“Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje”

“Ako razumijemo mehanizam koji pokreće razmišljanje grupe i njenu motiviranost, nije li tada moguće kontrolirati mase kako god poželimo, a da one ne budu toga svjesne?” , Edward Bernays

Nedavno je na stranici Swiss Policy Research navedeno nekoliko problema sa PCR testom. Neki od njih su: – kontaminacija testa, lažno pozitivni rezultati, detektiranje ostalih koronavirusa, očitavanje fragmenata i detektiranje količinu virusa u mjeri koja nije zarazna. Nadalje u tekstu se citira virologinja Juliet Morrison koja je za New York Times izjavila da “Svaki test s pragom ciklusa iznad 35 je preosjetljiv. Šokirana sam da ljudi mogu misliti da 40 ciklusa može predstavljati pozitivan test. Razumnije bi bilo imati 30-35 ciklusa.”

Prije nekoliko mjeseci The Washington Post objavio je članak u kojem se navode skandalozni propusti CDC-a sa PCR testom. Neki od problema su njihova velika kontaminacija prije isporuke u laboratorije, lažno pozitivni testovi, nepoštivanje svojih protokola prilikom proizvodnje, lažni testovi itd. Na žalost to su problemi koji nisu specifični samo za SAD nego i za cijeli svijet. I dok znanstvenici i stručnjaci raspravljaju gdje bi trebali postaviti granicu ciklusa naši životi krojeni su alatom za koji ne znamo kako bi ga upotrijebili, kako bi očitavali i tumačili njegove rezultate, učinili ga sigurnim od kontaminacije…

Nepreciznim alatom ne možemo očekivati da ćemo imati precizne rezultate. Unatoč tome u medijima se na sve strane piše o broju zaraženih kao i o broju preminulih sa virusom (ključan je veznik sa, ne od). Na naslovnicama vrište naslovi poput: danas je umrlo čak 13 ljudi. Isto tako danas je u Hrvatskoj umrlo 30 ljudi od raka, mjesečno oko 900, godišnje oko 12 000. I, jel’ netko diže paniku? Brine za te ljude? Naravno da ne. U većem djelu društvenih djelatnosti morate razumjeti i znati interpretirati dobivene rezultate jer njihovo razumijevanje može biti od životne važnosti. U građevini, autoindustriji, brodogradnji… nepojmljivo je da inženjeri, projektanti i radnici tijekom procesa gradnje vode debatu o dobivenim rezultatima i načinima izgradnje. Usporedba je možda pojednostavljivanje problema, ali ukazuje na njegovu suštinu.

Zgrade, kuće, mostovi bi se rušili, greške u automobilima izazivale bi val smrti, a brodovi bi tonuli. Baš kao što tone i naš globalni brod koji smo nazvali ljudsko društvo.

Nedavno se Miroslav Radman pitao zašto je Covid postao tolika zvijezda kad imamo manje preminulih nego prošle godine. Jedan od odgovora mogli bi pronaći u najjačem oružju koje je čovjek izmislio i o čemu se posvećujemo u ovom članku. Riječ je o propagandi.

Propaganda – “Izraz mišljenja ili djelovanja namjerno iznesena od strane pojedinaca ili grupa da bi utjecala na mišljenje ili akcije drugih pojedinaca ili grupa radi ostvarivanja unaprijed zamišljenih ciljeva putem psihološke manipulacije” Harold Lasswell[1]

Budući da je riječ o kompleksnom društvenom fenomenu, u ovom tekstu možemo navesti samo površne i šture naznake koje bi mogle biti poticaj za daljnja samostalna istraživanja čitatelja.

Propaganda podrazumijeva pomno osmišljenu strategiju i planiranu agendu s ciljem oblikovanje ponašanje masa prema željama manjine. Možemo ju slikovito zamisliti kao marionetu. Da bi djelovala realno, pokreti moraju biti usklađeni, harmonični i pomno planirani. Isto tako propaganda mora djelovati istovremeno sa svih strana da bi se dobio dojam da je lutka živa i stvarna.

Neki od temeljnih postulata kreatora propagande jest; mase ne znaju što je dobro za njih, mase su iracionalne stoga i opasne, propagandom se čuva demokratski poredak itd. Samo su neka od vjerovanja gospodara lutaka koji su navedenim vjerovanjima opravdavali svoja djelovanja i manipulacije tijekom povijesti. Najmanji je problem bio što su pomagali korporacijama, ono najgore je bilo što su njihove usluge koristile i druge sile poput vojne industrije, politike i male skupine ljudi s neetičnim namjerama.

Neka od najznačajnijih imena propagande su Gustave Le Bon, Edward Bernays, Harold Lasswell i Walter Lippmann. Gledajući kroz povijest, propaganda je pojava koja postoji od kada je čovjek imao potrebu navesti mase da čine on što u normalnim okolnostima nikada ne bi činile.

Do 20. stoljeća propaganda je postojala u primitivnim oblicima. Razvojem tehnologije poprimila je potpuno novu dimenziju. Tijekom I sv. rata propaganda je postala organizirana i dobila je smislenu strukturu. Tijekom II sv. rata pokazala je svoju istinsku i pravu moć. Nakon II sv. rata inferiorno inteligentna većina u ratnom i političkom miljeu zaigrala se zveckanjem oružja dok je superiorno inteligentna manjina na prošlim ratovima kao i praksi (Bernays i cigarete) shvatila da se nikakve bombe, avioni, puške ne mogu mjeriti s moći propagande. Oni su shvatili da niti jedna hidrogenska bomba nema toliku moć i snagu kao propaganda.

U njoj su vidjeli najjače oružje koje je čovjek ikada izmislio. Uz pomoć nje mogli su navesti ljude da čine što god zamisle, praktički su postali gospodari lutaka. Mogli su rušiti demokratski izabrane vlade, započeti ratove, navesti ljude da kupuju i konzumiraju što im ne treba. Mogli su navesti mase da mrze jedni druge zbog bilo kojeg izmišljenog razloga. Dapače, mogli su zarobiti doslovno cijeli svijet.

Joseph Goebbels bio je toliko zadivljen metodom i tehnikom E. Bernaysa (koji je bio židov) da bi istu primjenjivao u nacističkoj propagandi. U svojoj biografiji Bernays se osvrnuo na tu informaciju napisavši da je bio šokiran, ali i da je znao da se ljudske aktivnosti mogu koristiti za dobre namjere ili zloupotrijebiti. Da ne ulazimo u povijesne detalje, dovoljno je spomenuti da se razvojem tehnologije propaganda razvijala u sve sofisticiraniju metodu manipulacije koja se primjenjuje i danas. Dobar dio ljudi zna da se i danas manipulira javnim mišljenjem, ali znati i biti svjestan problema jest nebo i zemlja. Budući da su nacisti okaljali pojam propaganda koji je prešao u domenu pejorativa, Bernays je bio prinuđen osmisliti alternativni pojam: odnos s javnošću.

“Od presudne je važnosti spriječiti razumijevanje i preusmjeriti pozornost s izvora našeg vladanja, tako da elitne skupine mogu djelovati bez javnih ograničenja i postizati vlastite ciljeve – koji se u akademskoj teologiji nazivaju “nacionalnim interesima”

Noam Chomsky

U kontekstu korona krize propaganda nam može dati neke odgovore kojim mehanizmima je moguće zarobiti cijeli svijet.

Prema Bernaysu masa ima tendenciju “otpornosti grupe na logiku“, čemu možemo svjedočiti zadnjih nekoliko mjeseci. Osnovna premisa propagande bila je da su mase iracionalne, dapače opasne (Freud). Kreatori propagande vjerovali su da stvaraju temelj za uzornog građanina i opstanak demokracije. Nadalje vjerovali su da mase ne znaju što je dobro za njih jer su smatrali da nemaju sposobnost dobre procjene i da trebaju biti vođeni “odozgora”. Upravo navedene premise sadržane su u današnjem svijetu vladavine zdravstvene dogme. Naravno, iza nje stoji nešto drugo, plan je samo zamaskiran u obliku zdravstva.

“Praktično nam iskustvo govori: ukoliko želite naučiti nešto o propagandnom sistemu, pogledajte dobro kritike i njihove prešućene pretpostavke. To u pravilu konstruira doktrinu državne religije.”

Noam Chomsky

Uspjeh propagande

Prema Bernaysu uspjeh propagande temeljen je na poznavanju motivacije masa, odnosno sila koje ih pokreću. Kada se spozna što motivira ljude, samo je potrebno pronaći suptilan način kako taj motiv iskoristiti u vlastitu korist što svakodnevno koriste korporacije prodajući nam proizvode. Tijekom istraživanja ljudskog uma, otkrilo se da je riječ o iznimno kompleksnom mehanizmu. Stoga poznavanje motivacije nije jedini uspješan sastojak manipulacije. Postoji još niz faktora koji su bitni za uspjeh propagande. Da pojednostavimo, uvjete možemo podijeliti na:

• biološke uvjetovanosti (npr. nagon za preživljavanje) i
• društvene uvjetovanosti (društveno zadane norme, kultura, jezik, tabu, edukativni sustav (posluh), itd.)
• psihološko emotivni faktor (podsvijest, potreba za sigurnošću, prihvaćanje, ljubav…)

Riječ je o ljudskim osobinama koje nisu niti dobre niti loše. One su takve kakve jesu. Pitanje je hoće li ih netko iskoristiti u loše namjere.

Na konkretnom primjeru u kontekstu korona krize možemo vidjeti svu moć propagande:

Da nam netko kaže da je od jedne bolesti umrlo oko 6000-7000, dok je u istom periodu umro oko 200-300 ljudi kako bismo reagirali? Nagon za preživljavanje usmjerio bi svoje snage prema bolesti od koje umire više ljudi. Nastojali bi da ju što više upoznamo, da znamo kako se obraniti i preživjeti. Biologija nije glupa i odmah uočava da je riječ o ekstremno smrtonosnijoj bolesti. To je način kako funkcionira biologija, geni i evolucija. Vrlo jednostavno i bez velike filozofije.

Da se ponaša suprotno (npr. kao Civilni stožer, ljudska vrsta odavno bi izumrla). U ljudskom društvu postoje pojave kojima se može manipulirati biologijom i nagonima. Biologija i nagon za preživljavanje može se usmjeriti prema željenom cilju kao što je manje smrtonosna bolest. Sustavnim, planskim i neprekidnim informiranjem moguće je pažnju preusmjeriti sa veće opasnosti na manju što je moguće jedino propagandom. Navedena usporedba konkretno nam pokazuje moć propagande.

Dakle moć propagande, preusmjeravanje pažnje i proizvodnje pristanka temeljena je na: neprestanom ponavljanju, šok informacijama, simbolima, kontroli informacija i emocija, kontroli moćnih pojedinaca itd…

“Ne trebam dodavati da se pretjeranost gomila odnosi samo na osjećaje, a nipošto na inteligenciju. Već sam predočio samom činjenicom, da pojedincu u gomili, neposredno i znatno pada njegov intelektualni nivo.

Gustave Le Bon

Dok čovjek brine za čovjeka, sustav će uvijek brinuti samo za sebe. Dokaz? U Hrvatskoj svaki dan prosječno umre 30 ljudi od raka, mjesečno oko 900, godišnje i do 12 000. Je li itko zbog toga paničario u medijima? Nije. Jesu li ministar, Vlada, HZZO… nešto poduzeli? Osnovali Stožer za maligne bolesti, širili po medijima edukativne materijale? Nisu? Da im je doista stalo do ljudskih života i da imaju motiv očuvati živote građana odavno bi nešto konkretno poduzeli jer je riječ o bolesti koja je ekstremno smrtonosnija od COVID-19. Poanta: ljudi koji umiru od raka su nebiti jer ne opterećuju sustav. oni umiru po domovima i kućama.

Dakle sustav je motiviran da održi sam sebe, ako treba i po cijenu izlaska policije na ulicu. Sustav se boji da će bolnice biti pretrpane zbog ljudi koji su zaraženi COVID-19. Ako se to dogodi on sam pada (Vlada). Naravno da nitko od nas ne želi da se sustav preoptereti i to nikako ne smijemo zanemariti. Ali znanstveni podaci (niska smrtnost) ukazuju (kao i sve veći broj znanstvenika) da mjere trebaju biti usmjerene i ciljane. Autor teksta nije stručnjak na području virologije i epidemiologije stoga se poziva na svjetske stručnjake i znanstvene studije.

Danas živimo u svijetu gdje je ljudski život uvjetovan širenjem zaraze i pogrešnim tumačenjem rezultata PCR testa što se počinje nazivati kao “slučajdemija” ili “testodemija” – video. Relevantne i stručne osobe za navedenu tematiku odavno kritiziraju i upozoravaju na mogućnost zlouporabe rezultata PCR testa.

Prije svih na opasnosti krivog tumačenja (ili zlouporabe) rezultata upozoravao je preminuli izumitelj Kary Mullis (video 1, video 2, video 3). Osim njega postoji niz kompetentnih osoba (jedan dio naveden u prvom dijelu teksta) koji upozoravaju na propuste i krivih tumačenja preosjetljivog testa što dovodi do tzv “slučajdemije”. Zbog sustavne indoktrinacije proces povratka na staro stanje će biti spor ili nemoguć jer to nije dio agende. Osim toga imamo studije koje ukazuju na mali broj smrtnosti (na hrvatskom jeziku). Za osobe mlađe od 70 godina smrtnost je 0.03‐0.04% što odgovara serološkom istraživanju u Hrvatskoj.

U navedenom tekstu brani se tzv. lockdown, ali on je već odavno proglašen monumentalnom greškom. Slična situacija je i u drugim zemljama npr. u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naravno kritike navedenih studija ne smiju se odbaciti, dapače treba ih uvažiti, ali niti one ne mogu biti opravdanje za izlazak policije na ulicu, kažnjavanje ljudi ako si žele kupiti kruh bez maske, prijetnje kaznama, psihičkom zlostavljanju, cenzuri i ostalim totalitarističkim metodama.

“Za veliku većinu populacije glavni utjecaj ne dolazi kroz televizijske vijesti, već kroz mehanizme za odvraćanje njihove pozornosti. Mehanizmi uključuju različite programe, sve od sporta i humorističnih serija pa do otmjenih slika života kakav bi “trebao” biti. Sve što ima za svoj učinak izoliranje ljudi. Sve što ih drži udaljene jedne od drugih i fokusirane na televiziju napravit će od njih pasivne promatrače. Sjetite se da je ovo ipak osnovna teorija liberalne demokracije, ne izmišljam.
Pročitate li, recimo, tekstove Waltera Lippmana, starješine američkog novinarstva koji se još smatra i vodećim progresivnim, demokratskim teoretičarem, vidjet ćete da za pravilno funkcioniranje demokracije postoje dvije različite uloge: jedna je uloga posebne klase odgovornih ljudi, male manjine, a druga je uloga javnosti koju je Lippman opisao kao “zbunjeno stado”. Javnost ima ulogu promatrača, a ne sudionika; njihova jedina uloga je promatranje i tu i tamo odobravanje nekakvih odluka. Donošenje odluka je u rukama elite. To se zove demokracija.”

Noam Chomsky

U procesu propagande moraju biti uključeni svi aspekti i faktori manipulacije da bi bila uspješna. Samo neki od njih kojima smo svjedočili bili su:

• Cenzura
• Širenje informacije i straha doktrinom šoka (prizori koji aludiraju na katastrofu, smrt, paniku, šokantni naslovi…)
• Navedenim se utječe na biološku uvjetovanost (nagon za preživljavanje) kao i
• Utjecaj na emocije (što utječe na sposobnost prosuđivanja)
• Manipulacija jezikom (konkretni primjeri u početku širenja propagande)
• Svaljivanje krivnje na građane i uključivanje tzv. plana zavedi pa vladaj (npr.: bioterorist, neodgovornost…)
• Sugestija
• Utjecaj na političare i znanstvenike (utjecaj na njihove odluke i emocije jer mase imaju tendenciju slijediti vođe)
• Širenje lažnih i neznanstvenih informacija
• Neprestano ponavljanje (npr.: “testirati, testirati, testirati“)
• Hipnoza (Prema istraživanju Herberta Krugmana gledanje televizora može izazvati stanje slično hipnozi)

“Kad je neka tvrdnja dovoljno puta ponavljana i ako je ponavljanje jednodušno, kako to biva kod izvjesnih financijskih pothvata, dosta bogatih, da kupe sve glasove, nastaje ono, što se naziva strujom mišljenja i sad djeluje snažni mehanizam zaraze”

Gustave Le Bon

Ciljevi:

• Stvaranje pasivnog mnoštva tzv. zbunjenog stada
• Sljedba vođe (tipična tendencija masa)
• Utjecaj na emocije
• Utjecaj na uvjerenja i mišljenje
• Stvaranje nove svjetske paradigme i uvjerenja (npr. prihvaćanje policijske države kao novo normalno, svjetske vlade, apsolutna kontrola itd…)
• Stvaranje kolektivne traume i PTSP-a
• Rušenje temeljnih obrazaca demokratskog svijeta (koji nije bio na zdravim nogama, ali ovime se pomiču nove granice)
• Potpuna rekonstrukcija društva
• Itd…

“Definirajući gomile, rekosmo, da je jedan od njenih glavnih karaktera, pretjerana sugestivnost, te smo predočili, kako je u svakom ljudskom sklopu sugestija zarazna, što objašnjava naglu orijentaciju osjećaja u određenomu smjeru.”

Gustave Le Bon

Propaganda je složen proces jer prije puštanja i ponavljanja informacije potrebno je koordinirano djelovati i s ostalim mehanizmima, kao što je priprema “terena”. U kaosu mase postaju podložne sugestijama što znači da je bitno imati vođe pod kontrolom. U procesu propagande najčešće se utječe na motivacije. Jedna od njih je želja za pomoć drugima (što paradoksalno prelazi u represiju – doista genijalan plan). Kao što je utvrđeno kod elite, jedan dio njih ima i motivaciju očuvanja sustava i vlasti što je podsvjesna motivacija.

Osim navedenog ključan udar je i na emocije. Emocije i nagon za preživljavanje jači su od inteligencije i razuma što mase pretvara u stado. Neprestano ponavljanje broja umrlih i zaraženih kod ljudi stvara šok i osjećaj straha i anksioznosti. Osim toga, kroničan strah doslovno utječe na strukturu mozga, što utječe na cijelo tijelo (imunitet, zdravlje, emocije, hormoni, razvoj…).

Simboli isto tako imaju moćan utjecaj na podsvijest i emocije. Televizijom koja izaziva stanje slično hipnozi prenose se prizori apokalipse da se stvori šok i utisne u podsvijest smrt. Podsvjesni utisci utječu na odluke pojedinca, a time i masa. Neprestanim ponavljanjem simbola i riječi stvara se kolektivni podsvjesni utisak s ciljem stvaranja kolektivne traume. Simultanim napadima sa svih strana čovjeku se teško braniti. Pojedinci se priklanjaju masi koja slijedi vuka u janjećoj koži.

Za poznavanje cijelog sistema propagande poželjno je znati i osobine ljudi i masa koje ih čine podložnima propagandi. Samo neke od njih su: podložnost sugestiji, tendencija vođi, karakter, emotivnost i mnoge druge. Te osobine nisu ni dobre niti loše. Takve su kakve jesu. Na čovjeku je hoće li te osobine razvijati za napredak civilizacije ili ih iskoristiti za sebične i plitke ideje i žudnje. Na žalost neki ih iskorištavaju u loše svrhe.

Što se može dogoditi kada čovjek padne pod utjecaj propagande naučili smo iz povijesti, ali možemo vidjeti i na svijetu u kojem živimo. Kako god bilo, gospodari lutaka definitivno su uspjeli u jednoj stvari – zavedi pa vladaj. Riječ je o jednom od najstarijih trikova u povijesti. Stvori masama šok i traumu, posvađaj ih sa vođama i navedi ih da se međusobno sukobljavaju. U međuvremenu uz pomoć poslušne, nesvjesne i moćne manjine provode plan zarobljavanja cijelog svijeta.

