Nepismeni FB status samoubojice Danijela Bezuka nakon terorističkog čina na zagrebačkomu Markovom trgu „je socijalna anamneza mladog čovjeka izloženog obiteljskom odgoju, političkom utjecaju, društvenoj klimi u kojoj se formiraju mladi, gnjevni, izgubljeni, zatrovani ljudi. Koji su izloženi govoru mržnje i kulturi nasilja. Koji imaju pristup automatskom oružju. To je društvo u kojem Stevo Culej, kao zastupnik vladajućeg HDZ-a, poručuje sljedbenicima da sakriju oružje pred policijom, a kroz svoje FB statuse šire istu mržnju kojom se 22-godišnji napadač inspirira. To je profil mladog Hrvata, zaljubljenika u Thompsona, borca protiv ‘prevara i gaženja ljudskih vrijednosti’, neobrazovanog i nepismenog, izgubljenog i zaluđenog. Svakako nesretnog. I nije jedini takav. I možda nije jedini takav s pristupom automatskom oružju. Ono kako se ovo društvo gradilo – kroz utjecaj politike, HDZ-a, Katoličke crkve, škole, medija, obitelji, Culeja i Glasnovića – sada bi mu se moglo srušiti na glavu“

Gostujući u HTV-ovom Dnevniku, predstojnik Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Davor Derenčinović je otvoreno i jasnije od ikoga ocijenio teroristički napada Danijela Bezuka (22) iz sela u okolici Kutine kalašnjikovom na Banske dvore 12. listopada u 8,06 sati. Kazao je da se radi o terorizmu i citirao što o tom ekstremističkom činu piše u čl. 97. Kaznenog zakona, što je zapravo i globalna pravosudna kvalifikacija. Radilo se o napadu na državu i jasnoj poruci politici/vladi. Teško ranjavanje Oskara Fiurija (31), jednog od trojice policajca koji su bez zaštitnih prsluka osiguravali ulaz u Banske dvore i izrešetani prozori su kolateralna posljedica tog terorističkog čina. I to je to, suština sažeta u jednoj rečenici. Kvalifikacija nedjela (terorizam), a rafali iz automatske puške za vojnu uporabu – teroristički čin Danijela Bezuka. Motiv: poruka vladi, vladajućoj politici s eksplicitnim pojašnjenjem u nepismenom FB statusu netom po atentatu na vladu i  par minuta uoči navodnog Bezukova samoubojstva na Dubravkinom putu u blizini osnovne škole na Jabukovcu i brazilske ambasade: „Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti“.

Komu tu i što nije jasno o rafalima u neodgovornost? Premijeru Andreju Plenkoviću? Glavnom ravnatelju policije Nikoli Milini koji „komunicira“ (sic transit) da se „provodi opsežna istraga motiva napada“? Braniteljskomu ministru Tomi Medvedu koji će izjaviti RTL-u da „čitav niz indicija govori da je meta bio predsjednik vlade Andrej Plenković“? Ili državnom HRT-u, tzv. javnoj medijskoj kući koja, neprofesionalno, trbuhozbori na drumu sve što premijeru jest i nije na umu? I sada Plenković iz Bruxellesa – gdje očito drži da mu je glavno radno mjesto, a ne u Zagrebu – očekuje „da uđemo u gnijezdo netolerancije i mržnje, jer je granica prijeđena“? Sada prvi put „od 2016. godine“ – otkad je najodgovorniji i u HDZ-u i u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – vidi tu granicu? I da je „prijeđena“? Jer mu je, eto, nakon par nemirno prespavanih dijelova noći palo na um možebitno mučeništvo – „Joooj, što bi bilo da sam se ja slučajno zatekao tog trenutka pred Banskim dvorima ili uz propucani prozor u prostoriji na katu? – te pustio Tomu Medveda obznaniti urbi et orbi sumnju o tomu da je premijer pukim slučajem izbjegao sudbinu Johna F. Kennedyja?

Je li starija kokoš ili jaje?

Rafali u neodgovornost nisu mu se našli na radaru baš kao što ni tjedan nakon terorizma na Markovom trgu ne prestaje žestok verbalni rat unutar političkog tzv. mainstreama o tomu je li starija kokoš ili jaje, odnosno što je ili tko je kokoš, a što ili tko jaje, je li „gnijezdo“ krajnje desno ili krajnje lijevo, a ne otkud to „gnijezdo“ i je li rodno mjesto i kokoši i jajetu. Trula društvena zbílja ne smrdi od jučer i nije da se to nije osjetilo godinama i desetljećima ranije, upozoravalo, apeliralo, ali i slaboumno bagateliziralo s pozicija moći radi izbornih interesa, pa je terorizam na Banske dvore i vrag će znati gdje i kada još nekako logična posljedica. Terorist Bezuk se nije rodio s ekstremističkim paklom u glavi, netko mu ga je „uzgojio“, on je – više no bilo što drugo, potvrđuju nalazi s njegova FB statusa prošlih godina, fotke i zapisi – dijete degenerične, disfunkcionalne i moralno jako posrnule društvene sredine u kojoj su srušene stare, a nisu izgrađene nove vrijednosti. Odgoj djece i mladeži zakorovljena je njiva.

Naravno da premijer nije bio meta terorističkog napada na vladu, jer je u tom trenutku bio kilometrima daleko od Markovog trga. Netko tko dolazi s čvrstom nakanom ubiti Andreja Plenkovića neće napamet rafalno rešetati zgradu i – slučajno ili ne, teško je reći – pogoditi policajca. I to ne smrtno, i vjerojatno ne s posljedicama teškog invaliditeta. Jamačno bi se mlađahni terorist bolje pripremio i bolje planirao kad je znao da će se zbog traljavih sigurnosnih mjera slobodno došetati s kalašnjikovom s dva okvira po 30 metaka i pištoljem pod jaknom pred sama vrata Markovog trga 2. Trg je već istog dana oko podneva „zaključan“ sa svih strana s više krugova teško naoružanih sigurnjaka u policijskim odorama i u civilu, kontrolnim punktovima, fizičkim preprekama, etc. da ni komarac više ne može proći nenajavljen/nepregledan. Kasno Marko (Kraljević) stiže na Kosovo, kaže ona narodna u slavenske braće s lijeve strane Dunava.

Lako za Marka i Kosovo polje 1389. godine – je li, nisu „naši“, i davno je to bilo – nego dvojica su „najhrabrijih“ Hrvata s državnog sljemena, sami su kazali da se ne boje mrziteljskih prijetnji, netom po Bezukovu suicidu dobili utrostručenu fizičku zaštitu i blindirane automobile. A što kad izađu iz oklopa? Prosječan je snajperist, recimo, s udaljenosti od 1500 metara kadar pogoditi muhu u letu, a protutenkovska mina baciti blindirani auto na susjedni krov, pa… Ako se baš hoće. I kad se vladajućoj represiji baš hoće, a smjesta se prohtjelo, uhićena su i naglavce strpana iza rešetaka dvojica mrzitelja koji su se internetski poigrali prijetnjom smrću premijeru Plenkoviću. Lov na one u „gnijezdu“ je otvoren. Znâ cyber policija znanje. Ne osvrće se na onu da pas koji laje – ne grize. Za susjede, terorist je bio „uzoran mladić“, nitko nije čuo od Bezuka da bi oružano napao vladinu zgradu. Zoran Milanović je kazao u subotu novinarima da je terorist u privatnoj tvrtci, gdje je bio zaposlio kao braniteljski sin, zarađivao više od policajca kojega je nastrijelio, pa…

A što bi bilo da je u kritičnom trenutku premijer Plenković iskoračio iz svoje službene luksuzne limuzine? I da je Bezuk i po njemu osuo paljbu. Također bi bio kolateralna žrtva, ako istraga ne bi dokazala da je terorist (do)čekao upravo njega. No, meta je bila vlada, vladajuća politika, „HDZ-ova hrvatsko-srpska trgovačka koalicija“, kako je posprdno krsti radikalna politička tzv. desnica. Ne mladić u policijskoj odori bez zaštitnog prsluka ni sâm premijer. Njih bi – da je to bila teroristička nakana i da je plan bio ubiti baš premijera – mogao uza svu službenu zaštitu skinuti kao glinene golubove i na Markovom trgu i drugdje. Iza jednog premijera dolazi drugi premijer, kao što jednog policajca zamjenjuje drugi policajac. Atentat na državu, na režim, na vladajuću politiku je nešto neusporedivo složenije, teže i višeznačnije. Golobradi terorist Bezuk atakirao je na suštinu, ne na pojavnosti i nad tim se premijer Plenković mora zamisliti. A on traži neka „gnijezda“ za koja točno znâ da nisu na Pantovčaku ni izvorno u Škorinoj skupini (sa šakom ekstremističkih marginalaca), većinom bivših ZNA SE i HOS-ovih jurišnika, a svjestan je da ih ne smije naći. Sebe radi.

„Trofejni“ arsenali u tajnosti

Nikakva „legla“ i  „gnijezda“, ovakve ili onakve „opsežne istrage motiva“, nikakvi lonci i poklopci, svaljivanje krivnje na neke koji nisu ni luk jeli niti mirisali nisu poanta kad je sve jasno da ne može biti jasnije. Znaju se uzroci, ali se o njima javno ne želi govoriti tamo gdje je to relevantno – u vlasti – i znaju se posljedice o kojima se također ne želi govoriti otvoreno jer su posrijedi činjenice što čine upitnim neke – nedodirljive svetinje RH. Sin hrvatskog branitelja, obiteljska uzdanica šire braniteljske familije, pa terorist, koji rafalima iz ilegalnog vojničkog kalašnjikova rešeta „slobodu koju su hrvatski branitelji krvlju izborili u Domovinskom ratu“, a otac mu skriva od države za koju se navodno borio cijeli arsenal oružja. Nije jedini jer, ruku na srce, malo je onih među cca 510.000 registriranih vlasnika HB iskaznica koji nisu zadržali jedan, dva ili više komada tzv. trofejnog oružja: od pušaka i pištolja do zolja, mina, bombâ i raznih eksploziva do čak strojnica, minobacača ili bestrzajnih topova. Da ti pamet stane, ali… Svi MUP-ovi pozivi i akcije nisu polučili osobit rezultat, pa neće ni sada u povodu atentata na Markovom trgu.

Javna je tajna da se za par stotina ili tisuća eura može na crnom tržištu, takorekuć u svakom kafiću, kupiti bilo puška ili pištolj, bilo bomba ili… I sada Bijedna Naša ima to što ima, s naznakom da bi moglo biti još gore. Jer, terorizam, ekstremizam, mržnja, netrpeljivost, razdori, nesloga i moralna degradacija uvijek su posljedica nečega. Krivnja je ogromna. Znatno veća od tzv. grijeha struktura koja je svojedobna blaga i općenita ocjena zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića razgnjevila tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. „Nije on mogao u svojoj dobi (terorist Danijel Bezuk, rođ. 1998. godine, op. a.), sa svojim životnim putem tek tako se odlučiti na ovakav događaj“, kazao je uzrujani premijer Plenković na presici. „To je situacija bez presedana i ona je zabrinjavajuća. Pitanje je koliko još ima takvih mladih ljudi koji su pod sličnim utjecajem. Zbog toga ćemo ići do gnijezda govora mržnje (garant neće, ne usudi se do „gnijezda“, već izokola kao mačak oko vruće kaše, op. a.). Svaki dan ću govoriti o tom problemu i prozivati one koji su pridonijeli da se ovako nešto dogodi. To mladi čovjek nije mogao sâm od sebe učiniti, ni na koji način ni iz kojeg razloga.“

Dakako da nije. Terorist se ne rađa, formira ga i naoružava društvena sredina u kojoj odrasta, a Danijel Bezuk, sin hrvatskog branitelja Zdenka Bezuka (59), nećak poginulog strica pripadnika HOS-a i drugog strica na čelu mjesnog odbora i seoskog HDZ-a, odrastao je u kutinskom kraju u kojemu su u Domovinskom ratu počinjeni teški ratni zločini nad srpskim civilima za koje još gotovo nitko nije odgovarao. Osim gospodara života i smrti u to doba Tomislava Merčepa, mnogo kasnije osuđena na pet i pol godina zatvora – odležao dvije trećine, svake godine ljetovao u toplicama na „rehabilitaciji“, nedostupnoj potrebitom tzv. malom/običnom čovjeku – u ustanovi poluotvorenog tipa Popovača-Lipovica. Gdje je također u vrlo komotnim uvjetima „okajavao“ ratni zločin i Mirko Norac koji je HDZ-u Ive Sanadera poslužio kao crvena krpa 2000-ih godina za rušenje SDP-ove koalicijske vlasti Ivice Račana (splitska Riva, „Svi smo mi Mirko Norac“, 100-postotni invalid u kolicima Mirko Čondić, „Stipe i Račane, pojest će vas crne vrane“, proustašluk na entu autobusnih prosvjednika, etc.).

HOS-ovi i Merčepovi bojovnici (sve odreda HDZ-ovi pristaše) počinili su strašne ratne zločine nad srpskim civilima u Kutini (iznuđivanja bogatijih ljudi, pljačke, odvođenja…) i okolici, u obližnjoj Pakračkoj Poljani i Marinu Selu bili su konc-logori, mučilišta za uhićene Srbe iz raznih mjesta u tom kraju, ali i dovezene iz Zagreba (Paviljon 22 na Zagrebačkom velesajmu, pa zloglasni kontejner dopremljen iz Samobora, nečasna uloga Stjepana Manđarela, tzv. „vlasnika cirkusa“, etc.). Je li ili nije tu negdje bio Zdenko Bezuk pa arsenal automatskog oružja i veliku količinu streljiva odnio kući  – pronađeno policijskom pretragom – da bi sin Danijel, opsjednut HOS-om, ustaškim ZDS-om i „skidanjem Srba“, kalašnjikovom iz tog arsenala izveo atentat na vlastitu domovinu? Sve druge interpretacije, osim da se radi o terorizmu – od premijerovog i policijskog zamagljivanja te činjenice, vidljive iz druge galaksije do muljanja o „nepoznatom motivu“ (sic transit) – ne vode rješenju glavnog problema: ekstremizma, mržnje i razdora u društvu koji su poput korova pirike premrežili politički i sav javni prostor.

Čudi se kao pura dreku

„Premijer Plenković ne mora ići daleko tražiti gnijezdo govora mržnje, to je Domoljubna koalicija iz 2014. godine, a nakon toga su lastavice izašle iz gnijezda i otišle u razna druga staništa pa je od toga gnijezda nastao pravi ornitološki rezervat govora mržnje u Hrvatskoj“, tvrdi potpredsjednik SDP-ovog saborskog Kluba zastupnika Arsen Bauk. „Plenković se sada sjetio govora mržnje kad je zaplesalo pred njegovim vratima, a do prije dva mjeseca nama je iz opozicije koji smo na to upozoravali kazao da nema govora mržnje u Hrvatskoj. Plenković se prvenstveno pokušava obračunati s političkom konkurencijom s desnice, a onda tu i tamo nas malo očeše. Neka pogleda sve na što smo ga upozoravali, počevši od šatora u Savskoj i plinskih boca, govora koji je tamo bio, počevši od lupanja čekićem po čiriličnim pločama u Vukovaru i ne mora dalje tražiti gnijezdo. Kad je Plenković optužio Milanovića da je još 2016. godine posijao sjeme mržnje prema njemu, vjerojatno je mislio na ono kada je Milanović spominjao ‘majku vojnu lekarku’. To uopće nije bilo u javnom prostoru, nego na zatvorenom sastanku s kojega je netko pustio snimku, pa mislim da je Plenković spomenuo Milanovića tek tako da mu presica ne prođe bez da ga spomene.“

Sada se premijer Andrej Plenković čudi kao pura dreku krvavom činu ekstremizma na Markovom trgu u Zagrebu? Licemjerje na entu čovjeka koji je na sve načine u svom prvomu mandatu i dosad u drugom žmirio i bagatelizirao javna, politička, medijska i upozorenja civilnih udruga o tomu da proustašluk, proendehazijsko krivotvorenje svekolike povijesti od tzv. stoljeća sedmog izmišljenim mitovima tipa čojstva i junaštva (sic transit), performansi protusrpske mržnje (npr. nadavno u zagrebačkoj Kustošiji), manjinska i rodna nesnošljivost, ksenofobija, (prazno)vjerska isključivost od jaslica do fakulteta i državnog HRT-a, etc. već puna tri desetljeća kontaminiraju polit-ideološki, gospodarski i moralno posrnulo društvo. Utemeljeno na kvarnim premisama o tzv. nacionalnoj opstojnosti koje mu ne samo ne jamče dugu i zdravu budućnost, nego uopće ne jamče budućnost u civiliziranom dijelu međunarodne zajednice. To što je 22-godišnji proustaški fanatik učinio teroristički je čin par excellence.

Nisu samo vukovarski gradonačelnik Ivan Penava – za čijeg mandata je u Vukovaru eskalirala hrvatsko-srpska netrpeljivost u tzv. braniteljskoj režiji, a huliganska premlaćivanja srpskih mladića postala gotovo dnevna pojava – pa redikulozna Karolina Vidović-Krišto (ne zna „iz glave“ kazati dvije rečenice, nego čita s papira, sic transit), navodni im polit-ideološki vođa Miroslav Škoro i takvi puni simpatija za teroristu Bezuka. Nakupilo ih se itekoliko na društvenim mrežama, pa se policija bacila na posao. Svi oni adresiraju krivnju za rastući ekstremizam HDZ-u (što je notorna već tri desetljeća) i sukrivnju premijeru Plenkoviću što također nije bez vraga. Premijer sada viče: „Drž’te lopova!“ Sebe i HDZ ne vidi?

„To nije uvezano, to je tu, domaće“, komentirao je predsjednik RH Zoran Milanović. „Hrvatski proizvod kojim ćemo se baviti u sljedećem razdoblju. To je tema. Prioritet. Ne mogu uprijeti prstom na političku stranku ili pokret. Dobro pratim, osluškujem i tko je za kakvu politiku, a tko je protiv kakve politike. Ako netko želi predstaviti parlamentarnu većinu kao nekakvu hrvatsko-srpsku trgovačku koaliciju, da se tako kvalificira vlada RH koja je izabrana voljom građana prije tri mjeseca, može krenuti i tim putem.“ Arsen Bauk ne želi taktizirati, nego činjenicama vîda premijeru kritično uznapredovalog Alzheimera:

„Premijer Plenković me podsjetio na presice koje je povremeno imao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Temeljni kamen svih govora mržnje u RH je nepostupanje i kolebanje svih državnih tijela u odnosu na pozdrav ‘Za dom spremni“ (ZDS). On ga je premijestio iz Jasenovca u Novsku (HOS-ovu ploču s ustaškim ZDS-om sa zgrade vrtića u šumu Trokut na cesti Novska-Lipik-Pakrac, gdje ju o trošku poreznih obveznika čuva policija, a tada je predsjednik RH izazvao opći gnjev ekstremne tzv. desnice opaskom da je tu ploču trebalo nekamo baciti, op. a.), a sad mu je Novska došla malo bliže. Nije spomenuo onaj prosvjed iz 2015. kada je specijalna policija morala uklanjati prosvjednike s Markovog trga koji su se predstavljali kao hrvatski branitelji (pokušaj državnog puča protiv SDP-ove koalicijske vlasti, u HDZ-ovoj režiji i izvedbi šatoraša sa Savske 66: Đure 25.000 Glogoškog, Josipa Zrće Klemma, fratara iz crkve sv. Marka i kojekakve ucrnjene družbe natprosječno zbrinutih na grbači poreznih obveznika, etc. – op. a.).

Nije previše reagirao kad su čekićima išli na ploče s hrvatskim grbom u Vukovaru zato što su bile s dva pisma. Govor mržnje je temeljni kamen, a ovo je nadgradnja i bilo bi dobro da se s tim krene u malo žešći obračun. Sada već bivši predsjednik HDZ-a (Tomislav Karamarko, op. a.) vrlo je jasno poručio: ‘Pa, nećemo valjda primjenjivati zakon!? Oni su branitelji!’ Ili kada je državnom odvjetniku poručio da bi, da je pametan, zahtjev za skidanje imuniteta jednoj zastupnici uputio kasnije. To su granice koje su ponekad znale biti prijeđene.“

Koga svrbi, taj se češe. Jamačno je i premijera opasno zasvrbjelo, pa se nezvozno češe na svako podsjećanje na svoju i HDZ-ovu svijeću koju su držali rasplamsavanju proustaškog/protusrpskog ekstremizma (sramotno je reagirao na batinaški pohod splitskih šovinista u četiri automobila na srpske mladiće što su u kafiću u Uzdolju gledali tv-prijenos nogometne utakmice), ali se češe na pogrešnomu mjestu. Optužuje Domovinski pokret Miroslava Škore i predsjednika RH Milanovića kao najvažnije sijače mržnje, razdora u društvu, međuetničkih podjela, netrpeljivosti i nesloge i sveg zla iz kojega je rezultirao terorizam na ulazu u vladinu zgradu. Nonsens. Premijer se Plenković nije posramio, nije se zagrcnuo niti skrenuo pogled izvan tv-oka zbog neistine već i notorne budalaštine. Ni Domovinskog pokreta niti političara Zorana Milanovića još nije bilo tih prevratničkih 1990-ih godina kada je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uz asistenciju desne mu emigrantske ruke Gojka Šuška dignuo rampu buljuku suspektnih likova iz (pro)ustaške emigracije, preživjelih ratnih zločinaca (npr. Dinko Šakić, Ivo Rojnica, etc., visokih dužnosnika marionetskog tzv. NDH i zapovjednika ustaškog stratišta u Jasenovcu), međunarodnih proustaških terorista i ubojica (npr. Miro Barišić, Zvonko Bušić-Taik, etc.), pa ih udobno/unosno porazmjestio po državnim/vojnim upravljačkim pozicijama, nekima podijelio članske ZNA SE iskaznice, itsl. Počeo je otvoreni lov/progon Srba, „komunjara, udbaša, Jugoslavena, partizanskih zločinaca“… Ekstremizam par excellence je metastazirao.

Povijesni krivotvoritelji i Katolička crkva došli su na svoje, uz izdašnu državnu i medijsku potporu… Alkarski, Plenković nije pogodio „uništa“, nego „promašio“ kad je Milanoviću spočitnuo 2016. godinu i navodno „sijanje mržnje“ protiv njega osobno, jer to s proustaškom indoktrinacijom pod državnim blagoslovom nema blage veze. Domovinski pak pokret uzastopnog izbornog luzera Miroslava Škore jest prepun upravo bivših članova HDZ-a – i sâm je taj lakonotni pjevač bivši HDZ-ov saborski zastupnik, diplomat, etc. – impregniran ekstremistima koji su sada puni razumijevanja za bezumni čin globoradog terirista. I time još dolijevaju kerozina na vatru mržnje i nesnošljivosti. Plenković ima sve alate kojima treba dokazati, ne demonstrirati verbalni tzv. salto mortale, da Škorini jastrebovi imaju izravne veze s terorističkim napadom na Banske dvore. Da nema domovinskopokretnih ekstremista, a ima ih, Danijel Bezuk ne bi počinio to što je počinio i zbog čega se navodno potom ubio?

Puzeća ustašizacija društva

Domovinski pokret ni izbliza nije početak niti kraj ekstremizma o kojemu govori premijer Plenković. Nisu Zoran Milanović i Miroslav Škoro čak tri prošle godine zaredom uskratili Plenkovićevoj državnoj tzv. komemoraciji u Jasenovcu ključne političke predstavnike hrvatskih Srba, Židova, Roma i antinacifašističkih struktura – etničkih skupina nad kojima je 1941.-1945. Ustaški režim tzv. NDH proveo genocid – nego se prosvjedovalo protiv državnog toleriranja govora mržnje, protusrpskih provokacija i puzeće ustašizacije društva, ZDS-a na HOS-ovim insignijama, itsl. Na toj podlozi se mržnjom napajao i budući terorist Danijel Bezuk. Kako su ga odgajali u obitelji, što su učinili škola, Katolička crkva, neposredna okolina…? Baš ništa dobro i konstruktivno, jer mladić ne bi toliko otplahutao na kvasinu da bi se latio kalašnjikova, zataknuo pištolja za pojas i pošao ubijati na Markov trg u Zagrebu. Kamo je navodno doputovao u nedjelju, u hostelu prespavao i u ponedjeljak ujutro se taksijem dovezao na mjesto atentata.  I nitko, baš nitko nije primijetio – ako ne pištolj – da Danijel Bezuk nosi automatsku pušku s dva okvira streljiva?

Nisu Milanović i Škoro osnovali tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, nego premijer koji je vodstvo povjerio svomu posebnom savjetniku akademiku Zvonku Kusiću, ekspertu za nuklearnu medicinu, tadašnjem predsjedniku HAZU-a, koji ga sada opravdava gdje god stigne. To je, je li, premijerovo „savjetodavno tijelo“ proglasilo svjetski senzacionalan oksimoron: ustaški je ZDS zabranjen u javnoj uporabi, ali dopušten u svečanim prigodama! Eda bi se krvavom ustaškom pokliču ZDS-u u HOS-ovoj zastavi i grbu – pod kojim se 1941.-1945. provelo genocid nad „nearijevcima“ (sic transit) Srbima, Židovima, Romima, ali i nepoćudnim Hrvatima i inima nesklonim pararežimu tzv. NDH – priskrbilo pravo građanstva. I što će hrvatskomu krivosuđu potom služiti kao „zakonski alibi“ za službenu dopusnicu onom nekažnjenom ubojici sedmero srpskih civila izvučenih iz podruma da sa ZDS-om na razdrljenim prsima stoji uz Plenkovića na 25. obljenici VRA Bljeska u Okučanima, zbog čega je Zoran Milanović napustio proslavu.

