Zanimljivo je promatrati povijesni revizionizam na djelu u Hrvatskoj. Ne samo prekrajanje povijesti kojim se 45 godina postojanja Jugoslavije, od 1945. do 1991., prikazuje kao ”crna rupa u svemiru”, već i kako se prešućuje sve ono što bi moglo demantirati reviziju koja je u tijeku, u režiji raznih orvelovskih ”ministarstava istine”.

Mislim ovdje, u prvom redu, na dva događaja koja su privukla pažnju publike, ali koji nisu naišli u glavnostrujaškim medijima na publicitet, baš zbog toga što demantiraju prefabriciranu istinu o ”mraku” u kojem smo navodno živjeli 45 godina.

Riječ je o predstavljanju knjige zagrebačkog profesora Tvrtka Jakovine, zapravo o dva predstavljanja, u Zagrebu i Rijeci, knjige koja nosi naslov ”Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta”.

Prvo predstavljanje održano je u Zagrebu, u hotelu Westin, i to 2. listopada ove godine, u organizaciji izdavača knjige, zagrebačke Frakture, zacijelo jednog od najagilnijih hrvatskih izdavača danas.

Drugo predstavljanje održano je u Rijeci 20. listopada, u suorganizaciji izdavača i Grada Rijeke, u prostorijama Hrvatskog kulturnog doma, u takozvanom ”sušačkom neboderu”.

Glavni hrvatski mediji nisu o tome pisali, s časnim izuzecima tjednika Nacional i Novosti, potom dnevnika Glasa Istre, Novog lista i La Voce del popolo, i nekoliko portala, među kojima je i naš, Autograf.

Zanimljivo je promatrati povijesni revizionizam na djelu u Hrvatskoj. Ne samo prekrajanje povijesti kojim se 45 godina postojanja Jugoslavije, od 1945. do 1991., prikazuje kao ”crna rupa u svemiru”, već i kako se prešućuje sve ono što bi moglo demantirati reviziju koja je u tijeku, u režiji raznih orvelovskih ”ministarstava istine”

Zašto ta šutnja? Upravo zato, jer je u hrvatskoj javnosti stvorena predodžba da sve ono što dolazi iz onog razdoblja trajanja ”socijalističke Jugoslavije” zaslužuje damnatio memoriae – prokletstvo sjećanja, kako su Rimljani izmislili metodu da razdoblje starih vladara, koje aktualni vladari ne žele da se spominju kako se ne bi uspoređivalo s njihovim, osude na zaborav i izbrišu iz sjećanja.

Slično se događa i u Hrvatskoj, već gotovo trideset godina: pokušava se izbrisati recentna povijest iz sjećanja ljudi, iz školskih udžbenika, iz medija. Zapravo, na taj način se briše iz svijesti cijelo jedno razdoblje sa svim njegovim negativnim, ali i pozitivnim aspektima, s događajima koji čine sastavni dio svjetske povijesti.

No to nije samo hrvatski specijalitet. To je, nažalost, sastavni dio svjetskog trenda, započetog nakon pada Berlinskog zida i adventa demokracije, koja se danas, u nekim zemljama, razotkriva kao ”iliberalna demokracija”, kao nacional-demokracija – koja s pojmom liberalne demokracije baš i nema mnogo sličnosti.

Na taj način rehabilitiraju se ona povijesna razdoblja koja prethode takvim stvorenim ”crnim rupama”, a to je razdoblje, u nas, Drugog svjetskog rata i kvislinške tvorevine poznate pod imenom NDH – Nezavisna Država Hrvatska, koja je bila najmanje nezavisna, kao država bila je zločinačka, a nije bila ni hrvatska, jer je bila izdajnička prema svom vlastitom narodu.

No vratimo se ovom aktualnom predmetu prešućivanja, knjizi Tvrtka Jakovine o Budimiru Lončaru. Jakovina je ozbiljni povjesničar, jedan od najozbiljnijih i najrigoroznijih znanstvenika koje Hrvatska na tom području ima.

O tome svjedoče njegova dosadašnja djela, među kojima se ističu knjige ”Socijalizam na američkoj pšenici”, ”Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i SAD 1945-1955”, ”Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća”, za koje je dobio i mnoge nagrade, čak i državne nagrade koje su se, izgleda, dogodile tako da su izbjegle pažnji aktualnih nacionalističkih ždanova.

Takva je, ozbiljna i rigorozna, i ova posljednja knjiga Tvrtka Jakovine o Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije i svjetskom diplomatu.

I zato nije slučajno što su o ovoj knjizi rekli ljudi, koji spadaju u sam vrh svjetske diplomacije, kreatori povijesti dvadesetog stoljeća. Među njima su i Henry Kissinger, isto toliko dugovječni američki diplomat koji kaže da ova knjiga o Lončarevoj ”impresivnoj karijeri i razdoblju promjena u kojima je sudjelovao stiže u pravom trenutku”.

Mihail Gorbačov kaže za Lončara da je on ”jedan od veterana svjetske politike” koji je prošao fascinantni životni put, i koji nas poziva da se vratimo multilateralnom pristupu svjetskoj politici.

Roland Dumas, nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova, ističe da se pamte Lončareve intervencije s kraja hladnoratovskog razdoblja, kada je htio izbjeći izbijanje ratnog sukoba, založivši se za očuvanje mira, a legendarni lider Arapske lige Amr Musa ističe Lončara kao jednog od lidera nesvrstanog pokreta, koji je uvelike pridonio miru u svijetu.

Tvrtko Jakovina je petnaest godina radio na toj svojevrsnoj biografiji Budimira Lončara, koja je ujedno i povijest jednog vremena i jedne zemlje, i to njenog najboljeg dijela – vanjske politike koja je težila prevladavanju blokovskih konfrontacija i izgradnji trajnog mira u svijetu.

To se ne može nikako izbrisati iz sjećanja, ma koliko se sada, iz ove perspektive, trude ideolozi ovoga, najnovijeg, hrvatskog režima. Jakovina je u opsežnom djelu od gotovo 800 stranica naveo čak petnaest stranica bogate bibliografije, izvora koji obuhvaćaju arhivske dokumente, knjige, članke, a među njima su najvrjednija i svjedočenja pedesetak ljudi koji su poznavali Lončara i njegov rad.

U ovoj knjizi Tvrtko Jakovina uspješno kombinira svoj nesumnjivi pripovjedački talent s akribijom dostojnom najviših vrhova ne samo hrvatske, već i svjetske historiografije.

Ova knjiga ima tri sloja, tri sastavna elementa: prvi je dio romanizirana pripovijest o Lončaru, koji je krenuo s otoka Ugljana u svijet i došao do vrhova svjetske diplomacije, drugi sloj je diplomatska povijest jedne zemlje, a treći dio je povijest svijeta viđena kroz prizmu jedne ličnosti, i to nije samo pripovijest o jednom čovjeku, već o jednoj zemlji i jednom svijetu kojeg više nema.

U hrvatskoj javnosti stvorena je predodžba da sve ono što dolazi iz onog razdoblja trajanja ”socijalističke Jugoslavije” zaslužuje damnatio memoriae – prokletstvo sjećanja, kako su Rimljani izmislili metodu da razdoblje starih vladara, koje aktualni vladari ne žele da se spominju da se ne bi uspoređivalo s njihovim, osude na zaborav i izbrišu iz sjećanja

U njoj je iznesena i pripovijest o jednoj zemlji, napisana lege artis, po svim najvišim kriterijima struke, a vanjskopolitički aspekt postojanja Jugoslavije iznesen je objektivno, kritički i izvan svake apologetske primisli.

Ali, govoriti objektivno o tom razdoblju, znači sagledati sine ira et studio, sve negativne, ali i pozitivne manifestacije te države, koja je na svjetskoj šahovnici igrala jednu od glavnih uloga.

Najžalosnije u svemu to je što Tvrtko Jakovina nije mogao doći do transkripata razgovora Budimira Lončara s Franjom Tuđmanom. Unatoč tomu što je Hrvatska deklarativno demokratska zemlja, baš su mu ti arhivi – ostali zatvoreni!

No sve je to protumačeno epizodom, kada Hrvoje Šarinić, Tuđmanov factotum, hoće podmititi i vrbuje Lončara da radi u interesu Hrvatske, nudeći mu milijunske svote!

Sve je to, nažalost, dio beščašća jednog razdoblja hrvatske povijesti, u kojemu je stanovništvo stradalo zbog rata, dok su vrhovi države baratali crnim fondovima o kojima borci na frontu, branitelji Domovinskog rata, nisu mogli ni sanjati, i koji nam zorno objašnjavaju korupciju u kojoj je danas ogrezla postjugoslavenska Hrvatska.

Zato, valjda, i prešućivanje ovih događaja, i ove knjige. Metode znanstvenog istraživanja kojima se poslužio Jakovina, rigorozne znanstvene metode i objektivnost kao sakrosanktno načelo slobode znanstvenog istraživanja, odlike su ovoga djela.

Njemu i njegovim kolegama – Hrvoju Klasiću, Draganu Markovini, Damiru Agičiću, Ivi Goldsteinu i drugim njihovim kolegama koji se hrabro odupiru revizionističkoj agresiji ne samo u povijesti već i šire, dugujemo zahvalnost na njihovom osobnom i znanstvenom integritetu.

Oni i njihova djela se mogu prešućivati u svakodnevnoj komunikaciji, ali njihov opus ostaje, zapisan u djelima koji će preživjeti i ovu generaciju hrvatskih vlastodržaca.

autograf

U astronomiji revolucija označava kružno kretanje i stalno vraćanje na polazišnu tačku. Izgleda da je sa levicom isti slučaj. Levica je i bukvalno reakcionarna. Kao što se vojskovođe stalno pripremaju za poslednji boj, tako i levičari stalno pozivaju na konačnu revoluciju. Zagovaraju je utoliko pre što znaju da od nje nema ništa. Oni su avangarda koja stalno kaska za događajima. Poput svih nesuđenih vođa, levičari su posebno neprijatni kada im ostaje samo da slede svoje sledbenike, ali ponekad istupaju napred i pomažu da sistem funkcioniše. Ako metafora levica-desnica ima nekog smisla, onda je reč samo o tome da levica stoji levo u odnosu na istu stvar u odnosu na koju desnica stoji desno. Ali, šta ako revolucija znači napuštanje te linije? Kada ne bi bilo desnice, levičari bi morali da je izmisle – što se već i događalo. Primer: sračunata histerična reakcija na naciste i KKK, koja tim bednicima obezbeđuje svu potrebnu reputaciju, makar i krajnje negativnu; ili, zauzimanje stava Moralne Većine, uvek spremne da predupredi sve „nekorektne“ napade na prave izvore moralističke tiranije – porodicu, crkvu i radnu etiku, koju i levičari i hrišćani podjednako poštuju. Na isti način je i desnici potrebna levica: njena operativna definicija je antikomunizam, u najrazličitijim oblicima. Tako levica i desnica podrazumevaju i stalno reprodukuju jedna drugu.

