Alpsko je lječilište glasoviti Davos u švicarskom kantonu Graubündenu, gradić koji danas pruža raznostranu sliku: nedaleko od skupine sanatorija za plućne bolesti nalaze se mondeni tereni zimskoga športa. Premda u doba zbivanja radnje romana, a to su godine prije Prvoga svjetskog rata, skije još nisu bile natjecateljski nalaštene, dvojstvo u doživljavanju vitalnosti i smrti jedan je od temeljnih motiva Čarobne gore

Poznato je da novinari i pokusni piloti najmanje žive, da je možda gore starjeti samo u kupleraju i da je to jedan od onih poziva koji nemaju ni prošlosti ni budućnosti.

–  Muzej se, svojevremeno, nije usprotivio vandalskom uništavalačkom deliriju iz devedesetih godina kada su, pored ostalog, dvije umjetnine svjetski poznatog i priznatog skulptora D. Džamonje razbijene i pretopljene u talionici «Đure Đakovića»… Muzej je mirno promatrao kako s gradskog groblja nestaju grobovi znamenitih i poznatih Brođana, kako se ruše vrijedni spomenici brodske industrijske kulture, kako nestaju brodska naselja i zgrade povijesnog značaja, kako nestaju stara brodska stilska pročelja, kapije i prozori, kako se besramno odnosi prema ostavštini Brlića, kako šverceri kulturno povijesnih umjetnina pustoše brodsku ostavštinu, itd. itd.

– Jeftino i efikasno upravljanje muzejskim zbirkama danas je zanat koji se uči. Brodski muzej je na ozbiljnoj prekretnici. On treba iskusne profesionalce koji poznaju muzejske standarde i praksu upotrebljivu svuda u Europi. Ljudi koji rade u muzeju moraju naučiti praviti izložbe, projekte i publikacije koji donose prihod. Moraju se naučiti izdržavati samostalno. Muzej je izvor obrazovanja, prosvjetljivanja, optimizma, istraživanja, a mora postati i izvor prihoda.

U brodskom muzeju koji preko dvadeset godina nema postava, a uredno, svi u njemu, primaju dobre plaće, napreduju u zvanjima i službi, zapošljavaju čak i nove snage… aktualan je skandal oko izbora novog ravnatelja. I stručni i upravni odbor, naime, nakon osamdeset godina postojanja muzeja, ne znaju koji su kriteriji za izbor ravnatelja! Za dva sumnjiva kandidata išli su pitati u ministarstvo. No pored tih sumnjivih kandidata postojao je jedan potpuno nesumnjiv koji (koja) ispunjava sve uvjete. Čak i više od toga jer se radi o dobro poznatoj osobi iz kuće, a ne nekom anonimusu sa strane. No, nije izabran(a). Zašto? Pa zato, što bivša direktorica, već dvije godine namješta to mjesto svojoj kumi Suzani Bilić Vardić (podatak preuzet iz trećeg toma knjige Kumstvo u Hrvata). Za stručni odbor muzeja sumnjivu kandidatkinju, međutim za Ministarstvo kulture u Zagrebu – nesumnjivu. Ministarstvo je, na upit iz Broda, odgovorilo kako gospođa Suzana ispunjava uvjete, a onda još, naknadno, kako onaj drugi sumnjivi kandidat ne ispunjava uvjete natječaja (inače, nakon odlaska bivšeg proslavljenog hadezeovog ministra kulture Bože Biškupića «netko» je puštao glas po Brodu kako je gđa Suzana kandidatkinja za budućeg hadezeovog ministra hrvatske kulture… što ukazuje na njeno poznavanje ljudi i problematike tog ministarstva koje je sada ocjenjivalo, je li, njenu podobnost za ravnateljicu mrtvačnice od brodskog muzeja). Uglavnom natječaj je poništen, stara direktorica je proglašena vršilicom dužnosti i čeka se raspisivanje novog natječaja. I šta je u svemu tome skandal? Skandal je odgovor na pitanje zašto za ravnateljicu odmah nije izabrana viša kustosica Danijela Ljubičić Mitrović koja potpuno ispunjava uvjete natječaja.

I kad bi to bio jedini skandal u bogatoj povijesti ove, naoko mirne, ustanove – nikom ništa. I s puno, puno većim skandalima kuće je također nikom ništa jer insajderi štiteći svoje uske interese (doživotni i sigurni posao-kuća-posao) godinama šute, skrivaju i sudjeluju u zataškavanju krupnih muzejskih skandala.

Numizmatička zbirka

Jedan od bitnih temeljaca, kod svojevremnog donošenja odluke o osnivanju muzeja u Slavonskom Brodu, bila je famozna numizmatička zbirka željezničarskog sindikaliste i svojevremenog člana Komunističke partije Jugoslavije – Julija Hoffmanna. On je tu zbirku sakupljao (od djetinjstva s učiteljem Rukavinom), a posebno od 1893. godine, podstaknut numizmatičkom zbirkom koju je zajedno s bibliotekom, poklonila obitelj Brlić brodskoj Građanskoj učionici. Godine 1930. Hoffmannova zbirka sadrži 3500 komada novca i rezultat je tri desetljeća sakupljanja. Pored zlatnog, srebrenog i brončanog rimskog novca pronađenog u Brodu i okolici, zbirka je sadržavala izuzetan komplet novca talerskih veličina iz 16. i 17. stoljeća (od kojih neki danas imaju neprocjenjivu vrijednost). Spominju se, također, desetci zlatnika iz svih perioda kovanja novca i jedan srebrenjak Ferdinanda V. u koji je vješta ruka  spretno urezala zlatnik koji je zašarafljen unutar srebrenjaka, jer je u to vrijeme bila na snazi zabrana privatnog posjedovanja zlata…

U godini stručnog sređivanja postava muzeja («Numizmatika» br. 5, Zagreb, 1953., tekst dr. Antuna Bauera «Kabinet za numizmatiku i medalje») Hoffmannova zbirka sadrži 7980 komada novca i «najbolje je izložena numizmatička zbirka u pokrajinskim muzejima Hrvatske», pa bi «numizmatičke zbirke pokrajinskih muzeja trebalo urediti po uzoru zbirke u gradskom muzeju u Brodu. (str.  105)

O vrijednosti Hoffmannove zbirke pišu brodske lokalne novine «Jugoslavenska sloga» br. 21 od 27. srpnja 1935.g. i procjenjena je na 700.000 dinara. List «Hrvatski narod» od 2. srpnja 1942. govori o «vrlo skupoj zbirci», a Brodski list br. 40 od 31. listopada 1958. piše kako je «poznati stručnjak prof. Celestin iz Osijeka 1933. godine procjenio zbirku na stotine tisuća dinara.» Te, iste, 1933. godine neki dr. Zlatko Pfeffer, liječnik iz Zagreba, kupio je trokatnu zgradu s tvorničkim dimnjakom plus jednu prizemnu zgradu s zemljištem od 866 čhv za 320 tisuća dinara, a u Brodu je Sebastian Laub kupio kuću s dvorištem u Olivinoj ulici, od Petra i Kate Britz, za 28 tisuća dinara. Dakle, današnja vrijednost Hoffmannove zbirke iz 1933. godine, uračunavajući ogroman porast cijena numizmatičkih rijetkih vrijednosti, bliži se cifri od oko milijun eura. Bližila bi se da ta zbirka postoji. Međutim, nje nema. I u brodskom muzeju to skrivaju godinama, tj. ostatak ostataka nestale zbirke, zajedno s numizmatikom koja nema veze s Hoffmannom, ponosno izlažu kao Hoffmannovu zbirku. Tako je prilikom 75-godišnjice muzeja nepostojeća zbirka spominjana i u pismu obmanutog ministra Bože Biškupića, a i direktorica muzeja Ivanka Bunčić je prisnažila kako vrijedna zbirka postoji. A onda su, od silnog laganja i sami počeli vjerovati u to, pa su početkom 2009. godine napravili čak izložbu nepostojeće Hoffmannove zbirke kao Numizmatičke zbirke Muzeja Brodskog Posavlja. Luksuzni i iscprni katalog, u kojem je obuhvaćeno gotovo sve izloženo, pokazao sam rođenom Brođanu i jednom od najistaknutijih hrvatskih numizmatičara i znalaca – Dragutinu Horkiću. Rekao mi je kako je sve to, što je u katalogu prezentirano, «…smeće kojim se niti jedan numizmatički amater početnik ne bi okolo hvalio kao zbirkom».

Inače Dragutin Horkić je, zajedno s TV numerom Antom Lentićem, izvarao mog djeda Dragutina Schwendemanna i vrlo sumnjivim zamjenama izvukao iz njegove privatne numizmatičke zbirke sve talerske komade s kojima je stvorio svoju svjetski respektabilnu kolekciju talera. Navodim ovaj detalj u prilog ilustracije Horkićeve, zavidno visoke, numizmatičke stručnosti i upućenosti.

  Stilski namještaj

Stilskog namještaja, u dnevnoj upotrebi, moglo se nekoć naći u brojnim brodskim građanskim kućama. Bilo ga je nešto i u postavu muzeja koju su 1953. godine, dakle već osam godina nakon Drugog svjetskog rata, radili dr. Ivo Rubić i Edo Kovačić. Muzej je dosta toga rasklimanog, ali autentičnog inventara dobivao na poklon u vrijeme kad su jednostavne, moderne forme, počele ulaziti u modu. Sve je to skladišteno van muzeja čak i u kući preko puta muzeja koja je bila vlasništvo sestara Katarine Seke Obranović rođ. Nikiforović, direktorice muzeja, i Lele Petrović ginekologinje. Pred odlazak u mirovinu direktorica Katarina Petrović dala je taj namještaj stručno rastaviti, natovariti u kamion s prikolicom, i kao drvenu građu izvesti u Hamburg gdje joj je sestra imala ginekološku ordinaciju i živjela u ovećoj vili. S vozačem kamiona u Hamburg je otputovao i brodski stolarski majstor Antun Hajnal koji je ovdje namještaj rastavljao, a u Njemačkoj ponovno sastavljao. Toliko je na tom zaradio da je ostao živjeti u Njemačkoj. Osamdesetih godina umrla je Lela Petrović. Katarina Petrović se vratila u Hrvatsku i kupila novu vilu u Ićićima koja je, od vrha do dna, namještena brodskim stilskim namještajem, ovaj put legalno prenesenim preko granice jer je u pitanju bilo iseljenje iz Njemačke. Pod stare dane bivša direktorica muzeja je taj namještaj prodavala švercerima umjetnina koji su uhvaćeni na granici. O njima i adresi nabave pisao je svojevremeno Večernji list. A Muzej Brodskog Posavlja danas gotovo i nema stilskog namještaja vrijednog neke osobite pažnje.

Sa staklom i porculanom je slično. Sve se, uglavnom, «porazbijalo».

Priča o kamenu

U Brodskom Brdu, na jednom od najstarijih postojećih putova, od Popovićeve šumice prema šumi Pribudovac, nalazio se ogroman hrast promjera preko jednog metra. Taj hrast se spominje, u jednom pismu A. T. Brlića, uz opis vinograda ugledne brodske obitelji Skalica, koji se tu nekada nalazio. I nije slučajno da je taj hrast slikala i Fany Daubachy, supruga Andrije Torkvata Brlića, na, do danas sačuvanoj, slici. Uz vinograd se nalazila i oveća kuća u kojoj su Skalice živjeli nakon što im je izgorjela ona u gradu locirana preko puta budućeg Gradskog magistrata. Nestali su Skalice, nestale su još brojne generacije, ali hrast je ostao. Kako je pri vrhu brda, gromovi su ga nemilosrdno tukli, pa je sedamdesetih godina prošlog stoljeća od njega ostalo ogromno šuplje deblo u koje je netko, nekada, ugurao veliki četvrtasti kamen na kojem su paljene svijeće ispod, također u nutrini hrasta, pričvršćene slike sv. Petke zaštićene u staklenom ormariću. Hrast se, naime, nalazio na glavnom putu za Pribudovac u kojem se nalazio izvor s kapelom posvećenom sv. Petki.

S vremenom su prestala velika hodočašća, hrast je strunio i urušio se. Netko je odnio njegove ostatke, a ispod svega ostao je kamen. Gotovo nevidljiv. Naš obiteljski vinograd bio je preko puta i kad nam je jednom uginuo lovački pas, zakopali smo ga i grob mu obilježili tim, iz živice otkopanim, kamenom. Devedesetih godina u posjet nam je došao poznati američki arheolog Vlado Markotić, prof. Universiteta Indiana i Harvard u SAD-u i Calgary u Kanadi. Markotić je bio rođeni Brođanin. U šetnji našim vinogradom ugledao je kamen i zapitao me: «Otkud rimski kamen ovdje?»

Nakon njegovog odlaska nazad u Ameriku, kamen je dobio viši tretman, očišćen je i premješten u kuću Schwendemann. Kad smo prodali kuću, kako bi imali od čega živjeti, kamen sam dao na promatranje i ekspertizu u brodski muzej jer sam držao da je ostatak rimske Marsonie građevinski ugrađen u kuću stare brodske obitelji Skalice. Tko bi, i otkuda drugdje, dovukao u Brodsko Brdo rimski kamen težak sedamdeset kilograma? Eksperti iz muzeja su, prema kamenu – za razliku od profesora dr. Vlade Markotića s Universiteta Indiana i Harvard u SAD-u – pokazali veliku skepsu i apsolutnu nezainteresiranost. To me razočaralo i tražio sam da mi kamen vrate. Tada je tek nastala trka i zbrka jer u muzeju nitko nije znao gdje se nalazi rimski kamen težak sedamdesetak kila. Na koncu su dva zaposlenika, svečano, posvjedočila da su, osobno, taj kamen vratili u kuću Schwendemann i da ga je ondje preuzeo moj sin. Budući je kamen premješten u muzej na dan kad sam, potpuno iseljenu kuću, predao novom vlasniku jasno je bilo da se radi o brbljanju. Počeo sam, revoltirano, u svom stilu, prijetiti da ću na sve strane rastelaliti ovo o čemu pišem sada i ovdje. Uzalud – kamena nema. Otišao sam bijesan iz muzeja i gle, ni sat vremena nije prošlo, kamen je pronađen. Doteglila su mi ga, doma, ona dvojica što su prisnažili kako su mi ga, davno, vratili, tj. da ga je preuzeo i izgubio moj sin…

Kamen sam, nedavno, poklonio hotelu Savus, zbog njegovog rimskog imena. Njegov menadžment je, za razliku od muzejskog, odmah vidio da je rimski. Sličan kamen vidio sam u drniškom muzeju na istaknutom mjestu. Označen je kao Antički žrtvenik iz Gradca, 1.-2. stoljeće.

