Nije nikakav problem niti bi trebalo ikomu biti osobito zanimljivo to kako čelnik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, lakonotni glazbenik naprasno presvučen u tzv. mainstream političara uzastopnog luzera – pače ideologa krupnih ambicija bez pokrića – izvješćuje FB voajere o tomu da nedjeljom ide na misu. Idu i mnogi drugi – koji vjeruju da bog postoji i da se on, jedini-jedincati pravi, zove Isus Krist u dogmom armiranom svetom trojstvu s Ocem i Duhom Svetim – pa što onda? Ali Škoro dojavljuje kako će se pomoliti u onoj zagrebačkoj zavjetnoj bunker-crkvi Sveta mati slobode na Jarunu, gdje se “iza oltara nalazi kenotaf s uklesanim imenima i prezimenima 15.392 pala branitelja u obrambenom Domovinskom ratu”. Za razliku valjda od inih epidemiološki razmaknutih vjernika oko sebe, pomolit će se baš u povodu i na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Ljudi na FB-u i inim društvenim mrežama svašta pišu o sebi i svojima te zbog neodgovorno ispovjedne skribomanije čak znaju fasovati i gadnih problema, pa zašto i Škoro – kad već ima FB u zamjenu za epidemiološki zabranjenu koncertnu komunikaciju s publikumom – ne bi urbi et orbi dao znati svima koje to (ne) zanima kako se nedjeljom ide moliti u crkvu. I što onda? Ide – ide. Nek’ se moli, ako mu to štogod znači i krijepi dušu. Ni ta lokacija (zagrebački Jarun) niti sama armiranobetonska zavjetna crkva nalik na neki od milijun i kusur ovećih bunkera Envera Hoxhe, rekosmo, nije nikakav problem, ali Škori ni motiv objave. Drugo je i polit-ideološki jako toksično njemu na pameti u okolnostima kad je (ne samo medijska) tzv. sezona kiselih krastavaca nogirala u aut njegovu apriornu poziciju ključnog igrača u novoj državnoj vlasti.
I zato se osjeća vrlo neugodno, neudobno na političkoj margini gdje mu onaj oskudni tračak još preostale svjetlosti s lakoglazbenog, ne političkog stagea počinje zastirati “nezavisna” (sic transit) s njegove izborne liste “nacionalno/rodno osviještena” (sic transit) Karolina Vidović-Krišto. Škori tek predstoje gadni problemi s desnomedijski već (samo)proglašenom ikonom konzervativne polit-ideološke, svjetonazorske, vjerske, etc. opcije koja radikalnim tzv. suverenizmom jaše na protusrpstvu, “domoljublju”, mitovima od “stoljeća sedmog”, hrvatskim braniteljima, Domovinskom ratu u svim inačicama njegovih uzroka/posljedica, rodnoj ideologiji, pa partizanskim zločin(c)ima, “komunjarama”, udbašima, jugonostalgiji… Da se ne bi pomislilo kako Škore nema na prvoj crti bojišnice za “Hrvatsku Hrvatica i Hrvata”, jer njegovu trobojnicu brani isključivo ljuti redikulizam Vidović-Krišto, ili da ga je bacio u depru ponižavajući skor glasanja za jednog od potpredsjednika tzv. Visokog doma, eto njega na FB-u. Jest da mu molitva – ma kako (ne)iskrena i dugotrajna bila – neće imati ama baš nikakava učinka na bildanje vlastitog rejtinga vođe pokreta koji već otkriva zabrinjavajuće poslijeizborne napukline i pitanje je kakav će na lokalne/regionalne izbore s proljeća 2021. godine niti će molitva išta promijeniti u već definiranoj konfiguraciji političkih snaga u zemlji, ali čovjek mora disati da bi ostao živ. Makar na škrge.