Loša stvar s lošim vremenima jeste da suviše lako stvaraju opoziciju, koja onda, kao što se to dešava upravo sada, u aktuelnoj ekonomskoj krizi, na brzinu nazuva arhaične marskističke, populističke ili sindikalističke cokule. Svoju istorijsku ulogu levica vidi u reformisanju tog usputnog (iako akutnog) zla, što samo dodatno zamagljuje sve suštinske sistemske poremećaje: hijerarhiju, moralizam, birokratiju, najamni rad, monogamiju, vlast, novac. Kako drugačije gledati na marksizam, osim kao na najsuptilniji način na koji Kapital sagledava samog sebe?

Zadržimo se na priznatom epicentru sadašnje krize: na problemu rada. Nezaposlenost je loša stvar. Ali, to ne znači da je biti zaposlen nešto dobro, na šta nas stalno upućuje desničarsko-levičarska dogma. Nije. „Pravo na rad“ je 1848. godine možda bila umesna parola, ali 1982. ona zvuči potpuno promašeno. Nama ne treba posao. Ono što nam treba je, s jedne strane, zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, a s druge, slobodan prostor za kreativnu, zajedničku, edukativnu, raznovrsnu, strasnu aktivnost. Pre više od trideset godina braća Gudman su procenili da je svega 5% ukupnog obima rada dovoljno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.[1] Taj procenat bi danas morao biti još manji. Cele takozvane „industrije“ očigledno ne služe ničemu drugom, osim zadovoljavanju predatorskih ambicija, kao što su profit i dominacija.

To bi bio prostor na kojem bi vredelo istraživati mogućnosti koje pruža svet slobode, zajedništva i zadovoljstva, u kojem bi „proizvodnja“ upotrebnih vrednosti u isto vreme bila „potrošnja“ prava na slobodnu aktivnost. Transformacija rada u igru predstavlja pravi istorijski projekat za proletarijat koji odbija sadašnje stanje, a ne za levičare koji više nemaju koga da predvode.

Pragmatizam je klopka: dovoljan je samo jedan pogled na sve njegove posledice. U poređenju s njim, utopija je samo najobičniji, zdrav razum. Izbor između pune zaposlenosti i nezaposlenosti, na koji nas udružena levica i desnica neprestano ograničavaju, predstavlja izbor između Gulaga i slivnika. Zato ne treba da čudi što su posle svih ovih godina ljudi izmučeni radom i strepnjom siti demokratije i svih njenih laži. Sve manje ljudi želi da radi, čak i među onima koji s pravom strahuju od nezaposlenosti, kao što sve više onih koji žele da rade počinju da sumnjaju.

Na svaki način i svim sredstvima zahtevajmo veću milostinju, smanjivanje poreza, subvencije, više hleba i igara – najzad, zašto da ne grizemo ruku koja nas hrani? Ukus je odličan! – ali, bez iluzija. (Nad)realno zrno istine unutar mistične školjke marksizma leži u sledećem: „radnička klasa“ je legendarni „revolucionarni činilac“ samo ako odbacujući rad ukida sve klase. Večiti organizatori, levičari, ne vide da su radnici odavno „organizovani“ i to na jedini mogući način: u korist svojih poslodavaca. Njihov „aktivizam“ je zato čist idiotizam, jer samo uvećava bogatstvo i moć naših neprijatelja. Levičari i njihova ideologija, taj parazit na otvorenoj rani njihovog Ja, prestravljeni su mogućnošću da jedan novi, vilhelm-rajhstagovski plamen proguta njihove partije i sindikate, zajedno s korporacijama, vojskom i crkvom koje danas kontrolišu njihovi navodni neprijatelji.

Danas morate biti vrlo ekscentrični da biste uzvratili pravom merom. Sumorna levičarska ideologija, sa svojim uvek istim spiskom tema i antagonizama za odstrel (ovaj ili onaj izam i svi drugi izmi, sve osim nje same) ispražnjena je od svakog humora i mašte: zato joj ostaje samo težnja ka osvajanju vlasti, umesto ka revoluciji, što je oduvek značilo samo zamenjivanje jedne laži drugom, a nikada promenu života.

Najzad, potreba za stvaranjem u isto vreme je i potreba za uništavanjem. I zato, levičari, još jedan napor ako želite da postanete revolucionari! Sve dok se ne pobunite protiv rada, radićete protiv pobune.

anarhistička-biblioteka

Trenutačno živimo u civilizaciji koja je na pragu propadanja, a jedan od simptoma te degeneracije upravo su društvene mreže koje su unazad dvadesetak godina promijenile narav svijeta u kojem živimo, ali i ljudi oko nas. Nije to više pitanje ofucanih argumenata kako su društvene mreže potkopale međuljudsku komunikaciju, povećale čovjekovu ovisnost o tehnologiji, udaljile ga od stvarnog nauštrb virtualnog, kako su dale oduška čovjekovim ekshibicionističkim i voajerskim impulsima tako da svijetu slobodno možemo pokazivati što radimo u krevetu ili teretani, što se krčka u loncu, kako naša kćer svira na skupocjenom klaviru ili pak zavirivati u tuđe kupaonice, dnevne boravke te ina intimna i u normalnim okolnostima manje pristupačna mjesta.

Društvene mreže sve su učinile dostupnim i preglednim, a ljudi su vrlo rado prihvatili mogućnost da svoju intimu dijele uzduž i poprijeko mile nam planete. Prije ste se mogli nekim svojim sitnim uspjehom pohvaliti susjedu u nadi da će to razglasiti po zgradi ili u najboljem slučaju ulici, a društvene mreže omogućile su vam da se pohvalite cijelom svijetu i da se osjećate bolje jer ste izazvali zavist svoje okolice, primjerice postavljanjem fotografija s egzotičnog putovanja ili novom skupocjenom kuhinjom.

Društvene mreže, kao ništa do sada, na vidjelo su izvukle ljudsku glupost, površnost, taštinu te je njihov razvoj išao ruku pod ruku s usponom suvremene narcističke kulture; štoviše, označile su krajnju točku njezina razvoja. Oduvijek smo znali da glupi ili zatucani ili nazadni ljudi postoje, no mogli smo ih izbjeći u širokom luku jer se nismo kretali u takvim krugovima. Društvene mreže, na čemu im nikako nismo zahvalni, omogućile su da se takve osobe prepoznaju, povezuju i udružuju, ostavljaju komentare, agresivno pametuju, napokon dočekavši taj civilizacijski trenutak kad će im biti omogućeno da izmigolje ispod svog kamena. Postalo ih je nemoguće ignorirati; svi su postali stručnjaci za sve te se osjećaju pozvani iznositi svoja polumišljenja u virtualnim pustopoljinama. Često je korišten argument da u svijetu u kojem su sve informacije lako dostupne nema opravdanja za ignorantnost. Međutim, on ne stoji, jer kako dokumentarni film The Social Dilemma tumači, socijalne mreže samo produbljuju jaz i potiču neznanje, no dojmljivost ostvarenja počiva na sagledavanju širih, napose političkih implikacija utjecaja društvenih mreža na današnje demokracije.

Djelo Jeffa Orlowskog, poznatog po ekološki angažiranim uratcima Chasing Ice (2012) i Chasing Coral (2017), premijer je imalo početkom siječnja ove nevesele godine na filmskom festivalu u Sundanceu, a za svjetsko prikazivanje otkupio ga je Netflix, nastavljajući time tradiciju akviziranja ambicioznih i angažiranih nezavisno produciranih dokumentarnih filmova. Naslov ostvarenja predstavlja izravnu referencu na igranofilmski hit The Social Network (2010) Davida Finchera, u kojem se poznati filmaš u fiktivnom ruhu bavio nastankom Facebooka. Iako je Fincherov uradak imao satirične tonove i pomalo je ostavljao gorak okus u ustima, posrijedi je mainstream ostvarenje koje je svoju kritiku trebalo predstaviti u simpatičnoj i light-formi kako bi se moglo svidjeti široj publici.

The Social Dilemma ide korak dalje, pa nastoji uputiti gledatelje u ono što se nalazi ispod površine gore navedenih argumenata o otuđenju, zaglupljivanju, narcizmu, voajerizmu i ekshibicionizmu. Štoviše, film Orlowskog ne krije stav kako smatra da su društvene mreže jedan od najvećih problema današnjice te da brojne socijalne, političke i kulturne stranputice počivaju upravo na njihovoj prisutnosti, odnosno korjenitoj promjeni koju su potaknuli u našoj kulturi te svaki aspekt čovjekova života – od intimnog preko profesionalnog do dokolice, nije ostao imun na njihov upliv.

Navedeno je nakon nedavne premijere filma izazvalo burne polemike, napose Facebooka, koji se očito našao najviše prozvanim. Platforma se u izjavi za javnost brani činjenicom da brojni problemi čije se poticanje pripisuje društvenim mrežama postoje već duži period, no čini se da je javnosti bilo potrebno žrtveno janje, a njega je pronašla u Instagramu, Twitteru, Facebooku i inima. Zaista nam ih treba biti žao nakon što su namlatili brdo novca iskorištavajući najniže ljudske strasti. Kako jedan od sugovornika u filmu Orlowskog poticajno uočava: okrenuli su našu psihologiju protiv nas samih tako što su našli propuste u njoj, a koje su mogli dobro iskoristiti, odnosno u krajnjoj konzekvenci – unovčiti.

Facebook je također autoru zamjerio što se može čuti samo jedna, negatorska strana, a nisu se potrudili sagledati drugu stranu priče, odnosno osoba koje trenutačno djeluju u prozvanim kompanijama. The Social Dilemma angažiran je tip ostvarenja koji ne krije svoj protest i pristranost pa time društvene platforme svodi na objekt kao što to one čine naspram svojih korisnika. Većina govornika Orlowskog uostalom su nekadašnji insajderi koji su napustili svoje tvrtke zbog etičkih dilema, a zaslužni su za osmišljavanje nekih od najpopularnijih obilježja Gmaila, Facebooka, Twittera itd.

Orlowski je sakupio impresivnu skupinu sugovornika, koje predvodi Tristan Harris, nekadašnji uzdanik Instagrama i Googlea, koji se posljednjih godina preorijentirao na bavljenje etičkim problemima društvenih mreža i kompanija koje stoje iza njih. Njegova je teza da kompanije koje stoje iza društvenih mreža potiču ljudsku ovisnost te posljedično zarađuju na pogrešnom informiranju odnosno lažnim vijestima, polarizaciji društva, političkim nestabilnostima, što je rezultat algoritamskim identiteta i tretiranja korisnika kao produkta. Kaže jedan od intertitlova u filmu da se terminom „user” koriste jedino društvene mreže i dileri droge, čime se očito aludira na kontekst ovisnosti. Harris u dokumentarcu obrazlaže svoju tezu da tehnologija, konkretnije društvene mreže unazađuju čovjeka, njegovu humanost te intelektualne i emocionalne kapacitete. Pritom Orlowski pokazuje promjene u djelovanju marketinga.