Čovjek je do jučer živio u iluziji da je slobodan. To je bila samo vjera, a najbolji rob je onaj koji vjeruje da je slobodan. Sve njegove želje, potrebe i motivacije bile su upravljane od strane gospodara lutaka. Sada, onaj koji je spavao duboki san, konačno može vidjeti pravo lice sustava. Ima je priliku vidjeti da su gospodari lutaka postali gospodari kaosa. Oni su oduvijek bili isti, nikad se nisu promijenili. Jedino se promijenio čovjek koji je do danas spavao san o iluziji slobodnog svijeta. I kako bi taj čovjek cijenio slobodu da mu nisu pokazali da ju nikad nije niti imao? Kako bi cijenio život da mu nikad nisu pokazali smrt? Kao što reče Kahlil Gibran: “Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi. Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.”

“Obični građani nisu u stanju inteligentno razumjeti stvarne probleme svoga svijeta. Kao rezultat dolazi do njihova oslanjanja na pseudookolinu, što pak obrazovanim elitama pruža moćan alat za učinkovito vodstvo.”

Edward Bernays[2]

Hrvatska je malena zemlja koja je, u ironijskom smislu, otela filozofa Schopenhauera, kako bi ga mogla zadržati u stanju neprestane tenzije, jer tako ovaj filozof više ne pripada sebi, nego onima koji su ga oteli.

Arthur Schopenhauer je poznat po tome što je smatrao da je ”svijet volja i predodžba”, odnosno da je svijet upravo ”moja volja i predodžba” te da je, kao objektivacija metafizičke volje, ”ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova”.

To da je ”svijet moja volja i predodžba” i da je ”ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova”, nije dostatno da bi se razumjela Schopenhauerova filozofija, ali je sasvim dovoljno da inspirira sve političke otimače Schopenhauerove misli koji ova dva segmenta njegove filozofije žele pretvoriti u politički program njihovog djelovanja.

Uistinu, zar svi diktatori, a osobito oni koji vlastite diktatorske sklonosti mimikriziraju kvazidemokratskim procedurama, ne smatraju da je država njihova volja i predodžba, i da je svijet njihove volje, odnosno država koja je nastala ili opstaje zahvaljujući njihovoj volji, nastala iz prethodnih loših svjetova?

Diktatori ne priznaju napredak, jer bi tada bilo razvidno da se boljitak ostvaruje drugim zakonitostima, a ne spasiteljskom aktivnošću njihove volje. Njima zato treba kaos, sukob i rat. Oni se zato neprestano pozivaju na kaos, sukob i rat.

Dobro i loše nisu iste kategorije. Najbolji u kategoriji loših zapravo je najgori, jer nije spreman dokinuti loše i započeti s dobrim, nego ostaje u lošem. Prekid s nečim lošim ne odvija se slijeđenjem nečije volje, nego činom vlastite volje

Njima ne treba red, nadvladavanje tenzija, sukoba i neprijateljstva, njima je čitav svijet koji nije svijet njihove volje, neprijateljski svijet.

Ako je to istina, a jest, onda je svijet koji je nastao iz prethodnih loših svjetova, najbolji od svih mogućih loših svjetova i, samim time, je najgori. Biti najbolji među lošim, ne znači biti dobar, nego biti najgori.

Dobro i loše nisu iste kategorije. Najbolji u kategoriji loših zapravo je najgori, jer nije spreman dokinuti loše i započeti s dobrim, nego ostaje u lošem. Prekid s nečim lošim ne odvija se slijeđenjem nečije volje, nego činom vlastite volje.

Diktatori ne priznaju volju drugoga i drugih, oni smatraju da njihova volja nadilazi i obvezuje na posluh sve ostale volje. Njihova volja je nadvolja, ona nadilazi zakone, institucije, ljude, etiku, istinu i smisao.

Jedino tako njihova volja može, bez ikakve relacije s razumom, postati obvezujuća za sve.

Takva volja je bezumna, a oni koji slijede bezumnu volju, osim što su lišeni vlastite volje, lišeni su i vlastitog razuma. Takvi uživaju u vlastitoj bezumnosti.

Upravo zato što smo država koja je otela i oskrnavila Schopenhauera, nalazimo se u neprestanoj potrebi da se očitujemo uz čiju smo to metafizičku volju pristali, jer, u najgorem od svih loših svjetova, ne smijemo imati vlastitu volju.

Zato trebamo reći čiji smo: Titovi ili Tuđmanovi, HDZ-ovi ili SDP-ovi, Plenkovićevi ili Milanovićevi…

Zahtjevi za ovakvim očitovanjima predstavljaju perverziju otete ili drugima predane individualne volje. Pripadati drugima može samo čovjek koji je odustao od vlastite volje, a to onda nije čovjek, nego stvar.

Tražiti od drugoga da odustane od vlastite volje i da pripada tebi, ne može zahtijevati čovjek, nego ništarija koja je nezadovoljna u sebi, i tako nezadovoljnim sobom želi posjedovati ljude kao stvari koji ne pripadaju sebi.

Diktatori su, dakle, ništarije, a države u kojim se traži da se odustane od vlastite individualne volje, poligon su za demonstriranje arsenala sadizma raznih ništarija.

Ništarije ne zanima istina, istina je ono što njihova volja hoće.

Pretpostavimo da imamo slučaj liječnice koja ima individualnu volju i spoznaju koja proizlazi iz njezinog uma, kao i da se u životu orijentira sukladno temeljnom uvjerenju kako se nalazi u demokratskom sustavu koji skrbi o dobru i sigurnosti svih građana, a osobito onih ugroženih.

Temeljna ugroženost je ona koja se odnosi na ugroženost za biološku opstojnost. Država koja vodi računa o biološkom zdravlju, ne mora biti demokratska država, ali država koja ne skrbi o zdravlju građana, zasigurno nije funkcionalna, ali ni socijalna država. Takva država je obični ljudski park.

Ono što je bitno je, da i diktatori također mogu skrbiti o biološkom zdravlju svojih podanika, ali oni to ne čine zato što cijene zdravlje i čovjeka, nego zbog toga što žele osigurati biološku opstojnost onih nad kojima će demonstrirati sadizam diktatorske volje koja posjeduje svijet i državu upravo snagom te iste diktatorske volje kojoj se nitko i ništa ne smije suprotstaviti.

Liječnica iz naše priče radi u bolnici koja nema lijekova, medicinske opreme, deka ni hrane u dostatnim količinama da bi se osiguralo liječenje pacijenata.

Budući da je odgovorna, jer odgovoran može biti samo onaj tko spoznaje razumom i odlučuje individualnom voljom, a ona to upravo radi, odlučila je upoznati javnost s ovim problemom.

Njezina namjera nije naštetiti pacijentima, nego im omogućiti liječenje koje nije moguće bez lijekova i medicinske opreme.

Oni koji ne vode računa o pacijentima, nego vode računa o uspješnom dodvoravanju diktatorima koji svijet izjednačavaju s vlastitom voljom i predodžbom, ne žele nestašicu lijekova i medicinske opreme promatrati kao čin institucionalnog neprijateljstva prema pacijentima, nego ovu liječnicu proglašavaju neprijateljem.

U diktatorskim državama, neovisno je li u njima formalno proglašena diktatura ili je diktatorski duh zaposjeo strukture koje bi trebale biti demokratske, uvijek strada slobodni pojedinac koji prokaže lice diktatorskog sustava.

Diktatura je hajka nad slobodnim pojedincima u ljudskom parku. Ta hajka je proglašena protiv Ankice Lepej, ali i protiv liječnice u Dubravi.

Arthur Schopenhauer je poznat po tome što je smatrao da je ”svijet volja i predodžba”, odnosno da je svijet upravo ”moja volja i predodžba” te da je, kao objektivacija metafizičke volje, ”ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova”

Ista hajka će biti proglašena protiv svih onih koji se usude misliti vlastitim razumom, odlučivati vlastitom voljom i imati empatiju prema drugima.

Država koju je zaposjeo diktatorski duh odbija prihvatiti da i sama, u vlastitoj bezumnosti, bez da je toga svjesna, jasno priznaje da je istina ono što o njoj kažu slobodni i odgovorni pojedinci.

Kada Vlada RH upućuje javni poziv institucijama i pojedincima za donacijom hrane, novca, medicinske i zdravstvene opreme, zar to nije priznanje države da nije u stanju, na najelementarnijoj razini, skrbiti o građanima?

Jest.

Liječnica iz Dubrave je rekla isto što i Vlada RH.

Liječnicu su proglasili neprijateljem sustava, samo zato što je razotkrila javno očitovano neprijateljstvo sustava prema građanima.

Ovo je moguće samo u državi u kojoj premijer misli da je svijet njegova volja i predodžba. Takva država će tražiti donacije za liječenje pacijenata, ali neće tražiti donacije za nabavu vojnih zrakoplova. Za to se ima.

To je bitno državi koja je zarobljenica otuđene Schopenhauerove volje.

Država u kojoj su zrakoplovi bitniji od umirućih građana, najgora je od svih mogućih država.

U takvoj državi se umire.

Država koja je predana duhu diktatore lako je opisiva. To je država u kojoj je čitav svijet identificiran s voljom i predodžbom diktatora, a građani su ostavljeni i prepušteni smrti kao sudbini.

autograf

Strah koji izaziva najgore

Očevici smo kako nedefinirane situacije i stalno bombardiranje lošim vijestima, kao i nekim nejasnim uputama u dugom periodu ljude vode u strah, anksioznost, neke u depresiju, povlačenje u sebe, sumnju u sve, stres i nemoć. U krajnjim slučajevima u agresiju. Pa tako osim vijesti u kojima nas plaše ( ne želim ni u najmanjoj mjeri dovesti u sumnju da virus može dovesti većinu starije populacije u velike zdravstvene probleme, o kroničnim bolesnicima da ne pričamo!), druge nas vode u razmišljanja i strah od života i izlaska van. Tu ne mislim na Brod ili sebe, već općenito, jer neke ljude koji su i tako bili na rubu, lako dovodi do toga da pređu tu tanku granicu. Ne želim ni pomisliti kako bi moglo biti ako se ovo sve oduži pa ljudi opet budu ostajali bez posla. A toga već sad ima i bit će još više. Taj psihički moment je jako ozbiljan i kompliciran. Inače smo na ovim prostorima više okrenuti onoj: „Što će svijet reći?!“, nego pomisli da se potraži pomoć. Nije lako doći do bilo kakvih liječnika, a psiholozi možda rade, možda mogu nekako i putem telefona ili na neki drugi način pomoći.

Ljudima je teško. Kod nas nije kao na zapadu, Corona jedini problem. Mi smo ovdje uvijek u problemima. Jer, evo, vlada se dosjetila i traži od građana da novčanim uplatama pomognu u borbi protiv Corone! Mislim, jesu li oni normalni?! Po samoj ideji se vidi da su davno izgubili svaki doticaj sa stvarnošću i životom svojih građana.

Pomoći su dolazile i dolaze sa svih strana. Priča se o milijardama nečega. Kina je proljetos slala opremu, ako je i potrošena, nije se u tom periodu morala kupovati. EU je poslao nama najviše za borbu protiv Corone iako smo baš mi proljetos imali najbolju situaciju. Ako su novci u stvari za na pr. avione, pa neka kažu. Moramo od toga kupiti te i te avione! Ok, znam, ne mogu baš tako reći, ali kad hoće, mi sve znamo i između redova. Ipak nešto će valjda da ostane i to je za opremu ( njihove džepove). I onda, da se puk zabavlja, predsjednik i premijer se prepucavaju kao mala djeca. Strašno. Baš u ovotjednoj kolumni A.A. se bavi ovom temom, tj. komunikacijom preko društvenih mreža. A tamo doista ima svega. Ljudi si daju za pravo napisati tako ružne stvari, samo zato što to mogu, što ih ta osoba ne zna, ili što misle da to svejedno nikome ne smeta. Naravno, nikada to ne bi rekli oči u oči. I sama sam se često pitala kako ljudi mogu živjeti sami sa sobom nakon toga?! Jedno je kad brane neko svoje razmišljanje ili stav oko nečega, ali doista neke komentare tipa :“Jesi se pogledala u ogledalo?; Ne treba ti još jedna maska već je imaš; A da preskočiš koji obrok?; i sl.“,  doista nisu normalni. Gdje je nestala kultura? Ono, prešutjeti nešto? Učili su nas da i na konkretno pitanje tipa :“Da li ti se sviđa moja haljina?“ ( prijateljica) , pokušaš nekako nježno reći da možda nije najbolji izbor, ili reći „ Lijepa je“, pa da njoj ne pokvariš dan. Nekom drugom prilikom kažeš da obuče onu drugu koja joj bolje stoji.

Jednu star je savršeno napisala pa citiram:

“ Ljudi su ponekad toliko zaljubljeni u ideju da imaju pravo reć što misle, da usput zaborave da imaju pravo i ne reć ništa.“

Pročitajte više na: https://miss7.24sata.hr/miss7-blog/misljenje-je-kao-s-k-treba-li-ruganje-ljudima-i-tragedijama-ostati-besplatno-32974 – miss7.24sata.hr

Čega se ne drže ni predsjednik ni premijer, pa kako će puk. Ipak, oni to rade kako većina ne radi, javno i otvoreno. I da, nije lijepo. Tako isto nije lijepo ni ovako. Kao, anonimno, ali i dalje moraš živjeti sam sa sobom i svojom okolinom. Na internetu sve ostaje, pa tako i trag kojeg te jednom može biti stid, ako ne tebe onda tvoju djecu.

Pod hitno treba uvesti kulturu i odgoj u obrazovanje, jer mlade generacije koje žive na internetu bi morale, baš svi, naučiti što je pristojna i prihvatljiva komunikacija. Možda će onda povremeno Internet biti malo dosadnije mjesto, ali mnogo zdravije i kulturnije.
Loš rječnik, prijetnje, mržnja i kontra svemu što je napisano, samo da bi se bilo kontra, lako se liječi. Knjigu u ruke, čitati, čitati i čitati. Uz to ići šetati, družiti se s pozitivnim ljudima ( vani i na distanci dok treba), sport ili bicikl, hobi i nema problema s viškom vremena, dosadom, obijesti i negativnom stavu. Aktivni ljudi su rijetko negativni. Jednostavno nemaju vremena ni energije za to.

Ja nisam niti znam biti negativna. Činjenice su nekad jedino što moram priznati, ali uvijek tražim način okrenuti i takve stvari/vrijeme u nešto pozitivno.

Što mora biti bit će i oko toga se ne trebamo sekirati, stvari koje možemo promijeniti, njih treba mijenjati. Jednostavno.
Zato idemo nešto kuhati za veliki blagdan na koji se sjećamo naših najdražih koji nisu s nama. Baš kada na njih pomislimo, trebamo shvatiti koliko je glupo baviti se negativnim stvarima i biti zločest bez razloga. Vrijeme leti i treba ga iskoristiti najbolje moguće. Pokušati biti sretan. Sreća je zarazna!

Pileća prsa punjena pestom i sirom

SASTOJCI:

4 filea pilećih prsa

pesto genovese (vezica bosiljka, ,2-3 režnja češnjaka, 50 g pinjola, 1 dl što boljeg maslinovog ulja, 50 g parmezana, ako imate pravoga, pa ga sitno naribajte, sol. PRIPREMA:

Nasjeckajte listiće bosiljka sitno. U mužar stavite malo prepržene pinjole i očišćeni češnjak, pa ih zgnječite, posolite, dodajte bosiljak i ulje i sve dobro povežite u rjeđu ” pastu” ( kremu ). Na kraju umiješajte sir. Ostavite da se arome prožmu.)

!00 g sira, koristila sam mozzarelu sa gorgonzolom, pronašla u jednom lancu, super je

Sol, papar

ulje za pečenje, čačkalice

PRIPREMA:

File rasijecite da napravite džep koji ćete namazati pestom i dodati komad sira. Zatvorite čačkalicama pa posolite. Pecite na malo ulja s obje strane. Ako se bojite da nije dobro pečeno, stavite još u pećnicu na 10-tak min na 200°c. Poslužite s tijestom i umakom ili krumpirićima. Na slici je kako sam pravila sa umakom od vrganja, dolje je recept. Dobila sam vrganje, pa da ih potrošim, tj. da ne propadnu napravila sam u ovoj kombinaciji. Međutim, šteta je ovako dva jela sa bogatim aromama kombinirati. Zato ako pravite ovako meso, pržite krumpiriće ili batat uz njih. Ako radite ovaj bogati umak, onda samo prepržite pileća prsa.

Umak od vrganja

UMAK:

malo maslaca

300 g vrganja

200 ml vrhnja za kuhanje

začin za juhe

papar

list sjeckanog peršina

PRIPREMA:

Na maslacu pržite vrganje, dodajte vrhnje i malo vode pa kratko kuhajte. Začinite i pospite peršinovim listom. Moj sin ne voli vrganje pa sam sve samljela štapnim mikserom. Uz umak poslužite tjesteninu, njoke, pileća prsa i sl.

Tart od limuna

Nešto predivno, kremasto i osvježavajuće!

Jednostavno.

SASTOJCI:

240 g oštrog brašna

135 g šećera

1 jaje

1 žumanjak

130 g maslaca ( ako možete, koristite baš maslac, prhko tijesto je tako ukusnije )

za kremu:

3 jaja

3 žumanjka

135 g šećera

2 limuna

120 g maslaca

1 limun za ukras ( po želji)

PRIPREMA:

Brašno, šećer i maslac prstima spojimo u mrvice. Dodajte jaje i žumanjak pa napravite tijesto. Umotajte u foliju i stavite u hladnjaka min 30 min. Razvaljajte ga pa stavite u namašten i pobrašnjen kalup, do ruba. Vilicom ga izbockajte, pa stavite na njega krug papira za pečenje i suhi grah ili bob, slanutak ili sl. ( slijepo pečenje ), da se tijesto ne deformira. Pecite u zagrijanoj pećnici cca 15-20 min na 180°c.

Za kremu pomiješajte jaja, žumanjke, šećer, sok i ribanu koricu ( naravno, neprskanog ) limuna. Kuhajte na pari u kremu. Kada se krema malo stisnula, skinite s pare i dodajte kockice maslaca. Miješajte da se istopi. Sa tijesta sklonite papir sa suhim grahom ( ja ga čuvam za ponovno pečenje sličnih tijesta )pa ulijte kremu. Pecite sok lijepo ne porumeni, oko 15 min. Ohladite i ukrasite kolutićima limuna, samo ribanim spiralama korice limuna ili servirajte sa šlagom.

Đaci u Americi uče, kao jedan od putokaza demokracije, slavnu Lincolnovu rečenicu kojom je završio govora u Gettysburgu – „Vladavina naroda, od naroda i za narod neće nestati“. Rezultati u praksi predsjedničkih izbora pokazuju da to, u određenoj mjeri, ovisi i o metodi koja se koristi za izbor predsjednika SAD.

Sljedeći utorak, 3. studenog, održavaju se izbori za predsjednika SAD[i].

Cilj demokratskih izbora je da se glasovi birača što točnije prevedu u mjesta u parlamentu, odnosno da u slučaju predsjedničkih izbora bude izabran kandidat koji dobije apsolutnu većinu biračkih glasova. Može se pokazati da kod pretvaranja glasova birača u parlamentarne mandate ne postoji metoda koja bi bila lišena mogućih proturječnosti i pristranosti, karakterističnih za izabranu metodu. Međutim, kod izbora predsjednika države postoji jednostavna metoda da se volja birača vjerno prevede u izbor predsjednika; bez ikakvih proturječnosti i pristranosti. Po tom direktnom izbornom postupku cijela je država jedna izborna jedinica, u prvom krugu izbora pobjeđuje kandidat koji osvoji apsolutnu većinu, preko 50% glasova, ako takvog nema organizira se drugi krug u koji ulaze dva kandidata s najviše osvojenih glasova u prvom krugu. Birači biraju između ta dva kandidata; izabran je kandidat koji osvoji većinu glasova, što je ujedno i apsolutna većina.