Da nije nekih opskurnijih medija što ne mogu progutati Škorin juriš uništa najprije na predsjedničkim već u prvomu krugu, pa i na parlamentarnim izborima, jamačno bi ostao bez ikakvog javnog odjeka lakoglazbeni lelek iz domovinskopokretne političke kajdanke: “Nikada više i dublje podijeljenom hrvatskom narodu nije trebala istinska pomirba, ali ne sa Srbijom ili Srbima. Od njih nam treba isprika koja nikako ne dolazi i pitanje je kada će doći. Nama treba pomirba između nas samih i to baš na današnji dan, 23. kolovoza, kada obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Rješavanje svih drugih problema, svi razgovori, sve inicijative zapinju luna nemoći hrvatskih političkih elita da se suoče s najvećim ideološkim problemom naše prošlosti. Naime, srpsku diktaturu od 1918. zamijenila je naci-fašistička tvorevina koja je trajala od 1941. do 1945. godine, a potom je zavladala komunistička diktatura koja je potrajala do prvih demokratskih izbora 1990. godine. Jedan totalitarni režim za drugim i to je jedina istina”.
Na stranu to što Miroslav Škoro – za njega, ne i šire u RH ili samoj Uniji, prevažnog nadnevka osude totalitarizama među kojima se kukavički preskače kapitalističko-megakorporativni dehumanizirajući imperijalizam koji je ubio, osakatio i raskućio više nedužnih ljudi no sva tri totalitarizma zajedno – u povijesnoj nisci “hrvatskih tragedija” krivotvoriteljski (zašto?) preskače polit-ideološku introspekciju razdoblja Bijedne Naše od 1990. godine naovamo. Zato što dobrano još i danas vonja, je li, da ne kažemo smrdi po totalitarizmu i autoritarnosti znana tipa jedan narod – jedan vođa – jedna država? Škorina tzv. suverenistica (sic transit) “Liepa Plavka” iz izvješća opskurne kanadske Nezavisne Države Hrvatske Pavelićevoga zeta Srećka Pšeničnika reći će onomad u HDZ-ovoj kampanji u Slatini da je “Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti”. I zato Srbi moraju biti glavna meta na falše improviziranoj Škorinoj FB-streljani.
Da nije Srba, pa još i tako “bogohulne” vladajuće koalicije u kojoj je Srbin Boris Milošević (SDSS) legitimno/demokratski potpredsjednik vlade RH, a ne Miroslav Škoro premijer i sestra Vesna Vučemilović vicepremijerka, domovinskopokretni prvak čelnik jamačno ne bi imao razloga pisati post o tomu kako se, kada i zašto ide moliti za duše palih u bunker-crkvu na Jarunu. Srbi i vlast su Škori balvan u oku, jer je na toj agendi utemeljio svoju političku metodu pokušaja i pogrešaka. Nema veze, je li, što je otac tog Srbina u vladi RH bio hrvatski branitelj i što su tom branitelju, dok je s puškom u ruci branio svoju domovinu RH od pobunjenih sunarodnjaka i pjevača Škoru “na službenom putu” (sic transit) radi potrage za budućom suprugom u SAD-u, “hrvatski vitezovi” mučki ubili nedužnu majku Daru samo zato što je Srpkinja, odnosno što je Hrvatica Ana Brnabić rodom s otoka Krka premijerka Srbije u drugomu mandatu? Da nije Srba s kojima se Škoro ni mrtav ne želi “pomiriti” – kao da se oni s njim i takvima žele! – bi li političar tog polit-moralnog integriteta bio kadar “pomiriti” s Hrvatima ne samo drukčijih uvjerenja svake vrsti već i s onima nižeg/višeg rasta, mlađe/starije dobi, druge boje očiju/kose, invalidnima, bolesnima, itsl.?