Mnogo prije društvenih mreža, novine i televizija počivale su na prodaji reklama, no posrijedi je omasovljeni marketing, koji ste ipak mogli donekle izbjegavati. Sada se marketing personalizira te se pomoću složenoga sustava algoritama svakome nude proizvodi na temelju sakupljanja velikog broja podataka o njemu. Navedeno posljedično dovodi do mogućnosti manipuliranja pojedincima i skupinama pa tako primjerice, podcrtava djelo, Rusija vrlo učinkovito može koristiti strategije koje je stvorio Facebook kako bi utjecala na političke procese u drugim državama. Na Harrisove teze nadovezuju se i drugi insajderi poput Azre Raskina, Justina Rosensteina, Guillaumea Chaslota, Tima Kendalla, ali i znanstvenika društvenih, humanističkih, informacijskih i prirodoznanstvenih usmjerenja poput Shoshane Zuboff, Jarona Laniera, Cathy O`Neill i Anne Lembke. Zuboff, primjerice, ide toliko daleko da smatra kako bi se rad i djelovanje društvenih mreža trebalo zakonski regulirati jer su destruktivne po društvo samo. Orlowski pritom uspijeva logično i pregledno iznijeti argumentaciju da problematiku ne banalizira, ali i da ona ne postane odveć hermetična.

The Social Dillema predstavlja spoj dokumentarnog i igranog filma. Igranofilmski segment odnosi se na scenaristički uobličene i odglumljene situacije iz života jedne sveameričke obitelji, a cilj im je potkrijepiti teze govornika te ilustrirati njihov utjecaj na svakodnevni život i međuljudske odnose. Igrani dio slabiji je od dokumentarnoga, na trenutke ostavlja dojam da se objašnjava poznate činjenice u pomalo simplificiranoj inačici. Posrijedi nije besprijekoran dokumentarac, no svakako je važan zbog trenutka u kojem živimo te smjelo progovara, pa i otvara niz važnih tema koje će i dalje uvelike utjecati na naše živote i svijet.

filmovi

Dok se vladajući HDZ jednom rukom obračunava s radikalnim desničarima, drugom crta metu na leđima lijevih umjetnika. Dok jednom izjavom napada desničarske ekstremiste, drugom opravdava njihove logične ‘reakcije’. I dok jednim okom strijelja desno nasilje, drugim namiguje na lijeve ‘provokacije’

Teorija potkove

Probuđen iz državničkog drijemeža rafalima kalašnjikova, premijer Andrej Plenković krenuo je ovih dana u frontalni obračun s hrvatskom radikalnom desnicom. Svaka borba, jasno, traži svoje žrtve: u aktualnom okršaju političkog centra i desničarskih ekstremista – ako smo dobro shvatili – žrtvovana će biti radikalna ljevica. Zvuči neobično, ali je logično. Veliki manevar ‘normalizacije Hrvatske’ koji Plenković najavljuje, naime, nosi rizik gubitka desne glasačke podrške: zato premijeru treba privid lijeve prijetnje s kojom će se paralelno boriti. Treba mu, ukratko, nešto između širenja područja borbe i širenja područja oporbe.

Zahtjevni zadatak delegiran je HDZ-ovom zastupniku Branku Bačiću koji stvari staloženo premješta u širu perspektivu. ‘Kada radikalizaciju hrvatske političke scene svodite samo na krajnje desni dio političkog spektra, za ovakvu situaciju kakva se događa u Hrvatskoj možemo i trebamo promatrati što radi krajnja ljevica’, tumači iskusni stranački kadar pa dodaje: ‘Ja nisam vidio da je ovako žestoko osuđeno, primjerice, postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci…’ Stara je to, naravno, taktika izjednačavanja ‘krajnje desnice’ i ‘krajnje ljevice’, u politici odavno poznata pod imenom ‘teorija potkovice’. Jer ako politički spektar zamislimo u obliku konjske potkove – naučio nas je francuski filozof Jean-Pierre Faye – vidjet ćemo da su njezin lijevi i desni krak zapravo simetrični, a na svojim se krajnjim točkama jedan drugome još i opasno primiču. Teorija potkovice po nečemu je također specifična: čim se pretoči u praksu, naime, postaje tragikomična.

Njen komediografski potencijal ovog puta ispunjava Bačićeva paralela između terorističkog napada kalašnjikovom i umjetničke instalacije Nemanje Cvijanovića ‘Spomenik crvenoj Rijeci’, podignute na Riječkom neboderu u sklopu projekta Evropska prijestolnica kulture. Tako nekako, dakle, izgleda lijevo-desna ekstremistička jednadžba: s jedne strane rafalni hici, s druge strane umjetnici. Nimalo čudno, utoliko, što smo tek na korak od tragičnog raspleta: Cvijanovićeva petokraka već je bila dočekana desničarskim prosvjedima na kojima se urlalo ‘Nemanja, Srbine, čakija ti ne gine!’ i uličnim grafitom sličnog sadržaja. Ako Branko Bačić pritom ne vidi i ne čuje da je postavljanje umjetničke instalacije bilo ‘ovako žestoko osuđeno’, onda preostaje jedino suvislo pitanje: koliko bi točno ‘žestoka’ trebala biti osuda da bi zadovoljila visoke Bačićeve kriterije? Što je točno ‘žešće’ od izravne prijetnje smrću? Prelazak s riječi na tijela?

Formula

Nije da pripreme za takvo nešto nisu odavno obavljene: druga istaknuta Plenkovićeva uzdanica, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, još je prije mjesec dana jasno rekla da na Riječkom neboderu ne vidi toliko umjetničku instalaciju koliko otvorenu provokaciju. Ili, konkretnije: ‘Primarno političku akciju koja za cilj ima poticati ideološke sukobe u društvu.’ A kako ministrica gleda na političke provokacije znamo još od početka njenog mandata, kada je splitske ustašoidne prosvjede protiv predstave Olivera Frljića ‘Naše i vaše nasilje’ ispratila riječima: ‘Bojim se da ovakvim provokacijama Frljić zapravo i traži takvu reakciju.’ I eto nam opet lijevo-desne ekvivalencije: s jedne strane ničim izazvana provokacija, s druge logična desničarska reakcija. A ta reakcija – kao što smo naučili od Bačića – ni onda kada prijeti smrću nije dovoljno ‘žestoka’. Ovakva podjela ekstremističkih uloga potrebna je, naravno, samo zato da bi se premijer Plenković zatim mogao udobno razbaškariti u ideološkom centru, dovoljno udaljen od obje krajnosti. Kompletnu dinamiku hrvatskog političkog spektra sažima tako krajnje jednostavna formula: ljevica, pesnica, centralno.

Između repova

Tu dinamiku diktira, naravno, vladajući HDZ, stranka koja naprosto ne može krenuti u projekt ‘normalizacije Hrvatske’ a da za sobom ne povuče repove iz prošlosti. Pa zato, dok se jednom rukom obračunava s radikalnim desničarima, drugom crta metu na leđima lijevih umjetnika. Dok jednom izjavom napada desničarske ekstremiste, drugom opravdava njihove logične ‘reakcije’. I dok jednim okom strijelja desno nasilje, drugim namiguje na lijeve ‘provokacije’. A ukoliko nekoga pritom zanima što i kako točno s provokatorima, poruka je jasna: čitajte između repova.

Samo, pročita li danas-sutra neki rastrojeni ustašoid ono što tamo doista piše – da svi ti lijevi kulturnjaci sami traže nevolju i da baš zato zaslužuju nešto malo ‘žešće’ od pukih prijetnji smrću – hoće li Branko Bačić i Nina Obuljen Koržinek preuzeti odgovornost za svoje riječi? Ili će i dalje ponavljati kako su svi ekstremisti ustvari isti? Jer tome im, napokon, služi teorija potkovice, kojom ovih dana vitlaju po javnom prostoru. Baš zato, vrijedi malo bolje promotriti tu potkovu: ne podsjeća li vas svojim oblikom neobično na slovo U?

Patologija i devijacija

Ali ako HDZ-ovi stručnjaci za kulturu, predvođeni ministricom Ninom Obuljen Koržinek i novopečenim likovnim kritičarem Brankom Bačićem, baš insistiraju na političkim paralelama, možemo ih tražiti i zajedno. U Srbiji je, recimo, nedavno bila otvorena izložba ranijih radova alternativnog strip-kolektiva Momci, osnovanog još početkom devedesetih. Oko pankerske underground poetike kojom su četvorica crtača komentirala brutalnu stvarnost Miloševićeve države nabujala je, dvadeset godina kasnije, ozbiljna moralna panika: po tabloidima i društvenim mrežama bilo je govora o ‘bolesnoj’ i ‘antisrpskoj’ umjetnosti, autorima se prijetilo smrću. Pa je zato izložbu posjetila grupica nacionalno osviještenih huligana pod fantomkama, bacila u zemunsku Galeriju Stara kapetanija suzavac i rasturila radove. Evo što je o incidentnu potom imalo za reći Ministarstvo kulture i informisanja Srbije: ‘Ministarstvo osuđuje svaki vid nasilja nad umetničkim slobodama i ugrožavanje fizičkog integriteta autora i posetilaca na kulturnim događajima’, poručili su, ‘ali isto tako smatra da prikazivanje i afirmisanje skarednih i nemoralnih sadržaja, zaogrnuto plaštom navodne stvaralačke kreativnosti, s punim pravom izaziva negativne reakcije najvećeg dela javnosti.’ I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od zdravog razuma: maskirani razbijači su se doduše malo zaigrali, ali crteži Momaka ionako ‘predstavljaju patologiju i devijaciju svesti’; napad ‘nije smeo da se desi’, ali desiti nije smjela ni ‘izložba sa onako užasavajućim pojedinim radovima’; vandali možda ‘pripadaju huliganskom podzemlju’, ali i uništeni crteži ‘pripadaju ‘podzemlju’ ljudskog duha’… U zaključku, Ministarstvo stoga oštro osuđuje ‘oba modela ponašanja’. Ukoliko vam ova retorika odnekud zvuči poznato, niste jedini: nekoliko srpskih kulturnih udruženja podsjetilo je kako još od Münchena 1937. nijednom evropskom ministru kulture nije palo na pamet da bulazni o ‘degenerisanoj umetnosti’ kao što to danas radi srpski ministar Vladan Vukosavljević, na što ih je ovaj brzo optužio za ‘autošovinizam’, parapolitičko djelovanje i ‘patološko jednoumlje’.

Ne kažemo da između srpske i hrvatske kulturne politike nema razlika. Glavna je razlika ipak samo ta da – riječima Branka Bačića – ova naša za sada nije dovoljno ‘žestoka’. Čini se, drugim riječima, da ona nesretna teorija potkove ipak funkcionira. Samo što nisu isti lijevi i desni ekstremisti: ista je srpska i hrvatska službena politika opravdavanja desničarskih prijetnji i nasilja.

Peng!

