Predstavite nam se.

Zovem se Katarina Dumić. Imam 36 godina i po zvanju sam diplomirani ekonomist. Zaposlena u struci. Majka sam jednog preslatkog dvogodišnjaka, supruga dugokosog glazbenika metalca .

Dijete sam sa sela; dolazim iz velike obitelji s četvero djece, posljednja u  u nizu 😊. Veliki sam ljubitelj prirode, volim boraviti u njoj i pokušavam se što više briniti o njoj. Ne volim bacati stvari, sve mi nekako imaju važnost i volim im dati novu namjenu. Tako svi koji me znaju, znaju da se, na primjer, plastične vrećice ne bacaju u smeće dok god imaju samo par rupa, da se tetrapak od mlijeka iskoristi tako da se u njega baca masnoća od kuhanja, da se od stare plahte naprave krpe za pod itd. i td. Volim reciklirati.

Što sve stvarate?

Krenula sam s proizvodima za bebe. Prvo što sam sašila, a i danas to šivam po izvornom primjeru, gricke su za nosiljke za bebe. Dakle, mogu reći da su gricke prvi moj službeni proizvod. Ono čemu sam trenutno najviše posvećena su platneni ulošci i ruksaci.

Kako se rodila cijela ideja o šivanju?

Ne znam točno kada sam svoju prvu mašinu dobila na poklon od tete koja također šiva, ali znam da je dugo stajala negdje iza ormara i kako sam se kao studentica dosta selila tako sam nadobudno i nju vukla za sobom. Tek kada sam sa svojim suprugom preselila u novi stan i kada se rodio naš sin, počela sam ju i koristiti. Tada sam udomila još jednu staru mašinu koja je skoro završila na otpadu. Tada je krenula avantura.

Šijete platnene uloške. Zzanima me kako to funkcionira i koliko je prihvaćeno na trzistu?

Da, u tome sam se potpuno našla. Platneni ulošci koji se peru, koji ne zagađuju okoliš i koji su zdravi za ženu. Radim ih nekoliko modela, a svima im je zajedničko da su napravljeni od kvalitetnih materijala. Radim dnevne i menstrualne uloške.

Na prvu je svima malo neobično njihovo korištenje zbog održavanja ali kada se jednom odvaži i krene ubrzo se shvati da nije uopće komplicirano. Dnevni se jednostavno operu u mašini skupa s ostalim rubljem dok je menstrualne potrebno prvo isprati i namočiti u hladnoj vodi, po potrebi još istrljati sa sapunom za robu ili praškom i zatim oprati u mašini s ostalim rubljem. Ništa strašno, stvarno 😊. Jako sam sretna što je sve više žena zainteresirano za platnene uloške, što postaju svjesne njihove dobrobiti i svakim danom raste interes za njima.

Nešto novo ove jeseni vaši su ruksaci. Mene osobno baš su oni doveli do vas. Što jos imate u planu ove jeseni/zime?

Ajme da, nisam imala pojma koliko su popularni postali u doslovno jednom danu. Javile su se žene iz cijele Hrvatske da nešto tako jedinstveno nisu dugo vidjele. Priznajme, stvarno su posebni. Prvi sam napravila šogorici za rođendan, a nakon njega još par varijanti u raznim bojama i to je bio pun pogodak. Sebi sam napravila rozi, budući da je to moja najdraža boja, ali i žuti mi je predivan, a i zeleni a i svi ostali. Super je što si svatko može odabrati svoju omiljenu boju i tako upotpuniti svoj stil. Pogotovo je primamljiv ljubiteljicama ruksakića, potpuna sportska elegancija.

Kakve su reakcije okoline na vaš rad?

Pozitivne. Velika podrška obitelji, prijatelja, poznanika. Zapravo se ljudi čude otuda mi volja i želja za tim, uz posao i obitelj. Priznajem, zna biti naporno, nekad bih toliko toga napravila, a jednostavno nemam vremena. Onda malo stanem, razmislim i kažem sama sebi da usporim, da neće ideja nestati, samo joj treba još malo da sazrije i bude još bolja. Tako da imam hrpu ideja koje čekaju neko svoje vrijeme.

Izradjivati i stvarati ponekada zna biti naporno. Imate li pomoć svojih najbližih? Koliko podrška znači?

Velika podrška i pomoć mi je suprug, a uz njega moja sestra koja se također zaljubila u ovaj hobi i možda ćete uskoro pisati o njoj 😊

Velika je konkurencija na trzistu, jer mnogo ljudi danas radi ovakvu vrstu posla. Koja je vaša tajna za nadvladati konkurenciju?

Istina da nas je puno i to me zaista veseli, ali svi smo nekako jedinstveni, svatko ima svoj put i mislim da za svakog od nas ima mjesta pod zvjezdama. Ne treba se bojati konkurencije, dapače, treba ju prihvatiti. Dobro je povezati se s ljudim istih interesa, jer iz toga može proizaći samo nešto divno baš kao štu su i divne stvari koje stvaramo svi skupa.

Koliko vam zadovoljstva pruža vas rad?

Ne znam kojom mjernom jedincom to izmjeriti ali imala bi puno znamenaka 😊. Kada šivam i stvaram ne mislim na ništa drugo, isključim se od problema svakodnevice, uključim maštu i oslobodim um. Kao neka vrsta meditacije.

Što biste poručili mladim kreativcima i ljudima koji vas prate?

Cijenite ručni rad, cijenite druge oko sebe ali i sebe. Cijenite ono što radite, ne odustajte od svojih ideja. Zahvalila bih se svima koji me na bilo koji način podržavaju, prate na društvenim mrežama, dijele slike mojih radova, koriste moje proizvode.

Ostavite nam kontakt kako bi čitatelji dodatno mogli da poprate vaš rad

Predstavite nam se.

Zovem se Katarina Dumić. Imam 36 godina i po zvanju sam diplomirani ekonomist. Zaposlena u struci. Majka sam jednog preslatkog dvogodišnjaka, supruga dugokosog glazbenika metalca .

Dijete sam sa sela; dolazim iz velike obitelji s četvero djece, posljednja u  u nizu 😊. Veliki sam ljubitelj prirode, volim boraviti u njoj i pokušavam se što više briniti o njoj. Ne volim bacati stvari, sve mi nekako imaju važnost i volim im dati novu namjenu. Tako svi koji me znaju, znaju da se, na primjer, plastične vrećice ne bacaju u smeće dok god imaju samo par rupa, da se tetrapak od mlijeka iskoristi tako da se u njega baca masnoća od kuhanja, da se od stare plahte naprave krpe za pod itd. i td. Volim reciklirati.

Što sve stvarate?

Krenula sam s proizvodima za bebe. Prvo što sam sašila, a i danas to šivam po izvornom primjeru, gricke su za nosiljke za bebe. Dakle, mogu reći da su gricke prvi moj službeni proizvod. Ono čemu sam trenutno najviše posvećena su platneni ulošci i ruksaci.

Kako se rodila cijela ideja o šivanju?

Ne znam točno kada sam svoju prvu mašinu dobila na poklon od tete koja također šiva, ali znam da je dugo stajala negdje iza ormara i kako sam se kao studentica dosta selila tako sam nadobudno i nju vukla za sobom. Tek kada sam sa svojim suprugom preselila u novi stan i kada se rodio naš sin, počela sam ju i koristiti. Tada sam udomila još jednu staru mašinu koja je skoro završila na otpadu. Tada je krenula avantura.

Šijete platnene uloške. Zzanima me kako to funkcionira i koliko je prihvaćeno na trzistu?

Da, u tome sam se potpuno našla. Platneni ulošci koji se peru, koji ne zagađuju okoliš i koji su zdravi za ženu. Radim ih nekoliko modela, a svima im je zajedničko da su napravljeni od kvalitetnih materijala. Radim dnevne i menstrualne uloške.

Na prvu je svima malo neobično njihovo korištenje zbog održavanja ali kada se jednom odvaži i krene ubrzo se shvati da nije uopće komplicirano. Dnevni se jednostavno operu u mašini skupa s ostalim rubljem dok je menstrualne potrebno prvo isprati i namočiti u hladnoj vodi, po potrebi još istrljati sa sapunom za robu ili praškom i zatim oprati u mašini s ostalim rubljem. Ništa strašno, stvarno 😊. Jako sam sretna što je sve više žena zainteresirano za platnene uloške, što postaju svjesne njihove dobrobiti i svakim danom raste interes za njima.

Nešto novo ove jeseni vaši su ruksaci. Mene osobno baš su oni doveli do vas. Što jos imate u planu ove jeseni/zime?

Ajme da, nisam imala pojma koliko su popularni postali u doslovno jednom danu. Javile su se žene iz cijele Hrvatske da nešto tako jedinstveno nisu dugo vidjele. Priznajme, stvarno su posebni. Prvi sam napravila šogorici za rođendan, a nakon njega još par varijanti u raznim bojama i to je bio pun pogodak. Sebi sam napravila rozi, budući da je to moja najdraža boja, ali i žuti mi je predivan, a i zeleni a i svi ostali. Super je što si svatko može odabrati svoju omiljenu boju i tako upotpuniti svoj stil. Pogotovo je primamljiv ljubiteljicama ruksakića, potpuna sportska elegancija.

Kakve su reakcije okoline na vaš rad?

Pozitivne. Velika podrška obitelji, prijatelja, poznanika. Zapravo se ljudi čude otuda mi volja i želja za tim, uz posao i obitelj. Priznajem, zna biti naporno, nekad bih toliko toga napravila, a jednostavno nemam vremena. Onda malo stanem, razmislim i kažem sama sebi da usporim, da neće ideja nestati, samo joj treba još malo da sazrije i bude još bolja. Tako da imam hrpu ideja koje čekaju neko svoje vrijeme.

Izradjivati i stvarati ponekada zna biti naporno. Imate li pomoć svojih najbližih? Koliko podrška znači?

Velika podrška i pomoć mi je suprug, a uz njega moja sestra koja se također zaljubila u ovaj hobi i možda ćete uskoro pisati o njoj 😊

Velika je konkurencija na trzistu, jer mnogo ljudi danas radi ovakvu vrstu posla. Koja je vaša tajna za nadvladati konkurenciju?

Istina da nas je puno i to me zaista veseli, ali svi smo nekako jedinstveni, svatko ima svoj put i mislim da za svakog od nas ima mjesta pod zvjezdama. Ne treba se bojati konkurencije, dapače, treba ju prihvatiti. Dobro je povezati se s ljudim istih interesa, jer iz toga može proizaći samo nešto divno baš kao štu su i divne stvari koje stvaramo svi skupa.

Koliko vam zadovoljstva pruža vas rad?

Ne znam kojom mjernom jedincom to izmjeriti ali imala bi puno znamenaka 😊. Kada šivam i stvaram ne mislim na ništa drugo, isključim se od problema svakodnevice, uključim maštu i oslobodim um. Kao neka vrsta meditacije.

Što biste poručili mladim kreativcima i ljudima koji vas prate?

Cijenite ručni rad, cijenite druge oko sebe ali i sebe. Cijenite ono što radite, ne odustajte od svojih ideja. Zahvalila bih se svima koji me na bilo koji način podržavaju, prate na društvenim mrežama, dijele slike mojih radova, koriste moje proizvode.

Ostavite nam kontakt kako bi citatelji dodtno mogli da poprate vas rad.

https://m.facebook.com/Platnica-100629241419428/?_rdr

Emisija o jednom od najvećih hrvatskih jezikoslovaca, Bulcsuu Laszlou, bila je zanimljiva zbog izvanserijske osobnosti glavnog lika. Autor ove kritike imao je priliku s njime napraviti intervju za Feral. Razgovor je prošao glatko, samo je sintagmu ‘telefonski intervju’ naknadno promijenio u ‘brzoglasna subesjeda’. Sve drugo mu je odgovaralo

Najveće svjetske planine, HRT, 21. i 22. listopada, 23:30

U srijedu navečer vidjeli smo dojmljivu epizodu o zastrašujućem, fascinantnom Mount Everestu, najvišem vrhu svijeta koji zahvaljujući pomicanju tektonske ploče u svom podnožju i dalje raste, kao i broj penjača koji ga žele osvojiti. I danas je to poduhvat vrijedan divljenja jer je uspon strm, staza surova, na vrhu nema kisika (‘zona smrti’), a penjanje je moguće samo nekoliko tjedana u godini. Ostatak vremena pušu orkanski vjetrovi. Snažan je bio dio filma u kojemu je prikazana snimka jakog potresa (preko 7,5 po Richteru!) koji je uhvatio jednu ekipu u samom podnožju vrha; uslijedila je strahovita lavina nakon koje su mnogi izginuli, a rijetki preživjeli i ostali svjedočiti…

Narednog dana slijedila je epizoda o Ben Nevisu, 1344 metra visokom vrhu u Škotskoj. Najava je izazvala razočarenje – zar će u seriji o najvišim vrhovima prikazivati i bundeve? Ozeblin na Plješivici, pod kojim živi skromni autor ovih kritika u Novostima, viši je za 300 metara i nije neka Himalaja, a oni troše vrijeme na neki proplanak u Škotskoj?! Ali avaj! Planina nije visoka, ali je opasna, divlja i smrtonosna, ovisno o tome s koje se strane penjete. Strana do mora je praktički okomita, to je surova, strma litica koju zimi okuje gadan led pa je penjanje jednako opasno kao na Himalaju, uz tu razliku da ovdje ima kisika. S proljeća, ljeta i jeseni s kopnene strane, blagim usponom – prema kojemu i Sljeme izgleda kao K2 – uspinju se tisuće planinara, pa vrh zna izgledati kao promenada. Usput, planina je, kao i cijela Škotska, čarobno lijepa. Život je pun iznenađenja. Gledajući seriju o najvećim planinama ove planete možete, eto, spoznati čak i neke dimenzije teorije relativnosti.

Bilješke o jeziku, HRT, 24. listopada, 13:40

Eh, da je ovu emisiju snimao Robert Knjaz, lingvistika se pokazala neodoljivo šarmantnom. Ipak, emisija o jednom od najvećih hrvatskih jezikoslovaca, Bulcsuu Laszlou, svejedno je bila zanimljiva zbog izvanserijske osobnosti glavnog lika. U njoj smo doznali da je riječ o čovjeku koji je s dva (hrvatski i mađarski) odnosno tri materinja jezika (ruski je, bez akcenta, savršeno naučio u zarobljeništvu pa ga se može smatrati izvornim govornikom) na vrhuncu znanja došao do poznavanja čak 123 jezika! To je hrvatski, a možda i svjetski rekord. Autor ove kritike prije petnaestak je godina imao priliku s Bulcsuom napraviti telefonski intervju za Feral. Razgovor je prošao glatko, samo je profesor nakon nekih pola sata nazvao kako bi sintagmu ‘telefonski intervju’ promijenio u ‘brzoglasna subesjeda’. Sve drugo mu je odgovaralo. Laszlo je bio toliko lingvistički pametan da mu je jezična pamet malo udarila u onu svakodnevnu, konvencionalnu. Lansirao je cijeli jedan novi jezični sustav, s nakanom da posve izbaci tuđice. U tome je katkad imao uspjeha – primjerice, ‘interface’ je preveo kao ‘sučelje’ i riječ je zaživjela – ali veći dio paralelnog jezičnog svemira koji je uvrnuti profesor pokušao implementirati, ugraditi u živi jezik, nije opstao. Npr. riječi rednik (kompjutor), oloslovlje (tastatura), strojevina (hardver), napudbina (softver), naputak (program) i stotine drugih, kraće vrijeme živjele su samo u humorističkim tekstovima. Ovdje stoga podsjećamo na hrvatske inačice latinskih dijagnoza koje je prije par godina predložio Renato Baretić, a nama su ostale u sjećanju: bronhitis je preveo kao težedišnik, hemoroide kao nesjede, alergiju kao gnjav, anemiju kao beželjezje, impotenciju kao obješenstvo, dok je depresiju supstituirao riječju tonidba.

Dnevnik Nove TV, 24. listopada, 19:15

Željko Mitrović pored Beograda je izgradio 20 milijuna eura vrijedan grad, lažnu Veneciju, za svoj reality, a mi ovdje imamo dvije odlične, autentične povijesne zgrade za najjači reality ikad, u medijima ocijenjen kao šou nadmoćan Kardashianima. U razmjeni vatre između dva centra moći, Pantovčaka i Markova trga, makljačila su se jezikom dva odrasla, bijela muškarca u poziciji moći. U fajtu smo mogli čuti cijeli jedan rječnik fantastične zoologije (od ‘plamenog jazavca’ do ‘plačimačka’) kao i mali leksikon medicine i pedagogije (‘šmrkavac’, ‘anemija’). Što bi Titu da kaže kako ‘narod koji ima takvu omladinu ne može propasti’? Mora biti da je ta izjava bila plod starosti, senilije ili mu je jednostavno netko usuo drogu u viski. Obično nije pričao gluposti. Uglavnom, Nova TV je nakon cijelog tjedna verbalnog vatrometa našla tri obična, tzv. mala čovjeka koji su zaključili kako su Plenki i Zoki preKardašili i kako je vrijeme da stanu s prepucavanjima. Savjet je u redu, samo što se onda treba uhvatiti ukoštac i s ozbiljnijim problemima potonuća cijelog poznatog svemira u crnu rupu epidemije, ali lakše je svakoga dana tražiti nove metafore nego rješavati stare probleme, o tome se radi.