Odgovor na pitanje zašto brodski arheološki lokalitet Galovo, jedno od najstarijih naselja u Europi, istražuje prof. dr. Kornerila Minichretier iz Zagreba, a ne… nalazi se i u ovoj mojoj priči o rimskom kamenu.

Nešto o lokalnim standardima muzeja

Sve u svemu Likajeva rimska povelja, rimska paradna koljenica, zlatni nakit u obliku spirale iz brončanog doba, nekoliko interesantnih artefakata iz prapovijesti, nešto umjetničkih slika i mamutova kljova iz Glogovice su glavne atrakcije ovog godinama zapuštenog, devastiranog i po fundusu prilično dosadnog muzeja. U kojemu i to što posjeduje, dvadeset godina, nije pristupačno javnosti jer nema postav. Dobro. To što nema postava ne znači da kustosi i ostali ne rade. Ali o tome što rade nema vidljivih stručnih i znanstvenih rezultata, nema značajnijih radova, knjiga, magistarskih i doktorskih titula. Glavni dosezi su izložbe s katalogom, eventualno člančić u lokalnom informativnom glasilu. Sve krupnije stvari u izdavačkoj djelatnosti rade ljudi van muzeja. Publikacija Vijesti iz muzeja zna se ne pojavljivati i po desetak godina… Osim Zvonimira Toldija, koji je u mirovini, nitko se iz muzeja nije afirmirao šire i postao netko poznat i u ovoj i u one dvije države (eventualno dr. Kovačević koji je završio u Beogradu).

Ne samo numizmatička, nego gotovo sve zbirke osim, vjerojatno, arheološke su u stagnaciji. Gradska knjižnica koja je prije nekoliko godina počela sakupljati stare razglednice, danas posjeduje trostruko veću zbirku od muzeja koji postoji gotovo osam decenija. U zbirci starih fotografija uglavnom se ne zna tko je tko na slici. Biblioteka od oko dvadeset tisuća primjeraka je nesređena. Čak se, u ovih dvadeset godina muzeja u kutijama, pozaboravljalo gdje je što. A uvjeti, u kojima se neizloženi postav čuva, daleko su od strukom propisanih standarda za smještaj i čuvanje kulturnih dobara. Neki depoi smrde kao neprovjetreni klozeti. Poplavljivanje prostora u kojem su na podu čuvani i vrijedni primjerci likovne galerije muzeja to potvrđuju…

Muzej se, svojevremeno, nije usprotivio vandalskom uništavalačkom deliriju iz devedesetih godina kada su, pored ostalog, dvije umjetnine svjetski poznatog i priznatog skulptora D. Džamonje razbijene i pretopljene u talionici «Đure Đakovića»… Muzej je mirno promatrao kako s gradskog groblja nestaju grobovi znamenitih i poznatih Brođana, kako se ruše vrijedni spomenici brodske industrijske kulture, kako nestaju brodska naselja i zgrade povijesnog značaja, kako nestaju stara brodska stilska pročelja, kapije i prozori, kako se besramno odnosi prema ostavštini Brlića, kako šverceri kulturno povijesnih umjetnina pustoše brodsku ostavštinu, itd. itd. Ovdje ne govorim o nadležnosti, nego o etici i moralnim imperativima struke koji su izostajali, jer je beamterska komocija uvijek preovladavala u vođenju i funkcioniranju ustanove (najnoviji primjer toga je poništavanje natječaja za ravnatelja).

I na kraju… i prilikom izgradnje nove zgrade muzeja bilo je afera i aferica, kao i prilikom adaptacije stare zgrade i projektiranja novih sadržaja. Iz brodskog muzeja desetljećima zrači nedoraslost u ispunjavanju uloge i zadataka ustanove. Jedan od ozbiljnih razloga za to su loši međusobni odnosi u ustanovi, koji se, također, taje od javnosti. Pokojni Dinko Kozak je, teško bolestan, uredno dolazio na posao, iako su svi strahovali od mogućih incidenata, a one koji su se događali su zataškavali i previđali, iako je bilo jasno da njegovo stanje zahtijeva hospitalizaciju. To se, međutim, u ovom gradu nikoga ne tiče, sredstva za plaće dvadesetak zaposlenih uredno pristižu, ozbiljne stručne evaluacije nema, godine prolaze. Slaboumnoj lokalnoj politici ne pada na pamet da se bavi muzejom, a županija, na čijem sufinanciranju i skrbi je muzej – nema pojma što bi i zašto s njim.

Hrvatska država i kultura

Zbog čega sve ovo drvlje i kamenje? Zbog toga što se hrvatska država povlači iz kulture, kao što su se iz kulture povukle sve liberalno kapitalističke države. U Americi su svi muzeji privatni, u Engleskoj se ukidaju javne knjižnice… U hrvatskom državnom proračunu kultura participira s 0,6 posto! Orijentacija je na javno-privatno partnerstvo i zaklade. Što to znači? To znači da će državni proračun ubuduće financirati samo arhive, biblioteke i muzeje od nacionalnog značaja. Sve ostalo ide u provincijske ralje života, a to će značiti otpuštanja zaposlenih i prefiguraciju kulturnog polja s jasnom razlikom profitnog od neprofitnog. Jednom rječju, eto nama željkovane Europe. U kojoj bi, doduše, brodski muzej, takav kakav je, bio nezamisliv.

Jeftino i efikasno upravljanje muzejskim zbirkama danas je zanat koji se uči. Brodski muzej je na ozbiljnoj prekretnici. On treba iskusne profesionalce koji poznaju muzejske standarde i praksu upotrebljivu svuda u Europi. Ljudi koji rade u muzeju moraju naučiti praviti izložbe, projekte i publikacije koji donose prihod. Moraju se naučiti izdržavati samostalno. Muzej je izvor obrazovanja, prosvjetljivanja, optimizma, istraživanja, a mora postati i izvor prihoda. Po Balkanu upravo kruži Fion Zarubica koja je u Muzeju umjetnosti okruga Los Angelesa, jednom od deset najposjećenijih muzeja Amerike, upravljala zbirkom od 30 tisuća umjetnina, a danas predaje na Kalifornijskom univerzitetu predmet Jeftino i efikasno upravljanje muzejskim zbirkama. Dakle, ono što je u svijetu predmet znanosti, u Brodu je predmet zajebancije kojekakvih «stručnih» i «upravnih» odbora sastavljenih od lokalnih patuljaka koji pojma nemaju. Svojevremno je muzej imao Društvo prijatelja muzeja sastavljeno od utemeljitelja, donatora i najuglednijih Brođana. Društvo je pomagalo struci i davalo snažnu potporu razvijanju svijesti o identitetu, tj. licu kojim se Brod predstavlja svijetu i različitim načinima skrbi o razvoju muzeja i prezentaciji njegovih sadržaja.

Post scriptum

Moj djed, Dragutin Schwendemann, je bio mecena i jedan od utemeljitelja brodskog muzeja zajedno s Julijem Hoffmannom, Ivanom Brlić-Mažuranić i drugima, a ja sam nastavio tu obiteljsku tradiciju i jedan sam od značajnijih muzejskih donatora i dugogodišnji usmjerivač građe prema njemu. Godine 1989. čak sam se i kandidirao za ravnatelja (joj, ljubomornog razloga), ali su me glatko odbili «zbog nepotpune dokumentacije». U potpisu obavijesti parafirala se predsjednica natječajne komisije Ivanka Bunčić. U tridesetak godina ispaše u muzeju ona je objavila ukupno petnaestak stručnih članaka, pa je svaki vrijedan po sto tisuća kuna, jer je autorica, u svom radnom vijeku, primila preko tristo plaća današnje prosječne vrijednosti od oko pet tisuća kuna. Usput: njeni kolege i ostali zaposleni samo su za plaće, u muzeju koji dvadeset godina nema postava, ukupno stajali Hrvatsku četrdesetak milijuna kuna. Interesantno je i to što sam, još prije trideset godina, ponudio program u kojem su «stršale» ideje o samofinanciranju: muzejska kavana, muzejski antikvarijat, suvenirnica, otvorena profesionalna konzervatorska i preparatorska radionica, atraktivne izložbe u suradnji s europskim muzejima (s naplaćivanjem ulaza), marketing, digitalizacija, itd, itd. Odbili su me, ne zbog neispunjavanja uvjeta nego zbog «nepostojeće dokumentacije». Zatvorili su se iznutra u svoj čepenak, udarili glavom muzeja o zid, a prijeti im i da uskoro, neki od njih, ostanu bez radnih mjesta i bez plaća.

Najnovija kandidatura da Europska unija financira konačno podizanje šatora cirkusu od brodskog muzeja je još jedna obmana koja stiže s te adrese. Umjesto da se kandidiralo Muzej Vojne krajine u Tvrđavi, kao svjetski jedinstveni projekt, kandidira se provincijska prčvarnica, do koje, dvadeset godina, nije stalo ni hrvatskoj državi, a sad bi trebalo biti važno prefrigano kontroliranim sredstvima europskih fondova.

Uostalom, mislim da bi Podružnicu za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, na čelu sa Stankom Andrićem, trebalo ukinuti.

sbperiskop

Krizno žarište najvećeg rizičnog potencijala, na kojemu se prelamaju interesi Rusije, Turske i Zapada

Prošli je mjesec izbio vojni sukob na Južnom Kavkazu, u zoni Nagorno Karabaha – sporne i pretežito brdske regije, veličine oko 11 000 km2, oko koje se već desetljećima sukobljavaju Armenija i Azerbajdžan. Nagorno Krabah prostor je većinski naseljen etničkim Armencima, ali je u vrijeme SSSR-a bio u sastavu Azerbajdžanske Sovjetske Republike, da bi se na razvalinama Sovjetskoga carstva odcijepio od Azerbajdžana. Nakon krvavog rata za Nagorno Karabah, koji se između Armenije i Azerbajdžana vodio od 1992.-1994. godine i u kojemu je Armenija pobijedila, Nagorno Karabah proglasio je svoju nezavisnost tj. republiku, koju nitko u međunarodnoj zajednici nije priznao, uključno i samu Armeniju, koja si je, međutim, zadržala pravo jamca njegove sigurnosti. Azerbajdžan se nikada nije pomirio s gubitkom toga teritorija, ali i s gubitkom još sedam svojih regija koje Nagorno Karabah okružuju i koje su od 1994. g. de facto pod okupacijom armenskih snaga. Zbog toga su se u više navrata od tada pa do danas događali incidenti i sukobi između azerbajdžanskih i armenskih snaga na liniji razgraničenja, većinom manjeg intenziteta i kratkog trajanja, a posljednji jači izbio je ovo ljeto u zoni Tovuz, kada je bilo i mrtvih i ranjenih s obiju strana. Zapravo, taj je kratkotrajni ali žestoki topnički i pješački okršaj bio uvod u ovaj najnoviji ratni sukob – za kojega je u ovome trenutku još teško reći koliko će trajati i čime će rezultirati, o čemu nešto više kasnije u tekstu.

Slika 1: Republika Azerbajdžan

Nagorno Karabah spada u red svjetskih „neuralgičnih točki“ ili kriznih žarišta visokorizičnog potencijala, gdje se prelamaju silnice velikih globalnih igrača, i zbog čega se eventualni nekontrolirani vojni sukob vrlo brzo može preliti na prostor čitavoga Kavkaza i susjednog Bliskog istoka. Nagorno Karabah je u razini takvih kriznih žarišta, kakvi su npr. Tajvan ili Ukrajina, pa čak, donekle, i Bosna i Hercegovina čiji je eksplozivni potencijal namjerno zadržan od strane ključnih sila, prije svega SAD-a, kroz nametanje mira pod svaku cijenu i nepravednog rješenja oko ustroja te višenacionalne zemlje, da bi se, prema potrebi, za tren oka zapalio fitilj te „bačve baruta“ koja u zrak može dignuti ne samo BiH i regiju, već i čitavi svijet (uostalom, na tom se prostoru odigrao i formalni povod za Prvi svjetski rat kroz sarajevski atentat na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda, iako su uzroci, naravno, bili posve drugi i puno dublji).

Slika 2: Aremnija i Azerbajdžan s Nagorno Karabahom i još 7 okupiranih azerbajdžanskih regija

Ovdje je bitno naglasiti kako je Armenija, koja je većinski kršćanska zemlja, članica ruskog pandana NATO-savez – Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, kao i to, da na teritoriju Armenije Rusija već desetljećima ima svoju veliku zračnu bazu – ključnu za djelovanje na njenom južnom strateškom smjeru – prema Bliskom istoku, što je sada vrlo važno u kontekstu ruskih vojnih aktivnosti u Siriji. S druge strane Azerbajdžan je nakon svoje samostalnosti, kao većinski islamska zemlja uspostavio vrlo čvrste, i kako sami kažu – bratske odnose s Turskom, gotovo do razine da obje strane međusobno govore kako se radi „o jednom narodu i dvije zemlje“. U Turskoj, prema različitim procjenama, danas živi između 70 tisuća do čak 700 tisuća Azerbajdžanaca – što za stalno, što na privremenom radu, što studenata. Međusobni gospodarski odnosi su vrlo razvijeni i Turska je, nakon Rusije, najvažniji trgovinski partner te zemlje. Osim toga Azerbajdžan energenata žednoj Turskoj osigurava i dio njezinih potreba za prirodnim plinom, poglavito od kada je nedavno stavljen u funkciju plinovod TANAP (Transanadolijski plinovod) – koji se proteže od kaspijskog nalazišta prirodnoga plina „Shah Deniz“ do Turske, a na njega se od tursko-grčke granice veže plinovod TAP (Transjadranski plinovod) koji će azerbajdžanski plin dovoditi u Europsku uniju. Nedavno je od albanske obale izgrađena njegova posljednja dionica tj. TAP je stigao do svoje zadnje odredišne točke – Italije ali još nije stavljen u funkciju.

