povratku zainteresiranih mještana u svoje selo. Riječ je o sedam obitelji koje žive u Srbiji, a voljne su na povratak u svoje selo. Upitan može li se očekivati promjena Vučićeve retorike, koji je osudio dolazak predstavnika Srba u Knin, kazao je kako bi se moglo očekivati da i Vučić posjeti neko od mjesta stradanje Hrvata u Vojvodini.

Na komemoraciji u Plavnom je kod središnjeg križa služen parastos svim žrtvama, čemu je prisustvovalo dosta ljudi. Nakon parastosa su pod križem postavljene crvene ruže.

portalnovosti

Privilegije i žal za okrutnim autoritetima

$
0
0

Smemo li reći da je 80% klasičnih književnih dela danas kulturološki zastarelo? Pisao o Aušvicu, pisao o Gulagu, pisao o preživljavanju pod nepravednim vladaocem, pisao o ratu, o revoluciji, o ludačkom hvatu razmaženog autoriteta koji infantilno koristi svoju moć, pisao o vremenima oskudice, o erotici bohemijskog promiskuiteta, o fantazijskim svetovima, o čvrstim karakterima koji odvažno odlaze u opasnost i sigurnu smrt, o pretpostavljenim svetovima opresije koji prete da se dogode ali što vreme više prolazi – shvatamo da će naša bliskost sa njima biti samo jedna fiktivna serija koju ćemo očekivano da zapratimo i eventualno ćemo odenuti odoru sluškinje iz te “Sluškinjine priče” kada nastupi Noć veštica…

Vredi li to čemu? Sve te pročitane knjige? Smemo li se usuditi, mi situirani komformisti, smemo li to naše sujetno vreme potrošeno u strpljivom čitanju zaboravljenih junačkih stremljenja etiketirati kao beznačajno?

Promotrimo sada baraž drugog talasa ovih savesnih pitanja, jer takva tvrdnja svakako da zaslužuje imitaciju nastavka, a i ko je od nas spreman da digne neku revoluciju ili izrazi neku kreativnost van tih zaboravljenih i umišljenih svetova? Kakvu uopšte revoluciju i dići u svetu gde je svaka informacija dostupna i gde opresivni autoritet nije više toliko opresivan, već čak i nudi po koju opciju za preživljavanje (a njom se pritom da zadovoljiti većinska radnička klasa)? Na kome ostaje revolucija onda? Na situiranim načitanim pojedincima koji znaju samo da reprodukuju stavove prošlosti? Može li se iz pozicije takvog komfora u promene? Može li se iz pasivnosti u uspelu revoluciju? Nisu li najglasniji borci protiv nepravde na društvenim mrežama upravo oni sa nekim fiktivnim zaposlenjem, opremljeni zlatnim padobranom roditelja koji još uvek izdržava svoje preobrazovano i davno preraslo dete? Ako su nesposobni za samostalnost, kako će biti sposobni da pokrenu smislen bunt, a posle bunta da i uspostave novi vladajući sistem vrednosti? Bez plana, da li oni predstavljaju samo skupinu nezadovoljstva koje čeka da eksplodira u … Šta? Hoće li ikada oni eksplodirati ponašajno ili će patnja biti usmerena ka unutra jer za njih biti agresivan znači biti necivilizovan?

Potrebno li je možda da budemo pametniji ako ćemo dalje društvenom skalom duhovne evolucije? Sa druge strane, možda i bitnije pitanje je: Da li smo još uvek pod opresijom nekakvog razmaženog deteta koje ne želi da siđe sa svog dragocenog trona?

Zaustavimo zahuktali i upitni tok svesti sada i odlučimo se smelo na jedno veliko “IPAK”. IPAK, ta pseudodemokratija u službi kapitalizma, pod maskom tradicionalnog dobročinstva nipošto ne liči na razmaženo dete. Razmaženo dete je okrutno, ali njegova vladavina, ako ne erodira i ne uruši se u samu sebe, biva zbačena i kažnjena od strane roditeljskog ega nezadovoljnih sluga i građana… Još uvek ne znamo šta raditi sa detetom koje tvrdi da se promenilo, a mi sumnjamo u prikrivene socio-patološke tendencije… Još uvek možda nismo dovoljno obrazovani, nismo emocionalno i društveno pismeni, našem roditeljskom egu nedostaje ta informativna mapa, pa se suočavamo sa njim jedino kako umemo – iz pozicije ulenjenog bića, željnog socijalizacije i prihvatanja, napadamo njihov lažni altruizam i nezaslužene privilegije… Čak i protesti zbog toga dobijaju boju apsurda, gubi se ozbiljnost, pokušaji su neplanski i neuspešno improvizovani. U većim gradovima protest čak zauzuma poziciju društvenog rituala – umesto večernjeg izlaska ide se na protest. Na protestima se sluša muzika i pišu se maštoviti transparentni, a čak postoji i pseudobuntovnički kodeks oblačenja. Određeni gradovi paradiraju i sa etički uređenim protestima, hvale se svojom kulturom stajanja u redu, poštovanja drugih i slično. U tu svrhu je pogrešno i patološki protumačena uloga privilegija sposobnih, nešto što bi možda i koristilo potentnijem protestu. Naime, stajati u redu je OK ako nemaš privilegije, ali ako si privilegije pošteno zaradio, mnogi ponekad idu preko reda. Za to privilegije često i služe. Zbog onih koji su slavni u svojim umetničkim sposobnostima se prostiru crveni tepisi, zbog njih se sprema posebna hrana, zbog njih se zatvaraju ulice, a čak se i krše razna minorna pravila. Nažalost, ako ste do sad živeli u kulturi sklonoj nepoštenoj eksploataciji privilegija, sasvim je normalno da postoji prezir, pa čak i mržnja prema svakom vidu privilegija (bile one zaslužene ili ne). Ipak, bilo bi zdravorazumski postaviti drugo psihodruštveno pitanje:

Jesmo li kao društvo koje je spremno na bunt i promene zagrizli toliko u komfor da smo mi sami postali blago razmaženi i nesposobni, pa sve što nam ostaje je površna kultura pasivne načitanosti i informisanosti gde preziremo (lažno) sposobne?

Ako je ovo imalo tačno, ako postoji imalo poricanja u našoj svesti po pitanju ove tvrdnje – čeka nas dugačak put dok mi sami ne budemo sposobni za planiran i smislen bunt… A, ako već želimo biti iskreni prema sebi, mogli bismo početi i sa pogledima ka unutra i vraćanju ka kulturi koja se tiče naših promašenih života, inače ostajemo osuđeni na repeticiju stavova koji služe nekom prošlom vremenu. Tu Eriha Froma izabrati nikad nije greška, Džonatana Frenzena od novijih savremenih književnika, Luisa Sinklera, Žižeka, a čak i Kafka velikim delom razume psihu odbačenosti i kapitalističkog sivila pod senkom bledećeg patrijarhata. Vreme je za pametniju selekciju informacija i nauke, kao i za diskusije uživo, gde se vidi pravo suočavanje sa snagom individue. Društvene mreže eventualno koristiti za preporuke i pripaziti da nismo deo nove publike u giljotinskom omalovažavanju pojedinca putem mimova i drugih pasivno narcisoidnih veličanja lažnog osećaja pripadnosti.
Opresivnost je evoluirala, odabrala je nove saveznike. Sistemi vrednosti buntovnih i opresivnih se preklapaju, usled poricanja i prikrivenog prezira ne vidimo ljudsku stranu u drugima, usled primene društvenih mreža potpaljujemo taj isti prezir i dehumanizujemo putem ličnih markera, optužujemo, upiremo prstom na nezaslužene privilegije… Krotimo zver njenim oružjem, nadajući se da ćemo ostati dovoljno pasivni u životu tako da mi sami ne budemo jednog dana ukroćeni na isti način.

Nešto selektivnije društveno pitanje ovakvog duha vremena bi bilo: Da li zastupamo kraj pojma drušvene moći uopšte?
Da li su greške u odnosima sa ljudima sada u potpunosti zabranjene? Da li posledično krijemo patološki oblik pasivnog ponašanja u sebi i tvrdimo da je naše vaspitanje bolje od tih stigmatizovanih autoriteta? Kakve bi osobine imao autoritet kojeg bismo MI izglasali? Po kom dostupnom modelu bismo ga pravili?

Tkanje stvarnosti je kompleksnije nego što se čini, svet koji ostavljamo iza sebe je svet naših usklađenih psiholoških igara i on će nas stići, čak iako imamo najbolje namere. Pre nego što popločamo put bunta njima, proučimo gde se kriju naše ugroženosti – u kom scenariju igramo ulogu žrtve, a koliko je prezahtevan i ogorčen progon koji sprovodimo.
Nekolicina novih žrtvenih pozicija je uvedeno u pasivnoj narcisoidnosti komforno kulturnih i upravo u tom polju je najbolje da tražimo primere za privilegije modernih buntovnika. Ovo je veoma osetljiva tema u novonastaloj emocionalnoj pismenosti, karakter modernog buntovnika je stoga ranjiv i senzibilan možda i prekomerno. Šta ovo znači i zašto baš ovaj primer? Jednostavno, psiho-socijalni poremećaji se ne mogu izvagati baš najbolje, ali svakako da treba poštovati svaki oblik ranjivosti. Problem ucene počinje kada moderni buntovnik nakiti svoj karakter velikim brojem dijagnoza koje je sam sebi pripisao ili su mu drugi pripisali. Ovde nastaje blagi paradoks: ovakav moderni buntovnik zastupa emocionalnu pismenost, ali emocionalna pismenost govori da je on mapi svog karaktera pripisao veliki broj kompleksnih senzibiliteta i svaki od njih zahteva privilegovano ponašanje ka istom. Ipak, naša karakterna senzibilnost ne bi trebalo da služi tako da ucenjujemo one za koje mi smatramo da su nesvesni emocionalne pismenosti. Dodatak ovom obliku ucenjivačkog ponašanja iz pozicije “informisanih” je i paranoidna svest o raznim bolestima tela koje nisu smrtonosne ali prave problem u svakodnevnom funkcionisanju, zahtevaju pažljivu ishranu, nameću razne rituale i brige koje nekako ne dotiču one koji su manje svesni tih svetova i koji žive “nepažljivije živote”.
Ovde upravo se namešta savršena pozornica gde će se desiti sukob istih. Usleđuje veliki sudar patologija i osećanje prezira eskalira na obe strane.

Ponašajni prezir Modernog buntovnika govori nepažljivom i očeličenom srećkoviću koji se domogao pozicije autoriteta:
Ne smeš koristiti svoju poziciju da eksploatišeš privilegije koje ne zaslužuješ!

Ponašajni prezir Modernog autoriteta kad tad na ovu pasivnu neaktivnost odgovori drugačije jer nije upućen u površnu pismenost na isti način kao što je naš žrtveni moderni buntovnik, on govori uz blago osećanje prezira koje je obojeno prikrivenom inferiornošću:
I ti bi uspeo da hoćeš, ali ti nećeš, ti hoćeš samo da kukaš! Hajde trgni se, nije ti ništa, šta se tu prenemažeš…

Moderni buntovnik automatski odgovara zicerom iz nameštene pozicije mržnje prema ovakvom nepoštovanju njegovog intimnog identiteta, optužuje, etiketira nepismenost (neobrazovanost, bezosećajnost…). Nastaje konflikt – konflikt koji je zapravo baziran na istom pojmu samih privilegija.

<Pshiološka nadmoć>                                         <Materijalna nadmoć>
Moderni buntovnik <—————(X)—————> Moderni autoritet
(Psihološke privilegije)                                          (Materijalne privilegije)

Pred vama je psihološka igra modernog bunta i moderne opresije koja se najčešće igra u većim postpatrijarhalnim gradovima između još uvek vladajuće patrijarhalne tradicije i modernog upliva društvene i emocionalne pismenosti. Naravno da postoje i oni koji sa pravom treba da zahtevaju pažljiv pristup ka svom intimnom prostoru (jer su svesni svoje ranjivosti) i tu pažljivost oni zahtevaju adekvatno. Naravno da postoje oni koji koji su zaslužili svoje materijalne privilegije i oni bez osećanja krivice uživaju u njima. Pitanje koje u našoj kulturi treba da postavimo je:

Da li većina igra gorenavedenu psihološku igru?

Da li većina eksploatiše svoje psihološke privilegije i njima ucenjuje i da li većina bahato eksploatiše svoje materijalne privilegije bez zaslužene disciplinske mere? Jer ako većina igra baš ovu psihološku igru onda nastaje oblik utemeljene društvene patologije a oblici koji slede su cepanje društva na klase i empatija se umanjuje, kao i razumevanje, kao i saosećanje. Da li je to put kojim želimo da idemo kao jedno društvo koje živi u kakvom-takvom komforu sa neiscrpnim prilivom informacija? Narcisoidnost u pasivnosti protiv narcisoidnosti u aktivnosti? Obema je potrebna adekvatna životna aktivnost. Da li će je pronaći? Ako je jedni pronađu da li će je podeliti sa drugima ili će se u svom novootkrivenom raju smejati sukobu ove dece koja su ostala bez nepravednog roditelja? Ako pogledamo duboko u sebe i u svoju psihološku senku, otkrićemo privilegije, narcisoidnu želju da budemo tretirani posebno, želju da pomeramo tuđe granice dok ne zauzmemo što veći psihološki i fizički prostor, želju da stvarnost prilagodimo nama, a nipošto da se mi prilagodimo njoj, nipošto da prepoznamo sličnost u drugome, nipošto da saosećamo…

Ni te naše senke više nisu kao što su nekad bile. Nekad smo se plašili da je tamna strana čoveka opšta destruktivnost jednog razmaženog deteta – i bila je. Danas tamna strana čoveka je nemogućnost da prepozna sebe kao odraslog koji treba da se integriše u društvo putem lične kreativnosti. Mnogi ne uspevaju da pronađu tu kreativnost pa se vraćaju tradicionalnim putevima zaboravljenog patrijarhata. Drugi pak pokušavaju pa odustanu, čim shvate da nemaju radnih navika potrebnih za revolucionarni karakter oni očajavaju, zatim dijagnostikuju sebe, pronađu nekolicinu ucenjivačkih pozicija, na kraju prihvate blaži oblik tradicionalnog življenja i zavaravaju sebe da su ipak bolji od onih koji su u te vode uplovili od starta… Bar su pokušali…
Da li su ti pokušaji dovoljno opravdanje za osećanje prezira prema tradicionalno-patrijarhalnim?
Ko tebe kamenom, ti njega prezirnom ucenom koja još više potpaljuje osećanje inferiornosti neobrazovanog i neinformisanog pojedinca… Šta postiže ta stigmatizacija, momentalno pokajanje ili razbuktani bes inferiornog (koji pritom stoji nezasluženo na poziciji autoriteta)? Želimo li sukob ili želimo da naučimo naše nove autoritete? Znamo li kako ih naučiti ili znamo samo da se sukobljavamo i opravdamo našu psihološku nadmoć?

Još jedno informativno zaprljano polje, kada su u pitanju moderni buntovnici, je svakako pojam agresije i izbegavanje iste. Biti agresivan, po apsolutistički zaprljanoj definiciji, znači biti necivilizovan i nekulturan. Biti agresivan znači biti nasilan.
Ono što promiče modernim buntovnicima je pojam adekvatne agresije. Momenti u životu kada se ceni inicijativnost, akcija i pokretljivost iz učmalosti stagnacije. Adekvatna agresija je takođe jedna od bitnijih osobina revolucionarnog karaktera. Čak je i Gandi u svojim mirnim protestima šetnje bio adekvatno i odmereno agresivan prema opresivnom sistemu… Opet, pitanje je da li moderni buntovnik koji provodi vreme informišući se o zaboravljenim svetovima i koji diskutuje o revoluciji na društvenim mrežama iz sigurnosti doma svog (ili doma svojih roditelja) – da li on zna išta o praktikovanju te adekvatne i disciplinovane inicijative? Suočavamo li se upravo tu sa zaključkom njegovog trenutnog životnog scenarija?

Jer, on će svakako reći Da, znam!
Obući će košulju u maskirnim bojama, nacrtaće ratničke linije i mrlje na svom licu, otići će na protest da sluša muziku i lupa u bubnjeve, crtaće karikature na svom transparentu, ponosiće se svojim angažovanjem i biće istrajan svega tri dana, potom će se trezniti, setiće se da je (bez dobro plaćenog) posla, da je nesposoban za bliskost jer njime vlada antisocijalna paranoidnost, setiće se da nema radne navike a bliži mu se trideseta… On potom pada u krevet i ostaje u njemu, priča da je depresivan i da psihosomatika uzima svoje, njegovo mlado telo prevremeno i voljno strada. Polet ambicije je ponovo prekratak, revolucija će morati da sačeka.