Dnevnik u 18, N1, 25. listopada, 18:00

Domagoj Novokmet odradio je odličnu subesjedu – ne baš brzoglasnu, ali vrlo glasnu – s raspoloženim Željkom Ivankovićem, koji je našoj pozornosti prinio nešto što miriše na novu svinjariju vladajućih. Hrvatska je naime dobila razvojnu strategiju (ukupno imamo oko 150 strategija, procijenio je Ivanković, ovo će biti stopedesetprva) koju smo platili – 32 milijuna kuna. Papir u kojemu svaka riječ košta oko 500 kuna, odnosno svako slovo cca 20 kuna (za to vozač Ubera mora raditi sat vremena, rekao je Ivanković), sastavljen je prije korone, kad je Hrvatska imala manjak radne snage. Sad je nastala epidemija pa imamo, to jest tek ćemo imati, višak radnika. Ukratko, dobili smo stopedesetprvi dokument koji može poslužiti kao WC papir, a jedno jedino pitanje nameće se samo od sebe: Gdje su pare? To jest, tko ih je uzeo, podijelio itd.

portalnovosti

Mi si ne možemo priuštiti novi lockdown, novo potpuno zatvaranje, ali si možemo dopustiti na desetine mrtvih svaki dan, zaražene liječnike i medicinske sestre, nestanak struje u covid bolnici Dubrava i ručno ventiliranje najtežih bolesnika.

Baš me zanima što o ovoj floskuli misle čak 32 obitelji koje su u ponedjeljak 2. studenoga, u samo jednom danu, izgubile svoje najmilije.

Koliko košta ljudski život da si ga ne možemo priuštiti?

Zanimljivo kako isti ljudi koji se na pravo žene da odlučuje o vlastitome tijelu postavljaju na zadnje noge i papagajski ponavljaju kako samo brane ”život” od začeća pa do smrti, hladno iz dana u dan pred novinarima iznose brojke umrlih od korone ne zaboravljajući napomenuti godišta i komorbiditete.

Hrvatsko gospodarstvo ne može si priuštiti novi lockdown, a prosječan svijet koji živi od prosječnih plaća i mirovina iz davno popljačkanih mirovinskih fondova ne može si, pak, priuštiti zdrav život, život koji bi ga štitio od mnogih bolesti rizičnih za Covid-19

Ako baš nisu ”milenijci” teško je u populaciji zemlje s ovakvim problemima naći savršeno zdrave obitelji. Znate one bez tlaka, bez alergija i astme, bez pretilih članova i dijabetesa tipa dva, bez promjena što idu u stopu s generativnom dobi itd.

Hrvatsko gospodarstvo ne može si priuštiti novi lockdown, a prosječan svijet koji živi od prosječnih plaća i mirovina iz davno popljačkanih mirovinskih fondova ne može si, pak, priuštiti zdrav život, život koji bi ga štitio od mnogih bolesti rizičnih za Covid-19.

Zdrav život, zdrava prehrana, sunce, godišnji odmori i suplementi koštaju. Vele neki napisi kako najteže oboljeli od Covida-19 u pravilu oskudijevaju vitaminom D3, preporuča se i uzimanje cinka, C vitamina, probiotika… Kad tome dodate maske, dezinficijense, antipiretike… ode četvrtina mirovine ili minimalca onih ”s komorbiditetom”, pa ti budi zdrav.

U kapitalizmu ovog tipa kakav mi živimo i zdravlje je samo za bogate. Stari i siromašni su samo dnevna statistika stožeraša. Oni nisu nečiji nonići i none, bake i djedovi, mame i tate, braća i sestre – oni su tek ljudi starijih godišta, uz poneku iznimku mlađih s komorbiditetom, koji bi valjda i tako umrli i da korona nije krenula u svoj strašni pohod svijetom.

Oni su tek hladna brojka što iz dana u dan raste, jer si mi eto možemo priuštiti nove ratne zrakoplove, nove blindirane automobile za štićene osobe, nove klima uređaje za crkve, ali si nikako ne možemo priuštiti bolje plaće i uvjete rada za zdravstveno osoblje i smanjiti odljev upravo te struke iz Hrvatske, nabavku dovoljnih količina lijekova koji skraćuju trajanje Covida-19, hranu za sve oboljele u covid bolnici…

Njihovo nije da spašavaju postojeće živote, ma u kojoj dobi bili. Njima su draži oni nerođeni. Ubit će se od brige da budu rođeni, ali ne i da žive kvalitetno u zemlji koju vode i čijim građanima nameću sulud sustav vrijednosti.

Četvrt stoljeća od rata samo melju o ratu i žrtvi, o obrazovanju koje će omogućiti da nam mladi uhvate korak s najrazvijenijima, a djeca uče po školama u kojima padaju stropovi i gore krovovi, o najboljem zdravstvu na svijetu u kojem ćete ostati bez obroka, lijekova, a lako moguće i bez struje za respiratore jer su agregati tehnički neispravni…

Vele neki napisi kako najteže oboljeli od Covida-19 u pravilu oskudijevaju vitaminom D3, preporuča se i uzimanje cinka, C vitamina, probiotika. Kad tome dodate maske, dezinficijense, antipiretike ode četvrtina mirovine ili minimalca onih ”s komorbiditetom”, pa ti budi zdrav

Oni isti koji su se ponašali potpuno suprotno od onog što su kao preporuku davali stanovništvu ne osjećaju se nimalo odgovorni za današnje katastrofalno stanje koje odnosi živote i do krajnjih granica iscrpljuje ono malo preostalih liječnika, sestara i mikrobiologa.

Njihov krajnji domet je poslati inspekcijski nadzor u bolnice i staračke domove i zaključiti kako nema većih problema od onih komunikacijskih???

Čovjek na trenutak, dok sluša izvještaje o dnevno umrlima, može lako pomisliti kako ti naši nedosljedni koji mjere dijele na one za volove i one za Jupitera (quod licet Iovi, non licet bovi…), ne vode državu i ministarstva već pogrebno poduzeće.

To bi objasnilo i ljubav prema ratu i ratnoj opremi, ali i njihovo višemjesečno kršenje preporuka koje su sami donosili i time dosljedno slali poruku građanima kako Covid-19 nije opasan.

Mi si ne možemo priuštiti oštrije mjere ili lockdown, ali zasigurno na svim budućim izborima, barem oni koji prežive pandemiju, možemo birati kandidate kojima će nešto značiti i već rođeni volovi, pardon građani.

autograf

„Piše se ubij, a ne ubi, mamicu vam nepismenu!!!“, napisao je prije nekoliko dana Mile Kekin, frontmen Hladnog piva u Otvorenom pismu fanovima i mrziteljima, suočen sa sličnim rukotvorinama mrzitelja Srba.
Ovaj Kekinov P.S. prva je asocijacija kad se pogled otvori prema nepismenom zagađenju u Naselju Andrije Hebranga, koje se, pretpostavljam, dogodilo pod okriljem noći, od ruke mladog, hrabrog ustašoida. Smrdljivo fašističko zagađenje, iako pokriva otprilike „samo“ tri metra zida na istočnom dijelu Bloka pet, okrenutom prema korzu, takvih je razmjera da ga slavonskobrodska Građanska inicijativa za čisti zrak svakako treba uvrstiti u svoj popis zagađivača od kojih se može razboliti um normalnih ljudi koji ovuda prolaze i koji se drže svemirskog načela koje glasi: ne čini drugome, što ne želiš da drugi čini tebi.

Iznad slova „U“, koje, kako kaže jedan pjesnik, podsjeća na posudu punu nevine krvi Židova, Srba, Cigana i Hrvata, nalazi se križ. U svojoj kolumni „Blagdani i sveto “U” trojstvo“, Igor Mandić obrazlaže porijeklo sklonosti ustaša prema križu.

„… u listiću “Ustaša”, br. 24./1942. g. objavljen je manifest “Vrijednost ustaških znamena: U znaku križa, noža i samokresa“. Tu se fino, uljudno i ustaški uljudbeno obrazlaže kako su “hrvatski revolucionarci znali “da u Hrvatskoj nema slobode, dok krv ne poteče i krv je doista i potekla... Sve nas je skupa jedno vezalo u borni: raspelo, bodež, samokres…”

“RASPELO ustašu hrabri da drži časnu riječ koju je zadao Poglavniku i ustaškom pokretu…

RASPELO, BODEŽ i SAMOKRES jesu oni hladni predmeti, koji su zagrijavali ustaše u borbi za slobodu. To troje postalo je i ostaje stvarnim, trajnim i vidljivim simbolom borbe i žrtve… Raspelo, bodež i samokres jesu ustaško trojstvo”

A Vukovar? Trpio je nepodnošljivu agresiju, a trpi ju i danas od onih koji njegovo mučeništvo miješaju s ustaštvom.

Dok ljudi prolaze pored ovog olako napisanog i neprerušenog zidnog poziva na smrt drugog, moraju znati da se ispod njega nalaze opasni uzročnici psiholoških i ideoloških poremećaja čije maligne izrasline rade o glavi čitavom društvenom organizmu.

Što će učiniti brodski komunalni redari? Možda će čak ovu sramotu izbrisati, ali ne tako brzo kao kad bi neko, na primjer, napisao “strahotu”: Hej, Slaveni, jošte živi/ Riječ naših djedova/ Dok za narod srce bije/ Njihovih sinova.

Ratne obljetnice ili koruptivne afere bivše gradonačelnice gotovo su jedini povodi za spominjanje Knina u medijskom mejnstrimu. S druge strane, propast gradske industrije zapostavljena je tema. Velik je broj opustjelih radnih pogona koji svjedoče o poprilično drugačijem Kninu prije rata.

„Knin je do 91. bio prašnjava kasaba. Tvrđava ima značaj, ali ono dolje kod kolodvora nije mitsko i simboličko mjesto novije hrvatske povijesti. Mislim da dajemo prevelik značaj Kninu, to nije Berlin, nije Moskva.“

„Iako su plaće davno prestale dolaziti, ja sam godinama nastavio dolaziti na posao, zato jer blizu stanujem i jer sam se uvijek nadao. Velik je to prostor i uvijek je bilo što za raditi na održavanju. Ja i direktor Milan Grahovac ostali smo posljednji. Onda je došao taj 21. veljače 2005. godine. Više me nisu trebali i ključ sam predao direktoru. Tada je sve krenulo nizbrdo. Počeli su dolaziti automobili. Najprije su odnijeli gotove proizvode, 1500 hlača, suknji i drugu odjeću, pa onda sve ostalo. Odnijeli su 300 šivaćih strojeva, pegle, namještaj i sve ostale pokretne stvari. Zatim su na red došli klima uređaji, šahtovi, cijevi i ostale instalacije. Na koncu su odnijeli i limove s krova, tako da su sada od vlage počeli i zidovi propadati.“

„I ranije je bilo kaznenih prijava zločestih ljudi zavidnih na tuđi uspjeh, pa i reketarenja. Mogu se samo moliti Bogu da prerastemo taj hrvatski jal, da postanemo normalni i da gradimo Hrvatsku. Ovo me neće pokolebati.“

„Obilazim staračka i samačka domaćinstva. Ili nemaju djece ili im djeca žive daleko. Nema posla. Najveći problem je nezaposlenost, kako nama Srbima tako i doseljenom stanovništvu, Janjevcima. Bolje žive oni koji imaju više novca i ozbiljnije se bave stočarstvom ili malim obrtom. Zaposlenje ide teško, malo je radnih mjesta. Budućnost je neizvjesna. Mali broj zaposlenih, malo je i plaća u općini, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti oni koji imaju posao u Kninu.“

„Kada smo se doselili, bilo je puno više poduzetničkih aktivnosti, ljudi su prionuli s velikim žarom, htjeli smo od svega stvoriti nešto pozitivno, a ne da budemo državi teret. Ali, nakon promjene državne vlasti 2000. godine zastalo je rješavanje stambenog statusa ljudi, zaustavljeni su i drugi procesi jer nas je nova vlast doživljavala kao teret zato što smo produkt Tuđmanove politike“.

Novinarski projekt Život u zaleđu realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

slobodnifilozofski

Roman Rebecca britanske autorice Daphne du Maurier već je nedugo nakon objavljivanja 1938. godine postao svjetski bestseller, a navedeno ponajviše zahvaljuje spretnom korištenju žanrovskih konvencija kriminalističkoga te ljubavnoga romana smještenoga u osobit gotski kontekst. Djelo predstavlja kontinuaciju gotske prozne tradicije jer njezine temeljne žanrovske premise spisateljica preuzima: naivnu i neiskusnu mladu protagonisticu, naočitoga i tajanstvenoga aristokratskoga muškaraca, ambivalentno postavljenoga jer ne znamo je li pozitivac i negativac, mračne prepreke koje su se prepriječile na putu ostvarivanja njihova ljubavnoga projekta, često u vidu sebičnih interesa ljudi iz neposredne okoline, radnja smještena u aristokratsko zdanje, koje opsjedaju “duhovi” i ine “nečiste sile”.

Du Maurier je sve to upakirala u pomodno i senzacionalno ruho: niže klasno rangirana junakinja je Amerikanka koja poslovno dolazi u Monte Carlo, kao središte svjetskih mondenih krugova, a tamo upoznaje bogatoga i naočitoga Britanca Maxima de Wintersa. Ljubav se brzo razvija te završava brakom, nakon čega je odvodi na svoje raskošno i drevno imanje Manderley, gdje biva hladno dočekana naoko zbog svoje klasne pozadine. Posebice se odbojno prema njoj odnosi kućepaziteljica gospođa Denvers. Život na Manderleyu i dalje se odvija u sjeni tragedije – smrti prethodne supruge, čijim su likom i djelom svi gotovo kao opsjednuti, a ona je svojom inteligencijom, stilom i ljepotom postavljena kao nedostižni ideal i idol.

Rebecca je, a to vjerojatno svi znaju, ekranizirana nedugo nakon objavljivana, točnije 1940. godine, te predstavlja prvi američki projekt Alfreda Hitchcocka, na kojem je radio sa slavnim producentom Davidom O. Selznickom (Zameo ih vjetar). U glavnim se ulogama pojavljuju Laurence Olivier te Joan Fontaine, a djelo je osvojilo Oscara u kategoriji najboljega filma. Hitchcockovo ostvarenje manje-više prati priču romana, a za nju ne treba previše objašnjavati zašto je privukla slavnoga redatelja. Zakučasti misterij i mračni regioni ljudskih strasti kao i prijeteći majčinski lik, na koje je autor očito bio fiksiran, a ovdje se u izmještenom obliku javlja kao gospođa Denvers, bili su filmašu vrlo poticajni. Ipak, u priči se javlja jedna vrlo bitna promjena. U romanu je Maxim ubio Rebeccu, no ona je bila grešna žena koja je to zaslužila, a u filmu se nemili događaj odigrao kao nesretni slučaj. Razlog je tome što je klasični Hollywood imao stroga cenzorska ograničenja koja su direktno propisivala što se u filmu smije i ne smije prikazivati te na koji način to treba korespondirati s moralno-etičkim nahođenjima publike. Protagonist koji ubija drugoga čovjeka stoga bi u konačnici trebao biti kažnjen te nikako ne bi mogao završiti kao junak.

Osamdeset godina nakon prve adaptacije, poznata britanska produkcijska kompanija Working Title (Četiri vjenčanja i sprovod) u suradnji s Netflixom odlučila je ponovno ekranizirati roman pa je tako nastala nova filmska Rebecca, koju potpisuje britanski redatelj Ben Wheatley (High-Rise). Djelo još vjernije prati priču romana te zadržava činjenicu da je Maxim ipak ubio prvu suprugu. Između romana i nove adaptacije prošlo je gotovo stoljeće te treba biti iskren i priznati da fabulara romana nije ponajbolje izdržala test vremena, odnosno da budem potpuno izravan i jasan: iz današnje perspektive krajnje je anakrona i naivna. Stvar je s adaptacijama takva da se one mogu poigrati fabulom predloška, rekreirati je i rekonceptualizirati, osuvremenjivati, postavljati je u novi i društveni te kulturni kontekst. Wheatley i scenaristica Jane Goldman (Kick-Ass, X-Men: First Class, Miss Peregrine`s Home for a Peculiar Children, Kingsmen: The Secret Service) umjesto navedenoga opredjeljuju se za jednostavan i staromodan koncept vjernosti koji je njihovo djelo učinio ocvalim i nepotrebnim. Cilj mi nije uradak uspoređivati s Hitchcockovim jer bi nas to odvelo u neke druge vode, nego pokazati zašto ovo djelo ne funkcionira samo po sebi.