Zbog tih, općepoznatih činjenica, mnogi danas i u Hrvatskoj i u svijetu olako smatraju kako će se Rusija, kao i ranije, i u ovom sadašnjem sukobu automatski svrstati na stranu Armenije a protiv Azerbajdžana, pri čemu najčešće kao argument koriste jačanje turskog utjecaja u Azerbajdžanu, i gdje bi, u slučaju azerbajdžanske vojne pobjede turski utjecaj na čitavom Kavkazu ojačao a ruski oslabio. Međutim, to su prilično proizvoljne konstrukcije iako, nedvojbeno, imaju svoju logiku. Ali ono što je već sada vidljivo, jest to, da Rusija oko Nagorno Karabaha neće podržati niti jednu sukobljenu stranu u tom besmislenom ratu, koji ne može dovesti do konačne pobjede bilo koje od njih. Takvom pozicijom Moskva nikako neće izgubiti dominantan utjecaj u toj regiji. Za razliku od Turske, koja ima utjecaj samo na Azerbajdžan, Rusija posljednjih godina razvija i želi uspostaviti što čvršće veze i s Azerbajdžanom s kojim je veže duga zajednička povijest još od vremena Carske Rusije. Činjenica kako je Rusija vojna saveznica s Armenijom Moskvu uopće ne sprječava da Azerbajdžanu izvozi i svoje naoružanje i da s njim razvija svestrane odnose – od političkih i gospodarskih do kulturnih i vojnih. Jedan malo poznati primjer o ovome može i najbolje posvjedočiti: u Azerbajdžanu danas ima oko 200 rusko-jezičnih škola, u kojima azerbajdžanska djeca uče ruski, upoznavaju se s ruskom kulturom td. Dok, vjerovali ili ne, na teritoriju Armenije danas nema niti jedne ruske škole. I sam Azerbajdžan dobro je svjestan teškoća u ostvarivanju svojih ključnih nacionalnih interesa i ciljeva – povratka okupiranih dijelova svoga teritorija – isključivo kroz oslanjanje na Tursku. Zato je, u vrijeme kada su se 2017. godine pojavile glasine kako Turska na njegovu teritoriju namjerava otvoriti svoju vojnu bazu, državni vrh te zemlje takve informacije odmah kategorički odbacio, izjavljujući, kako se na teritoriju Azerbajdžana nikada neće otvoriti bilo čija strana vojna baza. Naravno, to nikako ne znači da Baku s Ankarom ne surađuje vojno – upravo suprotno. Ta je suradnja snažna i nije nikakva tajna kako Turska opskrbljuje tu zemlju modernim naoružanjem – uključno i svojim bespilotnim letjelicama (dronovima). Zanimljivo je i kako je Izrael Azerbajdžanu još prije nekoliko godina isporučio svoje dronove, pri čemu mu niti malo nije smetala činjenica da je Azerbajdžan, uz susjedni mu Iran – jedina država na svijetu s većinskim šijtskim stanovništvom (oko 80%), ako apstrahiramo maleni i ipak beznačajni Bahrein u Perzijskom zaljevu gdje su šijiti također većina ali kraljevski dvor i upravljanje zemljom drže suniti, potpuno ovisni o Saudijskoj Arabiji. Naravno, niti činjenica da je Turska sunitska država ne igra nikakvu ulogu u njenoj suradnji s Azerbajdžanom koja je besprijekorna, što samo po sebi govori koliko su besmislena inzistiranja na podjelama između ta dva dominantna smjera islamskoga učenja, koja se uglavnom instrumentaliziraju  prema potrebama bilo lokalnih vlada, bilo vanjskih silnica koje s islamom nemaju nikakve veze.

Ali vratimo se temi. Osim što Rusija na Kavkazu ima najjači utjecaj, po Azerbajdžan je važno imati u vidu i kako je Rusija, zajedno sa SAD-om i Francuskom članica tzv. Minske grupe OESS-a, zadužene za rješavanje krize Nagorno Karabaha. Dakle, u  njoj nema niti Turske, niti Kine ili bilo koga drugoga.

Slika 3: Kavkaz, regija s najvećim utjecajem Rusije

Što se tiče Turske, njezin je položaj potpuno drukčiji. Ona je u ovom sukobu snažno i otvoreno angažirana na strani Azerbajdžana, kojemu je spremna pružiti „bilo koju pomoć“ koju on zatraži. Turski predsjednik Erdogan učestalo poziva Azerbajdžan da vojnom silom konačno riješi pitanje povratka svojih okupiranih teritorija. Pri tom ukazuje na činjenicu da Minska grupa OESS-a već 30 godina nije u stanju taj problem riješiti, što je, zapravo, istina: ona je taj problem samo „zamrznula“ (međutim, „zamrznut“ je, primjerice, već skoro 50 godina i ciparski problem, s odmetnutom proturskom nepriznatom republikom „Turska Republika Sjeverni Cipar“ pa nikomu ništa, a Ankari to, za razliku od Nagorno Karabaha uopće ne smeta). Štoviše, Erdogan je toliko hrabar da se prije ndva tjedna javno usprotivio zajedničkoj izjavi, ni manje ni više nego Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Emmanuela Macrona (čelnika zemalja Minske grupe) o nužnom žurnom prekidu svih vojnih aktivnosti oko Nagorno Karabaha i hitnom pokretanju dijaloga kao jedinog mogućeg rješenja. Erdogan je kazao kako će se azerbajdžanska vojna operacija nastaviti, a da dijalog o tpm pitanju može početi tek nakon potpunog povlačenja armenske vojske.

Slika 4: Cipar, s označenom međunarodno nepriznatom Turskom republikom Sjeverni Cipar na sjeveru otoka

Ovakvi Erdoganovi maksimalistički stavovi moguće imaju za cilj konačno „buđenje“ uspavane Minske grupe iz dugogodišnjeg sna i donošenje konačnog rješenja ovoga problema, jer status quo više, očito, nije moguć.

To bi se rješenje, barem u nekoj prvoj fazi, moglo sastojati od povlačenja armenske vojske iz spomenutih 7 azerbajdžanskih zona koje okružuju Nagorno Karabah i koje su okupirane u ratu 1992/94. uz davanje jamstva sigurnosti samoga Nagorno Karabaha (u kojemu bi Armenci i dalje imali svoju vojsku) jer bi u tom slučaju ta regija de facto postala fizički odsječena od teritorija Republike Armenije.

Moskva bi, moguće, na neki način sada željela i kazniti armenskog premijera Nikola Pashinyana (po nekima – Soroševog miljenika), koji je prije dvije godine revolucijom oteo vlast otvoreno proruskim političkim snagama u Erevanu i počeo provoditi svoju politiku intenziviranja kontakata sa SAD-om, u čemu ga je ograničavala jedino spoznaja o azerbajdžanskoj vojnoj prijetnji i Rusiji kao jedinoj stvarnoj zaštitnici Armenije ukoliko do takvog scenarija i dođe. Naravno, ovo su samo moja razmišljanja a stanje se može razvijati i u drugim smjerovima, koji bi, zapravo, značili jedino daljnju radikalizaciju, koja, međutim, nikome od sukobljenih strana nije u interesu, uključno i Turskoj. Ali važno je spomenuti kako je Pashinyan, nedugo nakon osvajanja vlasti u Erevanu, kazao azerbajdžanskom predsjedniku Ilhamu Aliyevu kako će se postići mirno rješenje i da mu ostavi malo vremena da se upozna s ukupnom situacijom s obzirom da je njegova stranka nova i još nema uvida u ukupnu problematiku kako to imaju poražene političke snage koje su dugo vremena vladale Armenijom. Aliyev je tu šansu Pashinyanu dao, međutim, kada je ovaj potonji nakon određenog vremena javno izjavio kako se u pregovarački sastav oko problema Nagorno Karabaha (kojeg vodi Minska grupa OESS-a) moraju uključiti i predstavnici Nagorno Karabaha (što do tada uopće nije bio slučaj), bio je to jasan signal za Baku kako od mirnog rješenja neće biti ništa i da Nikol Pashinjyan također ustrajava na „zamrzavanju“ konflikta.

Zašto uvlačenje u rat na Južnom Kavkazu Turskoj nije u interesu?

Turska je trenutačno u vrlo teškoj gospodarskoj situaciji (dodatno pogoršanoj epidemijom Covida-19, s čijim se negativnim posljedicama suočava i čitavi svijet). Turska je lira prošli tjedan dosegnula najveći povijesni pad, a bio je direktna posljedica straha investitora od turskog uvlačenja u sukob oko Nagorno Karabaha. Turska je, osim toga, vojno već angažirana i u Siriji, i na sjeveru Iraka i u Libiji, što sve jako puno košta. Ali najvažniji razlog svakako je izbjegavanje bilo kakve vojne eskalacije sukoba s Rusijom, koja bi u tom slučaju bila vrlo vjerojatna.

Turski državni vrh polazi od prilično pojednostavljene teze po pitanju Nagorno Karabaha. Tako je ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu nedavno od Rusije indirektno zatražio suradnju s Turskom po tom problemu, kroz kritiku, da dvije zemlje (Rusija i Turska) mogu dobro surađivati po pitanju Sirije ili Libije, pa zašto onda ne bi mogle i po ovome. Međutim Moskva takve stavove ne dijeli kada je u pitanju Kavkaz – iza kojega počinje njezin „meki trbuh“ i s velikim interesom motri na bilo kakve pojavnosti koje bi eventualno vodile radikalizaciji stanja kroz manipulacije islamom – odnosno do terorizma. Rusija se s njim odlučila boriti daleko od svojih granica upravo vojnom intervencijom u Siriji. Ona s Turskom sada nema namjeru dijeliti svoj dominantni utjecaj ne zato jer se inati ili bahato koristi svoju vojnu nadmoć, već zbog nečega sasvim drugog. Moskva bi Ankari širom otvorila vrata ne samo prema Azerbajdžanu, već i čitavom muslimanskom prostoru Srednje Azije odnosno država nastalih raspadom SSSR-a, kada bi Turska postala članica Euroazijske ekonomske zajednice kojega su i te muslimanske zemlje članice i s kojima Turska ima velike planove. Ali dok je god Turska članica NATO saveza Rusija si taj komoditet ne može priuštiti. Čak niti u slučaju da Erdogan Putinu da najčvršća moguća jamstva, o tome, kako Turska na Kavkazu nikada neće djelovati protiv ruskih nacionalnih interesa. Jer nitko sa sigurnošću ne može znati što nosi budućnost, što će s Turskom biti nakon što Erdogan jednog dana ne bude predsjednik, koje će političke snage doći na vlast i kakvu će vanjsku politiku ta zemlja tada voditi.

Teško da Erdogan u ovakvim globalnim geopolitičkim uvjetima i u ovakvoj gospodarskoj krizi želi riskirati s uvlačenjem svoje zemlje u sukob s Rusijom zbog Nagorno Karabaha. Još jedan udar, kakav je bio tursko obaranje ruskog bombardera na nebu iznad Sirije u studenom 2015. godine, rusko-turski odnosi više ne bi preživjeli i definitivno bi bili potpuno poremećeni u dugoročnom smislu. I zato je sigurno da Erdogan sada ne udara po Rusiji. Onaj po kome Turska udara novom karabaškom krizom u prvom je redu Emmanuel Macron, odnosno Francuska. Ta je zemlja na neki način obvezna štititi armenske interese kao članica Minske grupe, između ostaloga i zbog vrlo utjecajnog armenskog lobija u francuskom društvu. Međutim, Francuska fizički ništa nije u stanju učiniti na Južnom Kavkazu i to Erdogan jako dobro zna. Zato Turska sada Francuskoj (koja se Turskoj umiješala u njezine interesne sfere u Istočnom Sredozemlju i Libiji, a da, kako Ankara smatra, za to nema niti geografsko niti kulturološko-civilizacijsko pravo jer tamo niti ne pripada) „podmeće klipove“ od Afrike i Sirije do Kavkaza.

Ovdje bih, kao mogućnost, želio navesti još nešto: moguće je kako Turska forsiranjem vojnih operacija Azerbajdžana do samoga kraja tj. do konačne pobjede (pri čemu bi zasluga Ankare bila daleko najveća i Baku bi joj vječno morao biti zahvalan) šalje upozoravajući signal Europskoj uniji koja upravo sada razmišlja o uvođenju sankcija protiv Turske zbog njenog ponašanja u Istočnom Sredozemlju, kako Azerbajdžan vrlo lako može odustati od planiranih isporuka plina kroz spomenuti plinovod TAP ili od suradnje s EU kroz platformu o istočnom partnerstvu i time se definitivno „odrezati“ od Zapada. Sam Azerbajdžan sigurno ne bi želio ostati oslonjen isključivo na Tursku i zapravo postati njezin vazal, neovisno o frazama o „dvije države i jednom narodu“. Jer kada jednom osjetiš slobodu i izboriš svoju nezavisnost (a to se gotovo uvijek ostvaruje uz potoke prolivene krvi) ne odričeš je se lako i svoju sudbinu ponovo ne prepuštaš nekome drugom. Brat je brat, ali ni braća ne vole ovisiti jedni o drugima, već si samo pomagati kada to zatreba.