Današnji postupak izbora predsjednika SAD ima svoje korijene u izbornom postupku koji su osnivači Sjedinjenih Država uveli daleke 1788. godine; na kraju te godine provedeni su izbori za prvog predsjednika SAD. Nije čudo da taj postupak danas izgleda nepotrebno kompliciran, da su tokom stotina godina otkrivene, i uklonjene, neke manjkavosti tog izbornog postupka, a da ga neke opterećuju i danas.

Bitne karakteristike izbornog postupka u zadnjih desetak predsjedničkih izbora u SAD su sljedeće:

Za predsjedničke izbore, u kojima se biraju predsjednik i potpredsjednik „u paketu“, Sjedinjene Države podijeljene su u 51 izbornu jedinicu. To su 50 saveznih država, od Alabame do Zapadne Virginije, i grad Washington (Columbia District) koji nije ni u jednoj saveznoj državi.

Specifičnost američkih predsjedničkih izbora, po čemu se razlikuju od izbora izvršne vlasti u većini drugih demokratskih država, je institucija elektora. U svakoj izbornoj jedinici, saveznoj državi i Washingtonu, bira se određeni broj građana, elektora. Broj elektora u pojedinoj saveznoj državi proporcionalan je broju stanovnika te države[ii]; Washington dobiva broj elektora ne veći od populacijom najmanje savezne države.

Stranka koja ima svog kandidata za predsjednika (i potpredsjednika) ističe svoju listu elektora u svakoj saveznoj državi. Na primjer u Kaliforniji, koja danas ima skoro 40 milijuna stanovnika i, dosljedno, najveći broj elektora od svih saveznih država, 55, Demokratska stranka ističe listu s 55 elektora koji su izabrani na konvenciji Demokratske stranke ili na neki drugi način. To isto čini i Republikanska stranka, ističe svoju listu elektora (55 za Kaliforniju, 38 za Texas, …, 3 za Aljasku), kao i ostale stranke koje sudjeluju u predsjedničkim izborima.

Predsjednički izbori uvijek su u utorak poslije prvog ponedjeljka u studenom izborne godine. Glasači će u saveznoj državi u kojoj su registrirani dati glas jednom od predsjedničkih kandidata; ne glasa se za pojedine elektore. Glas za Joe Bidena i Kamalu Harris zapravo je glas za listu elektora Demokratske stranke u toj saveznoj državi, glas za Donalda Trumpa i Mike Pencea je glas za listu elektora Republikanske stranke. Lista elektora koja na taj način dobije većinu glasova pobijedila je u toj saveznoj državi i samo elektori s te liste uključit će se u biranje predsjednika. Elektori sa izabrane liste sastaju se u glavnom gradu savezne države prvog ponedjeljka nakon druge srijede u prosincu izborne godine i biraju predsjednika. Danas je to gotovo formalnost, što nije uvijek bila, jer su uvedene sankcije za elektore koji ne bi glasali za kandidata stranke koja ih je za elektore predložila. Na ovim izborima bit će 538 elektora. Pobijediti će kandidat za kojeg glasa najmanje 270 elektora.

Broj elektorskih glasova po saveznim državama. Procjena na ovoj karti daje Bidenu 217 sigurnih i 62 vjerojatna elektorska glasa. To je dovoljno za pobjedu ali je tijesno.

Rezultati se iz svake savezne države šalju u Kongres gdje se zbrajaju elektorski glasovi iz svih saveznih država i 6. siječnja proglašava pobjednik izbora. Inauguracija novog predsjednika bit će 20. siječnja.

Po opisanom, indirektnom, izbornom postupku pobjednička lista elektora u pojedinoj saveznoj državi „nosi sve“, u izboru predsjednika (i potpredsjednika) sudjeluju elektori samo s pobjedničke liste. Ako, recimo, 48.2 % glasača na Floridi glasa za Bidena, a 48.201 % za Trumpa, republikanska lista pobjeđuje i Trumpu odlazi svih 29 elektorskih glasova. Očito da takav sistem ne zadovoljava načelo da metoda izbora treba što bolje prevesti volju birača u rezultat izbora. U ovom, hipotetskom, primjeru bolja metoda bi bila da se 29 elektorskih mjesta razdijeli, u omjeru 15:14, između republikanske i demokratske liste elektora za Floridu.

Princip „pobjednik nosi sve“ može dovesti i do povrede temeljnog zahtjeva demokratskih izbora – da pobjeđuje kandidat koji je dobio više glasova. Konstruirajmo realan primjer u kojem Biden u Kaliforniji dobije 21 milijun, a Trump 9 milijuna glasova, u Texasu 9, a Trump 11 milijuna glasova, na Floridi 6, a Trump 7 milijuna glasova. Na osnovu tih rezultata Biden bi iz te tri države dobio 55 elektorskih glasova, a Trump 67, iako je za Bidena u te tri države glasalo 36 milijuna glasača, a za Trumpa 26 milijuna.

Na stvarnim izborima za predsjednika SAD opisana anomalija dogodila se dva puta u zadnjih dvadeset godina. Predsjedničke izbore 2000. godine dobio je republikanski kandidat George Bush iako je demokratski kandidat Al Gore osvojio, na nivou cijelih SAD, preko pola milijuna glasova više. Predsjedničke izbore 2016. godine dobio je kandidat Republikanske stranke Donald Trump iako je kandidatkinja Demokratske stranke Hillary Clinton dobila, na nivou cijelih SAD, gotovo tri milijuna glasova više.

Đaci u Americi uče, kao jedan od putokaza demokracije, slavnu Lincolnovu rečenicu kojom je završio govora u Gettysburgu – „Vladavina naroda, od naroda i za narod neće nestati“. Rezultati u praksi predsjedničkih izbora pokazuju da to, u određenoj mjeri, ovisi i o metodi koja se koristi za izbor predsjednika SAD.

—————————————-

[i] Tog dana održati će se i izbori za 435 članova Donjeg doma Kongresa i za 100 članova Senata. Za izbor u Donji dom, savezne države podijeljene su u izborne okruge; u pojedinom okrugu pobjeđuje kandidat koji dobije relativnu većinu glasova. Svaka savezna država bira po dva člana Senata direktnim glasanjem.

[ii] Kongres SAD je parlament s dva doma, Donji dom (House of Representatives) i Gornji dom, Senat. U Donji dom biraju se predstavnici iz svake savezne države; njihov broj proporcionalan je broju stanovnika države koju predstavljaju. U Senat se bira po dva predstavnika iz svake savezne države. Broj elektora po saveznoj državi jednak je broju njenih predstavnika u Donjem domu plus dva.

tacno

I što se počelo umnožavati?

Gnjide! Ali klonirane, bez ušljivog porijekla, bez mjesta rođenja i državnosti kojoj pripadaju, gnjide samo čvrsto prilijepljene za glave koje ih neće odbaciti, koje se neće odvojiti od drugih kako bi pobjegle i krenule svojim putem, nego suprotno, glave koje će se približavati, spajati, rasti u neman sa samo jednom glavom, kolikogod se gnjida namnoži i kojugod količinu krvi budu ispijale iz te jedne glave, njoj se ništa neće dogoditi, uvijek će uz nju biti više gnjida s kojima će se hraniti. Petrolej se više ne skladišti i ne prodaje na litre, nitko više ne osvjetljava prostor lampama na petrolej, takozvanim petrijolkama, ono malo češljeva s gustim zupcima što je ostalo u ladicama i dalje se sramežljivo sakriva. Osjećaju se, ti češljevi za uši, kao da su oni nešto sramotno. Naopak poredak i raspored korisnog i beskorisnog, potrebnog i nepotrebnog, manjka i suvišnog, gnjide naširoko i svestrano iskorištavaju. Umnožavaju se, lako nalaze mračne, tople i vlažnjikave, a žive podloge, ispod kojih vrije krv, ili će je gnjide isisati ili će eksplodirati na svim otvorima i sve oko sebe zacrvenjeti.

Jesam li tada, kad sam prvi put pomislila i misao urezala na papir: Čovjek bez ljudskog dostojanstva je gnjida, znala da se gnjide vraćaju?

Da, jesam! Cijela glava mi je postala osjetljiva kao da se u nju preselilo srce s ugrađenim pacemakerom, kolone mrava kretale su se od jednog do drugog uha, kosa se nakostriješila ne bi li olakšala uzimanje skalpa, a mozak kao da je isisavan kroz milijardu iglica. Pitala sam ljude oko sebe imaju li možda ušiju u kosi, nisam mogla pitati imaju li uši na glavi jer to se moglo vidjeti prostim okom, dva uha, simetrična, imaju svi oko mene, i oni koje sam vidjela samo na fotografijama. Ali ovi novorazvijeni nametnici nisu vidljivi, samo su čujni. Progovore najčešće kad nije potrebno, drugome upućuju odgovore na vlastita pitanja, šute onda kad netko sa zebnjom i nestrpljenjem čeka njihovu reakciju, guraju se ispred drugih potpomognuti sličnima sebi. Ne bi bilo pravedno reći da su dosadni kao uš ili ih definirati kao krvopije, to su stanja i pojave s kojima se čovjek lako bori i izlazi kao pobjednik. Ali gnjide, one su posebne. Ako im ne odgovara okolina u kojoj su se našle, mjesec dana mogu preživljavati, proračunato i podmuklo ne dajući znakove života, čekajući uvjete za naglo oživljavanje.

A kad ožive?

Slijedi borba. Nemilosrdna. Kad čovjeka savlada mnoštvo, jato gnjida, njih je uvijek nekoliko stotina puta više od pretka im, samo jedne uši, što mu drugo preostaje nego upotrijebiti sve obrambene mehanizme ne bi li se riješio gamadi. A i ona nekako kao da je klonirana, pa porasla, ojačala, izvlači se izvan svog prirodnog staništa, izabire vođu zaduženog za strategiju napada. Uši ostaju u pričuvnom položaju, gnjide plaze i gmižu, prikrivaju se mirovanjem negdje ispod nosnica, onda jedan njihov napadački krak kreće prema jeziku, tu, u novom utočištu, ostaju trajno naseljene, drugi krak napada prema mozgu, udružene s ušima zauzimaju i taj novi položaj. Čovjek-meta se koprca, mlataranjem ruku otresa nevidljive plazljivce, u jednom trenutku odustaje jer mu se učinilo da je vidio poznato lice koje mu prilazi upomoć, da je čuo riječ ohrabrenja, razumijevanja, podrške, odahnuo bi kad bi bilo tako, ali, nije, nije, brzo shvaća da se prevario, oni za koje je mislio da priskaču njemu prebacuju se u već formirane dvije kolone gnjida. Budući da gnjide još nisu naučile govoriti, ali znaju što žele poručiti, sa zauzetih kota odzvanjaju riječi donedavno poznatih ljudi, a sad mjehura od osušenog mesa i smežurane kože, pola ljudi – pola gnjida.

Kako li će se čovjek sâm samcat osloboditi tolikih gnjida? Kreće u potragu za češljem.

xxzmagazin

Možda su Amerika i Engleska dovoljno ekonomski moćne i demokratski usidrene da mogu preživjeti lunatike tipa Trumpa i Johnsona, ali Hrvatska nije ni jedno ni drugo pa je ovo prepucavanje Plenkovića i Milanovića gura prema rubu provalije, kojem je ionako blizu

Završio je i taj ‘kurbin pir’. Odlukom Plenkovićeve vlade ukida se moratorij na ovrhe zaduženih građana i tvrtki, što znači da će opet zazveckati lanci u dužničkoj koloni od nekoliko stotina hiljada ljudi koji nisu platili svoje dugove. Doduše, iz nedavno izrešetanih Banskih dvora tvrde da je dužnika sada nešto manje, ali opet u stotinama tisuća, a Dvori će, kunu se, ponovno pomoći svome kmetstvu ako se ukaže urgentna potreba za to. Dakle, neće morati baš u dužnički gulag, ali u neku vrstu financijskog pritvora ipak hoće jer je državi, je li, teško kao i svima nama, i tu se nešto mora poduzeti. Da, ali što. Slučajno sam prije nekoliko godina završio u jednoj maloj baraci spomenutog gulaga, i to na način koji je upravo banalan, ali ipak znakovit. Nakon desetljeća u kojima sam to uredno činio dogodilo se da nisam platio jednu, ponavljam jednu, mjesečnu ratu za odvoz smeća. Ni sada ne znam zašto, valjda mi ga pošta nije dostavila ili sam bio na godišnjem u Istri, sada nije važno jer pogledajte što se zatim dogodilo. Bez ikakvog upozorenja da sam propustio jednu jedinu smećarinu od pedesetak-šezdesetak kuna, iz ureda ovlaštenog državnog ovršitelja stigao mi je regrutacijski strog nalog da uplatim više od tisuću kuna kazne, uz brojne prijetnje što mi se sve može dogoditi ako to ne napravim (slanje u neki hrvatski Sibir ipak se, neću lagati, nije spominjalo).

Prema boljim poznavateljima, hrvatska ovršnička sablja među najoštrijima je na svijetu, neki čak kažu najoštrija, ali ne možeš naći objašnjenje zašto, ja ga barem nisam našao. Onako na prvu, moglo bi se reći da je jednostavno u pitanju primjena one poznate američke ‘nema besplatnog ručka’. Ali vidiš, baš Amerikanci rade nešto sasvim drukčije. Oni dužnicima pomažu raznim mjerama da izbjegnu odlazak u dužnički Sibir, s jednostavnim i logičnim uvjerenjem da time ostaju na financijskom tržištu i nastavljaju plaćati porez, umjesto da ih se izbaci s tog tržišta, nakon čega na ovakav ili onakav način padaju na socijalnu grbaču države. E, to kod nas ne prolazi. U propucanim Vladinim uredima na Gornjem gradu smatraju da je bolje dužnike staviti i u lance jer je to kratkoročno, ali kratkovidno, isplativo njima, lojalnim bankama, a sve su takve, i drugim kompanijama, i one su takve, nego dugoročno kalkulirati teške štete koje time neizostavno nastaju. Da stvar bude apsurdnija, ovaj arogantni i osorni stav prema dužnicima dolazi s adrese koja je i sama u ogromnim dužničkim mukama, za što imamo friški primjer u eruptivno naraslom dugu veledrogerijama. I što je Plenković napravio? Između redaka je zaprijetio tim veledrogerijama da se ne igraju jer će i ubuduće morati poslovati s državnim zdravstvenim sustavom.

I to je zbilja istina. Pa neće valjda te veledrogerije ubuduće prodavati svoje lijekove na Jakuševcu ili na Dolcu. Ali je istodobno dozlaboga licemjerno. Kada se nađe u ulozi dužnika, kao sada s veledrogerijama, propucani Banski dvori ponašaju se kao nakostriješeni ‘jež’, iako dug prema dobavljačima lijekova jeste velik, ali ne prelazi više od tri-četiri posto državnog budžeta. Dakle, može se to otplatiti ako se hoće. S druge strane, kada se nađu u ulozi vjerovnika, kao u slučaju ovršenih, isti ti Dvori ponašaju se kao ‘šmrkavac’ koji slini da ne može izdržati stanje neplaćenog ručka, iako mnoge evropske zemlje istodobno produžuju moratorij na ovrhe jer naprosto znaju da je to dugoročno pametnije nego sjesti na grbaču ionako, kao i kod nas, pretežno malih dužnika koji nisu prijetnja ekonomskoj stabilnosti zemlje. Namjerno koristim ove riječi pod znakovima navoda (jež, šmrkavac) jer one su, protivno i zrnu zdrave pameti, trenutno dominirajuće u hrvatskom političkom vokabularu. A nametnuli su ih premijer Plenković i predsjednik Milanović, dvojica možda formalno i najobrazovanijih političara u vrhovima državne vlasti, što samo govori da je politička pismenost ove nacije pala do nepodnošljivo niskih grana.

Što su premijer i predsjednik rekli o ova dva goruća problema zemlje? Žalibože, jedva išta ili ništa. Plenković je samo rečenicom-dvije najavio da se ovrhe nastavljaju, a intervenirat će se samo ako stvari krenu loše, kao da već sada nije jasno da hoće. Dok je Milanović zatražio da se moratorij na ovrhe nastavi i da se ovršiteljski postupci prilagode materijalnoj situaciji ovršenih, iako je za to imao priliku dok je u rukama imao premijerske ovlasti, ali ne sjećamo se da je išta napravio da je iskoristi. Dakle, ‘jež’ i ‘šmrkavac’ ponašaju se u biti isto. I eto, zato govorim o političkoj pismenosti nacije, koja trpi da joj se sve ovo podmeće kao tobože ozbiljna, iako zapravo kretenska politika. Ali dobro, po istom kriteriju u kretenske treba svrstati i američku, englesku i, ipak u manjoj mjeri, njemačku politiku. I gdje smo onda? Pa onda smo na području evidentne činjenice da je politika u cijelom svijetu danas u teškoj krizi jer ne prepoznaje glavne probleme današnjeg svijeta, čak i kada se oni pojave u pandemijskoj formi ovog ‘strašnog’ koronavirusa.

Apsurdno, nekada su se glavne antifašističke sile lako složile u vezi toga da im je Hitler glavni protivnik, a danas glavni laboratoriji i instituti tih zemalja više optužuju jedni druge za lažne dijagnoze oko toga što uzrokuje Covid, umjesto da zajedno sjednu i to riješe u mjesec ili dva. Dobro, možda su Amerika i Engleska dovoljno ekonomski moćne pa i, zbog stoljetne tradicije, dovoljno demokratski usidrene da mogu preživjeti lunatike kao što Donald Trump i Boris Johnson. Ali Hrvatska nije u prilici okoristiti se ni jednim ni drugim. Ta osiromašena zemlja s embrijski nedovršenom demokracijom naprosto vapi za zrelim državnim čelništvom, ali Plenković i Milanović na sve su to pljunuli kao seoske babe koje jedna drugu psuju preko plotova. Što je najgore, nitko živ ne zna u čemu se te dvije nervozne seoske alapače zapravo razlikuju. Milanović očito sve više sebe oblikuje u lijevog tuđmanista, a Plenković u briselskog, što bi se možda i dalo shvatiti da je Tuđman barem malo razumio svjetski poredak za svoga života, ali nije, a o ovom sadašnjem, pokoj mu duši, ne bi imao blage veze.