Ili će biti alibi Marku Perkoviću Thompsonu za „umjetničko“ (sic transit, takvo je sudsko obrazloženje) arlaukanje „Za dom…“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“ kojom počinje svoje koncerte, a tima kao terorist Bezuk za ekstatičan odgovor: „…spremni!“ Thompsonu su te „umjetničke poruke“ bile zabranile koncerte u pola Europe, čak u susjeda Slovenaca i u dijelu Bijedne Naše, ali to ništa ne znači državnom mediju HRT-u da ga pušta u svojim prograamima. Pod izravnom kontrolom HDZ-a, a stranka pak pod autoritarnim nadzorom Andreja Plenkovića, pa ti vidi čija mati crnu vunu prede… I tko ima, zašto, kada i gdje kakav polit-ideološki ukus.

Kad za sijanje mržnje, ekstremizam i „elemente terorističkog akta“ traži krivce oko sebe – čak ga i Škoro naziva malim djetetom što „ručicama pokriva oči“ i prokazuje druge krivcima – netko bi ga morao podsjetiti na svoje lijeve i desne ruke iz stranačkog vrha, dapače, među saborskim zastupnicima (Stevo Culej, Josip Đakić, etc.) čiji javni protusrpski ispadi na krijesti govora mržnje, međunacionalne/međuvjerske netrpeljivosti nisu od jučer. Plenković nije malim prstom lijeve noge pomaknuo, je li, glede i u svezi nebrojenih prekršaja, nasilničkog ponašanja po Virovitici i okolici (navodno je šamarao tamošnjeg franjevačkoga gvardijana Rozu Brkića, bivšeg boksača, prislanjao pištolj uz glavu zaštitara u noćnom klubu, ucjenjivo mitom neke poduzetnike, tukao ljude koji su naprasno potom povlačili prijave i preko noći vozili novi automobil, etc.). Jedan mu je sin (od četvorice s dvije žene) formalno kazneno odgovarao zbog krvoločne proustaške božićne „čestitke prijateljima srbićima“ fotkom nekog mutavog ustaše kako drži u naručju odsječenu četničku glavu. A taj je u dobi od 22 godine vlasnik hotela u Pitomači!? Poznat u gradu i okolici po nasilničkom/bahatom ponašanju kao i otac, prometnim prekršajima, prijetnji smrću lokalnom novinaru, paljenju guma divljačkom automobilskom vožnjom u središtu Virovitice… Policija im ne može ništa.

Drugi sin se pijan sukobio s policijom u Zagrebu, pokušao pregaziti čovjeka s kojim se sukobio na moru… Ima toga sva sila, ali Josip Đakić je već godinama „nedodirljivi“ šef HDZ-ove najbrojnije tzv, braniteljske udruge Hvidre, zajedno sa sinovima žestoki skupljač glasova za izbore na kojima redovito pobjeđuje HDZ i stoga višemandatni HDZ-ov saborski zastupnik s apanažom i do blizu 30.000 kuna na mjesec. Pa, gdje će onda Plenković na to virovitičko „gnijezdo“ kad bez njega – ne može!?

Ili, Stevo Culej i vukovarska družba s dojučerašnjim HDZ-ovim Ivanom Penavom, kojega sada Plenković naziva harlekinom? Na Škorinoj je listi ušao u Deseti saziv tzv. Visokog doma, pa premijeru cijedi mast upravo tim diskursom kojim se terorist Danijel Bezuk „proslavio“ na društvenim mrežama i koji je zapisao u nepismenom FB statusu nakon atentata. Sin Steve Culeja također je akter niza nepodopština i grupnog huliganskog premlaćivanja srpskih mladića u vukovarskom kraju.

Ni to Plenković ne vidi kao „gnijezdo mržnje i netrpeljivosti“. Tzv. zlatna mladež HDZ-ovih majki i očeva u Karlovcu, Splitu, Kninu, Kistanjama, Zagrebu… nisu „gnijezda“ koja treba razjuriti eda se neki novi danijeli bezuci ne bi latili oružja? Pa opet izrešetali vlastitu domovinu? Ne može premijer kazati da je njegov tzv. light HDZ čist od od Bezukovih alter ega jer to nije istina. Odnosno da je HDZ od 2016. godine i njegovog dolaska na vlast u stranci i državi sasvim drukčija, demokratska i stranka lišena govora/postupaka mržnje, netrpeljivosti i protusrpstva, HDZ domoljublja u esencijalnom izdanju i uljuđena proeuropska družba neiskvarenih i časnih ljudi kad nije. Najvećim su dijelom to isti ljudi koji su još jučer bili uz Tuđmana (čak i s figom u džepu), pa uz „dragog Ivu“ Sanadera, pa se ulizivali Jadranki Kosor, pa u Tomislava Karamarka goropadno forsirali „nacionalnu osviještenost“, pa svima s indignacijom okrenuli leđa (nitko tako ljigavo kao Gordan Jandroković, zato nadimkom Njonjo i Pudlica) eda bi se jednako snishodljivo uvlačili Andreju Plenkoviću. Prezadovoljni i mrvicama s njegova upravljačkog stola. U toj klimi stasao je terorist iz sela u okolici Kutine, a sada premijer juriša na „gnijezdo“ mržnje?

U društvu koje tolerira – dapače, zakonima i protivno proklamiranom u Ustavu RH prakticira politiku quod licet Iovi, non licet bovi, nehumanost i nepravdu na svakom koraku, selektira svoje žitelje na građane tzv. prvog i drugog reda, ekstremizam se ne dâ izbjeći. I kad jednom bukne, dogodi se u krajnjem – Danijel Bezuk. I dobro rezonira premijer: nije jedini, veliko je pitanje koliko još bezuka glumata „uzorne“ mladiće i djevojke, „za dom spremni“ poći za odavno već povampirenim duhom iz „gnijezda“. Čuje ih se na stadionima, na Thompsonovim koncertima, društvenim mrežama, kojekakvim okupljanjima… A „institucije rade svoj posao“?

Bijesan i nesretan mladi Hrvat

Među rijetkim ozbiljnim kolumnistima, evo, u utorak se i Tomislav Klauški iz 24sata s razlogom pita: „Prelijeva li se sada nasilje na hrvatske ulice?“ Već se prelilo, nasilje tri desetljeća terorizira tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu, pa je prava enigma to je li terorizam s Markovog trga uvjerljiv dokaz kako više – nema natrag. Definitivno se otišlo predaleko? Klauški će napisati kako je bivši ekscentrično radikalan saborski zastupnik Culej na FB zidu svojedobno izvijestio kako mu je policija „zaplijenila arsenal oružja, pušaka i pištolja te javnosti poručio: ‘Hrvatice i Hrvati oružje mi je oduzeto, ne brine me, ostao mi jezik a vi svoje bolje čuvajte’“. Poruku je dobro razumio i tada 19-godišnji atentator iz sela u okolici Kutine? Otac mu također, tada 56-godišnjak? Točno primjećuje Klauški, terorist Bezuk je izravni „produkt društva u kojem se formiraju mladi, gnjevni, izgubljeni, zatrovani ljudi. S oružjem.

Mladić dolazi iz braniteljske obitelji, njegov Facebook profil bilježio je viceve o Srbima, popraćene video klipovima automatskog oružja. On je bijesan zbog ‘nepravde u Haagu’, slavi Antu Gotovinu, sluša Thompsona i dijeli pjesme ‘Pukni puško’ potpisane sa ZDS. Žali se da nema novca, ali zato ima viška domoljublja, kao i mladenačkog bijesa, mržnje i ljutnje. Zadnji status, potpuno nepismen, napisan nakon napada, prilično je znakovit: ‘Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti’. To je socijalna anamneza mladog čovjeka izloženog obiteljskom odgoju, političkom utjecaju, društvenoj klimi u kojoj se formiraju mladi, gnjevni, izgubljeni, zatrovani ljudi. Koji su izloženi govoru mržnje i kulturi nasilja. Koji imaju pristup automatskom oružju. To je društvo u kojem Stevo Culej,, kao zastupnik vladajućeg HDZ-a, poručuje sljedbenicima da sakriju oružje pred policijom, a kroz svoje Facebook statuse šire istu mržnju kojom se 22-godišnji napadač inspirira.

To je profil mladog Hrvata, zaljubljenika u Thompsona, borca protiv ‘prevara i gaženja ljudskih vrijednosti’, neobrazovanog i nepismenog, izgubljenog i zaluđenog. Svakako nesretnog. I nije jedini takav. I možda nije jedini takav s pristupom automatskom oružju. Ono kako se ovo društvo gradilo – kroz utjecaj politike, HDZ-a, Katoličke crkve, škole, medija, obitelji, Culeja i Glasnovića – sada bi mu se moglo srušiti na glavu. (…) Najlakše bi bilo odbaciti ovaj napad kao akt poremećenog klinca. To bi ujedno bila i najveća greška“. To je to. Sve drugo su fraze, floskule i neozbiljnosti o tzv. naciji, vjeri, tradiciji, krvi i tlu, domoljublju, tisućgodišnjem snu, ratu, etc. Društvo utemeljeno na zlu i zlim ljudima ne može biti zdravo društvo. Nema budućnost.

tacno

Rezultat korupcijsko klijentalističke vladavine brodskog gradonačelnika Mirka Duspare, odozgora nametnuta ravnateljica Gradske knjižnice, u dvadesetak mjeseci ravnanja ispunila je sva očekivanja brodske kulturne javnosti. Naime, u punom suglasju sa svojim mediokritetskim kapacitetima[1], ona je nekadašnju brodsku stožernu kulturnu valjanost – jednostavno ugasila. Nema više digitalizacije fonda (Stipić je, kroz samo dvije godine, digitalizirao 114 knjiga, a ona do sada ni jednu), nema moderiranih prezentacija knjiga i autora. Nepristupačna je Remova donacija, Zavičajna zbirka je krnje i nepregledno odlagalište, idealne prostore za okupljanja, posebice u doba pandemije (onaj otvoren prema Savi) koriste i njime se  služe drugi. Nema Odjela za odnose s javnošću i marketing, nema studijske čitaonice, nema suradnje s drugim ustanovama kulture u Brodu (ljetos je bezobzirno prekinuta suorganizatorska suradnja s Festivalom amaterskih kazališta koja je trajala desetak godina).

Sve u svemu kakva ravnateljica, takva knjižnica. A za ilustraciju ovih tvrdnji poslužit će nam sbrdazdolirana izložba Krhka ljepota porculana (postavljena početkom srpnja, a trajala gotovo dva mjeseca) koja je pokazala svu potkapacitiranu nakostriješenost, nepopravljivi provincijalizam i šarlatanstvo improvizacije. Prosto je nevjerojatno koliko ona učinkovito ne dozvoljava smislu Gradske knjižnice da ispliva na površinu i koliko uspješno prijeći zaposlenike da svoja znanja i stručnost stave na raspolaganje i u službu koristi grada, županije pa i Hrvatske države.

No, vratimo se Krhkoj ljepoti porculana. Kao što uglavnom nema pojma o knjižničarskoj struci, tako ravnateljica nema pojma ni o porculanu. Čega se god dohvati ona se keri. Kerila se s bećarcem, keri se s porculanom. I kao što ne zna što je bećarac, ne zna ni što je porculan, pa je tako, od preko stotinu izložaka, porculana bilo svega petnaestak. Sve ostalo uglavnom obična pečena glina, lončarija, fajansa, poluporculan, keramika s neprozirnom caklinom, kaolin…

Da je itko iz Gradske knjižnice pročitao i jednu od četiri knjige o keramici prigodno izložene u izlogu do ulaznih vrata knjižnice znao bi da su pomiješane babe i žabe.

Inače, ta Kecerinova zbirka je simpatična, topla i bogata, ali ne ide pod porculanski naslov.

Porculan je ono što je Opatija izložila u svojoj Švicarskoj kući: servisi koje je car Franjo Josip darovao svojoj supruzi kraljici Elizabeti Austrijskoj…

Napraviti izložbu o porculanu, a ne izložiti primjerke servisa za jelo Rosenthal, Hutschenreuther, Meissen, Willeroy-Boch[2], Sèvres, Naples, Capodimonte – iz kojih je jela brodska građanska klasa, prije Drugog svjetskog rata, i koji se još uvijek čuvaju kod potomaka i u gradskom muzeju –  pokazatelj je  i neznanja, a i visokog nesmisla za višom kvalitetom kroz suradnju. U Brodu, npr. postoji kompletan i očuvan porculanski servis za jelo (za dvanaest osoba) talijanskog kralja Viktora Emanuela III. Svaki komad ocrtavan je rukom, ručno pozlaćivan i ima kraljevski žig. Ja imam Rosenthala na kojemu svaki komad servisa ima svoj tvornički broj… I tako dalje. I tako dublje. I tako niže.

I dok Ružica Bobovečki zbog korone iksiksel planduje na čelu knjižnice, njena žrtva profesor filozofije i informatike, viši knjižničar i doktorand s prihvaćenom doktorskom temom, Ivan Stipić,  u istom je vremenu uredio: Zbornik radova znanstveno stručnog skupa: Luka Botić, knjigu Ante Andrijanića Sjećanje jednog tenkista, knjige dopredsjednika Hrvatskog društva književnika Mirka Ćurića Košarkaš na mjesecu i Vukovarom obilježeni, knjigu Franje Nagulova Zemlja zalazećeg sunca, knjigu San o vječnom Božiću Mirka i Ivane Čurić, Zbornik radova o Valentinu Benošiću, Zbornik radova o 190. obljetnici rođenja Luke Botića…

Znanastvene priloge dao je na Danima Balinta Vujkova u Subotici. U Mostaru na Sveučilištu održao je predavanje na znanstvenom skupu od dr. Josipu Gunčeviću. U Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice objavio je znanstveni rad. U Bickom Selu na znanstvenom skupu o Valentinu Benošiću imao je izlaganje. Zajedno s dr. Matom Artukovićem objavio je znanstveni članak o dr. Josipu Stadleru… Ukupno je objavio, u dvadesetak Ružičinih raskošno beskorisnih mjeseci, pet znanstvenih radova, ima sedam uredništava, četiri rada u postupku objavljivanja, devet izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima i pet ostalih radova (članci, prikazi, pogovori, predgovori).

Druga žrtva Ružice Bobovečki mr. sc. Darija Mataić Agičić, viša knjižničarka u istom periodu izlagala je na znanstvenom skupu i potom objavila rad u Zborniku: Valentin Benošić i Bicko Selo u kontekstu Slavonske i Hrvatske književnosti. Sudjelovala je na međunarodnom skupu u Subotici u okviru XIX. Dana hrvatske knjige te na stručnom skupu u Belom Manastiru. U Zborniku Dana Luke Botića objavljeni su joj znanstveni radovi i 2019. i 2020. godine. Promovirala je knjigu Joze Živkovića u Odžaku (BiH). Predstavila je reprint Sabranih djela Marije Švel Gamiršek u kojima je jednoj knjizi pisala pogovor, zatim Zbirku poezije Veljka Lukića (to predstavljanje objavljeno je u Zborniku književnih kritičara). Predgovor je napisala knjizi Ilije Maoduša Bicko Selo. Autorica je tekstova u monografiji Brodski lički tragovi… Članica je organizacijskog odbora Memorijala Krešimir Blažević, voditeljica debate srednjoškolaca Gimnazije Matije Mesića i Gimnazije A. G. Matoša iz Đakovu. Voditeljica je radionice kreativnog pisanja i predsjednica Stručnog suda Festivala amaterskih kazališta. Urednica je Nježne biblioteke i autorica knjige poezije u prozi Otok koju je u Đakovu (!) a ne u brodskoj Gradskoj knjižnici promovirao predsjednih Hrvatskog društva književnika Đuro Vidmarović.

Mme Mataić Agičić je prva dama brodske kulturne scene: znanjem, inteligencijom, riječju, pismom, izgledom, ponašanjem, tragovima… Ružica Bobovečki na brodskoj kulturnoj sceni ne postoji. Ona debelo postoji samo na platnoj listi Gradske knjižnice, a i to ako ovako nastavi, neće dugo.

Ružicu Bobovečki je, po nalogu gradonačelnika, predložilo za ravnateljicu Stručno povjerenstvo za provjeru znanja i sposobnosti sastavljeno od jedne srednjoškolske učiteljica, jedne bibliotekarke s diplomom iz Sarajeva i jedne pravnice, iako ta i takva Ružica Bobovečki nije u životu sudjelovala na znanstvenim skupovima, pisala i objavljivala znanstvene radove, pisala predgovore i pogovore knjigama, promovirala ih… bila kao član ičega korisna ičemu… nju se čak rijetko moglo vidjeti da prisustvuje u publici nekog kulturnog događaja. Ta Dusparina Ružica pretvorila je Gradsku knjižnicu u leglo nepotizma, javašluka, psihopatološkog poslušništva i sveprožimajuće kulture mobinga i straha. S njom Gradska knjižnica radi: ‘nako.

Dobro, malo pretjerujem. Organizirala je Ružica izlet kolektiva na Poloj. Odazvalo ih se navodno šestero. Idući izlet organizirat će u Austriju. Zbog klokana…

Ceterum censeo,

Pitati mene što mislim o stručnosti i osobnosti Dusparine ravnateljica Gradske knjižnice je isto kao kad biste pitali vašu wc školjku što misli o vama.

________________________

[1] Mediokriteti su najžilaviji provincijski korov

[2] O suvremenom Philipu Zepteru alias Srbinu Milanu Jankoviću iz Kozarske Dubice i njegovoj svima dostupnoj ponudi porculana da i ne govorimo.

Iz Mostara nam dolazi mlada majka Ivana Brljević, koja, po noći, dok njezine bebe spavaju, stvara prekrasne popularne ukrase za kosu, koje s ponosom nose cure diljem Balkana.

Tko se krije iza “NikAnta”?

Ja sam Ivana, kao što si već i sama rekla, majka dva dječaka. Tako bi se i predstavila.

Kako se rodila ideja?

Sve je počelo sasvim slučajno, kada sam na poklon dobila mašinu za šivanje. Odlučila sam tada sebi napraviti par primjeraka popularnih gumica scrunchies, što je dovelo do otvaranja Instagram profila, jer sam ih poželjela pokazati i drugima.

Ukrasi za kosu danas najviše su rađeni od satena. Kod tebe sam našla i nešto deugačije radove, gumice od laka. Da li ih je zahtjevno šiti?

Saten je popularan. Nudim ga i ja. Nudim sve što moji kupci traže. Lak za švanje nije toliko zahtjevan koliko je zahtjevno sastaviti sam kraj gumice. No, sve se da naučiti, pogotovo danas, uz Google.

Kakve su reakcije na vaš rad?

Vrlo pozitivne, počevši od mojih prijateljica koje su me podržale da otvorim stranicu, do poznanika koji znaju tko stoji iza NikAnt stranice.

Majka ste dvije bebe. Kako usklađujete šivanje s majčinskim obavezama?

Mama sam dva mala anđela, jednom je 17 a drugom 3 mjeseca. Oni traže svoju pažnju 24 sata na dan. Trudim se obaviti sve u vrijeme kada oni spavaju; navečer kad se sve stiša odlazim u svoj mali dio svemira i šijem.

Imate li podršku u poslu i koliko ona znači?

Podrška mnogo znači. Imam ju od obitelji i muža, koji je istrpio mnoge moje projekte i hirove i prije NikAnta. Često sam odnese pošljke za slanje, jer ja to od djece ne stižem.

Kada bi imala prilike nekoj slavnoj osobi izraditi ukras za kosu, tko bi ona bila?

Ako baš moram izabrati slavnu osobu, to bi bila Salma Hayek. Na njoj sve savršeno izgleda.

Koliko je Mostar modno osviješten grad?

Mostar je dosta modno osviješen grad koji prati sve modne trendove u stopu. Žene su posebne sa stilom, a i muški dio populacije, ne zaostaje za nama.

Kakvo zadovoljstva vam pruža hobi?

Nakon užurbane svakodnevnice uveče se opustim uz šivači stroj i pokušavam usmjeriti energiju prema ostvarenju pozitivnih ciljeva.

Planovi?

Imam ih dosta. Kanim uvesti novitete kao što su kapice za dečkiće, da njih ne zanemaarimo. Dekice i zimsku kolekciju. Pozivam vas ovim putem da mi date svoje sugestije jer sam tu zbog vas, a dobiti me možete na Instagram profilu @_nikant_

Dokumentarna serija o dinastiji Trump brutalno skida pozlatu s objekta analize: vidjeli smo da je riječ o tipičnoj glembajevskoj priči. Donaldov otac Fred život je shvaćao kao igre gladi pa je svog starijeg sina, koji je bio malo prenježan, žrtvovao u korist Donalda

Ovčar, Klasik TV, 3. listopada, 12:31

Zaprepašćujuće je da jedan ovako dobar film, kakav nikad nećemo vidjeti na drugim televizijama – pohvala Klasiku – desetljećima čami u ladici! Prvijenac Bakira Tanovića prikazuje trojicu pastira koji se s Vlašića početkom 1970-ih godina sa stadom ovaca spuštaju prema Slavonskom Brodu. Njihov je život tegoban, jadan: spavaju pod šatorom, griju se uz logorsku vatru, a svi ih mrze. Ratari u Slavoniji ih ne podnose jer se boje da će im ovce uništiti usjeve, lugari se plaše da će im krasti drva u šumi, stanovnici slavonskih naselja preziru ih kao skitnice, Bosance, dotepence i siromahe. Svaki je kadar, svaki kostim, svaku scenu (scenograf je Mirza Idrizović) Tanović pažljivo režirao. On je filmski Krsto Hegedušić. Čovjeku se plače kad gleda te tri jadne, tegobne egzistencije kako se bore za kruh svoj nasušni, da bi priča na kraju završila u tragediji.

U vrijeme prikazivanja film nije postigao nikakav uspjeh, možda zato što su u crnovalnoj maniri početkom 1970-ih nastala remek-djela Saše Petrovića, Žike Pavlovića i drugih autora poznatijih od bosanskohercegovačkog debitanta, možda zbog Tanovićeve nepodobnosti, no to se djelo danas odlično drži i trebalo bi ga digitalno remasterirati. ‘Ovčar’ je upečatljiv, potresan dokument vremena. Glumci su odlični – Adem Čejvan, Fabijan Šovagović i Toni Laurenčić – dok je malog čobanina Osmana (samog sebe) glumio 14-godišnji Niko Grgić, nepismeni dječak s Vlašića koji je prvi put vidio kino kad se s filmskom ekipom spustio u Slavonski Brod. ‘Ovčar’ ne bi trebao proći kao ‘biserje u školjkama’ koje ‘niko ne vidje, niko ga neće vidjeti… pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote’, kako reče lirik iz Vrgorca. ‘Ovčara’ treba gledati, neće ljepota vasione biti na šteti.

Posebni dodaci: James Ivory, HRT, 10. listopada, 20:05

Hajde, napokon ćemo ponedjeljkom u prime timeu gledati nešto odlično, doduše ne u ‘domoljubnom’ terminu na Prvom, već na ‘odnarođenom’ Trećem. Ciklus filmova Jamesa Ivoryja (‘Soba s pogledom’, ‘Bostonci’, ‘Na kraju dana’ itd.) krenuo je u ponedjeljak s ‘Howards Endom’. Ivoryjeve filmove moguće je gledati puno puta a da vam ne dosade (ako volite tu vrstu henryjamesovske estetike). U prvom dijelu ‘Posebnih dodataka’, u subotu, vidjeli smo najavu Ivoryjeva ciklusa, nakon čega je emitiran njegov široj publici slabije poznat film ‘Shakespeare-Wallah’, komedija o putujućoj kazališnoj skupini u Indiji koja se početkom 1960-ih želi održati sa šekspirijanskim komadima, ali propada zbog Bollywooda u nezadrživom naletu. To je nešto slično našem propadanju s turbofolk kulturom i trap cajkama, čija je razina udarila standard većem dijelu javne scene. Hrvatska je politika u zdanje vrijeme čisti Bollywood! Najstariji dobitnik Oscara ikad, James Ivory, rekao je kako mu je najdraža indijska faza iz 1960-ih. ‘To smatram svojim herojskim razdobljem… nakon toga je sve bilo lako’, kazao je. ‘Posebni dodaci’ ovoga su puta doista bili posebni jer je u drugom dijelu prikazan drugi autor, Francuz Luc Besson.