Što se tiče geopolitičkog dijela ove analize, zaključio bih s mišljenjem kako niti Aremnija niti Azerbajdžan nemaju ekonomskog potencijala za dug iscrpljujući rat koji bi doveo do pobjede jedne od strana. Zato smatram kako će se ovaj sadašnji sukob oko Nagorno Karabaha završiti relativno brzo i da će se pokrenuti ozbiljni pregovori, možda baš u smjeru o kojemu sam gore više govorio. Što se tiče konačnog rješenja sudbine samog Nagorno Karabaha ono će još pričekati – barem do rješenja sjeverno-ciparskog problema koji se također već jednom mora riješiti.

Povijesne okolnosti sukoba oko Nagorno Karabaha

Prije toga bih želio kazati kako problem Nagorno Karabaha snažno podsjeća na vrijeme raspada ex Jugoslavije, kada se, još prije samoga proglašenja hrvatske državne samostalnosti srpski narod u većinski srpskim stanovništvom naseljenim hrvatskim općinama pobunio protiv novoizabrane hrvatske demokratske vlasti i prije negoli je ova i stupila na scenu, te osnovao najprije svoje SAO, a nakon formalnog osamostaljenja Hrvatske i svoju tzv. Republiku Srpsku Krajinu iza koje je otvoreno politički i vojno stajala Srbija i JNA. Identična stvar dogodila se i s Nagornom Karabahom, kao, figurativno rečeno – „armenskom krajinom“ na azerbajdžanskom državnom teritoriju.  I tih su se godina oko Hrvatske, uz ratne operacije, vodili intenzivni i jalovi međunarodni pregovori o rješenju sukoba i određivanja statusa srpske zajednice u Hrvatskoj (Srbi na to nikako nisu željeli pristati), što je na kraju okončano tek uspješnim vojnim operacijama Hrvatske vojske. A sada o povijesti predmetne teme:

I armenska i azerbajdžanska i gruzijska nacionalna zajednica dugo su vremena bile dio tzv. Zakavkaske konfederacije Ruskoga carstva – bez zasebnih autonomnih teritorijalnih jedinica ali s jasno određenim etničkim prostorima. Turskim genocidom (Turska taj čin i termin negira) nad Armencima 1916. g. došlo je do preseljenja znatnog broja Armenaca iz Otomanskog carstva na prostore na kojima i danas žive. Međutim, nedvojbeno je, također, kako su Armenci od davnina živjeli i na Nagornom Karabahu. Ali je isto tako nedvojbeno kako je taj prostor bio na tzv. azerbajdžanskom dijelu spomenute Zakavkaske regije Ruskoga Carhrvatska, ex-jugoslavija, srpska krajina, BiHstva. Hrvatski novinari često griješe kada navode da je Staljin, nakon formiranja SSSR-a predao Nagorno Karabah Azerbajdžanu. On je donio odluku ne o predaji, već o „ostanku“ toga teritorija u sastavu tada formirane Azerbajdžanske Sovjetske Republike, a što je velika razlika! Dakle nije Staljin nikakav heroj za Azerbajdžance jer je kao njima nešto poklonio, već jedino zločinac, kao za, uostalom, i sve narode bivšeg SSSR-a. Također podsjećam kako je rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, ali i rezolucijama NATO saveza nedvojbeno utvrđeno da je Nagorno Karabah teritorij Republike Azerbajdžan.

Međutim i tu se, kao i često puta, sudara međunarodno pravo koje govori o dva jednako-važeća načela, napisana u povelji UN-a: o pravu naroda na samoodređenje (Armenci su većinski narod u Nagorno Karabahu) i o povijesnom pravu nekog naroda na svoju državnost (na koji se poziva Azerbajdžan), što je koristio Izrael za uspostavu svoje moderne države. Ovo drugo načelo danas se rijetko koristi ali to nikako ne znači kako je zbog toga izgubilo legitimitet. Zato će i ovaj problem oko Nagorno Karabaha još morati sačekati izvjesno vrijeme da sazore sve okolnosti potrebne za njegovo bezbolno rješenje.

geopolitika

Kratke priče i romani autora Arthura Conana Doylea napisane o jednom od najpoznatijih detektiva u povijesti, Sherlocku Holmesu, još od prvog izdanja 1887. godine u romanu Studija u grimizu (A Study in Scarlet), doživjele su nebrojene kazališne, televizijske, filmske, nakladničke, pa i strip-inkarnacije. S potpunim opravdanjem može se reći da je lik Sherlocka Holmesa i svijet koji je Doyle oko njega izgradio opstao kroz godine zahvaljujući adaptabilnosti novim socio-normativnim kontekstima, ali uz zadržavanje biti i autentičnosti koja publiku transportira u neka prošla vremena bez evidentnog kulturološkog i ideološkog odboja.

Upravo je na tome temeljena polazišna premisa filma Enola Holmes redatelja Harryja Bradbeera, donoseći potpuno novu ideološku paletu koja je direktno upućena gledatelju, odnosno u ovom slučaju gledateljicama s ciljem da direktno involvira i umetne u svijest pozitivne, izgrađujuće ideje.

Pustolovni krimić Enola Homles donosi fikcijsku priču smještenu u Englesku 1884. godine, o istoimenoj šesnaestogodišnjoj djevojci, sestri poznatog detektiva Sherlocka koja se hvata ukoštac s misterioznim nestankom svoje majke te kreće u pustolovinu njezina pronalaska. Nestanak majke Eudorie (Helena Bonham Carter) simboličan je uvod u dublju priču koja će Enoli (Millie Bobby Brown) omogućiti da odraste i ostvari emancipaciju u procesu potrage za njom. Sherlock kojeg u ovoj inkarnaciji donosi Henry Cavill te Mycroft kojeg glumi Sam Claflin pojavljuju se kao dva starija brata koja Enolu pokušavaju ukalupiti i prilagoditi očekivanjima okoline, pripremiti ju da postane ugledna supruga i majka. Sherlock i Mycroft iskorišteni su kao oličenje uspješnih i potpuno realiziranih, krutih pripadnika establišmenta, neskloni promjenama i otklonima od ustaljenih koncepcija, zagovaratelji statusa quo, simbol socijalnog ukalupljivanja i stezanja korzeta.

Potencijalna problematičnost koncepta, za neke gledatelje, u kojemu su tradicionalno pozitivni likovi prikazani kao ideološki problematični u službi emancipacije šesnaestogodišnje djevojčice i predstavljanja niza naizgled feminističkih proklamacija je razumljiva, ali ne u potpunosti opravdana. Iako otklonjena od povijesnih činjenica i nekonvencionalna u kontekstu tradicionalističkih prikaza Doyleova svijeta, postavljena je idealna kulisa u kojoj je bez umotavanja, direktno kroz lik inteligentne, domišljate i samosvjesne djevojke Enole Holmes iznesen niz bitnih ideja o odrastanju, svijesti o vlastitoj vrijednosti i mogućnostima te ustrajnosti i nezapadanju u defetizam uslijed pritisaka i pokušaja indoktrinacije od strane patrijarhalnih društvenih koncepcija.

Millie Bobby Brown, široj publici poznata po ulozi Eleven iz popularnog serijala Stranger Things za koju je ostvarila dvije nominacije za nagradu Emmy, izvrsno je utjelovila lik mlade Enole Holmes, donoseći uvjerljiv prikaz inteligentne, domišljate i sposobne djevojke s kojom će se ciljana publika moći poistovjetiti. Potpuno je dominirala tijekom cijelog filma s glumačkom uvjerljivošću i samopouzdanjem uz potporu dinamične Helene Bonham Carter, neekspresivnog i bezizražajnog Henrija Cavila te nešto uvjerljivijeg Sama Claflina te je ovom izvedbom pokazala potencijal i profilirala se kao nositeljica naslovnih uloga u svijesti publike, pa tako i redatelja i producenata u budućim projektima.

Kritičari ovog naslova svakako će naći zamjerke u elementarnosti scenarija i njegovoj relativnoj naivnosti, u povijesnim netočnostima i nedovoljnoj suptilnosti predstavljenih ideoloških koncepcija, no sve je to zanemarivo s obzirom na bitnost poruka koje film donosi. Enola Holmes je dinamično, privlačno i zabavno ostvarenje nastalo iz konkretne društveno-političke potrebe, koje ima za zadatak zamijeniti sve one Pepeljuge, Trnoružice i Zlatokose kojima je, nadam se, zauvijek odzvonilo.

filmovi

Fundamentalisti nisu tolerantni, oni ne rješavaju sukobe, nego ih potiču, a u sukobima žele u potpunosti uništiti neprijatelja, i to na metafizičkoj razini. Oni žele da nestane njihov neprijatelj i njegov trag u svijetu.

Fundamentalisti ne pripadaju stvarnosti, oni ne razumiju realni svijet, njihov svijet je svijet ogorčenog privida u kojemu su oni pravednici i čuvari povijesne istine.

Ovotjedno ranjavanje policijskog službenika u Zagrebu, kao i samoubojstvo nasilnika, primjer je načina na koji nacionalno-historijski fundamentalisti vide realnost, ali i kako vide neprijatelje njihovog navodno svetog i ugroženog svijeta.

Fundamentalisti nemaju ime, jer ime pripada autentičnoj egzistenciji ili pojedincu koji u životu postavlja vlastite ciljeve i te ciljeve, snagom vlastite volje, neprestano afirmira.

Autentična egzistencija je uvijek pojedinačna, ona ne pripada masi, osobito ne masi koja se, potpuno neopravdano, naziva obitelj.

Obitelj koja ne cijeni individualitet, koja nije u funkciji svakog pojedinačnog člana obitelji, nije obitelj jer se u njoj ne distribuira ljubav i podrška, nego nalog, zapovijed i zahtjev koji se mora izvršiti.

Ovotjedno ranjavanje policijskog službenika u Zagrebu, kao i samoubojstvo nasilnika, primjer je načina na koji nacionalno-historijski fundamentalisti vide realnost, ali i kako vide neprijatelje njihovog navodno svetog i ugroženog svijeta

Ljubav je na djelu kada nekoga hoćeš i radiš u njegovu korist, iako ti on objektivno ne treba, ali ga želiš.

Taj drugi isto, ako voli, tebe želi i radi u tvoju korist i korist tvoga dobra, iako mu objektivno ne trebaš.

Bez uzajamnosti brige i dobra, nema ljubavi, nego je riječ o patologiji koja se predstavlja kao ljubav, samo zato što je ubila pravu ljubav i sadizmom uzurpirala njezino mjesto.

Fundamentalisti nisu osjetili ljubav i nisu u stanju ljubiti druge.

Hrvatska je država fundamentalista, mase i sadizma. U njoj vrijedi zakon žrtvenog mehanizma, sjećanje na nasilje i spremnost da se nasilnim metodama eliminira neprijatelj.

Da nismo država fundamentalista, mase i sadizma, ne bismo svjedočili tolikoj javnoj dobrohotnosti prema nasilnicima, neovisno jesu li ti nasilnici krenuli u pohod razračunavanja s lokalnim dilerima ili policijskim službenicima.

Žrtveni mehanizam, a on je uvijek na djelu u primitivnim društvima, formira zajednicu i drži je na okupu. Za primitivnu zajednicu ne postoji svetiji čin od čina prolijevanja krvi.

Onaj tko je žrtvovan, u interpretacijama fundamentalista, postaje žrtvenim jarcem i biva uzdignut na razinu idola ili božanstva bez kojih primitivne zajednice ne mogu opstati.

Primitivne zajednice ne zanimaju nikakve etičke kategorije, a samim time ni obveze koje slijede iz moralne norme, one same nešto proglašavaju dobrim i zlim.

Žrtvenim mehanizmom tumači se i ranjavanje policajca, kao i samoubojstvo počinitelja ovog zločina. No ovaj žrtveni mehanizam nije jednostran.

On ne pripada samo fundamentalistima koji veličaju nasilnika jer se on, u njihovim sadističkim interpretacijama, obračunava s državom koja nije stvorena po njihovoj mjeri.

Oni koji nasiljem nešto rješavaju, oni koji smatraju da se država formira nasiljem, ne pripadaju državi nego primitivnoj masi.

Masa se ne sastoji od pojedinaca koji misle, nego od onih koji prihvaćaju neosobno mišljenje.

Masa se ne sastoji od pojedinaca koji osjećaju, planiraju, istražuju, postavljaju ciljeve, otvoreno prihvaćaju drugoga i raduju se različitosti.

Masa nikada ne počiva na pluralnosti, nego na sadističkoj istosti nasilja.

Hrvatska je država fundamentalista, mase i sadizma. U njoj vrijedi zakon žrtvenog mehanizma, sjećanje na nasilje i spremnost da se nasilnim metodama eliminira neprijatelj

Prvo nasilje koje masa čini je nasilje nad vlastitim pripadnicima. Pripadnici mase pristaju da ih masa dokine u njima samima. Svaki pripadnik mase dokinut je u sebi samome, on u sebi nosi vlastitu negaciju.

Nasilnik u Zagrebu dokinut je u sebi samome, zato je u njegovu nutrinu, kao bitan sadržaj, pohranjena fundamentalistička vizija povijesti koja je postala poviješću njegove duše.

Zato je razvio lažna sjećanja na Jugoslaviju i Antu Pavelića, zato je pohodio tzv. sveta mjesta, uvijek obilježena krvnim žrtvama i stradanjima, kao da je na tim mjestima on nastao. Zato je naoružan hodao svijetom i druge gledao preko nišana.

Na tim mjestima on nije nastao, to nisu bila njegova mjesta. Na tim mjestima je on nestajao, na tim mjestima je svaki put dodatno bio negiran u sebi, kako bi mogao, u nestalom sebi, stvoriti mjesto za sadističke sadržaje fundamentalizma koji ga pretvara u nebitnog pripadnika mase.

Obitelj koja nije otvorena prema uspjehu i dobru vlastitih članova, obitelj koja ne pamti povijest dobra svakog člana obitelji i nije se u stanju veseliti originalnosti i autentičnosti života koji se razvija u pojedinačnoj egzistenciji baš svakog člana te obitelji, nije obitelj nego emocionalni zatvor.

