0.
Da li je upozorenje vijest?
Ili: koliko je novinarske profesionalnosti sadržano u ambiciji da se o nekom događaju izvještava s ciljem da se događaj ne zbije?
Ili: na što bi trebao sličiti eventualni akustički amblem žurnalizma – na zavijanje sirene za uzbunu ili na zvonjavu crkvenih zvona koja ispraća pogrebnu povorku?
Kada utroši gotovo čitav radni vijek liferujući argumente za potvrdni odgovor na prvo od gornjih pitanja, a pri kraju tog puta čuje uglavnom metalni zvuk što se, umjesto s vrha bogomolje, širi iz takozvanih medijskih platformi – kada dakle biva potvrđena druga opcija iz zadnjeg od gornjih pitanja – čovjek ima jak osjećaj da mu je odzvonilo. Možda je vrijeme da se prestane ritati u kovčegu. Lupati protiv redovne i pretežne prakse svog zanata, i to radi samog zanata, prilično je neudobno, a u dobroj mjeri i neprirodno. Ali ipak…
1.
Jedan od mogućih kritičkih pristupa novinarstvu mogao bi biti taj da se krišom prepravi pištolj u ruci profesionalca, tako da metak nakon ispaljivanja izleti kroz pogrešnu stranu cijevi. Ne treba strahovati od smrtnog ishoda, jer “informativna sila” živi vječno, ali bi krater na licu vlasnika naoružanja mogao poslužiti za provjetravanje. Posegnuti, recimo, za jednim od gvozdenih pravila iz svetih spisa, za čuvenim “fajv dabl ju” paketom kojim se struka oduvijek diči, i zatim ga, umjesto ka događaju, okrenuti prema prenosiocu događaja: tko piše? što piše? kada piše? gdje piše? zašto piše?…
Pretpostavljam da je čitatelj već razumio kako se kanim pozabaviti središnjom karikom u tome nizu, onim kada. Učini li mu se da je to trivijalno – jer prema žurnalističkim legendama, u kojima ažurnost visoko kotira, kada je uvijek sada – bojim se da nije uzeo u obzir netrpeljivost između aktualnosti i istine, a ova, za vraga, protokom vremena postaje sve intenzivnija. Uz nešto patetike, prikladno mojim godinama – ali i uz uvjet da taština ne napravi nered izjednačavajući rezignaciju s mudrošću – moguće je čak otvoriti priču o nečemu tako pompoznom kao što je (sad preporučujem zakolutati očima) historijska težina novinarstva, i to sasvim doslovno shvaćena.
Na primjer: što bi neki budući historičar, opskrbljen dobrom vjerom i idealom objektivnosti, u namjeri da s vremenske udaljenosti od deset, dvadeset, pedeset ili više godina dopre do koliko-toliko istinite slike o našem današnjem životu, mogao o tome saznati iz današnjih novina? Na kakvu bi to povijesnu građu o sadašnjosti takav budući pretpostavljeni istraživač naišao pregledavajući na svome kompjutorskom zaslonu novinarske priloge s portala ili televizijskih kanala koji nose datume iz ovoga doba? Koliko bi vjerodostojan bio na taj način prikupljeni materijal? Kakva bi mu se to istina cerila u lice iz bogatog arhiva? U slučaju da ne razmišlja pravolinijski, bojim se da bi se naš povjesničar zatekao u grdnim problemima. Tolikim da ga vrijedi unaprijed žaliti.