Nije neka utjeha, ali s izjednačavanjem radikalne desnice i krajnje ljevice problema imaju čak i na uzornom, razvijenom Zapadu. U njemačkom Chemnitzu, rodnom gradu Karla Marxa, postavljena je izložba ‘Gegenwarten/Presences’ na koju su kustosi pozvali i kolektiv Peng!, široku skupinu lijevih artivista. Ovi su se odazvali radom ‘Antifa: mit i istina’, izloživši nekoliko predmeta poput šoping-kolica i velike letve kojima su antifa-prosvjednici, prema naknadno demantiranim lažnim medijskim vijestima, kidisali na policiju i desne političare. U popratnom tekstu eksplicitno su se obrušili na ‘teoriju potkove’ koju u Njemačkoj najčešće promovira ekstremno desničarska parlamentarna stranka Alternative für Deutschland. Za gradski muzej to je bilo previše: uprava je od Penga! prvo zatražila hitnu promjenu koncepta, a kada su ih umjetnici odbili, rad je uklonjen. Vratit će ga, ipak, nakon nekoliko dana gadne debate, ali uz natpis kojim se vodstvo muzeja jasno distancira od političkog sadržaja izloška. U čitavom slučaju, na sreću, najbolje su prošle njemačke antifa-organizacije: deset hiljada eura, odvojenih iz javnih sredstava za produkciju izložbe, pengovci su proslijedili ravno na njihove račune.

portalnovosti

Zdravstveni sustav je na izdisaju, policija i vojska su također pokleknuli pred bolešću unatoč tehnologiji i strogom režimu – podatci se karakteriziraju kao top secret pa se javno ne evidentiraju. To se pravda navodnom nacionalnom sigurnošću.  Virus se odavno raširio po svim institucijama vitalnim za normalno državno funkcioniranje, preostalo je samo jedno rješenje – potpuni lockdown.

Piše: Nenad Bunjac

Uočio sam u trgovini, između polica s mačjom hranom i dječjim pelenama, kako se dramatično koči naslov visokotiražne hrvatske tiskovine: “Danas je najgadniji dan u godini”. Rasrdila me (ne)preciznost autora – gadan kako? Kao kad dobiješ šakom u nos ili kao kad svjedočiš novoj epizodi muzičkog serijala Lijepom našom? I nije to dokona i neozbiljna dvojba.

Jer svanuo je još gadniji dan.

Premijera Andreja Plenkovića napustila je čuvena politička sreća. Iza mramornog ugla, dokačila ga je palicom teorija kaosa, mala vrijednost koja je u stanju strukturalno promijeniti velike sustave. Pandemija virusa COVID otkrila je sve slabosti države i ljudi zaduženih da ju vode – njihov kadrovski bazen je plitak. Ova država nema kvalitetne ljude kao potencijalni državnički kadar koji bi zamijenio osvjedočeno limitirane dužnosnike poput Vilija Beroša, Alemke Markotić ili Krunoslava Capaka, a njega ostavila kao „izgubljenu kravu na ledini“.

Zdravstveni sustav je na izdisaju, policija i vojska su također pokleknuli pred bolešću unatoč tehnologiji i strogom režimu – podatci se karakteriziraju kao top secret pa se javno ne evidentiraju. To se pravda navodnom nacionalnom sigurnošću.  Virus se odavno raširio po svim institucijama vitalnim za normalno državno funkcioniranje, preostalo je samo jedno rješenje – potpuni lockdown.

Službena javnost, točnije kontrolirani mediji ugođeni po notama hrvatske Vlade, pokušavaju uvesti notu hladnokrvnosti u rad Nacionalnog stožera i hrvatske Vlade te afirmirati nepostojeće alternative, ali narod, koliko god bio vazalničkog mentaliteta, generalno nije glup. Pandemija je uzela maha, virus je sve smrtonosniji, novaca nema u opticaju, ljudi su se, zbog stresa, počeli ponašati kao pobješnjele životinje, odbijaju preuzeti isključivu odgovornost za postojeću situaciju.

Ministar financija Zdravko Marić već tjednima razbija kasice prasice i para madrace osiromašenom puku u potrazi za novcem kojim bi popunio provaliju u hrvatskom proračunu. Globalno kreditno tržište nije spremno investirati kapital u Hrvatsku bez značajnih zakonskih ili bankovnih ustupaka. Istovremeno smo se obratili Rusiji, Americi i Kini mameći ih udjelima u hotelskim lancima, visokim kamatama i kupnjom flote borbenih lovaca.

Odgovor je bila jezovita šutnja, ignore.

Dolazi duga, ledena, koščata zima, a hrvatskoj su Vladi preostala samo dva djelotvorna oružja –  improvizacija i manipulacija. No, kad sagledamo realno stanje u državi, pandemija COVID-a je samo akcelerator buktinje višegodišnje promašene politike.

Bez centa u džepu, dužni do grla, ogrezli u laži.

STOPILA SE PRVA I ZADNJA CRTA OBRANE

Donedavno, Nacionalnom stožeru i hrvatskoj Vladi bila su puna usta „Hrvatske kao svijetlog primjera prevencije na svjetskoj razini“. No, Nacionalni stožer se ubrzo, s nikad razjašnjenim pitanjem ustavnosti svog postojanja, pretvorio u parapolitičko tijelo koje je mjere prevencije prilagođavalo potrebama hrvatske Vlade, premijera Andreja Plenkovića i HDZ-a, nerijetko unoseći konfuziju i bijes u lokalne zajednice. Širom je otvorila vrata diskontnoj turističkoj sezoni, bez jasno propisanog sustava mjera, kao što su testiranje ili ograničavanje broja posjetitelja na bezbrojnim koncertima i partyjima. I dok se turističko osoblje rušilo od posljedica pandemije, Ministarstvo turizma je bombardiralo javnost „uspješnom sezonom“ i famoznom pojavom da niti jedan turist (od nekoliko milijuna) „nije zaražen u Hrvatskoj“!? I, što je najgore, čim je feragosto okončao, propisali su niz strogih mjera u ugostiteljstvu i de facto ga gurnuli u bankrot.

Naravno, krčag je ubrzo pukao po šavovima, a čuveni „rujanski tjedan“, kada se naglo udvostručio broj zaraženih diljem Hrvatske, ukazao je na svu besmislenost ionako zakašnjelih mjera. Ugledni molekularni biolog s Instituta „Goethe“, Ivan Đikić u nekoliko navrata je kritizirao rad Nacionalnog stožera kao „samodopadnog i autoritarnog, nespremnog na kritiku i suradnju“, razumno apelirao na odgovornost nacije jer „ako premašimo brojku od 2000 dnevno zaraženih, to je znak da je epidemija van kontrole“. Jasno, taj „gadan dan“ je ubrzo svanuo, a isti ljudi  s istom promašenom strategijom prihvatili su se dodatnog pooštravanja preventivnih mjera, iako je o prevenciji trenutno besmisleno razgovarati dok virus galopira Hrvatskom.

Očigledno lažu o brojkama, ublažavaju kliničku sliku dok je virus prisutan u svim zdravstvenim institucijama, a bolnica Merkur, zamišljena kao zadnja linija odbrane protiv pandemije, unatoč visokoj tehnologiji, stručnoj ekipiranosti i jakom osiguranju, među prvima je pala. Zbog gluposti ravnatelja koji je ekipirao kirurški tim, iako su prethodnih dana liječili zaražene pacijente i tako poslao sav stručni kadar u samoizolaciju. Liječnički kadar po bolnicama je iscrpljen, pomalo apatičan od bezidejnosti i izostanka efikasnog rješenja, kućni liječnici sami sebi propisuju bolovanje jer psihofizički ne mogu izdržati navalu pacijenata. Nacionalni stožer (znanstvenom savjetu pri hrvatskoj Vladi ionako nitko ne razumije svrhu) ne konzultira recentna istraživanja i primjenjiva rješenja. Ignoriraju međunarodnu znanstvenu zajednicu, čitaju inozemni tisak i brifiraju javnost s neodrživim i, blago rečeno, blesavim analogijama. I sve to dok se u Zagrebu, koji broji još desetak slobodnih respiratora i kreveta, liječi dvije trećine zaraženih, a u provincijama vlada katastrofalno stanje. Novi hit predsjednika Nacionalnog stožera Vili Beroša jest da zove liječnike iz mirovine u ispomoć. Pozvati najkritičniju, rizičnu skupinu da liječi zaražene, iako bi morali glavom bez obzira bježati od njih? Lijekova nema, najveći javni dužnik i kamatar obespravljenih, hrvatska država, godinama je dužna veledrogerijama novac za lijekove tako da trenutno nema čak niti nužnih terapija za onkološke bolesnike.

A narodu je prekipjelo uzdržavati nesposobne kadrove koji pritom još prijete i urlaju na njih.

Na žalost, to nije kraj svakidašnjoj žalopojki.

ODLUČILI SE ŽRTVOVATI NAROD PORADI OSOBNOG OPSTANKA

Jedino rješenje nastale situacije je nepopularan, ali nužan lockdown koji je, ionako, parcijalno uveden. Države u okruženju, osim Bosne i Hercegovine, koja ima sreću u nesreći da je prometno zapuštena, a stanovništvo nije gusto naseljeno, odlučile su uvesti lockdown u kombinaciji s policijskim satom, jedino u Hrvatskoj taj pojam ima težinu grube psovke. Unisono ponavljanje vlasti da „hrvatska ekonomija ne može izdržati još jedan lockdown“ (a Srbija, koja je po svim ekonomskim parametrima daleko lošija, može?), u konačnici znači samo jedno: odlučili su se na narodne žrtve, umjesto na kresanje troškova preskupe države. Usto, opravdano se boje gnjeva puka, posebno bunta studenata, koji beskrajnim partijanjem ispred zagrebačkog HNK kao i masovnim nenošenjem maske, jasno poručuju političarima što misle o njihovom stilu vladavine i protupandemijskim mjerama. S druge strane, hrvatska Vlada i premijer Plenković djeluju potpuno pogubljeni stalno zazivajući distrakciju pažnje kao što je nepostojeći atentat na premijera. Sav zajapuren, gubi se u polemici s predsjednikom države Zoranom Milanovićem i uredno dobiva verbalne batine umjesto da svoj „silni europski ugled“ uloži u spašavanja naroda i države koju navodno toliko nesebično voli. Dapače, poput uvrijeđene veličine, odbija pristati na saziv Vijeća za nacionalnu sigurnost koje je nadređeno svima, iako raspolažu s niz životno važnih tema za raspravu.

Jednostavno, s već odavno dokazano pogrešnom strategijom promatraju pandemiju koja je van kontrole, državu bez novaca, gnjevan i izmučen narod, bez ijedne dobre vijesti na horizontu. Visokopozicionirana menadžerica zdravstveno-farmaceutske industrije, decidirano mi je rekla „da cjepivo nije niti na pomolu, a i da sad postoji, trebala bi barem godina dana da se situacija epidemiološki stabilizira što će za mnoge biti prekasno“.

I da, kako stvari stoje, „najgadniji dan u godini“ je kriv za sve loše. Vijest će biti kada osvane naslov „konačno dobar dan u najgadnijoj godini“, iako smo s razlogom skeptični u skori povoljan rasplet.

Tko preživi, pričat će o tom jutru.

tacno

Vanjština urbanih sredina nezamisliva je bez zasađenog drveća, imperativno uređenih i odnjegovanih stabala, prilagođenih cestama, ulicama, stazama, prolazima i prolaznicima. Grad koji drži do estetskih mjerila svoje vrijednosti, do formiranja i čuvanja prostora za odmor i rekreaciju, za estetski i duhovni užitak ljudi, planski, u smislu provođenja zadaća uređenja prostora, brine o svakom deblu i krošnji na koje ima vlasničko pravo, usamljenima ili grupiranima u drvorede i parkove – brine, kako to vole reći ekolozi s frazom u džepu, o tim rijetkim vegetacijskim otocima i arhipelazima, okruženih morem sivog asfalta.