Emocionalni zatvor je, zapravo, centar za regrutaciju novih pripadnika mase.

Ove sadističke centre vrlo je lako prepoznati. U njima se pronađe neka fotografija Ante Pavelića uz obvezno naoružanje. Naoružana obitelj koja je usmjerena prema afirmaciji Ante Pavelića ili bilo kojeg drugog zločinca, mjesto je oduzimanja autentičnog života, prvenstveno autentičnog života djeteta koje nastaje i raste na takvom mjestu.

Nema strašnijeg života od prividnog života u kojemu je netko drugi bitniji od tebe.

To nije ljubav, to je sadizam.

Nasilnici su, to neprestano ponavljam, prazna mjesta. Na tim mjestima se trebala razviti ljudskost, ali ljudskosti tu nema.

Svi oni koji veličaju nasilnika, veličaju ga zbog nasilja koje povezuje nasilnika i njegove simpatizere. Nema fundamentalizma bez nasilja, ali ni bez nasilnika.

No žrtveni mehanizam nije samo na snazi u fundamentalizmom uništenim obiteljima koje djeluju kao centri za novačenje novih pripadnika uvijek iste i besmislene mase. Žrtveni mehanizam je na djelu i u državi koja nije u stanju djelovati putem institucija i snagom zakona.

Hrvatski političari su ljubitelji žrtvenog mehanizma, oni su žrtvovali sve institucije, oni su žrtvovali državu kako bi se, kao strvinari, hranili lešinom nečega što je, da nije njih, moglo biti živo.

Ironija je da se takvi političari žele zaštititi od onih koji im omogućavaju život.

Ne postoji razlika između nasilnika koji je pucao na policajca i političara koji su pucali u državu

Ne postoji razlika između nasilnika koji je pucao na policajca i političara koji su pucali u državu.

Da država funkcionira, nasilnik ne bio nasilnik, a naši političari ne bi bili političari. Nasilnik na policajca je samo pobjegli alter ego hrvatskog političara.

Političari izlažu živote drugih, a nasilnici te iste izložene živote građana podvrgavaju politikama brutalnog nasilja.

Političari vrše nasilje nad institucijama kako bi nasilnici vršili nasilje nad građanima.

Nasilje nad institucijama je sustavno nasilje nad građanima. Zato su političari najperfidniji i najopasniji nasilnici. Oni nisu birani da uništavaju institucije, jer se uništavanjem institucija sustavno uništava život građana, kao i život države.

Političari su birani da štiteći život građana ujedno štite i državu. Kada to ne čine, političari prestaju biti političari i postaju nasilnici, najperfidniji i najsustavniji nasilnici.

autograf

Rovinj u jesen

Kao što sam i obećala, malo o prošlom vikendu koji smo proveli u Rovinju. Ne mogu ne spomenuti da je Istra jedina zelena, kažu na svijetu, pa tako smo bili totalno opušteni. Neću spominjati brojeve pozitivnih, depresiju i strah koje stvaraju kod ljudi. Mislim da se treba čuvati, živjeti i raditi, pa ako se negdje pokupi virus, nadati se najboljemu. Većina ipak nema ozbiljne posljedice. Ali ajmo mi malo misli odvojiti od toga.

Putovali smo u petak, bio je lijep dan, a kako smo stali u Zagrebu i Opatiji ( nešto obaviti kada je već uz put), došli smo kasno poslije podne. Uplatila sam nam hotel Lone, to je hotel s pet zvjezdica i jedan od najboljih, ne u Rovinju već i u vrhu na Jadranu. Sada su imali akcije na Crnom jajetu ili Ponudi dana, ne znam točno, uglavnom, nije jeftino, ali podnošljivo. Kako ljeti budemo u svojoj kamp kućicu, priuštimo si van sezone par vikenda na različitim mjestima. Ovaj puta kao rođendanski poklon mužu, odabir je bio savršen. Dolaskom pred hotel sve je skoro riješeno, dečki odvezu auto na parking, ako treba preuzmu prtljagu, kratko se na recepciji prijavi i odmor počinje. Soba je ogromna, krevet je širok 2,4m, a dug 2,1 ili 2,2 m. Oko njega puno prostora uređenog s moderno/klasičnim, lijepim namještajem. Terasa je cca 3 x 5 m, a kupaonica velika i luksuzna.

Malo smo se osvježili i uputili u šetnju do grada. Večer je bila ugodna. Tamo uvečer ne pada temperatura brzo kao kod nas. U Rovinju nije bilo puno ljudi to večer, ali jedan saksofonist je svirao na trgu ispred Adriatica. Dobar dio restorana i kafića još radi, tako da nije djelovalo mrtvo. Zašli smo u uličice da malo razgledamo i odemo na večeru jer je bilo vrijeme za to. Našli smo jedan restorančić, djelovalo nam je da su gosti domaći, a to treba uvijek gledati. Jer domaći, bilo gdje, ne jedu gdje je preskupo i gdje ne valja. Čast izuzecima. Večera nije bila loša, niti nešto posebno. Onako, ok. Prošetali smo još malo ( muž se naravno žalio na hodanje 😊), počeli su se lokali zatvarati, ali bilo je i za očekivati.

Sutradan smo se spustili na doručak, e to je gozba, a ne doručak. Naravno, zbog ‘preporuka’ osoblje vam stavlja hranu na tanjur, ali vi polako birate, pregledate i oni s velikim osmjehom pitaju :“ Još malo?“ ili : „ Još nešto?“ Tako i napitke i izvrsnu kavu koju konobari donose. Po želji od espressa do Ness. Puno je toplih kombinacija s jajima, zdravih smoothieja, voća, povrća… jako lijep izbor. Posluge je dovoljno, dva su ‘restorana’ na raspolaganju i na svakoj strani po 7-10 ljudi koji poslužuju. Nasmijani unatoč maskama. Jako lijepo organizirano. Odmah poslije doručka smo otišli u spa zonu koja je bila u cijeni i na našu sreću radila. Bili smo sami skoro sat vremena, tako da smo uživali. Prekrasan bazen, a zona sa saunama i sl. je fantastična. Žao mi je što nisam slikala zonu za opuštanje, prekrasno!

Spremili smo se pa u grad. Tamo smo se vidjeli s prijateljima i malo obišli cijeli poluotok. Bilo je sunčano i toplo, a turista dovoljno da se stvori atmosfera živahnog grada. Sve je čisto i uredno, nema trave između ceste i kuća, ivičnjaka, zapuštenih uglova ili smeća. Sve uredno i čisto. Ponegdje se nešto radi, ali skoro i ne primijeti. Ljudi su većinom vedri i nasmijani. Kažu da su neki zatvorili neke lokale, manje i tipično turističke, jer ih i prijave sezonski, ali dobar dio radi jer Slovenci i Talijani dolaze skoro cijele godine. Malo zatišja bude od Nove godine do maškara ili prvog boljeg vremena, dok je i sezona skijanja, ali onda počnu po malo dolasci. Kako će biti ove, tj. iduće godine, ne znaju. Dok su zeleni, vjerujem dobro, pod uvjetom da i druge zemlje poprave svoju sliku.

Tu večer smo otišli na zbilja dobru večeru, na ribu, jadransku i odlično pripremljenu. To nije najjeftinije, ali bilo je savršeno pripremljeno!
U hotelu je svaku večer svirao DJ, tj. puštao glazbu, tako da nije ni tamo bilo bez sadržaja. U sobama se ništa ne čuje, sve je dobro organizirano.
U nedjelju smo se pozdravili s ljubaznim osobljem odmah poslije doručka, a onda otišli na kavu s prijateljima ( kad smo još tu) u još bolji i noviji hotel, Grand Park, koji ima isto podzemnu garažu, jer nam je trebala, pošto je kiša ljevala. To je možda trenutno i najbolji hotel u RH, tako kažu. Pogled iz njega je savršen. I po kiši, cijeli Rovinj na dlanu. Taj hotel je prekrasan, ali i puno skuplji. Kava i parking su već dovoljan izdatak. Ali za jedan hedonistički vikend, lijep pozdrav od tog lijepog gradića.

Kiša i to jaka nas je pratila do pred Karlovac, onda je samo povremeno padala. U Zagrebu smo stali jesti i odmah potom nastavili kući. Ovaj tjedan pa do 18. mislim, je tjedan restorana i puno restorana je uključeno u tu akciju. Oni slože menije i nude po promotivnim cijenama. Na žalost nije se ni jedan restoran u Brodu uključio u tu akciju, a to je prilika da se proba nešto novo ili ode u restorane koji su nešto skuplji i imaju poznate Chefove. Ruku na srce, mi takvih i nemamo. Ako ste zainteresirani ukucajte u tražilicu ‘tjedan restorana’ i dobit ćete stranicu sa svim gradovima i restoranima gdje imate po nešto o njima, chefu, kao i meni i cijenu. Tako da idete na sigurno, što bi rekli.

Uz par slika, to je ukratko lijepi i kratki vikend uživanja.

Danas nešto Talijansko i kod nas prihvaćeno, kao i nešto što svi volimo posebno po ovako lošem vremenu!

Focaccia s povrćem i začinima

SASTOJCI:

500 g brašna

25 g svježeg kvasca

200 ml mlake vode

0,5 dl maslinovog ulja

Žlica soli

žličica šećera za kvasac

razno povrće po vašoj želji, luk, blitva kolutići mrkve … tanko rezani i sa lišćem također

7-10 malih šeri rajčica

2 žlice zelenog pesta ( prije par tjedana sam pisala jedan recept, na kuharici imate klasični)

2-3 žlice kapara, maslina ili sl.

Ružmarina ili timjana

Listići bosiljka

Malo maslinovog ulja za posipanje

PRIPREMA:

Brašno stavite u zdjelu, umiješajte sol pa napravite udubljenje u koje ćete staviti žlicu šećera i namrviti kvasac. Prelijte toplom vodom i čekajte da naraste. Tada dodajte jedno jaje, pa umiješajte glatko dizano tijesto. Ostavite na toplom, pokriveno vlažnom krpom ili najlonom, da udvostruči volumen. Primijesite i razvaljajte na pobrašnjenoj radnoj površini. Posipte kaparima, složite povrće kao na slici ili samo razbacajte po tijestu. Žlicom po malo raspodijelite pesto, pa pecite na 180 °c oko 25-30 min dok ne porumeni. . U pećnicu stavite zdjelu s vodom, da se tijesto još bolje diže i da se ne suši.  Vruće još premažite maslinovim uljem,  dodajte polovice šeri rajčica, također i list bosiljka, pa odmah poslužite. Slobodno se poigrajte nadjevom i pustite mašti na volju ili iskoristite što imate u hladnjaku.

Buhtle s pekmezom od marelice

Po ovom receptu možete praviti buhtle i sa sirom, slane, kao i ove slatke sa drugim pekmezom ili nuttelom. Kod slanih u tijesto dodate još malo soli i izbacite šećer i limunovu koricu.

SASTOJCI:

700g brašna

1 kocka germe (40g)

Cca 3 dl mlakog mlijeka

120 g maslaca, topljenog i rashlađenog

120g šećera

1 prstohvat soli

1 jaje

2 žumanjka

Vanil šećer

Korica neprskanog limuna

Pekmez od marelice ili sl.

PRIPREMA:

Prosijati brašno u zdjelu, u sredini napraviti rupu i ubaciti kvasac u komadićima, malo šećera posuti preko germe. Preliti kvasac toplim mlijekom i pustiti da se otopi.

Ostali šećer, sol, vaniliju, koricu limuna, žumanjke, maslac i jaje rasporediti po rubu brašna. Sve sastojke umijesiti, s nastavkom za tijesto iz sredine prema van, u glatko tijesto .

Tijesto ostaviti na toplom dok se volumen ne udvostruči, oko 30-40 minuta. Tijesto još jednom premijesiti, razvaljati na radnoj površini kocku. Razvaljajte na debljinu do 1 cm i pravite kvadrate, na svaki stavite žlicu pekmeza, zamotajte i dobro spojite rubove. Premažite uljem i stavite na nauljen dublji  lim. Ostavite poklopljene dok ne udvostruče volumen. Pecite u zagrijanoj pećnici na 180°c oko 1 h. Pošećerite po želji šećerom u prahu. Najbolje prijaju tople, ali i hladne isti dan.

Neki od najsjajnijih novih naslova prijevodne proze govore o staroj, mračnoj temi uspona nacizma – Éric Vuillard nastavlja književnim sredstvima tamo gdje je historiografija nemoćna, Daniel Mendelsohn istražuje sudbinu svojih predaka, a Wolfram Eilenberger živote njemačkih filozofa

Prvog dana Mjeseca hrvatske knjige 2020. godine,15. listopada, u Slavonskom Brodu, Gradska knjižnica Slavonski Brod i Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, predstavili su knjigu eseja „Zemaljski i nebeski grad” te zbirku pjesama „Stvari onkraj stvari”, katolički orijentirane autorice Ružice Martinović-Vlahović. O događaju izvjestio je sbplus, vodeći brodski news portal, u tekstu pod naslovom  Umjesto glupih engleskih fraza, tetovirajte njezine stihove.