Veliki Zdenci: misa / Dnevnik, HRT, 11. listopada, 10:00 / 19:00

Može nam pomoći samo odgovornost, kaže dr. Dragan Primorac u razgovoru s dobro pripremljenim Đuricom Dropcem, koji je kao ilustraciju neodgovornog ponašanja pustio brojne prizore masovnog okupljanja mladih ljudi u Zagrebu. Vidimo ih ispred kafića, kazališta (trg ispred HNK-a postao je novi Kavkaz i Zvečka), na ulicama, u Bogovićevoj. Što izbaciš kroz vrata, vrati se kroz prozor. Istoga jutra na HRT-u smo gledali prijenos mise iz Velikih Zdenaca – također, potpuna protivnost mjerama zaštite i načelima odgovornosti. Svećenik bez maske, stado bez distance, bliskost kao u najbolja vremena. Dan prije vidjeli smo prosvjedni skup antivaksera, ravnozemljaša i negatora pandemije, a iz središta tog pandemonija čuli smo uzvike ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’. Prvi dio tog pozdrava smislio je Tito, a drugi Ranković, mora da je antivakserima nešto lupilo u glavu. U Dropčevu Dnevniku vidjeli smo i oca svih negacija koronarnih opasnosti, Donalda Trumpa, koji je iz bolnice Walter Reed kanio izaći tako da raskopča košulju kako bi se ispod ukazala majica sa Supermanovim logotipom. Od Bollywooda do Hollywooda. Ono što započinje kao farsa, moglo bi završiti kao tragedija. Može nam pomoći, izvitoperimo početnu misao dr. Primorca, samo nebo. Ako!

Biografija: Dinastija Trump, HRT, 11. listopada, 21:09

Zamislite čovjeka koji u sebi objedinjuje svojstva Lovre Kuščevića, Željka Keruma, Ive Sanadera i Miroslava Kutle, pa sve to na kvadrat. Eto, takav je otprilike Donald Trump, a iz dobre dokumentarne serije o njemu, koju je HRT emitirao na Prvom programu u reprezentativnom nedjeljom terminu u 21 sat, vidjeli smo da je riječ o tipičnoj glembajevskoj priči. Znate ono, prvi Glembajevi bili su Mörder und Falschspieler. Točnije, drugi – prvi doseljenik iz Njemačke, djed Friedrich, obogatio se pošteno, za vrijeme zlatne groznice na Yukonu. Trumpov otac Fred život je shvaćao kao igre gladi, kao arenu u kojoj opstaju samo najjači pa je starijeg sina, Freda juniora, koji je bio malo prenježan, žrtvovao u korist Donalda. Donald je bio razmetni sin pa ga je otac gurnuo u strogi vojni kamp, gdje je shvatio da se sustavu, ne može li ga se pobijediti, valja pridružiti. Nakon toga otac ga je proglasio nasljednikom svoga carstva koje je bilo ogromno i, kao što to biva, krajnje problematično (mućke, potkradanje države, Hrvatska tranzicijskih godina, sve nam je poznato). Donald je uvijek bio nesnosan – ima najniži tlak, kao sportaši, najpametniji je, najjači, najsposobniji. Nadamo se da ćemo u idućim epizodama vidjeti sve njegove prijevare, laži, podvale, nije to naš domoljubni ponedjeljak pa da se samo slatko gudi uz dlakave uši primaša, već se s objekata analize brutalno skida pozlata, ne glanca ih se. Odabrala Mira Vočinkić, hvala joj.

portalnovosti

Nema nikakve sumnje da je Damir Markuš, kutinski političar, veliki prijatelj sisačkog biskupa Vlade Košića, HOS-ovac koji je čak u Paragvaju našim isljenicima iz treće generacije reklamirao svoju viziju domoljublja, punio glavu atentatoru na Banske dvore Danijelu Bezuku koji je, kako nadzorne kamere jasno pokazuju, nastavio pucati na ranjenog policajca (čuvara ulaza u Vladu RH) i nakon što je ovaj ležao pogođen na pločniku te, nakon promjene okvira na svom kalašnjikovu, i dalje otvarao vatru na policajce koji su ga pokušali neutralizirati.

Novi broj tjednika Novosti u istraživačkom članku Hrvoja Šimičevića donosi prestrašnu količinu govora mržnje koji je ovaj poklonik ustaškom pozdrava ”Za dom – Spremni!” a dopuštao i promicao na svom FB profilu gdje, u trenutku pisanja ove kolumne (nedjelja 18. listopada u 15:30 sati), i dalje nastavlja promovirati ustaštvo i objavljivati slike grupe simpatizera (ovaj puta u Ravnoj Gori) na kojima nitko, naravno, ne nosi maske i na kojima se salutira uzdignutom desnicom.

Dnevni list Večernji list zabavlja čitateljstvo pričom o umjetnim trepavicama Kolinde Grabar-Kitarović, ali ja bih se pozvao na dotičnu gospođu kada je, nakon susreta s Nicolasom Deanom, posebnim izaslanikom američkog State Departmenta, odnosno državnog tajništva za pitanja holokausta u travnju 2016. rekla i ovo: ”Da budem sasvim jasna, NDH je bila najmanje nezavisna i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim”.

Istaknula je i ono što se ne dopada Markušu te ostalim markušima u medijskom prostoru (Hrvatski tjednik, Bujica, Projekt Velebit, portal Poskok, portal Narod, portal HKV, i tako dalje i tako slično) da je ”antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava” (premda te riječi u ustavu nema nego tu imamo pozivanje na ZAVNOH, dakle ”u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske /1941./”).

Otišlo se predaleko, itekako. Poziva se na ubojstvo potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića i saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, ali i saborske zastupnice i čelnice Radničke fronte Katarine Peović. ”Metak u potiljak” se priželjkuje za bivše predsjednike Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, ali i za potpisnika ove kolumne

Kazala je KGK i ovo (ne samo tada): ”Hrvatska Vlada, i ja osobno, osuđujemo zločine počinjene od strane ustaškog režima”.

Vlast se, nakon napada na Banske dvore odjednom jako čudi (kao pura dreku) i hvata se za glavu. Kao da ništa ne razumiju ti ljudi. Treba im, dakle, pojasniti. Idemo redom.

Valjalo bi da pročitaju Kazneni zakon (NN 144/12), članak 325, (Javno poticanje na nasilje i mržnju). Citiram:

 (1) Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Tko organizira ili vodi grupu od tri ili više osoba radi počinjenja djela iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Tko sudjeluje u udruženju iz stavka 2. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine

(4) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine.

(5) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinitelj će se kazniti.

Pa bi možda bilo jasno kako zaustaviti i kako kazniti one koji urliču ”Za dom – spremni!”. Ja mislim da to treba posebno definirati u Kaznenom zakonu.

Dakle, tko viče, ispisuje, na bilo koji način promovira slogan ”Za dom – spremni!”, u najmanju ruku, ”odobrava djelo genocida, zločin protiv čovječnosti”, itd., što su ustaše pod NDH nedvojbeno i pod tim pozdravom činili.

Nadalje, tko ostaje na nogometnoj utakmici, a obnaša visoku funkciju, kada se skandira ”Za dom – spremni!”, što su učinili i Kolinda Grabar-Kitarović, Tihomir Orešković i mnogi drugi, ne samo da nema pravo drugima docirati i ima začepiti gubicu, već mora biti smijenjen s vlasti ako ne promijeni tu praksu i nastavi omalovažavati žrtve genocida i holokausta, odnosno žrtve zločina protiv čovječnosti.

Kako je u mnogim prilikama izjavio predsjednik Židovske općine Zagreb dr. Ognjen Kraus, treba pokazati da se želi vladati drugačije nego što se vlast ponašala do sada.

Treba, dakle, promijeniti politiku, korjenito. I one političare koji tu politiku provode, urazumjeti. Sada je čas da se Andrej Plenković, ako nije samo neko desno smetalo, obračuna sa ustaštvom u Hrvatskoj.

Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine

Otišlo se predaleko, itekako. Poziva se na ubojstvo potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića i saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, ali i saborske zastupnice i čelnice Radničke fronte Katarine Peović. ”Metak u potiljak” se priželjkuje za bivše predsjednike Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, ali i za potpisnika ove kolumne.

Pojasnimo nešto i onima, pa i u dalekom Paragvaju (da ne kažem samo Argentina), jer očito se slabo poznaje naša povijest, pa ni crkvena. Hajde da i ovo napišemo jer je mnogima ovaj podatak još uvijek nejasan.

Na konstataciju da je nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac osudio Jasenovac treba kazati da nije izjavio da je logor Jasenovac ”sramotna ljaga za hrvatski narod” i ”najveća nesreća Hrvatske”. Valja reći da to nije bila izvorna Stepinčeva izjava.

U pismu Alojzija Stepinca upućenog ustaškom poglavniku Anti Paveliću od 24. veljače 1943. godine, u kojemu Stepinac ogorčeno od Pavelića traži objašnjenje za ubojstvo sedam svećenika riječima, čitamo ovako:

Ovo je (ubojstvo tih svećenika bez da su izvedeni pred sud, op. D. P.) sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku (…) Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih svećenika traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud! Oni su najveća nesreća Hrvatske… (Jure Krišto, ”Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti – 1941-1945”, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 254-255).

Stepinac ovdje čitav Jasenovac naziva ljagom za NDH i to nakon ubojstva rimokatoličkih svećenika, ali ne vidi i ne spominje druge ustaške logore smrti (niti druge žrtve u Jasenovcu). Za njega je Jasenovac tek sramotna ljaga na tijelu NDH, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Ali to Stepinac ne vidi ni uoči proglašenja NDH, ni na kraju rata kada je svima bilo jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu. Stepincu je problem, hej, tek u veljači 1943.!!!, to da je obraz NDH ”okaljan”. Što mu dođe otprilike i kao ona opaska da se Židove ne vozi prema logorima u vagonima za stoku, nego, eto, malo humanije – neka im se ponudi pisoar i otvori koji prozor.

Ali nije to poanta: srž priče je da ova Vlada koja ne radi (u sabornici češu jaja jer im se gotovo ništa iz Vlade ne šalje), ponajmanje na ekonomskom planu, mora pumpati svađu s čovjekom koji je novinaru Romanu Bolkoviću (HTV1) rekao da ”nije do sada bio problematičan, ali da će sada to biti”. Kako je on problematičan, taj gospodin predsjednik? Tako što kod ljudskopravaškog aktivista Žarka Puhovskog vidi neprijatelja Hrvatske, ali kod onih koji zaista miniraju temelje ove Republike, promocijom ustaštva, ne vidi osobiti problem.

Pođimo prema kraju.

Nema preuveličavanja. Katolički tjednik Glas Koncila, s odobrenjem nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, nastavlja monstruozno vrijeđati žrtve Jasenovca. U Vukovaru postoje popisi dućana Srba koje treba bojkotirati. Zidovi svih naših gradova prepuni su grafita u kojima kraljuje govor mržnje i na kojima se ustaški režim slavi.

Novinarima se prijeti. Zaziva se smt bivših šefova države na forumima ekstremne desnice i HOS-a (to je ta divna hrvatska mladež, ali i starež, koja ima kao duhovnog lidera biskupa Košića, također veličatelja ustaškog pozdrava ZDS).

Tek nedavno se, iznudom, osuđuje ustaštvo iz redova HDZ-a, ali ustaštvo se pokušava nivelirati s antifašizmom. I gdje je sada zamalo talijanski zastupnik iz Korčule Branco Bachich? On se sablažnjava zbog spomenika/instalacije u Rijeci napravljene u spomen na poginule u borbama za oslobođenje toga grada pak očito mu ne smeta što se prijeti smrću i autoru instalacije!

Stoga, hrvatskoj i međunarodnoj javnosti moramo kazati da je dosta uvreda, prijetnji, poniženja, manipuliranja povijesnim činjenicama, izjednačavanja s nacifašističkim i zločinačkim režimima i odnosom vlasti i državnih dužnosnika prema istinskim vrijednostima hrvatskog antifašizma.

Tek nedavno se, iznudom, osuđuje ustaštvo iz redova HDZ-a, ali ustaštvo se pokušava nivelirati s antifašizmom. I gdje je sada zamalo talijanski zastupnik iz Korčule Branco Bachich? On se sablažnjava zbog spomenika/instalacije u Rijeci napravljene u spomen na poginule u borbama za oslobođenje toga grada

Nećete li to shvatiti? Vaš problem. Ja vam ovo kažem kao novinar i kao teolog. Predaleko ste svi vi otišli. Zašto bismo vam to nastavili tolerirati?

Vrijeme je da se na najdrastičniji način sankcioniraju i govor mržnje i svako pozivanje na ustaštvo.

Jednom je pozdravljajući prisutne u Banskim dvorima, ovima istima na koje je sada pucano iz kalašnjikova, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, rekao da Crkva ne može biti indiferentna kada je u pitanju čovjek te da ona proročkim glasom prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga zla ljudi.

Nismo čuli glas episkopata pred stravičnim činom govora mržnje prema Srbima u RH. Vidimo samo to da su članovi HBK spremni hitati na Plenkovićev glas, kao kakva služinčad, i da ih više zanima državni novac nego muka hrvatskih građana.

Zato, i nikako slučajno, izgovaram i ponavljam riječi koje je dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić pokušao urezati u crkvenom govoru i u teološkom diskursu: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”.

Šagi-Bunić, potpuno sam siguran, ne bi gazio ni po Srbima, ni po Židovima, ni po Romima, ni po ostalim žrtvama ustaškog terora. A to rade svi oni koji veličaju ustaštvo. Od Damira Markuša na dalje.

Završeno.

autograf

“Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu. Tehnike su izbrušene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo čega o čemu je Orwell sanjao. Aparat zamišljene različitosti u mišljenju, koji inkorporira doktrine Državne religije i eliminira racionalnu kritičku diskusiju, jedna je od profinjenijih metoda, premda su i sirovije tehnike u uporabi, i također nas efektivno sprečavaju da vidimo ono što gledamo, da naučimo i razumijemo svijet u kojem živimo.” , Noam Chomsky

U nekoliko članaka o propagandi nastojat ćemo objasniti na koji način sustav modelira i utječe na ljudsko ponašanje. U ovom tekstu referirat ćemo se na Noama Chomskog i knjigu “Mediji, propaganda i sistem” prema kojoj smo dali naziv članku.

Kontrola informacije oduvijek je imala posebnu težinu u geopolitičkom ratovanju. Razvojem tehnologije (tisak), posebno u digitalnom dobu kontrola informacije dobila je na značenju. Onaj tko je posjedovao pravu informaciju i još bolje znao ju kontrolirati mogao je dobiti ratove, rušiti demokratski izabrane vlade, predsjednike, igrati se masama kao marionetama i u konačnici on je pisao povijest. Kontrola informacija ključan je čimbenik u procesu proizvodnje pristanka. Bez masovnih medija uspjeh kontrole bio bi znatno otežan. Moć nad informacijom omogućuje manjini (slabijima) da kontrolira većinu (jačima).

U digitalnom i tehnološki razvijenom dobu informacija se pokazuje moćnijom od konvencionalnog oružja poput bombi. Uobičajeno oružje razotkriva neprijatelja i čini ga legalnom metom za odmazdu. Informaciju možemo usporediti s otrovom. Može biti zamaskiran kao ugodno piće ili hrana. Može nas opiti i učiniti nas podložnim manipulaciji. Može nas polako trovati i uništavati iznutra čineći nas sve slabijim da bi nas iskoristili i na kraju ubili. Kontrolom informacija postiže se željeni efekt: stvaranje kritične mase koja će biti poslušna i bespogovorno izvršavati naredbe manjine. Takav perfidan, suptilan, moralno neetičan pristup naziva se društveni inženjering. Ne ulazeću u povijest, osvrnut ćemo se na sadašnju situaciju da bismo razumjeli na koji način djeluje društveni inženjering.

U demokraciji provođenje ideja oligarhije u praksi provodi se tzv. društvenim inženjeringom. Postoji više definicija navedenog pojma. Ovdje ćemo ga definirati kao modeliranje misli, emocija, ponašanja i potreba društva prema željama i potrebama manjine. U procesu društvenog inženjeringa nastoji se natjerati mase da čine što u normalnim okolnostima nikada ne bi činile. Neki od praktičnih primjera uspjeha inženjeringa mogu biti: prihvaćanje gaženje ustava, kršenje ljudskih prava, nametanje restrikcija, policijska represija, kažnjavanje kupnje kruha bez maske, zabrana ulaska u zatvorene objekte bez maske i sl.

U totalitarnim sustavu kontrola informacija je izravna. Vrši se cenzura, ljudi koji pokušaju objaviti informacije koje ne odgovaraju eliti stigmatizirani su, zatvarani, prijeti im se ili se jednostavno smaknu. U demokratskom sustavu manipulacija je suptilnija i manje vidljiva. Dolaskom tzv. korona krize demokracija je poprimila osobine diktature i policijske države. O sličnosti diktature i današnjeg poretka pisat ćemo u nastavku.

Prema Noamu Chomskom

“Demokratski sustavi su prilično drugačiji. Nužno je kontrolirati ne samo što ljudi rade, već išto misle. Budući da državi nedostaje mogućnosti da osigura poslušnost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba uništiti na izvoru. Nužno je uspostavljanje okvira dopustivog mišljenja koji je ograničen unutar principa državne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvrđeni okvir pomišljivog mišljenja. Kritike jačaju postojeći sustav prešutno prihvaćajući ove doktrine, te ograničavaju svoju kritiku na taktička pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili uključeni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno načelo da je Država dobrotvorna, da je vođena najuzvišenijim interesima, da prihvaća obrambeno stajalište, da nije sudionik u svjetskim aferama, već samo reagira na zločine drugih, ponekad ne baš mudro zbog osobnih pogrešaka, naivnosti, zamršenosti povijesti ili zbog nemogućnosti shvaćanja zle naravi naših neprijatelja.”

U totalitaristički sustavima neprijatelj naroda je vidljiv kao fizičko nasilje nad građanima represivnim aparatom (koji u bi u teoriji trebao štiti taj narod) policije i vojske. U demokratskim sustavima nasilje je suptilno, zamaskirano u službi građanstva i općeg dobra. U takvom sustavu oligarhija vrši represiju korak po korak kako mase popuštaju pred pritiskom da bi se na kraju i u demokratskom sustavu uvela izravna represija institucijama nad vlastitim građanima.

Prakticiranje demokracije i poslušnosti provodi se doktrinom proizvodnje pristanka (Noam Chomsky) ili prema ocu moderne propagande Edwardu Bernaysu to se zove “izmudrivanje pristanka”. Prema Chomskom

“Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu.“

Nadalje, on smatra da je jedna od metoda za proizvodnju pristanka eliminiranje racionalne kritičke diskusije. Upravo navedenim propagandnim (nasilnim) mehanizmima bili smo i jesmo izloženi već nekoliko mjeseci sve s ciljem proizvodnje pristanka.

Postoje više alata i mehanizama koji se koriste u društvenom inženjeringu. Samo neki od njih su:

• Kontrola informacije kroz masovne medije
• Kontrola obrazovnih institucija
• Kontrola jezika i emocija
• Kontrola intelektualaca i opozicije
• Kontrola ljudi u sustavu i dijelove sustava koji vrše izravnu represiju
• Izravna cenzura – u novije vrijeme

Svaki od navedenih alata grana se u veliki broj sofisticiranih i suptilnih načina manipulacije. Suština i temelj manipulacije jest kontrola informacije. Da prikažemo slikovito: informacija je poput metka ili bombe koja ubija i razara. Masovni mediji, institucije i pojedinci su oružje koji imaju zadaću da naciljaju i poput snajperista gađaju i pogode metu. Oni stavljaju pištolj na čelo i vrše pritisak. Kada znamo tko nas gađa i na koji način, ostaje nam razjasniti način obrane i u konačnici motiv napadača. Najbolji način obrane jest znanje, odnosno spoznaja. Onaj tko zna, ne može biti manipuliran niti izigran.

Motiv je posebna tema. Možemo samo ukratko navesti neke od motiva koji mogu biti: novac i pohlepa (primjer Patrick Vallace), želja za vlašću i moći, patološko mazohističke potrebe (primjer: Pol Pot, Idi Amin, Staljin, Hitler). Ideologija i vjera u određenu ideju isto tako je od važnih motiva.

“Proces kreiranja i učvršćivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmišljenih povijesnih sjećanja jest ono što nazivamo “indoktrinacija” ili “propaganda” kada je povezano sa službenim neprijateljima, a kada mi to radimo onda je riječ o edukaciji, moralnoj poduci ili građenju karaktera. To je vrijedan mehanizam kontrole budući da efektivno blokira bilo kakvo razumijevanje onoga što se događa u svijetu.”

Za svaku vlast jedinstveno je da svoja djelovanja, akcije i mjere nazivaju eufemizmima kao što su “edukacija, zaštita, odgovornosti, briga, ljudski životi su bitni…” i slične riječi novogovora. Informacije koje nisu u skladu s mjerama stigmatiziraju se i proglašavaju “netočnim i lažnim” što predstavlja rat informacijama.

Najjednostavniji primjer (školski) indoktrinacije preokretanjem značenja riječi jest djelovanje zapada prema istoku. Kada zapad baca bombe na istočne zemlje to se naziva eufemizmima “preventiva, obrana, zaštita…”. Time se legaliziraju vojne intervencije zapadnih sila koje su u suštini napad na suverene države. Kada istočne zemlje čine isto prema zapadnim onda se taj čin naziva “teroristički čin”.

Cilj preokretanja značenja riječi poput orwellovske “rat je mir” jest proizvodnje pristanka. U novogovoru riječi poput “mjera – nasilje”, “edukacija i zaštita – nasilje”, “zaštita – rušenje ustava” praktički postaju sinonimi. U kontekstu korona krize oligarhija koja provodi mjere imenuje ih pojmovima koji kod većine stanovništva stvara pozitivne konotacije. Temelj tih mjera jest represija i ukidanje pravne države. Osim toga cilj je stvoriti poslušnu masu bioloških robova koji će bespogovorno slušati naredbe i služiti eliti. Budući da je sve u službi zaštite i općeg dobra, kod jednog djela ljudi mjere nailaze na odobravanje. Najveći broj ljudi koji odobrava te mjere su: ljudi koji su ili najmanje informirani i/ili su najviše “bombardirani” informacijama.

U ovim trenucima naše živote kroji jedan mali predmet – PCR test. Navedeni test sve više stručnjaka i znanstvenika kritizira (I sam izumitelj Kary Mullis bio je oprezan prema testu. Prema njegovim riječima: “…ne govori ti jesi li bolestan, ne govori ti da to što imaš da će te učiniti bolesnim/da će ti naškoditi”) i upozorava na propuste. Samo neki od svjetskih stručnjaka koji kritiziraju test su Beda M. Stadler, Prof Carl Heneghan, dr. Mike Yeadon i mnogi drugi. Unatoč tome, naši životi se kroje zbog tog malog predmeta iako je smrtnost odavno pala ispod razine pandemije dok je recimo smrtnost od raka je na nivou pandemije.

Zamislimo da idemo graditi kuću alatima koji nisu precizni. U njoj vjerojatno niti luđak ne bi živio jer bi se srušila s prvim naletom vjetra. Upravo smo takvu kuću “zdravlja i zaštite” izgradili. Kako se kod nas uvode mjere koje su sve rigoroznije tako raste i broj zaraženih (toliko o toj navodnoj učinkovitosti njihovih mjera). S druge strane sve veći broj stručnjaka poziva na povratak u normalan način života. Osim toga i SZO poziva da se okrenemo švedskom modelu. Kome onda služi “naš” Civilni stožer?

Znanstvene studije kažu da maske ne funkcioniraju i gle čuda – gdje god su uvedene kao obavezne naglo skoči broj zaraženih. Dakle znanost je postala irelevantna, a mišljenja manjine koja utječu na naše živote bitna. Očito da provode eksperiment nad nama jer ne znaju što čine. Civilni stožer čini sve što može da bi navodno spasio ljudske živote. Naravno da nije uopće riječ o ljudskim životima. Kada vidimo realne podatke shvatimo da je riječ o floskuli. Za usporedbu rak je nekoliko tisuća puta smrtonosnija bolest od COVID-19. Da je Civilnom stožeru i sustavu stalo do života onda bi osnovali Civilni stožer za maligne bolesti i sustavno u masovnim medijima provodili edukaciju o sprečavanju pojave malignih bolesti.

Jesmo li išta od toga? Zašto za korona virus sustavno slušamo i gledamo propagandu, ali ne i za rak koji je ekstremno smrtonosniji? Ako im je stalo do života zar ne bi onda trebali gledati edukativnu propagandu i za rak? Biologija funkcionira na način da sve resurse preusmjeri prema opasnosti koja je veća prijetnja za život organizma. U usporedbi s COVID-19 rak je ekstremno opasnija bolest, koju smo u potpunosti zanemarili suprotno našoj biologiji. Kako je to moguće? U prirodi to se ne bi dogodilo. Tako nešto može se dogoditi isključivo u poremećenom ljudskom društvu.

Biologijom se može manipulirati i upravljati društvenim inženjeringom kojem smo izloženo od početka godine. Uspjeh represije nad našim životima zbog PCR testa (ili krivog tumačenja rezultata) ne bi bio moguć bez jednog moćnog alata u sustavu društvenog inženjeringa koji se zove – propaganda, a to je tema o kojoj ćemo pisati u nastavku.

“Za one koji tvrdoglavo traže slobodu, najvažniji je zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije. Takovi se mehanizmi lako zamijete u totalitarnom društvu. Mnogo ih je teže zamijetiti u sustavu ‘ispiranja mozga pod slobodom’, kojem smo izloženi i kojem svi prečesto služimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti.”, Noam Chomsky

sott

Brodska nadanja: pravo na čisti zrak i pravo na zdrav život!