Tako na uglu Ulice Stjepana pl. Horvata i Ulici Đure Basaričeka, u blizini OŠ Ivan Goran Kovačić u Slavonskom Brodu, raste usamljena vrba, planski dotjerana ljudskim rukama, s obrezanom krošnjom koja je pretvorena u karikaturu, s ljudolikom frizurom. Neodoljivo podsjeća ovo drvo na onduliranu, grotesknu MILF, na ocvalu ženu s trajnom, pritupavu, unakaženu, čudovišnu, nastrano sprem(lje)nu za poglede. A ono što je najljepše kod tog drveta, ono po čemu ga volimo vidjeti, ono po čemu se izdvaja- granje koje slobodno pada do zemlje, upravo dodirujući vlastito korijenje – podštucano je. Dovedena je vrba u red, nabijen joj je imaginarni lonac na krošnju kao nekada seoskoj djeci na glavu, ujedančeno su joj skraćene elegantne šibe koje čine najvažniji dio njene osobnosti. Podrezana je poradi pridržavanja gradskih pravila za ugodu osjetila stanovnika, poradi uspostave poretka komunalne estetike koja ne trpi zlouporabu sobode rasta. Upropaštena vrba posljedica je glorificiranja apsurda, odstupapanje znaka od značenja.

Ova smiješna, neobična, karikirana vrba snažno podsjeća na podšišane ljude. Zapravo, svim ljudima namijenjena je sudbina ondulirane vrbe, pretvorba u likove po volji onih koji će pored njih prolaziti, zapišavati ih, iskorištavati njihovu koru, deblo, mladice, sokove. U frizerskim salonima Obitelji, Škole, Crkve, Države, Nacije, Političke stranke, ljudima se uz pomoć škara odgoja i obrazovanja, drila i indoktrinacije, prave idejne, religijske, ideološke frizure s kojima će se lakše raspoznati i uklopiti u svijet jednoobraznosti i koje neće dopustiti odstupanje od svrstavanja i utjerivanje u torove. Osnovna djelatnost ljudskog društva je represivan uzgoj podšišanih ljudi. Friziranje glava u samim je temeljima funkcioniranja svega čime se čovjek bavi. Kultura je svjetska radionica za podrezivanje ljudskih vrba.
U postojećem perimisivnom društvu dopušteno je podšišavanje po volji glava koje se podšišavaju, ali s ciljem izražavanja privida slobode, lažnog prevladavanja granica osrednjosti, sprečavanja dosezanja superiornih vrijednosti i razina. Neobične reality frizure ne govore o slobodi, nego o surogatu kreativnosti, mediokritetstvu koja permisivnost vidi kao najviši stupanj demokracije, a radi se zapravo o „izrazu sustava opresije“ temeljenom na procjeni potreba modernog, površnog čovjeka

I tako, susrećemo po gradu i svijetu ljude s idiotskim načinima češljanja i kretenskim ošišanim oblicima svojih glava, koji se ponose na svoj izgled blesana, nakaza, slugana, vojnika, vjernih čuvara lokala u kojima se pružaju usluge šišanja. Što je najstrašnije, u stanju su uvjeravati, baviti se time profesionalno, da je to najbolji način, da bi svi, i ti, i ti, i ti… odranije nasilno podšišan(i), ponovo trebali dati ošišati, jer možeš zbog odbijanja (pri)stati pod njihov lonac i škare u pakao, zatvor, logor, na Biro za zapošljavnje, možeš na lomaču, strijeljenje, osudu, stigmatiziranje… A one koji više ne dopuštaju biti objektima za oštre škare iskusnih obrtnika koji šišaju i njeguju ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednome razdoblju ili jednoj društvenoj skupini, koji samo žele pustiti da im misli i osjećaji divlje rastu, slobodno, nesputano, na sve strane, kao supstrat psihe slobodnog čovjeka – smatra se anarhistima, anarhoprimitivstima, nepopustljivima, neprilagođenima, sumnjivima, nedomoljubnima, protudržavnim elementima, za anatemu i, uopće, neprijateljima…. Oni su, kažu im frizeri i vlasnici salona, za pilanu, a ne za herbarij i/ili ljudski park, ta kancerogena pluća umirućih gradova. Sa simptomatološkog stanovišta zdravlje ljudske zajednice ugrožava iscrpljivanje energije revolta mehaničkim programiranjem revolta, imitacijama vječnih vrijednosti uz pomoć blještavih ideološko-kulturnih „rekvizitorija simbola, moda, ukusa“ i drugih fenomena ljudskog regresa.

sbperiskop

Kad je krajem 2016. umrla Carrie Fisher, cijeli ju je internet oplakivao. To nije ni čudno: za princezu Leiu čuli su svi koji nisu zadnjih četrdeset godina proveli u rupi pod kamenom, a njezina duhovitost i otvorenost na društvenim mrežama i u susretima s fanovima pretvorili su je u ikonu još za života.

No kad je u siječnju 2018. umrla Ursula K. Le Guin, američka spisateljica najpoznatija po bavljenju spekulativnom fikcijom, dogodilo se nešto još dirljivije: zajednice koje sa spekulativnom fikcijom nemaju nikakve veze, poput ljubića ili otakua, reagirale su na vijest o smrti Ursule K. Le Guin izrazima sućuti. Kako je netko komentirao: “nitko nije pitao koja Ursula? Svi su znali koliki je to gubitak.”

Počinjem priču o Ursuli K. Le Guin od kraja, od smrti, jer mi je upravo njeno pisanje pokazalo da se priča može početi na bilo kojem mjestu, da kronologija nije pravilo koje se nužno mora slijediti, i da čak ni sam narativ ne mora biti zadani okvir. Dovoljno je samo pogledati knjigu Always Coming Home, koju mnogi nazivaju romanom iako se zapravo radi o mnogo složenijem narativu, kombinaciji antropološke studije, udžbenika i pripovijedanja koncentriranog samo na običan, svakodnevni život, bez velikih sukoba i spektakularne aristotelovske katarze.

Mogla sam, međutim, priču o Ursuli K. Le Guin započeti i od bilo kojeg drugog mjesta; recimo, od slavne priče Oni koji napuste Omelas (“The Ones Who Walk Away from Omelas“), koju ćete pronaći u brojnim antologijama suvremene američke književnosti (ne samo spekulativne fikcije), i koja isto tako bez oklijevanja razara zamisao o tome kako treba izgledati pripovijest – u njoj nema glavnih likova, a nema ni zapleta, ali bez obzira na to, pročitat ćete je bez daha i zapamtiti zauvijek. Ta se priča, inače, nalazi i u mnogim čitankama za studije etike i filozofije, ili, kako je rekla sama Le Guin, “ima dugačku i sretnu karijeru u kojoj je profesori koriste da bi uznemirili svoje studente i natjerali ih da se posvađaju oko moralnosti.” Osim toga, dobila je i nagradu Hugo za najbolju priču – samo jedna od brojnih nagrada koje je Ursula K. Le Guin dobila – a ja ću još spomenuti i odakle ime grada koji se pojavljuje u naslovu, Omelas: vozeći se u automobilu, Ursula K. Le Guin u retrovizoru je vidjela tablu s putokazom za grad Salem u Oregonu, i zadržala taj naopaki poredak slova O-melas. Kako je sama rekla, kad je pitaju odakle joj ideje, “od toga što zaboravljam Dostojevskog i naopako čitam putokaze, naravno.”

Naravno, mogla sam priču o Ursuli K. Le Guin započeti i na jednom od njenih najpoznatijih, općih mjesta: kod sage o Zemljomorju (Earthsea), započetoj još 1968. godine s romanom Čarobnjak Zemljomorja (A Wizard of Earthsea), a završenom 2001. s romanom The Other Wind, dobitnikom World Fantasy Award 2002. Ova je priča za mnoge bila prvi susret s opusom Ursule K . Le Guin, i prvi susret sa zamisli da fantasy ne mora značiti Tolkiena. Zemljomorje, prostrani arhipelag u kojem se odvija ova serija, nimalo ne nalikuje na svijet gospodara prstenova (ako ste kakvom zabunom gledali televizijsku seriju, potpuno je zanemarite!), a ni centralna pitanja koja se pojavljuju u romanima i kratkim pričama smještenim u Zemljomorje nemaju u sebi jednostavnosti tolkinovskih rješenja.

Zabavno je, inače, na ovom mjestu spomenuti kako je Ursula K. Le Guin dugo muku mučila s – naslovnicama za svoje knjige. Ljudi Zemljomorja su, naime, većinom tamnoputi, a glavni junak prve knjige, Duny koji će postati Ged, opisan je s tamnom, crvenkastom kožom. U Americi, to je značilo da su njezine knjige većinom dobivale naslovnice na kojima junaci nisu bili vidljivi, dok je televizijska adaptacija jednostavno provela whitewashing – jedan od razloga zašto je sama Le Guin potpuno popljuvala seriju. Kako je sama rekla, cijela je interpretacija bila takva kao “da su ljudi koji su napravili filmsku verziju Gospodara prstenova završili time da Frodo stavi prsten i zatim sretno vlada, a oni tvrde da je Tolkien upravo to i želio izreći.”

Upravo je zbog tog lošeg iskustva dugo odbijala i molbe Hayaoa Miyazakija da mu dopusti snimiti crtanu verziju Zemljomorja. Tek kad je vidjela njegov film Moj susjed Totoro, shvatila je da Miyazaki, za razliku od američkih producenata, razumije različitost priča i junaka, i dala je dozvolu studiju Ghibli da napravi adaptaciju. No, zbog drugih obaveza, projekt je preuzeo Miyazakijev sin Gorō, koji je također pojednostavnio priču, iako je bar ostao vjeran vizualnosti izvornika. Usprkos tome, Le Guin je i ovu verziju proglasila razočarenjem.

Ovo vjerojatno zvuči kao da je Ursula K. Le Guin bila teška osoba: i jest. Nije lako trpjela gluposti, i nije se bojala izreći ono što je smatrala istinom. Mogla sam, tako, ovu priču o njoj započeti i onim divnim odgovorom na pitanje zašto se bavi znanstvenom fantastikom i fantasyjem, “eskapističkom” literaturom, na što je Le Guin odbrusila: “Znate tko se najviše boji bijega? Tamničari.” Tamničare je, naime, Le Guin trpjela još manje od budala, i naučila me da je važno i potrebno ne trpjeti ih, i stalno im se suprotstavljati. Govoreći 2014. godine na dodjeli National Book Award, upozorila je: “Mislim da dolaze teška vremena… Trebat će nam pisci koji se sjećaju slobode.” A sloboda je, i u spisateljskom ali i u posve političkom smislu, još jedna od stvari za koje je Le Guin od neprocjenjivog značaja.