O esejističkom i poetskom stvaralaštvu doktorice Martinović-Vlahović ne znam, nažalost, ništa, osim što sam poslušao jednu njenu pjesmu koju je na promociji pročitao dobri duh Broda, glumac Luka Stilinović. Stoga, njena „duhovna poezija“ nije u mom fokusu, već je to Mirko Ćurić, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika i predsjednik slavonsko-baranjsko-srijemskog Ogranka, jedan od predstavljača knjiga. Za autoricu članka Željku Gavranović, on je „iskreno najzanimljiviji sinoćnji govornik.“. Iz gomile izraza koji ništa ne znače ili znače manje ili drugačije od onoga što sugerira, i zbrkanih i plitkih tvrdnji koje je izgovorio prigodničarski, javno kao da pred sobom ima adorante bez kriterija za valjano, izdvajam jednu bljutavo moralizatorsku pretjeranost. Kako bi po svaku cijenu potvrdio literarne vrijednosti knjiga esejistkinje i pjesnikinje i izrazio svoju gorljivu blagonaklonot, on mjere nije imao izgovorivši sljedeće: „Umjesto glupih fraza na engleskom jeziku koje mladi danas često tetoviraju na svoje tijelo, trebali bi tetovirati duboke misli ove talentirane Brođanke.“ Pritom Ćurić nije naveo niti jedan primjer iz repertoara glupih fraza na engleskom, a niti ijednu mudru.duboku misao doktorice Ružice, a koja bi se isplatila/imala opravdanje trajno biti nanešena na/pod kožu. On je mislio da je argumentacija atraktivna, ali ona je neprivlačna i diskvalificirajuće jadna. Konzervativno besmislena. Da Feral Tribune još uvijek izlazi, mnijem da bi ju uvrstio u svoju znamenitu rubriku Greatest shits.

Ne želim raspravljati o takvom sterilnom elitizmu, odsustvu elementarnih objašnjenja za ekstremističke tvrdnje koje ga za Ž.G. čine „iskreno najzanimljivijim govornikom“, nedovoljnoj fokusiranosti na bit duhovnosti, o nepojmljivom nespominjanju Nikole Šopa, najvećeg hrvatskog pjesnika religiozne dubine i nesposobnosti kontekstuliziranja globalnog fenomena snage vjere, a ne religije. Htio bih samo navesti nekoliko glupih fraza na engleskom jeziku koje se tetoviraju po koži žena i muškaraca diljem svijeta, a koje toliko živciraju i onespokojavaju Mirka Ćurića.

Svi imamo ožiljke, svi imamo priče.

Vjeruj u svoje snove.

Moć mašte nas čini beskonačnima.

Nikad ne odustaj.

Jedna ljubav, jedno srce.

Ono što vas ne ubije čini vas jačim.

Neka bude.

Zauvijek mlad.

To je moj život.

Slobodan kao ptica.

Vjeruj u sebe.

Sve što trebate je ljubav.

Živiš samo jednom.

Dvije ključne ideološke komponente su obilježavale hrvatsku društvenu i političku realnost u proteklom desetljeću. Ustaše su, pod krinkom sudjelovanja HOS-a u Domovinskom ratu, normalizirane ako ne kao legitimna politička opcija, onda barem kao iznimno vrijedna kulturna baština. Svako dovođenje u pitanje takvog statusa tretirano je kao podrivanje hrvatstva kao takvog. S druge strane, široko se rasprostranilo shvaćanje ekonomije kao prostora predviđenog za teror državne birokracije i uhljeba nad inicijativama privatnog poduzetništva. Pokušaji sagledavanja malo šire slike prokazivani su kao ekonomska neupućenost ili naivni socijalizam.

Postojali su i postoje i dalje akteri i političke opcije koje su uspješno opiru normalizaciji tih stavova kao “službenih” i legitimnih. Međutim, čini se kako bi ključnu prijetnju aspiracijskim težnjama te ideološke armature mogla predstavljati naprosto smrt. Ili preciznije: strah od smrti. A ovoga tjedan se taj strah počeo pojavljivati na oba kolosijeka. Trebao mu je netko zapucati pod prozorom da Andrej Plenković i suradnici mu, uz asistenciju poslušnih medija, objave kako u Hrvatskoj postoji ozbiljna radikalizacija političke scene koju vrši ekstremna desnica. Kao da to nije bilo vidljivo na gradskim ulicama, stadionima, portalima i društvenim mrežama. No, kad ti postaneš meta, a ne siromašna baka u Lici ili mladić krive nacionalnosti u Slavoniji, onda se odjednom ono što je bilo normalno i prihvatljivo makar na razini folklora čini kao ekstremno.

Plenković je zauzeo prilično oštar stav prema ekstremnoj desnici te konkretno prozvao ljude, stranke i medije koji diktiraju toksične procese u javnom prostoru. Naravno, kritičari su mu zamjerili da je s tim istim ljudima surađivao kad mu je to bilo potrebno i tretirao ih kao legitimne članove svog političkog kruga, čime je itekako i sam pridonio radikalizaciji. Plenkovićev odgovor na prozivke za licemjerstvo sačinjavao je prikaz dugogodišnje taktike. Naime, on je odmah znao o kakvim se štetnim figurama radi, ali nije ih se mogao odmah riješiti čim je preuzeo HDZ već je za to bio potreban dugotrajan proces. To dokazuje time da je njegov “pročišćeni” HDZ glatko pobijedio na prošlim izborima. Međutim, ovdje se ne radi o ispravnosti taktika i valjanosti optužbi. U Hrvatskoj će prostora za radikalizaciju biti sve dok se etnička pripadnost hrvatskoj naciji većinski tretira kao politička vrijednost po sebi. Samim time i ustaše stječu pravo glasa jer su – Hrvati. Tek kad se riješimo te dogme možemo razgovarati o efikasnim sredstvima za suzbijanje desnog ekstremizma.

Vratimo se na ekonomiju. Neupućeni promatrač je proteklih tjedana lako mogao steći dojam da ekonomija funkcionira tako da postoje ugostitelji i inspektori i da o ishodu tog dvoboja ovisi dobrobit svih ljudi. Najčešći gosti medijskih naslovnica su bili predstavnici udruženja ugostitelja, Glasa poduzetnika i pojedini ugostitelji koji su puku predstavljali mjere terora koje nad njima navodno provodi Nacionalni stožer civilne zaštite. Posebno se istaknuo restoran La Štruk čije je status na Facebooku satima bio središnja vijest većine portala. I to onih portala koji mjesecima uživaju u vrijeđanju teoretičara zavjere oko koronavirusa, ali istovremeno zahtijevaju da kafići i restorani u vrijeme razbuktavanja epidemije ostanu otvoreni i funkcioniraju kao da se ništa ne događa. Samo zato što je zla država nešto odredila.

Da ne bi bilo zabune, određene mjere su zaista nespretne i država bi trebala kompenzirati one djelatnosti koje pandemija direktno ugrožava, ali ne mogu se ugostitelji prikazivati kao najviša društvena i ekonomska vrijednost u zemlji. No, kako brojka zaraženih prelazi dosad nezamislive pragove, a insajderi najavljuju da će ovim tempom zdravstveni sustav kolabirati doslovno kroz tjedan dana, žalopojke ugostitelja polako odlaze u vjetar. To jest, održivost zdravstvenog sustava pomalo postaje prioritet u odnosu na profite vlasnika kafića. Doslovno smo morali doći do faze u kojoj se kao društvo možda više nećemo moći brinuti za zdravlje ljudi da bi mit o ugostiteljima i kafićima kao jamcima ekonomskog blagostanja postao nešto labilniji. Kao da otpočetka pandemije tisuće ljudi nisu ostale bez posla u drugim djelatnostima. Ali oni nemaju pristup medijima, žive na društvenoj margini i prepušteni su na brigu jedino statističarima.

Ta društvena margina polako bubri i bubri i pretvara Hrvatsku u socijalnu bombu. Narednog tjedna nastupa prvi krug odgođenih ovrha koji će ljude staviti u bezizlaznu poziciju. Kako zima bude trajala brojke blokiranih i siromašnih će rasti u stotinama tisuća, a više odlazak na rad u inozemstvo kao strategija preživljanja neće biti dostupna. Dodajmo tome psihološke posljedice pandemije i katastrofični scenariji se sami nameću. No, valja imati spreman politički odgovor, pogotovo u kontekstu pucanja mitova i dogmi koja smo skicirali. Svi ti ljudi, osim ako ih potpuno ne preuzme rezignacija, tražit će nekakav politički izraz za svoje frustracije i egzistencijalnu bijedu. Zeleno-lijeva koalicija je u Saboru što kroz konferencije za novinare što kroz nastupe pojedinih političarki prva počela sustavno ukazivati na te probleme i nuditi rješenja. I moraju ići dalje u tom smjeru jer nitko na političkoj sceni osim njih ne može ponuditi suvisla i održiva rješenja koja će ljudi izravno osjetiti na svojoj koži i u svojim novčanicima.

bilten

Kad god se u zadnje vrijeme dogodi ubojstvo, obični ljudi, eksperti, psihijatri i samozvani predstavnici javnosti počinju učitavati razloge i motive. Ti razlozi uvijek se tiču društvenih zbivanja, korupcije, lopovluka, općeg beznađa, proklamiranog egoizma, divljeg kapitalizma… Mladi ubojice, obično je o mladima riječ, u maštarijama zajednice tako se pretvaraju u društvene komentatore. A onda ih oni pravi, anonimni komentatori na društvenim mrežama i ispod tekstova na web portalima počinju slaviti. U zadnje vrijeme svaki ubojica završio je kao junak dana.

Ono što, međutim, pouzdano znamo o pokušaju ubojstva na Markovu trgu je ovo: tridesetjednogodišnji policajac leži na pločniku i krvari, dok mu pokušavaju pomoći prodavačica iz dućana preko puta (istog onog u kojem je jednom davno kupovao Ranko Marinković) i odvjetnik koji se tu slučajno zatekao. Uto nailazi sanitetski kombi krapinskih registracija, kojim su u Zagreb dovezeni brisevi suspektni na covid-19, i zaustavlja se. Prodavačica i odvjetnik polažu policajca na nosila, on jauče da umire. U tom je trenutku najvažnija stvar na svijetu da mu netko kaže da ne umire, nego da će živjeti.

Negdje u isto vrijeme, na Jabukovcu dokle je uspio pobjeći od onoga što je učinio, i što misli da je učinio, devet godina mlađi ubojica, koji je pucao iz automatskog oružja, ubija se iz pištolja.

I to je sve što znamo, sve što ćemo najvjerojatnije uopće i saznati. Ostalo su dodaci, dopisivanja i dopjevavanja koja nemaju veze s događajem. Niti psihijatri mogu govoriti o motivima i duševnom stanju mladića kojeg nikad nisu sreli i komentatora s društvenih mreža za koje ne mogu biti sigurni niti da postoje, niti je naročito mudro pretpostavljati da pokušaj ubojstva policajca koji više protokolarno i paradno, nego što nešto doista čuva, stoji ispred Hrvatske vlade, ima ikakve veze s društvenim prilikama u zemlji. Ubojice nisu društveni komentatori. A društveni komentatori nisu proroci, pa da znaju zašto ubojice ubijaju.

Iza njega je ostao oskudan niz fejzbučkih objava, koji se uglavnom tiče oružja, slavnih vremena i neobrazloženog nezadovoljstva prilikama. Taj mladić baš i nije bio u stanju izraziti sa čime je to nezadovoljan i što to nije u redu s društvom u kojem živi. U svijetu društvenih mreža ovoga trenutka na hrvatskom jeziku postoje tisuće i desetine tisuća vrlo sličnih, gotovo istovjetnih virtualnih povijesti i anamneza kakva je njegova. Dječaci iz provincije, mladići već, u ranim dvadesetim, rođeni u godinama nakon rata, koji fantaziraju o danima slave svojih očeva, i nekako bi sve to da ponove, naprosto zato što im ništa drugo ne pada na pamet, i što im se u njihovim malim životima, nakon smušenih i teških puberteta, ne nudi ništa drugo. Od svega što se moglo vidjeti među njegovim objavama stvarno je neobična i uznemirujuća samo jedna fotografija: na njoj pozira u maskirnom vojničkom kombinezonu za snijeg, s crnom maskom preko lica i futrolom za nož za pojasom, te s drvenom puškom u rukama, na kojoj je svojim rukama načinio i imitaciju snajperskog nišana. Odrastao mladić načinio si je drvenu pušku. Istovremeno je to uznemirujuće i ganutljivo. Gdje se to već odrasli dječaci igraju drvenim puškama?

To što se dogodilo na Markovu trgu nije simptom društvenih poremećaja. Ili se ti poremećaji ne tiču mladih ljudi koji ubijaju. Danijel Bezuk nije Anders Breivik. Svijet je pun nesređenih, nesnađenih i uznemirenih mladića u ranim dvadesetim, koji umjesto da žive u svome svijetu i životu, žive u svjetovima svojih roditelja. Pretpostavimo da je bio jedan od njih. Srećom da takvim mladićima u svijetu uglavnom nije omogućeno da tako lako od drvenih dođu do pravih pušaka. U nas je to lako. To je društveni poremećaj o kojem bi trebalo biti riječi.

jergovic

Punih 31 godinu prošlo je otkako nas je napustio jedan od najvećih europskih pisaca minulog stoljeća – Danilo Kiš (22. veljače 1935., Subotica – 15. listopada 1989., Pariz). Tim povodom donosimo vam dijelove njegovog razgovora s čuvenim njemačkim novinarom i kulturnim radnikom Adelbertom Reifom. Pod naslovom “Ne vjerujem u piščevu fantaziju”, čitav razgovor objavljen je u knjizi „Gorki talog iskustva“, u kojoj Kiš, “kroz razgovore i svjedočenja govori o svojim knjigama, o svom životu, o svom iskustvu, o prijateljima, o politici i sudbini, o najvećim izazovima pred kojima su se nalazili njegovi savremenici”. Pročitajte što je o religiji, što o svom židovskom naslijeđu, a što o ljudima pod diktatorskim režimima, govorio veliki Danilo Kiš. „Iz mog ugla, za vernika, za svakoga ko traži Boga, nema prihvatljive religije.

Gde, po vašem mišljenju, leži uzrok utopijskih i ideoloških žudnji čoveka XX veka?