Brodska nadanja: pravo na čisti zrak i pravo na zdrav život! (2)

Prije točno četiri godine sam prvi put, pa onda poslije tri mjeseca ponovo pod gornjim naslovom pisao o brodskim nadanjima: o pravu Brođana na čisti zrak i o pravu na zdrav život. Da, prošle su četiri godine i na žalost, još uvijek smo tamo gdje smo bili tada, za vrijeme početka prvog mandata (i sada) predsjednika Vlade RH, Andreja Plenkovića.

Zaista, čovjek ne bi ni povjerovao da nakon toliko truda i energije, nakon sastanaka i sastanaka, obećanja i obećanja, nakon situacija i situacija kada se očekivalo da će se problem onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu jednostavno biti stavljen ad acta(!), još uvijek ne postoji rješenje za taj gorući brodski problem.

Na žalost, taj problem onečišćenog brodskog zraka ne egzistira samo četiri godine, nego dvanaest godina. Nažalost, nije samo prošla Plenkovićeva Vlada koja je iznevjerila Brođane, nego i prethodne tri, pa tako i (privremena) Oreškovićeva, pa i Milanovićeva, a i Vlada Jadranke Kosor.

Jednom sam o toj temi i napisao: psi laju, karavane prolaze! Ili kako je slavni Miroslav Krleža napisao još davne 1931. godine u pjesmi “Noć u provinciji”, gdje pjesma govori o odnosu vlasti prema narodu: “O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu, … svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa, sudbinu čekaš…”.

No nije samo riječ o dosadašnjim Vladama RH, premijerima i premijerkama, nego i o samim ministarstvima zaštite okoliša tih vlada, ministrima, povjerenstvima, saborskim odborima za zaštitu okoliša, Gradskoj, ali i Županijskoj upravi za zaštitu okoliša, Gradonačelniku, Županu i još tko zna o kojim političarima i (političkim) funkcijama koje su povezane sa zaštitom okoliša.

Zaista ovo sa onečišćenim zrakom već 12 godina traje u Slavonskom Brodu. Točnije od kada je prekosavska rafinerija u funkciji! A naš Gradonačelnik i Župan već duže nego 12 godina su na vlasti(?)! Ali ni na državnoj razini sve naše vlade koje su dosada uvijek deklarativno bile za čisti zrak, nisu baš nešto osetljivo i vidljivo napravile za Brođane, za naše zdravlje…

Očigledno, nešto ne ‘štima’ u pristupu politike problemu onečišćenog brodskog zraka. Evo već u listopadu je nekoliko puta klizni prosjek lebdećih čestica PM2,5 bio na mjernoj postaji na Jelasu (SB1) iznad 25 µg/m3, pa i kontinuirano 15-tak sati, a mjerna postaja je bila tada u CRVENOM. Više puta!

Dok istovremeno u Rafineriji nafte Brod mjerene su nove zabrinjavajuće koncentracije lebdećih čestica PM10. Više puta i to nekoliko sati kontinuirano su mjerene satne koncentracije lebdećih čestica PM10 i iznad 80 µg/m3, pa i oko 130 µg/m3! To se događalo i u popodnevnim satima, ali češće navečer ili noću.

No nije to sve. Zabrinjavajuće da je u ovoj godini na mjernoj postaji na Jelasu dnevni prosjek lebdećih čestica PM2,5 čak 70 puta bio iznad 25 µg/m3 (što je granična vrijednost na godišnjoj razini), a od toga u prva tri mjeseca 60 puta (vidi prilog). Nažalost, od toga 20 puta je dnevni prosjek lebdećih čestica PM2,5 bio i iznad 50 µg/m3, ali ponekad i iznad nevjerojatnih 125 µg/m3!!!

Također je u prva tri mjeseca tridesetak puta dnevni prosjek benzena bio iznad 5 µg/m3 (što je granična vrijednost na godišnjoj razini). Dok je i (najveći) osmosatni prosjek za prizemni ozon (O3) 31 put bio iznad 120 µg/m3 u Slavonskom Brodu, a dozvoljeni broj dana je 25 u godini dana!

I tako, umjesto da naš problem sa onečišćenim brodskim zrakom polako se stavlja ad acta, problem se uporno gura pod tepih.

Gledam baš i moju najnoviju ‘uspomenu’ na Facebooku od prije tri godine, ujedno i moj  najkomentiraniji status 2017. godine, koji govori o tome da su Brođani prije tri godine dočekali potpisivanje sporazuma u Rusiji o plinofikaciji Rafinerije između (bivše) predsjednice RH, Kolinde Grabar Kitarović i Vladimira Putina, a poslije toga, za godinu, godinu i pol dana i potpisivanje ostalih ugovora, ali nažalost, ne i prenamjenu produktovoda u plinovod i plinofikaciju Rafinerije!!!

Sada, kada kasni realizacija istog, već skoro godinu pol dana, o tome se šuti! Šuti i politika, šute i mediji. No dok je bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odlazila u Rusiju, pa poslije kada više puta dolazila u Slavonski Brod, mediji su bili puni obećanjima o prenamjeni produktovoda PlinaCro-a u plinovod!

No Brođani, kao i ostali stanovnici naše Županije, ali vjerojatno nitko ni u Ministarstvu zaštite okoliša još uvijek ne raspolažu ni s planovima modernizacije i plinofikacije prekosavske Rafinerije! Tako faktički nitko i ne zna kada Brođani mogu očekivati čisti zrak, a ne priče, neslužbene informacije iz Ministarstva o tome da “Rafinerija ne radi”.

U međuvremenu dalje je brodski zrak onečišćen. Je li iz Rafinerije, ili iz daljinskih izvora iz BiH, ili lokalnih zagađivača, sada je to, poslije 12 godina, potpuno nevažno!

Ulomak iz knjige „Pohvala melankoliji” koja je ove godine nagrađena lajpciškom Nagradom za europsko razumijevanje, a uskoro će biti objavljena na hrvatskome u izdanju Mizantropa

Milan Trenc, ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’ (2020): Trencova adaptacija Hektorovićeva spjeva idejno-značenjski najzaokupljenija je klasnim stanjem

Nije nažalost ništa novo da smo u mnogim mjerenjima i tablicama ili ponajgori ili baš najgori među zemljama Europske unije. Već toliko godina u odnosu na druge (od kojih smo prije 30, ali i prije 20 godina bili puno bolji) na „top listama“ padamo i padamo tako da je teško očekivati da će se i u sljedećim godinama nešto bitnije promijeniti. Jest, Hrvatska je posljednja ušla u Uniju, i to šest godina poslije onih zadnjih zemalja prije nje – Bugarske i Rumunjske. Mogli bismo čak reći i uz dosta sreće, i da Hrvatska nije uhvatila taj posljednji vlak, pitanje je bi li drugi vlak zvan čežnja za Europu ikad stigao.

Ovih posljednjih dana pojavila su se dva ispitivanja javnog mnijenja u zemljama EU-a o povjerenju u svoje vlade i u vlasti, i usporedno o povjerenju tih istih građana u EU. Ispostavilo se kako je Hrvatska od svih zemalja EU-a ona u kojoj stanovnici najmanje vjeruju svojoj vladi. Ne vjeruje joj 76 posto građana, a vjeruje njih samo 20 posto, pokazuje anketa belgijske konzultantske kuće Kantar izrađena za Europski odbor regija.

Nakon Hrvatske visoko nepovjerenje u nacionalne vlade prisutno je na Cipru (72 posto građana), Bugarskoj (71 posto), Rumunjskoj (59 posto), Sloveniji (58 posto) i Slovačkoj (57 posto). Istovremeno, u Finskoj samo 25 posto stanovnika ne vjeruje svojoj vladi, a slijede Njemačka (28 posto), Luksemburg (30 posto) i Danska (31 posto). Ukupan prosjek na razini Europske unije je da nacionalnim vladama ne vjeruje 50 posto stanovnika.

Ista konzultantska kuća provela je i posebno istraživanje o mišljenju građana o aktualnoj krizi, izazvanoj pandemijom koronavirusa. Znaju li vlasti što treba poduzeti za prevladavanje ekonomskih i socijalnih posljedica korona-krize? Opet je hrvatsko nepovjerenje u vlasti ponajveće. Nepovjerenje je iskazalo čak 72 posto anketiranih, dok samo 22 posto Hrvata ima povjerenja u poteze Vlade (šest posto ne zna/ne daje odgovor na to pitanje). Tek za „utjehu“ ima i malkice nepovjerljivijih po tom pitanju – 73 posto Slovenaca ne vjeruje svojoj vladi u rješavanju korona-krize, a 75 posto Bugara svojoj.

Zašto su Slovenci i Bugari protiv svojih vlada, to manje-više znamo. U Sloveniji je Janez Janša „prigrabio“ vlast bez izbornog legitimiteta, stranačkim preslagivanjem u parlamentu nakon što je bivši premijer Marjan Šarec dao ostavku. Bugari već više od 100 dana svakodnevno prosvjeduju protiv vlade Bojka Borisova, tražeći njen odlazak, optužujući vladajuću elitu za korupciju i zloupotrebu položaja. A u Hrvatskoj je već tradicionalno, višegodišnje, tvrdokorno nepovjerenje u Vladu, vlast, time i druge čelne hrvatske institucije. Na sve kritike koje dolaze iz slabašne opozicije, premijer Andrej Plenković, ali i drugi njegovi najbliži suradnici odgovaraju kako su prije tri mjeseca bili izbori i kako je narod rekao svoje. I zaista, narod je odlučio, HDZ je lako osvojio vlast, gotovo samostalno, tek uz malu pomoć nekih svojih ranijih partnera.

Nije li to skroz nevjerojatno? Apsurdna je situacija da Hrvati od svih najgore misle o vladajućoj garnituri, ali su ipak staroj vladi i starom premijeru glatko dali novi legitimitet da državu vode i iduće četiri godine. Istina, izlazak na izbore bio je samo 47 posto što govori o posvemašnjoj apatiji birača, ali je pobjeda i legalna i legitimna. Većinski nezadovoljni Hrvati očito su većinski procijenili da birajući Plenkovića biraju najmanje zlo. A što bi tek bilo da smo za premijera birali Bernardića?

Mogli bismo reći da tko god vladao u Finskoj, Švedskoj, Norveškoj, ali i Irskoj, ma čak i u „južnom“ Portugalu, bit će to uspješnija vlast i s osjetno većom podrškom stanovništva od one koju će si moći priskrbiti i neka zamišljena najbolja hrvatska vlada. U mnogome je to pitanje (političke) geografije, a kako je prostor vrijeme – onda i novije povijesti, ali ne može sve time biti determinirano.

Hrvatski problemi golemi su zato jer se dugo talože i ne rješavaju u odnosu na društvene i političke probleme u gore nabrojenim zemljama. Može se Plenković hvaliti koliko hoće, ali mala je vajda od toga i malo tko toj samohvali vjeruje. Trebao bi barem pokušati postati državnik, pa i u ovoj maloj zemlji, iskreno i vjerodostojno mjeriti Hrvatsku u europskom kontekstu i biti predvodnik hrabrih reformi društva kako bi makar i malo-pomalo mijenjali svoj položaj na tim europskim ljestvicama.

„Promijenit ću HDZ, kako bih promijenio Hrvatsku“, govorio je Plenković još prije tri-četiri godine. I dobro, makar malo, promijenio je HDZ, ali kada će stvarno početi mijenjati Hrvatsku? Nije mu lako ali nije nikome, niti njegovim kolegama u Europi. Danas je korona-kriza, ali sutra će vjerojatno biti nešto drugo, možda i gore, nema dobrog izgovora što je Hrvatska stalno duboko na dnu. Kriza je i izazov i u njoj se snalaze i ističu pravi lideri. Jedna od banalnih narodnih mudrosti je ona da se na muci prepoznaju junaci.

Evo još i najnovijeg primjera. Logično bi bilo očekivati da je Hrvatska koja je ukupno dvanaestak godina bila u procesu za ulazak u EU imala jako puno vremena da se pripremi za projekte kojim će realizirati novac iz europskih fondova, ali ne, Hrvatska je na posljednjem mjestu među 28 država po isplati novca krajnjim korisnicima EU fondova. Zapinje u hrvatskoj administraciji! Konkretno, od 10,7 milijardi eura koje joj je EU stavila na raspolaganje iz fondova u posljednjih sedam godina, u Hrvatskoj je krajnjim korisnicima projekata dosad isplaćeno samo 39 posto tog iznosa.

Iz prvog mandata je poznato da Plenković voli pomesti probleme pod tepih i sporo dolaziti do rješenja za goruće probleme države. On nije čovjek reformator, nego igra na sitne i spore pomake, navodno dobro utemeljene i pripremljene. A promjene su potrebne u cjelokupnom sustavu javne uprave, u ustrojstvu lokalne i regionalne samouprave, u financijskom i kadrovskom saniranju zdravstvenog sustava, u sprječavanju zarazne korupcije, u dobrom dijelu korumpiranom pravosuđu u koje nitko ne vjeruje, u poticanju ekonomije i poduzetništva, u obrazovanju i znanosti bez kojih nema progresa, u nedovoljno pravednom sustavu socijalne zaštite, u mirovinskom sustavu, u još koječemu drugom. Ali, Plenković nije igrač jakih poteza. Ne sjećamo se nijedne reforme u navedenim društvenim područjima, osim izvjesne korekcije poreznog sustava i izvjesnog smanjenja javnog duga (u razdoblju prije korone).

Ako u prvoj godini mandata Plenkovićeva vlada ne učini neke hrabre rezove, neće niti kasnije a sve ovo što slijedi bit će za sve nas spašavanje gole kože i golog dupeta. Kratkotrajno i bez plana čak niti za sutra, a kamoli za preksutra. Nadamo se da za osjećaj besperspektivnosti, za korupciju i za osjećaj nepovjerenja koje Hrvati tako većinski iskazuju u anketama kad ih pitaju o vlasti i vladi, neće Vladin „lijek“ biti nekakav orbanovski, represivni Zakon o elektroničkim medijima koji navodno uskoro stiže pred Vladu.

lupiga

Postoji li uopće itko na svijetu, a da se u sveprostirućem brlogu birokratskog tigra (što, u stvari, država jeste – brlog nemani koji se po potrebi transformira u neman samu!) nije zapitao, bez obzira na svu superiornost protivnika, kako može spasiti dostojanstvo svoje egzistencije, kako da sačuva individualno kretanje ograničenim poljem slobode, pa čak i to da li ima (demokratskog?) načina da se djelotvorno kontrolira «nezadrživi hod birokratizacije» k općem podvlašćivanju, kako da se odupre tom sluganskom instrumentu državnog autoriteta?

Ova pomalo paranoidna interpretacija rastućeg utjecaja izvršne vlasti, njenog pobjedonosnog marša kroz institucionalne strukture (ili, čak, pobjedonosnog marša institucija!), njenog osamostaljenja i nadmoći nad zakonodavnom vlasti, temelji se na gotovo svakodnevnom iskustvu građana sa sveobuhvatnom i neminovnom vladavinom birokracije, principima hijerarhijskog rangiranja, demonstriranja moći upravnog aparata, njegove proračunatosti i discipline i nemogućnosti pronalaska nadomjesne i bolje organizacije života. Zatražiti, na primjer, samo najobičniju potvrdu o vlastitom rođenju i postojanju, potvrdu o zaradi, potvrdu o prebivalištu, a da o ostalim «uslugama» birokracije i ne govorimo, često znači naći se u raljama, po Max Weberu, «beživotnog stroja» koji je «zgrušani duh» što funkcionira u skladu s reglemanima vidljivo udaljenim od pulpe života i istinskih ljudskih potreba.
Poslovi kojima birokracija upravlja zahtijevaju, kaže Ljubomir Tadić u Uvodu u politiku, ekspertnost i veliku sposobnost administriranja, što joj daje moć nad ostalima, a efikasnost joj ovisi o precizno utvrđenoj i uređenoj hijerarhiji vlastite organizacije odnosno rangiranju činovnika od strane gospodara, te o racionalizaciji upravljanja, što je čini nezamjenjivom.

S jedne strane, kaže Hegel, birokracija je «glavni stub države», a s druge, ona je «puka poslovna rutina i horizont ograničene sfere». Neovisna je o krivuljama političkih promjena, jer se oni koji žude za vlašću i koji ju osvajaju u nakani da ju zadrže, oslanjaju na njen mentalitet služenja i njenu organizaciju posvemašnjeg formaliziranja stvari. Stoga se često u procesu uređivanja odnosa u društvu ciljevi birokracije uspijevaju nametnuti kao opći, kao materijalizacija želje za sudjelovanjem u moći. To je neosobni proces zagušivanja demokratskih inicijativa nepropusnim jastucima jednoobraznosti, nametnutih pravila, zakona, propisa, formalnih i apstraktnih normi odnosno riječ je o «sustavnom odgoju za pokoravanje i potčinjavanje koji postaje samo sebi svrha ili služi eksploataciji i ugnjetavanju».

Građanin se ne pokorava osobi, licu, već utvrđenom pravilu koje u sebi ima ugrađen, nazovimo to, temporalno-kvantitativni-kvalitativni kod- kada, koliko i kako i mu se mora pokoravati. Birokratski rad po pravilima, u pravilu, odvija se bez mržnje i naklonosti izvršitelja- discipliniranih činovnika, izuzev u infernalnom miksu činovničkog hedonizma i korupcije. Parafrazira li se Richarda Dawkinsa, može se čak reći da su svi činovnici dirigirani rezultat «sebičnog birokratskog gena», smoreplicirajuće informacije, da su kao klonirani šarafi jedinstvenog stroja, da sliče kao jaje jajetu, tj. da su svi na isti kalup- precizni, ustaljeni, strogi, pouzdani, dehumanizirani, nadmoćni u svom ograničenostručnom (specijaliziranom) znanju i u neograničenom znanju služenja gospodaru, hladni, distancirani, bezosjećajni, statusno osigurani, ravnodušni…

Iskoristimo svoje isključivo pravo! Ovim moćnim općim sloganom birokracija uramljuje slike nastale u njenim uredskim ateljeima u kojima se obogotvoruje «glavna istina»- princip bespogovornosti autoritetu, principima zadanog sustava. Ipak, može li se oslabiti stisak birokratskih prstiju i užeta, mogu li se bar malo razgrnuti koprene kojima birokracija od svjetla javnosti čuva svoja tajna znanja i tajna djelovanja? Može li se biti izvan sveopćeg usložnjavanja, panbirokracije svijeta? Marx kaže da je birokracija krug iz koga se ne može. Weber predvodnike otpora u smislu kontrole birokracije vidi u poduzetniku i odgovornom političaru koji je spreman žrtvovati manje važno onome što je važnije. Nije li to odgovor za svakog mislećeg pojedinca- ponašati se s birokracijom poduzetnički odnosno inovativno i iskorištavalački, i političarski tj. kompromisno, ali i nepredvidivo u smislu rečenog žrtvovanja?

sbperiskop

Gostovanje Krešimira Mišaka kod Teše Tešanovića (Balkan.info) iz 2016. godine naslovljeno “Evropska unija je fašistička tvorevina vladara iz senke!” ponovo se dijeli na mrežama. Pogleda li se cijeli Mišakov nastup, jasno je da naslov intervjua nije direktni citat. Bez obzira na to, Mišak je iznio više netočnosti vezano za EU, ali i čitav niz događaja iz povijesti.

Primjerice, dotakli su se klimatske krize, kada je Mišak ustvrdio da ona ne postoji na gotovo identičan kao u nastupu “Meni nije vruće” o kojem je Faktograf već pisao.

Bavili su se pojavom interneta, birokracijom i velikim sustavima upravljanja te izumom novca, a sve su ove teme povezali i s Europskom unijom. Mišak je u pitanju koje je odgovoru koji je prethodio tezi o fašističkom karakteru EU ustvrdio kako internet služi stvaranju mentaliteta roja, odnosno kolektivnog uma, koji je “tehnogen”, blizak stroju, nasuprot “halucinogenom” umu bliskom ljudima.

Kada je Tešanović nakon tog Mišakovog izlaganja ustvrdio da je upravljanje koje počiva na birokraciji i internetu “maltene kao jedan novi fašizam”, Mišak se složio te kazao:

“Ja Europsku uniju doživljavam kao fašističku državu. Definicija fašizma – a njegova ekonomska strana je korporatizam – spoj je jake, neizabrane vlade i korporacija. Što je Europska unija? Spoj jake, neizabrane vlade i korporacija.”

Dakle, ne radi se o eksplicitnoj tvrdnji, već figuri koju Mišak koristi za opis dojma, temeljem dvije značajke kojima ćemo se pozabaviti.

Za početak, EU nije država, već dogovorna zajednica država. Njena “vlada” jednako je (ne)izabrana kao i one nacionalne, u zemljama članicama.

Fašist Benito Mussolini i nacist Adolf Hitler u Njemačkoj na pozicije premijera i kancelara došli su uz pomoć sile i zastrašivanja, ali i izbora. Podrška glasova im je osigurala manjinu u parlamentima, a utvrdili su se uz pomoć štimanja zakona o izborima odnosno ovlastima vlade u vlastitu korist.

Međutim, da bismo razmatrali (ne)izabranost europske vlade, nužno je da na neki način krenemo od Adama i Eve, jer Krešimir Mišak autoritet promišlja u nešto široj i daljoj dimenziji od uobičajene. I pritom griješi na više mjesta.

Upravljaju li ljudima uopće – ljudi?

Iz njegovog opsežnog izlaganja, naime, ne saznajemo što bi bila definicija izabrane vlade. Ne iznosi ni zamisao o optimalnom upravljanju velikim sustavima, niti navodi koja je alternativa izborima.

Naprotiv, u 49. minuti videa jasno odbacuje trenutno poznate načine izjašnjavanja građana o upravljanju organizacijskom cjelinom (nad)države: “Izbore vidim kao davanje legitimnosti kontrolnom sustavu”.

Objašnjavajući taj sustav, Mišak u intervjuu dovodi u pitanje sâm antropogeni suverenitet, odnosno pita se upravljaju li ljudima uopće – ljudi. Stvarni vladari, složit će se Tešanović i Mišak, zapravo nemaju razloga otkriti običnom puku da vuku konce; a prvi korak u razumijevanju stvarnih vladara iz sjenke je spoznaja da političari ne upravljaju ni sa čim.

“Oni”

Na direktno pitanje tko su “Oni”, Mišak odgovara da je većini ljudi (iznad političara) vidljiv ešalon dinastija koje su uvijek upravljale svijetom. Kretale se u istim krugovima i reproducirale se među sobom, stvarajući “elitno” potomstvo – od Habsburgovaca, preko Rothschilda do današnjih studenata Lige bršljana (eng. Ivy League).

Prigovara i što ljudski rod ignorira “50.000 viđenja NLO-a godišnje”, zaključujući da je sustavu iznimno važno zadržavanje kroz povijest fluidne granice između stvarnoga i nestvarnoga. I tu se, u 39. minuti vraća u daleku prošlost.

“Svi događaji vode unazad oko 5,5 tisuća godina, kada se u Sumeru nešto promijenilo s ljudskim rodom”, kaže Mišak. Do tada su ljudi živjeli miroljubivo, radili nekoliko sati tjedno, a onda se dogodilo “nešto što je stvorilo instituciju hrama”. To je nešto, tvrdi Mišak, u što mi ne vjerujemo, mada “nitko ne zna zašto to ne može bit’; da su došli Anunakiji, Nefili, kako se zovu u Bibliji i da se nešto pojavilo”.

Prihvaćamo da su civilizacije nastale iznenada i bez objašnjenja, govori Mišak, “al nemoj slučajno mislit’ da ih je netko instalirao i da je to nešto uvelo novotarije… Ljudi se nikad do tada nisu hranili pšenicom, žitaricama i jednogodišnjim travama. I, što je zanimljivo, paleobotanika pokazuje da suvremene žitarice nemaju genetskog pretka. Nitko ne zna kojim su putem nastale”, izjavio je.

Žitarice

Međutim, nije točno je da su se žitarice pojavile tek s “Njima” u Sumeru, a netočno je i da ne postoje divlji preci pšenice. Više tisućljeća uzgoja i 25.000 različitih podvrsta zametnulo im je trag. No, treba li nas to čuditi s obzirom na ono što znamo kakve je deformacije samo stotinu godina ciljanog parenja ostavilo na rasne pse ili lov na slonove, kojima se rađanje bez kljova pretvorilo u uvjet za opstanak?

Ipak, njemački botaničar Friedrich Körnicke još je u 19. stoljeću postavio je hipotezu da na Bliskom istoku još uvijek raste divlja pramajka uzgajane pšenice – dvozrna divlja pšenica (Triticum dicoccoides). Autori s Weizmannovog instituta za znanost u radu “Podrijetlo uzgajane pšenice“, jednog u nizu radova i knjiga na tu temu [1, 2, 3], navode i kako je ta hipoteza naknadno u potpunosti potvrđena.

Kada govorimo o paleobotanici, najranija poznata karbonizirana jednozrna pšenica (einkorn) pronađena je u pretpovijesnom naselju Tell Mureybit, u sjevernom Levantinskom koridoru. Datira iz perioda 10.000 godina prije Nove ere, kada je očito bila prikupljana u divljini. Pronađena su i oruđa pogodna za žetvu žitarica puno starija od toga.