Romansa koja započinje u Monte Carlu, a na probleme nailazi na gotski intoniranom imanju, iz današnje perspektive djeluje odveć melodramatično i sapunasto, nalik na one feljtonske romane iz trač časopisa u kojima protagonistica uvijek nailazi na nekoj luksuznoj i skupoj rivijeri bogatoga no usamljenoga i misterioznoga muškarca u kojega se zaljubljuje na prvi pogled te vjeruje da će je on odvesti u novi, zanimljiviji i glamurozniji život. Autori u tom konceptu ne vide danas ništa problematično, iako je on rodno anakron i pomalo uvredljiv. Protagonistica je svedena na udavaču iz niže klase, koja počinje živjeti svoju životnu bajku, za čiju je realizaciju potreban bogat muškarac iz više klase, što je u konačnici vodi i do samožrtvovanja.

Priča je također temeljena na rivalstvu dviju žena – jedna je fizički prisutna, a druga (Rebecca) je poput svojevrsne sablasti koja proganja imanje te ne dopušta njegovim stanovnicima da ostave prošlosti te počnu stremiti prema budućnosti.  Dvije su žene odveć dijadno postavljene, ne samo karakterno nego i fizički. Druga je dobra, neiskusna i nevina, fizički krhka (primjerice strah ju je učiti jahati) te plavuša. Prva je fatalna, nesvjesna, strastvena, goropadna, snažna te brineta. Tijekom filma čedna i dobra junakinja treba steći iskustvo i samosvijest te preuzeti vlast na svojom pričom, kojom upravljaju Maxim te gospođa Denvers, a zapravo Rebecca iz onostranosti.
Spomenuto preuzimanje kontrole dolazi u trenutku kada suprug biva zatvoren zbog sumnje da je usmrtio prethodnu ženu pa ona sve čini kako bi spasila svoga muškarca ne samo od utamničenja nego i društvene sramote. Dobar dio njezina djelovanja usmjeren je na dokazivanje činjenice da je Rebecca bila hirovita, pakosna i nemoralna žena. Protagonistica postaje junakinjom tako što potiskuje svoju fantazmatsku dvojnicu, odnosno mračnu stranu ili one aspekte ženskosti koje patrijarhalna kultura doživljava kao prijeteće i problematične: emancipiranost, aktivnost, svjesnost vlastitih žudnji. I sam Maxim u njoj “voli” sve ono što je različito od Rebecce.

Motivacija Maximova karaktera iz današnje je perspektive neuvjerljiva. Gledatelj i njegova nova odabranica prvo se navode na krivi trag da je potresen smrću prve supruge te da ju još uvijek neizmjerno voli pa mu je bolno govoriti o okolnostima njezine pogibije. Nakon toga, u trenutku otkrivanja tajne, priznaje da je nije volio, nego ju je štoviše prezirao te mu je suživot s njom bio mučenje jer je posrijedi bila nevjerna i kapriciozna žena. Svo to ponašanje, tajanstvenost, hirovitost rezultat je činjenice da Maxim nije želio zatražiti razvod braka jer nije mogao okaljati svoje aristokratsko ime. Promjena njegova lika u filmu je izvedena nemotivirano te ishitreno te je kao takva lišena psihološke uvjerljivosti. Činjenica da je ipak počinio prijestup nije dovoljno dobro iskorištena.

Iako je djelo raskošno producirano te vizualno dopadljivo, cjelina je podosta konvencionalna, a glumci ponešto beskrvni, napose Lily James i Armie

filmovi

Hrvatskom SDP-u do dan danas nitko nije javio kako je mrtav još od onog dana, prije dvadesetak godina, kad je, za sv. Nikolu na zagrebačkom Jelačić placu, u šatorčiću, mjerio tlak prolaznicima i dijelo zlatne šibe s crvenim mašlekom.

Ivica Račan slomio je svjetonazorsko ideološka uvjerenja hrvatske socijaldemokracije i odveo je od srpa i čekića do sv. Nikole i zlatnih šiba. Kao politički genij Zdravko Tomac i on je, doduše malo suzdržanije, pokazao kako je danas biti ljevičar ili desničar u politici samo jedan od načina koji čovjek izabere da bi bio glup. Jer, kapital odnosi su toliko globalno razmahani da kao ogromna slijepa mega sila uprežu sve u svoje profitne interese.

Nakon svoje liberalne neo laiser faire faze, u kojoj su opljačkane tzv. bivše komunističke ekonomije, sad kapital kajasa države u svoje interese i u tomu mu obilno pomažu odnekud stvoreni virusi… A stranke? Stranke su politički folklor tzv. demokracije koja je oduvijek, s njima, bila oligarhija tj. teror većine. I tako se ponašaju. Višestranačje, nakon izbora, završava u čistom jednoumlju. A prividne „političke bitke“ su bure u nokširima od kojih prave pite od kapitala strogo kontrolirani mediji.

Umjesto da izvršavaju volju biračkog tijela (naroda) stranke se bave svojim interesima, tj. interesima svojih čelnika kako da što duže ostanu na profesionalnim pozicijama omogućenim stranačkim nepotizmom. Stranke su se pretvorile u interesne korporacije, političke hobotnice, instrumente za osobne karijere, političke čerge u kojim šibicari vrše homogenizaciju isključivanja drugih i mahnitaju svoje plemenske instinkte… Solidarnosti, pravde, jednakosti, slobode… više nema u njihovim identitetima. Ideologija i praksa liberalnog kapitalizma koja je u Hrvatskoj uništila industrijsku proizvodnju, poljoprivredu, domaće banke, školstvo, obrazovanje, kulturu, zdravstvo, radnike, umirovljenike, nacionalno i vjerski različite…, a čitavu Hrvatsku pretvorila u puzajući kaos – hrvatskim političkim strankama je uspravnica.

Ovaj sadašnji hrvatski SDP ne usudi se izgovoriti riječi demokratski socijalizam o kojem u Americi govori Bernie Sanders, u Velikoj Britaniji Jeremy Corbyn, a u Europi o njemu piše kao o demokratskom participativnom socijalizmu Thomas Piketty…

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin muca o green new deal-u. U kilometarskom intervjuu spominje socijalnu državu, društvu pravde i jednakosti, međutim ni da pisne riječi demokratski participativni socijalizam. Sebe drži socijaldemokratom jer želi pomoći onima koji primaju plaću od 4 do 5 tisuća kuna. Bunca o restartu, preustroju SDP-a…. Za njega liberalni kapitalizam koji se svodi na predatorski kapitalizam i koji masovno proizvodi tu sirotinju kojoj bi on pomogao, dakle, za Grbina to čudovište od sustava koje  u strmopizujućoj krizi (u lijekovima vidi najprofitabilniju robu) nije za restart i preustroj. Za restart i preustroj je njegov do grla politički zasrani SDP. A restartati ga i preustrojiti valja po modelu Caritasa i Crvenog križa. S tim što kod Crvenog križa treba pomno izviditi i ispitati što mu znači ono crveni. Jebomajku svoju.

SDP ima užasni identitetski problem. On više ne zna što je, tko je, kuda spada i koliko vrijedi. Potpuno je izgubio klasični socijaldemokratski karakter (prava radnika i seljaka, sindikati, lijevo orijentirani intelektualci ga ne interesiraju, a ne usudi se proglasiti socijal liberalnom strankom, jer su liberalne stranke ponajprije stranke krupnog kapitala i ne bave se socijalnim pravima.

Hrvatski SDP neuspješno prati i pravce nove socijaldemokracije koju su inaugurirali Gerhard Schröder, Bill Clinton i Tony Blair na pretpostavkama ujedinjavanja ponude i potražnje i nepovlačenja države iz ekonomije, na način da ju moderira kao ulagač te ne jamči socijalna prava nego ih ostvaruje blagostanjem stvorenim radom…

Sve u svemu SDP ne da je na rubu da se počne raspadati – on se raspao. Svoje birače pretvorio je u nebirače, a s desetak tisuća članova stranke postao je partija uneređena od straha od letenja. A politički letjeti znači težište partijske prakse prenijeti na teren, a ne u parlament kao propagandnu tribinu u kojoj odluke donosi oligarh: predsjednik vlade koji samostalno bira ministre i ujedno je predsjednik stranke koja ima parlamentarnu većinu.

Lijevo treba biti u masama. Ovaj i ovakav SDP ne da to neće, nego to ne zna. Ne zna to silno nezadovoljstvo pretvoriti u učinkoviti politički sadržaj. Pritom ne pomišljam na ukinuće ontološkog statusa kapitala, već na njegovo prisiljavanje da prizna zajedničko dobro, svijet novih označitelja koji bi omogućili kognitivno mapiranje i preuzeli zadatak novog uređivanja spram globalnog kapitalističkog nereda.

Ustvari imam na pameti Hegelovu dijalektiku Roba i Gospodara[1] (iz Rukopisa iz Jene i Fenomenologije duha). Hegelovsku budućnost netko je definirao kao kapitalizam sa azijskim vrijednostima: kapitalističko društvo organizirano u staleže pod prismotrom jake autoritarne države s menadžerski kapacitiranim javnim službenicima i tradicionalnim vrijednostima.

___________________________________

[1] Rob radi i stvara. Gospodar beskorisno uživa. Djelovanjem rob je sve, gospodar ništa. Rob je bez gospodara slobodan, a gospodar je bez sluge zarobljenik svoje nedjelatnosti i gubitnik svoga statusa. Rob je označitelj bez kojeg gospodar ne postoji.

Izložba Pola stoljeća s Alanom Fordom u nekoliko tjedana predstavlja djelatnost izdavačke kuće, zatim autora znamenitoga stripa – scenarista Maxa Bunkera i crtača Magnusa. Posjetitelji se mogu osvjedočiti i o djelovanju crtača Magnusa prije i poslije Alana Forda, vidjeti originalne table stripa, primjerke prvih brojeva, specijalnih izdanja i knjiga

Europa se suočava s terorizmom. Ljudski život je život odnosa, neke odnose biramo, a u nekim odnosima se nađemo bez da nas je itko pitao.

Čovjeka bismo čak mogli odrediti kao misao koja misli da nadilazi odnose, a ne nadilazi ih, nego ih mišljenjem povezuje.

Svaku ulogu koju u životu igramo – od emocionalnih do profesionalnih, uloge su koje nas definiraju i ostvaruje se putem odnosa. Bez djece ne možemo biti roditelji, bez učenika nastavnici, bez partnera ne možemo biti partneri, bez pacijenata liječnici itd.

Čak je i naše ”ja” duboko odnosno, ono je odnosno na najintimnijoj mogućoj razini. Sami se prema sebi odnosimo i sebi govorimo tko smo zapravo, nakon što smo se u odnosu s drugima razotkrivali i skrivali.

U naše ”ja” unosimo sjećanja na sve uloge koje smo odigrali i koje odigravamo. Biti čovjek nije moguće bez sjećanja i bez odnosa. Odnosi mogu biti konstruktivni, protokolarni, dosadni, destruktivni, progresivni, kreativni, lažni, istiniti, lijepi, smisleni, ružni, besmisleni…

Čini se da u konačnom svijetu imamo beskonačne mogućnosti da se osmislimo i osmišljavamo ili da se obesmislimo i da se obesmišljavamo.

Terorizam, fanatizam, destrukcija i smrt također proizlaze iz odnosa, i to odnosa koji obesmišljava na najradikalniji način.

Jean Baudrillard se bavio problemom terorizma. Teroristi su samoubojice koje su preživjele vlastitu ljudsku smrt. Oni ostaju bez ”ja”, nisu u stanju odnositi se prema sebi, nego pristaju biti nebitne figure u svjetskoj igri političke moći.

U naše ”ja” unosimo sjećanja na sve uloge koje smo odigrali i koje odigravamo. Biti čovjek nije moguće bez sjećanja i bez odnosa. Odnosi mogu biti konstruktivni, protokolarni, dosadni, destruktivni, progresivni, kreativni, lažni, istiniti, lijepi, smisleni, ružni, besmisleni

Kao samoubojice koje su se ubile i preživjele vlastitu smrt, teroristi nisu u stanju razlikovati realnost od fikcije. Njima je fikcija realna.

Oni, ako je riječ o, u religijskom smislu, fanatiziranim teroristima, smatraju da se nalaze u posebnom odnosu s božanstvom čije ime oni zastupaju i bore se za pravdu božanstva koje uništava neprijatelje.

Religijski fanatizirani teroristi nisu samo samoubojice koje su preživjele vlastitu smrt, oni su i ubojice božanstva koje nije preživjelo njihovu prisutnost.

Uostalom, kakav je to bog koji ne može izaći na kraj s ograničenim bićem? Kakav je to bog kojega se može toliko emocionalno povrijediti da postaje ogorčen i osvetnički raspoložen? Onaj tko može, slikovito rečeno, izbaciti boga iz takta, veći je i savršeniji od samog boga.

Teroristi, koji zbog neke božanske pravde, bogu pomažu u njegovom gnjevu, također su jači od takvog boga, jer oni imaju ono što on nema – snagu da u djelo provedu njegovu ogorčenost.

Religijski fanatizirani teroristi su samoubojice koje su ubile boga, ali to ne znaju. Njihov bog je manji od čovjeka, a bog koji je manji od čovjeka je bog koji je mrtav, bog kojega su religijski fanatizirani teroristi ubili. Oni čovjeka žele svesti na mjeru njihovog mrtvog boga.

Teroristi, budući da nisu u stanju razlikovati fikciju od realnosti, u realnosti traže mjesto na koje će položiti vlastitu fikciju. Oni realnost žele destruirati kako bi na njezino mjesto stupila fikcija o bogu pobjedniku i njihovoj ulozi u pobjedi takvog destruktivnog, ogorčenog i, u sebi nemoćnog, boga u svijetu.

Teroristima, dakle, treba događaj kojim će zaustaviti rast realnosti i opteretiti je fikcijom o uspjehu terorizma. Takav događaj se, navodi Baudrillard, zbio 11. rujna 2001. Taj događaj je događaj proizvođenja prekomjerne stvarnosti, jer stvarnost koja u sebi sadrži fikciju nije stvarnost, nego prekomjerna stvarnost.

Teroristi prihvaćaju nešto, da bi to uništili, i da bi na uništeno mjesto stavili fikciju, i tako proizveli prekomjernu stvarnost. Oni ne odbijaju globalizaciju i znanstvene rezultate, oni se služe globalizacijom da bi, terorističkim činom, proizveli prekomjernu globalizaciju.

Oni ne odbijaju znanost i znanstvene rezultate, oni u znanost unose fikciju, a sve kako bi proizveli prekomjernu stvarnost.

Oni su dio sustava. Zato izazivaju strah i paraliziraju sustav. Oni su, zapamtimo to, postali dio sustava. Oni su fikcija unutar sustava.

Sustav ih podržava i, gotovo, navodi da destruktivno djeluje. Da sustav ne želi terorizam, oslobodio bi se fikcije i prekomjerne stvarnosti. Da sustav to želi, terorizam bi nestao.

No terorizam ne nestaje, a naš svijet prekomjerne stvarnosti prihvatio je novo računanje vremena – početna točka je 11. rujna 2001. Zar to nije priznanje da smo pristali na terorizam unutar sustava, odnosno da smo pristali da živimo u svijetu razumijevanja prekomjerne stvarnosti koja je nastala i nastaje terorističkim činima?

Jest, pristali smo da terorizam bude dio sustava u kojemu se i mi nalazimo. Čin pristanka smo izrazili birajući one političare koji će igrati ulogu u svjetskoj igri politike i moći.

Mi, ne samo da se odnosimo prema terorizmu, mi, na posredan način, sudjelujemo u sustavu svjetske igre politike i moći koja se benevolentno odnosi prema prekomjernoj stvarnosti.

Oni koji bježe u prošlost, postaju beživotni kipovi. Njihova uloga je da predstavljaju prekomjernu stvarnost iz prošlosti. Takvi kipovi, kada ožive, ožive zbog toga da bi obranili fikciju i prekomjernu stvarnost iz prošlosti (…) Korupcija je prekomjerna stvarnost. Kako nastaje i kako se održava? Isključivo našim izborom. Biramo sustav prekomjerne stvarnosti, a korupcija je sastavni dio toga sustava

Da bismo shvatili koja je naša uloga u kreiranju i podržavanju sustava prekomjerne stvarnosti, pogledajmo samo u kojem i kakvom sustavu prekomjerne stvarnosti živimo u našoj državi. Naša prekomjerna stvarnost obilježena je odsustvom svake mjere za realnost.

Zato bježimo u prošlost koja se nije zbila onako kako bi to htio naš bijeg. Bijegom romantiziramo povijesno nasilje i pretvaramo ga u nacionalni uspjeh.

Oni koji bježe u prošlost, postaju beživotni kipovi. Njihova uloga je da predstavljaju prekomjernu stvarnost iz prošlosti. Takvi kipovi, kada ožive, ožive zbog toga da bi obranili fikciju i prekomjernu stvarnost iz prošlosti.