Usleđuju potom razne posete stručnjacima za dušu, on pita da li je to depresija, kaže da oseća očaj i ogorčenost jer život je nepravedan, pita se da li je slučajno povukao neki nepovoljan gen koji će ga zacementirati u toj nesrećnoj poziciji predodređenosti…
Ne sviđa mu se odgovor koji dobija, nije tačno da to više liči na zapostavljanje realnih problema koji su se nagomilali, a ne na depresiju. Nije tačno da je on odgovoran za uslove koje je napravio sam, izgleda da je naleteo na nekog patrijarhalno tradicionalnog stručnjaka koji ništa nije bolji od ovih što mu kažu Trgni se, nije ti ništa, šta se tu prenemažeš… Naći će on već nekog ko će ga razumeti…

Psihološki stagnativan pojedinac koliko god bio informisan i obrazovan i dalje je psihološki stagnativan. Uvek možemo pronaći poetične primere iz kulture koji ušminkavaju našu stagnaciju tako da njeno postojanje postane društveno prihvatljivo, ali istreniranom oku sve te aktivnosti ukazuju na psihološku igru

1) “Eh, da nije bilo tebe/njih…ovih opresivnih uslova…” u kombinaciji sa
2) “Što ne pokušaš ipak makar nešto…” —-> “Da, ali još imam i ovu povredu, ovu bolest, ovaj poremećaj…

i ova kombinacija je klasično obeležje stagnativnog karaktera.

Neki su veoma dobri u igranju ove igre, usavršili su je za života, ponose se ulogom pasivne, tragično obrazovane žrtve koja smatra da živi izmešteno u kulturi koja je odbacuje. Prava tragedija ove ličnosti je ta što niti kultura nju odbacuje niti je kulturi bitno što je ona takva kakva je. Prava tragedija je što je potreban čitav jedan život da u nečemu budeš dobar, a ova osoba je odabrala da bude dobra u igranju jedne psihološke igre, dobra je u samolaži i skrivanju. Polako joj se približava druga polovina buntovničkog života a sve je dalje od svoje suštine, od bliskosti sa razlikama drugih i od saosećajnog života uopšte. Ako se sada probudi, da li će imati snage za promenu? Da li će se prikloniti smislu davno ustaljene tradicije i tražiti da zaboravimo da se ikada strastveno bunila protiv nje? Da li će se probuditi samo za trenutak a potom će ponovo zaspati i vratiti se ulozi čekanja boljih vremena, pravičnih, pismenijih, utopijskih vremena… Čekaće na promenu koja dolazi spolja… Jer sve, baš sve, promene dolaze spolja…

Zar ne dolaze? Ko sme da se usudi da kaže da ne dolaze?

pulse

Stribor Uzelac Schwendemann: Poetsko očuđavanje otočnosti otoka

$
0
0

Viša knjižničarka mme mr. sc. Darija Mataić Agičić, prof. objavila je knjižicu svojih poetskih pređa i mjesečarenja jadranskim otocima i pokazala i dokazala rijetko umijeće zapošljavanja riječi na način da se iz njih sve iscrpi. Ona to radi duhovno bezbrižno, talentirano, vješto i lako. Kako joj duša diše, tako joj pero piše (F. Kurelac).

Gledajući srcem i upornim čitanjem naoštrenim umom ona prenosi auru prostora u estetiku. Razumljivim riječima, privilegirano i književno misli i propituje pretvarajući čitav okoliš u umjetničko djelo, otkrivajući ono zbog čega je vrijedno živjeti.  Otkriva i slast izdvojenosti i prikrivena sebstva. Ulazi u srca ljudske patnje odolijevajući nasrtaju uspomena…

Vidi, osjeća, misli, sanja, proživljava, stalnom estetskom energijom vodi ljubav s riječima i s ljepotom. Levitacija njenog razuma naprosto pliva prema ljepoti. Ljepota je njena dijalektika i motivacijski pogon. Zapisi o mirnoj i nemirnoj ljepoti imaju silnu energiju, a spretne i sažete formulacije o lijeposti upotrebljavane su na način glazbe…

Ortoepski, ortografski, gramatički, leksički, stilistički, jezičnošću jezika, izgledom i opremom slavonskobrodska knjižica Otok autorice više knjižničarke mme mr. sc. Darije Mataić Agičić  jedinstveni je i tajnoviti misaoni hram. Otok je polje nježnosti, prosanjano ljubavno plavetnilo, parabola bjeline, dubina, strast emocija i umnosti, poetika duše, duhovno utočište, umirenost, tihost, poetsko okrilje i poetski kristal. Otok je misaona arhitektonika koja promatra samu sebe i pita se: je li to taj duhovni dio mene koji me promatra?

Autorica je izvedbeno ujednačeno i uspješno skrojila specijalni književni podžanr: putopisnu poeziju u prozi pretvarajući poeziju u impresionistički kanal kojim će njen vibrantno feministički vitalizam i nježna vizija svijeta stići do kruga čitatelja.

Svijetu trebaju pjesnici.

ZORAN POPOVIĆ IZ NÜRNBERGA: Iz FlixBusa su me tražili da ocijenim putovanje na koje nisam otišao

$
0
0

Zoran Popović u Njemačkoj živi i radi od 2017. godine. Iz Slavonskog Broda se najprije doselio u Frankfurt, a potom se preselio u Nürnberg.

Često putuje na relaciji Nürnberg-Zagreb i obrnuto, i to autobusima raznih prijevoznika. Za Fenix-magazin.de je ispričao svoje nedavno iskustvo s FlixBusom.

Njegovu priču prenosimo u cijelosti…

Već sam prije pisao o problemima putnika s našim tvrtkama koje se bave autobusnim prijevozom, ali da se to može dogoditi i s njemačkim FlixBusom, bilo mi je teško za povjerovati.

Prvi problemi su počeli otkazivanjem redovnih linija zbog korone u ožujku. Ali umjesto autobusa s kojim sam trebao stići iz Nürnberga do Münchena, povezao me drugi autobus FlixBusa pa sam tako stigao na vrijeme da u Münchenu presjednem na autobus za Zagreb.

Taj vikend mi ipak nije ostao u lijepom sjećanju jer mi je otkazan povratak za Nürnberg , također od FlixBusa, ali sam već isti dan s otkazom dobio vaučer koji vrijedi godinu dana. Znači da su taj dio iz Flixa korektno odradili. Vratio sam se dan ranije, s drugim prijevoznikom koji je još imao karata.

Granice su se nakon mog povratka u Nürnberg zatvorile, a autobusi su prestali voziti.

Nakon otvaranja granica , kad je ponovo uspostavljen promet , nisam ni mogao posumnjati da bi moglo doći do problema.

Kupio sam kartu preko interneta dva tjedna unaprijed  za 13.8.2020. Nürnberg – Zagreb i 16.8.2020. Zagreb -Nürnberg.

Odgovor nisam dobio, ali su me podsjećali na putovanje

Međutim, s obzirom na posao vidio sam da tog 13.8. neću moći putovati, pa sam e-mailom u utorak 11.8. otkazao obje karte i zamolio da mi zamijene za vaučer. Odgovora nije bilo, pa sam ponovo poslao e-mail s istim sadržajem , ali sam i zvao FlixBusov broj u Zagrebu i poslao još upit preko aplikacije FlixBusa ( automatski odgovor da su primili upit i da će mi se javiti što hitnije je stigao odmah). Odgovor nije došao, ali mi je u četvrtak došla e-mail poruka da me podsjećaju na putovanje. I na taj sam e-mail odgovorio sa zahtjevom o zamjeni karte za vaučer, ponovo bezuspješno zvao broj u Zagrebu, a i otišao sam u ured Flixa u Nürnbergu. Nažalost, on je radio skraćeno do 16.30 sati i nisam mogao dobiti odgovor, jer je bio zatvoren. Kako i ja radim do 16.30 sati znao sam da do subote ne mogu ništa uraditi u uredu. Mislio sam otići u subotu (15.8.) ali nisam stigao.

Nakon obavijesti u nedjelju (16.8.) u kojoj su me opet obavijestili o mom putu za Nürnberg u ponedjeljak mi je od Flixa došao upit da ocijenim putovanje. Stvarno sam se osjećao ljutito.

Onda, 22.8. subota, sam uspio stići u Flixov ured i pitao da mi zamijene karte, jer svakako imam namjeru ići za Hrvatsku, ali mi je uz ispriku i vidnu nelagodu Flixov radnik rekao da su svi na “kurzarbeitu” i da moram pričekati 6 tjedana da mi  jave odgovor putem e-maila, budući da sam im tako poslao i zahtjev. Da nisam , mogao sam to riješiti u uredu. Ovako… Naravno, odgovor mi još uvijek nije stigao na e-mail.

Kako je moguće da jedna tako ozbiljna tvrtka nema zaposlenu osobu koja bi, makar i od kuće mogla uredno i na vrijeme kontaktirati putnike i odgovarati na njihove upite?

Nadam se da će se potruditi to ispraviti , kaže na kraju Zoran Popović iz Nürnberg za

fenix-magazin


Igranje s kostima: Ljubi mrtvog svog

$
0
0
Ono što Ivo Goldstein naziva civiliziranom kulturom sjećanja još je uvijek, a nema naznaka skorih promjena, u defanzivi pred kulturom laži o kratkom i krvavom prošlom stoljeću čije nasljeđe ne traži ništa osim običnog, jednostavnog suočavanja s činjenicama, dovoljno strašnim i bez licitiranja brojem zaklanih, kako u Jasenovcu, tako i drugdje
Foto: hrt.hr

Sve i da je u Jasenovcu ubijeno, krajnje uvjetno rečeno, samo osam tisuća ili osamsto trideset ljudi, ne bi logor bio ni manje zloglasan, niti bi o karakteru takozvane i fašističke Nezavisne Države Hrvatske govorio bolje nego se mora i treba. Jasenovac je nastao legalno, tako funkcionirao i u njemu su vršene likvidacije sukladno zakonskim propisima u NDH-a

Gospodin Slučaj, za razliku od, recimo, Plenkovićevih ministara ili saborskih zastupnika u zemlji koju kosi korona dok u zasjedi čeka recesija, ne miruje. Nije njemu, tom gospodinu, važno ni što je vruće, niti kuka što nije na plaži, s kamenom pod stražnjicom i pogledom usmjerenim ka nigdje.

Potrudio se, dakle, Gospodin Slučaj da iz bogate arhive užasa izvuče jednu staru, a opet aktualnu i važnu priču, onu o ustaškom logoru Jasenovac, storiju u kojoj se „činjenice“ proizvode kao na traci, užurbanije nego što su Pavelićevi zločinci likvidirali zatočenike.

„Ubijanje, istrebljenje Srba i danas, 2020. godine za veliku većinu Hrvata jeste, nema nikakve sumnje, bogougodno delo i izraz najvišeg patriotizma. Preterujem? Prihvatiću primedbu, ali samo ako mi nađete jednog, ali jednog jedinog Hrvata koji danas u Zagrebu ili bilo gde drugde kritički govori o Jasenovcu, ustaškom logoru u kome je zverskim, satanističkim metodama pobijeno više od 700.000 Srba (podatak iz izveštaja Zemaljske komisije Hrvatske koji su 1945. godine sačinili i potpisali Hrvati). Čak i deklarativno najliberalniji među njima Hrvatima, čak i oni koji se predstavljaju kao nadnacionalni levičari, nikada neće javno osuditi ustaško klanje Srba, i oni će relativizovati istorijsku istinu o Jasenovcu, Gradiški, Jadovnom, Pagu, o monstruoznim pokoljima u Glini, Šargovcu, Starom Brodu, da ne govorimo o ‘Bljesku’, ‘Oluji’, o masakru na Petrovačkoj cesti, o zverskom ubijanju srpskih staraca u Gruborima…“, napisao je glavni i odgovorni urednik tabloida „Informer“, dnevnog lista koji funkcionira kao istureno odjeljenje službe za odnose s javnošću predsjednika Srbije, Aleksandra Vučiča.

Malo kasnije, tek koji dan, „Novosti“ su objavile kako je srbijansko Ministarstvo kulture odbilo otkup knjige „Jasenovac“, hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina i to, prema navodima beogradskih medija, na inicijativu tamošnjeg ministra kulture Vladana Vukosavljevića. Spomenuto je djelo, naime, prvo bilo na listi knjiga za koje će država dati novce, a knjižnice im naći mjesta na policama, ali je s istog tog spiska nestalo. Mogući razlog je, kako je kazao Goldstein, u prokletim činjenicama, onima koje se ne podudaraju s nabildanom brojkom žrtava, višestruko uvećanom i uvećavanom i poslije Drugog svjetskog rata i kasnije, zapravo kada god je bilo potrebe da se mrtvima mobiliziraju živi.

„Brojka od 700.000 jasenovačkih žrtava je mit koji sam morao dekonstruirati i pokazati kako je žrtava bilo manje. Međutim, time ni na koji način ne umanjujem jasenovačke strahote, već pokušavam priču izmaknuti iz političke arene i prebaciti je isključivo u jednu civiliziranu kulturu sjećanja. I Hrvatska i Srbija, i druge susjedne zemlje, takvu kulturu trebaju, ali ona nikako da stigne“, izjavio je Goldstein za list „Vreme“.

Ustaše su, prema ozbiljnim, znanstveno potvrđenim nalazima, u Jasenovcu ubile 83.000 (slovima: osamdeset tri tisuće) ljudi, najviše Srba i Židova, te Roma, pa hrvatskih i bosanskohercegovačkih komunista i simpatizera jugoslavenskog pokreta otpora. Velika je to i strašna brojka, užasavajuće velika, no ni ona Jasenovac ne prikazuje u svim dimenzijama njegove i strahote NDH-a.

Sve i da je tamo ubijeno, uvjetno, krajnje uvjetno rečeno, samo osam tisuća ili osamsto trideset ljudi, ne bi logor bio ni manje zloglasan, niti bi o karakteru takozvane i fašističke Nezavisne Države Hrvatske govorio bolje nego se mora i treba. Jasenovac je – i to je važni dio slagalice slike na kojoj je panorama pakla – nastao legalno, tako funkcionirao i u njemu su vršene likvidacije sukladno zakonskim propisima u NDH-a. Nije, drukčije rečeno, nitko tamo otišao zato što je Pavelić tolerirao svoje patološke koljače ili zbog toga što se zamjerio susjedu, visokom časniku kvislinške vojske. Logor je, kao i drugi, nastao planski, tako je popunjavan i tako je pražnjen. Broj ubijenih, pri tome, nije nevažan – nikada nije! – ali nije presudan. Rasni zakoni NDH-a, sve i da su primjenjivani preko neke stvari, a nisu, to nikako, i o toj državi i o njenim simpatizerima iz bilo kojeg doba, s proljeća 1941. ili u sred ljeta 2020., govore sve zbog čega ih vrijedi prezirati.

Nema tog konteksta, jednostavno ne postoji, kojim se može opravdati postojanje logora Jasenovca – i drugih ustaških mučilišta – ali zato ima onih kojima se može objasniti kako nekrofilsko uvećavanje broja stradalih, tako i bulažnjenje o nekakvom „trostrukom logoru“ koji je u jednoj od svojih faza, onoj NDH-ovskoj, a prema revizionističkim tumačenjima, bio nešto poput resorta s ograničenom mogućnošću kretanja.

Jugoslavenska historiografija ostavila je dovoljno prostora da se broj žrtava pumpa po potrebi i kao takav, uvećan, postane dio očito još uvijek živahnog narativa o „genocidnom narodu“ koji, eto, nema niti jednog pripadnika spremnog da „u Zagrebu ili bilo gde drugde kritički govori o Jasenovcu, ustaškom logoru u kome je zverskim, satanističkim metodama pobijeno više od 700.000 Srba“, pa „čak i oni koji se predstavljaju kao nadnacionalni levičari, nikada neće javno osuditi ustaško klanje Srba, i oni će relativizovati istorijsku istinu o Jasenovcu, Gradiški, Jadovnom, Pagu, o monstruoznim pokoljima u Glini, Šargovcu, Starom Brodu…“

Iskustvo genocida nad Srbima u NDH-a – provođenog i u Jasenovcu – iskorišteno je, prvo, kao izlika za balvane na cesti od juga prema Zagrebu i tenkove JNA pred Vukovarom, a onda i kao sredstvo izbjegavanja razgovora o uzrocima koji su za posljedicu imali „Bljesak“ i „Oluju“, poslije kojih je došlo i do zločina u Gruboru i Varivodama.

Koliko god da su srpski nacionalisti na kostima logoraša držali već spomenuti, stari, te gradili novi narativ o suvremenoj Republici Hrvatskoj kao nastavku one kvislinške, u jednakoj su mjeri ovdašnji nacional-revizionisti iste te kosti prorjeđivali, pokušavajući od preostalog biološkog materijala kreirati novopolitički okvir za izjednačavanje, kako vole reći, dva totalitarizma, a odmah zatim i za retuširanje NDH-a i istovremeno guranje NOB-a na tamnu stranu civilizacije.