A s čime zapravo sve ovo ima veze? Pa s tim da je kapitalizam danas u strmoglavoj krizi i da se zakonomjerno mora vjenčati s idejama neokapitalističkog kejnzijanskog polusocijalizma. Toga, uostalom, već ima u velikom broju zemalja, ali ga nema ni u ptičjim tragovima kod turbolajavih Trumpa i Johnsona, a naš predsjednik i naš premijer odlučili su, eto, krenuti baš tim putem. Drugim riječima, okrenuli su se politici lupanja u šuplje lonce egocentričnog i treštavog japajakanja i besmislenog beljenja jedan drugome iako, vraćam se tome, nisu u stanju riješiti ni pitanje dvadesetostruko preplaćene smećarine. Po tome su zaslužili da prvim komunalnim kamionom zaduženim za čistoću i sami budu odvezeni na najbliže smetlište. Ali ako to nije slučaj s Trumpom i Johnsonom, kod nas je to još manje zamislivo, zapravo je gorko šaljivo.

portalnovosti

Ne postoji hrvatska strategija u aktualnoj fazi hrvanja s virusom, ako se složimo da stav ‘ne možemo preživjeti novi lockdown’ nije nikakva strategija nego populistička floskula koja ne može izdržati ni pitanje znači li to da fizičko zdravlje građana više nije na prvom mjestu

U odnosu na prošli tjedan i na naš prošlotjedni članak o situaciji s koronavirusom u Hrvatskoj, brojčani pokazatelji drastično su se i očekivano pogoršali. Prosječni dnevni broj novozaraženih skočio je s nešto više od tisuću na debelo više od dvije tisuće, hospitaliziranih je također dvostruko više nego prošlog tjedna i u ovom trenutku – u srijedu – ima ih blizu hiljadu, a udvostručen je i broj oboljelih koji dišu uz pomoć respiratora, pa ih je sad blizu sedamdeset. U posljednjih sedam dana – od prošle do ove srijede – preminulo je stotinu ljudi, dok je u prethodnih tridesetak tjedana umrlo ukupno oko 400 oboljelih od Covida-19. Stvari stoje još dramatičnije kad se pogledaju iz perspektive zdravstvenog sustava, a to je otpočetka morala biti prva i najvažnija perspektiva u ovoj krizi.

Nekoliko medicinskih ustanova, naročito u Zagrebu i okolici, više ne funkcionira onako kako bi trebalo funkcionirati i više nije u mogućnosti pružati zdravstvenu zaštitu mnogim građanima koji su pogođeni bolestima neusporedivo opasnijim i smrtonosnijim od Covida-19. Kaos je najprisutniji u Kliničkoj bolnici Dubrava koja je još u rano proljeće izabrana za centralnu Covid-bolnicu, ali čini se da takva odluka Ministarstva zdravstva nije najbolje sjela mnogim liječnicima iz rečene ustanove, koja je ionako kadrovski ozbiljno devastirana u protekle tri-četiri godine. O generalnom kaosu i raspadu antiepidemijskog sistema, između ostalog, svjedoči i podatak da je u utorak broj zaraženih u Zagrebu iznenada pao na samo 211, što je bilo trostruko ili četverostruko manje nego prethodnih dana, ali ni jedan stručnjak nije znao protumačiti što se dogodilo. Već u srijedu broj se vratio na više od petsto inficiranih. Omjer testiranih i zaraženih na razini Hrvatske kreće se trenutno između 20 i 25 posto, dok je donedavno bio ispod deset posto.

Svi su shvatili da je Stožer kvazistručna kamuflaža za provođenje odluka političke vlasti, pa se premijer više i ne skriva: o novim epidemiološkim mjerama Stožera razgovaralo se i odlučivalo na sastancima u Vladi i na unutarkoalicijskim sijelima

Kako je vlada Andreja Plenkovića reagirala na ove činjenice? Namjerno govorimo o Plenkovićevoj vladi, a ne o marionetskom tijelu zvanom Nacionalni stožer Civilne zaštite pod rukovodstvom ministra policije Davora Božinovića, jer su svi shvatili da je Stožer kvazistručna kamuflaža za provođenje odluka političke vlasti, pa se Plenković više i ne skriva: o novim epidemiološkim mjerama Stožera razgovaralo se i odlučivalo na sastancima u Vladi i na unutarkoalicijskim sijelima krajem prošlog i tokom ovog tjedna, a te sastanke vodio je premijer i predsjednik HDZ-a Plenković. Više ni Božinović ne može obmanjivati javnost tvrdnjama da politika nema nikakvog utjecaja na mjere i preporuke tijela koje je u međuvremenu ostalo bez ikakvog povjerenja javnosti. Dakle, kako je reagirala Vlada? Premijer je, pozivajući se na nešto što je nazvao mentalitetom našeg naroda, apelirao na građane da budu odgovorni, da paze na fizički razmak i u zatvorenim i na otvorenim prostorima, da nose masku i da vode računa o higijeni ruku. Stožer je pak uveo oštrije mjere, ali te mjere djeluju kao liječenje karcinoma antibioticima, iako je neophodna hitna operacija: zabranjena su okupljanja više od pedeset ljudi, svadbe i sprovodi limitirani su na trideset ljudi, generalno je zabranjena prodaja alkoholnih pića nakon ponoći, kafići i restorani mogu raditi do 22 sata, ograničen je broj ljudi koji mogu istovremeno boraviti u ugostiteljskim objektima u skladu s kvadraturom… Osim toga, kamere su puštene da snime pripremanje zagrebačke Arene za prihvat oboljelih od Covida, što je trebalo polučiti psihološki učinak kod gledatelja.

Može se dogoditi da to bude dovoljno da građani postanu discipliniraniji i oprezniji i da se zaustavi horizontalno širenje virusa u roku od deset-petnaest dana. Može se dogoditi da Hrvatska prilično liberalnim pristupom uspije postići ono zbog čega su u susjednoj Sloveniji, primjerice, posegnuli za radikalnim metodama poput policijskog sata od devet navečer do šest ujutro, zabrane napuštanja grada ili općine u kojoj građanin ima prijavljenu adresu i visokih novčanih kazni za nepoštivanje naredbi, ali opravdano je biti skeptičan prema takvoj mogućnosti. Što ako se pokaže da relativno blaga ograničenja, uglavnom u formi preporuka kad je riječ o fizičkim osobama, ne rezultiraju željenim efektima? Što ako se pokaže da je izgubljeno još nekoliko dragocjenih dana, kao što je prethodno bačen u vjetar čitav jedan mjesec – od sredine rujna do sredine listopada – u pogledu podizanja budnosti i povećavanja svih kapaciteta za protuepidemijsku borbu u jesensko-zimskom razdoblju, pogotovo kapaciteta testiranja? Što ako se ispostavi da se samo rigoroznim suspenzijama temeljnih prava i sloboda može kompenzirati neoprostivo zakašnjenje u reakciji na drugi val koronavirusa?

Plenković i njegov Stožer imaju na raspolaganju još jedan set mjera prije policijskog sata i striktnih ograničenja u kretanju. Radi se o potpunom zatvaranju kafića, restorana, teretana i trgovačkih centara, uz smanjivanje radnog vremena dućana i reducirani javni prijevoz, a to bi bilo popraćeno i prelaskom na online nastavu na fakultetima, u srednjim školama te višim razredima osnovnih škola. Potom bi došao na red policijski sat, odnosno oblik karantene koji Hrvatska nije iskusila u proljetnom naletu korone, a nije ga iskusila ponajprije zbog toga što se počelo organizirano djelovati na vrijeme. Pitanje je, dakle, ima li Hrvatska vremena da čeka još nekoliko dana na uvođenje rigoroznijih pravila, pa da onda čeka još tjedan, dva ili tri da se vidi kakav će biti učinak, e da bi se tek potom upotrijebilo najteže zabrane. Je li takva strategija suviše riskantna ili suviše neodgovorna u situaciji u kojoj bi, prema sadašnjem stanju, svakog dana bilo sto do dvjesto novohospitaliziranih Covid-bolesnika, a bolnički kapaciteti već su sad veoma napregnuti i na rubu održivosti? Pritom nije problem u smještajnim kapacitetima i krevetima – mogu se aktivirati sportske dvorane i vojni šatori – već je problem u manjku medicinskog osoblja i aparata bez kojih ležajevi ne znače gotovo ništa u smislu spašavanja života. A gdje su još ljudi koji boluju i koji se svakodnevno razbolijevaju od najtežih bolesti: tko će i kako njima pružiti medicinsku skrb?

Ne postoji hrvatska strategija u aktualnoj fazi hrvanja s virusom, ako se složimo da stav ‘ne možemo preživjeti novi lockdown’ nije nikakva strategija nego popularna i populistička floskula koja ne može izdržati ni prvo logično pitanje, na primjer, znači li to da fizičko zdravlje građana više nije na prvom mjestu. I što je sad na prvom mjestu: ekonomija, to jest dio ekonomije, psihičko zdravlje stanovništva, politički interesi HDZ-a i trenutne Vlade? Zašto premijer i Stožer ne objave građanima koji broj dnevno novozaraženih ili novooboljelih predstavlja točku na kojoj se mora pribjeći žešćim restrikcijama, jer čovječanstvo – prije nego što se pojavi odgovarajuće cjepivo – još nije smislilo efikasniji način od karantene u obrani od dosad neistraženog i perfidnog virusa? Zašto je suzbijanje navodne panike odjednom postalo prioritetnije od zaustavljanja korone i od zdravlja ljudi? Razvijanje kolektivnog imuniteta, naravno, nije opcija, jer to zahtijeva i suviše vremena i suviše preminulih. Svi koji misle da je u tome izlaz i da je sve osim toga teror i štetočinstvo trebaju se zamisliti nad vlastitim mentalnim sposobnostima i psihičkom stabilnošću.

Andrej Plenković previše je doslovno shvatio uvjerljivu HDZ-ovu pobjedu na srpanjskim parlamentarnim izborima. Pomislio je da je dobio placet za iživljavanje svojih hirova i za pokazivanje superiornosti. Doslovno je uvijek pogrešno, naročito u politici. Umjesto da je pobjednički velikodušno i politički pametno uveo ključne opozicijske stranke u suodlučivanje o kriznim potezima i da je aktivnije uključio parlament, premijer se odlučio za podizanje utvrde u odnosu na gotovo sve druge političke aktere, odnosno na zatvaranje protuepidemijskih poslova u najuži krug svojih suradnika, i za povremene optužbe da svi drugi samo smetaju i opstruiraju te da relativiziraju opasnost, premda je istina da nitko više od samog Plenkovića, njegove stranke i njegovog Stožera nije doprinio zbunjivanju stanovništva u pogledu korone. Premijer se boji bijesa jednog dijela javnosti u slučaju čvršćeg zatvaranja, i donekle se s pravom boji s obzirom na to kakav je kredibilitet Stožera, no ne pokazuje namjeru da razgovara s glavnim opozicijskim strankama i da, ako ništa drugo, ojača politički legitimitet za poduzimanje koraka koji bi se mogli pokazati neizbježnima, bez obzira na lijepe želje i nerealna očekivanja. Ili Plenković zaista misli da je u redu i da je mudro, ako se bude moralo, uvesti policijski sat, dakle jedan od najkardinalnijih oblika suspenzije prava i sloboda, mimo aktiviranja članka 17. Ustava i dvotrećinske podrške saborskih zastupnika? Ako misli tako, onda Hrvatska ima puno veći problem nego što je to agresivno širenje koronavirusa.

portalnovosti

Čujte i počujte! Gradska uprava poziva građane na sudjelovanje u kreiranju proračuna Grada. Pogledati dolje antrfile!
Na prvi pogled, zamućen pirotehničkim sjajem bačenih motivirajućih petardi, riječ je o krajnje demokratskom zauzimanju da se čuje glas svakog građanina, da se u ime zajedničkih interesa zajednice zatraži građanska inicijativa na formiranju ovog važnog dokumenta. Gradska uprava hoće da pojedinci i pojedinke, putem posebnog obrasca, navedu koje projekte žele vidjeti realizirane u Slavonskom Brodu, te koje radove smatraju važnima, jer upravo su njihovi prijedlozi i komentari najbolji pokazatelji „toga što je potrebno našem gradu“. Populizam na način brodski je poput žilavog korova – raste bujno, a zalijeva ga medijskim gnojivom sam vrh Grada. Time se guši inicijativa eksperata i nipodaštavaju prijedlozi koje su usvojili napredniji gradovi od Broda

Pribrani promatrači ovakve politikantske trikove vide kao kravarsko hvatanje raje lasom podilaženja i namamljivanje u zamku važnosti bez pokrića. Gradska uprava je na konju, pa narodno krdo utjeruje u ružičasto obojane torove da povećaju stupanj opće egzaltacije. I analitičari s osnovnom školom iz politoloških kategorija i poznavanja sustava lokalne uprave i samouprave, postavljaju pitanja: čemu onda služi 25 članova Gradskog vijeća, koji su izabrani od tog istog naroda kojeg se poziva na davnnje prijedloga, koji su plaćeni upravo za te zadaće, i zbog čega postoji oporba čiji se prijedlozi od strane pelivanske gradske uprave najviše ignoriraju upravo kad želi dopuniti ili izmijeniti proračun?

Kako se govori i o štednji i kresanju troškova, Gradska uprava već unaprijed smišlja alibi za nefunkcioniranje svega onoga što je već isplanirala. To ju, očito, više zanima, a ne ono što bi se trebalo, na temelju prijedloga diletanata, novo kreirati. Pojedinci i pojedinke trebali bi poslužiti kao javna podrška za neuspjeh i gubitke koji se približavaju.

Osim toga, ako je Gradskoj upravi do mišljenja građana kako to da nikad nije napravila znanstveno istraživanje javnog mnijenja na potrebnom uzorku? Zašto Grad nema demoskopije na kojima bi temeljilo svoje odluke?

POZIV GRADSKE UPRAVE

Gradska uprava poziva Vas da sudjelujete u kreiranju proračuna Grada Slavonskog Broda. Navedite koje projekte želite vidjeti realizirane u Slavonskom Brodu te koje radove smatrate važnima. Želimo čuti Vaše prijedloge i komentare jer su upravo oni najbolji pokazatelji toga što je potrebno u našem gradu.

Zbog najavljene reforme poreza na dohodak proračun za 2015. godinu zahtijevat će nove velike uštede. Naime, Grad Slavonski Brod od sljedeće godine ostaje bez najmanje 16 milijuna kuna u proračunu.

Iako će ova odluka Vlade značajno ograničiti sredstva kojima kao Grad raspolažemo, upravo Vaši prijedlozi mogu postati smjernice pri odlučivanju koji će projekti biti najvažniji za naš grad u idućoj godini i koji će se, u skladu s ograničenim proračunskim mogućnostima, prvi realizirati.

U sljedećih nekoliko dana na kućne adrese stići će i novi broj Glasnika grada Slavonskog Broda u kojemu ćete pronaći obrazac na kojemu možete navesti svoje prijedloge. Ispunjeni obrazac dostavite na portu Gradske uprave (Vukovarska 1), Gradsku blagajnu (Trg Ivane Brlić – Mažuranić 7a) ili u svoj mjesni dom. Svoje ideje i prijedloge možete dostaviti i putem elektronske pošte na adresu proracun@slavonski-brod.hr, te obrasca koji se nalazi u prilogu.

– Obrazac za sudjelovanje u kreiranju gradskog proračuna za 2015. god. (pdf)

Svijet uronjen u paranoičnu zabrinutost oko sigurnosti narušava čovjekov pogled na život, što šteti sposobnosti funkcioniranja i napretka.

Teško je vrijeme za Generaciju Z. Problemi s mentalnim zdravljem, posebno poremećaji raspoloženja poput depresije i anksioznosti, vrtoglavo rastu. Za Gen Z je najmanje vjerojatno da će prijaviti dobro ili izvrsno mentalno zdravlje, a najvjerojatnije loše ili prosječno mentalno zdravlje. Stope samoubojstava za američke tinejdžere i mlade odrasle osobe su najviše ikad.

Komentar: Kad se govori o Generacija Z obično se misli na osobe rođene od sredine 1990-ih pa do ranih 2010-ih.

Kao 23-godišnji pripadnik Gen Z koji se osobno nosio s tim problemima i vidio utjecaj na svoje prijatelje i voljene, to mi slama srce.

Na putu poboljšanja vlastitog mentalnog zdravlja i pokušavanja da pomognem drugima, moje putovanje me dovelo do traženja objašnjenja zašto su se stvari tako pogoršale, a uvjerljivu hipotezu pronašao sam u radu socijalnog psihologa Jonathana Haidta i pravnog stručnjaka Grega Lukianoffa.

U svojoj koautorskoj knjizi “The Coddling of the American Mind: How Good Intentions and Bad Ideas Are Setting Up a Generation for Failure“, Haidt i Lukianoff istražuju problem mentalnog zdravlja Generacije Z. Oni tvrde da su mladi uronjeni u svijet koji karakterizira paranoična zabrinutost za sigurnost, što im iskrivljuje misli i šteti njihovom psihičkom zdravlju.

“Mnogi sveučilišni studenti uče razmišljati na iskrivljen način, a to povećava njihovu vjerojatnost da postanu krhki, tjeskobni i osjetljivi“, oni kažu.

Haidt i Lukianoff tvrde da “tri velike neistine” negativno utječu na mentalno blagostanje današnje mladeži. Oni također predlažu načine za suzbijanje tih neistina, što će zauzvrat proizvesti sretniji i bolje prilagođen život. Te velike neistine su:

1. Neistina krhkosti: Ono što vas ne ubije čini vas slabijima
2. Neistina emocionalnog rasuđivanja: Uvijek vjerujte svojim osjećajima
3. Neistina nas protiv njih: Život je bitka između dobrih ljudi i zlih ljudi

A da bi se nešto kvalificiralo kao velika neistina, mora zadovoljiti tri kriterija:

1. Proturječi drevnoj mudrosti (ideje koje se široko nalaze u knjigama o mudrosti mnogih kultura)
2. Proturječi modernim psihološkim istraživanjima blagostanja
3. Šteti pojedincima i zajednicama koji je prihvaćaju

Neistina krhkosti: Ono što vas ne ubije čini vas slabijima

Filozof Friedrich Nietzsche rekao je: “Ono što nas ne ubija, čini nas jačima”. Nietzcheove riječi mogle bi biti antiteza trenutnom osjećaju.

Kako bi dali biološki primjer da nas ono što nas ne ubije čini jačim, Haidt i Lukianoff raspravljaju o rastućim stopama alergija na kikiriki. Do sredine 1990-ih alergije na kikiriki bile su vrlo rijetke (samo je četvero od 1000 djece mlađe od osam godina imalo tu alergiju). No, do 2008. stopa se utrostručila. Zašto? Haidt i Lukianoff tvrde,

alergije na kikiriki rasle su upravo zato što su roditelji i učitelji počeli štititi djecu od izloženosti kikirikiju još 1990-ih.

U 2015. godini provedeno je istraživanje na 640 novorođenčadi sklonih alergijama, pri čemu je polovica skupine bila izložena kikirikiju do pete godine, a preostala polovica je zaštićena. Samo tri posto izložene skupine razvilo je alergiju, dok je 17 posto zaštićene skupine razvilo alergiju.

Stoga, pri pokušaju da zaštitimo djecu od štete, mogli bismo im zapravo nanijeti još više štete. To se ne odnosi samo na biološke sustave, već i na ekonomske i političke sustave, kao i na naš vlastiti život. Nassim Nicholas Taleb, autor knjige “Antifragile“, kaže sljedeće:

Baš kao što mjesec dana u krevetu… dovodi do atrofije mišića, složeni sustavi su oslabljeni, čak i ubijeni kad su lišeni stresa. Velik dio našeg modernog, strukturiranog svijeta nam nanosi štetu politikama i izumima koji su orijentirani odozgo prema dolje… koji dovode upravo do toga: i vrijeđaju antikrhkost sustava. Ovo je tragedija moderne: kao i kod neurotično prezaštitničkih roditelja, oni koji pokušavaju pomoći često nas najviše povrijede.

Haidt i Lukianoff povezuju ovu želju za izbjegavanjem prijetnji s porastom “potrebe za sigurnošću“, koji karakteriziraju sigurni prostori, upozorenja o nelagodnostima, mikroagresije, timovi za odgovaranje na pristranost, “matrice ugnjetavanja” i kultura prozivanja. Unutar ove kulture mnoge se dovodi do toga da vjeruju da su krhki i da im je potrebna stalna zaštita od vanjskog svijeta. To je kod mnogih mladih ljudi razvilo previše opreznih i neurotičnih tendencija, pri čemu izbjegavaju izazovne okolnosti kako bi izbjegli nelagodu.