Oni, dakle, kada ožive, ožive da bi proveli nasilje. Manje je bitno hoće li to nasilje biti u vidu otimanja aviona u Americi ili pucanja na policajca na Trgu sv. Marka. Kada ožive kipovi prekomjerne stvarnosti iz prošlosti, ožive isključivo da bi proveli nasilje.

S druge strane, imamo građane koji su odustali od toga da igraju aktivnu ulogu izgradnje države i društva. Oni, naprotiv, proizvode prekomjernu stvarnost tišine. Odlučili su se na povlačenje u tišini. Oni ne proizvode nasilje, ali proizvode prekomjernu stvarnost tišine koja, također, oduzima realnost državi, ali joj ne daje nasilje.

Kada građani progovore, nastaje država, kada se nasilnici probude, država nestaje. Mi na izborima odlučujemo između realnog svijeta, koji se obračunava s terorizmom i nasiljem, i svijeta prekomjerne stvarnosti koji, iako prividno glasno osuđuje terorizam i nasilje, ima benevolentan stav prema prekomjernoj stvarnosti unutar vlastitog sustava.

Svi naši izbori su izbori između realnosti i prekomjerne stvarnosti, razlike su samo u tome hoćemo li birati realnost ili prekomjernu stvarnost na lokalnoj, nacionalnoj ili europskoj razini.

Korupcija je prekomjerna stvarnost. Kako nastaje i kako se održava? Isključivo našim izborom. Biramo sustav prekomjerne stvarnosti, a korupcija je sastavni dio toga sustava.

autograf

Naš grad

Slavonski Brod, za one koji čitaju iz nekih drugih mjesta. Ne mogu reći da puno pratim politiku (moj grijeh…), ali je dovoljno imati oči širom otvorene, pa vidjeti što se događa. Brod je grad po mjeri čovjeka. Ni prevelik, ni mali, još je i ravan, ravnica, pa se sve može i biciklom obaviti. Imamo i brdo, druge su to općine, ali blizu i točno onoliko koliko treba da ne bude baš prerija. Stanovnika ima također dosta, iako bi bilo ljepše da nas je još malo, jer neke ljudske i društvene, kulturne i sportske potrebe i događanja bi bili češća i zanimljivija. Ali dobro je. U biti, ne volim biti negativna, ali moglo bi puno bolje, pa moram primijetiti ono što ne valja. Ima toga, ja ću dva detalja.

Vjerujem da je većina primijetila, kao i pročitala prije, da se pravi ‘veliko’ parkiralište kod tržnice u Strossmayerovoj. Većina nas je na prvu vijest bila sretna. Neće više biti blatnjavog parkinga! Međutim, kad sam pročitala što će biti, ostala sam zapanjena. Obično parkiralište, malo asfalta i to je to. Naravno, to će koštati oko milijun kuna, možda i više zbog ‘ neočekivanih problema i izmjena?! Naravno, pred izbore treba nešto ‘otvoriti’, a ovo je sigurno, čak i na zraku, pa i ako bude Corone, neće biti otkazivanja. Ali ništa od toga nije problem kao sam projekt. U 21.stoljeću staviti samo malo asfalta na onakvom mjestu i poziciji?! Kakav je to arhitekt, kakav genije?

Očekivala sam, mislim da se i pričalo o jednom parkhausu, na više etaža, da rastereti grad. Zar se ne gleda dugoročno? Odmah da kažem da mi je jasna i teorija o odlasku stanovnika kao i ekologiji, koja, ako se ikada desi kod nas pa smanjimo svi na jedan ili ni jedan auto, opet će ih biti. Ali to je, prvo, daleka budućnost, drugo, utopija. Treće i najvažnije, takav objekt s puno mjesta za parkiranje omogućio bi sasvim novo uređenje prometa. Parkirani auti, tj. parkirna mijesta, bi se mogli ukloniti i napraviti i dalje jednosmjerne ali dvotračne ceste. Također i u drugim ulicama jednostavniji i sigurniji promet. Zar to ne bi bilo rješenje? Pozicija je izvrsna za posjetitelje od bolnice, sportskih događanja, pa do korza. Krug od 200 do 500 m većini nije problem za prošetati ni po lošem vremenu. Zato smatram da je projekat kao takav neprihvatljiv. Milijun ode u vjetar. Ne, pardon, ide firmi PZC Brod d.o.o.

Zanimljivo je da je grad dao u outsourcing održavanje zelenih površina u gradu. Tj. koncesiju. Zašto pored komunalca koji je to sasvim solidno radio…pa da vidimo. Znači, kao, treba to netko raditi, natječaj, trice i kučine. Dobila je firma Feliks, ili neka druga iz široke lepeze firmi istog vlasnika. Ne bi ni tu bilo ništa čudno, pa kod nas uvijek isti rade, kad bi oni doista i radili. Ali ne! Oni su uzeli podizvođača, a to je Komunalac d.o.o.

Vidite sad paradoks života u Hrvatskoj. Pa to ni Einstein ne bi mogao smisliti. To sam saznala ljetos, kad sam primijetila da prvi puta naš grad nije čist i pokošen, uredan kao što je bio. Kasnilo se sa košnjom, odvozom lišća, metenjem ostataka zelenila na trotoarima i šetnicama, nasip do Poloja da ne spominjem ( prošle jeseni ogulili svu travu, ove godine ni kosili nisu). Gdje se radi i uređuje, vidljivo je manje ljudi. Da li zbog cijene, da li je komunalac zbog, kobajagi, smanjenih potreba premjestio ili otpustio radnike, ne znam. Njihova je mehanizacija, njihovi ljudi. Samo firma posrednik, nepotrebna jer je grad vlasnik Komunalca,a on ubire pare i smije se nama idiotima. Ne znam tko će biti idući gradonačelnik, ali ovo je odavno prevršilo svaku mjeru. Trebalo bi ograničiti sve funkcije, najveće, na dva mandata ( nekima je previše i to, ali zato su tu izbori), pa da dođu ljudi koji bi bar neku svoju viziju i entuzijazam pokazali i dokazali, u okviru svojih ovlasti, naravno. Kako im nije stalo do grada u kome žive?! Koliko kuća moraju imati, jahti i kreveta? U koliko njih mogu od jednom leći? Koliko se moraju moliti Bogu za sve grijehe? Misle li doista da nekakva ispovijed ih razriješi svega toga?! Baš bi se bilo dobro odmoriti nekad u takvoj glavi…
Ne daj Bože! Neka meni mojih briga!

Jedna stvar me i obradovala, a to je lijepa fasada na prekrasnoj zgradi na uglu ( Kekec), preko puta Cipelića. Imamo jako lijepih građevina iz doba Austrougarske i treba ih samo dotjerati pa da imamo čemu da se divimo. Nadam se da će se to polako zakotrljati dalje.

Držite se u ovo ludo vrijeme i nemojte kloniti duhom. Bili smo i u goroj situaciji, u podrumima, pa smo to prebrodili. Ne dajte da vas ovo obeshrabri. Nosite maske gdje se mora, pokušajte živjeti normalno i družiti se možda s manjim brojem ljudi, ali neće to biti vječno. Samo ako smo odgovorni, ne što nam oni govore, već što se brinemo međusobno za ljude do kojih nam je stalo, bit će dobro. Nikad nije bilo da nije bilo, pa tako će i ovaj puta biti nekako. Ako se svi potrudimo, bit će dobro. Poslušajte samo osnovne informacije i ne dajte da vas beskonačnim vijestima i filozofiranjima dovedu u depresiju ili loše raspoloženje. Čuvajte se!

Netko je napisao da koristim skupe namirnice i pravim jela za koja nije čuo. Da, bio je nešto skuplji recept, ali bilo je to uoči Svih svetih, pa sam išla od toga da bude nešto svečanije. U pestu, to možda i piše, pinjole se mogu zamijeniti bademima ili orasima. I na koncu, ne bi bilo zanimljivo da pišem samo neke najobičnije recepte, ne nakon ovoliko godina, zar ne?! Možda se desi da nekada malo pretjeram s nečim neobičnim ili skupim, ali oni koji kuhaju znaju koliki je izazov praviti novo i egzotično, pa i skupo. Iako najčešće te skupe namirnice koristim kad ih nađem na akciji, skuplje su i onda, ali ne toliko. Ne mora se napraviti previše nečega, nekada je to toliko da se proba. A onda se drugi dan jede grah 😊

Danas ćemo nešto ‘obično’.

Tjestenina u umaku od špinata

Nešto sa špinatom, kojeg ima i sada, svježeg, a smrznutog ima uvijek. Ovo obožavaju i djeca.

Jednostavno.

SASTOJCI:

200-300 g svježeg špinata ( list, a možete ga sada kupiti i smrznutoga u listu )

400 g tjestenine, špageti, široki rezanci ili manja tjestenina kao pljukavci

1 glavica luka

2 režnja češnjaka

1 žlica maslaca

125 ml jušnog temeljca

150 g topljenog sira ( zdenka, buco, i sl.)

150 ml vrhnja za šlag

2 žlice svježe naribanog parmezana

muškatni orašćić

malo mediteranskih začina

sol, papar

1-2 žlice limunovog soka

PRIPREMA:

Tijesto kuhajte po uputi. Luk i češnjak očistite i sitno nasjeckajte. Pržite luk na zagrijanom maslacu, kad porumeni dodajte češnjak, kratko promiješajte i dodajte oprani špinat. Prelijte s temeljcem, promiješajte i kuhajte poklopljeno oko 5 min. Povremeno promiješajte. Umiješajte sirni namaz, vrhnje, parmezan, posolite i popaprite i kuhajte da se sir istopi i sve postane kremasto. Najviše 5 min. Tijesto, koje ste procijedili, dodajte u umak i sve dobro izmiješajte, po želji još malo popaprite eventualno, ako je neslano, posolite. Pitate se zašto je u receptu limun! Pa za one hrabrije. Na kraju možete dodati i sok od limuna, kod nas nije uobičajeno, ali probajte s malo limuna na jednom tanjuru, pa ako vam se svidi pravite tako. Za ostale može i bez!

Muffini s bundevom

Jako jednostavno i izdašno.

SASTOJCI:

260 g brašna

1 prašak za pecivo

malo soli

1 žličica začina za medenjake

425 g pirea od bundave ( stambolku ili puter bundevu ispecite u pećnici i meso bundeve je pire)

200 g šećera

125 g grčkog jogurta

80 ml ulja

malo vanilije

2 jaja

200 g čokolade, 150 ide u smjesu, 50 g na muffine

PRIPREMA:

Spojite suhe sastojke (do bundeve), u drugoj posudi ostale, ‘mokre’, od bundeve do kraja. Sad promiješajte mokre, pa dodajte u suhe i lopaticom napravite homogenu masu sa što manje miješanja. Stavite papiriće u kalupe ili pripremite silikonske.

Meni je izašlo 20 kom. Napunite ih 2/3 i pospite s malo preostale sjeckane čokolade eventualno kapljice. Pecite u zagrijanoj pećnici na 175°c do 25 min. Najbolje malo prije provjeriti čačkalicom. Prekrasni su topli, ali i hladni. Za bundevice sam napravila kremu od 200 ml vrhnja za šlag i 200 ml mascarpone sira, malo šećera. Istukla šlag, pomiješala oboje i obojala pa se malo poigrala ukrašavanjem. Nije komplicirano.

U proleće 1973. godine Milton Friedman je posetio Jugoslaviju. Nekoliko sedmica kasnije nastao je ovaj veoma zanimljiv intervju (snimak je pronašao moj prijatelj Miloš Vojnović). Friedmanova zapažanja i zaključci su lucidni i tačni. Ali problemi samoupravnih preduzeća u Jugoslaviji o kojima Friedman govori nisu bili ništa novo – do 1973. već su bili dobro poznati i on ih je samo precizno sažeo. Takođe, imam utisak da je Friedmanova poseta bila odlično organizovana i da je dobio priliku da se susretne sa dobrim sagovornicima. Ako me sećanje ne vara, domaćin mu je bio jedan od sjajnih novinara iz odličnog beogradskog časopisa Ekonomska politika (časopisa u kome sam i sâm objavio neke od prvih tekstova i ostao mi je u lepoj uspomeni).

Preporučujem da svakako poslušate snimak razgovora sa Friedmanom. Ovde bih želeo da kažem nešto više o tri glavna problema samoupravljanja koje je Friedman uočio (kao i mnogi drugi autori, naravno). Tema je važna jer ideje o preduzećima u vlasništvu i pod kontrolom radnika ponovo stiču popularnost.

Prvi problem je izbor prioriteta u samoupravnom preduzeću. Kao i kooperative u Sjedinjenim Državama, samoupravna preduzeća su težila pre svega maksimizaciji prosečnog proizvoda po zaposlenom, jer su u toj tački plate najveće. To znači da samoupravna preduzeća ne prate putanju koja vodi do relacije jednakosti između marginalnog proizvoda rada i plata i da zapošljavaju manje radnika nego preduzeća kojim upravljaju privatni preduzetnici. To je potvrđeno u praksi. Jugoslovenska samoupravna preduzeća su nerado zapošljavala nove radnike. Uprkos velikoj migraciji radne snage u Nemačku, nezaposlenost u Jugoslaviji je tokom 70-ih i 90-ih godina 20. veka konstantno bila na visokom nivou od oko 10%. Neki autori, kao što je Susan Woodward, smatraju da su visoka stopa nezaposlenosti mladih i politike štednje koje je nametnuo MMF posle dužničke krize 80-ih godina doveli do raspada zemlje (taj aspekt ovde neću razmatrati). Zbog oklevanja samoupravnih preduzeća da zapošljavaju, vlada je 80-ih godina donela zakon o „obaveznom zapošljavanju novih radnika“ i preduzećima nametnula obavezu da radnu snagu uvećavaju za 2% godišnje. Takva politika nije pogodovala tržišnom poslovanju.

Drugi problem na koji Friedman ukazuje jeste to što samoupravna preduzeća mogu ostati u ekvilibrijumu i pored velikih razlika u prosečnom proizvodu po radniku i platama radnika. Pošto plata zavisi i od intenziteta kapitala preduzeća ili sektora, radnici u kapitalno intenzivnim oblastima (kao što je proizvodnja električne energije) primaju znatno više nego radnici u tekstilnoj industriji. Uprkos tome, iz razloga izloženih u prethodnom pasusu, prelasci iz jednog preduzeća u drugo izostaju (nakon što ostvari svoj maksimum, preduzeće sa visokim platama neće više zapošljavati nove radnike). Ovaj problem, kao i prethodni, opisan je u ključnom radu Benjamina Warda objavljenom 1958. i u monumentalnoj studiji „Opšta teorija radničke uprave u tržišnoj ekonomiji“ Jaroslava Vaneka. Mnogi radovi na ove teme objavljeni su u časopisima The Journal of Comparative Economics and Economic Analysis i Workers’ Management, dva glavna časopisa posvećena temama tržišnog socijalizma. (Takođe bih preporučio odličan tekst Dinka Dubravčića objavljen 1970, kao i članak Jamesa Meada iz 1972.)

Treći problem je to što se kapital nalazi u društvenom vlasništvu, to jest, radnici ga ne mogu otuđiti, na primer, prodajom. Radnici su u ovom slučaju raspolagali samo pravom plodouživanja. To je dovelo do sledećeg problema (koji je uočen i u kooperativama u gradu Mondragon u Baskiji). Kada je trebalo odlučiti koliko neto dohotka će se izdvojiti za plate, a koliko za reinvestiranje, radnici su obično birali veće plate. Ne samo zbog vremenske preferencije, već i zato što je plata u potpunosti u privatnom vlasništvu i može se iskoristiti za otvaranje štednog računa u banci. U tom slučaju radnik je vlasnik i glavnice i kamate. Ako bi isti iznos reinvestirao u preduzeće, radnik bi imao pravo na deo prihoda od investicije, dok bi se glavnica utopila u „društveni“ kapital. Zamislite da vam je do penzije ostalo još godinu dana i možete da birate između dve opcije: da vam se plata uveća za 100 dolara ili da se isti iznos reinvestira u preduzeće. Šta biste izabrali?

Friedman u intervjuu prenosi da su se kreatori politika u Jugoslaviji često žalili da preduzeća previše izdvajaju za plate. Pokušali su da stimulišu preduzeća da više novca usmere na investicije uvođenjem visokih poreza na plate, ali rezultati nisu bili sjajni.

To su neki od tipičnih nedostataka radničkih i samoupravnih preduzeća. Većina problema proističe iz statusa kapitala koji nije u privatnom vlasništvu. Zato ovaj kooperativni model ne treba mešati sa kooperativama u privatnom vlasništvu u kojima su zaposleni istovremeno i deoničari. U tom slučaju poslednji opisani problem ne postoji. Prva dva problema su i dalje tu, ali „rešavaju“ se uvođenjem dve kategorije radnika: deoničara i najamnika. Tako je urađeno u Mondragonu.