Kultivacija predaka modernih žitarica počela je, dakle, daleko prije Sumera i to na područjima današnjeg iračkog Kurdistana, Turske, Sirije, a ne puno nakon toga i na Balkanu te uz Nil.

Usprkos drevnim pretpostavkama, zapisima o polubogovima u Bibliji i sumnjama na vanzemaljce, povijesno se ipak sumnja da je za uzgoj žitarica krivo zatopljenje klime i posljedičan ulazak u razdoblje neolitika.

Oružje

Kako objašnjava američki biolog, geograf, antropolog i povjesničar Jared Diamond u knjizi “Sva naša oružja: Zarazne bolesti, čelik i puške“, za koju je 1997. godine dobio Pulitzerovu nagradu, razvoj sjedilačke civilizacije prvenstveno je uvjetovan faktorima klime i geografije terena.

Diamond svoju analizu civilizacijskog razvoja temelji na arheološkim nalazima, sačuvanim pisanim izvorima i lingvističkoj analizi. Njegovu argumentaciju osnažuje činjenica da se agrarna revolucija nije dogodila samo na području Plodnog polumjeseca, gdje su pronađeni ostaci Sumera i divljih predaka današnjih žitarica. Neovisno su sličan razvojni put imala još barem dva društva, smještena na području današnje Kine i Srednje Amerike.

“Poljoprivreda omogućuje razvoj tehnologije, uključujući vojnu tehnologiju. Ratovi nisu nešto novo što su izmislili oni gadni Europljani. Svi o kojima imamo dovoljno znanja sudjelovali su u ratovima. Grupe ljudi natječu se sa susjednim skupinama, a svaka skupina koja razvije neku prednost vjerojatno će se moći boriti, osvojiti, istjerati ili istrijebiti svoje suparnike. Tijekom ljudske povijesti postojala je ta nagrada za razvoj snažnije tehnologije, uključujući vojnu tehnologiju”, navodi Diamond odgovarajući na pitanje o vezi između poljoprivrede i rata.

Adam i Eva

Istraživači povijesti, dakle, izvanzemaljce smatraju nepotrebnim da bi objasnili pojavu pšenice ili borbe među ljudima, a u vjerskim knjigama iščitavaju nešto sasvim drugo u odnosu na Mišaka.

Spomenuti autori rada o pšenici s Weizmannovog instituta pozivaju na rane hebrejske istraživače koji su postavili hipotezu da biblijsko “drvo spoznaje” zapravo nije jabuka već pšenica. Spoznaja biblijskih Adama i Eve da bi mogli stvarati hranu, umjesto da je samo pronalaze bila je presudna za gnjev božji, odnosno iščitavanje namjera da su željeli sami postati bogovi.

Po njima je moguće da se protjerivanje iz Edena u Knjizi postanka referira upravo na prelazak s nomadskog života u sjedilački: “[N]eka je prokleta zemlja zbog tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti zelje poljsko. U znoju ćeš lica svojega jesti kruh…”

Izraelski povjesničar Yuval Noah Harari na isti način tumači ovu epizodu Postanka. Kod njega pronalazimo jednu od najoštrijih optužnica protiv pšenice. Agrarnu revoluciju nazvao je “najvećom prevarom u povijesti” (Diamond je zove “najgorom pogreškom“). Pšenica je, tvrdi Harari, pripitomila nekoć slobodne ljude, a ne obratno. Ljudi su se do tada hranili raznovrsno i radili nekoliko sati tjedno, što spominje i Mišak. Nakon toga postaju robovi na po prvi puta svojoj zemlji, na štetu vlastite fizionomije razvijene za penjanje, a ne grbljenje nad motikom.

A višak hrane je taj koji je omogućio proizvodnju prvih elita: mogao se prisvojiti od strane pojedinaca, vladara o kojima ćemo kasnije učiti u povijesti. Ti vladari, kao i druga zanimanja koja nisu orijentirana na prehranu, imali su vremena baviti se zaštitom viška, odnosno prvog kapitala. To, pak, vodi osmišljavanju vojske, politike i filozofije, zatim izgradnji gradova i civilizacija, imaginaciji mitova i zamišljenih redova.

O ulozi poljoprivrede u stvaranju društvene stratifikacije i privatnog vlasništva te civilizacije uopće postoji potkrijepljen konsenzus istraživača toga doba, iz različitih disciplina. [1, 2, 3, 4] Također, ne postoji konsenzus oko miroljubivosti pračovjeka. Povijest nasilja, prema pronađenim ostacima razbijenih lubanja i masovnih grobnica, crtežima koji prikazuju borbe i pronađenim oružjima, vrlo je vjerojatno počela i puno ranije.

Je li europska vlada neizabrana?

Harari i Diamond bi se mogli složiti s Mišakom da su (nad)države samo koncepti – baš kao i religija, korporacija, socijalizam, kapitalizam ili novac – te da kao takvi zastarijevaju. Mitovi i bajke o tim konceptima doista su presudni za uspostavu autoriteta, ali i organizacije, koja je učinila homo sapiensa najmoćnijom životinjom na Zemlji. Presudni su za uspostavu komunikacije između velikog broja ljudi, stvaranja velikih sustava i same civilizacije.

Jedan od tih sustava je i Europska unija, koja je doista započela kao pakt o trgovini sirovinama, ugljenom i čelikom (ECSC), između nekoliko zemalja. Zajednica uglja i čelika dala je i prvu “komisiju”, odnosno Visoku vlast. Postupno je okrupnjavala spektar interesa, članica i ugovora. Evolucijom toga tijela, ali i Europskog parlamenta čije članove postavljaju birači u državama članicama od 1979. godine, došli smo i do situacije koja nalikuje izboru bilo koje vlade u Europi.

Unutar EU često se raspravlja o demokratskom deficitu, doduše ne iz vizure osporavanja izbora kao takvih. No pretpostavimo li da su izbori mehanizam izjašnjavanja o poželjn(ij)oj opciji na vlasti, europske institucije imaju legitimitet tipičan za europski kontinent.

Kao i u zemljama članicama, jedan od prvih zadataka novoizabranog parlamenta je izbor novog predsjednika Europske komisije (izvršnog tijela EU-a). Države članice nominiraju kandidata za to mjesto, ali pritom moraju uzeti u obzir rezultate europskih izbora. Parlament mora odobriti novog predsjednika Komisije apsolutnom većinom (polovica postojećih članova Europskog parlamenta plus jedan). Ako kandidat ne dobije potrebnu većinu, države članice trebaju predložiti drugog kandidata u roku od mjesec dana (Europsko vijeće djeluje kvalificiranom većinom). Za izbore 2014. Parlament je uveo sustav tzv. spitzenkandidata: Svaka europska politička stranka iznijela je kandidata za predsjednika Komisije.

Vijeće, u dogovoru s izabranim predsjednikom Komisije, usvaja popis kandidata za povjerenike, po jedan za svaku državu članicu. Ti se kandidati za povjerenike pojavljuju pred parlamentarnim odborima u svojim potencijalnim resorima. Potom se svako povjerenstvo sastaje kako bi sastavilo ocjenu stručnosti i kandidatovih rezultata, koje se šalje predsjedniku EP-a. Negativna ocjena natjerala je kandidate u prošlosti da se povuku iz postupka. Cijela Komisija, uključujući predsjednika i visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, trebaju zajedno biti izglasani u Parlamentu, a zatim ih kvalificiranom većinom odobrava Vijeće.

Jednako (ne)izabrana kao i sve druge vlade u Europi

“Ako netko misli da je Europska komisija neizabrana vlada, onda to misli i za svaku drugu državu. Sve su te vlade birane kao i EK; jedno tijelo predlaže, drugo ga tijelo potvrđuje. A potvrđuje je parlament, kao i u nizu drugih država. Članove Komisije predlaže Vijeće koje je drugo zakonodavno tijelo u kojem su predstavljene države članice. Uključeni su i predstavnici građana, postoje i prijedlozi nacionalnih vlada. Cijeli je proces demokratičniji nego na nacionalnoj razini”, kaže nam autor rada Demokratski deficit u Europskoj uniji, docent na Pravnom fakultetu u Zagrebu i član Vijeća Gonga Dario Čepo.

Osim načina izbora, važno je naglasiti da bilo koji novi zakon koji je predložila Komisija još uvijek moraju usuglasiti države članice i mora ga donijeti Europski parlament koji izravno biraju glasači iz EU-a [1]. Parlament također može dvotrećinskom većinom rušiti Komisiju, ali to se još nije dogodilo. No nakon korupcijskog i nepotističkog skandala, a nakon pritiska parlamenta, krajem devedesetih došlo je do svojevoljne ostavke Santerove komisije. Jacques Santer je nastavio raditi u europskim institucijama, da bi se nova buka podigla 2012. godine kada je imenovan dužnosnikom fonda za rješavanje krize eurozone.

Kriza eurozone

Kada govorimo o sprezi (briselskih) vlasti s korporacijama, priča je nešto složenija. Talijanski povjesničar Gaetano Salvemini još je tridesetih godina 20. stoljeća opisao ekonomsku praksu fašista kazavši da je država ta koja plaća za greške privatnog poduzetništva: “Dobit je privatna i individualna. Gubitak je javni i društveni.”

Ova maksima podsjeća na bailout banaka (ne samo) u Europi u vrijeme kapitalističke krize 2008. godine. I EU je tada javnim novcem platila “razigranost” financijskih institucija na tržištu. Bankama su povjereni bilijuni eura, a paralelno su zaustavljena ulaganja u javnu infrastrukturu, provođene su mjere štednje nad dodatno osiromašenim najširim društvenim slojevima, provodili su se rezovi u javnim uslugama.

Izgubljene su tisuće života zbog ekonomskih samoubojstava i osakaćen je rast BDP-a, mjerila čije je kretanje presudno u političkim procjenama ekonomskih kretanja premda ne govori ni o zdravlju ekonomije, niti o dobrobitima za stanovništvo. Upumpavanjem novca u banke i njihovim nacionalizacijama te ponovnim prodajama u nepovrat je otišlo 213,2 milijardi eura, što je ekvivalent zbroju godišnjeg BDP-a Luksemburga i Finske. U godinama nakon bailouta, isplaćivane su milijarde bonusa bankarima.

Razmjena kadrova između Komisije i korporacija

Krizni šef Europske komisije Jose Manuel Barroso, dovršio je svoju životnu političku transformaciju u zagrljaju notornog financijskog diva suodgovornog za krizu (ne samo) u Eurozoni 2008. – Goldman Sachs Internationala (GSI). Ta korporacija lani je u registru lobista iskazala procijenjeni trošak od oko 900.000 dolara na lobiranje u EU.

U istoj je korporaciji baš u vrijeme poduplavanja grčkog duga Goldman Sachsu radio Mario Draghi, čovjek koji je od 2011. do prošle godine obavljao funkciju šefa Europske centralne banke. Da bi stvari u javnoj percepciji bile kudikamo gore, istovremeno je bio i član Grupe od tridesetero (G30), privatne udruge koja okuplja svjetsku kremu financijskih institucija i akademije. Zaradio je ocjenu lošeg upravljanja od europske pravobraniteljice, kao i Barroso zbog GSI-ja.

Bivši član Komisije za trgovinu Karel De Gucht završio je u upravi ozloglašenog rudarskog diva Arcelor Mittal; a bivša članica EK za digitalnu agendu Neelie Kroes završila je u odborima tehnoloških tvrtki Uber i Salesforce. Ovo je samo dio podulje priče o prelasku osoblja iz Komisije u korporacije i obratno.

Više o “rotirajućim vratima”, odnosno razmjeni kadrova između institucija EU i korporacija, može se naći u izvještaju Saveza za transparentnost lobiranja i etičku regulativu EU (ALTER-EU) “Korporacijsko zarobljavanje“, razvrstano po sektorima. U izvještaju iz 2014. o financijskom lobiju, koji apsolutno dominira u Briselu, naveli su kako na svakog europarlamentarca (njih 750) dolazi dva i pol lobista samo iz financijskog sektora (njih oko 1700). Tu su istakli i da ih je značajan dio neevidentiran u europskom dobrovoljnom registru lobista, što za njih ne nosi nikakve posljedice.

“Rotirajućim vratima” se ekstenzivno bavi(o) i Opservatorij korporativne Europe, koji prati sukobe interesa europskih birokrata također po sektorima. Oni posebno problematičnim smatraju partnerstvo europske administracije s “Velikom četvorkom” oko pitanja poreza. Radi se o računovodstvenim multinacionalkama Deloitteom, EY-om, KPMG-om i PricewaterhouseCoopers (PWC), koji se smatraju glavnim stratezima korporativnog sektora za izbjegavanje plaćanja poreza.

Pritisak javnosti

Pod pritiskom javnosti EU je napravila pojedine preinake u svojim odnosima prema korporacijama. Početkom 2016. godine stupila je na snagu Direktiva o oporavku i sanaciji banaka Europske unije (BRRD), kojom se na bankovne regulatore prenosi ovlast da institucije na rubu propasti pokušaju spasiti najprije novcem vlasnika i štediša. Drugim riječima, EU je uvela bail-in opciju kao protutežu bail-outu financijskih institucija u problemima.

Zadiranje u štednju iznad zaštićenog iznosa i pretvaranje zaplijenjenog iznosa u dionice banke prije toga dogodilo se na Cipru 2013. godine, iako su i oni upumpali 1,5 milijardi eura u Co-Op banku. To je rezultiralo tužbama štediša, ali one nisu razriješene.

Nakon višegodišnjeg zgražanja javnosti, EU je 2013. dogovorila ograničavanje bankarskih bonusa u institucijama koje su primile javni novac za oporavak.

Nakon skandala s Barrosovim transferom u Goldman Sachs, 2018. su postrožena pravila oko zapošljavanja nakon mandata u Komisiji, odnosno lobiranja bivših članova. Te godine ovako je izgledala slika Europe po pitanju regulacije lobiranja na nacionalnoj razini.

Trenutno su u toku pregovori oko obaveznog upisa u registar transparentnosti.

“Da, korporacije imaju lobiste, kao i u nacionalnim državama, a većina nacionalnih država taji s kim se premijer i nalazi i kada. Tako da EU, iako je lobistički registar razmjerno dobrovoljan, transparentnija od većine nacionalnih vlasti”, kaže nam Čepo.

Ne spori velik utjecaj korporacija na EU legislativu, no za to ne krivi koncept Unije, već jedan drugi.

“Živimo u kapitalizmu u kojem korporacije imaju snažan utjecaj na vlast, od lokalnog do svjetskog nivoa. No to ne znači da je EU fašistička”, zaključuje.

Nakon izlaganja o fašističkom karakteru EU, Mišak se dotakao i teorije o “šupljem Mjesecu“. Ustvrdio je da smo kroz obrazovanje naučeni da se radi prirodnom satelitu, a isto tako smo mogli biti naučeni i da je to umjetni satelit kojeg su instalirali izvanzemaljci. Međutim, o EU je govorio i prije toga, na samom početku emisije.

Referendumi

Postoje zdravorazumski razlozi zašto bi trebalo izbjeći ulazak u EU, naveo je Mišak.

To zbog manipulacije kroz medije, pritiske i nametanja lažne slike stvarnosti uglavnom nikome nije uspjelo do sada. Ako bi i uspjelo na referendumu, onda bi jednostavno promijenili ljudi pitanje na referendumu pa bi opet izigrali te demokratske procese.

Što “uglavnom” znači u ovome kontekstu nije jasno. Naime, vrlo je poznata činjenica je da je više europskih zemalja tragom odluka svojih građana odbilo ući u EU. Dakako, radi se o vrlo bogatim državama koje neprestano blisko surađuju s Unijom.

Švicarska je imala referendum o ulasku u Europski gospodarski prostor (EEA), no odbila je na referendumu iz 1992. te se pregovori zamrzavaju do 2016. kada ta zemlja povlači aplikaciju za ulazak u članstvo. Na referendumu 2005. je 55 posto švicarskih glasača prihvatilo ulazak u Schengen te su postali dijelom tog prostora krajem 2008.

Norveška je imala čak dva referenduma o (ne)ulasku u EU, 1972. i 1994. Odbila je ući u Uniju na oba. Prema anketama, koje Mišak također spominje kao metodu manipulacije, dvotrećinska većina građana te zemlje je 2018. godine bila protiv ulaska u EU.

Island se prijavio za članstvo 2009. godine, no nije stigao do referenduma – zamrznuo je aplikaciju.

Napomenimo i da je Velika Britanija upravo odlukom na referendumu, održanom tri mjeseca prije Mišakovog gostovanja kod Tešanovića, odlučila izaći iz EU.

Financijski ulog i povrat

Mišak također tvrdi da se u zemljama članicama taji koliko daju za članarinu, a koliko povlače iz fondova, te da sve zemlje uplaćuju više nego što dobivaju. Razlog tome je velika birokracija, kaže Mišak.

[E]uropska birokracija… enormnu količinu novca dobiva. Zanimljivo je što ti u zemljama koje su ušle u EU nećeš u novinama naći koliko plaćaju godišnje za članarinu. O tome se malo priča prije nego što zemlja uđe pa se objašnjava kako će se više dobiti kroz nekakve subvencije, beneficije i slično. Međutim, ispalo je su sve zemlje do sada više zemlje uplatiteljice nego što su dobivale od EU

Netočno je da su sve zemlje više uplaćivale nego dobivale od EU. Članarina ovisi o veličini gospodarstva. Konkretnije, svaka država članica EU uplaćuje u proračun EU postotak svog bruto nacionalnog dohotka i postotak PDV-a.

Zato najviše daje Njemačka, pa Francuska, donedavno Velika Britanija, bez koje će proračun Unije biti značajno manji ove godine, Italija, Nizozemska… Zbog različitih prednosti koje velike ekonomije imaju zbog trgovine s manje razvijenim tržištima u Europi to ne znači da su one gubitnici, već su, na papiru, u minusu u odnosu na svoje članarine, odnosno “neto uplatitelji”.

Iako Njemačka sama uplaćuje oko petine ukupnog proračuna, to ne znači da njemački porezni obveznici plaćaju najviše, promatramo li njihov doprinos po glavi stanovnika. Više od Nijemaca, plaćaju stanovnici Švedske, Danske i Luksemburga. Primjerice, 2014. godine Nijemac je na ime članarine Uniji uplatio 146 eura, a Hrvat nešto više od jednog eura.

Europska unija, odnosno Komisija za svaku prethodnu godinu objavljuje statistike uplata i isplata na službenim web stranicama. Ondje je moguće pronaći bilance od 2014. do 2019. godine. Ovako je, primjerice, izgledala razlika između uplata i isplata za 2019. godinu:

Hrvatska plaća godišnju članarinu oko pola milijarde eura i zaista se nije proslavila u povlačenju sredstava iz fondova EU, iako spada u najsiromašnije članice. Podbačaj u povlačenju EU novca vidljiv je u rebalansima proračuna, kojima se iz godine u godinu prihode iz fondova projicirane prilikom sastavljanja budžeta u prethodnoj godini moralo svesti u realne okvire. O tim diskrepancijama i neostvarenim potencijalima Faktograf je pisao u više navrata [1, 2, 3].

Međutim, prema službenim podacima, od ulaska u EU ni jedne godine nije primila manje od onoga što je uplatila. O tome možete više pročitati u tekstu “Koliko Hrvatska daje, a koliko dobiva iz proračuna Europske unije”. Ove teme smo obradili kao i drugi hrvatski i europski mediji [4, 5, 6, 7].

Usporedbe s nacionalnim budžetima i birokracijama

Što se enormne količine novca tiče, budžet EU iznosio je lani 148 milijardi eura. To ga je činilo manjim od državnog proračuna Austrije ili Belgije. Usporedi li se s nacionalnim budžetima lanjskih 28 članica (€7.524 milijardi), radi se o samo 2 posto te sume.

Prosječan europski građanin lani je uplatio oko 240 eura, a 7 posto tog iznosa otišlo je na administraciju – plaće i mirovinske doprinose zaposlenih, školovanje njihove djece, za zgrade, prijevode i slično.

Što se zaposlenih tiče, Europska unija zapošljava oko 60.000 službenika i drugog osoblja koje opslužuje oko 500 milijuna Europljana. Hrvatska ima oko četiri milijuna stanovnika, a prema službenim podacima Ministarstva uprave krajem 2019. u tijelima državne uprave je zapošljavala 34.870 ljudi.

faktograf

Ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost hrvatskoj i evropskoj publici slabo poznata. Donosimo portret američke pjesnikinje Louise Glück, tek četvrte pjesnikinje, i šesnaeste spisateljice uopće ovjenčane najvidljivijom svjetskom nagradom

Taj dan!

Danas, tj. jučer,sad kad čitate, je konstituiran Senat Sveučilišta u Slavonskom Brodu i to bi trebao biti veliki dan za naš grad pa i za županiju. Bez obzira na različite komentare i mišljenja, potrebe i održivost istih u našoj zemlji, to je velika stvar. Sveučilište samo može/ treba izboriti svoje mjesto pod suncem i svoj opstanak. U cijelom svijetu pa i kod nas je vrlo lako mjerljivo znanje i kvaliteta fakulteta. Prestiž i vrijednost pojedinih je nadaleko poznata. Tako da im želim svu sreću u radu i uspjeh da za nekoliko godina čujemo da je uspjeh upisati i završiti neki od fakulteta u Brodu.

Fakulteti privlače mlade i to je budućnost. Uz samo studiranje, grad bi se trebao potruditi ponuditi puno kvalitetnih mogućnosti za mlade i obrazovane ljude. Od privlačenja ulagača u firme i maksimalnu pomoć kod toga, do ostalih mogućnosti zbog kojih bi mladi ljudi poželjeli i ostati u gradu. Ne želim biti negativna i pisati sada o Coroni i iseljavanju mladih. Bar ne vezano za ovaj događaj .Život mora i ide dalje. Sitni pozitivni pomaci poput ovoga su pravi put ka nečijem ostanku kod kuće ili dolasku u Brod. To što još treba puno toga izmijeniti i urediti, što nam se zakoni ne poštuju i nisu jednaki za sve, što zbog 10 kuna duga odete u ovrhu, to je druga priča. Tužna priča. Međutim, kad se i najmanje svjetlo pojavi u ovom našem mraku, moramo ga primijetiti i pozdraviti.

Još jedna lijepa, ekološka stvar će se desiti. Ponovno, ove godine akcija :“Posadi drvo, ne budi panj“! Profesor Vehid Ibraković iz poljoprivredne škole, veliki entuzijast i začetnik više lijepih projekata, pa i ovoga, poziva sve zainteresirane da se uključe u sadnju u studenom. Posebno se pozivaju razna udruženja, bilo kojeg tipa, koja su zainteresirane za ovu akciju.

https://www.facebook.com/groups/516733412395616

Neće biti kolektivne sadnje drveća kao prošle godine, ali bit će opet odrađeno i to je važno. Jer i dok nosimo maske, kisik nam je najbolji prijatelj i nasušna potreba.
Ne smijemo se prepustiti letargiji, već se moramo potruditi misliti samo pozitivno i raditi ono što je dobro i za nas, ali i društvo općenito. Čitam o slučajevima, kod nas je toga bar u vijestima i po portalima puno ( nekada je bila Arena, neki tjednik i u njemu su bile te neke priče tipa crne kronike, pa su to neki čitali i pravili ‘crnjak’ od svega. ), gdje se piše o niskim strastima, negativnim izjavama, razmišljanjima, postupcima i događanjima. Mediji kao da se takmiče tko će skandalozniji i mračniji naslov napisati. Time malo po malo i ljude navode da to čitaju, da traže objašnjenja i pristaju biti publika koja se navikava na loše. Mislim da to ne smijemo dopustiti. Osobno sam par puta otvorila te ‘mamce’, neke nedorečene naslove koji obećavaju nešto važno. Od tada, kad sam vidjela da su to gluposti, ne čitam ništa što zvuči senzacionalistički. Jer toga nema. Ako ima, sazna se i bez otvaranja takvih naslova. Sve ostalo je samo lovljenje klikova. Neka, hvala.

Osobno bih trebala to dijelom razumjeti, jer imam Instagram profil @mojgastro, kao i kuharicu www.mojgastro, klikovi su šansa za dobiti neku reklamu, pa da ne bude samo trošak u stvari. Ali ići s objavama da se isključivo ostvari kao neki cilj, a da ne odgovara sadržaju ili da idem protiv sebe i svih stvari koje smatram barem ‘prolaznim’, za mene osobno, nije prihvatljivo. Mišljenja sam da kvaliteta kad-tad dođe na svoje, a time dođe i neka satisfakcija. Ja sam zadovoljna i ovo što radim je iz ljubavi, a ne ( isključivo ) zbog dobiti. Naravno da bi bilo lijepo moći i zaraditi nečime što se radi i ustraje iz zadovoljstva, ali do tada je lijepo i ovako. Netko je napisao, mislim već drugi, treći puta da bi bilo bolje, ili da bih trebala ukoričiti jedno izdanje recepata. Lijepa je to zamisao i ideja, naravno, također je pitanje koliko je isplativa, ali bubica je ubačena, pa ćemo vidjeti. Možda, nikad se ne zna.
Držite se i budite pozitivni da bi ostali negativni!