Doduše, historičari znaju biti lojalni istini koliko i novinari, pa ne bi bilo dobro zanositi se iluzijama, ali ovdje imamo posla s neiskvarenim primjerkom, napokon, upravo smo ga izmislili. Elem, u slučaju da taj znatiželjni znanstveni trudbenik iz dvije tisuće tridesete, pedesete ili osamdeset i neke, primjerice, želi proučiti “medijske sadržaje” pomoću kojih će steći istinitu sliku o prvih sedam-osam godina diktature Aleksandra Vučića u Srbiji, morao bi se osloniti gotovo isključivo na Peščanik, i još možda na tri i pol nezavisne marginalne jedinice u nepreglednome medijskom polju. Enormni ostatak, 98-postotni dio građe u koju je odvažno zaronio, shvatio bi, postoji samo zato da ga prevari: praktički kompletan asortiman “medijskih sadržaja” nastalih u Srbiji u promatranom razdoblju uvjeravao bi ga da je Vučić bio tankoćutni demokrat liberalnog usmjerenja, da je poštovao parlamentarizam, slobodu štampe i bio posvećen tzv. europskim vrijednostima, da je prštao od ljubavi prema svome narodu i da mu je narod uzvraćao istim buketom emocija, da je strpljivo gradio dobrosusjedske odnose i zagovarao tolerantan odnos prema drugima i drugačijima… i da takvu sliku ne može pokvariti šačica bijednih izroda, medijskih plaćenika instruiranih od strane inozemnih agentura i neprijateljski raspoloženih režima u okruženju.
Tako bi se naš povjesničar zatekao u ulozi detektiva suočenog s invazijom lažnih svjedoka. U slučaju da ga djelovanje davne propagande ne izbaci iz ravnoteže, razumio bi kako je svoj pothvat prinuđen obaviti usprkos, a ne zahvaljujući publicističkoj pripomoći, i kako svi ti silni novinari iz dvadesetih godina ovoga stoljeća nisu bili njegovi dobronamjerni prethodnici, skupljači vjerodostojnih fakata, već su djelovali s ambicijom da zameću tragove i navode na pogrešne zaključke, ukratko – da ga ubiju u pojam.
Slijedio bi dakle dodatni detektivski posao, jer historičar gladan istine morao bi imati neke prethodne obavijesti o Peščaniku, iako je još u doba predmetne satrapije poduzimano sve da ovaj bude šutnut na marginu i učinjen što manje vidljivim, ili bi – budući da je sada već maksimalno nepovjerljiv, a to znači i maksimalno temeljit – naišao na njegovo ime iščitavajući novinske priloge iz žanra potjernica, kakvih je naročito mnogo, i obratio pažnju na one “bijedne izrode”, “medijske plaćenike” i slične demone iz reda žurnalističkih otpadnika koji će ga, kada se napokon dokopa njihovih drevnih radova, opskrbiti realnim prikazima razdoblja koje ga zanima. Pomalo je paradoksalno što bi u tom pogledu, pogotovo ako ga radna disciplina odvede do opsesije, neiskvareni historičar umnogome podsjećao na neiskvarenog istraživačkog novinara, trošeći veći dio vremena i energije na traganje za pouzdanim izvorom.
S istim bi se nevoljama zamišljeni povjesničar iz budućnosti susretao i da su mu u fokusu neki drugi periodi i neki drugi prostori: ako bi u zoni njegova interesa, na primjer, bile devedesete godine prošloga stoljeća u Hrvatskoj i nacionalistički apsolutizam Franje Tuđmana, trebao bi se – ukoliko ne želi pasti kao žrtva perfidne obmane – osloniti na izdanja Arkzina ili Feral Tribunea, na projekte molekularne veličine u okviru nacionalne medijske industrije (iako čovjek ne može biti posve siguran da se primjerci tih popljuvanih novina još uvijek čuvaju u podrumima Nacionalne i sveučilišne knjižnice), pa na taj način doprijeti do poneke kapi istine u oceanu novinarskih laži. U boljoj varijanti savjesni bi znanstvenik, zgađen sadržajem pretežnog dijela dokumentacije, u hodu promijenio temu, odnosno suzio njezin raspon, i umjesto na tiranina težište stavio na tiraninovu poniznu poslugu, odlučivši sročiti, recimo, lokalnu povijest propagande. Jedini način da krivotvorine otvore put do autentičnosti jest da one same postanu predmet izučavanja.
Jedan od mogućih kritičkih pristupa novinarstvu mogao bi biti taj da se krišom prepravi pištolj u ruci profesionalca, tako da metak nakon ispaljivanja izleti kroz pogrešnu stranu cijevi. Ne treba strahovati od smrtnog ishoda, jer “informativna sila” živi vječno, ali bi krater na licu vlasnika naoružanja mogao poslužiti za provjetravanje
2.