Prednost samoupravljanja je demokratija na radnom mestu. Radnici su zaista imali mnogo šira prava nego u kapitalističkim kompanijama koje su po definiciji hijerarhijski organizovane i funkcionišu kao male diktature. Da li je demokratsko ustrojstvo samoupravnih preduzeća imalo pozitivan bruto efekat na produktivnost (kada se uračunaju napred pomenuti nedostaci)? To ne znam, ali mislim da su rađena istraživanja i na tu temu.

Konačno, kada ocenjujemo prednosti i nedostatke samoupravnog sistema treba ostaviti po strani one njegove odlike koje nisu vezane za sistem kao takav, već proističu iz osobene situacije u Jugoslaviji. Postoje bar dve takve važne odlike.

Prvo, u mnogim velikim i važnim preduzećima neka od radničkih prava su bila ograničena jer su republičke vlade i preko njih republičke filijale komunističke partije postavljale na rukovodeća mesta pripadnike partijske nomenklature. Tako se demokratijom na radnom mestu ipak „upravljalo“ odozgo. Mnogi od postavljenih rukovodilaca nisu imali ni kvalifikacija ni sposobnosti za vođenje preduzeća. Bili su to partijski funkcioneri koji su se pretvarali da su poslovni ljudi. Najpoznatiji primer je Slobodan Milošević. Dospeo je na čelo jedne od najvećih jugoslovenskih banaka, i mada se često hvalio da je bio ravnopravan sagovornik Rockefellera i Chase Manhattan banke, o bankarstvu je verovatno znao veoma malo (diplomirao je na pravnom fakultetu).

Drugo, posle usvajanja novog ustava 1974. godine (koji se u vreme Friedmanove posete tek razmatrao, što i on usputno pominje), Jugoslavija je počela da funkcioniše kao konfederacija kojom upravljaju republičke partijske oligarhije. Svaka od republika nastojala je da učvrsti i proširi kontrolu nad sopstvenim samoupravnim preduzećima, i naročito bankarskim sistemom. Čak su ugrozile jedinstveno tržište ograničavanjem slobodnog protoka kapitala, u nekim slučajevima i roba. Samoupravna preduzeća su funkcionisala u sve restriktivnijem okruženju i pod sve čvršćom kontrolom političke oligarhije.

Takvi problemi (jednopartijski sistem i ekstremna decentralizacija koja vodi u autarkiju) ne moraju biti prisutni u drugim zemljama.

pescanik

PIŠE Domagoj Marić

Krleža pišući roman ima na umu svu mađaronsku garnituru hrvatsko-slavonskog javnog života s prijelaza stoljeća („Ne znam zašto zapravo ovi Pejačevići uživaju u Beču veće povjerenje od nas“), a u kontekstu interesa za hrvatsko-mađarske veze djelo je zanimljivo ne zbog svoje književne slojevitosti nego u prvom redu kao najzorniji dokument vremena snažnoga mađarskog utjecaja u Hrvatskoj, kojemu je Krleža i sam pripadao

WILMINGTON, DE – NOVEMBER 04: Democratic presidential nominee Joe Biden speaks one day after Americans voted in the presidential election, on November 04, 2020 in Wilmington, Delaware. Biden spoke as votes are still being counted in his tight race against incumbent U.S. President Donald Trump which remains too close to call. Drew Angerer/Getty Images/AFP

Sasvim je izgledno da Donalda Trumpa više nećemo gledati na čelu Sjedinjenih Američkih Država. Sama činjenica da to još sa sigurnošću ne možemo potvrditi dovoljno govori o jalovosti centrizma koji ga je nastojao svrgnuti. A neke lekcije vrijede i za naš lokalni kontekst.

U noći sa srijede na četvrtak prema lokalnom vremenu napokon su stvoreni barem kakvi-takvi uvjeti za dugi uzdah globalnog liberalnog olakšanja. U međuvremenu se nije promijenilo previše toga i kako sada — u trenutku pisanja ovog teksta — stvari stoje, Joe Biden, kandidat Demokratske stranke i nekadašnji potpredsjednik u administraciji Baracka Obame, iduće će četiri godine biti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Pobjeda će biti tijesna i potvrđena u produžetku, poslije već najavljene i vjerojatno obilne porcije natezanja, odnosno nakon što Donald Trump samovoljno ili u nekom aranžmanu koji će po potrebi uključivati i vojni element prije ili kasnije napusti Bijelu kuću. Naravno, pitanje stila je u aktualnom kontekstu drugorazredna stvar. Najgori mogući scenarij — još jedan Trumpov predsjednički ciklus i količina ljudske patnje koja bi s njim stigla u paketu — ipak je izbjegnut uz više sreće nego pameti.

Na stranu primitivnost američkog izbornog sustava — u praksi, 50 različitih izbora istovremeno — i najveći broj osvojenih glasova jednog kandidata u povijesti američkih predsjedničkih izbora, Demokratska stranka, to jest njezina centristička jezgra, na izborima je najblaže rečeno podbacila. U situaciji u kojoj se izbori primarno odvijaju na socijalnoj pozadini više od 200 tisuća izgubljenih života u COVID-19 pandemiji i tekućeg i predstojećeg ekonomskog kolapsa, minimalna količina zdravog razuma nalagala bi da je riječ o utakmici čiji bi konačan ishod trebao biti sasvim poznat otprilike do sredine drugog poluvremena. Budući da su minimalna količina zdravog razuma i centristička jezgra Demokratske stranke već duže vrijeme u kompliciranom odnosu, to se nije dogodilo i potpuna katastrofa izbjegnuta je za dlaku. S druge strane, teško da je riječ o dinamici koja se u grubim crtama nije mogla predvidjeti, usprkos predizbornom anketnom hajpu.

Jalova kampanja

Bidenova kampanja bila je u relacijskom smislu negativna prema principu “ja nisam Trump” i to je “negativno” pozicioniranje — koje se u praksi svelo na jedva nešto više od seta pitanja dobrog ukusa — bila više-manje jedina stvar vidljiva u glasačkom izlogu. U stvari, Trump je demografski gledano svoju glasačku bazu u odnosu na 2016. godinu proširio — podrška mu je, između ostalog, porasla i među afroameričkom i među hispanoameričkom populacijom i među ženama. Za donošenje konkretnih zaključaka još je uvijek, naravno, prerano, iako sugestivnih primjera ne nedostaje.

Recimo, kampanjski angažman oko hispanoameričkog segmenta biračkog tijela sveo se na onih 15-ak sekundi kada je Biden u statusu demokratskog kandidata prvi puta stigao na Floridu i zatim za govornicom na svom iPhoneu pustio “Despacito”. Neposredno prije izbora pak demokratska karavana stigla je u Flint u Michiganu, dakle u grad čija je vodoopskrba pod Obaminom administracijom bila zagađena olovom i grad u kojem polovina djece živi ispod granice siromaštva, gdje je Bidenu u mobilizaciji asistirao upravo Obama. Bivši predsjednik okupljenima je, naime, kao glavnu komparativnu prednost potencijalne Bidenove administracije s neosviještenom ironijom istaknuo viziju nekog tipa niže razine medijskog zagađenja. “Nećete o njima morati razmišljati svakoga dana. Nećete se s članovima svojih obitelji oko njih morati svađati svakog dana. Neće biti toliko iscrpljujuće”, rekao je Obama u pokušaju da za Bidena i Kamalu Harris napravi onoliko koliko jedan bivši predsjednik može napraviti. Najkraće rečeno, kada je posrijedi ekonomija, u izlogu retorički nije završio niti standardni demokratski kozmetički asortiman. I prema podacima prikupljenima na osnovu izlaznih anketa, Trump je među trećinom biračkog tijela koje je ekonomska pitanja navelo kao prioritetna osvojio 81 posto glasova.

Također, kvalifikacija izbornih rezultata kao podbačaja nije pretjerana niti u široj slici, jer najgrublja skica za sada izgleda ovako — tijesna Bidenova pobjeda na predsjedničkim izborima, prilično izgledni neuspjeh u pokušaju vraćanja demokratske većine u Senatu i gubitak do desetak mjesta (uz zadržavanje većine) u Zastupničkom domu. Ovakav odnos snaga u krajnjoj liniji centrističkoj jezgri Demokratske stranke i ne mora biti suviše mrzak, posebno ako se u obliku zakonodavne paralize pokaže upotrebljivim u smislu opravdanja u onim situacijama u kojima će biti potrebno odgovoriti na progresivnije pritiske drugog stranačkog krila — naravno, po cijenu gubitka još nekoliko mjesta u Senatu 2022. godine. Međutim, sudeći prema prvim i zasad još uvijek opreznim reakcijama, iz centrističke perspektive — bilo medijske, bilo političke — o podbačaju teško da može biti riječi, iako sve nije ispalo baš onako kako je bilo zamišljeno. Uostalom, izborom Bidena automatski su sanirana oba puknuća u američkom socijalnom tkivu koja su uoči izbora bila prepoznata kao najopasnija pa je istovremeno u svim bitnim aspektima najavljeno i rješenje problema radikalizacije američkog društvenog života i otklanjanje potencijalne fašističke prijetnje.

Analogija s lokalnim kontekstom

Ovdje je uz nešto osjećaja za kontekstualne razlike zapravo bez većih poteškoća moguće prijeći i na lokalni teren. “Moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije. Ovo je sigurno uvjetovano informacijama pod kojima je on bio, izvorima kojima se napajao, da napravi ovo. Vidjet ćemo tko je odgovoran, ali moramo se zapitati tko su akteri, pa i u politici, koji potiču netrpeljivost, koji su čak nakon ovoga spremni davati izjave poput Ivana Penave i Karoline Vidović-Krišto koje su neprihvatljive. Postoji i odgovornost medijskih aktera koji potiču mržnju između Hrvata kao većinskog naroda i srpske manjine”, rekao je, na primjer, Andrej Plenković, premijer Republike Hrvatske, nakon što je 12. listopada ove godine 22-godišnji Danijel Bezuk na Markovom trgu ranio policajca i zatim počinio samoubojstvo.

U ovome bi slučaju trenutno dominantna struja u HDZ-u bila približni ekvivalent već dugo vremena dominantnoj struji u Demokratskoj stranci (ili obrnuto). Koliko god ovakva paralela može izgledati bizarno, tu smo gdje jesmo, ako ništa drugo barem na razini modela. Jer, interpretacija prepoznate radikalizacije društva odvija se u oba slučaja samo s naglaskom na djelovanju ove ili one konkretne političke figure i(li) s naglaskom na nekoj pretpostavljenoj vrsti medijske manipulacije, uz uporno prešućivanje njezine materijalne osnove. Na svu sreću, hrvatska desnica — uključujući, naravno, i HDZ u onim slučajevima u kojima su stranačke karte pomiješane na nešto drugačiji način — u tolikoj je mjeri još uvijek potkapacitirana da niti greškom ne može napipati nešto što bi se moglo lažno predstaviti kao klasno uporište. Pa jednom kada se najjača stranka u državi stjecajem okolnosti privremeno odrekne ekskluzivnog prava na distribuciju nacionalističke mitologije, aktivacija “izdajničke” matrice s druge strane ograde istog dvorišta i sa svim svojim izvedbenim i organizacijskim nedorečenostima nije ništa pretjerano neobično.

Drugi aspekt ticao bi se, dakako, nominalne opozicije, to jest onog društvenog bloka koji se ima običaj zvati lijevo-liberalnim, odnosno nekih oblika njegove participacije u javnom i političkom životu. Trumpov mandat pratilo je od početka do kraja nešto poput terminološke hiperinflacije “fašizma”. Osim što je historiografski prilično klimava, analogija je u dobroj mjeri u definiranju ciljeva vršila i kontraproduktivnu funkciju — od demobilizacije preko tretiranja Trumpa kao neobjašnjive iznimke do stvaranja jedne zone ugode u kojoj se lijeve politike otprilike mogu svesti na neki tip sanitarne kontrole političkog života. Drugim riječima, u kojoj je mjeri, primjerice, doista produktivno u svakoj HDZ-ovskoj budali kojoj aktualna partijska konjunktura ne omogućuje pristup drugom ili trećem ešalonu prepoznavati ustašku prijetnju?

U odstranjivanju zabrinjavajućih političkih i društvenih tendencija restauracijom upravo onih uvjeta koji su iste te tendencije u startu i omogućile, izvan krajnje kratkoročne perspektive teško da leži bilo kakav ozbiljniji potencijal. I progresivnim opcijama koje neće raspolagati s većom količinom osjetljivosti na materijalne uvjete reprodukcije ljudskog života neće preostati ništa drugo nego da s vremena na vrijeme uz dozu sreće naprave jedan korak naprijed i dva koraka unazad, ako i to. U Flintu, Kutini, ili bilo gdje drugdje.

bilten

„Rado bih došao u Vukovar 18. studenoga“, odgovorio je Milanović na novinarsko pitanje. „Jako puno će ovisiti o dogovoru Plenkovića, Medveda i te ekipe tamo. O svemu treba pitati i gradonačelnika Ivana Penavu. Konzultirat ću se i s čelnicima Sigurnosno-obavještajne službe.“ Taj iskaz ostavlja mučan dojam o zemlji u kojoj žive „Hrvatice i Hrvati“ i ljudima što se populistički busaju u prsa kako su „preuzeli odgovornost“ za državu i njezine građane. Da se jedan predsjednik države mora konzultirati s tajnom službom smije li posjetiti neko mjesto u zemlji kojoj je na čelu, osobito kad se to mjesto naziva Gradom herojem Vukovarom? Da si premijer Andrej Plenković dopušta javno ignorirati predsjednika vlastite zemlje – ustavno/zakonski je dužan surađivati na opće dobro svih žitelja i s predsjednikom RH i s parlamentarnom oporbom, što Plenković napadno ne čini – ozbiljno je kršenje premijerskih ovlasti i nedopušteno samovlašće u svakoj ozbiljnoj i demokratski zreloj zajednici. U Bijednoj Našoj vrijedi praksa „imam mandat, ja sam gazda i – što mi tko može!?“ Praksa ega bez pokrića, neodgovornosti, netrpeljivosti, podjela i razdora. A tako se ne može naprijed 

Marijan Vogrinec

Vlada javno – vidljivo iz druge galaksije – sabotira Ured predsjednika RH, a to nema pravo i ne smije raditi. Država nije ničija privatna prćija da od nje pravi sprdnju neodgovornim ponašanjem naočigled domaće i strane javnosti. Neupitni „gazda“ tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nije ni premijer Andrej Plenković sa operativno-provedbenim alatima državničke volje niti predsjednik RH Zoran Milanović s ustavnom/zakonskom skrbi „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“. Zato ni Plenković nije poslodavac Milanović – tim više, jer su predsjednika RH izravno izabrali građani, premijera nisu – niti je Milanović nadređen Plenkoviću. „U ozbiljnom sustavu“, dobro je u Večernjem listu primijetio u povodu Milanovićeve predsjedničke inauguracije Krešimir Kašpar, „podjele nadležnosti u državi, dogovaranje i suradnja su nužni, na njih upućuju i Ustav i propisi, no ako nema jasnog odgovora na sporne situacije, otvara se mogućnost blokade sustava, ali i interesnog trgovanja, zloupotreba i pogodovanja.“

Ako je predsjednik RH izravno izabran u narodu – a jest, uvjerljivo u oba izborna kruga, među 11 kandidata – i ima kontrolnu zadaću „redovitog i usklađenog djelovanja te stabilnosti državne vlasti“, njegova je javna riječ i glas naroda. Ako je riječ odgovorna i na mjestu, a to procjenjuju birači, ne politički oponenti. Pogotovo ne premijer koji se prethodno sukobio s predsjednikom RH ne na načelnoj, nego na osobnoj i vrlo niskoj razini. Svi Milanovićevi prethodnici u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku itekako su zorno demonstrirali – uključivo razdoblje tzv. nacionalističke diktature Franje Tuđmana, kako je medijski prozvano razdoblje 1990-ih godina – praksu kako se predsjednici RH u javnom prostoru nerijetko baš i nisu držali propisanih ovlasti. Premijeri također. Kada jednom zajašiš mandat, heeej, više ti nitko nije ravan!? Formalne ovlasti su jedno, a ego, karakter, kućni odgoj, moral, moć i politička volja nešto sasvim drugo.