Između ta dva kraja iste krive linije desetljećima pokušavaju preživjeti činjenice koje ne odgovaraju nekrofilima sa obje strane granice: rigidnim nacionalistima koji više nego do živih sunarodnjaka drže do mrtvih, inzistirajući da ih je što više takvih, odnosno onima koji, kao, ne negiraju ustaške zločine – ali ih umanjuju – samo što usput uvećavaju ili potpuno izmišljaju partizanske.

Ono što Ivo Goldstein naziva civiliziranom kulturom sjećanja još je uvijek, a nema naznaka skorih promjena, u defanzivi pred kulturom laži o kratkom i krvavom prošlom stoljeću čije nasljeđe ne traži ništa osim običnog, jednostavnog suočavanja s činjenicama, dovoljno strašnim i bez licitiranja brojem zaklanih, kako u Jasenovcu, tako i drugdje.

forum.tm

Miljenko Jergović: Jedna vožnja Banovinom il’ Banijom i kratko razmatranje što su našem svijetu svadbe

$
0
0

Petak je, vrijeme kada se dan premeće u noć, kasno popodne, augustovski sumrak, ono je najljepše doba dana i godine, a mi se preko Petrinje starim putevima vozimo prema Zagrebu. Mogli smo i autocestom, putovanje će ovako barem pola sata duže trajati, ali nismo htjeli, jer zašto bismo ovo propustili i u što bi svoje vrijeme mogli ljepše i korisnije uložiti nego u vožnju krajevima iz kojih nismo, ali iz kojih je, ipak, i ponešto naše. Sela se nastavljaju jedno na drugo, samo se izmjenjuju ploče s nazivom mjesta, a na visokim telefonskim stupovima pusti su domovi roda. Svako gnijezdo je na jedinstvenoj drvenoj konstrukciji, zakovanoj prije desetak godina čovjekovom rukom, tako što je, u vrijeme dok su rode boravile u svojim zimskim domovinama, gnijezdo pažljivo podizano s vrha stupa, postavljana je konstrukcija, i gnijezdo je vraćano na isto mjesto. Ta, svake pohvale vrijedna briga za rode povezana je, vjerojatno, s dvije okolnosti: u to smo vrijeme postajali dio europske zajednice naroda i običaja, u kojoj, valjda, postoji i nekakva organizacija koja vodi brigu o rodama, a bit će da postoje i fondovi za rode, ali što je, vjerojatno, još važnije, ovaj svijet koji tu živi nema ništa protiv roda, ne postoje vjerovanja o rodinu zlu, a ne postoje ni propovjednici koji bi huškali narod protiv nje. U kalendarima ljudskih života godišnji odlasci i povratci roda važna su emocionalno-spoznajna tačka, važan su zarez. Ove su godine rode u ono jedno gnijezdo kraj kojeg svakoga jutra prolazimo stigle 12. travnja, a napustile su ga 17. kolovoza.

Od Gornje Bačuge, i tog zaturenog i skrajnutog raja na zemlji, kao stvorenoga samo za sliku čežnje onih koji su ga morali napustiti, preko Petrinje, te njihove nekadašnje metropolice, sve je staro i oronulo, ruševno, napušteno i samo sebi nekako tuđe, osim obnovljenih kuća bez fasada i crkava, čiji visoki tornjevi pridržavaju i podbadaju nebo, i oko kojih srećemo jedine ljude u prizoru. Između Petrinje i Siska ovog su se petka ispred tri crkve nakon obavljenog vjenčanja okupljale svadbe. Govorimo, naravno, o one tri crkve orijentirane prema drumu, i sagrađene u vrijeme kada društveni život i sudbine ljudi nisu bili upravljeni prema Zagrebu, i kada njihov drum nije doživljavan kao cesta kojom se svijet kreće prema velikom gradu, nego kao kralježnica mjesta i trg oko kojeg se vrtio njihov svijet. A što se ovog popodneva zbiva u crkvama po brežuljcima i u unutrašnjim dijelovima sela, na lijevome i desnom krilu od druma, koliko je tamo svadbi, i koliko je ljudi na tim svadbama, to ne znamo i to nas ne zanima, jer mi smo samo na proputovanju.
Prva svadba, koju susrećemo prije ulaza u Petrinju, s mnoštvom je zastava – redom službenih, državnih – i s onim tradicionalnim starinskim protokolima. Pred kućne su kapije iznijeti stolovi s posluženjem, vino, rakija, plastične boce s coca-colom i fantom, plastične čaše, kojima će se dočekivati svatovi dok budu prohodili selom i kojima se dočekuju gosti koji idu u svatove. Tu cijelo selo, a ne samo dvije kuće, ona od mlade i ona od mladoženje, po starim običajima sudjeluju u ceremonijalu koji se upravo iz crkve seli među narod. Zagledaju nas, zagledaju naš bijeli automobil zagrebačkih registracija, koji dolazi od Gornje Bačuge, i jasno im biva da nismo gosti, ali koji li smo u ovo doba dana, na ovom mjestu, u petak?

Druga svadba, nakon što prođemo Petrinju, upravo se roji ispred crkve. Stotinjak, možda i svih dvjesto ljudi, tijesno zbijeni jedni uz druge, kao da će se nešto dogoditi, ili kao da su u strahu da će pljusnuti kiša, muškarci u odijelima iz izloga konfekcijskih dućana, s bijelim trakama i grančicama ružmarina u zapučku – kao da smo na moru – mlade cure u ružičastim opravicama, potpeticama bockaju po stvrdnutom blatu zadnje nedavne kiše, i sve je, zapravo, kako treba biti, uključujući i kolonu zakićenih limuzina, koje čekaju uz cestu da započne ono što se, prema vjerovanjima ljudi, zbiva samo jednom u životu. Dok se sporo provozimo, fascinirani trenutkom, onim društvenopolitičkim i onim vlastitim, privatnim, pogledujem sijede očeve u iznošenim paradnim odijelima i okrugle matere u demodiranim kostimima, koje su evo jutros od frizera, gdje ih je, bezbeli, ondulirala tek svršena frizerka s obaveznom kirurškom maskom na licu, ja napokon shvaćam koliko je krivo i uzaludno ovom svijetu išta prigovarati. Ovo je trenutak u kojem oni daju ono najbolje od sebe, u kojem se prikazuju u automobilima koje inače ne voze, među rodbinom koju više ne viđaju, u odijelima u kojima će, najvjerojatnije, biti pokopani, s frizurama kakve im ne bi izvajali ni Antun Augustinčić i Ivan Fiolić pri najvećoj stvaralačkoj inspiraciji, tako da ne postoji baš nikakva šansa da im se ovakvo što ograniči ili, ne daj Bože, zabrani.

Samo dragi Bog, i Sveta mati Crkva, koja nadomješta njihova oskudna teološka znanja i disciplinira im pagansku imaginaciju, mogu u onih četrdeset dana korizme, te u dane Uskrsa, otkloniti i samu mogućnost svadbe, ali nema tog virusa, te epidemije i te životne opasnosti koja bi ove ljude odgovorila od jedne među dvije-tri, ili tek nekoje više, duhovne, intelektualne i emocionalne priredbe u životu: vjenčanje s velikom svadbom, dolazak na svijet sina prvorođenca, sahrana, i recite mi što još? Od čega se još sastoji njihov život, osim od muke, rada, rata, progonstva i bolesti?

Stjepan Radić, čijom se dugom, tužnom ulicom vozimo u Petrinji, i čiji nam spomenik zapne za oko, ganutljiv i karikaturalan, kakvo je danas i samo sjećanje na Radića, pokušavao je tom narodu objasniti da u životu pojedinca i zajednice postoji i još nešto osim toga, i da je duhovni život mnogo kompleksnija stvar od statiranja na nedjeljnoj misi i glavnih uloga na toj jednoj svadbi i tom jednom pogrebu. Nešto slično pokušavali su i komunisti, ali je njihova prosvjetiteljska revolucija skončala još mnogo gore od Radićeve: ne samo što nisu preobrazili ljude, nego su se sami na kraju pretvorili u vukodlake, vampire i babaroge, u mitološka bića koja pribivaju u napuštenim seoskim mlinovima i šire neplodnost među mladima. Na kraju, 2020, usred epidemije koronavirusa, Hrvatska je vraćena u predradićevsko i predstarčevićevsko stanje, gdje narodu ne treba ništa osim svadbe i sahrane.

Kako to da se ovi ljudi ne plaše zaraze kad idu na svadbu? Ili kad idu na proštenje, na misu, susjedu koji sahranjuje sina poginulog u prometnoj nesreći? Nije ih strah da će liznuvši nečiju suzu pokupiti bolest? A pritom, ako uopće i vjeruju u epidemiju, plaše se virusa tamo gdje ga, zapravo, nema, u školi, samoposluzi, na gradskoj ulici, u mimoilaženju s gradskim svijetom, na putovanjima u inozemstvo… Ne plaše se oni bolesti i smrti, nego se plaše da će se uludo razboljeti. Razbole li se na svadbi, umru li od svadbe, čeka ih još samo sahrana. Lijepa i svečana kao što je bila i svadba.

Volim te ljude. I drag mi je ovaj kraj. Kako i ne bi bio kad ga opisuju Ivan Posavec, Monika Herceg, Monja Jović.

jergovic

Ovo smo toliko čekali? Sva rješenja za početak nastave spala na masku

$
0
0
Upute Ministarstva obrazovanja za početak školske godine mogu se svesti na sljedeće: Ako nemate prostora (što je velika većina škola) – svi trebaju nositi maske. Alternativa koja se nudi kroz organiziranje turnusne nastave privlačna je ideja, ali za njenu provedbu nužni su vrijeme, planiranje i novac te odgovori na niz pitanja koje Ministarstvo nema. Tko i kako kompenzira dupli rad nastavnika? Gdje naći dodatne nastavnike? Po kojem kurikulumu i u kojoj strukturi se izvodi nastava u tjednu kad učenici nisu u školi? Gdje naći dodatne zgrade i učionice? Tražiti odgovore deset radnih dana prije početka nastave izrazito je neodgovorno

Upute vezane uz početak rada škola koje su danas predstavljene u Ministarstvu znanosti i obrazovanja ne daju, na žalost, dovoljno jasan okvir za organizaciju odgojno-obrazovnog procesa na različitim razinama i u različitim vrstama odgoja i obrazovanja. Osnovni plan hrvatskog sustava odgoja i obrazovanja za suzbijanje pandemije jednostavan je: nošenje maski. Za takav plan nije bilo potrebno osnivanje različitih radnih skupina i davanje privida traženja zajedničkog rješenja, a isti se mogao davno prije komunicirati učenicima, roditeljima te posebice odgojno-obrazovnim radnicima.

U samim Uputama nekoliko je elemenata dobro postavljeno poput načelnog pozitivnog stava prema tome da se odgojno-obrazovni proces odvija u učionicama, fokusa na razredni odjel i odustajanja od jednog univerzalnog rješenja za dječje vrtiće i različite vrste škola. Pozitivna je i želja da se rješenja modeliraju u regionalnom i lokalnom okružju, ali je izrazito zabrinjavajuće, čak i neozbiljno, da država takve najopćenitije upute daje tek deset dana prije početka školske godine.

Kašnjenje nije jedini problem

Kašnjenje nije jedini problem. Upute zanemaruju infrastrukturne podatke i znanstvene spoznaje o našem sustavu. Olako prelaze preko problema smjenskog rada i ignoriraju pitanje fizičkog prostora. Kada ih čitate, a posebice na način na koji su u Ministarstvu prezentirane, stječe se dojam da se većinom odnose na škole koje rade u jednoj smjeni s malim brojem učenika u razredu.

Podaci Ministarstva upućuju na u potpunosti drugačiju sliku. U Hrvatskoj 709 od 1316 osnovnih i srednjih škola radi u dvije smjene ili prostor dijeli s drugom školom. Tome treba dodati porazan podatak o 12 škola, većinom u Splitu, koje 2020. rade u tri smjene. Čak 65,8 posto učenika pohađa škole koje rade u dvije smjene ili mijenjaju turnus s drugom školom, a postotak srednjoškolaca koji ne idu u škole u jednoj smjeni, i to ne uzimajući posljedice potresa u Zagrebu, visokih je 75 posto.

Jednako je važan podatak o prosječnoj veličini razreda koji u školama koje ne rade u jednoj smjeni iznosi oko 19, a u mnogim školama u urbanim sredinama premašuje 25. Ovi lako dostupni podaci Ministarstva morali su biti osnova okvira uputa.

Kada se analitički pristupi situaciji, jasno je da se dio uputa u kojima se ukazuje na fizičko distanciranje i higijenske uvjete ne može ispuniti u velikoj većini razreda i škola u Hrvatskoj. Kao što su i mnoge druge razvijene zemlje učinile, na osnovi takvih je podataka još u lipnju bilo potrebno krenuti u osiguravanje novih prostora koji bi poslužili za učenje i poučavanja u manjim razrednim odjelima. Uz to, nužno je bilo osigurati i dodatne ‘bazene’ odgojno-obrazovnih radnika koji bi uskočili kao pomoć ili zamjena u slučaju oboljenja nastavnika te posebice osigurati pomoćno osoblje koje bi bilo garancija osiguranja potrebnih higijenskih uvjeta. Ovi su se elementi trebali modelirati na razini županija i gradova kako bi se osigurale javnozdravstvene osnove ponašanja (distanca, higijena, smanjeni kontakt), ali i osigurao što dulji i nesmetaniji boravak djece i mladih u fizičkom okruženju učenja i poučavanja.

Svi ti podaci i različite analize trebali su biti osnova ciljanih uputa, a ono što smo dobili može se svesti na sljedeće: Ako nemate prostora (što je velika većina) – svi trebaju nositi maske. Alternativa nošenju maski koja se nudi kroz organiziranje turnusne nastave privlačna je ideja, ali za njenu provedbu nužni su vrijeme, planiranje i novac te odgovori na niz pitanja koje Ministarstvo nema. Tko i kako kompenzira dupli rad nastavnika? Gdje naći dodatne nastavnike za rad? Po kojem kurikulumu i u kojoj strukturi se izvodi nastava u tjednu kada učenici nisu u školi? Gdje naći dodatne zgrade i učionice? Tražiti odgovore deset radnih dana prije škole izrazito je neodgovorno.

Hitno nadoknaditi propušteno

Vrijeme koje je ostalo prije početka školske godine treba iskoristiti za drugu jednako važnu komponentu ove situacije, a to je obrazovna. Hitno treba napraviti plan kako nadoknaditi propušteno iz prošle školske godine zbog korone i štrajka. Sada je jedini trenutak za to. Moguće je još uvijek izdvojiti ona znanja i vještine koje je nužno usvojiti u nadolazećoj školskoj godini u različitim epidemiološkim scenarijima, i to za cijelu godinu. Uspostaviti nacionalni ritam ispunjavanja ishoda kako bi se moglo biti fleksibilan u različitim scenarijima obolijevanja/samoizolacije djece i mladih te odgojno-obrazovnih radnika.

Također, važno je napraviti nove pristupe vrednovanju i ocjenjivanju u ovoj situaciji te darovitim i učenicima s poteškoćama. Hitno doraditi online sustave i prakse, i to prije svega intenzivnijom komunikacijom učenika sa svojim učiteljima, optimiziranjem opterećenja učenika i nastavnika te strukturiranjem radnog dana. Ako se računa na online ili hibridne modele nastave, potrebno je osigurati informatičku opremu svim učenicima i nastavnicima jer je oni nemaju. Odrediti što je s produženim boravkom, dodatnom, dopunskom nastavom i izvannastavnim aktivnostima. Izraditi planove za učenike koji su u samoizolaciji.

Naravno da su to izazovi koji nisu jednostavno rješivi, ali svi mi koji radimo u obrazovanju možemo im odgovoriti. Za to je potrebno da Ministarstvo počne intenzivnije raditi, jasnije komunicirati i šire se konzultirati. Ad hoc rješenja i improvizacije nam tu neće pomoći koliko god se skrivali iza maski.

tportal

Jozefina Birindžić spravlja za vas: Talijanka rapsodija i čokoladni kolač s kruškama

$
0
0

Muči li vas dolazak jeseni?

Ili plaši? Čini mi se da nas plaše njome, ne znam zašto. Možda je bilo bolje da su nas pustili da se što više zarazimo ljeti, jer je očito da je sadašnji tip virusa slabiji, tj. izgleda da smo mi jači. Što je i normalno. Puno smo vani, zdravije se živi ljeti. Naravno da je opasno za rizične skupine, međutim, bit će još opasnije zimi. To se na žalost ne može izbjeći. Njih treba čuvati i paziti.