Druga metoda koju bi, hrvajući se s “medijskim sadržajima” što bi imali poslužiti kao resursi za njegovu pripovijest, historičar mogao primijeniti – a ta mi je, priznajem, mnogo interesantnija, mada i nešto zahtjevnija – svodila bi se na to da svoje planirano putovanje u prošlost ne obavi u jednome skoku, brzom vremeplovnom prugom, nego da putuje polako, uživajući u pejzažu, i iskrca se na nekoj od stanica prije konačnoga vremenskog odredišta. Ako bi, ilustracije radi, u želji da dopre do mjerodavnih informacija o periodu strahovlade Aleksandra Vučića, proučio sadržaje vodećih srpskih informativnih medija iz razdoblja kada je Vučić već politički upokojen – kada je dakle ovim ili onim načinom već zbrisan s političke scene – stekao bi neusporedivo realniju predodžbu o karakteru njegova režima nego da konzultira te iste medije iz doba dok je ovaj još držao vlast u rukama. I dalje bi to bilo daleko od pune istine, razumije se, ali ni blizu propagandnoj magli čija je gustoća bila (jedna od) manifestacija vladareve konkretne moći.
Istraživač bi se čak mogao iznenaditi spoznavši koliko okrutna znade biti odmazda bivših poslušnika, i koliko sočnih detalja – idealnih za historiografsku obradu – izlazi na vidjelo kada se konjušari i sobarice upuste u opanjkavanje mrtvog gospodara. Moguće je da mu, osim kao čvrsta referentna točka, tada ni Peščanik ne bi bio toliko nužan, tim više što će se rečeni portal u tom periodu, u periodu nakon Vučića, nesumnjivo baviti nečim drugim, naime – nečim živim. Identično iskustvo imao bi s drugim vremenom i drugim prostorom: hrvatski mainstream mediji iz dvijetisućitih, recimo, pružit će mu mnogo iskreniji uvid u hrvatske devedesete, kada je punom snagom brektao represivni aparat Franje Tuđmana, nego ti isti mediji iz devedesetih. Opet to neće biti potpuna istina, dakako – jer neki tabui, poput tzv. domovinskog rata, uživaju dugoročniju intaktnost – ali ni potpuna obmana, kao u doba dok je autokrat bio prisutan u ovozemaljskom životu.
Na taj bi se način naš povjesničar, tragajući za nečim drugim, upoznao s fenomenom retroaktivnog novinarstva. Da mene pita, rekao bih mu da je naletio na zlatnu žilu – i da je utoliko šteta što nema više medioloških afiniteta – jer je upravo retroaktivnost suštinsko obilježje žurnalizma naše ere. Među “medijskim sadržajima” naknadne su istine bez premca najbrojnije. U krvavijim prizorima to dovodi do raskošnih ugođaja: do toga da se historijske tragedije ponavljaju kao izvjestiteljske farse. Za retroaktivno novinarstvo, naime, sadašnjost je u principu vremenska nepogoda, s tim da nemamo u vidu ništa slično klimi.
U šizofrenim državicama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije, gdje se oportunizam običava uživati na masovnoj osnovi, ovo je svojstvo posebno naglašeno (premda nije karakteristično samo za njih), i to ne samo u novinarskom polju. Imamo li u vidu, na primjer, silovitost postkomunističkog antikomunizma, sve te neustrašive strasti koje ključaju u igrama na sigurnu kartu, može se na ovim prostorima govoriti o ozbiljnoj tradiciji odupiranja poredcima koji su izdahnuli. Malo tko umije tako odvažno i efektno šutnuti mrtvoga konja kao što to čine balkanski slobodari. Nezgodno je jedino – da se ipak vratimo štampi – što obilna zbirka parola sigurnosno-zaštitarskog tipa kojima profesija strpljivo širi mit o vlastitoj slavi, poput one o novinarstvu kao “sedmoj sili” ili “četvrtoj vlasti”, ili pak o novinarima dresiranim u “pse čuvare demokracije” i povezanim u watchdog-službu koja bdije nad slobodom, time postaje savršeno besmislena.