Put u autokraciju

Neki s boljim pamćenjem sjetit će se Milanovićeve (pred)inaugurativne tvrdnje: „Ako predsjednik nema karaktera i ako nema znanja, neće mu pomoći nijedna ovlast“ i kasnije pobjedničke dopune: „Nemam pretenzija na velevlast, neće biti zaplotnjaštva, neće biti spletki, tajnih dealova ili poslova, jer mi smo višestranačka parlamentarna demokracija. Nije savršeno, ali boljeg od toga nema. Sve drugo je put u autokraciju, tiraniju, samovolju, otimačinu i predsjednik Republike tome mora biti brana“. Jesu li učestali bučni sukobi u prošlih mjesec i kusur dana dvaju državnih brda u odnosu na kritična zbivanja u zemlji i vani – pandemija virusa SARS-CoV-2, ustavnost djelovanja Nacionalnog stožera Civilne zaštite, ekonomski potezi, ljudska prava i slobode, kupnja borbenih aviona, terorizam na Markovom trgu, Inicijativa triju mora, etc. – razlogom za to što su i premijer Plenković i predsjednik Milanović „izgubili živce“ i pod „istobojnom“ zastavom tzv. (su)upravljačke skrbi za narod i državu neodgovorno gaženjem svojih temeljnih ovlasti i zadaća kontaminirali ne samo javni prostor, izvrgnuli se podsmjehu i nezadovoljstvu, već i nanijeli štetu sustavu, institucijama države gdje obnašaju najviše dužnosti. Nema isprike za to – „on je prvi počeo“, „on je mene uvrijedio“, „on izaziva“… – i nikakvi inati na štetu države i digniteta najviših institucija nisu dopušteni.

Država – ma kakva da jest, a da je ova dobra, ne bi se iz nje već iselilo cca pola milijuna razočaranih ljudi mlađe dobi, u najboljoj radnoj i fertilnoj snazi – pripada njezinim državljanima koji su na izborima povjerili njezino kormilo dvojici kočopernih pjetlića. Da ju vode što bolje znaju i umiju i da – nedajbože da zatreba! – i glavom odgovaraju za to kako ju vode. Nisu ta dvojica dobili mandate za svađati se i brusiti liderske taštine jedan na drugomu. Počelo je žestoko i osobito toksično za zemlju kad je Milanović – u povodu terorističkog napada na vladinu zgradu na Markovom trgu, teškog ranjavanja policajca i Plenkovićeve tvrdnje o širenju ekstremizma, „gnijezdima“ govora mržnje, etc. – predložio hitno sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, a nastavljeno je vladinim dolijevanjem ulja na vatru odbijanjem Milanovićeva  poziva premijeru Plenkoviću i predsjedniku tzv. Visokog doma Gordanu Jandrokoviću da državni vrh – kako je dosad bila praksa – zajednički u povodu blagdana Svih svetih zapali svijeće i položi cvijeće na središnjem zagrebačkom groblju Mirogoju.

Milanović i Plenković odgovorni su svim građanima ove zemlje za svađu, netrpeljivost i krajnje loš dojam o državi/vlasti koja neslogom na samomu državnom sljemenu ne obećava ništa dobro, a za  skandalozan postupak odvojenog odavanja počasti pokojnicima, najzaslužnijima za naše danas i sutra odgovornost nije na objema stranama. Ako premijer Plenković ne voli predsjednika RH Milanovića – i ne mora, gdje piše da mora, ili pak da Milanović mora voljeti Plenkovića – njegova je privatna, ne javna stvar, ali itekako je javna stvar i nedopustivo po svakom mjerilu to da Banski dvori „ne vole“ Pantovčak. Da vlada sabotira Ured predsjednika RH ili obratno. Ta država ne da nema smisla, nego ne može postojati. Čak ni Bijedna Naša kojoj su tzv. ljudi nahvao (dum Marin) netom po dobivanju licencije državne samostalnosti skinuli i sakrili aureolu Lijepe Naše. I više nitko ne zna gdje je, hoće li se ikad naći, hoće li ju itko ikad vratiti gdje joj je mjesto. Državna tragikomedija u dva čina na Mirogoju ne budi nadu.

Dvojna blamaža/sramota na Mirogoju učinjena je neodgovorno, formalno u ime svih još, je li, neiseljenih cca četiri milijuna žitelja balkanskog kiflića – država su svi njezini ljudi, ne tek trojica najviših dužnosnika; Milanović, Plenković i Jandroković su samo mandatni poslovođe – i zato je odvojeno paljenje svijeća i polaganje cvijeća na Mirogoju u povodu Svih svetih vrlo loša poruka građanima o tomu u kakvim/čijim je rukama njihova sudbina. Državni lideri koji se, rekosmo, ne moraju voljeti ni biti kućni prijatelji, a nisu u stanju ni odglumiti protokolarno jedinstvo odavanjem počasti na groblju pokojnicima koji su svojim životima/djelima zadužili naraštaje, ne zrače povjerenjem. Kako je očekivati od takvih da će sinergijski, politički savjesno, ekonomski, društveno i moralno odgovorno vući zemlju u tzv.  pravom smjeru dok joj prijeti kolaps zbog epidemioloških i gospodarskih razloga na koje jedva može utjecati? Zbog kojih smo PTSP-zemlja.

Naknadna pamet

Sramotna mirogojska storija u režiji najodgovornijih u državi prokazala je svu ljudsku nezrelost i političku neodgovornost zbog kojih se tridesetak godina tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, zapravo, događaju loše i sve lošije stvari i koje su Hrvatsku – u doba tzv. socijalističkog mraka treću industrijski srednjerazvijenu zemlju u Europi – srozale nedostojan, grozan fenjeraški status u Uniji. Gaće na štapu, ne obećani raj na zemlji, alter ego Švicarske, Norveške, Njemačke (Franjo Tuđman, pa Kolinda Grabar-Kitarović s 8000 eura plaće iz fotelja u dnevnom boravku, sic transit…). U državi u kojoj vlada duguje zdravstvo blizu 10 milijardâ kuna, pet samo za lijekove i medicinski materijal veledrogerijama, nema za hranu i kisik koronabolesnicima u zagrebačkom KBC-u Dubravi, penziće drži na granici preživljavanja (800.000 ih od 1,2 milijuna prima 2500 kuna na mjesec, ovrhama tjera stotine tisuća građana na prosjački štap, etc, premijer i predsjednik čak i na groblju demonstriraju međusobnu mržnju.

Nikakva tu naknadna pamet iz Banskih dvora i Hrvatskog sabora, iz MORH-a pak novog ministra za kojega svaki drugi građanin nikad nije čuo (anketa Nove TV) kako predsjednik RH mulja, laže i podmeće, pa s Pantovčaka papirologija sa žigovima/autografima koji to opovrgavaju ne može popraviti mučan dojam o nedopuštenim odnosima u vrhu države. O ljudima koji se bezobrazno i neodgovorno pripetavaju animozitetima, taštinama bez pokrića i notornim prostaklukom, a zapostavljaju ključne, dnevnoživotne probleme građana i gospodarstva. Povlašteni i debelo plaćeni da ih rješavaju, ne za to da se međusobno omalovažavaju i vade si obiteljska crijeva, svađaju se i time produbljuju podjele i razdore, šire netrpeljivost i svako zlo umjesto da u kriznim/kritičnim okolnostima po zemlju skupe glave i zasuču rukave.

Tzv. tvrda kohabitacija prerasla je u pravi rat dvaju državnih brda koji jamačno neće završiti – ako do kraja mandata uopće i završi? – čak ni Pirovom pobjedom. Gubitnici se, međutim, već znaju unaprijed: žitelji RH i dignitet države. Ma koliko traljav i nikakav izvan vladajuće opcije kod kuće i posvuda izvan državnih granica. Tzv. tisućugodišnji hrvatski san? Sic transit. To što vladajuća hijerarhija Banskih dvora otvoreno sabotira predsjednika RH zato što se gadno zamjerio premijeru Plenkoviću – ne samo davnom navodnom tvrdnjom o „majci vojnoj lekarki“, o izbjegnutom služenju vojnog roka zbog navodne anemije, pa valjda ne i medijskom provalom o maturalnom radu o jugoslavenskom ideologu komunizma Edvardu Kardelju nego i oštrim jezikom o nizu vladinih, kao, loših poteza – izravno je sabotiranje institucije predsjednika države. Ne Milanovića već institucije koja ima Ustavom i zakonima 188 izravnih i 177 posrednih zadaća u upravljanju državom, pa… Premijer preuzima tu odgovornost?

Ignoriranje predsjednikova prijedloga za sazivanjem sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost – koja će se, ako mu je vjerovati i ako predsjednik RH prihvati, održati sljedećeg tjedna, jer je „Koordinacija za nacionalnu sigurnost (vladino tijelo podređeno Vijeću) „pripremila rješenja“ – premijer je bahato poručio Pantovčaku: „Ja sam gazda države, ja ću odlučiti, ne ti!“ Iako predsjednik RH predsjeda Vijećem, ne premijer. Plenković je za prethodnog mandata na isti način „disciplinirati“ HDZ-ovu samoživu gaf-predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. S kojom je povremeno također bio na „vi“ zbog njezina soliranja i arogantnom uskakanja u njegovo ne samo vanjskopolitičko dvorište, znao je protokolarno sjediti pokraj nje u prvom redu i okrenuti glavu, ne razgovarati po mjesec dana… Ali to je prolazilo nekako u tišini i bez javnih skandala kakvi sada zgražaju ljude.

Mirogoj je bio drugi ozbiljan iskorak u Plenkovićevom pokazivanju mišića Milanoviću: nije došao s Jandrokovićem zajednički zapaliti svijeću i položiti cvijeće, uskratio mu Počasno-zaštitnu bojnu i otišao na groblje s Jandrokovićem, Počasno-zaštitnom bojnom i buljukom tv-kamera drugi dan. Milanović je pak uzvratio Plenkoviću ljutitim izjavama za javnost te mu „karakterno“ pokazao srednjim prst objavom dokumentacije iz koje se vidi da je ministar obrane Mario Banožić skočio u vodu virovitu ne bi li spašavao svog šefa u vladi i stranci, a – ne zna plivati.

„Nisam se ni s kim prepucavao pa ni s ministrom Banožićem“, kazao je Milanović medijima nakon svečane sjednice u povodu 30. obljetnice SDP-a na kojoj je bio „iz sentimentalnih razloga“, a „vjerojatno bi se odazvao“ i HDZ-u. „Vlada je traljavo izbjegla zajedničko polaganje vijenca na Mirogoju i to što se dogodilo nije se dogodilo nikad prije. Ni u vrijeme ove garniture niti ikad ranije, da se netko tko je došao iz kadrovskog inkubatora iz Slavonije da se dođe u Zagreb tako obrušiti na načelnika Glavnog stožera OSRH. Tu se ne radi o tričarijama, to su ozbiljne stvari, 24 sata gleda u papire onda kukavički prebaci krivnju na vojnika i admirala kojem nije ni do koljena. Glasnogovornik vlade po nalogu premijera maltretira ministre. Ministar je tu bačen kao mala igračka, da ga se pohazi i izvrgne ruglu ili namagarči. Mijenjaju se ministri, a i predsjednici. Ministri mogu biti osobe koje razumiju ili ne razumiju. Mene su izabrali građani, njega nisu, a ni premijera. Ja sam vrhovni zapovjednik. Suradnja će biti moguća i s premijerom koji je rekao da će biti ‘tvrda kohabitacija’ u noći kad sam izabran. Što to znači? Ozbiljan čovjek to ne bi trebao govoriti.“

Javna je tajna da se u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj ništa ne događa u državnom/političkom oktogonu bez palca gore ili palca dolje trenutnoga „gazde“ Banskih dvora. Ni vis-à-vis na Markovom trgu, u tzv. Visokom domu, gdje je premijerova i prva i zadnja. Tko ne vjeruje neka pita Gordana Jandrokovića, lik je iskusniji od ikoga drugog. Budući da u premijerovim rukama stoje najvažniji operativni/izvršni alati političke volje vladajuće opcije, a predsjednik države nakon razdoblja „nacionalističke diktature“ više nema ni približno „kancelarske“ ovlasti Franje Tuđmana, aktualni „gazda“ bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku može birati hoće li mirno, ne zamjerajući se uživati u raskošnoj udobnosti uredskog fikusa i glasanju uokolnih paunova i plemenite visoke divljači ili će biti predsjednički kaktus. S obzirom na karakter, Milanović je izabrao biti – predsjednik-kaktus. A nije da birači nisu znali tko je, kakav je i zašto su mu u oba kruga davali više glasova no svim protukandidatima.

Treći test tzv. tvrde kohabitacije premijera i predsjednika RH na kojemu će javnost okrenuti palac gore ili palac dolje takvim svojim vođama bit će 18. studenoga u Vukovaru. Ovogodišnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara možebitno će biti dramatičniji od onog 18. studenoga 2013., nabrijanog čak fizičkim obračunom HDZ-ovih tzv. hrvatskih branitelja/naroda iz „druge kolone“ sa SDP-ovom državnom vlašću premijera Milanovića i predsjednika RH Ive Josipovića iz prve, službene kolone. Koliko će biti kolona ove godine u Vukovaru: jedna, dvije ili čak tri? Službena, državna Plenkovićevih ministara, uhljeba i takvih. Kolona Domovinskog pokreta Miroslava Škore, tzv. suverenista i radikala koji Plenkoviću ne opraštaju što s njima nije oformio vlast i što je na unutarstranačkim izborima bio energično očistio ZNA SE opciju od tzv. tvrdog krila. Treća pak kolona neostrašćenog, domoljubnog svijeta branitelja, stradalnika i inih koji se groze i prve i „druge“ kolone. Pogotovo tih što su 2013. godine žarili i palili u „drugoj koloni“, a već 2016. preimenovali „drugu kolonu“ u prvu HDZ-ove državne vlasti, da bi ove godine sasvim promijenili stranačka odijela i domovinskopokretno izravno zaprijetili HDZ-ovim kolaborantima iz 2013. godine, danas za državnim kormilom.

Sporne vukovarske koone

Koji se, dakako, uopće „ne sjećaju“ svojih uloga otprije sedam godina ni tih što su zaogrnuti trobojnicama, često s grbom početnoga bijelog pola i bez krune povijesnih hrvatskih pokrajina jurišali na legitimnu vlast, a sada se iznova svrstali u ešalone protiv opet legitimne vlasti vlastite domovine. Vrlo je vjerojatno, međutim, da će 18. studenoga 2020. u Vukovaru ipak biti jedna kolona koju će – po kninskom obrascu eliminacije HOS-ovog remetilačkog ZDS-faktora, 5. kolovoza – nevjerojatno prorijeđenu ustrojiti premijerovi polit-epidemiolozi. Ljudi, virus SARS-CoV-2 je pobjesnio i, je li, moramo biti odgovorni, pa… Jamačno predsjednik Zoran Milanović, dosljedan svom karakteru, neće ni u jednu kolonu. Osobito ne u tu polit-epidemiološki prorijeđenu za koju navodno braniteljski ministar Tomo Medved već priše scenarij. Po načelnim premijerovim uputama. Odustati od ovogodišnjeg Vukovara jest časnije od licemjerja hodnjom u društvu koje te mrzi. Toga nadasve sramotnog 18. studenoga 2013., Milanović je – zajedno sa šefom države, ministrima i diplomatskim zborom – jedva bio izvukao živu glavu od „domoljuba“ u „zaštiti“ (sic transit) tzv. dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata, a ove godine…

„Rado bih došao u Vukovar 18. studenoga“, odgovorio je Milanović na novinarsko pitanje. „Jako puno će ovisiti o dogovoru Plenkovića, Medveda i te ekipe tamo. O svemu treba pitati i gradonačelnika Ivana Penavu. Konzultirat ću se i s čelnicima Sigurnosno-obavještajne službe.“ Taj iskaz ostavlja mučan dojam o zemlji u kojoj živimo i ljudima što se populistički busaju u prsa kako su „preuzeli odgovornost“. Da se jedan predsjednik države mora konzultirati s tajnom službom smije li posjetiti neko mjesto u zemlji kojoj je na čelu, osobito kad se to mjesto naziva Gradom herojem Vukovarom? Da si premijer dopušta javno ignorirati predsjednika vlastite države – ustavno/zakonski je dužan surađivati na opće dobro zemlje i  s predsjednikom RH i s parlamentarnom oporbom, što Plenković napadno ne čini – ozbiljno je kršenje premijerskih ovlasti i nedopušteno samovlašće u svakoj ozbiljnoj i demokratski zreloj zemlji. U Bijednoj Našoj vrijedi praksa „imam mandat, ja sam gazda i – što mi tko može!?“ Praksa ega bez pokrića, neodgovornosti, netrpeljivosti, podjela i razdora. A tako se ne može naprijed.

tacno

U svojoj knjizi  Sve što trebam znati, naučio sam još u vrtiću, Robert Fulghum, svećenik unitarijanske crkve, pisac “neobičnih misli o običnim stvarima” koji tvrdi da ”razmišljati znači duboko se čuditi”, nudi devet ne tako strogih preporuka. One glase:

Pišući o čudima svakodnevog života i dajući preporuke kako da on bude vedar i pun topline, plemeniti Fulghum nije zaboravio prosjake (vidi pod 6.), ljude potpuno ovisne o tuđoj milostiinji i i tuđem raspoloženju. Prihvatimo li oporu i istinitu tvrdnju da na svijetu postoje samo dva naroda – Bogati i Siromašni, onda su prosjaci siromašni Siromašnih

Čest su motiv u književnosti: kod Šenoe u”Prosjaku Luki”, Raosa u”Prosjacima i sinovima, Twaina u”Kraljeviću i prosjaku”, Maupassanta u”Prosjaku”, Johna Graya u”Prosjačkoj operi”…

U bajci braće Grimm ”Stara prosjakinja” mladić koji je vidio da su rite stare prosjakinje zahvaćene plamenom dok se pokušavala zagrijati pored vatre, morao bi ih gasiti, ako ne vodom ono suzama koje bi tekle kao potoci iz njegovih očiju, jer toliko bi mogao plakati nad njenom pojavom i sudbinom. U stvarnom životu, takva bi se vatra katkada i slamom gasila, jer mnogi ljudi ne vole prosjake, izjednačujući ih s ružnoćom, prijetvornošću, lijenčinama, kradljivcima i varalicama. Krečući se kroz jednostavnu mrežu životne čipke uz pomoć štapa, svog jednog  jedinog oslonca, misleći samo na danas, osjećajući studen i glad, izolirani od situiranih ljudi, bez imetka, bez šansi, prosjaci su sušta suprotnost građanskom konforu, predodžbama o uspjehu, sigurnosti i budućnosti. Stoga ih jedni ne vole, jer njihovo prisustvo opominje savjesti, izaziva  gađenje, uznemirava, ljuti,  obvezuje…

Bez luke spasa ti ljudi plutaju u divljim vodama egzistencije, a naše milostinje samo su slamke, često nedostatni pojasevi za spasavanje za koje se očajnički hvataju. Da, ruka im je uvijek ispružena s dlanom prema gore. Često bez ruke, nogu, bez jezika, bez prstiju, prljavi su, ušljivi, u dronjcima, s molećivim izrazom na licu, zapušteni, pa kod drugih izazivaju sućut i samilost. Većina ljudi je ravnodušna, i to je, zapravo, najveći moralni problem suvremenog čovjeka – ravnodušnost prema sebi i prema drugim ljudima.To je korozija koja uništava ljudskost,ali i koja od čovjeka stvara stvar i robu.