Neki dan pričam s prijateljicama i na stranu Corona i novi režimi, ali u mnogim segmentima dolazi do kršenja ljudskih prava. Ne da bi svi tužili, iako sam vidjela sinoć na TV da je jedan mladić u fazi sakupljanja i formiranja tužbe. Odmah na sud ljudskih prava u Strasburgu.

Kod nas je kao vjerojatno i drugdje, ali jako ružno i ponižavajuće prozivanje osoba ispred dispanzera na Plavom Polju, kažu i pred bolnicom. Prijateljica je išla vaditi krv za neku kontrolu, ali priča kako je ružno i ponižavajuće kada je sestra izašla i rekla da uđu dvije gospođe kod ginekologa tog i tog. One su naravno pognule glavu dok su prolazile kroz špalir ljudi (muškaraca) koji su se smijuljili i gledali. Ne bi se tako ponašali da su njihove žene/djevojke/ mame/kćeri bile te koje su prozivali. Ne bi im bilo smiješno da se drugi tako ponašaju prema njima. Očito nismo na tom stupnju razvoja i kulture da je odlazak kod bilo kojeg liječnika stvar odgovornosti prema vlastitom tijelu i na žalost nekada i potrebe zbog disbalansa koji se dogodi. U ovom slučaju, često su baš ti isti muškarci neposredni uzrok odlaska na pregled. Ne mogu zamisliti kako je tek pred infektologijom ili transfuzijom! Viču li tamo da uđe netko na testiranje za HIV ili na pregled za Heptitis C?! Zar nemaju prezimena i da po njima mogu prozivati?

Kao zaštita podataka! Pa radije bi netko da ljudi čuju da se preziva Perić ( primjer) nego da ga vide da ide na kolonoskopiju! Što je isto normalno. Samo ljudi pamte lica i posebno tako, njima zanimljive stvari, a malo tko pamti prezimena kada su prozvana u masi kao na primjer baš ujutro u laboratorijima. Pa tko tamo išta misli!?

Zbog Corone će se i druge neke privatne i osobne stvari morati ili trebati obznaniti. U određenim krugovima/mjestima. Bolje je da se zbog zaštite osoba i njihovog života riskira s osobnim podacima, nego da se dođe do opasnosti po nečiji život. Jer tegobe koje neke osobe imaju, u normalno vrijeme ne smetaju u životu i radu, ali sada u ovim uvjetima dobro je znati što koga muči i od čega eventualno boluje. Na pr. moja mama ima smanjen kapacitet pluća. Uvijek je to znala, neki pregled je pokazao, ali joj to nije smetalo nikada, pa ne smeta ni sada. U mirovini je i dobro je. Međutim, kod ovakvih bolesti, da radi, bilo bi dobro da se to zna, jer to je ipak dodatni rizik. Ona se čuva, sad je to lakše. Osobe koje rade ne mogu baš tako paziti pa je u redu da kolege to znaju da je ne ugroze bez potrebe.

Tako je sa djecom s alergijama, astmom, da ne pričamo o autoimunim bolestima. Od malena djecu treba učiti da su bolesti nešto s čim se živi, što ne mijenja to da su djeca djeca i prijatelji, ali dati im zadatak da paze na svoje osjetljivije prijatelje. Čujem da je došlo do toga da djecu ismijavaju zbog bolesti i to je nedopustivo! Društvo je došlo do nekog čudnog stadija i izokrenutih vrijednosti, gubitka ljudskosti i moralnosti. Kulturu da ne spominjemo. Kada se to desilo, ne znam, ali loše je.

Još kada pročitam kako se roditelji bune da im djeca idu u školu, to je vrhunac. Ne smeta što se igraju i druže sada. Što i tako previše borave u sobama i zatvoreni ( dobrovoljno), sada kao, oni bi da ostanu kući. Kada su morali proljetos, to je bio problem. Sada ne bi bio (prvih par dana!).
Zaboravljaju kako je to bilo, koliko su morali raditi s njima i nemoć koja je bila dio tog procesa. Zaboravili su da tada ni oni nisu radili (većinom), da je bilo sve pod kontrolom. Također su zaboravili glavno, to je socijalizacija djece, njihovo upoznavanje svijeta i učenje u uvjetima koji su za to, sad već stoljećima, usavršeni. Zaboravili su da djeca sve upijaju. Što mogu upijati u kući, sami ili samo sa svojom obitelji? Kako da probude znatiželju, instinkte, želju za učenjem, želju za samostalnošću, prijateljstva, bunt, natjecateljski duh, zaljubljivanje, ljubav, bol, potištenost i sl.

Puno toga se može, ali i ne može naučiti u svoja četiri zida, a malo tko ima uvjete da to kvalitetno odradi. Zato je važno da djeca idu u školu. Koliko znam, većina škola radi jedno smjenski, a odjeljenja su sve manja. Prošla su vremena kad nas je bilo preko 30 u učionici. Razmaci i odstojanje se mogu nekako naučiti, a to je i na školama i roditeljima. Pa ako treba da se odjeljenja razdvoje na dva i radi dvosmjenski, ne bi nikome pala kruna s glave zbog toga. Možda bi trebalo više nastavnog kadra, a toga bar imamo. Neki nemaju pune satnice, našla bi se rješenja.

Najveći neprijatelj društva je neznanje, mora se ustrajati u tome da djeca moraju dobiti obrazovanje ma kakvi uvjeti bili. Ne dozvolite da vas ubjede da birate. Morat ćete ih jednog dana pustiti da lete, a da bi to mogli moraju se što bolje obrazovati, naučiti letjeti visoko, visoko!

Danas ćemo se podsjetiti moga omiljenog ljetnog jela, pravila sam ga neki dan. Uz to naravno i nešto slatko.

Talijanska rapsodija

Jako jednostavno.

Naziv su dali moji prijatelji kada su ovo probali. Doista je baš tako!

SASTOJCI:

1 kg mini rajčica

3-4 glavice češnjaka

vezica mladog luka ili jedna veća ljubičastog luka

250-300 g gorgonzole ( ako mislite da je jaka, nije, slatkoća rajčica to idealno pokrije. Kupite Vindijinu ona je nešto blažeg okusa od drugih)

1 baguet ( francuzer)

100 ml maslinovog ulja ( domaćeg, ako imate i na njemu ne štedite!)

malo soli

grančicu timjana

malo sitno sjeckanog lista peršina

PRIPREMA:

U vatrostalnu, veću posudu ( možete uzeti i dvije, posudu i poklopac koristiti kao posudu) stavite rajčice s peteljkama. raspredite češnjak, naravno, prije ga malo očistite, skinite vanjsku osušenu koru, pa zasijecite gore tako da vidite režnjeve. Također mladi luk nasijecite na duge komade cca 10 cm, ili krupno glavicu, pa rasporedite između rajčica. Gorgonzolu narežite na veće kocke ili nakidajte rukama, pa rasporedite između povrća. posolite lagano češnjak i rajčice i prelijte sa 0,7 dl ulja. Stavite peći na 180°c oko 15 min. Baguet nasijecite na šnite. Polijte s preostalim maslinovim uljem ( možete i s malo više, ne bojte se kolesterola!), pa svaku šnitu ugurajte negdje između rajčica i sira. Pecite dok kruh ne počne rumeniti, oko 10 min. Izvadite i pospite timjanom i ( ili) peršinovim listom. Ako vam je timjan prejak, onda se držite samo peršina! Uživajte!

Čokoladni kolač s kruškama

Kud lijep, kud ukusan!

SASTOJCI:

4-5 srednje velikih krušaka po želji

150 g brašna

40 g tamnog kakaa

130 g šećera

2 žličice sode bikarbone

1 jaje

180 g grčkog jogurta

50 ml ulja

50 ml mlijeka

Maslac i brašno za kalup

PRIPREMA:

Duguljasti, četvrtasti kalup namažite maslacem, pospite brašnom i stavite u duboko ili hladnjak. Mutite jaje sa šećerom. Posebno pomiješajte prosijane suhe sastojke. U jaja prvo dodajte jogurt, ulje i mlijeko. Zatim žicom umiješajte brašnaste sastojke. Ulijte sve u kalup. Poravnajte. Oprane kruške stavite uzduž po sredini uspravno, tako da im je peteljka gore. Pecite na 180°c u zagrijanoj pećnici oko 25 min. Probajte čačkalicom da li je pečeno. Topli kolač polako premjestite na pladanj i pospite šećerom u prahu po želji. Možete ga služiti sa sladoledom od vanilije ili sa šlagom.

M. Stefanov: Nekad lijevi zeleni pokret prerastao u ekofašizam

$
0
0

U EU-u ne žele uništiti prirodu zbog solarnih panela pa će tu tehnologiju seliti u Afriku

Vjetra i sunca ima dovoljno samo na dijelovima europskog kontinenta, uglavnom u Sredozemnom bazenu. Ako bi se takvo nešto i provelo u djelo, europski kontinent bio bi nepovratno devastiran nimalo profinjenim panelima i tornjevima vjetroelektrana. Jedini izlaz za europsku zelenu politiku stoga je njihovo premještanje u siromašne zemlje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka

Djeca zelene revolucije, oni koji su, nastavljajući ideje osnivača zelenog pokreta, uspjeli od početnih izoliranih iskakanja ekoloških pitanja u političku sferu stvoriti respektabilnu političku snagu zapadnoga svijeta koja je u Europi nerijetko treća po snazi – očajna su. Ne mogu vjerovati svojim očima u što su pretvoreni njihovi ideali i iskreno političko djelovanje u cilju zaštite okoliša. Djeca zelene revolucije razočarano gledaju kako se njihova zelena agenda udaljava od početnih ciljeva i pretvara u autoritativnu silu koja ne radi u interesu očuvanja prirode i borbe protiv klimatskih promjena, nego primarno funkcionira kao instrument geoekonomskih probitaka i imperijalnih politika najmoćnijih država Europe i svijeta. Polako shvaćaju kako su izigrani i kako su ih iskoristila središta financijske gospodarske i političke moći. Na vidjelo postupno izlaze činjenice koje pred zelenu politiku postavljaju uistinu teška pitanja. Prije svega postaje očito da razvijena društva Zapada, posebice Europe, zbog velike koncentracije stanovništva i industrije, velikih urbanih područja i općenito velike izgrađenosti prostora, jednostavno nemaju dovoljno prostornih kapaciteta za instalaciju postrojenja za dobivanje energije iz obnovljivih izvora sunca i vjetra u mjeri u kojoj to predviđaju utvrđene zelene politike, pa i novi Green Deal Europske unije. Štoviše, nemaju čak ni dovoljno sunca i vjetra. U razvijenoj Europi nemaju se gdje postaviti tolike količine solarnih panela, vjetroelektrana i postrojenja za elektrolizu vode radi dobivanja zelenog vodika. Vjetra i sunca ima dovoljno samo na dijelovima europskog kontinenta, uglavnom u Sredozemnom bazenu. Ako bi se takvo nešto i provelo u djelo, europski kontinent bio bi nepovratno devastiran, nimalo dizajnerski profinjenim panelima i tornjevima vjetroelektrana.

Seljenje tehnologije

Jedini izlaz za europsku zelenu politiku stoga je premještanje te mašinerije, koja je za današnje prilike jednako odbojna kao što su to nekada bili strojevi 1. industrijske revolucije, u siromašne zemlje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Ako se njihove političke elite ili stanovništvo bude protivilo, potpuno je jasno da će se upotrijebiti “meka sila” političkog uvjetovanja i korupcije, a po potrebi i “tvrda moć”, uključujući i vojnu silu. Ulozi su preveliki da bi tamo nekakav  arapski nacionalist rušio cijeli projekt. Već s te pozicije zelena ideologija, pretočena u politiku najmoćnijih država svijeta i Europe koje jedine imaju kapital i tehnologiju novog zelenog gospodarskog razvoja, traži primjenu veće ili manje prisile prema vlastitim građanima ili pak prema vladama i stanovništvu ciljanih država odrednica za instaliranje postrojenja. Time nova zelena politika sebi pribavlja neokolonijalne i imperijalne atribute. Veći ili manji stupanj autoritativnosti nužan je u velikim epohalnim promjenama koje sa sobom nosi 4. industrijska revolucija i zelena ekonomija. Mjere kontrole stanovništva koje će se provoditi u nastavku beskrajne borbe za suzbijanje pandemije Covida-19 savršeno će se uklopiti u okvir zelene revolucije i gospodarske transformacije. Druga bolna točka zelene ideologije i njezine političke primjene u praksi je nemogućnost zelene transformacije masivnih oružanih snaga Europe i cijelog zapadnog svijeta.

Potreba vojske

Vojske i njihovo naoružanje i oprema te industrija koja ih oprema i koja ulazi u najuži krug najmoćnijih svjetskih korporativnih sustava jednostavno ne mogu bez fosilnih goriva i još dugo to neće moći. Ni streljivo koje nemilice troše diljem svijeta uglavnom u posredničkim ratovima nema blage veze s očuvanjem okoliša. Upravo suprotno, kemikalije koje svaki metak, svaka granata ili raketa ispušta pri ispaljivanju i aktivaciji bojnih glava u okoliš ispuštaju kemijske agense pogubne ne samo za okoliš nego i za čovjeka. Hladno oružje kao što su sablje i mačevi ili sjekire prema današnjim arsenalima nedvojbeno su zeleno oružje. Ali ono ubija presporo. Suvremene vojske ne mogu se odreći svojih sofisticiranih arsenala, koji pak ne mogu funkcionirati bez fosilnog goriva. Pritom nije riječ samo o borbenim ili pomoćnim transportnim vozilima, brodovima i zrakoplovima nego i o stacionarnim oružnim sustavima. Ni oni se ne mogu oslanjati na elektroenergetsku mrežu, nego moraju imati svoje agregate na fosilna goriva za proizvodnju električne energije. Tako zelena ideologija sve agresivnije traži od građana da se odreknu svojih automobila, ali joj ne pada na pamet od vojski tražiti povratak na luk i strijelu, sablje i mačeve. Ne bi bolje prošla ni konjica jer bi vojne čelnike razapeli zaštitnici životinja. Tenkovi kao što je američki M1 Abrams s ugrađenom plinskom turbinom mogu se nemilice vozikati diljem Europe, ali problem predstavljaju autići s motorom od šezdesetak konja.

Mrtvi general

Nikakve veze suvremene vojske nemaju sa zelenom politikom osim pretežne boje svojih vozila i uniformi. Korištenje obnovljivih izvora energije za potrebe vojnih baza, koje se javno iskazuje kao veliki uspjeh vojnih sustava u prilagodbi zelenoj politici, kap su zelenoga u moru ekološke i klimatske štete koju vojni sustavi nanose. Ta velika kontradikcija zelene politike – istovremeno uvođenje stege građanima i gospodarstvu uz održavanje velikih vojnih snaga koje se ne mogu tako brzo ili ne barem do zadnje trećine ovoga stoljeća prilagoditi novom zelenom društvu – namjerno se drži podalje od javnosti. To vojno pitanje u kontekstu proklamirane i sada državnim autoritetom pravno uređene zelene politike možda je čak i pitanje u koje se najopasnije uplitati. Treba se prisjetiti da su osnivači zelenih u Njemačkoj bili nitko drugi do general Bundeswehra, Gert Bastian i njegova partnerica Petra Kelly. Kada je ta početna garnitura zelenog pokreta u Njemačkoj i Europi počela petljati po ulozi vojske u zelenoj političkoj viziji, što generalu Bastianu kao profesionalnom vojniku nije moglo promaknuti, postali su najveći državni neprijatelji. Posebice nakon što je Bastian zeleni pokret počeo voditi prema politici otpora raspoređivanju američkih projektila s nuklearnim bojnim glava srednjeg dometa u Njemačkoj i Europi i sve češće ukazivati na neodrživost opsega zagađenja koje proizvode oružane snage. Dogodilo se neizbježno. Najprije se kroz medije počela širiti teza o povezanosti generala Bastiana i Petre Kelly s obavještajnim službama bivše istočne Njemačke, a potom su, kako to obično biva, oboje pronađeni mrtvi u Bastianovoj kući. Po službenoj verziji, general Bastian ušao je u ljubavnu vezu s dosta mlađom Petrom Kelly i jednoga dana u listopadu 1992. ubio ju je hicem iz revolvera, a zatim i sebe. Događa se to – posebice kad se kopa gdje ne bi trebalo. U tu dirljivu priču iz klasičnih obavještajnih slikovnica nikako se ne uklapa karakter bivšeg pripadnika Wehrmachta ranjavanog u bitkama na ruskom, ali i na zapadnom frontu i kasnijem generalu Bundeswehra i zapovjedniku jedne od elitnih oklopnih divizija Zapadne Njemačke. Ni način na koji su skončali osnivači njemačkih zelenih djeci zelene revolucije nije otvorio oči.