Budući da ovaj zapis nastaje u zlo doba, u vrijeme kada virusna epidemija sije nesreću i regulira život u opsadnom stanju, medicinska terminologija čini mi se prikladnom: umjesto da bude u službi prevencije, novinarstvo se sve češće artikulira kroz obdukciju; umjesto da ponudi zaštitu i antiseptik – kako to nalažu biblijska štiva o njegovu poslanju – novinarstvo rukuje skalpelom koji rovari po mrtvome tijelu, neopterećeno strahom, senzibilnošću ili drugim ograničenjima, a pogotovo bilo kakvom moralnom obavezom da pridonese promjeni stvarnosti. Osim, naravno, ako je kadaver unaprijed proglašen nacionalnim svecem, pa je i autopsija tek uvertira nakon koje će nastupiti stručnjaci za balzamiranje.
Imamo li u vidu, na primjer, silovitost postkomunističkog antikomunizma, sve te neustrašive strasti koje ključaju u igrama na sigurnu kartu, može se na ovim prostorima govoriti o ozbiljnoj tradiciji odupiranja poredcima koji su izdahnuli. Malo tko umije tako odvažno i efektno šutnuti mrtvoga konja kao što to čine balkanski slobodari
3.
Ostavimo li po strani korupciju, propagandu i direktnu političku kontrolu, pa čak i devijacije naizgled nižeg ranga (mada dugoročno pogubnije), kao što je prilagođavanje informativne ponude komercijalnim učincima umjesto javnome interesu, ostaje gorak utisak da je retroaktivnost upisana u genetsku strukturu novinarstva. Svatko tko se bavi ovim poslom morao je imati snažna iskustva s tim usudom, no rijetki su, bojim se, to svrstavali u iskustva poraza.
Ovoga ljeta – evo osobne lekcije – napunit će se trideset godina od jedne od najvećih rudarskih nesreća u Jugoslaviji: 26. kolovoza 1990. u rudniku Kreka pored Tuzle poginulo je 180 rudara, u prosječnoj dobi od 27 godina. Od treće smjene, najmlađe u rudniku, koja se tog dana spustila u jamu Dobrnja Jug, živ je ostao samo jedan rudar. Tragedija je, prema kasnijim službenim objašnjenjima, bila uzrokovana “eksplozijom oblaka ugljene prašine do koje je došlo zbog nepravilnog miniranja čelične podgrade”. Redakcija splitskoga dnevnog lista, gdje sam tada radio, poslala me je “na lice mjesta”, a budući da sam na licu mjesta bio potresen, trudio sam se svoje unutrašnje stanje prenijeti čitaocima i sastavio, kako se tada govorilo, dojmljivu reportažu. Veći dio tog teksta sastojao se od činovnički suhog nabrajanja stvari koje su iza poginulih mladića ostale u svlačionici – traperice sa zavrnutim krajevima nogavica, iznošene pumine patike, majica s likom Vučka i olimpijskim znakom, žuti plastični upaljač, otvorena i poluprazna limenka paštete… Bio sam nadobudan, pokušao sam hladnim nizanjem stvoriti kumulativni efekt koji će prizvati osjećaj užasa i jeze.
Sljedećih tjedana jugoslavenske novine vrvjele su žestokim kritičkim napisima o nehumanim uvjetima u kojima su rudari radili, o nedostatku opreme za spašavanje, o zastarjeloj mehanizaciji, o katastrofalnom stanju sustava zaštite, o bijednim rudarskim plaćama, o sindikalnim upozorenjima na koja se ni uprava ni javnost nisu obazirali, a mene je obuzimala neizdrživa tjeskoba, što je valjda bilo povezano i s nevelikim radnim stažem… Zar bi to zaista trebala biti svrha novinarstva? Zar te teme nisu trebale s istom kritičkom žestinom biti apsolvirane prije nego se dogodila kataklizma? Zar umjesto o uzrocima nesreće nije trebalo pisati o uzrocima moguće nesreće?… Osjećaj mučnine bio je toliki da sam i svoju zanatski korektno napisanu reportažu ubrzo osvijestio kao literarnu oholost vrijednu prezira, kao vid parazitiranja, u najboljem slučaju novinski dekor, onu izlišnu zvonjavu što ispraća pogrebnu povorku na putu do rake.