Za razliku od današnjih distopičara, naime, koji prečesto pronalaze pojednostavljenja rješenja za svoje problematične svjetove ili se busaju u prsa mračnim slikama koje bi trebale predstavljati realizam, Ursula K. Le Guin neustrašivo je napisala – utopiju, i to anarhističku utopiju, još davne 1974. godine. Znala je da ni jedan svijet ne može biti savršen, pa tako ni njen to nije bio, ali funkcionalno anarhističko društvo koje je opisala u romanu The Dispossessed (Ljudi bez ičega) ostalo je bez premca ne samo u beletristici koja se bavi projekcijama budućih društava, nego i u političkoj literaturi. To je, moram reći, jedna od knjiga koje cijelog života kupujem ponovno i ponovno, jer je posuđujem rado i često, ali mi se gotovo nikad ne vrati u ruke. I sa svakim primjerkom koji ode u svijet, među ljude, magija Ursule K. Le Guin širi se još malo dalje.

Ali Le Guin ne bi bila Le Guin da je tamo stala: osim romana, napisala je još i kratku priču, Dan prije revolucije. Možda sam trebala priču početi ovdje: kod pripovijesti koja, kako joj sam naslov kaže, opisuje jedan dan u životu Laije Aseio Odo, žene čija je politička teorija izvorište anarhističke filozofije na kojoj se zasniva društvo opisano u romanu. U trenutku kad je upoznajemo, Laia Odo ima sedamdeset i dvije godine, a pratimo je kroz posljednji dan njenog života. I opet, u priči se ne događa ništa veliko, a sama činjenica da joj je protagonistica jedna stara i bolesna žena dovoljna je da je izdvoji ne samo iz većine spekulativnih priča, nego i iz većine literarne produkcije općenito. Ta me priča naučila da dvadeset-i-nešto-godišnjak bez obitelji nije jedini mogući protagonist, a sredovječni ili postariji muškarac nije jedini mogući intelektualni div.

A to je, naravno, još jedno mjesto na kojem sam mogla početi priču o Ursuli K. Le Guin: sa činjenicom da je njen tretman roda i rodnog u pisanju bio i ostao revolucionaran. Ta je revolucija počela s romanom Lijeva ruka tame (Left hand of darkness), koji je u svijet uveo zamisao ambiseksualnih likova, čiji se spol konstantno mijenja, što naravno, potpuno mijenja i zamisao rodnog. Taj je roman 1969. godine, kad je izašao, bio nezamislivo hrabar već samom idejom. Danas mu se može pronaći i zamjerke – sama Le Guin je, pišući predgovor jednom novom izdanju, primijetila, na primjer, da je propustila priliku istražiti sve aspekte takvog života, kao i da je možda pogriješila odlučivši da za svoje likove koristi zamjenicu “on” – no teško da se može pronaći bilo koji drugi roman koji tako vješto spaja propitivanje ne samo rodnih već i kulturalnih uvjetovanosti našeg svijeta, i koji nas do te mjere može natjerati da se zamislimo nad time što sve prihvaćamo zdravo za gotovo a što smo sve u stanju previdjeti naprosto zato što to ne očekujemo vidjeti, ili zato što nismo od drveća u stanju vidjeti šumu.

Šume su, inače, igrale bitnu ulogu u djelu Ursule K. Le Guin. Mogla sam, recimo, priču o  njoj započeti i s pripovijetkom Prostraniji od carstava, i sporiji (Vaster than empires and more slow), koja se cijela vrti oko pitanja šume i, kao i kratki roman Svijet se kaže šuma (The Word for World is Forest), bavi se odnosom čovjeka i prirode, preokrećući naša čitateljska očekivanja i pronalazeći, uporno i neustrašivo, rješenja koja prkose tradicionalnom mitološkom narativu na koji smo navikli u zapadnom pripovijedanju, rješenja kompromisa i pomirenja za razliku od dualiteta pobjede i poraza.

Mogla sam, uostalom, započeti priču o Ursuli K. Le Guin njenim esejima, u kojima se, uvijek s duhovitošću i dubinom i često nepojmljivom preciznošću, dotiče tema koje se prostiru od antropologije i sociologije, preko kulturalne produkcije svih vrsta pa sve do pisanja i smisla. Dobro mjesto za početak bio bi, na primjer, esej koji je sama gotovo nehajno opisivala kao “tekst za javno izvođenje” pod naslovom “Predstavljam se”, koji počinje rečenicom “Ja sam čovjek” (man) i nastavlja objašnjavajući što to sve podrazumijeva, napominjući kako često i zbog kojih sve razloga žene prolaze kroz život kao neka vrsta “loše imitacije muškarca”, a završava predivnim zaključkom da će, sa 60 godina, odustati od svega i početi se “pretvarati da sam stara žena. Ne znam je li itko već izmislio stare žene”, dodaje, “ali možda bi trebalo pokušati.”

A mogla sam, naravno, započeti priču o Ursuli K. Le Guin i njenom poezijom, koja je također bila iznimna, objavljivana i nagrađivana, štovana i citirana. Mogla sam započeti priču o Ursuli K. Le Guin na toliko različitih mjesta, i sva bi bila dobra. Gorko je, najgorče, što tu priču moram nekako i završiti. Ali, na sreću, i u tome imam pomoć u njenim riječima:

Samo u tišini riječ,

            Samo u tami svjetlo,

            Samo u smrti život:

            Blistav je sokolov let

            Na praznom nebu.

Ursula Kroeber Le Guin (1929.-2018.)

voxfeminae

Stariji se sjećaju da bi sezona povrća koje uspijeva u Slavoniji i Dalmaciji, u ovo doba godine odavno završila. Domaći krastavci, rajčica i paprika nestajali su sa pijačnih klupa sredinom, najkasnije krajem listopada. Nakon užurbanih dana pravljenja zimnice od povrća ubranog na vrhu sezone, poslije njihovog ukiseljavanja, još bi se dva-tri tjedna plodovi donosili s polja, oštećeni, natruli… Ali, kupovalo ih se, jer novi bi dolazili tek nagodinu.

Danas sezona plodova traje duže, jer proizvođači povrće zaštićuju plastenicima, a prekomjernim kemijskim sprječavanjem bolesti omogućuje im se duža trajnost. U robnim lancima sezona krastavaca, paprike, paradajza, karfiola, tikvica… zapravo ne prestaje, traje doslovce cijelu godinu. Kada seljaci žele posebno istaknuti da se radi o domaćem paradajzu, paprici, krastavcima i salati, kažu da nije iz plastenika i da nisu špricani.

Povrće je danas neprekidno dostupno, jer ga se uvozi iz blagih podneblja. Vremenski uvjeti našeg podneblja određuju istinsku sezonu za pojedine vrste. Iako je sezona produžena, ova svježe ubrana paprika i krastavci koju smo snimili na brodskoj gradskoj tržnici, i koju ruke kupaca pažljivo probiru, među posljednjim je količinama koje će biti izložene i prodane. Traje veliki oproštaj. Dolazi hladno vrijeme, doba vladavine otpornog grincajga, cikle, kelja, kupusa… povrća koje je moguće sačuvati na duži rok.

Dogodine domaće!

sbperiskop

“Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti.”

“Novo izvješće ukazuje na to da je 1% najbogatijih na svijetu odgovorno za dvostruko više emisija stakleničkih plinova od cijele donje polovice planeta. Zaključak je jasan – kako bismo se borili protiv klimatskih promjena, moramo se boriti protiv vladajuće klase.”

Predsjednik tvrdi da je Covid-19 kao karijes, premijer misli da je smrtonosan, ali nedjeljom manje, desničari ga relativiziraju… Sve je to unutar našeg koordinatnog sustava, ali kad Radman usred novog stampeda korone kaže kako će to proći jer će virus mutirati i izumrijeti, onda je jasno da građani više nemaju kome vjerovati

Dnevnik, HRT, 13. listopada, 12:00

Podnevni Dnevnik izvještava nas o požaru crkvenih zgrada u Mariji Bistrici, a vijest završava optimistički: plastični kip Gospe, u središtu požara, nije izgorio. Moćan žurnalistički ‘Te Deum’! Plastika u srcu vatre odolijeva temperaturama koje prže mramor, kamen i željezo, napokon ružičasta vijest u ovo nedoba, koje kao da je iscurilo iz Bregovićeva stiha o ‘vremenu otkazanih letova’. Očekujemo u središnjem Dnevniku javne televizije i vijesti o svjetlucanju Gospe s eBaya i poruke vidjelica iz Međugorja.

HRT brižno njeguje smisao za onostrano, ne samo u ‘Na rubu znanosti’, već i u središtu Informativnog programa. Večer prije, na dan kad je mladić iz Kutine automatskom puškom pucao po Vladi, ozlijedivši usput policajca, gledamo ‘Otvoreno’ na temu – korone. Dnevnik je, naravno, u studio pozvao ministra unutarnjih poslova kako bismo čuli službenu verziju, a na ovim prostorima čovjek je već genetski predisponiran gajiti nepovjerenje prema službenim istinama. Gledatelj koji želi informacije, objašnjenja i tumačenja ovostranog prebacit će, dakako, na RTL Direkt, koji živi od gledanosti pa urednicima ne pada na pamet preskakati teme dana.

Dnevnik u 18, N1, 14. listopada, 18:00

Mladi napadač, sada već pokojnik, nije ostavio iza sebe nikakav zapis o motivima svoga čina, premda se iz njegova Facebook-profila može dosta toga zaključiti: bio je obožavatelj Thompsona, HOS-ovaca, sanjao je da puca na Srbe i sl. Nije dakle lijevi ekstremist ili neki manjinac, bogu hvala, a u Dnevniku N1 vidimo tko iskazuje razumijevanje za njega – Penava, Škoro, Krišto. To nadopunjuje forenziku motiva. Momak je gađao ono što desničarski mediji, bez ikakve osnove, ali radi huškanja ljudi, nazivaju hrvatsko-srpskom koalicijom. Hrvatska se nalazi na političkoj spirali propasti, orijentacija na hrvatsko-srpske, jugoslavensko-antijugoslavenske i slične arheološke teme muti pogled u sadašnjost, u stadu slijepih jednooki je kralj, ali fućka se raspirivačima desnila za to, oni su se smjestili na lukrativne pozicije i žive od eksploatacije mržnje. Mladi napadač pretvara se u heroja desnice. Međutim, Ante Tomić pita se, lucidno, što bi bilo da se napadač zvao Dušan, Milorad, Jovan ili Svetozar – mi dodajemo da se zvao Mehmed, Alija ili Musa – dok kolega Ivan Pandžić postavlja pitanje kako to da se pokojnik bunio zbog gaženja ‘ljuckih vrijednosti’, a po Fejsu je sanjario o pucanju na Srbe.

Dnevnik, HRT, 14. listopada, 19:00

Voditelj Dnevnika Đurica Drobac govori o ‘pokušaju ubojstva policajca’ na Markovu trgu dva dana ranije i u kaznenopravnom, kriminalističkom i forenzičkom smislu sasvim je u pravu, ali bit ove priče nije ni pravna, ni kriminalistička, ni forenzička. Kad je 1934. stanoviti, ako se dobro sjećamo, Nikolajev u Lenjingradu pucao u sekretara partije Kirova, ubivši ga, nakon hapšenja saslušavao ga je osobno Staljin. Upitao ga je: ‘Zašto si, građanine, pucao u ovog dobrog čovjeka?’ Atentator mu je rekao: ‘Nisam pucao u Kirova. Pucao sam u Partiju.’ Mladi samoubojica pucao je u policajca, ali je gađao Vladu. Zadnji put kad su projektili pogodili Banske dvore, ciljali su Tuđmana. Što je gađano ovaj put? U razgovoru s dvojicom stručnjaka Branko Nađvinski u istom Dnevniku nije otišao dalje od analize devijantnog pojedinca. ‘Obitelj, obitelj, obitelj’, rekao je jedan sugovornik Nađvinskog. OK, slažemo se, ali ne bi li trebalo reći i Društvo, Društvo, Društvo? Ili Država, Država, Država?