Revolucionarno razaranje

Danas kada nova generacija zelenih u Njemačkoj potiče hitno jačanje Bundeswehra sa svom njegovom antizelenom tehnologijom – oni to u čudu gledaju. Djeca zelene revolucije ponajviše su razočarana što je njihova primarno lijeva politička agenda sada postala ne samo dio političkog mainstreama nego i ekstremno desnog političkog spektra. Ljevica je tako, kao uostalom i redovito u modernoj povijesti, naglim i prebrzim revolucionarnim rušenjem etabliranih konzervativnih društvenih paradigmi stvorila novo društveno čudovište. Upravo se rađa novi autoritativni sustav zelenoga ekstremizma. Konzervativne postavke ionako bi postupno evoluirale u pravcu koji bi za društvo zacijelo dao korisnije učinke od nastalog revolucionarnog razaranja. To je uostalom i postavka istinskog konzervativizma, ne zamrzavanje postojećeg stanja, nego postupni razvoj uz očuvanje moralnih vrijednosti društva. No djeca zelene revolucije htjela su promjene odmah i sada se čude u što se pretvorilo to silovanje društvenog razvoja zelenom ideologijom. Tako je ljevica kao i prije stotinjak godina izrodila novi oblik autoritativnog sustava. Razočaranoj djeci zelene revolucije ostaje u javnim istupima bezuspješno upozoravati u kojem se smjeru zelena politika dalje vodi i kakve će posljedice nastupiti. Ni u tim svojim istupima ne uspijevaju izbjeći etiketiranje i pronalaženje fašističkog neprijatelja. Tako Cole Baker, suradnik za zakonodavna pitanja u Zastupničkom domu američkog Kongresa, u članku za Geopolitical Monitor pod naslovom “Rastuća prijetnja ekofašizma” tvrdi da će u okviru ekstremizma u SAD-u sve više jačati ekološki ekstremizam ili ekofašizam, kako ga on naziva. Po njemu, “ekofašizam je danas ekstremistička ideologija alternativne desnice koja se naslanja na ideje Thomasa Malthusa, ekonomskog stratega s kraja 18. stoljeća, koji je tvrdio da će rast stanovništva na kraju nadmašiti sposobnost Zemlje za proizvodnju hrane. Zbog sve veće prijetnje klimatskih promjena ovaj ekstremizam, koji cilja na smanjenje stanovništva, ponovno oživljava. No, za razliku od ostalih zagovornika borbe protiv klimatskih promjena, ekofašisti ne vjeruju da je utvrđivanje cijene emisije ugljika, odnosno smanjenje te emisije i razvoj obnovljivih izvora energije, sredstvo našeg spasa. Umjesto toga, njihova ideologija oslanja se na duboku ekologiju i vjeru u povezanost krvi i zemlje”. Cole Baker dalje navodi da je duboka ideologija utemeljena na filozofiji zaštite okoliša koja ljudski život shvaća kao jednakovrijedan čimbenik među svim drugima u ekosustavu. Baker u nastavku analize kazuje da “filozofija duboke ekologije drži da je jedini način očuvanja ljudskog života smanjenje ljudske populacije”.

Radikalni ekolog

Najbolje je karakteriziraju ideje Penttija Linkole, radikalnog finskoga dubokog ekologa. Linkola je zloglasan zbog svoje poznate teze – što učiniti kada se brod koji prevozi stotinu putnika prevrne i postoji samo jedan čamac za spašavanje? U trenutku kada čamac za spašavanje bude ispunjen ljudima, oni koji mrze život pokušat će na njega ukrcati što više ljudi i tako potopiti čamac. Oni koji vole i poštuju život uzet će sjekiru i njome odrezati nove ruke koje se hvataju za čamac. Prema Bakeru “ekofašisti prihvaćaju teoriju krvi i tla, što je bilo ključno načelo nacističke ideologije, a sada pothranjuje vjerovanje ekofašista da je etničko stanovništvo vezano za svoju zemlju, dok je multikulturalizam imigracije pokretački čimbenik prenapučenosti država i regija, što po njima neizbježno pridonosi kulturnoj i državnoj nestabilnosti”. Cole Baker samo je jedan u nizu zagovaratelja zelene revolucije kojemu ona polako bježi iz ruku i usmjerava se prema političkim snagama koje on drži protivnicima.  Krajem prošle godine Naomi Klein, ikona zelenoga pokreta, u svojoj novoj knjizi “On Fire: The (Burning) Case for a Green New Deal” također upozorava na ekološki ekstremizam koji je, po njezinu mišljenju, u porastu zbog pogrešne politike razvoja zelene ekonomije zasnovane na principima neoliberalne ideologije. U intervjuu za Huff Post navodi: “Tijekom 2019. godine neke su frakcije globalne krajnje desnice koje su u proteklom desetljeću ušle u sustave vlasti počele napuštati svoje tradicionalno negiranje klimatskih promjena i usvajati novu retoriku ideologije koja svoj nasilni autoritarizam opravdava potrebom zaštite okoliša. Tako u Francuskoj vođa krajnje desnice Marine Le Pen obnavlja nacističku retoriku krvi i tla pozivom da se Europa transformira u prvu ekološku civilizaciju na svijetu, pri čemu radi razliku između ekoloških društvenih skupina koje su ukorijenjene u svojoj domovini i nomadskih ljudi koji nemaju domovinu i ne brinu se o okolišu. U Njemačkoj je mladež AfD-a pozvala vodstvo stranke da odustane od negiranja klimatskih promjena i da formulira novu zelenu politiku”. Naomi Klein u intervjuu, kao i u svojoj knjizi, poziva na obuzdavanje neoliberalnog projekta koji je potpuno progutao zelenu politiku i koristi je za svoje ciljeve.

Revolucionarni zanos

Zelena agenda po njoj se iživljava na običnim građanima pa kaže: “Vidjeli smo to u Francuskoj, kada je pod krinkom zaštite okoliša predsjednik Emmanuel Macron uveo porez na benzin, vidjeli smo to u Čileu s predsjednikom Sebastiánom Piñerom, kada je čileanska vlada uoči američkog summita o klimi kupila masu električnih autobusa kako bi čileanski javni prijevoz izgledao zeleno, no kako je Čile poligon neoliberalizma od davne 1973., i ovaj su put svi rashodi morali biti pokriveni pa su trošak nabave električnih autobusa platili građani jednostavno tako što su morali plaćati višestruko uvećane cijene javnog prijevoza”. Po njoj taj autoritativni element koji se koristi u promociji zelene ekonomije vodi transformaciji cijelog zelenog pokreta u autoritativni sustav podržan autoritetom državne vlasti. Očito se zelena ideologija postupno iz ruku ljevičarskih revolucionara prelila u korporativne urede i političke agende vladajućih i u ruke ekstremne desnice. Očuvanje prirode u novoj industrijskoj revoluciji 4. generacije više nije prva točka zelene politike preuzete od sve moćnijeg zelenog korporativnog kompleksa i vladajućih politika. Primarno je postalo očuvanje moći i dominacija najsnažnijih država svijeta. Zelena ideologija postala je dio vladajuće politike kojoj služi. Razočarana ljevičarska djeca zelene ideologije nemaju se čemu čuditi. Riječ je o fenomenu koji su sami proizveli, a koji sada, kada počinje tlačiti većinu stanovništva, ponovno koriste za potrebe svoje promocije. Jednostavno rečeno, stvorili su problem svojim ekstremizmom i revolucionarnim zanosom, a sada se protiv ekstremizma bore.

geopolitika


Imamović uoči Fališa: „Od teologije do ekonomije, od hakiranja i teorija zavjere do povijesti, od Amerike do Knina“

$
0
0

Prvi tjedan u rujnu rezerviran je za FALIŠ – Festival alternative i ljevice Šibenik, i to osmi po redu. Ovogodišnja priča koja će uslijed nesretnih epidemioloških uvjeta trajati dan kraće nego li je to uobičajeno za FALIŠ te s „prorijeđenom“ publikom, započeti u četvrtak 3. rujna u 20 sati s promocijom knjige Petra Vidova, „Opasne priče: politike koje su zarobile svijet“. Večer se nastavlja s predavanjem dr. Stipe Grgasa „Amerika 2020.: Krah carstva ovozemaljskog?“, od 21 sat te javnim intervjuom s političkim akvitistom, zviždačem i hackerom, Denisom Perišom od 22 sata.

Ništa manje nisu zanimljivi i ostali festivalski dani, a detaljni program provjerite na ovom mjestu, dok nešto više o svim gostima, a ima ih dvadesetak, osmog izdanja FALIŠ-a možete saznati na ovom linku.

O onome što nudi festival te o njegovoj organizaciji u ova nezgodna vremena razgovarali smo s jednim od utemeljitelja FALIŠ-a i njegovim direktorom, Emirom Imamovićem Pirketom, poznatim književnikom i novinarom.

Već godinama uvjeti organiziranja Fališa su poprilično nenormalni, kako se bilo prilagoditi na ovogodišnje „novo nenormalno“ i organizirati festival?

– Naše novo nenormalno je u mnogo čemu slično starom: krpljenje proračuna, uporno i ne pretjerano uspješno traženje novih sponzora, odbijenice Ministarstva kulture … Nama je, zapravo, najteže bilo odlučiti se da li ćemo raditi ili ne, jer nepredvidljivost nije dobar saveznik u planiranju festivala. Kada smo prelomili, lako smo odustali od gostiju izvan regije, dakle onih koji dolaze avionima, skratili FALIŠ jer se s novcem s kojim raspolažemo ne možemo držati starog formata i to je, manje-više, to. Dvije najznačajnije stvari koje smo postigli prethodnih godina su vjernost publike koja će zbog epidemioloških mjera ovoga puta morati biti malobrojnija i spremnost velikog broja pozvanih da naš poziv prihvate i sudjeluju na FALIŠ-u, pa čak i kada to znači promjenu njihovih, ranije napravljenih planova.

Dakle, ove godine ste jedan dan kraći, umjesto u uobičajenu srijedu otvaranje je u četvrtak, a Fališ započinje promocijom jedne vrlo značajne knjige, našeg kolege Petra Vidova, a čiji je izlazak, također uslijed pandemije koronavirusa, prošao poprilično nezapaženo.

– Do sada smo održavali stari format s nekih 150.000 kuna iako nam je uvijek trebalo barem dvadesetak tisuća više. Jedan jedini put kada smo skupili oko 180.000 kuna, festival smo u roku odmah produžili za dan. E ove godine možda, uz puno sreće, uspijemo zaokružiti budžet na 100.000 kuna, što u novcu, što u uslugama, a kako zbog korone ne možemo nikoga tjerati da dolazi javnim prijevozom, tako smo, zbrajajući putne troškove, smještaj, najam opreme i sve što se već mora platiti, izračunali da imamo novca za tri dana koja neće ni sadržajem ni produkcijski biti ispod standarda koje smo postavili. Možda smo mogli ići na četvrti, ali između dobrog i dugog festivala se, zapravo, nema što birati. A Petar Vidov je, osim što je sjajan novinar, napisao dobru i važnu knjigu u vremenima koja su šugavija nego inače, pa je zbog toga zbilja prošla nezapaženo. Nadam se da će FALIŠ barem malo pomoći da se za nju čuje i da je se, što je važnije, čita. Tko ne bude mogao doći na promociju i, praktički, službeno otvaranje FALIŠ-a, moći će taj, kao i druge programe, pratiti putem live streama za kojeg je i ove godine zadužena radio-televizija Tomislav Fiket.

Program je itekako zanimljiv, sve smrdi na to da Mala loža neće ni izbliza moći primiti sve zainteresirane. Možeš li nam predstaviti ovogodišnji program?

– Malo me, da budem iskren, strah masovne posjećenosti, jer ove godine, kao i uvijek, želimo da publika bude zadovoljna, ali nam je jednako bitno i da ostane zdrava. Uspjeli smo, vjerujem, složiti program kojim pokrivamo puno toga, od teologije do ekonomije, od hakiranja i teorija zavjere do povijesti, od Amerike do Knina. Ne želim ništa i nikoga izdvajati, jer ne bi bilo fer, pa ću, evo, nabrojati sudionike i sudionice, a to su: Viktor Ivančić, Dubravka Stojanović, Hrvoje Klasić, Davorka Blažević, Tomislav Fiket, Ana Benačić, fra Domagoj Runje, Aneta Vladimirov, don Hrvoje Katušić, Milivoj Bešlin, Snježana Koren, Slaven Rašković, Igor Čoko, Petar Vidov, Stipe Grgas, Boris Dežulović, Petar Filipić, Denis Periša i Božo Repe koji će, ako ne bude mogao doći fizički iz Slovenije, biti uključen preko skypea. Programe će voditi Branko Sekulić, Zoran Grozdanov, Marko Podrug i Davorka Blažević.

Osma je godina Fališa, jesi li na početku, kada se ideja rađala, sumnjao u ovakvu dugovječnost i, što je vrlo bitno, u toliku uspješnost i vjernu publiku?

– Ma ni sanjali nismo. Prve godine smo strahovali da su četiri programska dana na otvorenom, na Maloj loži, previše, pa smo imali tri na trgu i jedan u zatvorenom prostoru. Iste te godine smo se Kruno Lokotar, Srećko Horvat i ja natezali treba li nam trideset ili pedeset stolica. Ja sam mislio da je pedeset previše, da bi se ispostavilo da griješimo svi zajedno. Bez korone mi imamo dvjestotinjak sjedećih mjesta, a rekord po posjećenosti je 600 ljudi – toliko ih je bilo na predavanju Terese Forcades. Također, kada smo počinjali, nismo bili sigurni ni hoće li biti drugog FALIŠ-a, a evo nas sada pred osmim. Ovaj festival jesu održavali sponzori i gosti i gošće, ali njegov vitalni organ je publika, kako šibenska, tako i ona iz drugih gradova. Nije, da budem iskren, nama problem odustati zbog sebe, ali jeste upravo zbog te publike. Svake godine u organizacijskom timu dođemo do kolektivne točke pucanja i svake godine svu muku prebriše puna Mala loža od prvog do posljednjeg programa svake večeri.

lupiga

Poncije Pilat bi i klečanje pod vukovarskim križem

$
0
0

Mrzilačke tlapnje zadrtih šovinista i s hrvatske i sa srpske strane nemaju veze s međudržavnim/međunarodnim realitetima, interesima velikih igrača tzv. novog svjetskog poretka, ali ni životnim potrebama naroda s obiju obala dunavske međe. Osobito s interesom srpske narodne manjine u RH i hrvatske u Srbiji koje trebaju biti most, pouzdan most između službenih Zagreba i Beograda, kao što Srbija i RH imaju budućnost – i nadasve odgovornost – samo kao čimbenici stabilnosti, mira i suradnje na zapadnom Balkanu, ali i na cijelomu europskom Jugoistoku. Sva povijest svjedoči komplementarnosti, srodnosti i upućenosti jednih na druge. Ako ti prvi susjed nije dobar, zapitaj se jesi li, koliko i zašto sâm tomu pridonio. Za svaku svađu uvijek je potrebno najmanje – dvoje, pa… 

Marijan Vogrinec

Mudar pûk ima onu kako „besposlen pop i kozliće krsti“,  a neki pak tzv. desni mediji u Bijednoj Našoj kojima su Srbi, SDP, Tito i SFR Jugoslavija noćna mora ili, što bi neki rekli, ne trn već balvan u oku, u tzv. sezoni kiselih krastavaca daju neograničen prostor svakomu tko se želi istresti, olakšati na rečene mete. Bio u pravu ili ne, a uglavnom – ne. Izvjesnom kolumnistu Tihomiru Dujmoviću, koji je slobodnim padom do potpune, je li, polit-ideološke kompromitacije prošetao kroz nekoliko tzv. mainstream medija (Večernji list, HTV…), valjda je saharska omara ovih dana udarila u glavu, jer ozbiljan novinar pri zdravoj svijesti ne bi mogao nadnaloviti svoj uradak time da je „Pupovac nadigrao Plenkovića“, pa to pojasniti u naslovu: „Šef SDSS-a već je izdao naredbu da se ZDS (ustaški poklič ‘Za dom spremni’, op. a.) mora izbaciti iz javnosti, a sve radi prema napucima iz dokumenta SANU II“. Jest da pas s maslom ne bi progutao takvu budalaštinu, ali kad se nekoga/nešto mrzi iz dna duše, budalaština i istina povlače i najnebuloznije konotacije.