Obično bude tako. Skoro da nema poplave, požara, potresa ili željezničke nesreće u čijem epilogu ne dolazi do nagle provale “angažiranog novinarstva”, zapravo nepriznatog oblika ispiranja savjesti, njegovanog kroz skupni i u pravilu histerični nastup, a da sva ta medijska buka – začudo – nikada ne otvara pitanje (još jednog, tko zna kojeg u beskrajnome nizu) profesionalnog poraza. Naprotiv, priređuje se pirotehničko proslavljanje iznova potvrđene nemoći. Čak i kada se čini neizbježnim, ima nečega duboko uznemirujućeg i odvratnog u blještavome snopu informacija koje osvjetljavaju svršeni čin, naročito ako se sam svršetak – kao u mnogim kardinalnim primjerima – dogodio davno.
Svoju sam lekciju nastojao ne zaboraviti, štoviše, u posebnim mentalnim ritualima uzgajao sam, ako se tako može reći, intenzivno sjećanje na poraz, pa je moguće da mi je taj ožiljak-opomena i usmjerio budući rad, ili barem nahranio trajnu averziju prema naknadnim istinama. To se pokazalo utoliko važnijim jer je uskoro nastupilo vrijeme multipliciranih nesreća, kada su umjesto eksplozije oblaka ugljene prašine odjekivale detonacije drukčijeg porijekla, što je gotovo uvijek značilo da se od momenta tragedije do njezina pukog evidentiranja, a kamoli do novinarske detekcije uzroka, utvrđivala sve veća vremenska distanca. Ponekad u dimenzijama beskraja.
Da, ništa nije toliko degutantno kao kad hrvatska građanska štampa, deset godina nakon zločina u Lori, stidljivo otkrije ulogu induktorskog telefona i bejzbol palice u mučenju zarobljenih civila. Da, ništa nije toliko ogavno kao kad srpska građanska štampa, deset godina nakon okupacije Vukovara, stidljivo otkrije leševe sa Ovčare.
Stvar dobiva na opscenosti jer u nekontroliranim i ozloglašenim medijskim budžacima uvijek postoje i oni koji, usprkos svim rizicima, ne poštuju temporalna pravila ponašanja: netko je već, deset godina ranije, nešto napisao o zvjerstvima u Lori, kao što su Svetlana Lukić i Svetlana Vuković, deset godina prije srpske građanske štampe, reportažno izvijestile o stravi u netom okupiranom Vukovaru. Ali te činjenice, provjereno, ostvaruju neznatni utjecaj na masovno stanje duha sve dok im vodeći medijski pogoni, sa svojom punom glomaznošću i nijemom ignorancijom, udaraju nevidljivi pečat s natpisom “Nedozvoljeno korištenje”. Tajna dakle nije u samim činjenicama – pa niti u pukoj političkoj volji da one ne ugledaju svjetlo dana, da ostanu tajnima – već u kolektivnoj pozi zarobljene profesije i poruci vlasti koja se kroz tu pozu emitira. Ubojica i njegov logističar kreću se po javnoj sceni uvježbanim plesnim koracima, znajući kolika je važnost brojeva za nastavak zajedničke misije: to što su isporučioci neugodnih istina u zastrašujućoj manjini čini mogućima naredne Lore i Ovčare.
(Sad čitalac komotno može opet zakolutati očima, jer slijedi, makar u zagradama koje fingiraju nepretencioznost, savjet mladom novinaru: Izvještavaš li o zločinu koji se tek ima dogoditi, upozoravaš li – ne možeš pretjerati! Jesi li u stanju sagledati koliko ti manevarskog prostora omogućava ta sloboda?)
Da, ništa nije toliko degutantno kao kad hrvatska građanska štampa, deset godina nakon zločina u Lori, stidljivo otkrije ulogu induktorskog telefona i bejzbol palice u mučenju zarobljenih civila. Da, ništa nije toliko ogavno kao kad srpska građanska štampa, deset godina nakon okupacije Vukovara, stidljivo otkrije leševe sa Ovčare
4.