N1 News, 16. listopada, 13:50

Epidemija u liberalnoj demokraciji poprima formu kakofonije! Predsjednik Republike tvrdi da je Covid-19 kao karijes; premijer misli da je Covid smrtonosan, ali nedjeljom manje pa Crkvi omogućuje pune mise jer su eksteritorijalne u odnosu na virus; desničari vjeruju da je Covid izmišljotina (neki sumnjiče Billa Gatesa, drugi Kineze), ali oni koji su ga iskusili (Zekanović) više se ne šale s teorijama urote. OK, dok Vidović Krišto relativizira virus, sve je unutar našeg koordinatnog sustava jasno, ali kad Miroslav Radman usred novog stampeda korone kaže kako će sve to proći jer će virus mutirati i izumrijeti, onda je posve jasno da građani više nemaju kome vjerovati. Odzvonilo je mitu o ‘stručnjacima’ – Radman je stručnjak isto kao i Đikić, pa tko je u pravu? Ako Radman i jest, njegova je izjava djelovala kao dobacivanje šibica masi piromana koji stoje pred suhom livadom. ‘U Hrvatskoj svake godine umre 51.000, 52.000 ljudi zbog raznih uzroka, 330 je umrlo od Covida. Samo po sebi, kada ništa ne bismo znali, nitko se ne bi strašno uplašio što na 51.000, 52.000 mrtvih godišnje zasad ima 330, možda 350 koji se pripisuju virusu’, kazao je Radman, dodajući ipak jedan disclaimer o potrebi za oprezom. ‘Zamislite da znanstveno vijeće ili ja osobno kažem ‘samo se relaksirajte, pravite se kao da se ništa ne događa’ i onda da bude 10.000 mrtvih. Ne može se govoriti protiv tog principa opreza, svaki je život dragocjen. Ali s druge stane, otprilike jedan posto populacije umire svake godine ako nema rata ili neke grozne epidemije. Jedan posto se rađa i to vam je život. Umire se i rađa se, a na ljudima koji su odgovorni za javno zdravlje je da s potrude da što manje ljudi umire i oni jako dobro obavljaju svoj posao’, rekao je Radman pa zaključio da kao genetičar predviđa da će ‘virus izumrijeti akumulacijom mutacija, svojih vlastitih grešaka u kopiranju, jer ti virusi koji imaju RNA, ne DNA kao genom mutiraju oko 100.000 puta više. Virus će možda izumrijeti od genetske smrti ako akumulira toliko mutacija grešaka. I to predviđam jer nemamo podataka za budućnost koja je po definiciji nepoznata’. A ako virus ne akumulira sve te pogreške?

RTL Danas, 17. listopada, 18:30

Informativna emisija RTL-a nadnevka 17. listopada bila je krcata dobrim i zanimljivim prilozima, pravim vatrometom dobrih i zanimljivih reportaža. Najprije smo vidjeli grozne snimke mladog tragača za izgubljenim ‘ljuckim vrijednostima’ u jurišu na Banske dvore, potom smo čuli nevjerojatnu kanonadu uvreda ispucanih na relaciji premijer – predsjednik. ‘Počeo se pokazivati kao Kennedy ili Gandhi, čak i da jesi meta, o tome šutiš’, rekao je Milanović Plenkiju, pa nastavio: ‘Ako nisi u stanju živjeti s pritiskom, idi mami’ (lekarki, mogao je dodati, to ne spada u ‘ljucke vrijednosti’); ‘Riga vatru kao plameni jazavac.’ Plenković se zapitao: ‘Što se on toliko usprpošio oko tog Janafa, što nije bio tako prpošan kad je bio slučaj Rimac?’ Situacija podsjeća na Kinu u vrijeme Maoa i Čang Kaj-šeka: zemlja je postala ‘pretijesna za obojicu’, ali ovdje će se morati naučiti na miran suživot. Osuđeni su na to, da se poslužimo popularnim terminom iz početnice regionalnih odnosa.

U istoj emisiji saznali smo, između ostalog, za postojanje ‘digitalne demografije’ – znanstvenici na temelju pretraživanja internetskih tražilica predviđaju migracijske trendove iz ove baruštine. Dr. Tado Jurić, koji je znanstveno dokazao da mladi ljudi iz Hrvatske ne bježe zbog neimaštine nego zbog nepravde, objašnjava kako naši ljudi u tražilicu sve češće upisuju pojam Bewerbung, tj. gledaju na koji se način mogu zaposliti na njemačkom govornom području i koja su zanimanja tražena. ‘Ovdje imamo indiciju za novi val iseljavanja, najvjerojatnije prema Austriji i Njemačkoj’, kaže dr. Jurić. Na kraju je došla i sjajna, šarena priča o izložbi posvećenoj jednom od najšarmantnijih zagrebačkih i hrvatskih brendova, uz Teslu najvećem umu ovih krajeva, profesoru Baltazaru, liku iz crtića koji spada u najdojmljivije proizvode hrvatske audiovizualne industrije zadnjih stotinu godina. Riječka izložba bila je praznik vedrine, optimizma i vjere u razum, tako neophodan i tako deficitaran u ovim krajevima.

portalnovosti

Već u devet sati i petnaest minuta, jedan sat i petnaest minuta nakon što je Jerko Zovak objavio na sbplusu tekst pod naslovom Kleveta je svojstvena uličarima, a ne političarima, na e-mail sbperiskopa stigla je prva reakcija, a potom, do dvanaest sati i trideset minuta, još tri. Radilo se o mailovima u kojima se moli sbperiskop, točnije ja – njegov urednik, da pokuša zaštiti socijalnu pristojnost u medijima, i suprotstaviti se, kako je rekao „Tunja“, jedan od pošiljatelja maila, neviđenoj i agresivnoj nekulturi u ophođenju koja je svojstvena dobro pozicioniranim nasilnicima i primitivcima.

Odlučio sam reagirati samo tako što ću tek djelomično citirati njihove komentare. Za početak to je sasvim dovoljno.

Tunja

Udara Zovak nisko u ime gradonačelnika Broda, jer treba opravdati novac koji od njega dobiva za svoj portal u kojem redovito blati Dusparine protivnike. Zovakovo životinjstvo govori i o tome da se Duspara uplašio medijskih nastupa Slavice Lemaić, i da je zatražio da se obračuna sa svojom kritičarkom. Sve više Brođana se pita zašto prvi čovjek Brod sam ne napiše svoj odgovor, ili netko iz gradske uprave, nego dopušta ovakve gadarije.

Citiram neljudski način Jerka Zovaka:“Zbog svoje, sad već vulgarne, vlastohlepljivosti, najagresivnija politička lažljivica i konfabulatorica među njima svakako jest pseudonezavisna brodska gradska vijećnica Slavica Lemaić…

U zadnjem predizborno-propagandno-klevetničkom priopćenju ona napisa…

Unatoč činjenici da postoje oni koji drže kako glupe, zlonamjerne, vlastohlepne, klevetničke, zaplotnjačke… izjave i takve pamflete, članke, komentare, rasprave… treba kvalificirati poluinteligentnim uličarenjem odnosno bezvrijednim i kompromitantnim političkim alatima koje treba ignorirati, a ne medijski afirmirati…“ Gospodine Lukić, kako biste vi nazvali ovakve besramnosti, da ste ih osobno primili? Duspara se može stidjeti zbog ovakve kužne obrane.

Igor Velikanović 

Ako je i od Jerka Zovaka, previše je. Poznat kao siledžija koji raspiruje sukobe u ime svoje koristoljubive istine, Zovak je ovaj put pretjerao zloporabivši svoju poziciju dobro nafutranog novcima poreznih obveznika. Kakav je to riječnik? Kakva je to psihologija? U ime koga on vrijeđa ženu koja samo želi da je Brodu bolje? Zovak je reagirao pod utjecajem Dusparinog straha da bi ga Lemaićka moga detronizirati. Reagirao je na sramotan način. Da je barem primjer istinoljubivosti, nego se radi o žmuljkaru.

Marina R.

„Na toj matrici, opstruiranja, klevetanja i kriminaliziranja, Lemaićka i njezini bore se protiv izgradnje Autobusnog kolodvora jer im je, kao onomad Striboru Valenti (SDP) i Ivanu Rajkoviću (HSS), važnije tko će objekt svečano otvoriti, nego kad će ga građani početi koristiti.“ Navodim ove njegove riječi koje izgovara netko obuzet bjesnilom.

Prosvjedujem u ime Brođana koji se drže pravila ponašanja i izravnog ophođenja prihvaćenog u društvenoj sredini. Zovakov portal i on osobno su na liniji prijetnji i priklanjanja jednoj komunalnoj opciji. Duspara se istrošio, on je samo željan moći i kadroviranja. On i Zovak su jedna iskvarena duša u dva tijela.

Marko Malo Ča

Na gadan i gadljiv način je Zovak Jerko okvalificirao Slavicu Lemaić, koja je zapravo jedina oporba Duspari. Jasno je zašto se propeo na stražnje noge. Sve epitete koje joj je izdijelio, mogu se primjeniti na njega. On piše ovo: Međutim, od te gradske tvrtke vijećnica Lemaić bježi kao vrag od tamjana jer joj tamo „tragovi smrde nečovještvom” zbog onovremenog protuzakonitog instaliranja svoje prijateljice na mjesto direktorice te Agencije. Zar to nije obratno, to da njemu tragovi smrde nečovještvom? Brodski novinari nisu u stanju suprotstvaiti se ovakvom razbojništvu na internetu. Nadalje on kaže: Slavica Lemaić u javnosti neprekidno razbacuje prljave poluistine i čiste laži o radu brodske Gradske uprave, uvjerena da će biti teško baš svaku neistinu na vrijeme i u cijelosti demantirati. To kaže čovjek koji objavljuje svako peto njeno priopćenje. Zašto ga nitko ne prijavi strukovnim udruženjima?

Roman Polanski, ‘Časnik i špijun’ (2019): Polanski je aferu Dreyfus obradio stilski mirno, bez trunke sentimentalnosti i patetike

Da HDZ-ova vlast i Plenkovićeva Vlada zajebavaju građane, znali smo i prije. Domalo punih trideset godina, sve otkako su im zajahali na leđa, odavno već potpuno opušteni i slobodni bilo kakva straha od slavnog hrvatskog bunta i opjevane puntarske rebelije, ta organizirana banda ništa drugo i ne radi nego podjebava Hrvate.

U oči ih gledaju i zajebavaju. Davno je bilo kad je prestalo biti smiješno, samo je hadezeovcima ta stvar još uvijek zabavna, ali njima svejedno nikad dosta tih prizemnih i glupih dosjetki. Odrade tehničke stvari na sastanku Vlade, podijele plijen od posljednje pljačke, dogovore sve detalje sljedeće, malo se posvađaju tko će ispred Narodne banke čekati s automobilom, a svi zapravo jedva čekaju točku razno.