– Nestajanjem fašističke, odnosno nacionalističke i sve bržom propašću marksističko-komunističke ideologije situacija je u velikoj meri izgubila u oštrini. Svet se – to je sad sasvim očigledno – vraća različitim oblicima vere. Ovo ne važi samo za muslimanske države, nego i za katoličke i pravoslavne zemlje. U zapadnim industrijskim nacijama opaža se, osim toga, i okretanje misticizmu. Čoveku je očigledno potrebno jedno totalno i totalitarno objašnjenje sveta. Marksistička ideologija dala mu je takvo totalitarno objašnjenje tako što je mehanizam egzistencije i postojanja pokušala da definiše tezom o „klasnoj borbi“. U međuvremenu su ljudi sve više uviđali da je marksističko objašnjenje nedovoljno, čak i pogrešno, i okrenuli su se raznim religijama, u nadi da će od njih dobiti neko prihvatljivo tumačenje. Devetnaesti i dvadeseti vek bili su epohe velikih ideologija, vreme kada su religijske i mističke utopije zamenjene tobože jedinstvenim filozofskopolitičkim koncepcijama. Taj poduhvat, koji je došao kao posledica prosvećivanja, moramo smatrati neuspelim. Opet se vraćamo religijskim utopijama i misticizmu.

Zar vam književna borba s utopijskim i ideološkim potencijalom našeg doba ne izgleda ponekad beznadežna, čak i kad, kao što kažete, taj potencijal u području politike gubi od značaja?

– Sa stanovišta večnosti sve je beznadežno. Ali, kao što je Jonesko nedavno rekao: postoje dva velika metafizička oslonca, ljubav i smrt; oni su supstanca naše egzistencije i književnost nam pomaže da ih budemo svesni. Što se tiče ideologije, ona je u načelu izvan poezije, izvan književnosti. Velika zabluda, karakteristična i za XX vek, sastoji se u preplitanju i mešanju književnosti i politike. Nama književnicima ta veza je jednostavno nametnuta. Čak i kad pišem knjigu kakva je Grobnica za Borisa Davidoviča, nastojim da iz toga izvučem ono najbolje: poeziju o jednom političkom predmetu, a ne politiku. Razume se da time nisam hteo da izdam istinu, naprotiv: ja svedočim o istini kakvu sam tražio i u dokumentima našao. Kad se Grobnica za Borisa Davidoviča pojavila, na sve strane je pisalo kako je to eminentno politička knjiga. Ali, ja tvrdim da to nije politička knjiga. Bilo mi je stalo – i mislio sam da će posle Solženjicinovih i svih drugih knjiga o sovjetskom Gulagu i istoriji ruske revolucije to svima biti jasno – da napišem jedno poetsko, jedno književno delo o tim poznatim političkim činjenicama. Ništa nisam manje želeo nego da saopštavam nekakvu „političku poruku“, koju mnogi kritičari i čitaoci veruju da su našli u knjizi.

Jedan od vaših kritičara označio vas je kao „hrišćanskog ateistu“. Da li biste se složili s tom klasifikacijom?

– Moja spiritualnost je gnostička u smislu koji sam opisao u Enciklopediji mrtvih. Suština te spiritualnosti je moje nezadovoljstvo ovim svetom. Ja sam neka vrsta pobunjenika protiv Božje tvorevine.

U vašem romanu „Peščanik“ na jednom mestu stoji: „Ne postoji nijedna savršena religija da bi čovek imao razloga za konverziju. Jedina religija jeste verovanje u Boga.“ Da li je to u krajnjoj liniji i vaša veroispovest?

– Iz mog ugla, za vernika, za svakoga ko traži Boga, nema prihvatljive religije. Zato za mene ne postoje ni „dobre“ ni „rđave“, „više“ i „niže“ religije. Inače, Bog nije ideja koja me posebno zaokuplja.

A kako stoje stvari sa vašim jevrejskim nasleđem? Kakav je njegov značaj za vas?

– Moje jevrejsko nasleđe donelo mi je martirijum. Živeo sam u porodici u kojoj jevrejska religija praktično nije postojala. Moja majka je negovala jedan vid pravoslavlja koji bi se, obogaćen njenim vlastitim idejama, gotovo mogao nazvati paganskim. Zatim sam, za vreme rata, u školi, dobrotom jedne nastavnice koja je želela da u tim teškim vremenima malo brine o meni, upoznao katolicizam. Ali, ako sam od samog detinjstva i tokom čitavog života patio, to je bilo zato što su me gledali kao Jevrejina i prema meni postupali u skladu s tim. Mađarski fašisti i nemački nacisti diskriminisali su me kao Jevrejina. I kad sam postao pisac, počeo sam da pišem o Jevrejima, jer njihov milje poznajem. Sartr je jednom rekao: „Nije Jevrejin onaj ko se rodio kao Jevrejin, Jevrejinom se postaje zahvaljujući drugima.“ Ja sam, dakle, u onoj meri Jevrejin u kojoj me drugi takvim smatraju.

U nekim vašim knjigama jevrejski intelektualci, jevrejski revolucionari, jevrejski anarhisti spadaju u glavne protagoniste…

– Mislite na Grobnicu za Borisa Davidoviča? Poznato je da su rusku revoluciju, dobrim delom, pokrenuli ruska jevrejska inteligencija i jevrejski intelektualci Srednje Evrope. I tu su, po mom mišljenju, Jevreji podlegli velikoj zabludi. Bili su opsednuti iluzijom da je mogućno – naravno, prema Marksovim postulatima – izgraditi pravedno komunističko društvo, snažnije od svih nacionalnih i nacionalističkih težnji, prosto internacionalno. Danas vidimo da bankrot sovjetskog i svih drugih marksističko-socijalističkih sistema može, između ostalog, da se svede na to da kod pojedinačnih naroda sve jače probijaju nacionalna osećanja i nacionalistički nagoni i, kao kad se sruši brana, brišu marksističku ideologiju. To elementarno osećanje, doživljaj pripadništva jednoj naciji, primećujemo upravo kod sovjetskih naroda. Većina ruskih jevrejskih revolucionara kasnije je, pod Staljinom, streljana ili je ostatak života provela vegetirajući po logorima Gulaga, dok su jevrejski revolucionari iz zemalja Srednje Evrope, ukoliko se nisu pravovremeno sklonili izvan domašaja Hitlerove moći, stradali u nacističkim koncentracionim logorima uništenja. U tom smislu ne vidim da se sudbine jevrejskih intelektualaca pod Staljinom i jevrejskih intelektualaca pod Hitlerom među sobom razlikuju. Jevrejski likovi u mojoj knjizi su tu jednostavno zato da dokumentuju sličnost ova dva sistema.

Ideologije ovog veka uništile su živote pojedinaca, stotina hiljada, miliona. U čemu vi vidite metafizičko određenje čoveka?

– Polazim od toga da mi ništa ne znamo. Metafizika je neka vrsta poezije u prozi. Čovek je nepoznata veličina. Ne znamo odakle dolazimo, ne znamo kuda idemo i ne znamo zašto postojimo. Religija, filozofija i poezija pokušavaju da daju odgovor na to pitanje. Kad kažem poezija, imam na umu književnost u celini. Ali, ni religija, ni filozofija, ni poezija nisu u stanju da nas svojim odgovorima ubede. U sva tri slučaja imamo posla samo s formama poetske transformacije našeg traganja za odgovorom na ta egzistencijalna pitanja. Nauku, ovom prilikom, izostavljam. Ali, i nauka za koju mnogi još uvek misle da će pre ili kasnije rešiti sve suštinske probleme, predstavlja, u krajnjoj liniji, samo još jedan poetski pokušaj da se razumeju ljudi i stvari. Mi boravimo u nepoznatom, kao na početku sveta ili na početku čovekovog postojanja. Ideologije su nastale da bi ispunile tu prazninu. One su najjednostavniji način da se čoveku stvori utisak kako su svi problemi egzistencije i postojanja savladani. Na tome se zasniva veliki uspeh ideologija, ili tačnije: na tome se zasnivao njihov veliki uspeh. Jer, danas se, kao što sam već rekao, vraćamo religiji, mitu. (…)

Gospodine Kiš, jednom ste govorili o svom „pesničkom pogledu na svet“, o svom „tragičnom osećanju života“. Smatrate li da je život apsurdan, kao što bi se moglo pretpostaviti po sudbinama koje slikate u svojim knjigama?

– Za život jednog čoveka sigurno nije mnogo podsticajno da se prepušta nekom pesimističkom osećanju. Ali, za mene je van sumnje da nad ljudskim životom uopšte počiva senka duboke tragike. Već sam rekao: mi ne znamo odakle dolazimo, i još manje znamo kuda idemo – od jednog ništavila drugome. Između jednog i drugog, moramo da se nosimo s problemima egzistencije, starenja, bolesti i s nizom drugih stvari. Postoji, reklo bi se, samo jedna stvar koja nam daje izvesnu utehu: to je ljubav. Čak nam i tragična ljubav pruža utehu. Mi pisci smo privilegovani, za nas postoji još i književnost, umetničko stvaralaštvo; ono nam daje iluziju da ne živimo uzalud, bez smisla, da u svom životu ostvarujemo nešto suštinsko. Možda postoje i druga rešenja, druge iluzije, recimo religija. Što se mene tiče, ja ni u kom slučaju ne osporavam da na svet gledam s pesimizmom, a znam da nešto od tog pesimizma izbija i iz mojih knjiga: uprkos njihovom ironičnom aspektu, čitalac često oseća strah. Možda je taj pesimistički odjek, koji plaši slabe, razlog što moja dela nisu tako popularna kao dela nekih drugih autora.

S obzirom na svoja iskustva s totalitarnim ideologijama i sistemima našeg stoleća, vi u svojim knjigama žestoko branite jedinstvenost i singularnost čoveka. Slažete li se da ljudsku individualnost danas i na Istoku i na Zapadu u podjednakoj meri ugrožava nadmoć kolektiva?

– O tom problemu danas mislim nešto drugačije nego pre deset godina. Dozvolite da vam što mogu jasnije izložim svoje stanovište. Svaka totalitarna ideologija razara ljudskost, a istorijsko iskustvo poučava da čovek u uslovima neslobode razvija bitno radikalnije, egoističnije mehanizme za sprovođenje i očuvanje svojih interesa nego u liberalnoj državi koja normalno funkcioniše. S druge strane, u ljudima koji su prinuđeni da žive pod vladavinom totalitarnih sistema često se razvijaju kvaliteti i vrednosti koji se bez pritiska ekstremnih situacija nikada ne bi razvili. Prilično dobro poznajem sovjetsku kulturu i književnost. Na njihovom primeru može se jasno pokazati kako totalitarni pritisak na jednoj strani izvlači na površinu negativna ljudska svojstva, ono varvarsko, dok na drugoj podstiče čoveka na najherojskije napore. Nadežda Mandeljštam, udovica pesnika Osipa Mandeljštama, koga su ubili Staljinovi dželati, na veličanstven način reprezentuje mnoge druge ruske pesnike, pisce i intelektualce koji nisu izdali svoje drugove – uprkos teroru kojim su bili okruženi i koji nije zaobišao ni njihove živote. I ja se tu pitam nisu li poezija, književnost, kultura bile oni činioci koji su sačuvali te ljude od izdaje.

No, u isti mah se postavlja pitanje nije li upravo odsustvo poezije u metaforičkom kao i u direktnom smislu reči bilo uslov da se rodi slobodan čovek Zapada, makar i po cenu da mu to oduzme dušu.

– U svakom slučaju, suviše bismo pojednostavili stvari ako bismo tvrdili da je potlačeni čovek suštinski rđav, dok je slobodan čovek suštinski dobar. Stvari ne stoje tako. U stvarnosti ljudska svojstva pod datim okolnostima vrlo često proizvode sasvim suprotne efekte, tako da kod ljudi u totalitarnim komunističkim sistemima možemo naći u mnogo čemu bolje kvalitete nego kod onih u slobodnom delu Evrope ili na Zapadu uopšte. To znači: određeni negativni i pozitivni kvaliteti vide se u punoj meri samo u uslovima ekstremnog pritiska. Književnost nam možda daje odgovor na taj čovekov problem, jer kad ona ne bi pružala svedočanstvo o visovima i ponorima ljudskog postojanja, ljudske psihe, smrt jednog deteta bila bi ravna smrti jedne ovce. Mi, naravno, možemo poći od toga da naročito jaka forma tlačenja deformiše i na kraju ukida čovekovu sposobnost za ljudskost, ali kod nekih budi i neslućene snage otpora, pobune. Dolazi do neke vrste „procesa hemijskog preobražaja“. I zato bih rekao da totalitarni sistemi naročito oštro iznose na videlo pozitivna i negativna svojstva ljudi kojima vladaju.

Ali, kad pratite tok istorije kroz vekove, možete li u njemu da otkrijete neki ljudski napredak?

– Ne mogu. Kad gledamo unatrag, vidimo da je čovečanstvo napredovalo u tehničkom i naučnom pogledu, ali ne i u pogledu antropološkog ostvarenja specifičnih humanističkih koncepcija. U toj tački, potpuno se slažem s Arturom Kestlerom. Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom. To odlično definiše situaciju u kojoj se nalazimo. Tokom vekova i vekova svoje znane istorije, čovek nije izmenio svoju duhovnu strukturu. Ako – primera radi – uzmemo samo period posle Drugog svetskog rata, suočeni smo s bezmernim ljudskim žrtvama koje je donela kulturna revolucija u Kini, s užasima rata u Vijetnamu, masovnim ubistvima koja su delo Pol Potovih Crvenih Kmera u Kambodži, sa suludim religioznim ratom u Severnoj Irskoj, brutalnim ratom u Avganistanu i ništa manje brutalnim ratom između Irana i Iraka, s krvavim mahnitanjem fundamentalizma, i tako dalje. Svi ti sukobi u našoj epohi ni po čemu se ne razlikuju od ratova u antici ili srednjem veku. Možda su čak „klasični ratovi“ bili manje užasni, jer čovek tada još nije raspolagao razornim sredstvima kakva su danas uobičajena. Morali bismo biti vrlo naivni da bismo verovali kako je današnji čovek drukčiji, razvijeniji. Ja sam, u načelu, uveren da se istorija ostvaruje kao istorija nesreće, da se ponavlja uvek u svojim rđavim aspektima.

lupiga

Stranica, vjetar, tost…

Nostalgija
Probušena lopta poskakuje
na pustom tavanu.