S klasičnim kriminalom i mirnodopskim despocijama nešto je drugačije, jer uže pomoću kojega rentabilni vladar drži pod kontrolom “pse čuvare” nije nužno ojačano lancem nacionalne mitologije, s karikama u vidu proslavljenih pokolja što ih je zajednica dužna čuvati u najljepšoj uspomeni. Ipak, dovoljno je čvrsto da izazove procvat retroaktivnog novinarstva.
Fond primjera u zemlji u kojoj živim toliko je bogat da knjiga debljine telefonskog imenika ne bi bila dostatna za njihovo nabrajanje. Jedan od markantnijih je slučaj nekadašnjeg premijera Ive Sanadera koji je uživao status nedodirljivosti i potpunu podršku središnje medijske struje, a kroz to vrijeme, blagodareći kleptomanskome krilu svoje ličnosti, organizirao pljačku narodne imovine impozantnih razmjera. Nakon što je politički pao – a nije pao zbog senzacionalnih novinarskih otkrića, premda su vijesti o krađi kontinuirano pristizale iz onih omraženih medijskih budžaka – ista armija žurnalista koja mu je u vrijeme počinjenja delikta jela iz ruke i štancala dnevne porcije ditiramba krenula mu je vaditi crijeva takvim sladostrasnim intenzitetom da ga je pristojan čovjek morao žaliti. Erupcija naknadnih istina sličila je prskanju gnojnog čira, oslobađanju goleme frustracije bivših članova posluge što se akumulirala tokom višegodišnje obaveze prešućivanja.
Slično se proveo i Ivica Todorić, nekadašnji vlasnik najvećeg koncerna u zemlji, koji je oglasima financijski hranio praktički sve masovne medije, te se decenijama njegovo ime u vladajućoj štampi smjelo koristiti isključivo u žanru oda i epski intoniranih hvalospjeva. Nakon što je pao – a ni on nije pao zbog senzacionalnih novinarskih otkrića, iako su izvještaje o lopovluku i besramnom bogaćenju redovno objavljivali rijetki gerilci na medijskoj margini – upriličen je masakr koji je ubrzo poprimio dimenzije nacionalnih orgija: hrabri žurnalisti, dakako uz pomoć policije, obnarodovali su čak i popis prehrambenih artikala što ih je tajkunova familija kupovala u prodajnome centru, a da se ne spominje sadržaj ormara iz spavaće sobe bahate kćeri – objavljen preko cijele duplerice u najserioznijem hrvatskom dnevnom listu – s pedantnim raportom o markama i cijenama cipela i kožnih torbi što se u njemu kriju. Retroaktivno novinarstvo slavodobitno je zabilo glogov kolac u grudi smaknutog patrona, ispostavljajući račun za decenije pokornosti.
Tko zna, možda bi se multidisciplinarnim pristupom – kombinacijom antropologije, strojarstva i aforistike – dalo egzaktno utvrditi uz koliku potisnu silu protok bremena aktivira ispušne ventile.
Primjer koji svojom karikaturalnošću, ipak, najbolje ilustrira fenomen o kojem ovdje nabadamo – i time ću završiti niz – tiče se herojske figure generala HV Ante Gotovine, mada samo posredno, i mada su u desnici vlasti iznova i uže i lanac. U veljači 2003. Feral je otkrio da je ovaj u svome predratnom životu u Francuskoj bio osuđen zbog sudjelovanja u krađi dragulja i objavio priču u nekoliko nastavaka, sve sa faksimilima presuda francuskih sudova. No, kako je Gotovina tada uživao status neupitnog nacionalnog junaka, otkriće je temeljito prešućeno i nije izazvalo doslovno nikakvu reakciju. Točno dvije godine kasnije, međutim, u veljači 2005. – kada je general kao optuženik Haškog suda bio u bijegu, a hrvatska vlast, pritisnuta međunarodnim ultimatumima, donijela odluku da ga se “locira, uhiti i transferira” – Jutarnji list objavio je “ekskluzivno otkriće” o “dosad nepoznatoj presudi” protiv Gotovine zbog krađe dijamanata, ne navodeći ni jednom riječju da je sve to, uključujući faksimile, već objavljeno dvije godine ranije. Budući da je bjeguncu u tome trenutku trebalo radikalno promijeniti imidž – ono “Heroj, a ne zločinac” valjalo je preinačiti u “Lopov, a ne heroj” – “otkriće” je snažno odjeknulo: vladajući i opozicijski prvaci javljali su se jadan za drugim da obznane kako “o tome dosad nisu ništa znali”, kako im je “ovo prvi glas”, kako su “konsternirani i šokirani”, kako se “sada mijenja sve”… a sam smisao čudesne medijske operacije najbolje je dočarao uvodničar Jutarnjeg lista ustvrdivši da je “čovjek zbog kojeg se Hrvatska ponovo nalazi pred međunarodnom izolacijom naprosto kriminalac”.