Eto ti, Plenkoviću – otvorena je poruka vladajućima, ali i publikumu koji u desetak posto „ucrnjene“ populacije svršava na očitovanje protusrpske i protukomunističke mržnje – nisi želio vlast s Miroslavom Škorom, Ružom Tomašić, Željkom Sačićem i takvima s radikalne tzv. desnice koja „jedina zastupa autentične hrvatske nacionalne interese“, nego sa Srbima, pa imaš što si tražio: „Pupovac te nadigrao!“ Budući da nema argumenta do li šuplje manipulacije potpuno bezveznom i ničim utemeljenom optužbom kako nitko ovih dana nije „čuo Pupovca ili Miloševića da govore o srpskoj agresiji, srpskim zločinima, srpskim zločincima“. Zašto bi govorili? Kojim jakim razlogom o ratnim događajima/stradanjima od prije cca 30 godina o čemu se već sve zna i čiji se neki repovi (sudbina nestalih i Hrvata i Srba, suđenja ratnim zločincima, satisfakcija za ratna stradanja i štete, itsl.) rješavaju u nadležnim (među)državnim institucijama. Doduše, vrlo sporo i presporo, često neozbiljno i zataškavajuće, ali…

„Kako smo se onda pomirili?“ – pita autor neukusne kobasičetine što vonja po toliko zagušljivoj plijesni da će jamačno biti neprobavljivom i onoj šačici „ucrnjenih“ fanova koji istomišljenički s tim Dujmovićem drže neoprostivim krivcima sve Srbe gdje bili i ne bili, ako su Srbi. A istina i krivnja nikad nisu samo na jednoj strani što, dakako, dujmoviće uopće ne zanima. Samo treba na sva zvona, danonoćno i bez kraja i konca zboriti o „srpskoj agresiji, srpskim zločinima, srpskim zločincima“ – hrvatskih, je li, nije bilo 1991.-1995. niti će ih ikad biti? – pa je kriminalno što upravo Milorad Pupovac (SDSS) kao politički lider hrvatskih Srba i Boris Milošević (SDSS) kao srpski potpredsjednik vlade RH i ministar bez portfelja ne hodaju ulicama, trgovima, plažama, parkovima, kojekakvim izletištima, etc. i glasno – u ime svih Srba gdje bili i ne bili, jer drukčije ne vrijedi – ne urliču iz svega glasa: „Naši srpski grijesi, naši najveći srpski grijesi! Naši srpski grijesi, naši najveći srpski grijesi! Oprostite, Hrvati, nama Srbima najvećim povijesnim grješnicima, ako možete!“ Naravno da takvo što dujmovići nikad neće čuti ne zato što to ni najluđi Srbin sapet u luđačkoj košulji nikad ne bi ni pomislio izustiti, nego i zato što mu to ne bi dopustio ni najluđi Hrvat sapet u luđačkoj košulji na zatvorenom dijelu Psihijatrijske bolnice u zagrebačkom Vrapču.

Takvomu nema lijeka…

Ma koliko dujmovići sadistički žeđali za takvim posipanjem pepelom ili mazohističkim samobičevanjem prvih političkih Srba u Bijednoj Našoj – zašto ne i službenog Beograda, dapače!? – niti je to potrebno niti bi (ne)moguća slaboumnost te vrsti u nastupu pomračaja svijesti ikomu išta značila. Kamoli da bi zaliječila neke nezacjeljive rane. A ima ih ohoho s obiju strana. Zločin/ac nije zločin/ac samo zbog ove ili one nacionalne oznake, a zločin/ac nikako nije narod iz kojega nesretnik potječe, pa… U Dujmovića pak Srbi su kao Srbi nešto nepodnošljivo i takvom kolumnistu jednostavno nema lijeka. Niti je razumno polemizirati sa sviješću koja ne trpi snagu argumenta, odnosno argumentom priznaje samo to što takvim oktroira. Recimo, ćorav je posao iskrenom vjerniku dokazivati da nema boga, ako on ostaje pri svomu: „Ali ja vjerujem da ga ima“. Nije Dujmović neka posebna kobasica na posebnom tzv. hejterskom dimu, jer da jest, valjda bi ubrzo i sâm pojmio besmislenost svoje zadrtosti. Dujmovići su prirodna nepogoda u medijskom prostoru s obiju strana Dunava, i šire.

I kako su negativne „klimatske“ promjene u društvu uznapredovale, tako su i prirodne nepogode dujmovićevskog tipa neočekivanije i toksičnije. Da nema Srba i Milorada Pupovca, kolateralno „nepromjenljivog“ Andreja Plenkovića i tzv. radikalima nepodnošljivog Zorana Milanovića, ergela bi hejterskih mješanaca jamačno ostala bez kruha. Tih što kao nešto pišu, onih koji objavljuju što ovi napišu, ali i svih koji s kojekakvih govornica i ad hoc presica daju mig prvima da pametuju „na temu“ (sic transit) kakvu migavci promoviraju kao krucijalnu, je li – danas i ovdje. Dujmoviću nije ni približno dovoljno, još ga je manje stid zbog javne kompromitacije svoga kućnog odgoja častiti (sve) Srbe prostačkim tvorbama kočijaškog jezika i nekakvim Pupovac-Miloševićevim isprikama uvjetovati pomirbu. Kakvom ju on vidi, jer u protivnom „opet ispadamo majmuni“… I pitati tko se onda s kime mirio u Kninu.

U Knin nitko nije pozvan na mirenje, a najmanje je bilo tko, bilo gdje i bilo kada zvao izvjesnog Dujmovića „pomiriti se“ sa Srbima. Koji s razlogom ne samo nemaju pojma tko je taj lik nego bi im – i da znaju – do njegovih polit-ideoloških toksina stalo kao do lanjskog snijega. Pogotovo tih kada važe „neosnovanost“ hrvatskih svijeća, vijenaca i pijeteta žrtvama „naših“ ubojica u Gruborima, Varivodama… Je, kaže, „nama nije problem priznati svoje“ zločine („makar ne postoji sudska presuda za to“, sic transit, je li, kadija te tuži, kadija ti sudi), ali što su tek Srbi nama radili. Pa nabaci „argument“ za vola ubit’: „šutnju predstavnika hrvatskih Srba o njihovoj krivnji za zadnji rat“. Vidi logike nekog tko drži da je vičan peru: tko je kriv za „zadnji rat“, predstavnici hrvatskih Srba Pupovac i Boris Milošević ili pak lokalni Srbi? Ako su lokalni Srbi krivci, onda u taj korpus spada čak i blizu 20.000 lokalnih Srba koji su i na prvim crtama bojišnice sudjelovali u obrani svoje domovine RH od velikosrpske i agresije JNA. A nije istina ni to da su Pupovac i Boris Milošević skrivili „zadnji rat“ niti „lokalni Srbi“.

To je podjednako notorna glupost deklariranog mrzitelja cijelog jednog naroda koji i povijesno i na svaki drugi način nije ništa bolji ni gori od onoga kojemu pripada Tihomir Dujmović. Hrvatskog naroda. Druga je notorna budalaština kako, eto, baš taj nesretni Milorad Pupovac – koji govori i piše hrvatski bolje od većine svojih hrvatskih oponenata – u kompi s Aleksandrom Vučićem i valjda Miloradom Dodikom udarnički provodi u Bijednoj Našoj memorandumski projekt No. 2 „zloglasnog“ SANU-a. I zato je premijer Plenković izigran koalicijom s lokalnim Srbima što je, zapravo, prijeti Dujmović, Plenkovićev – ruski rulet. U kojemu će ga metak strefiti posred sljepoočnice, aha. Neka mu bude, zlurado šišti kolumnist marginalnog medija: kako je sijao, tako sada žanje. I bit će mu sve teže, noćne more sve nesnošljivije? Kaže mudar pûk: što se babi htilo, to se babi snilo. Aha. Ali, kaže i Dujmović: „Dok god Beograd ne prizna krivnju za rat, od mirenja, pomirenja i kraja rata neće biti ništa“. Da se Dujmovića, Škoru, Tomaševićku i takve pita, ali – ne pita ih se. Koga briga za njihove ultimatume! I tako će ostati ubuduće.

Život nosi svoje, a prošlost ostaje u prošlosti i ne može uvjetovati čak ni sadašnjost, kamoli budućnost. Koja budućnost, ma što mislili dujmovići, ne može i neće biti memorandumska broj dva („što su Srbi izgubili u ratu, moraju osvojiti u miru“?) na štetu tuđih teritorija i drugih naroda. Hrvatska je zajednička domovina i hrvatskog, i srpskog i svih inih naroda koji u njoj žive – od davnina, od prekjučer, jučer, od danas ili će živjeti od sutra. I tako mora biti. Nikako drukčije. Komu se to ne sviđa, neka pita civilizirani svijet ili neka izađe na izbore s floskulom Ruže Tomašić da je „Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su gosti“ i uvjeri se. Provest će se kao bos po trnju što potvrđuje stanje zdravlja nesposobne tzv. desnice od 1990-ih godina. Vrijeme te rasističke ideologije vojno je dotučeno u svibnju 1945. godine, a jalov pokušaj svođenja svih razmrvljenih tzv. desnih stranačkih taština pod jedan kišobran stajao je rujna 2013. godine samoubojstva „najvećeg hrvatskog idealista“ (odležao 32 godine robije u SAD-u zbog terorizma) Zvonka Bušića-Taika. Čija sestra Zdravka Bušić igra važnu rolu u Plenkovićevoj vlasti i prvih je 1990-ih godina imala rolu uza same skute tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Dajući malo transfuzije svojim dozlaboga klimavim tezama, Dujmović se sjetio citirati zauzetu srbijansku aktivisticu Sonju Biserko koja, navodno, tvrdi kako je „očito da Srbija ne odustaje od patronata nad Srbima u regiji i da je Memorandum SANU II. pisan i pripreman duge dvije godine, da je u njemu osim svih srbijanskih ministarstava sudjelovalo 30-ak nevladinih udruga te da je dokument konstatirao da jedino Srbi u Republici Srpskoj imaju adekvatno riješen status“. I što sada? Koincidencija sa Srbima u vladi RH, zapravo, znači primjena novomemorandumskog duha u režiji Milorada Pupovca i Borisa Miloševića? Plenković je prevaren i sveden na maloga od kužine koji će ispuniti Pupovčev zahtjev da se posve zabrani ZDS u javnom prostoru? I u Thompsonovom „umjetničkom djelu“ (sic transit) pod ratobornim naslovom „Bojna Čavoglave“? I red je napokon izvaditi čavao iz glave. Za to treba samo malo pameti, nikakvi Pupovčevi ultimatumi. Ako ćemo po istini, Plenković može uspješno (o)držati vlast i bez Milorada Pupovca s tri koalicijske ruke i bez Miloševića u vladi, pa…

Most, ali pouzdan

„Eto“, zaključno klikće vrli kolumnist u opskurnomu mediju, „to je srpsko ludilo zbog kojega nema mirenja. Hrvatska treba odrediti svoje jasne pozicije koje traže priznanje krivnje, priznanje razaranja, priznanje agresije, javnu pismenu ispriku za ta zvjerstva, klečanje pred križem na vukovarskom groblju, povratak otetog, izručenje osumnjičenih, istinu o nestalima i povratak otetih vukovarskih ada. I čekati. Čekati koliko god bude trebalo dok se tamo ne pojavi netko normalan. Do tada dakako blokirati srbijanski put u Uniju. Sve drugo hrvatsko je ponižavanje. Sve ispod toga je nadigravanje u kojem mi uvijek gubimo. Sve ispod toga nije dostojno 15 tisuća poginulih za slobodnu hrvatsku državu.“

Sve to, ispod i iznad toga je puka tlapnja zadrtih šovinista koja nema blage veze s međudržavnim/međunarodnim realitetima, interesima velikih igrača tzv. novog svjetskog poretka, ali ni životnim potrebama naroda s obiju strana hrvatsko-srbijanske granice. Osobito s interesom srpske narodne manjine u RH i hrvatske u Srbiji koje trebaju biti most, i to pouzdan most između službenih Zagreba i Beograda, kao što Srbija i RH imaju budućnost – i nadasve odgovornost – samo kao čimbenici stabilnosti, mira i suradnje na zapadnom Balkanu, ali i na cijelomu europskom Jugoistoku. Bez toga nikomu nema “naprijed” ni pojedinačno niti skupno. Sva povijest svjedoči komplementarnosti, srodnosti i upućenosti jednih na druge. I znatno prije kobnog Vidovdana 1389. godine kada su hrvatski plemići poslali više od 20.000 svojih ratnika plus križari Ivana Paližne na Kosovo polje pomoći u sudbonosnoj bitci srpskom knezu Lazaru Hrebeljanoviću oduprijeti se osmanlijskoj pošasti pod vodstvom sultana Murata I. Ako ti prvi susjed nije dobar, zapitaj se jesi li, koliko i zašto sâm tomu pridonio. Za svaku svađu uvijek je potrebno najmanje – dvoje, pa… Pozivati nekoga da kleči pod križem, vukovarskim ili bilo kojim, a sâm nisi oprao ruke od vlastite sukrivnje za još neopranu tuđu nedužnu krv u svomu nacionalnom dvorištu, težak je grijeh prema poštenju i moralnom integritetu. Poncije Pilat je ipak oprao ruke nakon izricanja presude o raspeću.

tacno


Portreti iz ateliera Darka Lončara: Rosenbergovi

$
0
0

Sjećanje na naše stare Brođane:

Ljudevit Rosenberg 1916-1981

Amalija Rosenberg 1923-2006

Portreti su rađeni drevnom tehnikom starih francuskih majstora-dry brush-suhi kist s ugljenim prahom i grafitom. Autori portreta su Jasna Lovaković i Darko Lončar.

Portrete naših starih Brođana radimo sa željom da ih otrgnemo zaboravu, i preko njihovih slika i crteža  podsjetimo se na neka stara, prohujala vremena u kojima su živjeli naši sugrađani, neki ostavili i pečat svoga postojanja, pa čak iz davnina, iz carske Austro-Ugarske.

Veliko hvala Vladi Rosenbergu koji nam je ustupio na korištenje stare crno bijele fotografije Amalije i njenog supruga Ljudevita Rosenberga.

I s portret pričom o Rosenbergovima, s njima počinjemo i  serijal  portreta naših starih Brođana.

Svi oni predstavljaju  jednu  etnografsku građu važnu  za izučavanje kulture i povijesti našega grada.

Vjerujem da za neke od njih nikada niste ni čuli, kao što nisam ni ja sam. U tome i jest baš čarolija ovoga posla, a izazov nam je tim veći što je osoba anonimnija, javnosti nepoznata, a opet zanimljiva i interesantna na svoj način, kao što je posebno intrigantna za umjetnike i lijepa Amalija sa svojim crtama  manekenskog lica.

Preko naših portreta želimo naše stare Brođane, bar na trenutak, ponovo vratiti u život. Koliko ćemo u tome uspjeti, procijenite vi sami.

Korona je i sociološki eksperiment

$
0
0

Po svemu sudeći, u ovom i ovakvom poluizvanrednom stanju živjet ćemo još barem sljedećih šest mjeseci

Korona jaše i dalje. Hrvatska je jučer oborila vlastiti rekord, čak 358 naših sugrađana negdje je zakačilo virus. A kada se gleda trend, ne bi bilo nimalo iznenađujuće da sljedećih dana budemo svjedoci još gorih rezultata. A kiše jesenje i boravak u zatvorenim prostorima tek su pred nama. Dobra je stvar to što se turistička sezona kako-tako privela kraju i ipak nije doživjela totalni debakl.

Kao i puno puta dosad, s negativnim brojkama prednjači Splitsko-dalmatinska županija. U zadnja 24 sata tamo je zabilježeno čak 138 novozaraženih. Usto su se pojavile informacije da je korona probila u dva tamošnja doma za stare i nemoćne – u Kaštelima i Podstrani, gdje je zaraženo ukupno 15 osoba, što štićenika, što zaposlenih. Najlakše bi sada bilo za sve okrivljavati kolerični dalmatinski temperament, što je čest manirizam koji rabe mediji kada analiziraju regionalnu raširenost koronavirusa. Moguće je da u tome postoji djelić istine, ali među faktore treba svakako ubrojiti i turizam, ma koliko on podbacio na južnom Jadranu, te otvorenost granice prema susjednoj državi.

Opasno jest i to što se brojke penju u nebo u manje od dva tjedna do početka nove školske godine. Zasad se čini da će djeca uz raznorazna ograničenja i mjere opreza ipak biti u svojim klupama. Ali ako se ovaj trend nastavi ili čak pojača, lako je moguće da će djeca opet morati provoditi pet-šest sati dnevno za kompjutorima prateći nastavu i pišući zadaće. I naravno, radeći neizbježne i u ovoj situaciji potpuno nepotrebne powerpoint prezentacije na kojima se nažalost i dalje inzistira. Svaki će se osnovnoškolac kada odraste s užasom sjećati proljeća 2020. godine. Četiri zida i računalo. Bez interakcije s prijateljima, osim preko raznih elektronskih naprava.