Nisu svjesni ti i takvi one pouke o nacifašističkom totalitarizmu koja će stoljećima, dok je svijeta i vijeka jezivim ehom upozoravati na degenerika u ljudskoj prirodi: “Kada su došli po Židove u moj grad, ja sam šutio. Kad su došli po Židove u moju ulicu, ja sam šutio. Kad su došli po Židove u moju zgradu, ja sam šutio. Kad su došli po mene i moju obitelj, više nije bilo nikoga da digne glas u našu obranu”. A to degenerično u čovječjoj prirodi, ne bude li ljudsko svaki put nadglasalo neljudsko, uvijek će, dok je svijeta i vijeka – dolaziti po nekoga. Je li, ma kako se zvao i ma komu pripadao. Ni jedna politika/ideologija kojoj je potka mržnja zbog razlika u bilo čemu nije pomirbene/ujediniteljske moći kao ni oksimoronska logika pomirbe nepomirljivog. Ni hrvatstvo, vjera ili državna ideja nije niti će ikad biti pomirbeni ljepak između partizana i ustaša, njihovih vizija države ili životnih vrijednosti za koje se ne žali i umrijeti.
Mediji su svojedobno jako ismijali tzv. mikser za hrvatske kosti partizana, ustaša domobrana… palih u Drugom svjetskom ratu na svim stranama kojima bi se – navodno po povijesno pomirbenoj zamisli tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana – odao pijetet pod zajedničkim spomenikom. Slično je prošla suspektna inicijativa bivšeg ličko-senjskog biskupa Mile Bogovića o Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini (dovršena 2010. godine; stilizirani mač umjesto latinskog križa ponad ulaznog portala) kao spomeniku svehrvatskoj žrtvi u svim povijesnim stradanjima, sa spornim pitanjem: što je s tisućama i tisućama Hrvata partizana? Oni nisu hrvatske žrtve i mučenici? Crkva godišnje izdaje kalendar hrvatskih mučenika u kojemu sve vrvi od žrtava koje su navodno ubili partizani u Drugom svjetskom ratu i poraću (čak većina, npr. u kalendaru za 2015. godinu), pa sva ta miksersko-pomirbena priča nema ključne sastavnice za ozbiljniji pristup povijesnoj istini i vjerosostojnost za buduće naraštaje.
Politikantstvo i ideološka pristranost debeo je mulj i, je li, glede i u svezi, sa svim aktualnim hrvatsko-srpskim pripetavanjima. Ne među ljudima u dnevnom životu, nego među politikantima s obiju strana koji bi rado da su im politički vođe. A nisu, samozvani su, pa je normalno da ih ljudi ne uzimaju ozbiljno. Svi izbori dosad više su no bjelodana potvrda. Mediji pak dolijevaju ulje na vatru i kada je nema, pa se uvijek nađu neki tzv. ljudi nahvao (dum Marin), neostvareni mesije i kompleksaši, pa spremno pritrčavaju s upaljačima u ispruženim rukama. Neke tv-ankete ovih dana u Kninu i Vukovaru, obljetničarske ali i drugim povodom, imaju zajednički nazivnik na terenu: “Ne zanima nas tko je tko po etničkoj pripadnosti ili vjerskog uvjerenja, nego je li netko čovjek ili nije i kako ćemo živjeti u bogatijoj i naprednijoj zemlji”. Gotovo aklamacijom je urbi et orbi podržan već legendarni apel umirovljenoga generala i legende Domovinskog rata Ante Gotovine: “Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.
Škoro i njegovi prešućuju obje činjenice, a skloni im mediji s margine javnog prostora tretiraju Gotovinu malne kao nacionalnog veleizdajnika i posprdno ga nazivaju tunolovcem. Vojničinu koja je grmila na kokošare i raspuštene pljačkaše bijele tehnike iz srposkih kuća, hvatali tuđu stoku i preprodavali u privatnim mesnicama, mučki ubijali civilnu srpsku starčad po Gruborima, Varivodama, etc., nabijali “ratni staž” u münchenskoj bojni ili u šank-brigadi, tražili supruge na drugom kraju svijeta…, takvima sada ni Ante Gotovina ne valja. Ako ne želi s njima i s pravom ih prezire? Ako nije protiv “pomirbe sa Srbima” i ne psuje im “četničku mater”? Kao što je “hrvatski vitez” u liku ubojice bake Dare Milošević – osuđen na sedam godina zatvora, pa sramoto pušten nakon tri i pol – priznao na sudu kako joj je banuo u kuću: “Vadi pršut i vino, kurvo četnička!”