Isto kao što nam izbjegavanje kikirikija u ranoj dobi dugoročno može naškoditi, tako nam i izbjegavanje “nesigurnih” mišljenja i razgovora može naštetiti tako što nas čini preosjetljivima na sve. Lako je vidjeti kako ovakvo podneblje može pridonijeti tjeskobi. Mlade ljude se uči da nelagodu i opasnost vide tamo gdje ih nema.

Kako bi se suprotstavili trendu krhkosti, Haidt i Lukianoff potiču nas da “[tražimo] izazove (umjesto da eliminiramo ili izbjegnemo sve za što “osjećamo da je nesigurno”).

Neistina emocionalnog rasuđivanja: Uvijek vjerujte svojim osjećajima

Druga velika neistina je trijumf emocionalnog rasuđivanja, pri čemu su subjektivni osjećaji stavljeni iznad objektivne istine. Iako bi moglo biti dobro što su današnji mladi više u kontaktu sa svojim osjećajima nego prethodne generacije, autori tvrde da je došlo do prekomjerne korekcije. Zapravo smo de-naglasili snagu objektivnosti i racionalnosti i uzvisili smo neistinu da uvijek moramo vjerovati svojim osjećajima.

Haidt i Lukianoff to objašnjavaju na sljedeći način,

Mudraci su se u mnogim društvima složili u shvaćanju da su osjećaji uvijek zavodljivi, ali da nisu uvijek pouzdani. Često iskrivljuju stvarnost, uskraćuju nam uvid i bespotrebno oštećuju naše odnose. Sreća, zrelost, pa čak i prosvjetljenje zahtijevaju odbacivanje neistine emocionalnog rasuđivanja i učenje da umjesto togapreispitujemosvoje osjećaje. Sami osjećaji su stvarni i ponekad nas upozoravaju na istine koje naš svjesni um nije primijetio, ali ponekad nas odvode na stranputicu.

Prema mom iskustvu, osjećaji su važni, pa čak i neophodni. Primjerice, kad mi želudac proizvodi zvukove, to je znak da sam gladan. Odlučujem jesti i nahraniti se. Da nisam poslušao osjećaj gladi svog tijela, izgubio bih energiju. Stoga mi obraćanje pažnje na loš osjećaj koristi.

Ali ponekad su osjećaji jednostavno tu i ne odražavaju stvarnost. Kad me napada tjeskoba, osjećaji mi govore: “Nešto nije u redu! Obrati pažnju sada! Pazi da ne dobiješ srčani udar!” U stvarnosti neću umrijeti, to je samo moj mehanizam borbe ili bijega koji se aktivirao u neprikladnom trenutku. Kad bih cijelo vrijeme vjerovao svojoj tjeskobi, vjerovao bih da sam u stalnoj opasnosti. To nije slučaj.

Nažalost, mladima je sve uobičajenije misliti da su u stalnoj opasnosti. Lukianoff je to posebno primijetio nakon što se prijavio za kognitivno-bihevioralnu terapiju (CBT) i shvatio da obrasci mišljenja za koje je naučen da ih izbjegava utječu na društvo u cjelini. Naučio je da iracionalne i uporne misli mogu uzrokovati negativna uvjerenja i emocije. Ali prakticiranjem CBT-a može se naučiti razmišljati na produktivniji način za prevladavanje negativnih emocija.

Neki specifični negativni obrasci mišljenja uključuju, ali nisu ograničeni na, sljedeće:

• Emocionalno rasuđivanje: dopuštanje vlastitim osjećajima da vas vode vašom interpretacijom stvarnosti. “Osjećam se tjeskobno, stoga je ovo okruženje opasno”.
• Katastrofiranje: Fokusiranje na najgori mogući ishod i gledanje na njega kao da je najvjerojatniji. “Ako padnem na ovom testu, nikad neću dobiti posao”.
• Prekomjerna generalizacija: Percipiranje globalnog uzorka negativa na temelju jednog incidenta. “Nikad ne uspijem u onome što pokušavam”.
• Dihotomno razmišljanje: Gledanje na događaje ili ljude u terminima sve ili ništa. “Nitko se nikad ne želi družiti sa mnom”.
• Čitanje misli: Pretpostavka da znate što ljudi misle bez da imate dovoljno dokaza o njihovim mislima. “Moj šef vjerojatno misli da sam nesposoban”.

Pa zamislite ako bi neka osoba pokazala te iskrivljene misaone obrasce. Lako biste mogli vidjeti kako bi ih to učinilo tjeskobnijima i depresivnijima. Možda biste mogli primijetiti neka iskrivljenja koja sami pokazujete. Ja ih svakako imam.

Kako bi se suprotstavili trendu emocionalnog rasuđivanja, Haidt i Lukianoff potiču nas da se “[oslobodimo] kognitivnih iskrivljenja (umjesto da uvijek vjerujemo [našim] početnim osjećajima)”.

Komentar: “Prvi dojam obmanjuje mnoge”.

– Ovid

Neistina nas protiv njih: Život je bitka između dobrih ljudi i zlih ljudi

Kao što možda živimo suprotno Nietzscheovom aforizmu “ono što te ne ubije”, možda živimo i suprotno od izjave Aleksandra Solženjicina,

linija koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi kroz države, niti između klasa, niti između političkih stranaka – već upravo kroz svako ljudsko srce – i kroz sva ljudska srca.

Ova posljednja velika neistina podsjeća na jedan od iskrivljenih načina mišljenja – dihotomno razmišljanje – koji CBT pokušava ispraviti. Može li biti istina da je Gen Z lošijeg mentalnog zdravlja jer oštro gleda na ljude (i događaje)? Da bi odgovorili na to pitanje, Haidt i Lukianoff analizirali su uspon politike identiteta i oživljavanje tribalističkog razmišljanja.

Umjesto da razmišljaju u smislu politike identiteta “zajedničkog čovječanstva”, koja humanizira ljude različitih skupina, Haidt i Lukianoff tvrde da je došlo do porasta politike identiteta “zajedničkog neprijatelja”, koja identificira zajedničkog neprijatelja kako bi se povećalo i motiviralo vlastito pleme. (Pomislite na Hitlerovu demonizaciju Židova kako bi se proširio Treći Reich).

Kako bi pokazali kako trenutno djeluje politika identiteta zajedničkog neprijatelja, Haidt i Lukianoff prikazuju esej koji je napisao latino student sa sveučilišta Texas State, a objavljen je u školskim novinama, u kojem autor navodi:

Ontološki gledano, smrt bijelaca značit će oslobođenje za sve … Do tada, upamtite ovo: mrzim vas jer ne biste trebali postojati. Vi ste i dominantan aparat na planeti i praznina u kojoj sve druge kulture, nakon susreta s vama, umiru.

Haidt i Lukianoff pojašnjavaju da je student pozivao na kulturni genocid, što znači na rastvaranje kulture “bijelosti”, a ne na stvarni genocid; ali učenikove riječi još uvijek pokazuju lažnu dihtomiju dobrih protiv zlih ljudi. Iz njegovih riječi postaje očito da ne vidi pojedince, već plemena, a grupiranjem u podskupine koje on smatra “lošima”, insinuira da su i oni također “loši”.

Što se tiče onoga što objašnjava ponovno oživljavanje ove vrste razmišljanja, Haidt i Lukianoff tvrde da je to oblik “marksističkih pristupa socijalnoj i političkoj analizi”.

Analiza postavlja,

kad se smatra da jedna skupina drži moć nad drugima, postoji moralni polaritet: skupine koje se smatraju moćnima su loše, dok su skupine koje se smatraju ugnjetenima dobre.

Zamislite da vas se potiče da neprestano promatrate ljude u smislu identiteta grupe i automatski ih označavate kao dobre ili loše, na temelju percepcije njihovog položaja moći. Prolazili biste svijetom neprestano identificirajući ljude kao potencijalne prijetnje. Ovakav svjetonazor je toksičan i mogao bi biti jedan od izvora lošeg mentalnog zdravlja Gen Z.

Kako bi se suprotstavili trendu dobrih ljudi naspram zlih ljudi, Haidt i Lukianoff potiču nas da “[uzmemo] velikodušan pogled na druge ljude i [tražimo] nijanse (umjesto da pretpostavljamo najgore o ljudima unutar pojednostavljene nas-protiv-njih moralnosti)”.

Primijetite svoje misli, oslobodite se

Nakon čitanja “The Coddling of the American Mind“, primijetio sam svakakve vrste iskrivljenih obrazaca mišljenja i radio sam na tome da promijenim svoj svjetonazor. Još sam daleko od savršenstva, ali provedba prijedloga Haidta i Lukianoffa pozitivno je utjecala na moje blagostanje.

Izazivam vas da primijetite svoje misli i prepoznate područja u kojima bi se vaše razmišljanje moglo poboljšati. Promjena počinje odozdo prema gore, a ako poput mene želite da mladi ljudi manje pate i poboljšaju svoje mentalno zdravlje, rad na vlastitom blagostanju početak je te transformacije.

Kao što sam rekao u prethodnom članku o moći individualnog poboljšanja,

Čim se počnete poboljšavati, drugi oko vas će to primijetiti. Moguće da će vaš rast nadahnuti ljude u vašoj neposrednoj sferi da rastu zajedno s vama. Ali, ako vas neki žele srušiti iz ljubomore, ne dopustite da vam to odvlači pažnju. Sve što možete učiniti jest ponuditi svijetli primjer onima koji su ga spremni slijediti.

O autoru:

Tyler Brandt pomoćni je urednika FEE-a. Diplomirao je na UW-Madison s B.A. u politologiji. Na fakultetu je Tyler bio veleposlanik FEE-a na kampusu, predsjednik YAL ogranka na svom kampusu i istraživač-pripravnik na Institutu za javnu politiku John K. MacIver.

sott

Samo jednom se ljubi, film Rajka Grlića o ljubavi između mladog udbaša i balerine iz buržujske porodice, trebalo je da bude zabranjen. Spasilo ga je Grlićevo naučeno iskustvo sa studija u Pragu. Ovaj reditelj, scenarista, producent i profesor na Univerzitetu Ohajo, do raspada Jugoslavije snimio je sedam dugometražnih igranih filmova među kojima su kultni U raljama života i Čaruga. Od ‘91. skoro deset godina nije snimao, bio je u nemilosti novih hrvatskih vlasti, živeo i predavao u SAD. Zatim je snimio još četiri filma, od kojih su najpoznatiji Karaula i Ustav Republike Hrvatske, u kome je glavnu ulogu imao Nebojša Glogovac.

Grlić je nedavno objavio knjigu Neispričane priče (izdavač u Srbiji “Laguna”), čija je beogradska promocija održana u prepunoj sali Jugoslovenske kinoteke. Neispričane priče je knjiga koncipirana kao leksikon filmskih pojmova i izraza na engleskom, a svaki od njih prate prevod, objašnjenje i prigodna, sada već ispričana priča. Iako se čini da se Neispričane priče mogu čitati i s kraja i iz sredine ili odakle god vam padne na pamet, nije tako. Ova knjiga ima čvrstu dramaturgiju i logičan hronološki redosled. Grlić piše o filmovima, svojim i tuđim, o nenapisanim scenarijima, nesnimljenim filmovima, o roditeljima, o ćerki i supruzi, o prijateljima i neprijateljima i – o sebi.

Rekli ste da ste se uvek krili iza svojih junaka. Da li je ova knjiga, na neki način, i vaše traganje za samim sobom?

RAJKO GRLIĆ: Mislim da je svaki čin koji dopušta nekom trećem da vidi šta ti radiš neko tvoje traganje za samim sobom. Svaki film, svaki čin ima neko traganje, slažući priču čovjek vidi kako on sebe čita. Prema tome, da. To jeste traganje. Toga niste svjesni dok zapisujete, ali kad jednog dana, kao što sam ja 30 godina punio taj fajl sa milion raznih bilježaka, crteža, jadaca-palaca, odjednom čovjek pogleda, i da – to si možda ti. Čovjek ne piše zabilješke s namjerom da otkrije sebe, ali kad gleda unazad počinje otkrivati stvari o sebi, stvari koje nije znao.

Davno je bilo kad vas je Žarko, otac Branka Cvejića, pitao: “A šta ste vi u stvari?”

Da. (smeh) Sa dubokim basom. To nije obično pitanje, to je bilo oooo…

Još uvek pokušavate da dođete do toga šta ste u stvari, ili ste još onda znali odgovor?

Ne, znao sam da ne bih u taj svijet tako lako ulazio. Nisam bio nijedna od te dvije kategorije, tako da je bilo lako. On me je pitao: “Šta si, sinko? Da li si ti Srbin?” Ja sam rekao: “Nisam.” “Da li si komunista?” “Nisam.” U njegovom svijetu su postojale te dvije kategorije. Postojali su Srbi, postojali su komunisti. Kako nisam spadao ni u jednu od te dvije kategorije, ja sam mu odgovorio.

U ona vremena to nije bilo tako neuobičajeno pitanje. Bilo je uvreženo mišljenje da ako neko iz Hrvatske ima projugoslovenske ideje, onda je ili Srbin ili komunista.

Da. I danas je tako. Danas u Hrvatskoj, a vjerojatno je i ovdje isto jer to su preslične zemlje da ne bi bilo isto, ako niste u neizmjernom, javnom lupanju u prsa da ste zaljubljeni u vlastitu domovinu, odmah ste sumnjivi da ste Srbin, Jugoslaven, Židov ili nešto još strašnije. Prema tome, neshvatljivo je bilo kojem čovjeku koji živi u koordinacijama nacionalnim, crno-belim, da postoje ljudi koji mogu biti možda iz iste nacije, a ne misliti isto. Nacionalizam je ovdje ukinuo apsolutno pravo na drugačije mišljenje. Znači, ako smo pripadnici istog stada, onda isto mislimo, imamo istog vođu, idemo istim putem. Pa i za logore se zaboravlja da nisu samo Židovi i Srbi stradali, u Jasenovcu su završili mnogi Hrvati jer su drugačije mislili u okviru jednog sistema. Nacionalizam je tako sagrađen, jednodimenzijalno. Da nikad ne sumnja u to da bi neko mogao sumnjati u nacionalizam. Taj koji to čini je neprijatelj, pripadnik drugog plemena.

Da li ste zbog toga imali problema u Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih?

Ne. Mene nikad niko nije pitao da li sam član Partije. Ja nisam bio član Partije. Prema tome, to je floskula da se nije moglo snimati filmove. Ja sam bio iz familije u kojoj otac baš nije bio označen kao prijatelj sistema, a nikada nisam osjetio nikakav trag da bih zbog toga dobio ili ne dobio film. Ili ja nisam nikad čitao tako. Možda je to bilo, ali ja nisam znao to čitati. Nakon sedamdesete se, tako, po kavanama propitkivalo ko si. Ali, to je bilo benigno, još uvijek. To je imalo kavanski nivo. I, onda je ta kavana postala rijaliti ‘91. Onda se ozbiljno propitkivalo. Onda je bilo crno-bijeli svijet. Ja nisam na taj svijet nikad želio pristati. Što bi Ljuba Tadić rekao: “Nacionalnost mi nije zanimanje. Imam drugi posao u životu.”

To je bio razlog da odete iz Zagreba?

Razlog je bio malo kompliciraniji. Bilo je vrlo jasno da je tamo snimati filmove sa mojim pogledom na svijet dosta teško – hajmo reći nemoguće. Stavljen sam, tako su barem doušnici javljali, na sve moguće crne liste. Znači da je meni valjalo da se potpuno, kao i stotine drugih oko mene, preokrenem: obučem drugačiju košulju, naučim drugi jezik, naučim drugi način razmišljanja i da uđem u sve to sa nadom da će mi dati da radim. Ja mislim, i da sam to napravio, ne bi mi dali. Zaključio sam da mi je glupo da pljunem na pokušaj da budem nezavisan minulih 25 godina i pravim filmove. S tim da bih se dokopao još jednog filma, pa bih ja njima sve to morao vratiti. Nije mi se uvlačilo ni u čije dupe. Imao sam taj neki svoj bezobrazluk, bez pokrića, zapravo. Idem van, pa ću se snaći, pa ću praviti neki drugi život. Ne vidim neko elementarno dostojanstvo. Ne vidim kako bih ja u tome opstao prekosutra. I da mi daju film, šta ću s njim?

Na beogradskoj promociji vaše knjige rekli ste da je Čaruga poslednji jugoslovenski, a da je 2000. proglašen za prvi hrvatski film. Da li je to zvaničan podatak?

Da. Istovremeno su se radili Čaruga i Virdžina, ja sam u obadva bio umiješan: Čarugu sam režirao ja, a Virdžinu Srđan Karanović, dok sam ja bio producent njegovog filma. Virdžina je završena posle Čaruge, prema tome, taj film je službeno trebao biti posljednji. Ali, moj su film tako tretirali, ali je tretiran i kao četnički film. Zbog toga nije postojao jedno desetak godina u hrvatskoj kinematografiji, nije bio spominjan. Ali, onda je izašla neka knjiga koja se bavila kronologijom, koja je pokušala vidjeti me. I stavila je da je Čaruga terminski prvi hrvatski film. Od tada se tako tretira.

U međuvremenu je prošlo deset godina u kojima ste vi bili izbrisani iz hrvatske umetnosti. Ne samo Čaruga već svi vaši filmovi.

Ni Lordana Zafranovića ni mene nije bilo deset godina ni na televiziji ni u kinu. Nijedan kadar iz naših filmova nije prikazan. Deset godina! Ili devet, hajmo točnije to da navedemo. Izvadili su nas iz enciklopedija, meni su ukinuli socijalno, ukinuli su mi status umjetnika… Potpuno poništen.

Išlo je prilično daleko. Kao nekad u zemljama Istočnog bloka.

Da. Samo, ja sam mogao otići i vratiti se, a Rusi to nisu mogli.

Bilo je još takvih kao vi?

Puno. Pisci Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević. Muzičari, o fizičarima, doktorima i ostalima da i ne govorimo. I to vrlo različitih nacionalnosti. Ali sve ih je krasilo to da nisu vjernici jednodimenzionalni. Ja sam ih sretao po svijetu. Ovo su samo neki prijatelji o kojima vam mogu reći. Rade Šerbedžija, na primjer, glumci. I, svi smo se vratili i nismo se vratili, to je vrlo zanimljivo. Svi smo zadržali manjinske adrese.

Vi ste se, uprkos svemu, svake godine vraćali u Zagreb, majka vam je tamo živela. Da li se tokom godina menjao odnos prema vama?

Da. U početku su glumci s kojima sam radio prelazili na drugu stranu ulice. Isti oni koji su se dvije godine ranije kleli u mene. Sjećam se da su mi ljudi prilazili, okretali glavu od mene da ih nitko ne vidi da razgovaramo i rekli bi tiho: “Mi volimo vaše filmove.” Ali, to je brzo prošlo, prestalo je već devedeset četvrte, pete.

Stičem utisak da je vama lično nametnuto pitanje identiteta. Možda ste i celu knjigu tome posvetili: šaljivo ste izračunali tačno u procenat koje su nacije vaša krvna zrnca. U emotivnom pismu vašoj petnaestogodišnjoj ćerki vi niste u stanju da joj objasnite, kako vi to formulišete, “gdje sam to ja, gdje ja to pripadam i zašto sam tu, a ne tamo?”, a kasnije opisujete vaš proces dobijanja američkog državljanstva. Da li sve vreme sebe pitate: “Ko sam ja?”