– Imam ja ideju – javi se onda ministar za eksploziv i obijanje sefova. – Da na press konferenciji poručimo Hrvatima da odu u Irsku vidjeti jesmo li slučajno tamo.

– Čekaj, zar im nismo tu foru već prodali? – u to će ministar za onesposobljavanje alarmnih sustava.

– Ne, rekli smo im da pogledaju u Njemačku.

– Zar to nije isto?

– U tome i jest stvar – jedva se ovaj suzdrži od smijeha, pa trijumfalno raširi ruke. – Svaki put pali!

Te su zajebancije, kako vidite, prilično retardirane, baš kao fore davnih pučkoškolskih kabadahija, ali hadezeovcima je uvijek iznova smiješno kao prvi put. Sedam dana smiju se onda ministri Hrvatima koji su stvarno otišli u Dublin i otamo poručili da u Irskoj nema HDZ-a.

I tako svaki put. I tako trideset godina.

Potpuno, rekoh, opušteni i slobodni bilo kakva straha, hadezeovci su otišli i korak naprijed. Sad im je posljednja fora da Hrvatima otvoreno pokažu kako ih samo zajebavaju: ne veseli ih više toliko da glupi Hrvati na kraju shvate kako su opet zajebani, već da odmah vide da ih vlast samo zajebava. Zašto? Zato što im se može.

– Imam ja ideju. Da na press konferenciji stavimo ruke ovako – podigao je ministar prometa i bijega raširene dlanove u visinu glave, s palčevima u uhu – pa da im se onda u lice izbeljimo jezikom.

– Oleg je čisti genije – zadivljeni se ministar za brave i lokote okrenuo premijeru. – Odakle mu ovakve ideje?

– Imam ja još bolju. Pazite ovo – javio se u to ministar policije, zaštitara i osiguranja, pa nakon kraće dramske pauze svečano izrecitirao: – „Žiro-račun za donacije građana u borbi protiv pandemije covida-19.“

– Žiro račun?! – zaprepašteno ga je gledao premijer.

– Da. Recimo, sad ovako iz glave: „Želite pomoći? Uključite se u donacijski program koji je pokrenula Vlada Republike Hrvatske.“ Onda ispod broj računa za domovinu i inozemstvo, i na kraju, „najljepša hvala na pomoći, Vlada Republike Hrvatske“.

– To je glupo – odmahnuo je rukom ministar financija. – Pa nitko živ na račun države neće dobrovoljno uplatiti ni kune.

– Zdravko je u pravu – složio se premijer. – Čak ni Hrvati nisu toliko glupi.

– Ali! – dosjetio se onda ministar financija i podigao prst. – Ali, ako bi FINA s računa građana plijenila dobrovoljne priloge do stotinu ili dvjesto kuna, to bi već bila dobra zajebancija.

– Ne, ne, kako ne razumijete? – iznervirao se onda ministar policije, zaštitara i osiguranja. – Stvar i jest u tome da budu dobrovoljno prilozi. Da nitko ne uplati ni kune.

– Ne razumijem – zbunio se premijer. – Zašto bismo onda otvarali taj račun?

– Pa da ih malo zajebavamo! – trijumfalno je onaj raširio ruke.

– Moram priznati – zamislio se onda premijer – da mi se sviđa. Zapravo, odlična ideja. Sjajno!

– Sjajna ideja – požurio se složiti ministar financija.

Tako je, da skratim priču, prije par dana na službenoj stranici Vlade Republike Hrvatske osvanuo poziv građanima da se pridruže borbi protiv pandemije covida-19 i doniraju financijska sredstva i medicinsku opremu, pod naslovom „Hrvatska zajedno protiv koronavirusa“. „Želite pomoći? Uključite se u donacijski program koji je pokrenula Vlada Republike Hrvatske“, stajalo je u podnaslovu, ispod toga navedeni su modeli donacija, „a) financijska sredstva, b) medicinska oprema ili c) hrana i kućne potrepštine“, potom broj računa, „HR1210010051863000160, poziv na broj HR68 5380“, za uplate iz inozemstva „IBAN: HR12 1001 0051 8630 0016 0, BIC (SWIFT) CODE: NBHRHR2XXXX“, te uredan „naziv i adresa primatelja: Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Katančićeva 5, 10000 Zagreb“.

I na kraju, jasno, „Najljepša hvala na pomoći, Vlada Republike Hrvatske“.

Da HDZ-ova vlast i Plenkovićeva Vlada zajebavaju građane, znali smo, rekoh, i prije – hadezeovska organizirana banda ništa drugo i ne radi nego podjebava Hrvate – pa ipak su ovaj put nadmašili i same sebe.

Najprije su na samom početku svjetske pandemijske krize, istovremeno s planom za spas gospodarstva, objavili i natječaj za nabavu tridesetak limuzina za visoke dužnosnike. Onda su na vrhuncu prvog vala pandemije, istovremeno s odlukom o zabrani zapošljavanja u javnom sektoru, izmislili i zamjenika ravnatelja Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu, pa ravnatelju za svaki slučaj dobro povećali plaću. Onda su proglasili kraj pandemije i s dvadesetak milijardi eura koje je predsjednik Vlade Andrej Plenković izlobirao u Europskoj komisiji pobijedili na parlamentarnim izborima. Onda su na samom početku drugog vala pandemije od dvadeset milijuna kuna za lokalnu zajednicu crkvama i župama podijelili osamnaest. Onda su usred katastrofalnog drugog vala pandemije uhvaćeni kako se uz tamburaše sastaju u tajnom klubu i broje novac od mita. Onda su objavili kako se Crkva od četrdeset milijuna eura iz budžeta velikodušno odrekla četiri. Onda su na koncu mrtvi hladni objavili poziv iscrpljenim i iscijeđenim građanima da Vladi doniraju novac.

Točno je nedostajalo samo još da se Andrej Plenković na Hrvatskoj televiziji u osam navečer obrati građanima, pa podigne otvorene dlanove u visinu glave, stavi palčeve u ušesa, raširi ostale prste i izbelji se naciji u lice.

Premijer Plenković i njegovi ministri nisu budale – barem nisu svi – i vrlo dobro znaju da na račun HR1210010051863000160, poziv na broj HR68 5380, neće leći nijedna jedina ozbiljna i nekrivotvorena kuna. Ako koja takva i legne – ako, ukratko, ima čak i toliko glupih Hrvata – ako se dakle i nađe nekakav nesretnik koji je ozbiljno shvatio apel, pa uplati posljednjih stotinu kuna od penzije, Plenković će mu vjerojatno pred kamerama vratiti dvadeset kuna i objasniti kako su se oni samo zajebavali.

U Vladi Republike Hrvatske, rekoh, jako dobro znaju čak ni Hrvati nisu toliko glupi da nakon trideset godina beskrupulozne pljačke nepravomoćno osuđenom kriminalnom kartelu doniraju novac, znaju Plenković i ministri – naravno da znaju – da na tom računu para neće vidjeti, pa ipak su najozbiljnije u Narodnoj banci otvorili račun, objavili IBAN, poziv na broj i naziv primatelja. Zašto onda?

Ni zbog čega drugog nego da Hrvatima vide lice kad im zatraže novčanu pomoć.

Da ih u oči gledaju i zajebavaju.

Dosjetite li se, eto, ijednog drugog, makar i najfantastičnijeg razloga zašto bi inače HDZ-ova vlada najozbiljnije pozivala ljude da im drage volje i pri zdravoj pameti uplaćuju novac – jasno, osim onoga da tako skupe pet milijardi kuna za plaćanje duga veledrogerijama, čak ni vi niste toliko glupi – osobno ću na račun Ministarstva financija uplatiti cijelu svoju životnu ušteđevinu. Najzad, nisam se ni ja zaletio, tri dana intenzivno sam razmišljao i pokušavao naći drugi razlog: najdalje dokle sam došao jest mogućnost da je onaj račun, IBAN i SWIFT CODE za uplate iz inozemstva zapravo legalni kanal za pranje novca iz Kolumbije.

I sve dok Vlada na konferenciji za novinare svečano ne objavi kako je na račun Ministarstva financija legla milijarda dolara od velikog dobročinitelja, predanog katolika i osvjedočenog prijatelja Hrvatske Darija Antonija Usuge zvanoga Mao, bossa ugledne kolumbijske humanitarne organizacije Los Urabeños, kao jedino razumno i prihvatljivo objašnjenje ostaje ipak da to oni samo zajebavaju Hrvate. Upravo u ovom trenutku, dok čitate ove retke, oni se upravo djetinje neobuzdano smiju gledajući Vladinu web-stranicu s pozivom za donacije građana, sve tresući svojim velikim trbusima teški konferencijski stol.

– Imam ja ideju – obrisat će onda suze ministar za taoce i ljudske resurse. – Recimo, da objavimo kako će zahvaljujući politici ove Vlade gospodarski pad u 2020. godini biti samo osam posto.

– Osam posto? Kako ćemo im, bogati, to objasniti, kako smo došli do tih osam?

– Jednostavno. Pazi sad – ustat će ministar i svečano izrecitirati: – „Na kurcu te nosam.“

n1.info

Sudeći po preuređenom parkiralištu ispred Kauflanda, njemačkog trgovačkog lanca, dijela Schwarz Gruppe koji također posjeduje Lidl i Handelshof – izgleda da je Slavonski Brod uinvaliđeniji ( s više invalidnih osoba) grad nego što se pretpostavljalo.

Parcelizacija parkirališta izmijenjena je i realizirana na vidljivo drukčiji način, ali kako bi, prema zamislima megatrgovaca, prostor namjenjen za ostavljanje vozila, i dalje služio svrsi. Na prvi pogled uočljivo je da je veliki dio parkirališne površine za ostavljanje vozila, onaj najbliži ulazu u prostor trgovačkog lanca – prazan, zauzetim tu i tamo od ponekog vozila. Taj dio predviđen je i označen za osobe s invaliditetom, vozačima s takvim stanjem tjelesne sposobnosti koje im onemogućava punu pokretnost. Stotinjak metara dalje od tog otoka namijenjenog potrebitima, mogu parkirati svi ostali.

S obzirom da se radi o očitoj pretjeranosti, neumjerenom broju parkirališnih mjesta za invalidne osobe, neiskorištenom i prekomjernom, budući da takve osobe ne dolaze u isto vrijeme, izražena socijalna briga i odgovornost za hendikepirane osobe koji trebaju istinsku pomoć društva, pretvorila se ispred Kauflanda u očevidnu neracionalnost i prenaglašenost, pa čak i grotesknost.

A možda Kaufland opet prednjači kao s uvođenjem papirnatim vrećicama za spremanje kupljenih artikala, zamotanih u najlone, možda se dodvorava gradu domaćinu koji je pretrpio ratna razaranja, možda je sve u krajnjoj funkciji ujedinjavanja profita i zadovoljstva kupaca…? Bilo kako bilo, dobro je da taj prostor za vozila invalidnih osoba nije iskorišten kako je to predvidio Kaufland.