Koliko još takvih “vitezova”, odreda protiv pomirenja sa Srbima, slobodno živi oko nas kao “ugledni građani”, prima izdašne mirovine/invalidnine, busa se u prsa “junačka”, kiti ordenjem, liječi se besplatno u posebnim bolnicama, djeca im fasuju po 300.000 kuna poreznih obveznika za neuspješno školovanje da bi im 16-orici “država” (vraga država, zna se tko imenom i prezimenom u ratnoveteranskoj vlasti!) otpisala 1,5 milijuna kuna… Da se valjda, je li, sin razvikane šefice stradalničke udruge ne bi osjećao neugodno, kao jedini povlašten?
Budući da loš i neinventivan marginalac političkog tzv. mainstreama nije kadar smisliti zericu inteligentnije ljepilo za tzv. svehrvatsko bratstvo i jedinstvo do li neki surogat Tuđmanovog pomirbenog tzv. miksera za partizamsko-ustaške kosti, Miroslav Škoro sanja na FB-u o nekakvom nedefiniranom mikseru za hrvatsko-hrvatske kosti iz “svih ratova, svih nacizama, fašizama i komunizama” na čijem će produktu izrasti moćno stablo idealne budućnosti svih “Hrvatica i Hrvata” u “jedinoj i vječnoj nam Hrvatskoj”. Pa kaže: “Na dan kada to izgradimo dogodit će se pomirba i sve će krenuti naprijed”. Prvo, to se neće, jer ne može dogoditi ni u teoriji da se partizan i ustaša – neprirodno je neprirodno – grle i ljube samo zato što su obojica Hrvati. Drugo, hrvatstvo ili koja već etnička pripadnost nije ama baš nikakva pretpostavka ne samo za Škorinu viziju pomirbe, jer se nijedna strana “posvađanih” ne želi odreći svojih razloga za “svađu” za koje je ginula. Treće, hrvatstvo je samo po sebi apstrakcija od koje se ne može živjeti, platiti režije, kupiti hranu, školovati djecu, uredno servisirati pristojan socijalni status, itsl.; na hrvatstvu ne raste nikakva ekonomska, društvena, moralna, etc. opipljiva da se može “dogoditi pomirba i sve će krenuti naprijed”.
Da bi “krenulo naprijed”, nisu bitne tzv. pomirbe tih koji se nisu ni svađali – u razdobljima svađa/sukoba/krvi/totalitarizama nisu ni bili rođeni – nego prošlost i njezina zla mogu korisno poslužiti kao pouka kako se ne smije tretirati sadašnjost i budućnost. Ako se želi “krenuti naprijed”. Ako ne… “Nemojmo se zavaravati”, pametuje Škoro na FB-u i nema mu pomoći u kvarnom apelu za tzv. hrvatsko-hrvatsku pomirbu, “politika je ideologija, ma kiliko neki tvrdili suprotno i, ideološki gledano, zadnjih dvadeset godina između HDZ-a i SDP-a te ideološke razlike nema. I jedni i drugi uporno odbijaju sve zamolbe, rezolucije i naputke EU-a i demokratskog svijeta, da se Hrvatska konačno i odlučno suoči sa svojim komunističkim nasljeđem. Ne samo da odbijaju, nego smo i na današnji dan svjedoci događaja koji relativiziraju žrtve Domovinskog rata baš kao i žrtve komunizma.” Nikakva molitva ni u kojoj bogomolji – ne mora biti zavjetna i slična Enver Hoxhinom bunkeru protiv apstraktnog neprijatelja – neće pomoći Škorinom jadu. Baš kao što do Onoga Gore ne dopiru ni vapaji zemaljskog veleposlanika Kraljevstva nebeskog zbog SARS-CoV-2 zla.