Ne, mislim da ste krivo pitanje postavili. Nije “ko sam ja”, nego “gdje sam ja”. Ja sam ja. To ne mijenja sjedenje u Mažestiku ili u hotelu Bonavia u Rijeci. Lokacija je druga stvar. Zato sam i otišao da se ne moram mijenjati. Mijenjam lokacije i pitam se šta ja tu radim. Zašto sam tu, a ne tamo? Naravno da je sve potraga za identitetom, ali ovo je više potraga za nalaženjem života u nekim potpuno novim i drugačijim situacijama. Kako se mi tu možemo prilagoditi životu? I da li je onaj život bolji ili gori? Moja ćerka, kad je završila fakultet, počela raditi i imala briljantnu karijeru, rekla je: “Ja idem nazad u Zagreb da probam godinu, dvije vidjeti da li sam se zeznula. Došla sam kao mala u Ameriku, hoću ići vidjeti, možda ću tamo biti sretna, možda je tamo moj život.” Otišla je i nakon dvije godine mi rekla: “Tata, ja idem kući u Njujork.” Ona je probala vidjeti da li je lokacija mijenja. Nas mijenjaju lokacije, mi smo kameleoni prema lokacijama, ali pokušamo iznutra ostati isti.

Imate li malo griže savesti što ste otišli?

Ne (smeh). Što bi Lordan rekao, njima je odahnulo kad smo otišli. Prema tome, ni oni nemaju grižnju savjesti. Ta kinematografija nije imala grižnju savjesti.

U trenutku kad ste vi i Lordan Zafranović izopšteni iz hrvatske kinematografije, vas dvojica ste u ličnoj svađi.

Da (smeh). Život piše romane, ponekad i televizijske serije.

Šta je prelomilo da se pomirite? Samo vreme?

Vrijeme. Ono liječi razne stvari. Sukobi od prije petnaest godina postanu smiješni. Život ide dalje.

Nije bilo tako smešno kad se desilo. Povod je Bijela knjiga Stipe Šuvara iz 1984. u kojoj su mnogi jugoslovenski intelektualci označeni kao ideološki neprijatelji. Vi ste bili jedan od njih, a Lordan Zafranović je bio među onima koji su knjigu uređivali.

Ne, nije bilo uopće smiješno. Ni bezbolno. Lordan je bio s jedne, a ja s druge strane. I to me je povrijedilo. Njegova teza je bila da je bolje što je to objavljeno, jer je on imao osjećaj da je to popis za hapšenje. I da je objavljivanjem onemogućeno hapšenje.

Malo je teško iz ove perspektive sve to shvatiti, ali koliko je to bilo ozbiljno?

Pa, bilo je dosta ozbiljno. Biti u Bijeloj knjizi je značilo da ste javni neprijatelj države. Oni su vas proglasili neprijateljem države. Ne znam šta bi očitije od toga moglo biti.

A, jeste li vi imali neku…

Ćitabu da ste neprijatelj (smeh)?

Ne, nego je li to bio leksikon, samo popis imena? Šta je pisalo za vas?

Meni su bile posvećene četiri stranice. Ja se sjećam da su bili moji navodi iz raznih intervjua u periodu od preko deset godina. Znači, neko je sustavno pratio i iz raznih intervjua izvlačio po rečenicu, dvije, a ponekad samo pola rečenice, i onda to komentirao. Tako da je bilo jedno tridesetak citata, uz komentare koji su dokazivali vašu neljubav prema državi i državnom uređenju. To je bilo ozbiljno, to nije bilo zezanje (smeh). Mislim da je za književnike bilo i citata iz njihovih knjiga, ali kod nas nije bilo citata. Bilo je pet filmskih režisera: Žika Pavlović, Makavejev, Saša Petrović, Žilnik i ja. I bio je jedan stranac – Ernest Ljubič. Ljubič je bio optužen da je Ninočka mračan, antikomunistički film (smeh).

Pa, Ninočka to jeste. To nisu pogrešili.

Pošto je i Milan Kundera, moj profesor, bio na toj listi, ja sam njemu odnio Bijelu knjigu. Sjećam se, sjedili smo kod njega u Parizu, onda je Kundera zvao svog asistenta, rekao mu da izvadi sve podatke o bijelim knjigama. Prva bijela knjiga je Pariška komuna. Zadnja bijela knjiga, prije ove zagrebačke, bila je praška. Rusi su, kad su došli u Prag, izdali bijelu knjigu čeških zlodjela prema socijalizmu. Onda su, to mi je žao što nisam napisao, ispraznili cijeli izlog jedne velike knjižare na Vaclavaku, izložili tu bijelu knjigu, a iznad je pisalo: “Čtení v pokračování” – čitanje u nastavcima. Svaki dan su okrenuli jednu stranicu.

U knjizi ste naveli da je vaš film Samo jednom se ljubi spasilo to što ste tajno jednu kopiju poslali u Pariz, gde je film primljen na Kanski festival. Kako ste to izveli?

To je urađeno u dogovoru s Kapićem, direktorom Jadran filma. Znali smo da to neće tako lako proći. Onda su napravljene dvije kopije, a u knjige laboratorije je ušla samo jedna, druga nije bilježena. Tu drugu, nepostojeću, ja sam odnio na aerodrom i preko jedne stjuardese JAT-a poslao sestri u Pariz. A to sam naučio od Agnješke Holand. Ona mi je pričala da je tako Andžej Vajda spasio svoj film Čovjek od mramora. Moja sestra je odnijela kopiju u ured Kanskog festivala. Oni su nakon petnaest dana poslali pismo Jadran filmu da je film u službenom programu Kana. Tu se ne ulazi svaki dan. Meni je to bilo u tri godine drugi put. To je bila velika vijest. U svim novinama je objavljeno da je film u Kanu. Niko nije znao da je film zabranjen.

Onda je Jadran film probao naći političara koji će imati hrabrosti i reći da to može ići, i nijedan političar nije se htio igrati s tim. I onda je Semka Sokolović, koja je bila glumica i članica Centralnog komiteta, vidjela film, oduševila se i napravila neko igranje bridža, pa je Ivicu Račana u deset naveče odvela na projekciju. Ja sam čekao i imao sam pregovore sa Račanom. Dva sata smo hodali oko bloka. Ide u Kan, ali da se prikazuje u jednom kinu – Triglav. To je kao da prikazujete u nekom malom kinu u Zemunu. Ja sam tražio kino u centru Zagreba, mjesec dana prikazivanja. Mi tu trgujemo. On je predsjednik ideološke komisije CK. Moćan čovjek.

Da li se to završava na nivou Hrvatske, ne ide na savezni nivo?

Ne, to je hrvatski problem. Filmovi su uvijek bili republički problem. Zato je Žika Pavlović mogao slikati u Ljubljani, jer tamo niko nije odgovarao za njega (smeh). Ja sam slikao svoj najzagrebačkiji film U raljama života sa beogradskom produkcijom. I nisam morao ići na zagrebačku cenzuru. Branko Bauer je svoje filmove slikao u Skoplju, jer tamo nikog nije bilo briga za ovog koji je došao. Za to niko ne odgovara, ti odgovaraš za ono što su tvoji napravili. To je bilo idealno. Zato ja kažem, ova djeca danas nemaju taj luksuz da bježe. U Hrvatskoj može iz Zagreba u Rijeku, ovdje može iz Beograda pobjeći u Čačak. I šta s tim da radi? (smeh)

Kako se završilo s Račanom? Šta ste na kraju istrgovali?

Mjesec dana kina i da film ide u Pulu, ali nema nagrade. Znači, oni su apsolutno kontrolirali nagrade. Još mi je rekao da će poslati jednog čovjeka u Kan da vidi kako je to tamo prošlo. Poslali su dvojicu. A u Kanu je bilo… Filmovi ili imaju ili nemaju sreće. Taj dan kad je išao Samo jednom se ljubi prikazan je i Vrata raja Majkla Ćimina. Američka kritika je sahranila Vrata raja, a to je inače sjajan film. Zamjerali su da je najskuplji film, Ćimino im je išao na živce… Onda ga je dočekala evropska kritika, i ona ga je sahranila, to je bilo strašno. Oni su taj dan trebali nešto drugo, i na moju pres konferenciju došlo je abnormalno puno ljudi. Talijani su počeli pucati: “Ovo je najveličanstveniji film festivala!” Ja sam znao da su to rečenice koje ovoj dvojici idu u uho. Talijani su govorili: “To je hrabra zemlja koja o sebi ovakve filmove radi. Bla, bla, bla…” I znao sam da smo mi na sigurnom.

Na dva mesta u knjizi opisali ste kako ste hteli da odustanete na vrhuncu uspeha: posle deset godina festivala u Motovunu, čiji ste bili osnivač i direktor, bili ste spremni da ga ukinete, a zatim ste posle premijere Ustava Republike Hrvatske rekli koscenaristi Anti Tomiću da bi možda trebalo da prekinete saradnju.

Da, Anti sam rekao: “Bolje od ovoga ne može.” Ovo s Motovunom, ja sam bio za Bitls verziju. Da ostane zapakirano nešto što je bilo divno i da se ne da prilika da se to razvodni. Kao Bitlsi, da staneš. Igor Mirković, koji me je molio da nastavimo, vjerovao je u Rolingstouns koncept: sviraš dok hodaš. I on već deset godina svira i hoda. I dobar je. Festival i dalje postoji.

Ali, ipak sa Antom i dalje svirate Stonse?

Vidjećemo (smeh). Lijepo nam je da povremeno pišemo zajedno. Tako je on u proljeće bio kod mene u Americi, pa smo složili prvu verziju, pa smo ovo ljeto drugu, pa prije par dana treću. Ne žuri nam se nigdje, nije panika. Moramo tekst zašarafit do kraja. Za to će još puno ruku trebati.

pulse

Pozivam čitatelje da neka djela podvrgnu pokusu. Je li svaki Shakespeareov komad još veliki Shakespeare, Balzac još Balzac, Dostojevski još Dostojevski? Odgovara li određeno djelo auri njegova pisca?

Vijest o deložaciji ljubljanskog centra Metelkova do Hrvatske se dokotrljala neprimjetno, društvenim mrežama i nezavisnim medijima, što je šteta jer ta nas se vijest tiče – zbog svih onih naših neostvarenih metelkovih, neobnovljenih domova mladih i napuštenih tvornica, koje smo uzaludno zamišljali kao poprišta neke buduće, sretnije subkulturne scene

Deložacija

Treba samo prolistati peticiju za spas ljubljanske Metelkove, koja ovih dana kruži mejlovima i društvenim mrežama, da bi se vidjelo koliko je kultni subkulturni centar širi od slovenskih granica: među osam hiljada potpisa, tamo su na stotine imena iz Zagreba, Pule, Rijeke, Zadra… Onima iz Zagreba, pritom, priča je dobro poznata: odluka desničarske vlade Janeza Janše da deložira udruge iz bivše kasarne pod opravdanjem hitnih sanacijskih radova neobično podsjeća na prošlogodišnje gašenje Kina Europa u režiji Milana Bandića. Znamo i kako je Bandićeva sanacija završila: ispražnjenom zgradom, siromašnijim gradom. Ali ukoliko je Kino Europa doista značilo Zagrebu ono što Metelkova predstavlja Ljubljani, onda ta paralela ipak brzo završava: s Metelkovom, naime, glavni grad Slovenije dobio je nešto što Zagreb nikada nije imao, a nisu imali ni Beograd ni Skoplje ni bilo koja treća eksjugoslavenska metropola. Dobio je svjetski razvikan kompleks u samom urbanom središtu, živ i vibrantan prostor za koncerte, predstave i izložbe, dom za dvadesetak civilnodruštvenih i umjetničkih organizacija među kojima je svakako najpoznatiji kolektiv Neue Slowenische Kunst, ali tu su i Mirovni inštitut, ŠKUC, Zavod Maska… Na adresi Metelkova 6 Ljubljana je, ukratko, ušla u krug zapadnoevropskih centara, u društvo Berlina i Kopenhagena: ‘Guardian’ će, recimo, pisati o njoj kao o ‘najvećem i, po svemu sudeći, najuspješnijem evropskom skvotu’. Na adresi Metelkova 6 Ljubljana se, utoliko, opraštala od nekadašnje države, od svih tih balkanskih provincija kojima će na putu do one prave, kul i kulturne Evrope zauvijek nedostajati nekoliko golemih zidova prekrivenih grafitima i, među šarenim zidovima, još šarenija ekipa pankera, turista i konceptualnih umjetnika koja šeta s antifa koncerta na performans lokalnog lunatika ili s radionice neverbalnog teatra na pivo do obližnjeg šanka. Priča o Janšinom zatvaranju Metelkove – barem odavde, sa zagrebačke distance, odakle smo je uvijek pomalo zavidno promatrali – tako se neizbježno pretvara u priču o Jugoslaviji.

Iluzije

Jer završne godine nekadašnje države ostaju, naravno, posve nezamislive bez Janšine uloge. Samo što je ovaj militantni, orbanoidni desničar kojeg danas znamo tada bio nabrijani mladi intelektualac koji sa stranica liberalne ‘Mladine’ neustrašivo lupa po strašnoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Zadrigli JNA generali, nenavikli na javnu kritiku, stvar su prelomili vojnički: pod optužbom za krađu tajnog dokumenta Janša je, skupa s još trojicom civila, izveden pred ljubljanski vojni sud. Zamišljena parada armijske moći vrlo brzo se, međutim, pretvorila u prijelomni trenutak slovenskog otpora Beogradu. Uz četvoricu optuženih stali su složno svi: i liberali i nacionalisti. Ime Janeza Janše gotovo da je postalo sinonim borbe za ljudska prava i civilnodruštvene vrijednosti. Pardon, postalo je to i doslovno: takozvani Odbor za zaštitu prava Janeza Janše nakon nekog je vremena preimenovan u Odbor za zaštitu ljudskih prava. Nije, doduše, previše pomoglo, jer sva su četvorica optuženih naposljetku bila i osuđena, ali ideološka armatura SFRJ baš je tada nepovratno načeta. Pa kada se naprsla Jugoslavija uskoro raspe na ove krhotine država u kojima danas živimo, bivši zatvorenik Janša će, na čelu Teritorijalne obrane, iz famoznog ‘desetodnevnog rata’ konačno izići kao pobjednik. Prava, simbolička kruna pobjede bila je ipak Metelkova: napuštena kasarna JNA koju će 1993. godine zauzeti grupa umjetnika, teoretičara i kulturnjaka, pa je pretvoriti u ključni postjugoslavenski znak slovenske razlike, u prostor žive i razigrane subkulture: u onaj ‘najveći i, po svemu sudeći, najuspješniji evropski skvot’.

I evo nas, 27 godina nakon velike pobjede. Nekadašnji hodajući sinonim ljudskih prava danas je bliski saveznik Viktora Orbana, premijer koji svakodnevno tvita vatru po LGBT zajednici i migrantima, javno vrijeđa novinare i bulazni o urotama jugokomunističkih elita: današnje uništavanje Metelkove samo je logičan nastavak tog niza. Vijest o njenom zatvaranju do Hrvatske se dokotrljala skoro neprimjetno, društvenim mrežama i kanalima rijetkih nezavisnih medija, što je šteta jer se ta vijest itekako tiče i nas. Ne samo zato što iznova pripovijeda priču o tome kako su na mapi raspale Jugoslavije stasale nove, unaprijed propale države. Nego i zbog svih onih naših neostvarenih metelkovih, svih neobnovljenih domova mladih i napuštenih tvornica, koje smo uzaludno zamišljali kao poprišta neke buduće, sretnije subkulturne scene. Do sada, slika onoga što nemamo barem nam je bila blizu, s druge strane prve zapadne granice. Od sada, po prizor vlastitih razbijenih iluzija valjat će potegnuti do Berlina ili Kopenhagena.

Kolonije

A dok mi s istoka nekim čudom neprestano kaskamo za svijetlom evropskom budućnošću, zapadna Evropa bavi se vlastitom mračnom prošlošću: konkretnije, pitanjem povratka pokradene kulturne baštine bivšim kolonijama. Francuski predsjednik Emmanuel Macron tako je još 2018. obećao da će kroz samo dvije godine poslati nepregledno muzejsko blago njegovim pravim vlasnicima. Rezultat: ovih dana, na izmaku roka, državni parlament izglasao je povratak točno 27 artefakata u Benin i Senegal. A i tako skromnu odluku tek treba potvrditi Senat. Patrice Talon, predsjednik Benina, nije oduševljen: kaže da pozdravlja ‘male korake’ Pariza, ali se ipak nada nešto obuhvatnijem zakonu koji bi, nakon ovih 27 predmeta, riješio i sudbinu preostalih devedesetak hiljada, koliko ih je samo iz Afrike završilo u francuskim muzejima. Službena Francuska na to objašnjava da je čitava stvar, nažalost, kudikamo kompliciranija: zbog specifičnog pravnog principa, ustanovljenog još u 16. vijeku, muzejski izlošci smatraju se ‘neotuđivim dijelom nacionalne baštine’, što u praksi znači da o svakoj pojedinoj malenoj zbirci parlament mora glasati posebno. Promatrajući ovako sa strane, ovo objašnjenje zvuči neobično cinično: baš tamo u 16. vijeku, dok je donosila tvrde pravne regulacije radi zaštite vlastite baštine, Francuska je opremala brodove kojima će preko oceana vrijedno dopremati tuđe umjetnine.

Ni ostale bivše kolonijalne sile ne stoje mnogo bolje od Francuske. U Nizozemskoj, recimo, specijalni odbor nevladinih stručnjaka radio je punih godinu dana kako bi stigao do spektakularnog zaključka: ‘Stanovništvu bivših kolonija učinili smo nepravdu kada smo im uzeli predmete protiv njihove volje.’ O ovom ekspertnom uvidu tek se, doduše, treba očitovati tamošnja vlada, a oni su obećali da će se javiti iduće godine. I dok se pitanje povratka pokradene imovine u višim političkim sferama rješava kroz suptilnu međuigru dobrih namjera i loših izlika, jedna naizgled bolja vijest stigla je iz Njemačke. Umjetnički kolektiv Frankfurter Hauptschule objavio je da su iz muzeja u Oberhausenu ukrali rad iz serije ‘Capri Battery’ Josepha Beuysa pa ga u ime ‘simboličke reparacije’ poslali u bivšu njemačku koloniju Tanzaniju, gdje je sada izložen pod naslovom ‘Bad Beuys go Africa’. Nažalost, kroz par se dana ispostavilo da je ovo bila patka: umjetnici su simulirali krađu kako bi podigli svijest o nužnosti vraćanja opljačkanih afričkih predmeta. Nismo sigurni koliko će to pomoći jer – ako smo dobro shvatili aktualne napore kulturne Evrope – što je svijest viša, to su manje šanse da će se predmeti doista vratiti.

Crta

Otišao je Marijan Crtalić – Crta: prerano, u 53. godini, preminuo je na putu iz Zagreba u rodni Sisak, tamo gdje je posljednjih 13 godina projektom Nevidljivi Sisak branio gradsku povijest od zaborava. Razgranat u raznim smjerovima poput Festivala Željezara, taj će projekt uporno vezivati današnju živu umjetnost uz gradsku industrijsku prošlost: tu negdje, na sjecištu mašte i otpora, nastao je i najveći dio Crtalićevog autorskog opusa. Aktivni i angažirani, beskompromisni i zaigrani, njegovi su performansi, konceptualni radovi, likovna djela i kulturni projekti od početka do kraja bili izvedeni tehnikom uspravne kičme. A što znači raditi u takvim uvjetima ispričao je Novostima uoči svoje – pokazat će se – zadnje izložbe, koja je pod naslovom ‘Sanjam kako sanjam da ne sanjam’ početkom ovog ljeta bila postavljena u zagrebačkoj Galeriji Događanja: ‘Već šestu godinu mučim se s lokalnim političkim strukturama, kako s lijevima tako, i još gore, s desnima. Volio bih da sam potkupljiv, ali nemam želudac za odrađivanje projekata po kojekakvim direktivama i zato trpim sve oskudnije financiranje i konstantni pritisak…’

Ovih dana, te iste političke strukture sastavljaju mu po službenoj dužnosti prigodne posljednje pozdrave, nabrajajući biografske podatke, nagrade i radove, ali ono što je Crtalić doista značio našoj umjetničkoj sceni tamo ne piše. ‘Svoj život smatram nekom vrstom kvazispontanog performansa (umjetničkim djelom)’, zapisao je u objašnjenju jednoga svoga ranijeg rada koje se ovih dana često citira, ‘a svoju umjetnost analitičkom simulacijom proživljenog – u kojoj zapravo živim.’