Za ovaj vikend, za koji najavljuju kišu nešto jesenje. Prije toga savjet za pečene kestene ako želite. Prošle godine mi prijateljica to reče i zbilja su bolji ovako. Zasiječete ih kao i uvijek i stavite u hladnu vodu cca 1h. Onda ih izvadite i stavite na lim. Pecite kao i obično u pećnici ili na vatri. Puno lakše se čiste i ostanu nekako ukusniji, ne presuše se.

A sad kuhamo.

Složenac s gljivama

Vrijeme je gljiva pa slobodno koristite one koje najviše volite.

Jednostavno.

SASTOJCI:

700 g krumpira

1 glavica luka

500-600 g mljevenog mesa

začin, papar, sol

1 poriluk

2 režnja bijelog luka

1 kg šampinjona ili još bolje vrganja

3 jaja

0,5 l vrhnja za kuhanje

sjeckani list peršina

100 g naribanog sira, ementaler, na pr.

PRIPREMA:

Krumpire ogulite i nasijecite na tanke ploškice. Luk očistite i nasijecite na kockice, pržite na malo ulja. Poriluk operite, nasijecite na tanke šajbe pa dodajte luku kao i protisnuti češnjak. Kratko pržite da zamiriše pa dodajte meso. Miješajte dok se ne uprži, začinite. Ako imate šampinjone, njih očistite pa stabljike otkinite i nasijecite pa dodajte mesu. Kratko pržite i sklonite s vatre. Malo namastite vatrostalnu zdjelu pa posložite ocijeđeni i malo posoljeni krumpir. Na njega stavite meso i poravnajte. Gljive gusto poredajte po mesu, ja sam čak neke klobuke stavljala još kao drugi red, jer znate gljive, skupe se i ocijede pa poslije ih sve lijepo složite. Ako su vrganji, ni njih ne štedite. Pecite u već zagrijanoj pećnici oko 4o min na 220°c. Jaja umutite s malo papra i malo soli, prelijte preko svega pa opet zapecite oko 5 min. onda opet izvadite i prelijte vrhnjem i pospite sirom i pecite cca 15 min da sir počne dobivati rumenu boju. izvadite i ostavite desetak min da odmori pa poslužite s nekom salatom po izboru.

Brza torta od jabuka

Čas posla a rezultat…

Jednostavno.

SASTOJCI:

1 kg jabuka 5-6 kom.

korica i sok 1 limuna

100 g maslaca

75 ml mlijeka

200 g brašna

200 g šećera

malo soli

1 prašak za pecivo

1 vanil šećer

malo ruma

malo cimeta

3 jaja

PRIPREMA:

Ogulite jabuke i izrežite na ploške. Pospite sokom limuna da ne potamne. Maslac istopite i dodajte mlijeko. U zdjeli prosijte brašno i prašak za pecivo, dodajte sol. U većoj zdjeli mutite jaja sa šećerom i vanilijom u bijelu kremu. Dodajte koricu limuna i rum. Polako dodajte brašno i žicom lagano umiješajte, pa dodajte maslac s mlijekom. Dio jabuka ostavite na stranu za vrh kolača, ostale lagano umiješati u tijesto. Smjesu izlijte na papirom obložen kalup za torte 26 cm. Po tijestu poredajte preostale jabuke i pospite s kristal šećerom 8 oko 2 žlice) pomiješanim s malo cimeta, po želji. Pecite na 180°c oko 60 min. u već zagrijanoj pećnici. Ostavite oko 10 min. u kalupu, pa skinite obruč i pažljivo premjestite na rešetku da se ravnomjerno ohladi. Služite uz vrhnje ili samu uz kavu ili čaj.

Bipolarni odnos EU i Njemačke prema Kini

Globalna geopolitička sučeljavanja SAD-a, Kine i Rusije koja zbog transatlanskog strateškog partnerstva ne može izbjeći ni Njemačka, niti ostale industrijski moćne države članice Europske unije, u sve većoj mjeri guše njemačko i europske gospodarstvo.

Europska unija i Njemačka pokušavaju u sjeni SAD-a i njegova rata s Pekingom održati ekonomsku suradnju s Kinom. Europska i njemačka politika s jedne strane prisiljena je aktivno podržavati američku politiku prema Kini, a s druge strane ima i vlastite ograde prema kineskoj politici i agresivnom prodoru kineskih ekonomskih i geopolitičkih interesima na europske prostore. No moguće kidanje ekonomskih veza s Kinom ima za njemačko i europsko industrijsko i izvozno  gospodarstvo previsoku cijenu. Pozicioniranje na ogromnom kineskom tržištu visoko je na listi prioriteta europske i njemačke politike i gospodarstava, poglavito u uvjetima neizvjesnog razvoja javnozdravstvene krize izazvane pandemijom Covida-19 i prateće gospodarske krize čiji se puni opseg i trajanje još ne mogu procijeniti. Jednaki značaj za kinesku ekonomiju i industriju ima europsko tržište.

Europska unija i Njemačka moraju, stoga, održavati potrebnu ravnotežu između sučeljavanja s Pekingom i plasmana svojih ekonomskih interesa prema Kini. Stoga se međusobni odnosi Kine i Europske unije iskazuju kao naizgled nelogični dualizam odnosa koje čine usporedno odbacivanje i sumnjičavost i međusobno neodoljivo interesno privlačenje, jer riječ je, ipak, bez obzira na političke razlike i geopolitičke pozicije, o industrijskim gospodarstvima koja trebaju velika izvozna tržišta – Europa kinesko, a Kina europsko.

U pokušaju održavanja i unapređenja međusobnih gospodarskih odnosa u doba američkog pritiska prema Kini i posredno prema europskim saveznicima od kojih zahtjeva pridruživanje svome gospodarskom i trgovinskom ratu protiv Kine, Europska unija i Kina pokušavaju sklopiti bilateralni investicijski sporazum (Comprehensive Investment Agreement- CAI).Za ugovor su direktno zainteresirane najveće njemačke tvrtke i prije svih industrijski divovi koji čine kostur njemačkog izvoza i gospodarstva.

Očiti cilj Europske unije je postići sporazum s Kinom do kraja ove godine, jer se realno može očekivati, bez obrzira tko pobjedio na američkim predsjedničkim izborima, daljnja eskalacija američkog rata s Kinom u koji je Bruxselles posredno umiješan. Dok  američka politika Kinu uopće više i ne naziva Kinom nego u javnim nastupima najviših čelnika, uključno i državnog tajnika Mike Pompea, koristi izraz Komunistička partija Kine, pokušavajući tako sukob prikazati kao primarno ideološki, Europska unija težište stavlja na ekonomiju i regulaciju međusobnih gospodarskih odnosa ne upuštajući se u ideološke ocjene kineskih vlasti. Dakako, europski čelnici potpuno otvoreno kineskim partnerima i konkurentima ukazuju na probleme „erozije temeljnih prava i sloboda u Hong Kongu“ i“ katastrofalnog  tretmana etničkih i vjerskih manjina u Kini“. Unatoč tome oni ne samo da ne namjeravaju sklopiti sveobuhvatni sporazum o ulaganjima prije kraja godine, već i nastavljaju razradu  „Strateške agende za suradnju 2025“  čiji je cilj gospodarska i ekonomska  kooperacija između EU i Kine na strateškoj razini. U tom cilju trebao je biti održan Summit EU-Kina, ali je zbog pandemije Covida-19 odgođen za slijedeću godinu.

Na planu sklapanja bilateralnog investicijskog sporazuma između Europske unije i Kine samo ove godine održano je šest krugova službenih pregovora. Posljednji u nizu je sredinom rujna održana multilateralna video-konferencija između dužnosnika Kine i Europske unije na najvišoj razini, u kojoj su sudjelovali njemačka kancelarka Angela Merkel, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i kineski predsjednik Xi Jinping. Jednako kao i Europskoj uniji i Kini je interes što hitnija uspostava sporazumnog regulatornog mehanizma međusobnih gospodarskih odnosa, kako bi se spriječilo geopolitički motivirano gušenje daljnje ekonomske suradnje.

Koliko je uistinu realna mogućnost sklapanja sporazuma EU i Kine o međusobnim investicijama do kraja godine ostaje za vidjeti, no činjenica je da postoji obustrani interes nastavka suradnje bez obzira na američke pritiske i usprkos njima. Kao što je cijeli međusobni odnos Europske unije i Kine bipolaran, takve su, najvjerojatnije, namjerno i unaprijed dogovorene izjave europskih čelnika. Dok povjerenik Europske unije za vanjske poslove Josep Borrell  poziva  na otpor „kineskom ekspanzionizmu“ i zahtjeva da Europska unija o tome zauzme čvrsti stav, državni ministar u Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke, Niels Annen, poziva na održavanje dijaloga s Kinom. On naglašava kako  je nužno u europskom odnosu s Kinom zadržati potrebnu neovisnost o američkoj politici i njenim potezima u rasplamsalu ekonomskom i trgovinskom ratu Washingtona s Pekingom. U zajedničkom priopćenju za tisak nakon video konferencije, diplomatskim je rječnikom istaknuto kako je „postignut važan napredak u pregovorima o sklapanju ugovora o međusobnim investicijama“ i kako  su obje strane zabilježile „napredak u definiranju pravila kojima se regulira ponašanje poduzeća u državnom vlasništvu ili pod pretežitim državnim nadzorom, transferu tehnologije i transparentnosti subvencija.“ Navodi se kako još uvijek postoje otvorena pitanja u svezi „slobodnog pristupa tržištu i održivog gospodarskog razvoja“.

Svojim naporima prema zaključenju sporazuma  o uzajamnim investicijama između EU i Kine prije kraja ove godine Bruxselles, zapravo, odgovara na zahtjeve tvrtki iz većeg broja država članica Europske unije, a poglavito onih iz industrijske velesile Njemačke. Važnost Kine kao tržišta za njemačke izvozne tvrtke raste. Kina je zamijenila Francusku na mjestu drugog najvećeg njemačkog izvoznog tržišta u prvih sedam mjeseci ove godine. Prema analizi njemačkog ekonomskog instituta IW iz Kölna (Institut der deutschen Wirtschaft Köln) Kina bi do kraja godine mogla postati najveće njemačko izvozno tržište. Na to utječe pandemija Covida-19 koja je u daleko većoj mjeri pogodila Europu i SAD nego Kinu. Za razliku od medijskih izvješća koja govore suprotno, većina njemačkih tvrtki ne napušta Kinu, posebice ne one koje u Kini proizvode robu za kinsko tržište. Takve tvrtke, prema izvješćima Europske trgovinske komore u Kini (European Chamber of Commerce in China), koja, indikativno, ima središnjicu  u kompleksu njemačke Lufthanse u Pekingu i urede u ključnim kineskim gospodarskim središtima –  Nanjingu, Šangaju, Šenjangu, Tijanjinu, te posebne odjele za Južnu i Jugozapadnu Kinu, upravo obrnuto – jačaju svoju prisutnost na kineskom tržištu. Ono, sa svojih 1,4 milijarde potencijalnih kupaca, premašuje ukupni zbroj stanovništva EU od oko 450 milijuna i SAD-a od oko 330 milijuna. Činjenica je kako europske tvrtke veliki dio svoje dobiti duguju poslovima s Kinom. Prema Europskoj trgovinskoj komori u Kini čak 39 posto europskih kompanija koje djeluju u Kini i koje su članovi komore, pa za njih postoje nedvojbeni podaci, postiglo je rast prodaje i do 20 posto.

Izvješća Europske trgovinske komore  u suprotnosti su s izvješćima njemačkih i europskih medija prema kojima zapadne tvrtke intezivno preseljavaju svoje proizvodne pogone iz Kine u druge azijske zemlje, prije svega jugoistočnu Aziju i u Indiju. Riječ je, prema neposrednim saznanjima trgovinske komore u Kini, o onim tvrtkama koje se bave proizvodnjom jednostavnih i jeftinih proizvoda i koje se koriste  velikim brojem niskotarifnih radnih mjesta  i niskim plaćama radnika. Njihovi proizvodi uglavnom i nisu namjenjeni kineskom tržištu nego za daljnji izvoz. Kako prosječne plaće u Kini postupno rastu takve tvrtke osnivaju tvornice u kojima je radna snaga jeftinija, prije svega u Vijetnamu i Kambodži. Riječ je o samo 11 posto europskih tvrtki koja posluju u Kini. Prema bivšem njemačkom ministru obrane Rudolfu Scharpingu, sada savjetniku njemačkih tvrtki u Kini, „postoji nesklad između medijske slike političkih odnosa između Europske unije i Kine i ekonomske stvarnosti.“

Kina je za Europsku uniju primamljiv gospodarski partner koji ima veliki udjel u ukupnom izvozu Njemačke i Europske unije, ali i dalje ostaje snažni  suparnik, kako na geopolitičkom tako i na ekonomskom planu. Europska unija razvijajući suradnju s Kinom istovremeno pokušava i zaustaviti njen daljnji uspon na već postignutoj globalnoj razini moći. Primjerice, u dokumentu pod nazivom „EU- China – A strategic outlook“ iz ožujka 2019. godine Kina se istovremeno naziva i partnerom i konkurentom i „sistemskim suparnikom“. Poziva se na ograničavanje utjecaja kineskih državnih subvencija svojim tvrtkama koje djeluju na europskom tržištu i tako kineskim tvrtkama stvaraju neutemeljenu prednost  pred domaćim, europskim tvrtkama.  To je samo jedna od točki konflikta i sučeljavanja Europske unije i Kine.

Dok pokušava učvrstiti i otvoriti mogućnost rasta gospodarskih odnosa Europska unija ograničava i pokušava staviti pod kontrolu utjecaj Kine na svome terenu. No problem je što izvan institucija Europske unije države članice sklapaju vlastite gospodarske sporazume s Kinom u kontekstu kineskog „Novog puta svile“. Takve ugovore sklopilo je već 15 država članica, držeći da su njihovi ekonomski interesi, makar i kratkoročni, daleko važniji od zajedničke politike Europske unije prema Kini. Tu nije riječ samo o Italiji i njenim tvrtkama nego i  o njemačkoj politici i znatnom dijelu njemačkoga gospodarstva. Stoga je europski povjerenik za vanjsku politiku Josep Borrell svojom izjavom o čvršćem otporu EU „kineskom ekspanzionizmu“ čiji je cilj „tranformacija međunarodnog poretka u selektivni mulitlateralni sustav koji pogoduje kineskim interesima“ smjerao na uspostavu ravnoteže između međusobnog privlačenja i sučeljavanja Europske unije i Kine. Svojim čvrstim stavom da Europska unija mora zaštiti „europske vrijednosti i europsku tehnologiju“, istodobno naglašavajući da on nije rezultat američkog pritiska, zapravo definira pravo stanje stvari u donsima Europske unije i Kine.

A tvrdnje da američkog utjecaja na europsku politiku u svezi odnosa prema Kini nema jednostavno  ne odgovaraju  činjenicama.

Geopolitički kompleks Europe, Bliskog istoka i Afrike, koji se sve češće u američkim i europskim političkim analizama zbirno spominje pod skraćenicom EMEA (Europe, Middle East, Africa) treba postati strateška osnovica djelovanja prema  Kini. U tom okviru može se jasnije sagledati ukupnost američke politike prema Europi i Bliskom istoku koja je usklađena na oba područja, konzistentna i neovisna o unutarnjim političkim nadmetanjima.

U svakom slučaju SAD ne napušta Europu nego je stavlja u funkciju podrške svojih pozicija u Indo-pacifičkoj regiji. To će, dakako, direktno utjecati i na buduće  odnose Europske unije i Kine.

Prisutnost i utjecaj SAD-a u Europi neće se smanjivati , kao što se neće umanjiti niti utjecaj Ujedinjenog Kraljevstva na europske poslove. London za to ima snažnu polugu u okviru NATO-a.  Europa  će,  zato, sve više biti u funkciji američkih i britanskih vitalnih interesa u Aziji. Najmoćnije europske države ne mogu se oduprijeti takvom razvoji događaja, a ostale će ih slijediti. Berlin, Pariz i Bruxelles jednostavno ne mogu funkcionirati bez suradnje sa SAD-om, jer primjerice, ne mogu, u slučaju potrebe, obraniti  čak niti pomorske komunikacije iz Perzijskog zaljeva i Azije prema Europi kojima pristižu energenti, a odlaze  europski izvozni proizvodi. Bez pomoći SAD-a, gotovo je sigurno, ne mogu kontrolirati niti ključne komunikacije na Atlanskom oceanu koje ih povezuju sa SAD-om.

SAD je pacifička država i njen utjecaj u regiji Indijskog oceana i Pacifika po ocjeni američkih stratega oslabljen je djelovanjem Kine. Odatle američki fokus na azijsko-pacifičko područje, odnosno prema novoj američkoj geopolitičkoj terminologiji Indo-pacifičkoj regiji,nazvanoj tako kako  bi se naglasio značaj Indijskog oceana u američkoj strategiji i pokušao  otvoriti ulaz  kineskim regionalnim konkurentima, prije svega Indiji i Vijetnamu u američku agendu sučeljavanja s Kinom.

Prema američkim stratezima  vrijeme je da Amerika obnovi svoj utjecaj u Aziji i na Pacifiku, oslabljen fokusiranjem na  Europu i Bliski istok. Za to su joj potrebni saveznici i sigurno zaleđe u Europi i na Bliskom istoku.

Europa u toj strategiji mora odraditi svoju ulogu. Više nije dovoljno pljeskati i diplomatski povlađivati američkoj politici. Sada se od Europe i Europske unije, prije svega kroz strukturu NATO-a traži aktivno sudjelovanje kako u jačanju obrambene strukture same Europe,  tako i podrške američkim snagama na Bliskom istoku, Indijskom oceanu i Pacifiku. Na ekonomskom planu traži se solidarnost i usklađivanje europske politike s velikim američkim ekonomskim ratom protiv Kine.

U takvoj situaciji Europska unija svim raspoloživim potencijalima pokušat će zadržati dovoljnu razinu neovisnosti o američkim dugoročnim interesima i konkretnim potezima, kako bi sačuvala svoje ekonomske odnose s Kinom i svoje vlastite ekonomske interese. U kolikoj mjeri će u tome uspjeti ostaje za vidjeti, ali je činjenica da će EU i europska industrijska i izvozno orijentirana gospodarstva, prije svega njemačko, čini se, neizbježnim ustupcima  američkoj politici prema Kini morati platiti visoku cijenu.

Društveni se život u Hrvatskoj posljednjih dana uglavnom vodi oko pitanja prihvatljivosti, ekstremnosti i takozvanih psiholoških granica. Koliki broj zaraženih može podnijeti zdravstveni sustav, a koliki anksioznost čitatelja “prijelomnih vijesti”? Kada ustaša prestaje biti domoljub, a postaje ekstrem? Kada predsjednik gubi “karakter” i postaje toksični trol? Različiti stavovi kruže medijskim podzemljem i nadzemljem, kao i različiti kriteriji na kojima počivaju. I sve to spada u standardne političke borbe oko definicija, legitimacija i akcija. I gotov sav raspon političkih opcija je pokriven, većina stavova uživa pravo javnosti bez konsenzualnih osuda.

Međutim, kad se dotaknemo neophodnih sredstava za život odjednom politika polako prepušta mjesto socijalnoj fizici. Postoje “zakoni” protiv kojih se naprosto ne može ići. Povod za rasprave su, dakako, ovog tjedna ponovo aktivirane ovrhe nakon moratorija. Više političkih opcija je zatražilo od Vlade produljenje moratorija kako bi se spriječila socijalna katastrofa. U istupima je prednjačila zeleno-lijeva koalicija, ali sličan zahtjev je uputio je i Domovinski pokret. Doduše, njihov zahtjev je zvučao kao Zagrepčani koji pokušavaju glumiti Dalmatince i obrnuto. Naprosto im ne možeš vjerovati jer znaš da moratorij ne bi produljili pederima i Srbima. Njima bi valjda Soroš trebao platiti račune.

Bez obzira na zahtjeve s raznih strana, premijer Andrej Plenković je ostao pri svome. Njegov patronizirajući stav svodio su na pedagošku formulu: ako smo neke obaveze preuzeli moramo ih ispoštovati. Ako, na primjer, u stanu imate vodu morate ju plaćati. Bez obzira na to što je poslodavac “odlučio” da vas više ne može plaćati. S tim da, po Plenkovićevu mišljenju, postoje “obveze” i “obveze”. Na pomalo blesavo novinarsko pitanje kako to da država može dugovati veledrogerijama i nitko je ne može ovršiti, a građani nemaju tu privilegiju, Plenković se pozvao na hijerarhiju potreba. Naprosto, lijekovi i mobiteli nisu ista stvar, a velikom broju građana ovrha prijeti zbog računa za mobitel. Tako smo saznali da su 2020. mobiteli luksuz dok se istovremeno domaće firme koje proizvode aplikacije prezentira kao spasitelje ekonomije.

I nije da nije bilo kritika Plenkovićeva stava sa svih strana. Međutim, taj stav nije bio kritiziran kao nedopustiva socijalno-ekonomska politika već kao njegova osobna moralna slabost. Kao još jedan primjer njegove “briselske arogancije” i nedostatak sluha za živote takozvanih običnih ljudi. To najbolje možemo predočiti usporedimo li reakcije na Plenkovićev stav s reakcijama na proljetnu ideju Radničke fronte o retroaktivnom oporezivanju štednje najbogatijih. Taj je stav gotovo unisono doživljen kao napad na civilizaciju kao takvu, kao udar koji društvo ne bi preživjelo, kao nešto što prelazi granice “radikalnog”. I dok je to bila samo ideja daleko od političke realizacije, Plenkovićev stav je preveden u realnu mjeru. No, ni najtvrđi kritičari u tom ne vide napad na civilizaciju i društvo kao takvo. Vide samo arogantno tumačenje osnovnih zakona socijalne fizike i manjak empatije.

Kako možemo biti sigurno u to? Pa pitajte ih samo jesu li za to da se ovršenima i blokiranima pomogne tako da se sredstva “pronađu” na računima najbogatijih. Ili jesu li za to da se dugovi za lijekove plate nacionalizacijom drugog mirovinskog stupa. Šest milijardi kuna godišnje mirovinskih doprinosa ide fondovima u vlasništvu banaka kod kojih se onda država zadužuje da bi pokrila te rupe. Postoji više rješenja, a nijedno od njih se ne krije u kritici Plenkovićevih moralnih slabosti. Kad nedostaje lijekova ili kad ljudi nemaju za hranu, režije i mobitele onda se radikalnost mjeri nekim drugim aršinima. A ekonomski modeli koji ne mogu ponuditi rješenje moraju biti otpisani.

bilten

I odnosi li se „vrišteća transformacija HDZ-a“, o kojoj lupeta premijer, i na njegovog ministra koji je svojevremeno ushićen saopćio „dobru vijest“: „Otišao je Oliver Frljić“. Da, ponajbolji naš režiser napustio je Hrvatsku, izložen bezumnim prijetnjama Plenkovićevih radikala. Ali to tada nije bilo kurentno, jer je Trnoružica spavala, a onaj mali ustaša još nije bio uzeo tatinu pušku pa otišao pucati po zgradi vlade. Po ambalaži države, to jest. Čiji truli sadržaj ostaje nepromijenjen.

Kao da je prebolio koronu, čije posljedice znaju biti i nesnalaženje u vremenu, ili kao Trnoružica iz omiljene bajke, tako se hrvatski premijer odjednom probudio kao sasvim drugi čovjek. I svom se snagom bacio na suzbijanje novootkrivenog problema nacije, problema radikalizma. Koji je u njegovom uspavanom umu podjednako opasan na desnoj i lijevoj strani društvenog spektra. To naglo buđenje iz sna Trnoružice koja se ubola na trn, pa spavala i spavala, dok se oko nje svijet događao, uvjetovano je bezumnim činom jednog mladića koji je toga ranog jutra, dok premijer i suradnici još izlaze iz pidžama i doručkuju, pucao po zgradi vlade, ranio jednog policajca, pobjegao i potom se ubio. U tom je činu mladića – odgajanog u kući prepunoj oružja što ga je otac čuvao još iz rata, jer da „nitko ne vraća oružje, kako nas ne bi zateklo nespremne kao ’90.“ –  premijer, eto, prepoznao klasični oblik terorizma, štoviše dobro organiziranog i usmjerenog na njega samoga.

Mladić, odrastao na idolatriji bivše ustaške države i mržnji prema Srbima, prema riječima premijera, imao je samo jedan cilj, to jest njegovo smaknuće. Jer zgrada vlade to sam ja!

S propagandom takvog žrtvoslovlja, krenuo je u odlučni boj protiv radikalizma koji da uništava Hrvatsku, pa se baš on stavio na čelo te nove rekonkviste, prozvao za terorizam i navođenje mladog samoubojice na njegovo ubojstvo svoje političke protivnike koji su pak bili dio njegove stranke dugi niz godina, bili su i na izbornim listama HDZ-a, a onda se odmetnuli nakon premijerova oportunog saveza sa srpskom manjinom, bez koje ne bi mogao oformiti parlamentarnu većinu.