Domovinskopokretnom čelniku valjda ne bi pomoglo ni to da mu netko od osobitog povjerenja i vičan pojmiti raspoloženje biračkog tijela nacrta kako “hrvatski narod” (sic transit), osobito “Hrvatice i Hrvate” mlađe dobi više ne zanimaju dobro unovčene “domoljubne” tirade o “žrtvovanju i viteštvu” otprije tridesetak godina, tko je, kada, kako i zašto “krvave gaće nos’o po Veleb’tu”, tko je komu povijesno kriv i “čiji je ćaća čijeg ćaću ganj’o 1941.-1945. po šumama i gorama”, tko je koga, gdje i zašto… Što, zaboga, ima jučer rođeni bebač u Bijednoj Našoj s tim da su Eva i Adam vragćeznatikada krali jabuke u rajskom vrtu, pa će i bebačevih potomaka svi potomci dok je svijeta i vijeka tegliti tzv. istočni grijeh prvih, je li, od blata sklepanih homo sapiensa!? Zna li Škoro recept za njihovu pomirbu eda bi se tom pomirbom uklonilo usud tzv. istočnoga grijeha i potomcima prvih prapraprapredaka i Modelaru još blatnih ruku – “krenulo naprijed”?
Jedan rat je završio prije 75 godina, drugi prije 25 i valjda je svakomu s makar dva zrna soli u glavi jasno – ili bi mu trebalo biti – kako je oružju već odavno mjesto u arsenalu, ako ga već tvrdoglavci ne daju u stroj za uništenje, ratnoj retorici u zaboravu, mržnji i osveti u oprostu i suživotu… Škoro sanja tzv. hrvatsko-hrvatsku pomirbu, a ironično lupeta na FB-u po HDZ-u (koji ga je svojedobno nezasluženo častio diplomatskom službom i čak saborskim mandatom, sic transit), SDP-u, komunistima, partizanima (zločinci) i inima (i Hrvatima) koji ne misle kao on, a ne spominje ustašku jezu i užas što su ih posijali (i nad Hrvatima) hrvatski veleizdajnici u tzv. NDH 1941.-1945. što je u poraću samo manji dio krivaca platio glavom. Kakva je to Škorina platforma za pomirenje? Nema tu pomirenja niti su “svi totalitarizmi isti”. Za razliku od komunizma, nacizam i fašizam – koji su Škorinim istomišljenicima (ne)skriveno prirasli srcu – genocidne su ideologije programski impregnirane tzv. konačnim rješenjem za tzv. nearijevske narode. Ni totalitarizmi nisu isti niti su žrtve iste.
Svojedobno je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić kazao u povodu floskule kako su “svi totalitarizmi isti” i tzv. bleiburške žrtve: “Mnogi ubijeni među izručenima Jugoslavenskoj armiji s Bleiburga su bili krivi za mnoge nedužne, ubijene u ustaškom konc-logoru u Jasenovcu i širom tzv. NDH od 1941. do 1945., a te žrtve ustaških zločina nisu bile krive ni za jednog ubijenog s Bleiburga”. Pomirba nepomirljivog/ih je puki oksimoron, drveno željezo, mokra vatra. Kao što u Srba, je li, nikako ne funkcioniraju ona četiri C (“Samo sloga Srbina spašava”) u nacionalnom grbu, u Hrvata itekako funkcionira obrnuta logika, ona o “tri Hrvata i pet političkih stranaka”. Što slavenskoj braći po krvi, jeziku i tlu u biti dođe na isto. Ne’š ti sudbine!
h-alter
Zoran Popović u Njemačkoj živi i radi od 2017. godine. Iz Slavonskog Broda se najprije doselio u Frankfurt, a potom se preselio u Nürnberg.
Ili plaši? Čini mi se da nas plaše njome, ne znam zašto. Možda je bilo bolje da su nas pustili da se što više zarazimo ljeti, jer je očito da je sadašnji tip virusa slabiji, tj. izgleda da smo mi jači. Što je i normalno. Puno smo vani, zdravije se živi ljeti. Naravno da je opasno za rizične skupine, međutim, bit će još opasnije zimi. To se na žalost ne može izbjeći. Njih treba čuvati i paziti.