Teophill Gautier kaže da je od svih ruševina na svijetu, sigurno najžalosnije promatrati ruševinu čovjeka. Zaista, nije li žalosno vidjeti na ulicama svoga grada stare prosjake i prosjakinje kako sjede pred crkvama, ili kako”Širokom” teško hodaju zastajkujući ispred prolaznika dok mnogi pored njih prolaze kao pored otpada, kao pored ljudskih strgotina koje bi trebalo maknuti? A kada netko i udjeli novčić, još je teže slušati njihovo automatsko zahvaljivanje koje kao da znači: ”smanjili ste moju kaznu i bol,hvala vam.” Život starih prosjaka je sto godina samoće u sezoni pakla.

Govorim o prosjacima iz nužde, jer postoje prosjaci po izboru. To su npr. brahmanski monasi (bhiksu) i drugi koji se dobrovoljno odriču posjedovanja, odlaze u izolaciju.Takvo prosjačenje je životni stav, dio askeze koja oduhovljava život. Prosjaci iz nužde su marginalci, hendikepirani protiv svoje volje. Ako postoji vrh svijeta, onda su oni  njegovo dno i rubovi. Poznaju ih sve civilizacije, dio su svih društava, jer su se sve  dosadašnje kulture temeljile se na nejednakosti, posjedovanju moći i nepravdi.

Prosjaci su izgleda neuklonjiv dokaz postojanja sramotne stvarnosti, koja se može izmjeniti samo ako se promijeni ljudsko srce, ako se iskaže spremnost za moralnu i materijalnu jednakost ljudi, ako se istinska ljudska krepost poveže s osjećajem moralne obveze za slabe i nemoćne, ali bez posredovanja institucionalizirano moćnih, bez posredovanja poretka, jer to mora biti stvar nas samih.Takvim moralnim otkupljenjem bi se potaklo vrenje za samodovoljnost ljudi ,njihovo jačanje i hrabrost za otklon od sila koje svakom pojedincu određuju mjesto prema vjernosti ili prema osporavanju tih istih sila.

Reagiranje na ispruženu ruku starog prosjaka znak je oslobađanja savjesti odnosno slobode prema sebi. Uz pomoć mjerila dvojnog knjigovodstva možemo lako izračunati da na naš teret ide novčić koji dajemo nesretniku, a u našu korist ide nesebičnost, samopoštovanje i vjera da su svi ljudi braća.

Ta nesebičnost ne znači da ne volimo sebe i da smo podložni nečemu izvan sebe, to znači, kako bi rekao Nietzsche, da idemo bližnjemu zato što tražimo sebe.U tome je bit – da nađemo sebe, da sami sebe volimo, jer se svijet jedino tako može promijeniti..

Naši novčići neka budu te suze kojima ćemo barem tog dana ugasiti ljude zahvaćene vatrom bijede, baš kao u bajci braće Grimm.

sbperiskop

Hrvatska je šampion oporezivanja siromašnijih i pošteđivanja bogatijih. Pometnju unosi i unutarnja raspodjela strateških ekonomsko-političkih mjera i povlastica među nositeljima kapitala, gdje prosperiraju veliki igrači u financijskoj industriji, trgovini i turizmu, dok stradavaju manji u materijalnoj proizvodnji

Ekonomska politika hrvatske vlade očituje se danas nekolikim službenim dokumentima, ali nijednim tako kao rebalansom državnog proračuna za ovu godinu i projekcijom onog za iduću. A dugo nije bilo delikatnijeg fiskalnog momenta od ovog u kojem se globalna povijest lomi uvelike stihijski, s krajnje neizvjesnim ishodima svih društvenih procesa po kojima ćemo se razlikovati kad se ubuduće budemo osvrtali za sobom. Hrvatski državni proračun otprije nekoliko dana, međutim, uopće ne odražava tu vrstu dramatike ni političke svijesti o njezinim mnogobrojnim i dalekosežnim implikacijama.

Premda ovu godinu završavamo s 29,5 milijardi kuna budžetskog deficita i padom ekonomije od osam posto, u odnosu na lanjski rast od 2,9 i deficit od svega milijardu i pol, za 2021. godinu planira se svega 11,5 milijardi kuna deficita uz ekonomski rast od pet posto. Da ne iznosimo sve detalje te računice koja se od prošlog tjedna već razmatrala po medijima, uočit ćemo tek strateške naglaske. Vlada RH, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem i ministrom financija Zdravkom Marićem, optimizam temelji prvenstveno na obećanoj pomoći iz sjedišta Europske unije, a glavna orijentacija pri upravljanju takvom financijskom konstrukcijom jest – štedljivost.

Ukupna politike ove i prošle vlade se svodi na to da će nam EU riješiti probleme, što se, naravno, neće dogoditi – drži Neven Vidaković, predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta

To pak znači da nema krizne preraspodjele opterećenja između poreznih obveznika, ni osjetnijeg državnog zaduživanja radi održanja ekonomske aktivnosti i potrošnje u narednoj godini. Povrh toga se dade zaključiti da izostaju konkretne fiskalne, pa i druge razvojne mjere u svrhu bilo kakvog restrukturiranja privrede k obnovi robne proizvodnje o kojoj se uvelike govorilo još proljetos, u strahu od ovisnosti o turizmu.

Nisu samo naši političari i ekonomisti tad umno kazivali da svijetu treba manje ekonomskog rizika i više socijalnog obzira te ekološke održivosti. I nisu drugdje tako poučavali samo onda: dandanas preporuke s najviših inozemnih – dobro, zapadnih – adresa upućuju na nužnost radikalnog zaokreta u smjeru progresivnog oporezivanja, kao i slobodnije zaduživanje država s ciljem održanja potrošnje. No čini se da Hrvatska ni u ovako zastrašujućoj krizi ne kani odustati od već tradicionalne fiskalne zaštite najbogatijih, imamo li u vidu da po takvom usmjerenju prednjači u Europskoj uniji.

Što se aktualne mogućnosti nekažnjivog zaduživanja tiče, s obzirom na krizno uklanjanje međunarodnih ograda fiskalne discipline, Vlada RH u tome je zacijelo suspregnuta brigom oko uvjeta za pristupanje eurozoni. I ne bi bilo toliko ironično to što je Hrvatskoj očito još uvijek više stalo da pošto-poto zamijeni kunu eurom, kad ne bismo znali da baš zasebna nacionalna valuta predstavlja jedan od najefikasnijih monetarnih alata za upravljanje ekonomskim krizama.

Ostaje nadanje da će se naše vlasti u tom pogledu vremenom ipak malo opustiti, jer ni fiskalno-disciplinske obaveze u vezi s eurozonom ne bi smjele ostati toliko rigidne u doba kad ih uslijed novonastalih okolnosti napušta praktično čitava EU u generalnom ekonomskom kontekstu. Manje vedro smo u prilici očekivati porezno rasterećenje najširih slojeva i primjereno obavezivanje najimućnijih, kao i reindustrijalizaciju domaće privrede.

Čini se tako da ćemo i dalje, premda je pomoć iz EU-a još na dugom štapu, sve dok ne sjedne na hrvatski državni račun, glavninu budžetskih prihoda namicati iz potrošnje, tj. putem PDV-a. S druge strane, ni ta potrošnja neće biti održiva ako se opterećenje ne prebaci na akumulirano bogatstvo u rukama malobrojnih, na one s najvišim ušteđevinama i plaćama ili kolekcijama nekretnina. O tome se ovdje ponovno govori pod izuzetnim političkim pritiskom potonjih, iako su drugdje naveliko udarene smjernice za dijametralno suprotan pristup.

Kriza je prilika da se veće opterećenje siromašnijih adresira smanjivanjem udjela PDV-a u BDP-u i povećanjem opterećenja najbogatijih kroz poreze na njihove prihode i imovinu – kaže analitičar Toni Prug

– Kratkoročno, vlada je poduzela sve kako bi stabilizirala ekonomiju. Iako mjere možda nisu bile savršene, bile su jako dobre. Cijena stabilizacije je bilo veliko zaduženje. Problem koji kod nas uvijek nastaje je taj da nakon kratkoročne stabilizacije nema nastavka vođenja razvojne ekonomske politike. Novi proračun to pokazuje. Ukupna politike ove i prošle vlade se svodi na to da će nam EU riješiti probleme, što se, naravno, neće dogoditi – rekao nam je Neven Vidaković, predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.

– Europa je suočena s drugim valom zatvaranja ekonomije, a pompozno najavljeni fond od 750 milijardi eura je ostao na razini ideja. To je važan indikator koliko brzo djeluje EU-birokracija suočena s ogromnom krizom: ne žuri se. Novac iz tog fonda sigurno neće početi dolaziti prije druge polovine 2021. godine, ako ga uspijemo povući, jer namijenjeno ne znači i povučeno. Taj novac ne može pomoći mnogim djelatnostima koje sada tonu, kao što su primjerice turizam i ugostiteljstvo – smatra Vidaković.

Problemi koje smo imali u ekonomiji prije ove godine ostat će na snazi i poslije jer to, po njegovu mišljenju, ni ovaj budžet ne rješava ni izdaleka. Novac, koliko ga bilo da bilo, njime se opet ne preusmjerava u mehanizme razvoja spomenutih zakržljalih privrednih sektora. Socioekonomski analitičar Toni Prug također drži da se tako nastavlja s uobičajenim vladanjem, kao da se u međuvremenu i nije desilo bogzna što.

– Socijalni mir se kupuje sitnim ustupcima poput podizanja minimalne plaće, čiji su učinci u sadašnjoj situaciji upitni. Hrvatska i dalje najviše porezima opterećuje najsiromašnije – kaže Prug.

Napominje da je u EU zemljama 2018. godine prosjek udjela PDV-a u BDP-u bio 6,9 posto, dok je u Hrvatskoj bio 13,5 posto, a nijedna druga EU država ne prelazi 10 posto.

– Također, porezi na male dohotke su preveliki u usporedbi s porezima na visoka primanja kod kojih postoji prostor za dodatno opterećenje. Kriza je prilika da se veće opterećenje siromašnijih adresira smanjivanjem udjela PDV-a u BDP-u i povećanjem opterećenja najbogatijih kroz poreze na njihove prihode i imovinu – navodi analitičar.

– Drugi problem jest nedostatak specifičnih državnih investicija te stimuliranja privatnog sektora za proizvodne djelatnosti s visokom dodanom vrijednošću. Španjolska i Italija pokazuju da su i u okvirima EU-a moguća smanjivanja poreznih opterećenja siromašnijih te povećavanja bogatijima. Takvo rebalansiranje ne isključuje istovremene propoduzetničke mjere za određene sektore, kao ni državne investicije u one dijelove javnog sektora kojima se većini populacije olakšava život – zaključuje Toni Prug.

Medijsko-marketinška djelatnost pod utjecajem poduzetničkih, naročito krupnokapitalskih centara moći, ipak donekle baca svjetlo na tu manjkavost državne ekonomske politike. No ono što se inače u Hrvatskoj može čuti na temu poreza, u osnovi stvara dominantnu sliku o teškom fiskalnom iživljavanju na tzv. uspješnijim pojedincima. Samo dijelom je za to kriva činjenica metastaziralog stranačko-političkog aparata, pored drugih povlaštenih društvenih skupina, a najviše po nacional-ideološkoj osnovi, koji skupa parazitiraju na javnim vrijednostima.

Posljednji briselski službeni izvještaj ‘Porezni trendovi u Europskoj uniji’ potvrđuje da je na snazi i dalje stanje oko kojeg ovdje desetljećima vlada takoreći zavjet šutnje, tek odnedavno razbijen povremenim probojima istine u javni prostor. Hrvatska je šampion oporezivanja siromašnijih i pošteđivanja bogatijih, jer opterećenje na kapital gotovo da i ne postoji. Pometnju unosi i unutarnja raspodjela strateških ekonomsko-političkih mjera i povlastica među nositeljima kapitala, gdje prosperiraju veliki igrači u financijskoj industriji, trgovini i turizmu, dok stradavaju manji u materijalnoj proizvodnji.

Odrazu svojevrsne ekonomsko-političke shizofrenije u takvom kontekstu svjedočimo i dok slušamo kako je pitanje svih pitanja domaće privrede sadržano u dizajnu epidemioloških ograničenja nad ugostiteljskim sektorom ove jeseni. Ugroženi interes malih poduzetnika, mada izdašno potpomognutih javnim kriznim potporama, uporno se pored svih navedenih problema prezentira kao ključ nacionalnog ekonomskog opstanka.

Da je međunarodne fiskalno-disciplinske mjere pritom već odavno trebalo odbaciti, slaže se i Ivan Lovrinović, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

– Francuska i Njemačka nisu ih poštivale ni prije ove krize jer naprosto nisu realne, a sadašnje hrvatsko stupanje u stampedo deficita bi definitivno trebalo podrazumijevati i drukčiju svijest o tom dijelu ekonomske politike. Optimizam koji vlada sugerira za narednu godinu nije bitno utemeljeniji od gledanja u talog kave. Riječ je o public relations stajalištu bez ozbiljnog uporišta, dok se po Europi neukrotivo širi novi lockdown – kaže Lovrinović.

Ovaj ekonomist vjeruje da bi središnja državna banka u takvoj situaciji morala odigrati ključnu ulogu, pored svih mjera koje zatim donosi izvršna vlast. Hrvatska narodna banka, međutim, po njegovu je mišljenju odigrala značajan potez primarno u korist financijskih institucija – privatnih, dabome – kroz nedavni masovni otkup državnih obveznica.

– Monetarna hrvatska vlast je monetizirala dio javnog duga, a realni sektor je ostao na suhom, gušeći se u nelikvidnosti dok banke raspolažu s 46 milijardi slobodnih novčanih sredstava. I to je savršen znak da je totalno raskinuta veza između naše monetarne politike i banaka s jedne strane i poduzeća s druge – kaže on.

Povrh socijalnog rasjeda oličenog antisocijalnom poreznom politikom, uz daljnje obezvređivanje pozicije rada u kriznim mjerama koje favoriziraju poslodavce nad zaposlenima, dakle, dodatno se potencira rečeni jaz među neravnopravno tretiranim frakcijama kapitala.

– Ako HNB ne poduzima ništa za mala i srednja poduzeća, ako ni HBOR tu ne pomaže, kako očekivati da se u ovakvom trenutku odjednom pokrene realni sektor? Nema nijednog konkretnog projekta reindustrijalizacije, pa nastavljamo gubiti proizvodne kapacitete. Posrijedi je upravo beskoncepcijsko držanje Vlade RH, pa ćemo i dalje jednako ovisiti o uslugama – upozorava Lovrinović.

I ovaj naš sugovornik smatra da je progresivno oporezivanje imperativ, osim što će mu Hrvatska, po svemu sudeći, pristupiti s debelim zakašnjenjem. Izgubit će se time podosta od krizno-upravljačkog potencijala takve mjere, ali nisu samo porezi ili restrukturiranje privrede ono što hrvatske vlasti nastavljaju zaobilaziti i projekcijom državnog budžeta za 2021. godinu. U ono prvo vrijeme pandemije koronavirusa je Vlada RH, pored najave suštinskoga ekonomsko-političkog zaokreta, spominjala i poneke konkretnije spasonosne zahvate.