Spominje tako premijer „vrišteću transformaciju HDZ-a“, upire prstom u političku opoziciju, desnu i lijevu, kao krivce za radikalizaciju društva, ali… To „ali“ zapravo je ključ priče o Hrvatskoj, kao državi potpunog društvenog poraza, utočištu vladajućih hulja i sveopće mržnje, izrasle na nacionalizmu i mitologiji rata što ga već tri desetljeća generira isključivo partija premijera Plenkovića. I što s ljevicom – koju Trnoružica stavlja na drugu stranu vage, kao jednako odgovornu za uzgoj mladića koji do zgrade vlade došeta s kalašnjikovom i čiji facebook obiluje govorom mržnje prema Srbima – nema nikakve veze.

Uvjerljivost premijera i šefa partije koja godinama vlada uz unosno domoljublje, kapilarnu korupciju i njegovanje gadne tradicije nekadašnje ustaške države, nikakva je, bijedna, prozirna. Taj koji se sada predstavlja žrtvom na koju ekstremna desnica puca u namjeri da ubije, koliko jučer mirno je promatrao svakodnevno sijanje mržnje prema srpskoj manjini, prema opoziciji, prema svakome čije je mišljenje drukčijeg od šovinističkog, isključivog, i upravo je on na čelu partije koja je kreirala ambijent u kojemu su stasali zaluđeni mladi desničari. Kakvu je poruku poslao pozdravljajući podršku bivšoj predsjednici izvjesne Julien Bušić koja je svojevremeno, „u ime Hrvatske“, sudjelovala u terorističkoj otmici američkog aviona i ubojstvu američkog policajca? Da bi se par mjeseci kasnije zgražao nad „gnijezdima radikalizma“, „huškačima u medijima“, onim ekstremističkim bljuvotinama u kojima se rado pojavljivao i nije mu smetao kontinuirani odstrjel i monstruozni napadi iz tih medija na lijeve intelektualce, novinare, žene…

Kolika je uopće uvjerljivost premijera čiji ministar branitelja danas tambura o opasnoj radikalizaciji, a bio je na čelu veterana koji su 555 dana terorizirali Zagreb i na prometnice iznosili opasne plinske boce, sve kako bi srušili tadašnju lijevu vladu? Nije li redikulozan premijerov trud u uspostavi novog, pristojnog društva, dok je do jučer cinično ignorirao sva upozorenja o opakom revizionizmu u „gnijezdu“ njegove partije od onih koji nastoje da Hrvatska ne bude tek sivi odbljesak nekadašnje fašističke države. Koga to želi zavarati šef vlade koji radikalizam ne vidi u tome da mu ministar branitelja na obljetnici ratne akcije pozdravlja ratnog zločinca, osuđenog jer je upravo tu pucao u glavu srpskoj starici?

Koliko je licemjerja potrebno da o radikalizmu govori premijer kojemu je ustaški pozdrav „Za dom spremni“ „primjeren u određenim prilikama“, iako je Ustavom zabranjen? I da se u potrazi za lijevim radikalizmom ne dosegne dalje od umjetničke instalacije crvene petokrake na neboderu u Rijeci koja simbolizira partizane, poginule u oslobađanju Rijeke od fašista, jer da taj rad „vrijeđa osjećaje Hrvata i čini isto što i krajnja desnica“. I ima li terorizma u prijetnjama smrću Nemanji Cvijanoviću, autoru instalacije, ili u povicima pod crvenom zvijezdom: „Ubij, ubij Srbina! Za dom spremni!“?

I odnosi li se „vrišteća transformacija HDZ-a“, o kojoj lupeta premijer, i na njegovog ministra koji je svojevremeno ushićen saopćio „dobru vijest“: „Otišao je Oliver Frljić“. Da, ponajbolji naš režiser napustio je Hrvatsku, izložen bezumnim prijetnjama Plenkovićevih radikala. Ali to tada nije bilo kurentno, jer je Trnoružica spavala, a onaj mali ustaša još nije bio uzeo tatinu pušku pa otišao pucati po zgradi vlade. Po ambalaži države, to jest. Čiji truli sadržaj ostaje nepromijenjen.

tacno

Dakako, europska treba i ostati. Odgovorna vlast će se, je li, odgovorno odnositi ponajprije prema vlastitim državnim interesima koji nisu najprije u Bruxellesu i pogotovo ne u Washingtonu, nego na dvama vladajućim brdima u Zagrebu. Predsjednik RH Zoran Milanović ima petlju i karakter – „predsjednik s karakterom“, a birači su itekako poznavali taj karakter kad su mu u oba izborna kruga dali prednost – diplomatski, ali i prostoseljački svima uokolo granica balkanskog kiflića dati na znanje: možemo biti ili jesmo braća, ali kese nam nisu sestre. Znaju li to dvoje raznosmjernih apologeta Inicijative triju mora od kojih jedna vuče pravac u Washington, a drugi ravnolinijski u Bruxelles? Ne znaju ili se prave grbavima 

Marijan Vogrinec

Ono što predsjednik RH Zoran Milanović neće ni u najluđem snu, kao što se na sto načina očituje prvih maglovitih jesenjih dana, premijer Andrej Plenkoviće grabi objema rukama. Budući da se, je li, tvrdokohabitacijski upravljački dvojac više ne može usuglasiti ni o tomu o čemu su do neki dan glumatali suglasnost – a Milanović i Plenković su ustavni sukreatori „1 na 1“ vanjske politike tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – ispalo je kako je Pantovčak prešutno progledao kroz prste Banskim dvorima to što je RH na virtualnom summitu Inicijative triju mora (Baltičko, Jadransko i Crno) u ponedjeljak 19. listopada 2020. predstavljao ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman. Umjesto predsjednik države Milanovića – kako je navodno red i običaj u toj skupini 12 eurounijskih zemalja (Austrija, Bugarska, Češka, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija) – koji do Inicijative triju mora, hrvatsko-poljskog projekta lansiranog ljeta 2016. godine na sastanku u Dubrovniku, drži kao do lanjskog snijega.

Dapače, Inicijativu drži običnom „paradom“ i čak „štetnom za RH“ zbog „nepotrebnog zamjeranja“ Moskvi i Berlinu radi beskorisnog podilaženja američkim ekonomskim i vojnim interesima. „Hrvatska je u Europi“, kaže predsjednik Milanović, „europska je zemlja i europski joj interesi moraju u svakom trenutku biti preči od američkih“. Njegova prethodnica Kolinda Grabar-Kitarović, suosnivačica tog projekta, sentimentalno i interesno opsjednuta SAD-om do karikature, bila je sasvim suprotnog stajališta. A, ruku na srce, Inicijativa triju mora nije u prošle četiri godine polučila baš nikakav ozbiljan rezultat, a baš nikakav koji bi u bilo čemu koristio ikomu u Bijednoj Našoj. Dapače, izuzme li se Bugarska, RH je razvojno zadnja u toj skupini Unijinih zemalja. Ni HDZ-ova vlada Andreja Plenkovića nije očitovala pozornosti vrijedno zanimanje – za napadnu razliku od HDZ-ove predsjednice države (sic transit) – niti je ijednog centa poreznih RH-obveznika uplatila u njegovu blagajnu.

E sad, kako bruka ne bi bila potpuna jer aktualni predsjednik RH ne želi sudjelovati u virtualnoj „paradi“, odnosno kao sukreator vanjske politike biti suodgovoran za izlaganje svoje zemlje prijekom oku Berlina i Moskve – jer koga je moliti nije ga srditi, kaže mudar pûk – a samo ministarska zastupljenost RH na summitu je „tanka“, premijer Plenković se i osobno uključio u inicijativni virtual. Izravno i verbalno, ali prethodno i odlučio na sjednici vlade „posramiti“ Milanovića odlukom o uplati do 20 milijuna eura u korist Inicijative triju mora, pa… I sada, poslije virtuala, Grlić-Radman nastupa u svoj blagoglagoljivoj „raskoši“ – tipa govorim, govorim, a ništa ne kažem niti sâm sebe razumijem – uz poneko šeretsko namigivanje ili doticanje sugovornika po nadlaktici. Sve fraza-sintagme i apstrakcije, a mesa oko golih kostiju ni za polizati. Zato prepotencije i „diplomatske“ samodopadnosti preko glave. Gdje su se netragom izgubila s HDZ-ovog Zrinjevca ona vremena Davora Ive Stiera i Marije Pejčinović-Burić?

Milanović drumom, Plenković šumom

Hrvatski je šef diplomacije, izuzme li se bontonska, općezavaravajuća kurtoazija predstavnika drugih zemalja članica te morske skupine, ipak je vidovitije od ostalih uočio na summitu estonskog domaćinstva, je li, „očiti doprinos Inicijative triju mora Europskoj uniji i njezinim vrijednostima – koheziji, konsolidaciji i blagostanju“. Sic transit. Kohezija je takva da se i sâm opstanak Unije dovodi u pitanje ne samo zbog sustavnih anomalija zbog kojih se dogodio Brexit, mađarskog i soliranja zemalja Višegradske skupine zbog čega Bruxelles prijeti sankcijama, drastičnog razlaza na izbjegličkomu/migrantskom pitanju, nesuglasja u vezi s proširenjem EU-a, izrazite nesolidarnosti u reagiranju na pandemiju virusa SARS-CoV-2, nepoštene preraspodjele „zajedničkog“ novca, etc. Kohezija se, recimo, u Bijednoj Našoj pokazala i u tomu da je zemlja zadnja među (dosad) 28 članica Unije po isplati novca korisnicima EU fondova, pa je povjerenica za kohezijsku politiku EU-a Elisa Ferreira pozvala hrvatsku ministricu regionalnog razvoja Natašu Tramišak na razgovor u Bruxelles kako bi se riješio problem financiranja u razdoblju od 2014. do 2020. godine. Etc.

Konsolidacija i blagostanje u Uniji vrijednosti su koje vidi valjda samo Goran Grlić-Radman, jer ekonomske nejednakosti i razlike u Uniji – zbog kojih bogati zagovaraju razlikovanje zemalja članica tzv. prve te druge, treće… brzine – pa poremećaji zbog pandemijske i izbjegličke/migrantske krize, globalno preslagivanje gospodarske i vojne moći između SAD-a, Azije i Europe (tzv. novi svjetski poredak), klimatski, energetski, socijalni i ini problemi nisu ni privid konsolidiranosti i blagostanja ni u Uniji, kamoli na cijelomu Starom kontinentu. Izmišljati pak kako je papirnata Inicijativa triju mora polučila ikakav pozornosti vrijedan doprinos tomu, smiješno je, spada u halucinogena opažanja. Ništa neobično za dio hrvatske politike?

I ništa neobično da se u povodu online summita oglasila na Twitteru (na kojemu, sic transit, vodi politiku i redikulozni američki predsjednik Donald Trump) i bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović koja i „bolje“ od Grlića-Radmana vidi „blještave vrijednosti“ projekta. Posebno joj je drago što je premijer Plenković podupro, ali „i obećao nastaviti sudjelovanje RH u Inicijativi triju mora, koju sam osnovala zajedno s poljskim predsjednikom Andrzejom Dudom. To dokazuje koliko je to snažna platforma za suradnju 12 država članica EU, a njezin uspjeh, te korist koju donosi Hrvatskoj najbolje pokazuje kako Hrvatska može biti aktivan sudionik na međunarodnoj sceni. Veseli me što će Vlada RH raditi na potpori i promidžbi hrvatskih projekata iz energetike, prometa i digitalizacije koji su na popisu strateških projekata Inicijative“. Sic transit, potpora premijera Andreja Plenkovića i odbijenica predsjednika Zorana Milanovića, je li, dokazuju da „platforma“ ne samo uopće nije „snažna“ nego ni Bijedna Naša država koja ju ozbiljno shvaća. Da je Grabar-Kitarović nabrojila bar nekoliko konkretnih „uspjeha“ Inicijative „koju sam osnovala“ i „koristi“ što ih donosi hrvatskim poreznim obveznicima – osim, je li, harača „do 20 milijardâ eura“ što ga je u tuđe ime obećao premijer, to bi nešto značilo. I možda nekoga u nešto i uvjerilo. Ovako, isprazan je to twitterski grlićizam-radmanizam u njezinom već zaboravljenom stilu.

„Hrvatska ostaje predana Inicijativi triju mora“, izvijestila je Hina kako je premijer Plenković kazao na njezinom virtualnom summitu, „i nadam se da će suradnja zemalja sudionica osloboditi ogroman potencijal za rast, povezanost i prosperitet. Moja vlada ostaje predana strateškim ciljevima Inicijative triju mora. Vlada je odredila Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (kad predsjednik države i njegova administracija ne žele, op. a.) za koordinirati aktivnosti unutar Inicijative triju mora te se RH pridružio njezinom investicijskom fondu u koji će putem Hrvatske banke za obnovu i razvitak uložiti do 20 milijuna eura. Nastavak angažmana SAD-a u Inicijativi triju mora bit će profitabilan za sve sudionike.“ Nije sporno da SAD druka za taj projekt iz energetskih prije svega, ali i političkih razloga, a pozicija Njemačke i EU-a je na vagi. Iako se Plenković i još neki nadaju i njihovoj potpori. Također iz energetskih razloga, ali i pritisaka SAD-a za smanjenjem ovisnosti zapadne Europe o kupnji ruskog prirodnog plina diversifikacijom dobavnih pravaca tog energenta.

Mala od kužine u velikoj igri

Hrvatska u toj igri navodno ima asa u rukavu: uskoro bi trebao biti pušten u pogon LNG terminal na otoku Krku za ukapljeni plin, kapaciteta 2,7 milijardâ prostornih metara, koji bi se – zasad račun bez krčmara – imao spojiti plinovodnom mrežom s već izgrađenim terminalom u Poljskoj. I tu je SAD jedan od ključnih igrača budući da se Twitteraš iz Bijele kuće već ranije bio „dogovorio“ s bivšom predsjednicom RH o krčkom LNG dilanju američkog ukapljenog plina iz škriljevaca (barem dvostruko skupljeg od prirodnog iz obližnje Ruske Federacije što ga kupuju već desetljećima). I ti su američki ekonomski/politički/vojni interesi bitne sastavnice ne samo potpore Washingtona Inicijativi triju mora kao koridoru za izolaciju ruskih interesa već i pritisaka za sankcioniranje najveće zemlje na svijetu (zbog Ukrajine, nedemokratske Putinove vladavine, navodnog trovanja ruskih špijuna i oligarha, etc.), političke sabotaže europskog plinovoda Sjeverni tok 2 za ruski energent Njemačkoj i ostatku zapadne Europe, etc.

Mala, nejaka, politički, gospodarski i moralno disfunkcionalna Bijedna Naša u toj igri velikih interesa moćnih velesila – Kinu nismo ni spominjali, ali i od nje u Europi i širom svijeta Uncle Samu se tresu gaće, ne samo pred Ruskim medvjedom – može biti samo mala od kužine. O profitima što ih spominje premije Plenković jamačno će imati koristi kojekakvi novi dragani kovačevići. Bili među ministrima u Banskim dvorima ili među tzv. elitom što ju vladajući svaki put ciljano, s razlogom porazmjeste na sve one pozicije odlučivanja na kojima se, je li – med pretače. Vlasnici LNG-a su HEP i PPD, kapacitet postrojenja za „otkapljivanje ukapljenog“ plina je neusporedivo veći od hrvatske potrošnje u industriji (!?) i kućanstvima, pa ne treba biti Cédric Villani za izračunati tko će cijenom „kubika“ plina namirivati troškove i gubitke budući da jugoistočna Europa ima solidno i dugoročno riješenu opskrbu tim energentom iz Rusije (plinovodima preko Turske i Bugarske; novi se grade prema talijanskom jugu), a gospodarski savjesni Nijemci triput će okrenuti euro na dlanu prije no što će kupovati znatno skuplji američki ukapljeni energent i odustati od Sjevernog toka 2.

„Hrvatskoj je nepotrebna i potencijalno štetna Inicijativa triju mora zbog mogućeg zamjeranja Berlinu i Moskvi“, komentirao je za posjeta Centru znanja u bivšoj vojarni u Čakovcu predsjednik RH Zoran Milanović online summit u Estoniji na kojemu su se umjesto njega ukazali Goran Grlić-Radman i Andrej Plenković. „Protiv toga sam da Hrvatska dâ i lipe za tu inicijativu, ako ne vidimo jasno kako, što i kada. S EU fondovima je sve jasno. RH će samo jednom u svojoj povijesti imati de facto 30 milijardâ eura na raspolaganju od 2020. do 2030. godine, što jednu zemlju od čeriti milijuna ljudi može temeljito promijeniti. To nije slučaj s Inicijativom triju mora. Dvije godine nije uplaćeno ni eura i sad čujem informacije da će Hrvatska uplatiti 20 milijuna eura u nekakav zajednički fond. To je puno novca. Mislim da sve ovo skupa (Centar znanja koji razgleda, op. a.) nije koštalo toliko. Ako iz tih fondova Inicijative triju mora, koji ne postoje, dobijemo za stolariju za ovaj kompleks ovdje, bit ću iznenađen. Razumijete li o čemu govorim? Nećemo dobiti ništa jer ne postoji ništa.“

Inicijativa triju mora nije nikakva mudrost dvoje autsajdera svjetske tzv. mainstream politike/diplomacije – Kolinde Grabar-Kitarović i Andrzeja Dude – nego projekt administracije bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame radi toga, točno primjećuje Milanović, „da se natjera europske države da više sudjeluju u kupnji američkog ukapljenog plina i da se izolira Rusiju. Ja neću sudjelovati u izoliranju Rusije na ovakav način, to smatram glupim i štetnim za Hrvatsku. Vidimo kako se to prelama i na odnose SAD-a, sadašnje administracije, i Njemačke. Njemačku se praktički mobingira da odustane od projekta Sjeverni tok 2. To nije utakmica u kojoj Hrvatska treba sudjelovati i zamjerati se Berlinu i Moskvi. Što Hrvatska ima od toga? Stolariju za ovo (Centar znanja, op. a.)? Ili možda osnivanje nekakvog sekretarijata, još jednog? U hrvatskoj politici ima dosta ljudi koji su odrasli kao birokratske priraslice i sve gledaju kroz bujanje institucija. Već vidim kako se stvara nekakav sekretarijat Inicijative triju mora u Zagrebu ili Dubrovniku, kako jedno pet-šest štićenika i gojenaca dobiva posao i tako se karijere nastavljaju, dobiva se lovica. Ja sam protiv toga“.

Predsjednik Milanović je nedavno u Labinu, za proslave 30. obljetnice utemeljenja Istarskog demokratskog sabora (IDS), posprdno je govorio i o najavu Donalda Trumpa kako će SAD uplatiti milijardu dolara Inicijativi triju mora: „Sve što sam kazao o toj inicijativi, iza toga stojim i danas. Ako se radi o milijardi dolara za cijelu regiju, to nije dovoljno za kavu. Bez namjere da podcjenjujem, da omalovažavam, ta inicijativa ima vrlo jasnu motivaciju i okupljanja i podjele, nekima odgovara, neke duboko iritira. Mislim pritom na velike države. Ja ću promatrati što se događa. Hrvatska kao jedna od osnivačica i pokretačica dosad nije dala ni jedan dolar za to. Europska unija je nepresušan izvor financiranja. Milijarda dolara nije ni za Hrvatsku novac, tako da čekam nešto drugo. Opstruirati neću. Čini mi se da je vlada bila dosta pasivna u tom projektu, a ja sam izabrani predsjednik i vanjskoj politici ću davati svoj ton. Moj mali, uski tim savjetnika će mi u tomu pomagati. Odnosi sa SAD-om su važni, ali Hrvatska je europska država“.

„Sami sebi u prsi skačemo…“

Dakako, europska treba i ostati. Odgovorna vlast će se, je li, odgovorno odnositi ponajprije prema vlastitim državnim interesima koji nisu najprije u Bruxellesu i pogotovo ne u Washingtonu, nego na dvama vladajućim brdima u Zagrebu. Predsjednik RH Zoran Milanović ima petlju i karakter – „predsjednik s karakterom“, a birači su itekako poznavali taj karakter kad su mu u oba izborna kruga dali prednost – diplomatski, ali i prostoseljački svima uokolo granica balkanskog kiflića dati na znanje: možemo biti ili jesmo braća, ali kese nam nisu sestre. Znaju li to dvoje raznosmjernih apologeta Inicijative triju mora od kojih jedna vuče pravac u Washington, a drugi ravnolinijski u Bruxelles? Ne znaju ili se jednostavno prave grbavima. Ima onaj evergreen mudrog pûka još iz osmanlijskog vakta: poturica je uvijek gori od Turčina.

Vox populi s društvenih mreža ide tomu u prilog. „Vlada se ponaša kao pijani bogataš“, komentirat će izvjesni Andrija Kačić hrvatskih 20 milijuna eura iz džepa siromašnih poreznih obveznika Inicijativi triju mora. „Ima pametnijih stvari u RH. Sami sebi u prsi skačemo. A, bože jada.“ Gojko Grubor: „Amerikanci će dati milijardu dolara? Možeš si misliti, kao Ukrajini što su dali. Bolje da si doma poprave mostove i ceste koje su pred raspadom. Zar nemamo EU? Neko moramo unutar EU imati dodatne ‘inicijative’ koje zagovaraju neprijatelji i koje inicijative samo pomažu podjele unutar Evrope. Još moramo to i platiti. Katastrofa“. Ili Franjo Mihoci: „Inicijativa triju mora, svojim projektima, citat, ‘help to stimulate economic growth, develop north-south infrastructure corridor, level regional disparities within the EU and boost cohesion and unity in Europe’… Kako inicijativa izjednačava regionalne disparitete kad RH sveudilj zaostaje za ostalima?“

Ni Aurelije Venika ne ostaje dužan vladi premijera Andreja Plenkovića: „Za što to konkretno bacamo 20 milijuna eura? Uostalom, što je pišljivih 20 milijuna prema pokradenim milijardama. Koliko je ono milijardâ kuna nenaplaćenog poreza koji vjerojatno neće biti nikada naplaćen?“ Pa će biti da je Bijedna Naša podmornica na kiselo mlijeko u plićaku triju mora.

Što vrijedi vox populi kad je glasačko strojarstvo odradilo na izborima to što je imalo odraditi, pa ti što su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) imaju praktično puni mandat pred sobom i drže da mogu raditi sve što im se prohtije. Mogu? Očito mogu kad jednim potezom pera jednog čovjeka – bez da ovaj ikog pîta smije li, je li pošteno i isplativo – bace s Markovog trga niz Savu, eto, „do 20 milijuna eura“. Jedan novi vrtić, manju školu… I onda Lijepa Naša nije Bijedna Naša? Za samo neke nije, za većinu jest.

tacno

Petak! Prvi je mejseca rujna. Godina 1961. Dan kao dan, naoko običan, svakodnevan. Za većinu ljudi, ali ne i za mnogobrojne plavopoljske dječake. Za njih je to crni petak. Vrijeme plandovanja, divne dokolice, trke, zabave, uživanja je u dobroj mjeri zavšreno. Gotovo svi do jednoga : Pića, Ivo, Baća, Milivoj, Žofa, Note, Neno, Brane, Žujo, Mirko, Čepo, Ike, Toni, Mrdo, Smajo, Milja, Vjeko i mnogi drugi ustaju gunđajući, pospani. Eh, sretni su oni rijetko koji imaju vremena odspavati jer nastupaju tek u drugoj smjeni. Ljeto, to divno ljeto, puno sunčanog lijepog vremena, uz vrlo malo kiše, a bez nepogoda, prošlo je. Umjesto kupanja, sunčanja, nogometa s gumenom loptom, žmirke, pečenja kukuruza uvčer na žeri, dolazi vrijeme knjiga, učenja, zadaća. Tako nagli prijelaz iz uživanja u muku teško pada ovoj, od brižljivih majki i strogih očeva, dobro odgojenoj (poštuju starije, ne kradu, ne piju, ne puše, vrlo malo psuju, o drogi pojma nemaju), a ipak pomalo divljoj djeci.

Naselje Plavo Polje je u to doba tako blizu, dijeli ih park Klasija, a opet tako daleko od centra grada. Malo “vojničko” preko ulice Petra Svačića, veliko “vojničko” na jugu i jugozapadu, željeznička pruga na zapadu u sjeverozapadu te ogranak firme Slaveksa i “rižana” na istoku, “odgovorni” su za tu njihovu divljinu i razigranost. Taj okoliš je od Plavog Polja činio ustvari predgrađe Broda.

I plavopoljske malobrojne djevojčice na neki su način slične momčićima. Samo što su one ipak malo ozbiljnije i odgovornije, više vezane za kuću i pomaganje majkama u svakodnevnim kućanskim poslovima. One su, za razliku od većine dječaka, pomagale majci i u poslovima vezanim za bašču. Gotovo je svaka plavopoljska obitelj u to vrijeme imala svoju bašču, svoj komadić zemlje gdje bi sadili raznovrsno povrće dok je uz stan, koji liči na kućicu, imala pokoju voćku. Gotovo sve te divne curice kad su odrasle udale su se za prvog pravog momka kojeg su pomno odabirale i doživotno mu podarile svoje tijelo, dušu, ljubav. Kad su one u pitanju, nije bilo nikakvog posla za ljubavnike i meraklije, bez obzira kako izgledali i koliko novca imali. One su radije birale manje atraktivne, a pouzdane momke nego porocima sklone ljepotanje. E, da, tava ona bijahu vremena.