Po svemu sudeći, u ovom i ovakvom poluizvanrednom stanju živjet ćemo još barem sljedećih šest mjeseci. Toliko će, barem tako kažu ugledni hrvatski epidemiolozi, trebati da cjepivo bude dostupno najširim krugovima stanovništva. Svjetske farmaceutske tvrtke i znanstveni centri navodno su praktički zgotovili cijeli posao. Ostaju još samo završne faze testiranja kako bi bilo potpuno sigurno da se cjepivo može primijeniti na građane. Istina, neki znanstvenici spominju i najcrnji scenarij, da bi korona mogla biti nešto kao AIDS, bolest za koju nema ni cjepiva, a jedini je pravi lijek izbjegavanje rizičnog ponašanja. Ali to se ipak, ovako laički gledano, više čini kao izdvojeno mišljenje. Većina stručnjaka govori o tome da smo na korak do efikasnog cjepiva i da se trebamo još samo malo strpjeti. Tamo negdje sredinom proljeća sljedeće godine mogli bi ponovo početi slobodno ići na utakmice, koncerte i kazališne predstave. Voziti se javnim prijevozom bez straha da bi ti netko mogao zakašljati ravno u lice. I, tko baš to zaista voli, ići u narodnjačke i noćne klubove. I raditi tulume za puno ljudi. Da ne spominjemo svadbe. Kako stvari izgledaju i što govore oni kojima treba vjerovati, tamo negdje u svibnju i lipnju 2021 mogli bismo tako živjeti. A dotad, pamet u glavu. Nosite maske, držite socijalnu distancu i izbjegavajte klubove. Ostanite zdravi do tuluma koji bi trebao započeti u proljeće. A usput olakšajte dotad život sebi i ljudima oko vas. I pokušajte napraviti sve da se zaustavi rast novozaraženih, a djeci omogući da izbjegnu još jednu teror-sesiju koja se zove online škola.

Stanje u kojem ćemo dočekati cjepivo pokazat će kakvo smo društvo. I to će biti neka mjera naše civiliziranosti i sposobnosti da našim ponašanjem ne ugrožavamo druge. Mogu i Stožer Civilne zaštite i Hrvatski zavod za javno zdravstvo i njihovi čelni ljudi biti ovakvi i onakvi. Ali na kraju krajeva, krajnji se ishod cijele ove situacije ne odlučuje u Stožeru i HZJZ-u, bez obzira na njihovu stručnost i dobru volju. Odlučuje se na terenu. U trgovini, tramvaju, autobusu, kafiću, noćnom klubu. Korona epidemija jedan je veliki eksperiment. I to ne samo u zdravstvenom smislu, gdje se svijet nakon sto godina ponovo suočava s opasnom pandemijom. Ovo je i svojevrsni sociološki eksperiment. On će razotkriti i kvalitetu raznih društava. Njihovu razinu odgovornosti, međusobnog povjerenja i solidarnosti. I u krajnjem smislu njihove elementarne uljuđenosti.

novilist

In memoriam Zoja Odak: Glumica s gardom ilegalke

$
0
0

Zoja je pored svog glumačkog talenta i nesumnjive ženske ljepote, uvijek imala ono još nešto – posjedovala je, nazovimo to tako, gard ilegalke u mirnodopskim uvjetima. Bila je jedna od najkarakternijih glumica svoga vremena i posljednji Mohikanac svoje splitske generacije

Glumica i prvakinja splitskog HNK-a Zoja Odak u djetinjstvu i mladosti intenzivno se bavila sportom: tri puta je bila juniorska prvakinja Hrvatske u bacanju diska i jednom Jugoslavije. Djevojčica s legendarne Matejuške, koju je tako nadahnuto opjevao Miljenko Smoje, imala je sve predispozicije da sa sportom nastavi dalje, ali se odlučila za kazalište. U jednom razgovoru za Novosti prije koju godinu Zoja je potpisniku ovih redova rekla da je sport pomogao njenoj glumi u hitrosti refleksa i brzini: ‘Sport mi je donio sigurnost u pravljenju uloga, naučio me je da u teatru gubim i dobivam i da budem izdržljiva.’

Odigrala je na superioran način sav klasični repertoar u splitskom HNK-u, od Klitemnestre u Euripidovoj ‘Elektri’, preko ‘Antigone, kraljice u Tebi’, do Euripidove ‘Hekube’

Kazališnu akademiju Zoja Odak je završila u Sarajevu, ali je prve glumačke korake napravila u Titovim mornarima, pionirskom kazalištu u Splitu. ‘Vodili su nas dobri pedagozi koji su nam željeli prenijeti navike prema trudu, radu i disciplini, i nešto od poštenja i posvećenosti toga posla: Nikola Tanhofer, Ana Roje, Milivoj Alač, Lepa Smoje i drugi, ali i čitavo okruženje oko kazališta bilo je tada vrlo poticajno za rad’, kazala je. Prije svih njenih velikih uloga treba nešto reći o plebejskom poštenju čitave njene generacije: Zoja Odak je svojim otresitim držanjem i gledanjem sugovornika pravo u oči odavala dojam osobe koja je naučila da bude izdržljiva i na pozornici i u životu. S obzirom na to da je u Splitu tradicionalno situacija uvijek bila takva, i u politici i na ulici, da si morao paziti tko ti je lijevo, tko desno, a tko iza leđa, Zoja je pored svog glumačkog talenta i nesumnjive ženske ljepote, uvijek imala ono još nešto – posjedovala je, nazovimo to tako, gard ilegalke u mirnodopskim uvjetima. To naročito vrijedi za ova najnovija vremena u kojima je, kako je govorila, nestala petokraka s Hajdukovog grba i u kojima je Split prestao biti kozmopolitski grad njene mladosti. ‘Postoji i danas u Splitu jedan dio divnih ljudi koji su moji prijatelji, ali ja ne mogu nabrojati niti jednog gradonačelnika Splita u ovih dva i pol desetljeća na kojega bih bila ponosna u maloj, lokalnoj i nacionalističkoj sredini u kojoj se prepucavaju sitni moćnici’, govorila je Zoja.

Ova glumica odigrala je na superioran način sav klasični repertoar u splitskom HNK-u, od Klitemnestre u Euripidovoj ‘Elektri’, preko ‘Antigone, kraljice u Tebi’, do Euripidove ‘Hekube’, igrala je i u Šnajderovom ‘Hrvatskom Faustu’ i ‘Vješticama iz Salema’ Arthura Millera i mnogo toga drugog, ali, generalno uzevši, onda kada je Zoja zaista sjala, bile su to osamdesete, Periklovo doba splitskog teatra. To su godine kada je direktor splitskog HNK-a bio nezaboravni i, kako stvari stoje, neponovljivi Ivica Restović, i kada su uz Zoju Odak na splitskoj pozornici stajali velikani: Zdravka Krstulović, Ivica Vidović, Josip Genda i Boris Dvornik. ‘Danas splitska politička desnica to ne želi priznati, ali sedamdesete i osamdesete godine jesu zlatno doba splitskoga teatra’, govorila je Zoja. Kao što se nije bojala govoriti ono što drugi nisu smjeli ni pomisliti, tako je i bez pardona igrala u predstavama koje su, ovako ili onako, bile zavjereničke. Jedna od njih su ‘Bakhe’ iz 2008. godine u režiji Olivera Frljića, koje govore o ratovima u staroj Grčkoj, ali i o zločinima u modernoj Hrvatskoj. Dva dana pred premijeru predstavu je uprava splitskog HNK-a zabranila, a onda je na sam dan izvedbe tadašnji premijer Ivo Sanader izjavio da on ‘kao građanin i kao premijer’ vjeruje da bi premijera trebala biti održana. Glumci i suradnici na predstavi tada su glasali da li da ipak odigraju premijeru ili ne. Odlučeno je većinom glasova da se predstava odigra, a Zoja Odak je bila među onima koji su glasali da predstavu ne treba igrati ‘samo zato što je premijer dao za nju zeleno svjetlo’.

Prema svome matičnom kazalištu, HNK-u u Splitu, u kojem je provela četiri decenije, bila je naročito kritična. ‘Nekada je splitski teatar imao velike predstave za koje je bio hvaljen i nagrađivan, nekada smo s tim predstavama odlazili na festivale, na BITEF i na MESS, a danas ne možemo ni do Solina’, govorila je. Odgovor iz matičnog kazališta bio je adekvatan: kada je odlazila u mirovinu, obavijest o umirovljenju dobila je poštom. Ista je stvar i s njenim nagradama: dobivala je nagrade na mnogim festivalima, od Bergama do Sarajeva, nagradu ‘Dubravko Dujšin’ i Zlatnu arenu, nagradu za životno djelo, ali nagradu Grada Splita – iako je imala status nacionalne prvakinje – nije dobila nikada.

Takva glumica, koja je u pravilu glumila i hodala gradom ‘s dva pištolja oko pasa’, morala je među svojim uzorima imati glumce od takve sorte, individualce i osobenjake. Za Zoju su to bili Zoran Radmilović, Peter Ustinov, Vika Podgorska i slični. Što god tko o njoj mislio, Zoja Odak je bila od takvog materijala – takva je bila i na sceni i na ulici – da je zaista najviše voljela da pleše s vukovima. Mnogi od njenih pratilaca ‘srednje struje’ govorili su da je ‘svojeglava i nemoguća u komunikaciji’, ali – dobro da je takva bila. ‘Znala sam se i posvađati s redateljem, ali nikada nisam izašla iz podjele, nisam lupala vratima, ali sam pitala zašto i branila sam svoj stav do granice koju redatelji ne vole.’

Na filmu nije igrala mnogo, ali je dobivala značajne uloge. U filmu ‘Priča iz Hrvatske’ Krste Papića dobila je Zlatnu arenu za ulogu Marije, igrala je u filmovima ‘Garcia’ Dejana Šorka, ‘Buža’ Vanče Kljakovića i ‘Ada’ Milutina Kosovca, a širi TV auditorij Zoju Odak pamti po seriji ‘Inspektor Vinko’ u kojoj je igrala zajedno s Ivicom Vidovićem. Današnjoj generaciji glumaca koja trči za novcima i rasipa svoj talent po sapunicama i reklamama poručila je kratko: ‘Glumac nije biće samo za jedan dan.’

Politički, Zoja Odak je sanjala jednog lijevog političara poput španjolskog Pabla Iglesiasa i jednu takvu političku stranku poput grčke Sirize, ali ih nije dočekala. Zoja Odak nas je napustila u 73. godini: bila je jedna od najkarakternijih glumica svoga vremena i posljednji Mohikanac svoje splitske generacije.

portalnovosti

Škorin oksimoron

$
0
0
Miroslav Škoro sanja o mikseru za hrvatsko-hrvatske kosti.

Nije nikakav problem niti bi trebalo ikomu biti osobito zanimljivo to kako čelnik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, lakonotni glazbenik naprasno presvučen u tzv. mainstream političara uzastopnog luzera – pače ideologa krupnih ambicija bez pokrića – izvješćuje FB voajere o tomu da nedjeljom ide na misu. Idu i mnogi drugi – koji vjeruju da bog postoji i da se on, jedini-jedincati pravi, zove Isus Krist u dogmom armiranom svetom trojstvu s Ocem i Duhom Svetim – pa što onda? Ali Škoro dojavljuje kako će se pomoliti u onoj zagrebačkoj zavjetnoj bunker-crkvi Sveta mati slobode na Jarunu, gdje se “iza oltara nalazi kenotaf s uklesanim imenima i prezimenima 15.392 pala branitelja u obrambenom Domovinskom ratu”. Za razliku valjda od inih epidemiološki razmaknutih vjernika oko sebe, pomolit će se baš u povodu i na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Ljudi na FB-u i inim društvenim mrežama svašta pišu o sebi i svojima te zbog neodgovorno ispovjedne skribomanije čak znaju fasovati i gadnih problema, pa zašto i Škoro – kad već ima FB u zamjenu za epidemiološki zabranjenu koncertnu komunikaciju s publikumom – ne bi urbi et orbi dao znati svima koje to (ne) zanima kako se nedjeljom ide moliti u crkvu. I što onda? Ide – ide. Nek’ se moli, ako mu to štogod znači i krijepi dušu. Ni ta lokacija (zagrebački Jarun) niti sama armiranobetonska zavjetna crkva nalik na neki od milijun i kusur ovećih bunkera Envera Hoxhe, rekosmo, nije nikakav problem, ali Škori ni motiv objave. Drugo je i polit-ideološki jako toksično njemu na pameti u okolnostima kad je (ne samo medijska) tzv. sezona kiselih krastavaca nogirala u aut njegovu apriornu poziciju ključnog igrača u novoj državnoj vlasti.

I zato se osjeća vrlo neugodno, neudobno na političkoj margini gdje mu onaj oskudni tračak još preostale svjetlosti s lakoglazbenog, ne političkog stagea počinje zastirati “nezavisna” (sic transit) s njegove izborne liste “nacionalno/rodno osviještena” (sic transit) Karolina Vidović-Krišto. Škori tek predstoje gadni problemi s desnomedijski već (samo)proglašenom ikonom konzervativne polit-ideološke, svjetonazorske, vjerske, etc. opcije koja radikalnim tzv. suverenizmom jaše na protusrpstvu, “domoljublju”, mitovima od “stoljeća sedmog”, hrvatskim braniteljima, Domovinskom ratu u svim inačicama njegovih uzroka/posljedica, rodnoj ideologiji, pa partizanskim zločin(c)ima, “komunjarama”, udbašima, jugonostalgiji… Da se ne bi pomislilo kako Škore nema na prvoj crti bojišnice za “Hrvatsku Hrvatica i Hrvata”, jer njegovu trobojnicu brani isključivo ljuti redikulizam Vidović-Krišto, ili da ga je bacio u depru ponižavajući skor glasanja za jednog od potpredsjednika tzv. Visokog doma, eto njega na FB-u. Jest da mu molitva – ma kako (ne)iskrena i dugotrajna bila – neće imati ama baš nikakava učinka na bildanje vlastitog rejtinga vođe pokreta koji već otkriva zabrinjavajuće poslijeizborne napukline i pitanje je kakav će na lokalne/regionalne izbore s proljeća 2021. godine niti će molitva išta promijeniti u već definiranoj konfiguraciji političkih snaga u zemlji, ali čovjek mora disati da bi ostao živ. Makar na škrge.

Da nije nekih opskurnijih medija što ne mogu progutati Škorin juriš uništa najprije na predsjedničkim već u prvomu krugu, pa i na parlamentarnim izborima, jamačno bi ostao bez ikakvog javnog odjeka lakoglazbeni lelek iz domovinskopokretne političke kajdanke: “Nikada više i dublje podijeljenom hrvatskom narodu nije trebala istinska pomirba, ali ne sa Srbijom ili Srbima. Od njih nam treba isprika koja nikako ne dolazi i pitanje je kada će doći. Nama treba pomirba između nas samih i to baš na današnji dan, 23. kolovoza, kada obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Rješavanje svih drugih problema, svi razgovori, sve inicijative zapinju luna nemoći hrvatskih političkih elita da se suoče s najvećim ideološkim problemom naše prošlosti. Naime, srpsku diktaturu od 1918. zamijenila je naci-fašistička tvorevina koja je trajala od 1941. do 1945. godine, a potom je zavladala komunistička diktatura koja je potrajala do prvih demokratskih izbora 1990. godine. Jedan totalitarni režim za drugim i to je jedina istina”.

Na stranu to što Miroslav Škoro – za njega, ne i šire u RH ili samoj Uniji, prevažnog nadnevka osude totalitarizama među kojima se kukavički preskače kapitalističko-megakorporativni dehumanizirajući imperijalizam koji je ubio, osakatio i raskućio više nedužnih ljudi no sva tri totalitarizma zajedno – u povijesnoj nisci “hrvatskih tragedija” krivotvoriteljski (zašto?) preskače polit-ideološku introspekciju razdoblja Bijedne Naše od 1990. godine naovamo. Zato što dobrano još i danas vonja, je li, da ne kažemo smrdi po totalitarizmu i autoritarnosti znana tipa jedan narod – jedan vođa – jedna država? Škorina tzv. suverenistica (sic transit) “Liepa Plavka” iz izvješća opskurne kanadske Nezavisne Države Hrvatske Pavelićevoga zeta Srećka Pšeničnika reći će onomad u HDZ-ovoj kampanji u Slatini da je “Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti”. I zato Srbi moraju biti glavna meta na falše improviziranoj Škorinoj FB-streljani.

Da nije Srba, pa još i tako “bogohulne” vladajuće koalicije u kojoj je Srbin Boris Milošević (SDSS) legitimno/demokratski potpredsjednik vlade RH, a ne Miroslav Škoro premijer i sestra Vesna Vučemilović vicepremijerka, domovinskopokretni prvak čelnik jamačno ne bi imao razloga pisati post o tomu kako se, kada i zašto ide moliti za duše palih u bunker-crkvu na Jarunu. Srbi i vlast su Škori balvan u oku, jer je na toj agendi utemeljio svoju političku metodu pokušaja i pogrešaka. Nema veze, je li, što je otac tog Srbina u vladi RH bio hrvatski branitelj i što su tom branitelju, dok je s puškom u ruci branio svoju domovinu RH od pobunjenih sunarodnjaka i pjevača Škoru “na službenom putu” (sic transit) radi potrage za budućom suprugom u SAD-u, “hrvatski vitezovi” mučki ubili nedužnu majku Daru samo zato što je Srpkinja, odnosno što je Hrvatica Ana Brnabić rodom s otoka Krka premijerka Srbije u drugomu mandatu? Da nije Srba s kojima se Škoro ni mrtav ne želi “pomiriti” – kao da se oni s njim i takvima žele! – bi li političar tog polit-moralnog integriteta bio kadar “pomiriti” s Hrvatima ne samo drukčijih uvjerenja svake vrsti već i s onima nižeg/višeg rasta, mlađe/starije dobi, druge boje očiju/kose, invalidnima, bolesnima, itsl.?