Umjetnost je dakle – ma kako to naizgled banalno djelovalo – Crti uistinu bila život. Našoj umjetnosti, on je bio crta života.

portalnovosti

Bill Gates je tijekom pandemije u mainstream medijima ostvario status heroja. Primjerice, Washington Post nazvao ga je »prvakom u iznalaženju rješenja podržanih znanošću«, dok ga je New York Times proglasio »najzanimljivijim čovjekom na svijetu«. Gates je također zvijezda hit serije Netflixovih dokumenata »Pandemija: Kako spriječiti njezino izbijanje«, koja je objavljena samo nekoliko tjedana prije nego što je koronavirus pogodio SAD.
​Utjecaj Zaklade Bill&Melinda Gates s obzirom koliko financijski sudjeluje u proračunu Svjetske zdravstvene organizacije, sve je veći. U travnju ove godine Waking Media iz Los Angelesa prenio je informaciju da je Bill Gates izjavio da se »pandemijska kriza i dalje produbljuje i da će jedino rješenje za takvu situaciju biti novo cijepljenje za sve«. Za CBS, američki televizijski kanal koji predstavlja dio američkog nacionalnog medijskog informativnog sustava (kojeg, uz CBS, sačinjavaju i mreže ABC, NBC, FOX, PBS i The CW.), Gates je rekao da će se »masovna okupljanja građana smatrati ‘neobvezatnim’ dok se cjepivo ne aktivira«.

Potom je u istom intervjuu dodao: »Znate, važno je primiti ne samo stotine milijuna, već doslovce milijarde tih cjepiva, jer je to globalni problem. Ideja o velikim javnim okupljanjima, pretpostavljam, kada se jednom cijepimo, mogu postati manje obvezatna«. Gatesova poruka je jasna: kada se otkrije novo cjepivo, a zatim proizvedu potrebne količine za njegovu masovnu uporabu, ono neće nužno biti obvezatno, ali će sve ostalo u našem životu, poput posla, škole, zajednice i druženja, postati privilegija koju će nam donirati država, pod uvjetom da smo se prethodno cijepili.

​Stoga ne čudi da su upravo informacije u vezi sa sigurnošću cjepiva, jedna su od najcenzuriranijih tema na Internetu. Danas, Robert F. Kennedy Jr. i njegova organizacija Children’s Health Defense (Zaštita dječjeg zdravlja), vodeći je zagovornik jačanja svijesti i promicanja pravednosti za djecu, posebice za onu koja su ozlijeđena cjepivom. Nedavno je Robert, sin senatora Roberta Kennedyja, brata ubijenog predsjednika SAD-a Johna koji je također ubijen 1968. godine kada je bio demokratski kandidat za predsjednika, u medijima oštro reagirao na ono što Bill Gates radi na globalnoj razini. Više od trideset godina Kennedy je izvanredni profesor prava okoliša na Pravnom fakultetu Sveučilišta Pace. Do kolovoza 2017. godine, obnašao je dužnost nadzornog odvjetnika i suvoditelja Klinike za parnice za zaštitu okoliša Pace Law School koju je osnovao 1987. godine. Suvoditelj je »Ring of Fire«, američkog nacionalnog radijskog programa. Napisao je ili uredio desetak knjiga, uključujući dvije koje su postale bestseler. Istaknuti je aktivist protiv cjepiva. No pitom je pojasnio: »Nisam ja protiv cjepiva, ako se ona prethodno kvalitetno ispitaju.« Nedavno je na portalu njegove Zaklade i kanadskog instituta Global Reseach objavljen tekst u kojemu između ostalog piše: »Bill Gates najveći je proizvođač cjepiva na svijetu i ujedno najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Gates je također pružio financijsku potporu Adamu Schifftu, predsjedniku Stalnog povjerenstva za obavještajne poslove SAD-a.« U veljači 2019. godine, Schiff se, kako navodi Keneddy, obratio Facebooku, Googleu i Amazonu, pozivajući ih na uvođenje cenzure za »dezinformacije o cjepivima«. Osim toga Kennedy optužuje Gatesa za još mnoga teška djela koja je počinio s cjepivima u svijetu.

​No ubrzo kreće kontraudar na njega. Ugledna revija Forbes optužuje Kennedya da promiče »teorije zavjere«, a The Globe and Mail iz Toronta optužuje ga navodeći: »Kennedy širi laži u vezi COVID-19, cjepiva i 5G«. Pritom The Globe and Mail priznaje da je izvornu informaciju preuzeo od Tortoisea.

A tko je Tortoise Media? Tu je tvrtku pokrenulo u travnju 2019. godine troje ljudi: James Harding, bivši urednik Timesa, časopisa u vlasništvu Ruperta Murdocha, australsko-američkog medijskog magnata koji je stvorio jedan od najvećih svjetskih medijskih koncerna koji danas ima oko 800 tvrtki lociranih u više od 50 zemalja; zatim Matthew Barzun, bivši američki veleposlanik u Velikoj Britaniji i Katie Vanneck-Smith, bivša predsjednica Wall Street Journala i Dow Jonesa. Početnu financijsku potporu pružili su im bankar Bernie Mensah i dva anonimna podržavatelja, o čemu je izvijestio The Guardian 22. listopada 2018. godine. Ubrzo nakon pokretanja Tortoise Media dva njegova partnera za financiranje sudjelovala su u globalnoj vježbi pandemije pod nazivom »Event 201«, koja je održana u New Yorku u listopadu 2019. godine. Neovisna novinarka Rosemary Frei, koja je opširno pisala o COVID-19, prenijela je Kennedyju informaciju da je »Event 201« održan u New Yorku, zapravo »simulirao novu pandemiju koronavirusa – i predvidio što će se ubrzo dogoditi«. Jedan od glavnih sponzora tog događaja bila je Zaklada Bill & Melinda Gates. Prema informaciji Rosemary, pozivajući se na snimke »Eventa 201«, između ostalog navodi: »Jedno od središnjih predviđanja u »Eventu 201« bilo je ogromna količina dezinformacija koje kruže Internetom«. Jedan od ključnih sudionika tog događaja, naglasio je da »mora postojati centralizirani odgovor«, koji se nakon toga spušta prema korisnicima; zajednici nevladinih organizacija, medicinskim profesionalcima, itd.« ​​Nakon toga je glasnogovornik Facebooka za The Guardian izjavio: »Uklonili smo sedam milijuna dezinformacija povezanih s COVID-19, između travnja i lipnja«. Nakon toga se oglasila Tortoise Media, izjavivši da je »Kennedy postao opasnost za javno zdravlje i da njegove tvrdnje ljude izlažu opasnosti usred smrtonosne globalne pandemije.« Kreće i veoma oštar članak u Politicou, u kojemu se ističe da je Kenndey »pomogao širenju opasnih dezinformacija na društvenim mrežama i da je sudionik u sijanju nepovjerenja u znanost koja stoji iza cjepiva.«

​​Da bismo mogli razumjeti zašto se ova polemika između dvoje poznatih i uglednih ljudi u svijetu, Billa Gatesa, jednog od najbogatijih i najutjecajnijih s jedne, i uglednog pravnika, profesora i političara iz ugledne obitelji Kennedy s druge strane, ne odvija pred očima javnosti, potrebno je znati slijedeće. Prema informaciji koju je prenijela Columbia Journalism Review, Bill Gates je donirao više od 250 milijuna dolara BBC-u, NPR-u, NBC-u, Al Jazeerai, ProPublicai, National Journalu, The Guardianu, The New York Timesu, Univisionu i Mediumu, kako bi pridobio naklonost globalnog novinarstva. Osim toga tu su još Financial Times, The Atlantic, Texas Tribune, Gannett, Washington Monthly, Le Monde, Centar za istraživačko novinarstvo, Pulitzer Center, National Press Foundation, Međunarodni centar za novinare i niz drugih medijskih grupa. Tijekom pandemije COVID-19 glavne svjetske novinske agencije, odnosile su se prema Billu i njegovim zdravstvenim programima, ne samo blagonaklono, već kao prema glavnom »stručnjaku« za javno zdravstvo i uglednom »filantropu« koji pomaže ljudima. Nadalje, utvrđeno je da Gates također financira vojsku neovisnih provjeravača činjenica, uključujući Institut Poynter i Gannett koji koriste svoje platforme za provjeru činjenica kako bi »ušutkali disidente« proglašavajući ih nositeljima »teorija zavjera«. Gatesa također prozivaju za ulaganje u biometrijske čipove, sustave za identifikaciju cjepiva, satelitski nadzor i cjepiva COVID-19. No Gatesovi medijski darovi, ističe Tim Schwab iz Columbia Journalism Reviewa, znače da su kritički osvrti na rad njegove Zaklade veoma rijetki, ili ih uopće nema. Zaklada Bill i Melinda Gates, odbila je nekoliko zahtjeva za intervjue od strane Columbia Journalism Reviewa, jer nije bila spremna otkriti koliko je novca platila medijima i pojedinim novinarima. Istraživanje je također pokazalo, kako je Gatesovo globalno financiranje zdravstva usmjerilo globalni program pomoći prema Gatesovim osobnim ciljevima (cjepiva i GMO usjevi). »Izbjegavali su naša pitanja i pokušavali ukloniti naše izvještaje«, ističe neovisni novinar Alex Park, nakon što je istražio mnoge aktivnosti Zaklade Gates, posebice one koje se tiču cijepljenja protiv dječje paralize. Pritom je Schwab naglasio: »Na isti način na koji su mediji Gatesu dali velik prostor u pandemiji, Zaklada već dugo koristi svoje dobrotvorne donacije za oblikovanje javnog diskursa u svijetu o svemu; od globalnog zdravstva do obrazovanja i poljoprivrede. Upravo je takva razina utjecaja Gatesa s pravom dovela na Forbesovu listu najmoćnijih ljudi na svijetu.« I vodeći njemački list Der Spiegel nedavno je priznao da je i on, poput mnogih medija, primio od zaklade Gates oko 2 do 3 milijuna eura tijekom tri godine. Zbog svega toga, u mainstream medijima nema prostora, primjerice za Kennedyjev govor pred nekoliko desetaka tisuća građana u Berlinu 29. kolovoza ove godine, koji nije prenijela niti jedna državna televizija. Istovremeno Gatesa veoma rado pozivaju u svoje emisije CNN, CNBC, Fox, PBS, BBC, CBS, MSNBC, The Daily Show i The Ellen Show. Primjerice na BBC-u, predstavljen je kao »stručnjak za zdravstvo«, unatoč tome što nema diplomu iz medicine. Istovremeno, Kennedy je u mainstream medijima potpuno marginaliziran, jer govori o stvarima koje nisu po volji ni Gatesu niti globalistima.

​Možda su se neki građani, prateći priloge u kojima je R. F. Kennedy Jr. otvoreno prozvan »teoretičarom zavjere« i odgovornim za »prijevaru protiv COVID-19, 5G mreže, cjepiva i počinjenih još više djela«, upitali »A što primjerice znači ‘više djela’«? Možda se to odnosi na Kennedyjev govor u Berlinu, kada je između ostalog rekao: »Reći ću vam nešto što je za mene misterij. Svi ti veliki i važni ljudi, poput Billa Gatesa i Anthonyja Faucija, desetljećima su planirali i razmišljali o ovoj pandemiji kako bismo svi bili sigurni kad pandemija napokon dođe. Sada, kad smo već kod toga, čini se da ne znaju o čemu govore. I idu dalje ovako. Šire brojke, a sami ne znaju reći kolika je prava stopa smrtnosti od Covida. Nisu nam u stanju dati PCR test koji stvarno funkcionira. Stalno moraju mijenjati definiciju Covida u smrtnom listu, kako bi izgledao sve opasniji. Jedino za što su sposobni, jest povećavati strah kod građana. Jer ako pronađeš način kako ljude uplašiti, možeš napraviti što hoćeš«. Globaliste koji kontroliraju globalne medije, vjerojatno je zasmetala i ova Kennedyjeva rečenica: »Želimo političare koji se brinu o zdravlju naše djece, a ne o svojoj dobiti ostvarenoj iz farmaceutskog lobija. Želimo političare koji se ne dogovaraju s Big Pharmom«…

I tako je Kennedy u okolnostima kakve jesu, ostao – samo običan »teoretičar zavjere« i »prenositelj lažnih informacija«, a ne čovjek koji ozbiljno razmišlja, prikuplja i analizira činjenice, promiče slobodu govora i daje drukčiju interpretaciju događaja.

novilist

U ostrašćenom ozračju okoline, u kojoj svatko sudi o sebi da je politički besprijekoran, nije lako usuditi se postaviti intrigantna pitanja o toj glasovitoj 1971. godini. Nisu li čelni ljudi Saveza komunista Hrvatske Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo na 10. sjednici Centralnog komiteta SKH u siječnju 1970. godine, gledom Miloša Žanka i obračuna s njime, dali koncesiju vlastitom detroniziranju skoro dvije godine kasnije? Nije li prije 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ 1. i 2. prosinca 1971. godine u Karađorđevu Tito više puta upozorio hrvatsko rukovodstvo da smiri egzaltiranu retoriku koja produbljuje sukobe i prijeti propašću onoga na čemu se inzistira? Nije li proglašenje studentskog štrajka, u zastupanju onoga što je inače u toku, desetak dana prije, bio avanturizam koji se okrenuo protiv svojih predvodnika?

Instituciji državnoga predsjednika nije primjeren istup predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića prema filozofu Žarku Puhovskom zbog toga što čelnik državne vlasti treba biti načelno neutralan spram svakog građanina zaštićujući njegova osobna i politička prava.

Nasuprot tome, predsjednik Milanović dao je ustupak masi za linčovanje Puhovskog pogubnom ocjenom njegova svjedočenja na suđenju određenim akterima “hrvatskog proljeća”. Nije li to ono što raspiruje nekompetencije i pretencioznosti po kojima je cilj obescijeniti drugoga umjesto da se u mjerodavnom raspravljanju s njime raščišćava ono što bi moglo priječiti putove budućih naraštaja.

Postavlja se pitanje aktualizacije toga slučaja i toga zašto je pedesetak godina nakon njega apostrofiran samo Puhovski koji nesumnjivo nije bio jedini svjedok na suđenju. Očito nije bila riječ o onome što je bilo na sudu, pa bi Milanović trebao razjasniti razlog i namjeru onoga što se, u posljednjoj liniji, može prepoznati kao motiv diskreditiranja.

Distancija od skoro pola stoljeća, u kojem su se intervalu dogodili tektonski pomaci na svjetskoj i našoj povijesno-političkoj sceni, nije razlog da se više ne raspravlja o događanjima početkom sedamdesetih godina, nego, naprotiv, da se fenomenološkom redukcijom suspregnu emocije i da se gledajući s onu stranu bilo čijih interesa, ponovno rasvjetljava – na najvišem stupnju racionalnosti – spomenuti sudski predmet na sudskoj instanciji (niti u Saboru). Naime, sve što je doneseno na sudu, samo revizijom procesa na sudu smije biti opovrgnuto.

Samo je teorijska činjenica da sud može biti sasvim autonoman, pa je autonomija, u najboljem slučaju, njegova tendencija. Ne bi bilo dobro da predsjednik države bude odalečen od suda, pa bi njegova uloga trebala biti, ne da donosi odluke ili da utjecajem na njih diskriminira jedne u relaciji s drugima, nego premjeravanje odnosa legalnog i legitimnog, razmatranje podvođenja određenih čina pod zakonsku sankciju i dosega njezine svrhovitosti i smislenosti,… NB Predsjednik odnosno njegovo povjerenstvo u pojedinim situacijama nadležni su donositi stanovite odluke u ingerenciji suda, npr. odluke o pomilovanju.

Prokazivanju pojedinih sudova da su politički moglo bi se suprotstaviti to da je svaki sud politički jer ni u pokretanju ni donošenju zakona, jamačno, ni u njegovu provođenju, nije lišen pečata određene političke “ontologije”. Obično se misli da politički sud “ozakonjuje” među optuženima diskriminaciju koja može biti uključena već u formalnim zakonskim odrednicama. Nadilaženju pejorativnog poimanja elementa političkog u zakonima i sudskoj praksi bilo bi u potrebi da legitimnost (moralnost) u zakonodavnom i sudskom procesu dođe do jačega izražaja naspram legalnosti. Neophodna bi bila koherencija etičkog i juridičkog.

Moglo bi se uvidjeti u knjizi “Hrvatski karusel” Stipe Šuvara da je zoran primjer političkog suda Haški sud: “Nema sumnje, da je sud u Haagu oruđe onih koji na svjetskoj pozornici vedre i oblače, te vode strategiju upravljanja krizama. Područje bivše Jugoslavije poslužilo im je i još im služi za upravljanje krizama dok se ono ne modelira onako kako to oni žele: posve rascjepka, pa onda poveže pod njihovom apsolutnom kontrolom. No, jedno je to znati. I ne imati iluzija o Haagu. Uostalom, svijet neće dočekati sud koji bi za ratne zločine sudio Amerikancima (npr. i za bombardiranja sadašnje Jugoslavije), Britancima, Francuzima, pa i ponovo Nijemcima. Ali, eto, sada se na međunarodnoj razini sudi pojedinim Tutsima, Hutuima, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima.” (…). (Stipe Šuvar: Hrvatski karusel, Razlog, Zagreb, 2004², str. 409.). U pitanju je o dosegu sudskih odluka prijepornost između ideje pravednosti i sredstva s obzirom na nečiju društvenu moć ili/i nemoć.

Predsjednik Milanović se, uzimanjem određenog segmenta sa suđenja na kojem je Puhovski bio svjedok, odmaknuo od neutralnosti vlastite uloge. Naime, Milanović se a priori postavio – imputiranjem krivnje – protiv one strane koja je onomad bila protežirana u glavnim političkim tokovima pri čemu je onoj drugoj, a koja je dugo vremena bila suspektna, pripisao nevinost. Riječ je u Milanovićevoj izjavi o logičkoj pogrešci circulus vitiosus (vrtnji u začaranom krugu). Poticanje principijelnog preispitivanja toga famoznog procesa – bez mržnje i naklonosti – u sučeljavanju oprečnih stajališta – bio bi zadatak državnoga predsjednika.

Bio sam i jesam protiv tih suđenja, pa favoriziram, kao načelo, tadašnji istup Predraga Matvejevića koji je, štoviše, posjetio u istražnom zatvoru Franju Tuđmana, Vladu Gotovca, Vlatka Pavletića i Zlatka Tomičića smatrajući kako njihovo procesuiranje ne vodi ničijem dobru i da bi se ljudi, osobito iz područja kulture, trebali djelatnije zauzeti za drugačije pristupe, naime, da nije za razgovor sa spomenutim pojedincima mjesto u sudnici nego na kulturnim i sličnim tribinama.

Predsjednik Milanović je vlastitom izjavom potvrdio činjenicu kako se u to vrijeme zbivala gigantomahija dviju frakcija hrvatskog društveno-političkog života. Ta divovska borba nije bila u uobičajenom smislu riječi klasna borba jer su pojedinim frakcijama pripadali odnosno priklanjali se pojedinci iz objektivno različitih klasa, naime, u istoj liniji bilo je onih čiji su interesi načelno bili divergentni. Razvidni su, dakle, i drugi mediji društvenoga grupiranja premda je posljedično do neizbježnog izražaja mogao doći samo klasni element.