Tim curicama nije ni izbliza tako težak početak nove školske godine ako dečkima. Istina, tu su knjige, zadaće, učenje, ali ih je majka zato oslobodila do dijela kućanskih poslova. I tako, kad čovjek pošteno sve zbroji i oduzme, valja priznati da su plavopoljske djevojčice tada bile odgovornije, vrednije i u prosjeku bolje učenice od dječaka.

A baš je te godine ponijelo voće i povrće. Nešpricani, tako ukusni, tako slasni paradajzi, krastavci, krumpiri, grašak, mahune, kelj, kupus, kukuruz za peči i kuhati, kajsije, trešnje, breskve, šljive. Dječaci pokadkad nisu imali strpljenja čekati da pojedino voće il povrće sazrije, pa su se s njim sladili još dok bijahu zeleni. Ako bi baš pretjerali, zabolio bi ih trbuh, a onda ni proljev nije bio daleko.

Po mnogobrojnim plavopoljskim livadama odigrano je te godine puno utakmica na male i nešto veće golove s gumenim loptama. Alaj su vulkanizeri imali posla. Nije bilo utakmice da se nije lopta nabila na kakav trn ili oštri kamen te ispustila. Kako nije bilo novca tako nije bilo ni rezervne lopte. Ostatak utkamice bi se odigrao s onom gumenom mješinom. Kasnije se lopta nosila vulkanizeru na sređivanje. Bilo je tu i lopti s bezbroj zakrpi, pa kad bi je neki dječak opalio da ide pravo, ona bi onako grbava otišla lijevo ili desno. Kakvih li je tu samo talenata bilo, međutim nije bilo nikoga tko bi obilazio mnogobrojne livade i kupio te dječake da organizirano treniraju  u nekom klubu. Funkcionari tih klubova čekali su da im se dječaci sami jave i takvih je bilo, međutim talenat onih dječaka koji se ne bi javili bespovratno je propao.

***

Škola je tek krenula, a pred dečkima su već stajali izazovi. Između mnogih predmeta bio je i likovni odgoj. Taj predmet predavao je slikar Pero. Visoki, stasiti, dostojanstveni Crnogorac. Dok bi učenici s kistom i vodenim bojama na bloku crtali zadanu temu, on bi znao tečno recitirati stihove iz Njegoševog Gorskog vijenca. Nekada je to radio tako sugestivno da je Mrdo jednom prilikom za vrijeme recitiranja zaspao. Lijepo je stavio glavu na stol i zahrkao. U desnom ju ruci kist kojega nije stigao odložiti. Naravno da je Pero to odmah učio. Došao je do klupe gdje su sjedili Mrdo i Žujo, stao iza Mrdinih leđa i fiksirajući pogledom Žuju još jedno vrijeme recitirao. Žujo ako hipnotiziran nije mogao obavijestiti susjeda. Kad se Pero nasirito recitiranja, lijevom je rukom zavrnuo brk, a desnom je prodrmao Mrdu po ramenu. Ovaj poskoči kao da ga guja ujede. Prodera se:

– Juriš, naprijed naši.

– No, no, polako, polako – mirno će Pero. – Na koga to trebaju naši jurišati i koji su to naši.

– Na dušmana prokletog, ah, au, auuu – Mrdo poče shvaćati u kakvoj je nevolji.

Brzo stavi ruke uz tijelo i ušuti. Ostali učenicu urlaše od smijeha. Jednim pokretom ruke Pero ih umiri.

– Martine, Martine, izgleda da si imao buran san.

– Ma, ja sam samo odmarao oči slušajući kako vi divno recitirate.

– A tako. Deder kaži ti nama makar jednu kiticu, kad ti se već recitiranje tolio svidjelo.

– Gorski vijenac, Crna Gora, Podgorica stara, Lovčen …

– Dobro, dosta. Radosave – pozva Pero jednog učenika Crnogorca.

– Izvolite!

– Deder, malo ti recitiraj Gorski vijenac.

Radosav poče recitirati stih za stihom. Pero blaženo zažmiri, sluša jedno vrijeme, a onda gotovo nježno prekinu zemljaka. Onda se obrati sirotom Mrdi:

– Vidiš, Martine, to se zove recitiranje. Nego, iz kojeg si dijela grada?

– S Plavog Polja – ne bez ponosa će Mrdo.

– M, da. Mogao sam si to i pomisliti. Divljak s Plavog Polja. Kojem ti plemenu pripadaš?

– Svojoj familiji. Tata je šofer u Đuri, mama domaćica, stariji brat …

– Dobro, dobro. Da vidimo junače što si nacrtao.

Zadana tema bijaše zalazak sunca u zimsko doba jer se ova zgoda zbivala negdje pred Božić. Mrdo tužno pogleda prema bloku. Na njemu, gore u desnom uglu žuti krug koji bi trebao predstavljati sunce i ništa više.

– Dakle, sunce sija ali nema koga da grije. Martine, neka sutra dođe u školu kod mene na razgovor tvoj časni otac vozač ili isto tako čansa domaćica majka. Panjatno?

– Panjatno!

Kako je Mrdin otac dugo dana vozio nekog partijskog rukovodioca na službeni put u Zagreb, na sastanak s Perom došla je njegova majka. Jedna vrlo inteligentna, uredna i pedantna žena za koju je uistinu bila šteta što, kao i mnoge druge plavopoljske žene toga doba, nije bila u mogućnosti nastaviti školovanje i zaposlite se. Gospođa Lovrić je kratko porazgovarala s Perom i uglavnom Mrdo više nije spavao za vrijeme nastave.

Već je spomenuto da je voće i povrće te godine dobro ponijelo. Tu izobiljnost iskoristio je nastavnik slikar Pero. Odmah početkom školske godine na svom satu on reče učenicima da na idući sat donesu što više različitog voća i košaricu jer će to biti zadana tema. Učenici s Plavog Polja, obližnje Budainke, Jelasa, Brlićke, Malog Pariza, ponesoše nešto voća iz vlastitih bašča i iz okolice svojih kuća, dok su od roditelja dobili koji dinar da kupe na “maloj pijaci” ono voće, prvenstveno grožđe, kojega nije bilo iz vlastitog uzgoja.

Ta njihova škola, Mika Babić, bila je ustvari bez fiksne lokacije, skoro bi se moglo reći beskućnik. Djeca su prva dva razreda pohađala u jednoj zgradi na Trgu pobjede (iza zgrade današnje PBZ), 3. i 4. razred pohodili su u zgrau u Štrosmajerovoj ulici iza apoteke. Od 5. do 8. razreda išli su u zgradu čuvene brodske gimnazije na korzu. To je bio raj za nestašne momčiće. Bliz je Sava, “najlon bašča”, “mala pijaca”, podzemni bunkeri zaostali iz II. svjetskog rata, “tehničko” nogometno igralište u Klasiji pored vojničkog. Koliko samo trke, šale i igre prije i poslije škole.

No, vratimo se mi našim malim poletnim slikarima. Dječaci su izmuzli od roditelja nešto više novca od potrebnog pa su na maloj pijaci kupili više voća od onog koje može stati u košaricu.Od pijace do škole malo je metara. Malo, ali dovoljno da momci munjevitom brzinom pospreme ogromnu količinu grožđa u svoje nezasitne trbuhe. Stari dobri podvornik Đuro točno u sekundu ja zazvonio i eto ti brzo nastavnika Pere.

– Danas ćemo, slikari moji, da crtano jesenski pejsaž. Voće u korpici. Vadite voće, košarice, kist, boje i blok. Panjatno?!

Učenici posložiše voće u košarice i počeše risati. Pero je išao od jednog do drugog i povremeno tiho recitirao Gorski vijenac, Zasta kraj Milje.

– Meditiraš? – upita ga.

– Pokušavam što bolje nacrtati.

– Ah, da. Nego kako misliš stvoriti umjetničko djelo kad si voće poslagao poput mete za gađanje? Ovako se to radi.

Dok je Pero slagao Miljino voće gotovo svi su, pa čak i stidljive djevojčice, to potajno promatrali, da i oni učine isto, samo da izbjegnu Perine zajedljive primjedbe. Je, lijepo se smijati drugima kad se Pero okomi na njih, ali je sasvim nešto drugo kad se Pero dohvati tebe. Jedino Ankica, Vjeko i Milivoj ne promatraju Perino slaganje voća jer bijahu nešto nadareniji za crtanje od drugih.

Pero nastavi sa šetnjom i zastade pored Ankice.

– No, no, Ankice, ti si uistinu čudo od djeteta.

– Zašto?

– Ne samo da si najbolja učenica, nego zaista i dobro crtaš. Mnogi se predmeti mogu naučiti napamet, ali crtati ili znaš ili ne znaš. A ti znaš.

Stidljiva i skromna Ankica, kojoj je činjenica da je najbolja učenica na neki način bila teret, zacrveni se i nastavi crtati. Ona, za razliku od većine djevojčica, nije bila s Plavog Polja nego s ciglane, pored Save. Otac joj je bio obični radnik u Đuri Đakoviću, majka domaćica, a ipak su ona i brat, pored toga što pomagahu majci u i oko kuće, bili odlični učenici. Kasnije su završili visoke škole i bili cijenjeni stručnjaci na svom poslu.

I tako razred u tišini crta voće. Već je i Pero zasjeo na svoju stolicu za nastavničkim stolom i utonio u šutnju. Tišina ne potraje dugo. Začu se tiho šuškanje, pokadkad mljackanje. Pero odmah načuli uši i poče pomno gledati đake. I ugleda dvojicu plavokosih dečkića koji su proizvodili šum. Onaj nešto viši Note, slasno je grickao jabuku, a onaj nešto niži, Pićo, uživao je grickajući krušku. Tako dakle. Pero usta i bešumno krenu prvo prema Noti. Naravno da su momčići to njegovo kretanje primijetili i munjevito reagirali tako da su stavili napola pojedenu voćku u košaricu. Dok je Pero stigao do Note ovaj je već umakao kist u boje i mazao stranicu bloka.

– Je li to bješe Zvonko? – upita strogo Pero plavokosog učenika.

– Da!

– E, da vidim što si nacrtao. Šta, tako malo.

– Do kraja sata bit će to dobra slika – nije se dao Note.

– A gdje je sjena te jabuke?

– Doći će kasnije.

– Kako će doći kasnije kad je napola pojedena.

Pero uze jabuku pomno motreći Piću, koji je htio iskoristit priliku i staviti ostatak svoje kruške u torbu.

– Ne diraj tu krušku, mali. Panjatno?

– Panjatno.

Kad je Pero trijumfalno podigao Notinu jabuku učionica samo šte se ne sruši od smijeha. Onda ode Pero do Piće i drugom rukom podiže njegovu oljuštenu krušku. Opet smijeh.

– No, no, i niste mogli pričekati kraj sata pa onda to pojesi? – začudo mirno upita Pero dvojicu plavokosih pajdaša.

– Ja sam preskočio doručak pa sam ogladnio – pravdao se Note.

– A ti?

– Nisam preskočio doručak, ali me omamio miris kruške – prina Pićo.

– Vjerujte mu, druže, jer on još uvijek sisa kod mame – iznenada će Žujo.

Nasta urnebesni smijeh.

– Tišina – prodra se Pero i razred se nekako smiri. – Šta ovaj blebeće?

– Žujo je malo pretjerao, Pićo ne sisa još od drugog razreda – objasni Milivoj zabezekntuom Peri, koji pogleda u Piću.

– Prestao sam sisati čim sam završio prvi razred – prkosno će Pićo.

– Hm, dobro.

Za divno čudo Pero vrati voćke točno tamo gdje su bile i mirno se obrati učenicima:

– Nastavite crtati, slikati, ali se suzdržite od jela do kraja sata. Panjatno?

– Panjatno!

***

Kišna jesen brzo prođe i eto već početka prosinca i kako je onda bilo uobičajeno period duge i hladne zime. Točno na Svetog Nikolu zahladilo je i napadao snijeg. Kroz park Klasiju, na ogromno zadovoljstvo plavopoljskih dječaka, na stazici bijaše sklizaljka (zaleđena uska ploha dužine metar pa do nekoliko metara) do sklizaljke. Dječaci bi tih dana prije izlaska iz svojih toplih domova obuvali bakandže i na odlaslu u školu te po povratku iz škole jurili tim sklizaljkama strlovitom brzinom. Događalo se da neki od njih padnu, ali ne na sklizaljku nego na okolni snijeg. Takav bi se brzo podigao i nastvio juriti za prijateljima. U toj jurnjavi dječaci bi projurili pored malobrojnih djevojčica. Možda bi ime se neke od njih pridružile, ali su im pravila ponašnja to branila. Pitale su se što bi bilo da ih u toj jurnjavi vidi neki od susjeda ili, ne daj Bože, neki od nastavnika. Ta nisu one tamo neke muškare već dobro odgojene curice. Zar da im se roditelji crvene od stiga zbog njihovog nedoličnog ponašanja. Jednom je nestašni Pićo, jureći tako pored nekolicine cura iz razreda povikao:

– Hajde Mare, Zoro, Barice, šta čekate?

– Ne, hvala – užurbano su odgovarale djevojčice.

– Klizanje je zdrav sport – mudro je Milja nadopunio Piću.

– Ah, nije to za djevojčice – prošapta plavokosa stidljiva Barica.

Premda su vlastodršci pretvorili Božić u obični radni dan mora se priznati da je velika većina stanovnika Plavog Polja slavila taj veliki blagdan. Na Badnjak se kitio bor i jelo posno jelo.Obično posni grah, a nešto imućniji su si mogli priuštiti ribu. Na sam blagdan jeo se šopani puran, poslije ručka, naročito djeca, sladilo se s nekoliko vrsta prikladnih kolača (medine šapice, štangice, puslice), a našla bi se pokoja jabuka, čokolada i bomboni ispod bora. Skoro bi se moglo reći da Božić nisu slavili samo partijski funkcioneri i ljudi koji se i svoje sjene boje. Mnogo godina kasnije, kada je došlo do prevrata, neki od tih kukavica i pokvarenjaka javno su licemjerno ridali kako, eto, nisu smjeli slaviti crkveni blagdan, a oni su, je li, heroji , ih slavili pa bili proganjani. Još gori od njih bijahu poneki ljudi od vlasti koji su znali da ti lažu, ali im iz raznoraznih razloga davahu puno toga.

Brod je dobi prvi neboder, 8 katova se vinulo u zrak na Trgu pobjede, na samom ulazu u Klasiju. Na ulazu u zgradu svaki stan ima svoj parlafon. Stan je dobio i nastavnik likovonog odgoja Pero zvani Panjatno. Prolazeći pokraj nebodera dečkići jednom prilikom zastadoše na ulazu u zgradu. Zurili su u parlafon, to je za njih bilo čudo tehnike.

– Hajmo ga isprobati – predloži Ivan.

– Hajmo – uzvrati Pićo i skupa s Mrdom pritisnu na ime Pere.

– Tko je – javi se Pero svojim snažnim glasom.

Dečki se preneraziše, a onda nagnaše u trk do obližnje stazice pune zaleđenih ploha. Klizajući se tako do korza brzo zaboraviše Peru i parlafon. Ali, Pero nije zaboravio njih. Kad se nitko ne javi na parlafon, on odjuri na blakon. Kao na dlanu vidio je momčiće kako se skližu duž stazice.

– A, tako znači. Desperadosi s Plavog Polja.

– Šta si rekao, dragi? – upita ga žena koja se pojavi na balkonu.

– Oni mangupi plavopoljski pritišću po parlafonu. Dat ću ja njima. Fakini.

– Pusti, pusti đecu na miru.

Sutradan na satu likovonog odgoja, mrgodni Pero zvani Panjatno, stojeći kano klisura, poče prozivati:

– Željko, Martin, Ivan, Ivan, Milovoj, Vuk, Mika – ustani.

Dečki ustadoše naslučujući o čemu se tu radi.

– Sad smo nadrljali – tiho će Pićo Žuji.

– I tako – grmi Pero Panjatno – nemte što drugo pšametnije raditi pa zvonite ljudima na parlafon.

– Gledali smo i omaklo … – ne dovrši Šiljo misao.

– Ti šuti. Bolje bi ti bilo da se ne družiš s ovom plavopoljskom bandom.

Ostatak razreda baš je divno uživao u besplatnoj predstavi. Djevojčice su se podrugljivo smješkale gledajući blijeda i zabrinuta lica dječaka.

– Telebani – tiho dobaci Mara Barici s kojom je dijelila klupu.

– Dakle, čija je to bila ideja? – grmi dalje Pero.

– Nije bilo planirano, spontano smo .. – pokuša Ivo braniti društvo.

– Spontano znači. Ma, ti si onaj Ivan Grozni s Plavog Polja. Tebi bi kao vođi bande trebao vjerovati.

Kad Pero Panjatno reče Ivan Grozni, učenici se skoro počeše valjati od smijeha. Oči im pune zdravih, mladenačkih, vedrih suza, a neki su se uhvatili za trbuh.

– Grozni – već je šaptao Radelja prema Ivi.

– Mir – prodra se Pero. – Dobro. Ovaj puta ću vam oprostiti, ali ako se ovakva svinjarija ponovi vaši će roditelji biti obaviješteni. Panjatno?

– Panjatno.

Tjednima nakon ovog događaja nestašna plavopoljska djeca zvala su svog kolegu Grozni. Ni on ni oni, možda je poneka načitana djevojčica bila izuzetak, nisu pojma imali tko je bio Ivan Grozni.

***

Točno na 8. mart, Međunarodni dan žena, a ondašnji i Majčin dan, uvečer, zapuhao je topli jugozapadni vjetar. Znak za početak topljenja snijega, nagomilanog još od početka prosinca prošle godine, s krovova kuća, livada, cesta, staza. To potraje nekoliko dana. Ispod snijega pojaviše se plavopoljske livade siromašne travom, a bogate vodom i blatom. Ljudi postepeno počeše skidati tešku zimsku obuću i odjeću, a oblačiti lakšu, proljetnu. Činilo se da čak i ptice radosnije poje radujući se buđenju majke prirode.

U to vrijeme naselje nije imalo nikakvu uličnu rasvjetu, slabašno je došlo nešto kasnije, tako da je za oblačna vremena uvečer carevala mrkla noć. Dušu dalo za ljubavnike. Tada nitko na naselju nije imao televizor kako bi gledao program, koji je uostalom tek nedavno krenuo. Većina obitelji išla je rano lijegati. Očevi su trebali biti odmorni za sutrašnje poslove na svojim radnim mjestima, a majke su ionako imale i previše raznovrsnog posla u kući i izvan nje. Obično bi se, soim za dugih ljetnih dana, večeralo nešto iza 8 sati i tada bi djeca išla lijegati. Roditelji bi slušali radio, naročito je bila popularna emisija “Veselo veče” koja se emitirala nedjeljom u 20 sati do 21 sat, najduže pola 10, pa bi i oni otišli spavati. Osim rijetkih ljubavnika, sitnih lopova, neradnika i pijanaca na plavopoljskim stazama ne bijaše žive duše nakon 22 sata. Tada je naselje postajalo jedna velika spavaonica. Svatko snivaše svoj san. Odrasli muškarci da konačni dobiju neki lakši i bolje plaćeni posao, majke da im djeca budu zdrava, vesela, uredna i bolji đaci nego što jesu, djevojke koje završavahu srednju školu da dobiju kakav posao i budu manje ovisne o muškarcu kad se udaju, a djeca snivaše da kad jednom odrastu budu sjajni nogometaši, glumci, pjevači, inženjeri, lijčenici, medicinske sestre.

Ali, vratimo se mi na naše dečkiće. Točno na prvi dan proljeća bila je lijepa, ugodna večer. Nebo je bilo oblačno ali bez kiše. Vidljivost između zgrada skoro nikakva. Momčići su dok se vidjelo igrali nogomet na jednoj od livada, a kasnije igrahu žmirke. Skrivajući se nešto dalje od poika Pićo je čuo skladno udaranje po gitari i tihi glas kako pjevuši. On odmah napusti svoje dobro skriveno mjesto i pojuri k prvoj ulici (Krndeljevoj) prva zgrada desno gledajući sa sjeveroistočne strane, gdje je bio pik.

– A, vidim te, Pićo – dreknu Milivoj i pojuri k piku.

– Puj pas za Piću.

– Pusti, pusti to. Zovnimo dečke pa da vidimo nešto zanimljivo.

– Što to?

– Vidjet ćeš.

Kad se dečki okupiše, odvede ih Pićo k mjestu gdje je čuo svirku. Oprezno se približiše jednoj zgradi u trećoj ulici. Imaše što vidjeti. Pred jednim stražnjim južnim vratima, Dragan, njihov desetak godina stariji susjed iz Krndeljeve ulice, prstima udaraše po gitari i pjevaše tada čuvenu meksičku pjesmu Mama Huanita. Svirao je tiho ali skladno, a pjevao također tiho i veoma osjećajno. Sviranje, pjevanje, mučenički izraz lica Dragana, tužne riječi pjesmice fasinirali su dečke, a činilo se i da će okolno drveće proplakati od ganuća. Momci primijetiše jednu mladu ženu na prozoru prvog i jedinog kata. Jedna druga žena, starica, u susjednom stanu, diskretno je u prizemnoj južnoj zamračenoj sobi razmakla zavjesu i zabezeknuto gledala u pjevača. E, kako bi bilo lijepo da je njoj, nekada davno u mladosti, jedan takav meraklija i ašik pjevao pod prozorom. Kad je Dragan završio s pjesmom, nehotice dlanom otare suze. Dama na prozoru tiho reče “bravo” i dobaci Draganu proljetni cvjetak. Ovaj sav ushićen se sagnu da uzme cvjetić. Onda se oglasi Žofa:

– Dragane, zasviraj “Vera, draga mala Vera”.

Dragan se trže, a žena nesta s prozora.

– Dat ću ja tebi Veru – poluglasno će Dragan i pojuri. – Vidi, vidi, ima vas više.

Dečki se dadoše u trk. Dragan brzo odusta od progona, vrati se i stvarno zasvira i zapjeva “Vera, mala draga Vera”.

Momci zastaše da odslušaju toliko puta odslušanu pjesmu, a onda se svatko uputi svojoj kući. Valjalo je nešto lakše večerati, obično su to bili žganci s mlijekom ili kruh udrobljen u mlijeko u lončiću i spremiti se u krpe.

***

U lipnju te godine vrijeme je bilo promjenjivo. Mlao kiše, zeru sunca. Kad bi padala kiša, porohladno, ado bi sijalo sunce toplo, pokadkad pretoplo. Prosječan, pravi lipanj na veliko zadovoljstvo odraslih. “Bit će dobar urod u baščama”, govorili su.

Nastava je trajala do 15. 6. Već poćetkom lipnja onih nekoliko lipa smještenih kod velikih kuća divno, gotovo opojno, zamirisa. Idući stazicom preko naselja, dečki bi prolazili pored stabala lipe uživajući u njenom mirisu. Poslijepodne, poslije nastave, dečki bi se penjali na lipe i brali plodove koje bi onda roditelji sušili, a majke bi ujesen od suhe lipe pravile ukusni čaj. Početkom mjeseca poletjele su letice u gustom roju s ” buruma” Savom, pokraj korza u smjeru samostana. Nastupilo je zlatno doba za ribolovce. Kopali bi letice na žutoj zemlji iza ciglane, stavljali ih na udie i pecali vrlo uspješno različite vrste riba. Let letica bio je pouzdan znak da je Sava čista, jer za koju godinu, kad su proradila neka industrijska postrojenja, bez prečistača vode, letica je jednostavno nestala. Zauvijek!?

Pred kraj školske godine svu su nastavnici, ako što je i red, vršili posljednja propitivanja učenika radi zaključivanja ocjena. Tako je i nastavnica biologije bila u dvojbi je li Žujo iz njenog predmeta zaslužuje  dvojku ili trojku. Na satu ga prozva i poče rešetati. Kad je već bila sigurna da Žujo zaslužuje trojku dođe kobno pitanje.

– Dobro, Željko, evo još jedno lagano pitanje i trojka je tvoja. Reci ti nama koja bolest nastupa usljed nedostatka A vitamina?

Žujo zamuče. Kud ga snađe baš to pitanje. Onda Note u dobroju namjeri prišapnu:

– Reci kokošje crijevo.

– Kokošje crijevo – Žujo će kao iz topa sa zadovoljnim izrazom lica.

Razred prasnu u neobuzdani smijeh kojem se diskretno pridruži i nastavnica. Nankon nekog vremena reče nastavnica:

– Dobro, djeco, tišina. Prijašnje znanje bilo ti je za trojku, a i nasmijao si me do suza. Osim toga krivo su ti došapnuli. Nije crijevo nego slje .. – slje…

– Sljepilo – konačno se dosjeti Žujo.

– Bravo. Evo trojke.

Još dugo godina svu učenici tog razreda rado su se sjećali te dogodovštine s kokošjim crijevom.

Na kraju te burne školske godine, jer za djevu je bruno, izazovno, veselo ili tužno ono što se njima događa i u čemu oni sudjeluju, a ne veliki svjetski događaji s nekim njima nepoznatim akterima, dvojica učenika, na veliku žalost ostalih, pali su pa su morali ponavljati razred.