Dvije godine ranije, međutim, to “naprosto” nije bio (kao što, zanimljivo, on to „naprosto“ nije ni danas, petnaest godina kasnije). Zbog stanovitoga viška bezobzirnosti prema onome što obično nazivamo zdravim razumom, slučaj ne samo što je rastvorio tehniku kojom se vrijednost činjenica uzima u obzir isključivo iz perspektive njihove političke i ideološke upotrebljivosti – pa one postaju validne za masovnu konzumaciju jedino kada ih vladajuća medijska mašina obilježi pečatom “službeno”, a u protivnome to nisu – već i pokazao do koje je mjere, kada se prorežimsko novinarstvo razigra, moguće obezvrijediti same kategorije istine i laži. Imajući u vidu da je uživljavanje bilo kolektivno – i na strani onih koji lansiraju “dosad nepoznate” informacije, i na strani onih što ih primaju, premda su ih jedni i drugi čitali dvije godine ranije – svjedočili smo nekoj vrsti pokazne vježbe o tome kako funkcionira optimalno ugođena cinična zajednica.
kritika-hdp
Gotovo je s lijepim vremenom. Mislim i sunčanim i toplim dugim danima. Zimska zbilja nam je stigla, dani hladni i kratki, još kad je stalno tmurno i rosulja pada, tek onda je ružno. Međutim, naviknemo se i na to. Na žalost, ma koliko željeli ignorirati Coronu, to baš nije moguće. Polako od nje obolijevaju i ljudi koje znamo, a na žalost, upravo sam primila vijest da je od nje podlegao sin od moje poznanice. U Sarajevu, dečko koji nije imao nikakvih zdravstvenih tegoba. Bio je pretil, ali ne pre, previše. Zdrav, završio fakultete, radi, jedan lijep život započeo i Corona. Brzo dobio upalu pluća i na intenzivno. Čak su mu nabavili i onaj skupi lijek koji je i Trump dobivao, bilo mu malo bolje i evo danas mi javili. Tuga i žalost. A mama mu dobila također Coronu i upalu pluća i ozdravila. Treba to preživjeti. Strašno.
Godina je 1972. Đak sam pješak, svakoga jutra po buri i po jugu prelazim tri kilometra od Gornje do Donje vale. Mirišu nove knjige na svježu štampu, boju i ljepilo. “Sunce na prozorčiću”, prvu svoju čitanku, ne volim zbog deminutiva. Nitko ne kaže prozorčić, niti sam još vidio nešto što bi bilo prozorčić. Ali “Moj dom”, u čijem podnaslovu je “radna bilježnica za upoznavanje prirode i društva”, nije samo udžbenik, nego i jedna od najljepših knjiga mog odrastanja. Kroz nju ćemo pratiti godišnja doba, njihovu izmjenu u gradu i na selu. To će mi biti zanimljivo, jer nismo ni u gradu, ni na selu, nego smo na moru. (Skoro i pedeset godina kasnije na sve strane po antikvarijatima pokušavam naći “Moj dom”, izdanje s početka sedamdesetih, ali ga ne nalazim. Htio bih tu knjigu usporediti sa svojim sjećanjima na nju…)
Među “medijskim sadržajima” naknadne su istine bez premca najbrojnije. U krvavijim prizorima to dovodi do raskošnih ugođaja: do toga da se historijske tragedije ponavljaju kao izvjestiteljske farse. Za retroaktivno novinarstvo, naime, sadašnjost je u principu vremenska nepogoda, s tim da nemamo u vidu ništa slično klimi