Ako je dobrobit “hrvatskog interesa” bila načelna nakana i onih kojih se upravljenost poistovjećivala s masovnim pokretom odnosno “pokretom hrvatskog proljeća” i onih koji nisu bili kompatibilni s određenim njihovim stajalištima i postupcima, pa se, stoga, moglo osjetiti kako između njih nije bilo niti je trebalo biti nepomirljivosti koje bi mogle dovesti, umjesto do suglasnosti, do strogog polariziranja – u čemu je onda bio razlog njihovih razmimoilaženja koji se doveli do žestokog sukoba?

O tome nisu mogući niti su potrebni decidirani sudovi zbog toga što u većine naših ljudi nema navike kritičkog preispitivanja samoga sebe koje podrazumijeva uvažavanje stajališta drugih kao mogućnosti korektiva vlastitih stajališta i njihove nadopune. Za približavanje mogućnosti takvog pristupa najprihvatljivije je započeti s hipotezama i nastojanjima da se one razrješavaju metodičkim nadilaženjem oprečnih sudova.

Ima pretpostavki o prijeporu u upravljačkoj strukturi između političke birokracije i tehnokracije, naime, između onih kojih je moć bila u partijskoj birokraciji i onih kojih je moć bila u ekonomskom procesu, prije svega, u financijskom području. Složenost tih odnosa dovodi u pitanje mogućnost dosega pojmova konzervativnog i liberalnog u ocjeni situacije prije i poslije problematične privredne reforme. Projekcija konflikata s tim u vezi na plan federalnog i republičkog, to jest, u politikantskom žargonu, u odnosu “jugounitarizma” i nacionalizma, pobudila je zloćudne atavizme s podsjećanjima na Drugi svjetski rat.

Membrana između nacionalnog i nacionalističkog (nacionalfundamentalističkog) dosta je propusna, pa je interpoliranje nacionalnog u politiku multinacionalnih republika i njihove zajedničke države, u europskom i svjetskom kontekstu, vrlo osjetljivo. Bojazan onih koji naslućuju – s onu stranu apsolutiziranja nacionalnog – iščezavanje (hrvatskog) nacionalnog identiteta, može se ublažiti konstatacijom: “Nije u pitanju Hrvatska, nego kakva Hrvatska”.

Bitnog pomaka nema u nadomještanju “jugounitarizma” nacionalizmom (nacionalnim unitarizmom) u kojem je “unitarizam” njihov zajednički nazivnik budući da je riječ o podvrgavanju svega nacionalnog u funkciju ustoličenog političkog principa. Riječ je o nastojanju da se stabiliziraju klasni odnosi (gospodara da i nadalje bude gospodar također i sluge da bude sluga) kao tobožnji prirodni odnosi. Za razumijevanje odnosa nacionalnog i klasnog vrijedi se priupitati može li biti nacionalne svijesti bez klasne svijesti koja se običava u posljednje vrijeme proskribirati kao besmislena.

Činjenica je kako većina Hrvata ne sumnja da je po mnogo čemu značajnom danas Hrvatska u Europi pri samom njezinu začelju. Također nema sumnje ni u to da je zbog toga Hrvatska podčinjena onima koji su na suprotnom polu, dakle, da je u klasi ekonomski i politički inferiornih zemalja. Pobogu, osjećaj nacionalnog dostojanstva izaziva potrebu za emancipiranjem iz takvog stanja. Bi li to bilo moguće mimo svijesti o položaju vlastite nacije u svijetu, naime, o tome u kojem je i kakvom klasnom sklopu? Zaključiti se može da je klasna svijest imanentna nacionalnoj svijesti koje u pravom smislu ne može biti mimo svijesti o tome na kakvom mjestu u svijetu jest i na kakvom bi trebala biti.

Potiskivanjem klasne svijesti svodi se nacionalna svijest na privid, naime, bilo bi nelogično nastojati na autonomiji vlastite nacije i njezinu primjerenu mjestu u svijetu ako se u svojoj zemlji zatomljuje u samom sebi ono što se zahtijeva u odnosu prema drugome. Na toj osnovi proizišla je dvojba između nacionalnog etatizma i nacionalne samoupravnosti.

Nacionalni etatizam je instrumentalnog karaktera. On je ideološko-političko sredstvo uspostavljanja dominacije u okvirima vlastite nacije i reguliranja njezina odnosa s drugima. U posljednjim desetljećima pokazuje se on u svođenja radnika na masu lišene samoupravljačkih ingerencija u proizvodnom procesu i u etabliranju vladajuće klase vlasnički i na vlasti.

U Marxovoj tvrdnji kako država može biti slobodna, ali da čovjek, u njoj, ne mora biti slobodan, pokazuje se da etatističko konstituiranje društva pogoduje samo onima koji vladaju njime, pa je nadilaženje takva stanja, u polaženju od svakog čovjeka, od njegovih radnih i stvaralačkih sposobnosti, u svrhu njihova realiziranja, svakako, u raspolaganju i upravljanju vrijednošću vlastita rada, može biti jamstvo čovjekove emancipacije. Sloboda svakog čovjeka uvjet je nacionalne samoupravnosti odnosno ravnopravnog komuniciranja među nacijama, jamačno, protivno međusobnom uništavanju, odnosno radi rješavanja zajedničkih problema i potvrde vlastitih specifičnosti.

U ostrašćenom ozračju okoline, u kojoj svatko sudi o sebi da je politički besprijekoran, nije lako usuditi se postaviti intrigantna pitanja o toj glasovitoj 1971. godini. Nisu li čelni ljudi Saveza komunista Hrvatske Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo na 10. sjednici Centralnog komiteta SKH u siječnju 1970. godine, gledom Miloša Žanka i obračuna s njime, dali koncesiju vlastitom detroniziranju skoro dvije godine kasnije? Nije li prije 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ 1. i 2. prosinca 1971. godine u Karađorđevu Tito više puta upozorio hrvatsko rukovodstvo da smiri egzaltiranu retoriku koja produbljuje sukobe i prijeti propašću onoga na čemu se inzistira? Nije li proglašenje studentskog štrajka, u zastupanju onoga što je inače u toku, desetak dana prije, bio avanturizam koji se okrenuo protiv svojih predvodnika?

Nije li Nixonu i Brežnjevu, što se tiče europskog jugoistoka, tada bio primarni interes da se u pripremi potpisivanja SALT-a ne izazivaju napetosti među jugoslavenskim nacijama? Mnogo je tih pitanja, pri čemu se, respektiranjem polustoljetnog iskustva, u kojem je došlo do oružanih sukoba i u kojem je došlo do toga da se lijevi idejno-politički imaginarij preokrene od aureole svetosti do stigme dijaboličnosti, nameće potreba da se skeptički pristupi svemu i svakome u svrhu prevrednovanja njihova značenja i uloge. Umjesto denunciranja, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je (bi) trebao pozvati filozofa Žarka Puhovskog da se sukladno svojem filozofskom, sociološkom, politološkom,… znanju i umijeću pozabavi svim tim teorijskim i praktičkim problemima.

tacno

Sumanuto kupujem knjige – na buvljaku (parkiralište u Strossmayerovoj), u poštama, preko internetskih aukcija, u knjižarama, robnim kućama… Poneke čak krišom donosim doma, jer za nove takoreći nema više mjesta. Ima, ali na uštrb životnog prostora.. Nedavno sam jednu kupio u Kauflandu potpuno uvjeren da baš ona nedostaje u mojoj biblioteci kao prekretnička. Knjiga ima naslov: Sve što muškarac mora znati (Priručnik za sve životne prilike). Napisao ju je Oliver Kuhn, novinar i urednik njemačkog izdanja Playboya, iskusan stručnjak za muško-ženske odnose, autor koji je u knjigu sažeo sve što jedan muškarac mora znati o politici, filozofiji, dizajnu, obrani, umjetnosti, zavođenju, bontonu, religiji, kućanskim poslovima, faca koja nudi koncentrat znanja u velikim dozama… Izdavač: Znanje d.o.o.

Koliko je ova knjiga nasušna svim muškarcima, pogotovo onima koji svoje jednolične dane provode izvan svijeta jet seta, odmaknuti od situacija prezasićenih banalijama i uvijek istim partnerom, obezmuškarčeni, s keceljom u kuhinji nad štednjakom, jer su izvan svijeta rada- govori tek nekoliko odabranih ulomaka koje prenosim s gotovo prosvjetiteljskim zadovoljstvom i ciljevima. Tim više, jer se ponuđeni Kuhnovi savjeti ne moraju primiti kao izravni recepti, nego kao moguće preporuke za snalaženje u domaćem okruženju društvenog maltretiranja. Ugriz, Ako morate pucati, Kako što dalje pljunuti… vrlo su prikladna rješenja usmjerena na obranu i od političkih siledžija. Ne treba ih baš shvatiti doslovno, već kao rastezljivu metaforičnost preuzetu iz svijeta bjelosvjetske muške divljine. Osjećam da najviše potencijala ima ulomak kako voditi ljubav u zahodu aviona. S obzirom da većina putnika u Hrvatskoj puže i/ili pada, možda ih ta uzbudljiva situacija navede da polete u prosperitetne visine i dožive kompenzacijsko sladostrašće.

Napomena: Usuđujem se sugerirati da kod “Uboda prstima”, nikako ne upotrebljavate tri prsta, jer možete izgubiti simpatije kod promatrača kao agresor odnosno važno vam je znati pred kojom publikom se branite.

Nekoliko tehnika za učinkovito onesposobljavanje napadača

….

Ugriz

Čak i ako ste slabi, možete snažno ugristi protivnika. Ugrizite ga za ruku, uši ili vrat. Ne puštajte ga , nego još snažnije zagrizite.
…

Ubod prstima

Lagano svinete sve prste osim palca te ih brzim i naglim pokretom zarijete u protivnikove oči. Nemojte koristiti samo dva prsta, kao što se može vidjeti u filmovima, jer su manji izgledi da ćete pogoditi pravu točku.

…

Kako preživjeti ako vas zahvati jaka morska struja

Nemojte se boriti protiv struje, niti se na silu polušavati dočepati obale. Plivajte usporedo sa strujom dok ne oslabi. Struje često teku u krug pa se nakon stotinjak metara ponovo vraćaju prema obali.

Ako morate pucati

U krajnjem slučaju nužne obrane može se dogoditi da morate posegnuti za oružjem kako biste spasili svoj život pred nauružanim napadačem. Najbolje bi bilo da gađate protivnikov torzo jer je tako najveća vjerojatnost da ćete pogoditi vitalne ogane. Oprez: petina pogođenih može uzvratiti vatru.

Kako što dalje pljunuti

Brojni stručnjaci kažu da je tajna dobrog pljuvanja u tome da pritisak dolazi iz dubine, iz trbušnih mišića. Skupite što više sline u grlu (kiseli bombon pomaže) i zatim je iznimno snažnim pritiskom izbacite iz usta. Jezik, zubi i usta moraju tvoriti tunel kroz koji će slina izletjeti najvećom brzinom.

Kako voditi ljubav u zahodu aviona

Najbolji trenutak za randevu u zahodu aviona je u razdobljima leta kad malo ljudi čeka na let. To je uglavnom neposredno prije nego stjuardese počnu kružiti svojim kolicima i blokiraju prolaz. Idealan je zahod koji se ne vidi iz prolaza. Prvi pertner treba otići u hahod, ali ne zaključati vrata; drugi partner neka dože najviše minutu kasnije. Muškarac neka sjedne na spušteni poklopac zahoda, a žena na njega, ili neka se žena primi za dršku pored zahoda, a muškarac joj priđe s leđa. Nakon izlaska iz zahoda neka se ona pravi da joj je pozlilo, a on joj je pomagao. Muškarac može zamoliti stjuardesu da ženi donese biljni liker za želudac.

sbperiskop

Ima li ikakve sličnosti između govora mržnje i bespoštedne kritike vlasti i želi li hrvatska vlada zaključcima Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti koju vodi potpredsjednik Vlade, i jedan od predvodnika šatoraškog prosvjeda „protiv Jugoslavena“ 2014. godine, Tomo Medved, okrenuti pilu naopako i po dobro poznatim modelima zatirati i gušiti demokraciju u Hrvatskoj? Vrijedi primijetiti i kako na sjednicu Vlade dolazi i osjetno restriktivniji Zakon o elektroničkim medijima.

Ne može se HDZ-ova vlast sada odjednom okrenuti protiv vlastite stranke, prokazivati i šibati mržnju koju je HDZ i izravno i posredno širio društvom posljednjih 30-ak godina. A širili su je i oni članovi HDZ-a koje je i sam Andrej Plenković postavljao na izborne liste. Zato je potreban licemjerni, politikantski balans kojim će se pokušati izmisliti i nekakav lijevi radikalizam koji bi bio tobože jednako tako opasan kao i desni koji je toliko indoktrinirao napadača iz sela pokraj Kutine da je izrešetao policajca Oskara Fiurija i ispalio ukupno tridesetak metaka po sjedištu Vlade. Lijevi radikalizam – to bi, na primjer, prema Branku Bačiću, bila ona crvena zvijezda na riječkom neboderu koja je potrajala petnaestak dana, točno onoliko koliko je i bilo trajanje tog umjetničkog projekta Nemanje Cvijanovića.

Govorom mržnje ugrožava se demokracija i sloboda govora. Ali ne smije se dopustiti da vladajući proglašavaju govorom mržnje i kritike prema ovoj vlasti, pa i one najžešće kritike, kako bi pokušali ušutkati političke oponente po obrascima sličnim onima koji se sada primjenjuju u Mađarskoj i Poljskoj.

Poslije zločinačkog napada na Banske dvore, sasvim očekivano, premijer je dramatično govorio o radikalizaciji društva, pa i o mogućnosti da je baš on osobno trebao biti meta napada. Spomenuo je tada notornu TV emisiju Bujicu i zadarski Hrvatski tjednik kao „dva eklatantna primjera širenja govora mržnje“ koji su usmjereni prema njemu. Javnost je informirana da je na ime Andreja Plenkovića u sjedište HDZ-a stiglo pismo s prijetnjama smrću, a u omotnici je bio i bijeli prah te da su dvojica ljudi uhićena zbog prijetnji premijeru.

Sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost zatražio je predsjednik RH Zoran Milanović. Plenković je tu sjednicu odbio dok Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti ne donese prijedloge zaključaka kao pripremu za sjednicu. No, to je suprotno zakonskoj proceduri jer je Koordinacija provedbeno tijelo koje radi po smjernicama koje mu daje VNS, a VNS se nije sastao, pa ni neće u sljedećih desetak dana.

Najprije se trebao sastati VNS i onda dati smjernice, međutim premijer izbjegava dijeliti vlast oko bilo čega. I oko ograničavanja ljudskih prava u epidemiji i mjera kojima bi se spriječio opći kolaps koji nam prijeti zbog koronavirusa, i oko pitanja sigurnosti. A u ovoj je situaciji jedno s drugim i vrlo blisko povezano jer stres i strah od budućnosti pojačava verbalnu i fizičku agresiju.

Ali i prije pojave korone – govora mržnje nekoliko posljednjih godina sve je više i sve je agresivniji, a sijaset ga je na društvenim mrežama i u komentarima čitatelja na portalima. Marko Poljak, Jelena Hadžić i Maša Martinić, okupljeni oko tvrtke Newton Technologies Adria, autori su jednog opsežnog istraživanja koje je čak šest godina (od početka 2013. do kraja travnja 2019. godine) pratilo medijske objave u Hrvatskoj. U više od 14 milijuna pojedinačnih medijskih objava iz tiskovina, informativnih radijskih i televizijskih emisija i news portala, utvrđeno je da 50.724 objava u sebi sadržavaju govor mržnje. Najviše je govora mržnje na portalima, a najmanje na radiju.

Istraživani su i komentari na društvenim mrežama pa su u ukupno 72.000 komentara koji su se pojavili u razdoblju od početka travnja do početka srpnja 2019. godine pronašli 1.012 komentara s neprihvatljivim govorom, njih 1,4 posto. U cijelom razdoblju najviše mrzilačkih komentara privukla je skandalozna „čestitka“ pravoslavnog Božića uz morbidnu sliku odrezane glave, koju je prošle godine uputio Ivan Đakić, sin HDZ-ovog saborskog zastupnika i šefa Hvidre Josipa Đakića.

Govor mržnje (gotovo) uvijek je vezan uz diskriminaciju skupina, onih koji tim skupinama pripadaju – on ima obilježja mržnje prema onima koji su različiti. Najčešće se stigmatizira i mrzi nekoga zbog rase, zbog nacije, zbog vjere, spola, zbog nečije seksualne orijentacije. U osnovi takve mržnje uvijek je rasizam. Cilj je stvaranje netrpeljivosti, razdora, diskriminacije, raspaljivanje već postojeće mržnje ili poticanje nasilja.

I najstrastvenije političke kritike vlasti, vladajućih stranaka, verbalni napadi na pripadnike opozicijske stranke – to je naprosto samo politička borba, čak i kad je taj govor uvredljiv. Jedno su uvrede, a posve drugo je govor mržnje.

U nekom metaforičkom značenju, uvrede i prijetnje koje idu prema Andreju Plenkoviću su diskriminatorskog tipa, kao prema pripadniku neke manjine. Naravno, premijer nije nikakva manjina u Hrvatskoj, Hrvat je po nacionalnosti, katolik je i heteroseksualan. Ali je iz primitivnih, šovinističkih razloga, kao nekakav centrostrujaški reformator HDZ-a, on na udaru žestokih hrvatskih nacionalista kao „Jugoslaven“, da ne kažemo baš kao „Srbin“, a slijedom toga i kao „komunjara“, „nevjernik“. Čovjek koji se lako prilagođava svakom sustavu – zaključak je radikala da je čovjek bivšeg režima. Koliko je poznato nitko Plenkoviću ne prijeti zato što, recimo, nije učinio ništa efikasnog da se smanje ogromne socijalne razlike, da Hrvatska ekonomski brže krene naprijed ili zato što nije reformirao pravosuđe i upravu. Ne, nego zato što je „Jugoslaven“ za razliku, recimo, od Ivana Penave ili Tomislava Karamarka koji su „njihovi“.

Neće valjda biti lova na vještice i javnost ga nikako ne smije dopustiti. Sadašnji hrvatski zakoni omogućuju i sankcioniranje govora mržnje i poziva na nasilje, kada se može dokazati izravna namjera počinitelja. U blažim slučajevima tu je i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji postoji već 12 godina, ali se njegove odredbe slabo provode.

Kako i sam premijer voli izvitoperiti stvari, jer naprosto i ne može drukčije na čelu takve stranke, trebamo biti vrlo oprezni. Zakoni su tu i treba ih koristiti na pravi način. Nikakve ho-ruk kampanje neće društvu pomoći, treba čuvati koliko-toliko stečenu demokraciju.

Za čitateljske komentare u medijima trebalo bi uspostaviti obavezno registriranje s pravim imenom i prezimenom, a to bi bilo relativno lako realizirati. Komentari u medijima na internetu su dio tih medija, to je interakcija koja je značajna i daje tim medijima dodatnu vrijednost. Ali anonimne komentare treba ukinuti. Tada bi sigurno bilo osjetno manje govora mržnje koji može poticati na nasilje jer bi se i represivni organi mogli lakše aktivirati. Novi Zakon o elektroničkim medijima traži od medijskih vlasnika i urednika da u realnom vremenu „čiste“ „neprimjerene“ komentare, ali to je lako tražiti, a teško realizirati u ionako dosta jadnom materijalnom stanju medija.

Osim višeg životnog standarda za sve, relaksiranijim odnosima u društvu jako bi pomoglo sekularno humanističko obrazovanje, njegovanje građanskog odgoja i obrazovanja. Ali, to ovdje nije na djelu.

lupiga