Nisu svjesni ti i takvi one pouke o nacifašističkom totalitarizmu koja će stoljećima, dok je svijeta i vijeka jezivim ehom upozoravati na degenerika u ljudskoj prirodi: “Kada su došli po Židove u moj grad, ja sam šutio. Kad su došli po Židove u moju ulicu, ja sam šutio. Kad su došli po Židove u moju zgradu, ja sam šutio. Kad su došli po mene i moju obitelj, više nije bilo nikoga da digne glas u našu obranu”. A to degenerično u čovječjoj prirodi, ne bude li ljudsko svaki put nadglasalo neljudsko, uvijek će, dok je svijeta i vijeka – dolaziti po nekoga. Je li, ma kako se zvao i ma komu pripadao. Ni jedna politika/ideologija kojoj je potka mržnja zbog razlika u bilo čemu nije pomirbene/ujediniteljske moći kao ni oksimoronska logika pomirbe nepomirljivog. Ni hrvatstvo, vjera ili državna ideja nije niti će ikad biti pomirbeni ljepak između partizana i ustaša, njihovih vizija države ili životnih vrijednosti za koje se ne žali i umrijeti.

Mediji su svojedobno jako ismijali tzv. mikser za hrvatske kosti partizana, ustaša domobrana… palih u Drugom svjetskom ratu na svim stranama kojima bi se – navodno po povijesno pomirbenoj zamisli tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana – odao pijetet pod zajedničkim spomenikom. Slično je prošla suspektna inicijativa bivšeg ličko-senjskog biskupa Mile Bogovića o Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini (dovršena 2010. godine; stilizirani mač umjesto latinskog križa ponad ulaznog portala) kao spomeniku svehrvatskoj žrtvi u svim povijesnim stradanjima, sa spornim pitanjem: što je s tisućama i tisućama Hrvata partizana? Oni nisu hrvatske žrtve i mučenici? Crkva godišnje izdaje kalendar hrvatskih mučenika u kojemu sve vrvi od žrtava koje su navodno ubili partizani u Drugom svjetskom ratu i poraću (čak većina, npr. u kalendaru za 2015. godinu), pa sva ta miksersko-pomirbena priča nema ključne sastavnice za ozbiljniji pristup povijesnoj istini i vjerosostojnost za buduće naraštaje.

Politikantstvo i ideološka pristranost debeo je mulj i, je li, glede i u svezi, sa svim aktualnim hrvatsko-srpskim pripetavanjima. Ne među ljudima u dnevnom životu, nego među politikantima s obiju strana koji bi rado da su im politički vođe. A nisu, samozvani su, pa je normalno da ih ljudi ne uzimaju ozbiljno. Svi izbori dosad više su no bjelodana potvrda. Mediji pak dolijevaju ulje na vatru i kada je nema, pa se uvijek nađu neki tzv. ljudi nahvao (dum Marin), neostvareni mesije i kompleksaši, pa spremno pritrčavaju s upaljačima u ispruženim rukama. Neke tv-ankete ovih dana u Kninu i Vukovaru, obljetničarske ali i drugim povodom, imaju zajednički nazivnik na terenu: “Ne zanima nas tko je tko po etničkoj pripadnosti ili vjerskog uvjerenja, nego je li netko čovjek ili nije i kako ćemo živjeti u bogatijoj i naprednijoj zemlji”. Gotovo aklamacijom je urbi et orbi podržan već legendarni apel umirovljenoga generala i legende Domovinskog rata Ante Gotovine: “Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.

Škoro i njegovi prešućuju obje činjenice, a skloni im mediji s margine javnog prostora tretiraju Gotovinu malne kao nacionalnog veleizdajnika i posprdno ga nazivaju tunolovcem. Vojničinu koja je grmila na kokošare i raspuštene pljačkaše bijele tehnike iz srposkih kuća, hvatali tuđu stoku i preprodavali u privatnim mesnicama, mučki ubijali civilnu srpsku starčad po Gruborima, Varivodama, etc., nabijali “ratni staž” u münchenskoj bojni ili u šank-brigadi, tražili supruge na drugom kraju svijeta…, takvima sada ni Ante Gotovina ne valja. Ako ne želi s njima i s pravom ih prezire? Ako nije protiv “pomirbe sa Srbima” i ne psuje im “četničku mater”? Kao što je “hrvatski vitez” u liku ubojice bake Dare Milošević – osuđen na sedam godina zatvora, pa sramoto pušten nakon tri i pol – priznao na sudu kako joj je banuo u kuću: “Vadi pršut i vino, kurvo četnička!”

Koliko još takvih “vitezova”, odreda protiv pomirenja sa Srbima, slobodno živi oko nas kao “ugledni građani”, prima izdašne mirovine/invalidnine, busa se u prsa “junačka”, kiti ordenjem, liječi se besplatno u posebnim bolnicama, djeca im fasuju po 300.000 kuna poreznih obveznika za neuspješno školovanje da bi im 16-orici “država” (vraga država, zna se tko imenom i prezimenom u ratnoveteranskoj vlasti!) otpisala 1,5 milijuna kuna… Da se valjda, je li, sin razvikane šefice stradalničke udruge ne bi osjećao neugodno, kao jedini povlašten?

Budući da loš i neinventivan marginalac političkog tzv. mainstreama nije kadar smisliti zericu inteligentnije ljepilo za tzv. svehrvatsko bratstvo i jedinstvo do li neki surogat Tuđmanovog pomirbenog tzv. miksera za partizamsko-ustaške kosti, Miroslav Škoro sanja na FB-u o nekakvom nedefiniranom mikseru za hrvatsko-hrvatske kosti iz “svih ratova, svih nacizama, fašizama i komunizama” na čijem će produktu izrasti moćno stablo idealne budućnosti svih “Hrvatica i Hrvata” u “jedinoj i vječnoj nam Hrvatskoj”. Pa kaže: “Na dan kada to izgradimo dogodit će se pomirba i sve će krenuti naprijed”. Prvo, to se neće, jer ne može dogoditi ni u teoriji da se partizan i ustaša – neprirodno je neprirodno – grle i ljube samo zato što su obojica Hrvati. Drugo, hrvatstvo ili koja već etnička pripadnost nije ama baš nikakva pretpostavka ne samo za Škorinu viziju pomirbe, jer se nijedna strana “posvađanih” ne želi odreći svojih razloga za “svađu” za koje je ginula. Treće, hrvatstvo je samo po sebi apstrakcija od koje se ne može živjeti, platiti režije, kupiti hranu, školovati djecu, uredno servisirati pristojan socijalni status, itsl.; na hrvatstvu ne raste nikakva ekonomska, društvena, moralna, etc. opipljiva da se može “dogoditi pomirba i sve će krenuti naprijed”.

Da bi “krenulo naprijed”, nisu bitne tzv. pomirbe tih koji se nisu ni svađali – u razdobljima svađa/sukoba/krvi/totalitarizama nisu ni bili rođeni – nego prošlost i njezina zla mogu korisno poslužiti kao pouka kako se ne smije tretirati sadašnjost i budućnost. Ako se želi “krenuti naprijed”. Ako ne… “Nemojmo se zavaravati”, pametuje Škoro na FB-u i nema mu pomoći u kvarnom apelu za tzv. hrvatsko-hrvatsku pomirbu, “politika je ideologija, ma kiliko neki tvrdili suprotno i, ideološki gledano, zadnjih dvadeset godina između HDZ-a i SDP-a te ideološke razlike nema. I jedni i drugi uporno odbijaju sve zamolbe, rezolucije i naputke EU-a i demokratskog svijeta, da se Hrvatska konačno i odlučno suoči sa svojim komunističkim nasljeđem. Ne samo da odbijaju, nego smo i na današnji dan svjedoci događaja koji relativiziraju žrtve Domovinskog rata baš kao i žrtve komunizma.” Nikakva molitva ni u kojoj bogomolji – ne mora biti zavjetna i slična Enver Hoxhinom bunkeru protiv apstraktnog neprijatelja – neće pomoći Škorinom jadu. Baš kao što do Onoga Gore ne dopiru ni vapaji zemaljskog veleposlanika Kraljevstva nebeskog zbog SARS-CoV-2 zla.

Domovinskopokretnom čelniku valjda ne bi pomoglo ni to da mu netko od osobitog povjerenja i vičan pojmiti raspoloženje biračkog tijela nacrta kako “hrvatski narod” (sic transit), osobito “Hrvatice i Hrvate” mlađe dobi više ne zanimaju dobro unovčene “domoljubne” tirade o “žrtvovanju i viteštvu” otprije tridesetak godina, tko je, kada, kako i zašto “krvave gaće nos’o po Veleb’tu”, tko je komu povijesno kriv i “čiji je ćaća čijeg ćaću ganj’o 1941.-1945. po šumama i gorama”, tko je koga, gdje i zašto… Što, zaboga, ima jučer rođeni bebač u Bijednoj Našoj s tim da su Eva i Adam vragćeznatikada krali jabuke u rajskom vrtu, pa će i bebačevih potomaka svi potomci dok je svijeta i vijeka tegliti tzv. istočni grijeh prvih, je li, od blata sklepanih homo sapiensa!? Zna li Škoro recept za njihovu pomirbu eda bi se tom pomirbom uklonilo usud tzv. istočnoga grijeha i potomcima prvih prapraprapredaka i Modelaru još blatnih ruku – “krenulo naprijed”?

Jedan rat je završio prije 75 godina, drugi prije 25 i valjda je svakomu s makar dva zrna soli u glavi jasno – ili bi mu trebalo biti – kako je oružju već odavno mjesto u arsenalu, ako ga već tvrdoglavci ne daju u stroj za uništenje, ratnoj retorici u zaboravu, mržnji i osveti u oprostu i suživotu… Škoro sanja tzv. hrvatsko-hrvatsku pomirbu, a ironično lupeta na FB-u po HDZ-u (koji ga je svojedobno nezasluženo častio diplomatskom službom i čak saborskim mandatom, sic transit), SDP-u, komunistima, partizanima (zločinci) i inima (i Hrvatima) koji ne misle kao on, a ne spominje ustašku jezu i užas što su ih posijali (i nad Hrvatima) hrvatski veleizdajnici u tzv. NDH 1941.-1945. što je u poraću samo manji dio krivaca platio glavom. Kakva je to Škorina platforma za pomirenje? Nema tu pomirenja niti su “svi totalitarizmi isti”. Za razliku od komunizma, nacizam i fašizam – koji su Škorinim istomišljenicima (ne)skriveno prirasli srcu – genocidne su ideologije programski impregnirane tzv. konačnim rješenjem za tzv. nearijevske narode. Ni totalitarizmi nisu isti niti su žrtve iste.

Svojedobno je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić kazao u povodu floskule kako su “svi totalitarizmi isti” i tzv. bleiburške žrtve: “Mnogi ubijeni među izručenima Jugoslavenskoj armiji s Bleiburga su bili krivi za mnoge nedužne, ubijene u ustaškom konc-logoru u Jasenovcu i širom tzv. NDH od 1941. do 1945., a te žrtve ustaških zločina nisu bile krive ni za jednog ubijenog s Bleiburga”. Pomirba nepomirljivog/ih je puki oksimoron, drveno željezo, mokra vatra. Kao što u Srba, je li, nikako ne funkcioniraju ona četiri C (“Samo sloga Srbina spašava”) u nacionalnom grbu, u Hrvata itekako funkcionira obrnuta logika, ona o “tri Hrvata i pet političkih stranaka”. Što slavenskoj braći po krvi, jeziku i tlu u biti dođe na isto. Ne’š ti sudbine!

h-alter

Nafta pluta Savom, a na vidiku nema nadležnih uhljeba

$
0
0

Autor: strastveni savski ribič

Jeli itko vidio naftnu mrlju na Savi? Je li netko nešto poduzeo u Slavonskom Brodu?

Izgleda, mukama Brođana sa onečišćenjima nikad kraja. Nije dovoljno da zajedno s toplinskim valom, ponovo prijeti i prizemni ozon, pojavila se i velika naftna mrlja na Savi.

“Gdje su sad nadležne službe zelenih i ostali ‘uhljebi’? Iza mosta prema Brodu kilometar se proteže mrlja od nafte!” – pročitao sam neku večer na stranicama jednog strastvenog ribiča na fejsu…

No budući da nisam trenutno u Slavonskom Brodu, a imam samo mobitel kod sebe, koji mi ne može baš puno poslužiti za ozbiljne analize, bio sam u nedoumici… I mene nerviraju svi ovi džabalebaroši, a velik je problem da ne znam, tko što radi, točnije ne radi od svih tih odgovornih?

Znam, da je netko od odgovornih trebao prvo provjeriti o čemu se radi i onda pokrenuti postupak protiv zagađivača i također sanaciju nastale situacije… No budući da svi ovi ‘ekolozi’ ni u Gradu, ni u Županiji slabo nešta rade,  a izgleda inspekcija potpuno je ‘traumatizirana'(!), odlučio sam odgovor tražiti drugim putem.

Podijelio sam tu informaciju s fejsu i ostalima, uz moju malu napomenu:

Ne postoji pojam nadležne službe zelenih,  samo nadležne službe za zaštitu okoliša i zeleni (volonteri) koji naročito u Gradu (skoro) nepoželjni… Nažalost situacija je takva ili bolje, nikakva…

Svi oni (odgovorni) su gluhi i neosjetljivi na zamolbe građana i zelenih. To je naše iskustvo od (skoro) 12 godina! Još će se uskoro pričati o tome da Rafinerija ne radi. A biti će i portala koji tu priču svakako podržati. Nažalost takva je brodska ekološka scena…

Nakon informacija o naftnoj mrlji, počeli su pristizati komentari, poneki pesimistični, ali i s prijedlozima:

“… možda i nije rafinerija u pitanju nego teglenica ili je netko s naše strane ispustio naftu ili benzin u vodu. Sve je moguće.”

“… Treba obavijesti Ribočuvare onda bi oni trebali policiju…”!

Pored ta dva komentara najkonstruktivniji je bio komentar člana Gradskog vijeća, čestog posjetitelja naših stranica i komentatora dnevnih zbivanja. No pored konstruktivnih prijedloga njegov komentar (uobičajeno) sadržavao je i određene destrukcije. Evo važnijeg dijela te poruke:

“Postoji Zakon o zaštiti voda koji govori koji je cilj Zakona… – članak 5!

Naveo sam još neke članke…

Članak 5.

… postizanje i očuvanje dobrog stanja voda radi zaštite života i zdravlja ljudi, zaštite njihove imovine, zaštite vodnih i o vodi ovisnih ekosustava.

Članak 7.

(1) Ministarstvo je nositelj vodne politike.

Članak 8.

(1) Vode su opće dobro i imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske

Članak 16.

(1) Javnim vodnim dobrom sukladno ovom Zakonu upravljaju Hrvatske vode

Članak 67.

Šteta počinjena vodama i vodnom okolišu otklanja se prvenstveno na izvoru nastanka.

Članak 69.

(1) Onečišćivač snosi troškove nastale onečišćavanjem voda i vodnog okoliša.

Članak 81.

(1) Postupanje u slučajevima izvanrednih i iznenadnih onečišćenja voda provodi se sukladno Državnom planu mjera za slučaj izvanrednih i iznenadnih onečišćenja voda…

A tvrdnja da su zeleni i volonteri u Gradu (skoro) nepoželjni… je netočna. U Gradu nisu dobrodošli oni koji svojim “volonterstvom” pokušavaju politički djelovati…, jednu stranu neargumentirano klevetati, a drugu propagirati…, bez vjerodostojnih argumenata!”

Vjerujem da prvi dio poruke ne treba komentirati. No svakako treba primjetiti, da se zaista ne zna tko je koga od ‘zelenih’ “pokušavao neargumentirano klevetati” u posljednje 3 – 4 godine, dok za drugu stranu nismo baš sigurni, kao i nedavno vezano za (ne)organiziranje tematske sjednice Gradskog vijeća posvećenu za brodski čisti zrak?

Nažalost, sve to neće dati odgovor na pitanja iz naslova: Vidio li itko naftnu mrlju na Savi? Poduzeo li netko nešto u Slavonskom Brodu?

Viewing all 10979 articles
Browse latest View live