Između spomena više takvih rješenja je sam Zdravko Marić otkrio da bi jedan od koraka za izlazak iz škripca trebala biti nacionalizacija drugog stupa mirovinskog osiguranja. Taj privatno-bankovni sklop za proždiranje javnih financija već 20 godina uzima četvrtinu davanja za mirovine iz javnog budžeta, što se dosad približilo svoti od milijardu eura godišnje. Toliko je i država zauzvrat prinuđena da se dodatno zadužuje, a nije realiziran proklamirani smisao tržišnog oplođivanja izuzetog novca za veća primanja hrvatskih penzionera.

No uoči prošlih izbora, usuprot Marićevoj najavi, bankovnim je mirovinskim fondovima iznenada odobrena mogućnost da se i sami enormno zadužuju, čime je otvoren prostor da preuzmu ono na što banke već dugo ciljaju – preostala najveća javna poduzeća. I to je ustvari taj nepomućeni obzor najavljenog sljedećegodišnjeg državnog budžeta: politika kontinuiteta s favoriziranjem najbogatijih po svakoj fiskalnoj i monetarnoj i industrijskoj osnovi, s daljnjim iscrpljivanjem širokih i najugroženijih društvenih skupina. Jer kriza jest prilika za pravedniju raspodjelu vrijednosti, kao što smo čuli, ali još i više za novi rast imovine onih najpovlaštenijih subjekata.

portalnovosti

I nije neobično da ljudi u kriznim vremenima idoliziraju autoritarne vođe ili posežu za radikalnim idejama. Čini ih imaginarno sigurnijim, kao da će neka izvanjska sila rukom odnijeti sav smrtni strah, neimaštinu i zaštititi ih od osobnih životnih katastrofa.

Hrvatska je u žestokoj svađi sa samom sobom. Povod je suštinski nerazumljiv, pa i nebitan, dovoljno je da egzistira kao pseudolegitimna tema. Lockdown, ovrhe, američki izbori, zdravstvene usluge, disfunkcionalnost državnih službi, svađa Plenkovića & oportunističkih stručnjaka s međunarodnom znanstvenom zajednicom, spontani tulumi mladeži kod zagrebačkog HNK, promašeni jedanaesterci „Hajduka“, u kratkoj jedinici vremena bespovratno će zagaditi javni prostor i intimne odnose. Spremni na živo verbalno klanje, antiprotivni svemu bacaju lešine u izvore zdrave pameti i prijete nasumičnim brojkama koje demonstriraju silu „nas 160 tisuća“. Na svakom koraku, iz svakog teksta širi se bijes i strah, svjedočio sam prizoru vozača javnog prijevoza koji je kočijaški psovao putnike dok ga je postariji gospodin tukao štapom po glavi, chick fightu dvije vremešne gospođe u liječničkoj čekaonici oko prvenstva na red, vrištećoj svađi u ljekarni oko kutije „Brufena 400“, mulcima koji skupljaju slinu i pljuju na prolaznike urnebesno se klibereći fori dok bježe rušeći terase, gospodina koji je pajserom na FINA–u došao „potpisati dokument“. Službenica uplašenim pogledom zaziva redara, on broji sijalice u prostoriji. Skupljač ambalaže koju nema gdje prodati, sa žudnjom promatra moj burek, na ponuđeno, odmahuje rukom. Nevoljko priča, odvikao se od suosjećanja i milosrđa, vrijeđa ga. Nitko ništa ne plaća, ni sa kim se ne možeš išta dogovoriti, dugogodišnja prijateljstva se razvrgavaju zbog sitnica, djeca bježe iz kuće i upadaju u vraške nevolje. Očevid je suvišan, iz svake cijevi se puši.

I čudim se da krv ne teče u potocima, izuzev časnih izuzetaka u javnom prostoru koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, svi su redom sebični, nasilni i nesvjesni svoje gluposti.

Socijalno ubojstvo iz neobazrivosti.

SOROS – GATES –DAVOS

I prije nego li zaronim u tminu geneze aktualnih konflikata, zadržimo se trenutak na pojavnoj razini razmjene vatre između „pravih“ i „krivih“ aktera sukoba. U nizu javnih rasprava koje su otvorili premijer Plenković i predsjednik Milanović oko preventivne strategije i naravi COVID-a, širile su se tematske spirale i razine sugovornika. Prvo su se pokačili šef Nacionalnog stožera Krunoslav Capak potpomognut političko ideološkom logistikom Znanstvenog savjeta s molekularnim biologom i jednim od vodećih znanstvenika u formiranju cjepiva Ivanom Đikićem s Instituta Goethe koje je rezultiralo prizemnim omalovažavanjem potonjeg i uskraćivanjem svakog mjerodavnog odgovora na pitanje tipa „Ako gledamo isti grafikon, kako ste došli do zaključka da pandemija slabi kad smrtnost rapidno raste?“ Svi kvazistručnjaci, teoretičari zavjere, tvorci „fake newsa“, antimaskeri i oni kojima je dopizdila autoritarnost preventivnih mjera, uključili su se u raspravu putem društvenih mreža, medija pa i javnih prosvjeda. Pa je tako frtutmu započeo estradni pjevač i ”medicinski stručnjak” Tony Cetinski čije se znanje svodi na primjenu C vitamina i češnjaka. I nakon što je junački utekao nakon „zakuhane frke“ na rezervni američki položaj, nahrupile su horde sveznadara koje su iole različitog proganjali kao vrag grešnu dušu. I ubrzo, nakon što su dodali prstohvat GMO-a, antivaxersko medicinsko nasljeđe i šišmišja krilca, formirala se usred Zagreba demarkacijska linija SOROS-GATES-DAVOS, masonska družina čiji je cilj porobiti čovječanstvo u službi svojih interesa.

I tako se „njih 160 tisuća“, iako ih je bilo jedva 50, skupilo na Jelačić placu stvarajući tenziju koja se mogla kidati zubima, a evo i kratkog intelektualnog presjeka poruka prosvjednika protiv nošenja maski, uspostave lockdowna, farmaceutske industrije, Nacionalnog stožera i svega vezanog uz COVID. Pa su tako mudrovali o čipiranju, oduzimanju djece, čudnom vremenu s mobitelima bez tipki, izmišljenoj pandemiji i praksi da se obiteljima umrlih daju izdašni iznosi kako bi potpisali da su im članovi obitelji preminuli od korone, o dogovoru farmaceutske industrije, zdravstvene struke i proizvođača disfunkcionalnih maski. I tako u nedogled, od epidemije pa do epifanije.

A da bi ludilo bilo kompletno, ministar unutarnjih poslova Damir Božinović izjavio je kako „ne kani reagirati na prosvjednike jer osuda javnosti im je dovoljna kazna”. Kakva crna osuda javnosti?

Ulice, društvene mreže i portali grmjeli su nasiljem i glupošću, uz nedvojbeno odobravanje prosvjednika skupa i poziva na ekskomunikaciju neistomišljenika.

Neka su im rekli, protestno skidajući maske na svakom koraku.

KRIZNA VREMENA K’O STVORENA ZA LOPOVE I BUDALE

I usred javne rasprave o mogućnosti lockdowna i svim razornim posljedicama pandemije, kao naručeno za budale, krizna vremena dobila su novi zamašnjak u vidu američkih izbora. S pravedničkog pijedestala ponovno se obratio razularenoj masi Tony Cetinski skupa s predsjednikom hipercrkveno radikalne udruge „Vigilare“ John Vice Batarelom zazivajući molitve i mise za izborni uspjeh ex predsjednika Trumpa koji je „jedini se glasno usprotivio antikršćanskim centrima moći koji su stvorili COVID“. Činjenica da Trump predstavlja „centar moći“ i da nije praktični vjernik pritom ih nije nimalo omela u ex cathedra trumpizmu, a što je najgore, pridružili su im se hrvatski mainstream mediji koji se natjecali u panegiricima obitelji Trump. Svi znamo kako je okončalo, osim tko će svu tu ostavštinu zla ukloniti iz društvenih pora.

I nije neobično da ljudi u kriznim vremenima idoliziraju autoritarne vođe ili posežu za radikalnim idejama. Čini ih imaginarno sigurnijim, kao da će neka izvanjska sila rukom odnijeti sav smrtni strah, neimaštinu i zaštititi ih od osobnih životnih katastrofa.

No, postoji društveni fenomen medicinskog, točnije, psihosomatskog porijekla zvanog „paranoia toxica“ koji se primarno odnosi na intoksikaciju psihoaktivnim tvarima, a karakterizira bizarno ponašanje, agresija, dezorijentacija i široka lepeza bizarnih ispada. Kada bi istu simptomatologiju primijenili na širu populaciju, prilično bi precizno detektirali stanje nacije.

I štono bi rekli naši stari „otrovali su srce narodu“. Paradoksalno, sami smo to učinili.

tacno

Ovogodišnja Kolona sjećanja u Vukovaru na najdrastičniji način pokazuje kako se politika koja ne razumijeva žrtvu odnosi prema žrtvi.

Svi gradovi i sva mjesta u Republici Hrvatskoj su gradovi i mjesta Republike Hrvatske. Oni su, po nužnosti, jednaki. U uređenoj državi ne postoji mjesto na kojem je država prisutnija u odnosu na neko drugo mjesto.

Stvaranjem privida kako je neki grad značajniji od ostalih gradova, očituje se nemogućnost politike da taj grad učini jednako značajnim kao svaki drugi grad, a država u kojoj svi gradovi i sva mjesta nisu jednako značajna, država je koja je izdala svaki grad i svako mjesto.

Ovogodišnja Kolona sjećanja tužno je očitovanje kako izgleda politička izdaja Vukovara. Vukovar je grad žrtve. Vukovar je ostao grad žrtve. Vukovar nije mjesto pravde, suživota i zajedničkog života, upravo zato što je ostao grad žrtve. Budući da je ostao grad žrtve, Vukovar je grad-žrtva, on je žrtvovan kao grad, jer više nije grad.

Grad u kojem žrtve ne motiviraju političare da stvore pravnu državu, jer jedino pravna država donosi pravdu žrtvama, grad je koji ne umije, zbog nedostatka pravde, biti grad.

Političari su učinili sve, ne čineći u pravnom smislu ništa, da grad Vukovar ne bude grad jer su neosjetljivi na patnju žrtve, oni ne žele pravdu za žrtve, jer da žele pravdu za žrtve, sad bismo imali mnoge osuđene ubojice zbog ubojstva, silovatelje zbog silovanja, zločince zbog zločina.

Budući da toga nema, ne zbog toga što nema silovatelja, ubojica i zločinaca, nego zbog toga što predatorske politike ne zanima pravda, Vukovar ne postoji kao grad. On je grad žrtve i, uslijed provođenja predatorskih politika, on je grad-žrtva. To je tako zato što predatorske politike zanima isključivo grabež, a ne žrtva.

Ovogodišnja Kolona sjećanja, zahvaljujući političarima i politikama koji su grad žrtve pretvorili u grad-žrtvu, ući će u sjećanje, kada se jednog dana netko bude s gnušanjem sjećao vremena u kojima mi živimo, a to su vremena u kojima politička manipulacija vrednuje život.

Bešćutni predatori, koji se obrušavaju na žrtve, nastavljajući žrtveni mehanizam agresora, razdvajaju oca od sina. Predatori žele mrtvog oca ubiti još jednom, oduzimajući mu sina. Politički predatori nikada neće shvatiti, zato što su bešćutni, da sinovski i očinski ponos trajno vežu Sinišu i Bojana

Buduća da politička manipulacija nije djelatnost politike skrbi o drugima, nego izlaganje drugih da bi se, putem neprirodnog spoja manipulacije i politike, ostvarila korist za sebe, sasvim je jasno da politička manipulacija nije razvila osjetljivost prema životima drugih.

Zato se ovogodišnja Kolona sjećanja održava po posebnim, za druge prilike neprikladnim i neprimjenjivim, epidemiološko-manipulativnim mjerama, jer, da mjere nisu nastale uslijed političke manipulacije, onda bi te iste mjere, koje vrijede za Kolonu sjećanja, vrijedile i za sva ostala okupljanja.

Da grad Vukovar nije grad-žrtva, da grad Vukovar nije grad koji je izdan od strane nemoćne države, potpuno predane i izručene političkim predatorima koji ne razumijevaju stvarnost žrtve, jer žrtve stalno proizvode, onda bi ono što vrijedi u Vukovaru, vrijedilo za sva mjesta u našoj državi.

Politička manipulacija ne dopušta da ono što vrijedi drugdje, vrijedi i u Vukovaru, odnosno, da ono što vrijedi u Vukovaru, vrijedi i drugdje.

Politička manipulacija to ne dozvoljava zato što ne smatra da je Vukovar, ili neko drugo mjesto, vrijedno, nego upravo zbog toga što smatra da je sve, osim zadovoljavanja predatorskih sklonosti, potpuno bezvrijedno, uključujući i Vukovar i žrtve Vukovara.

Privremena suspenzija epidemioloških mjera, kako bi se manifestirala snaga politike, nesumnjivo je motivirana da se oslobodi prostor za nesmetano razmahivanje epidemije predatorskih politika koje žrtvuju sve pred sobom.

Ovogodišnja Kolona sjećanja nije kolona sjećanja na žrtve, ona je formirana snagom predatorskih politika koje otimaju sjećanje na žrtve, stavljajući sebe u centar javnog interesa, a sve kako bi manifestirale vezu između političkih predatora i nemoćne države koja nije u stanju, istražnim i pravosudnim procesima, izreći konačni sud o žrtvama i nasilnicima, a on se izriče na sudovima, pravomoćnim presudama nasilnicima zbog nasilja koje su učinili žrtvama.

Predatori se ne mogu sjećati žrtava, oni se i ne smiju sjećati žrtava, jer su i sami predatori nasilnici. Politički predatori proizvode i provode političko nasilje. To je ono nasilje koje, zbog poznate igre moći, ne dozvoljava da institucije samostalno djeluju.

U svim institucijama se nalazi moralni i mentalni trag političkih predatora. Taj trag sprječava institucije da se obračunaju s koruptivnim djelovanjem političkih predatora.

Nije čudno što politički predatori veličaju rat. Oni smatraju da je rat vrijednost. Konkretno, politički predatori smatraju da je Domovinski rat vrijednost.

Domovinski rat ne može biti vrijednost, jer toga rata ne bi bilo bez agresora i agresorskog djelovanja. Tko smatra da je Domovinski rat vrijednost, ujedno smatra da i agresori na Hrvatsku predstavljaju vrijednost.

Ovogodišnja Kolona sjećanja tužno je očitovanje kako izgleda politička izdaja Vukovara. Vukovar je grad žrtve. Vukovar je ostao grad žrtve. Vukovar nije mjesto pravde, suživota i zajedničkog života, upravo zato što je ostao grad žrtve. Budući da je ostao grad žrtve, Vukovar je grad-žrtva, on je žrtvovan kao grad, jer više nije grad

Pravu vrijednost predstavlja ono djelovanje koje se suprotstavlja djelovanju agresora. Kao što Drugi svjetski rat ne predstavlja vrijednost, ali vrijednost predstavlja antifašistički osloboditeljski pokret, tako ni Domovinski rat nije vrijednost, nego vrijednost predstavlja djelovanje koje je oslobodilo i obranilo Republiku Hrvatsku.

Politički predatori, ne umijući razlikovati agresiju od obrane, nisu u stanju donijeti konačni sud o žrtvama i agresorima, a on se donosi na sudovima države koja je obranjena i oslobođena.

Naravno, ako je država oslobođena i obranjena od vojnih agresora, ali nije oslobođena i obranjena od političkih agresora, ta država može biti na putu slobode, ali nije slobodna.

U toj državi razna tijela, uključujući i tijela formirana da skrbe o zaštiti zdravlja građana uslijed pandemije, ne skrbe o građanima i njihovom dobru, nego o dobru političkih predatora i njihovom opstanku.

U državi koja se nakon vojne agresije našla pod udarom agresije političkih predatora, ništa ne funkcionira – ni pravosuđe, a ni sjećanje. Predatorskim politikama se ne može, ali i ne smije, iskazivati sjećanje prema žrtvama.

Ako netko nije siguran podržava li predatorske politike i smije li se sjećati žrtava Vukovara ili mu je sjećanje potpuno formirano bešćutnim predatorskim politikama, neka samo pomisli o odnosu između Siniše Glavaševića i Bojana Glavaševića.

Bešćutni predatori, koji se obrušavaju na žrtve, nastavljajući žrtveni mehanizam agresora, razdvajaju oca od sina. Predatori žele mrtvog oca ubiti još jednom, oduzimajući mu sina.

Politički predatori nikada neće shvatiti, zato što su bešćutni, da sinovski i očinski ponos trajno vežu Sinišu i Bojana.

autograf