Samoća
U izvađenom rublju iz perilice
jedna čarapa nedostaje.

Škola
Na zidove okrenute suncu
obješen luk ispleten u vijence.

Poratno doba
Kosti čekaju prepoznavanje.

Žena
Viseća utvrda u podzemlju.

Povijest
Sjekira i kruh na stolu vremena.

Grad
Camera opscura

Bijeg
Polineuropatija.

Život
Stranica u porno magazinu s reklamom
prstenja i narukvica na ruci
položenoj na trbuh poprskan spermom.

Umjetnost
Vjetar koji se igra s krošnjama,
zaustavlja dim na izlasku iz dimnjaka,
kovitla prašinu na cestama.
Na njegovom putu malo je vjetrenjača.

Starost
Ispečeni tost neočekivano iskoči iz tostera

stalni postav izložbe

čeka ih sudbina solunaca i solunaša;
neumoljivi su zakoni biologije.
a do tada, sve do svoga nestanka,
dobrovoljni darivatelji dragocijene krvi,
naplatit će svaku njenu dozu.

traje stalni postav izložbe o povijesti;
darivatelji su i eksponati i čuvari u muzeju.
dopremljeni posjetitelji nakon obilaska
iznose mišljenje o strategiji:
pobijedili su i neprijatelja i nas.

nisi htio odabrati zeleni val

odlučio si izabrati neizvjesnost,
rizičnu vožnju po mukama.
opredijelio si se za velike brzine,
a snašla su te čekanja na raskršćima.
spreman za divljanje i nagle zavoje,
vjerovao si u svoju umješnost,
a na putu su se natjecali slični tebi.
očekivao si bijegove i nadmašivanja,
a imao si zastoje i nepouzdane prolaze.

dok pružaš otpor snu pred crvenim,
primjećuješ susjednu traku iste ceste.
njome bez zaustavljanja, neprekinuti
ubacivanjima, voze mirni, prilagođeni.
ujednačeno, malom brzinom, usklađeno,
bez preticanja, sigurnije klize k istom cilju.
podvrgnuti sistemu koji nudi jednolikost i
udobnost, svjesno su odustali biti
svoji vozači s gasom i naglim kočenjima
u nemirnoj krvi. oni su odabrali zeleni val.

putnik si

nerado i umorno silaziš s vrha planine
prema podnožju gdje si započeo putovanje.
u predasima, u svom ekspedicijskom šatoru,
trošiš preostale zalihe,
baš kao mlako, jeftino, tripostotno lager pivo,
sporim gadljivim gutljajima,
iz plastične boce od 2 litre.
a iz prijeđenih postaja na putu
probijaju se odjeci požudnog smijeha & vriske
iz doba početaka istraživačkih opijanja,
okusa jakih pića, mirisa osvajanja.

putnik si
u službi
svrhe,
beskrajnog
dokazivanja
istine
i vječnog ponavljanja
istog.

Život bi ga redovito stizao i nemilosrdno udarao ispod pojasa. Na koncu – život mu se ugasio u koševskoj bolnici na današnji dan 2001. godine. No, Džamonjin duh je ostao s nama, lebdi nad Miljackom i s vremena na vrijeme, u posebno svečanim prilikama komunicira sa svojim čitateljicama i čitateljima. Ovo je jedna od tih prilika.

Na dan kada je najveći sarajevski boem i ikona Olimpijskoga grada, Dario Daco Džamonja, preminuo, donosimo vam njegovu priču pod naslovom “Ako ti jave da sam pao” želeći da Lupigine čitateljice i čitatelje podsjetimo na djela ovog majstora kratke priče, majstora kojeg je život nemilice tukao svih dvanaest rundi, a kojeg je, kako to i inače biva, šira javnost prepoznala i priznala tek nakon njegove smrti. Džamonjine emotivne bilješke o svakodnevici nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a da je tomu tako najbolje ćete se uvjeriti ako pročitate priču koju objavljujemo.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…

To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.

Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti*hove Marine Cvetajeve:

PREDAJ SE!

JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA

BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”

Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima – to ti je živa istina.

Dario Džamonja (1955. – 2001.)

(Auto)bilješka o autoru:

Zovem se Dario Džamonja.
Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu.
Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.

lupiga

Beatlesi ili Stonesi? Dopadljive pop-inovacije ili rhythm and blues-boemština? Uglađena lepršavost ili buntovni nonkonformizam?

Ili, slikovitije: Good Day Sunshine ili Paint It Black?

Na prvi pogled, pitanja poput ovih čine se besmislenima i infantilnima, no kako piše Lesley-Ann Jones u novoj knjizi Tko je ubio Johna Lennona (Rockmark, Zagreb, 2020), „što je rock ‘n’ roll ako ne pretjerivanje“? Spomenute dileme ugrađene su u mitologiju 60-ih, kad su dva suparnička sastava u naponu snage – i svaki iz vlastite perspektive – otkrivali nove izražajne, medijske i komunikacijske alate rock-glazbe. I pretvorili je u „univerzalni jezik“. Konstataciju o pretjerivanju nije teško dokazati. Osim razumljivim suparništvom, članovi Beatlesa i Stonesa bili su povezani i prijateljskim, katkada i suradničkim sponama. Pjesmu I Wanna Be Your Man tandem Lennon–McCartney napisao je posebno za Stonese, koji su 1963. još oskudijevali originalnim materijalom, a nekoliko godina poslije Mick i Keith pridonijeli su skupnom refrenu Beatles-klasika All You Need Is Love.

Reizdanje LP-a The Rolling Stones, Goats Head Soup, Universal Music 1973/2020. / Izvor Universal Music

Jedina bitna stvar koja proizlazi iz lažne dileme Beatles ili Stones (doskočice koja, uzgred, i danas zna uzburkati duhove u neformalnim druženjima ljudi u određenim godinama) svodi se na činjenicu da se opusi oba sastava i danas doimaju vitalnima i relevantnima. Okruglih pedeset godina prošlo je od raspada Buba, a ostavština Beatlesa nesmanjenim intenzitetom odjekuje modernom popularnom glazbom, izravno ili u obliku „utjecaja iz druge ruke“. Nedavno prevedena spomenuta knjiga (podnaslovljena Životi, ljubavi i smrti najveće rock zvijezde) još je jedna posljedica neutažive medijske žeđi za pikantnim pojedinostima iz Lennonova života, s osobitim naglaskom na okolnosti koje su dovele do njegove smrti. Do susreta s pomahnitalim Markom Chapmanom toga kobnog zimskog ponedjeljka, 8. prosinca 1980. ispred zgrade Dakota na njujorškom Manhattanu.

Kompleksnost omiljenog Beatlea

Knjiga Tko je ubio Johna Lennona? stiže na 80. obljetnicu Lennonova rođenja i 40 godina nakon smrti. Autorica Lesley-Ann Jones, britanska novinarka i publicistkinja, po vlastitom je priznanju „cijeli život bila opsjednuta rock zvijezdama“, pa je o njima cijeli život i pisala. David Bowie, Freddie Mercury i Marc Bolan tek su neke njezine fascinacije što ih je uspjela ukoričiti u biografsko štivo. Tko u knjizi o Lennonu bude tražio dubinske analize njegove glazbe, mogao bi ostati kratkih rukava – no sve ostalo je tu. Priča je prohodna, puna sočnih pojedinosti i protkana brojnim svjedočenjima onih koji su Johna poznavali ili s njime surađivali. Svi će potkrijepiti tezu o Johnu kao najkompleksnijem članu liverpulske četvorke i „zapetljanom klupku suprotnosti“. Pola života proveo je kompenzirajući ranjivost i gradeći oklop prema vanjskome svijetu, a najlakše ćemo ga razumjeti analizirajući njegov odnos s važnim i jakim ženama u njegovu životu. Od majke Julie i prve supruge Cyntije do sveobuhvatne Yoko Ono, koja će zbog svojih očitih manipulacija zaraditi reputaciju vjerojatno najomraženije žene u rock and rollu.

I kao što ne postoji „jedan i pravi“ Dylan, tako ne postoji „pravi“ John Lennon – no njegove najzanimljivije pojavne oblike valja tražiti u prostoru između svih zamislivih krajnosti. Mnogo je Lennona bilo u igri. Razdražljivi cinik ili neizlječivi hipersenzibilac? Možete birati. Bio je ranjivi sanjar, ali i seksist i zlostavljač, što je Cyntia mnogo puta osjetila na vlastitoj koži. Pa ipak, on je omiljeni Beatle, iako je svojemu suradniku McCartneyju često „zavidio na virtuoznim melodijama“. No, za razliku od Paula, koji se uvijek nastojao dopasti svima, Lennon je uvijek strastveno ustrajavao na vlastitome stavu, smisao pronalazeći u „neprihvatljivoj, neugodnoj i neizgovorenoj istini“.

Jedina bitna stvar koja proizlazi iz lažne dileme Beatles ili Stones (doskočice koja, uzgred, i danas zna uzburkati duhove u neformalnim druženjima ljudi u određenim godinama) svodi se na činjenicu da se opusi obaju sastava i danas doimaju vitalnima i relevantnima

Lesley-Ann Jones dobro razumije da će najbistriju sliku Johna Lennona dobiti usmjeri li fokus na dinamičan odnos s Yoko – jedinu osobu pred kojom se njegov cinizam topio kao sladoled na suncu. No jednako su bitni i zadnji dani njegova života, pa se autorica detaljno usredotočila na Johnov posljednji intervju, na višesatni razgovor koji je s njime i neizbježnom japanskom suprugom, dva dana prije ubojstva, vodio BBC-jev DJ i novinar Andy Peebles. Kao što znamo, veći dio 1970-ih Lennon je funkcionirao poput kulturnog brenda pod stalnom prismotrom američkog Saveznog istražnog ureda. Iako je snimio nekoliko vrijednih solo ploča, njegova najbolja glazba razasuta je na pločama Beatlesa, koji su, kako podsjeća autorica, „pridonijeli stvaranju mladenačke kulture kao dominantne, turbulentne sile“. Beatlesi su bili „koncept, kreacija, ideal“, kaže Jonesova, dodajući da oni nisu mogli postati kao Stonesi, koji i danas poput tenkova jure svijetom, s ostarjelim licima, ali i s energijom tridesetogodišnjaka.

Reizdanje LP-a Stonesa
Goats Head Soup

Zaista, kako se 2020. drže Lennonovi stari suparnici? Nakon što su u travnju objavili izvrstan singl Living In A Ghost Town, vrijeme do novog studijskog ostvarenja poželjeli su skratiti reizdanjem LP-a Goats Head Soup (Universal Music, SAD, 1973./2020.). Godine 1973. dočekan je mlako, indiferentno. Neki kritičari djelovali su krajnje razočarano, no od početka bilo je očigledno da je njegova ključna mana u tome što je objavljen odmah nakon remek-djela Exile On Main Street. Oslobodimo li ga tereta nepotrebnih usporedbi, Soup sasvim lijepo funkcionira sam za sebe. Njegova specifičnost ogleda se u tome što je, za razliku od mnogih ploča Stonesa, osjetno bolji u sporijem dijelu. Istina, energične rock and roll i blues-rock-stilizacije zabavne su u svojoj lascivnosti, pa nije čudno da će Star Star mnogo kasnije završiti u repertoaru Psihomodo Popa, kao što je Silver Train odmah preuzeo Johnny Winter. Snaga albuma leži u tri sjajne balade. O nadahnutoj i besprijekorno aranžiranoj Angie sve se zna. Blistava Winter kreacija je dva Micka (Jaggera i Taylora), dok podjednako ugođajna Coming Down Again pripada najsenzibilnijim Richardsovim trenucima uopće. Novom izdanju pridružene su tri neobjavljene studijske pjesme, od kojih je jedna, Scarlet, snimljena s Jimmyjem Pageom. No prava je poslastica koncertni album Brussels Affair, pridodan tek najluksuznijim inačicama toga vrijednog reizdanja. Kristalno čista snimka spektakularnog nastupa koji je sastav, tada još s Mickom Taylorom u postavi, održao 17. listopada 1973. u briselskoj Forest National Areni, doista opravdava bombastičnu krilaticu o „najvećem rock and roll bendu na svijetu“.

Dakle, kako 2020. ide Beatlesima i Stonesima? Hvala na pitanju, sasvim dobro.

matica

Paul Milgrom i Robert B. Wilson, dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, skromni su ‘dizajneri tržišnih modela’ zaokupljeni rješavanjem konkretnih problema, a ne krupnim ideološkim bitkama. Ali u tome i jest poanta: dodjeljujući im nagradu, Akademija koja je nekada slavila očeve neoliberalizma sada poručuje da je ideološka bitka ionako gotova

Nobel

Nobelova nagrada za književnost ide ove godine američkoj pjesnikinji Louise Glück, što znači da je Švedska akademija nakon duljeg vremena uspjela ne proizvesti svjetski skandal. Eto lijepe prilike da se u kulturnim rubrikama okrenemo drugom Nobelu: onom za ekonomiju. Ne bez razloga, jer dvojica laureata, Paul Milgrom i Robert B. Wilson, svoje će zlatne medalje primiti za izradu novih modela aukcijskog nadmetanja.

OK, profesorski tandem sa Stanforda nije osmislio samo modele za prodaju umjetničkih slika, skupocjenih skulptura i ostalih kulturnjačkih drangulija: žiri nagrade obrazlaže kako su pametne aukcijske formate posebno prilagodili ‘onim dobrima i uslugama koje je teško prodati na tradicionalan način, poput radijskih frekvencija’. Učinili su to – dodaju iz Nobelovog komiteta – na zajedničku korist ‘prodavača, kupaca i poreznih obveznika širom svijeta’. Ili, nešto konkretnije: Milgromov eksperimentalni model premijerno je isproban još 1994. godine, kada je SAD pokrenuo rasprodaju radijskih frekvencija telekomunikacijskim kompanijama, a osigurao je – tvrde ekonomski stručnjaci – da frekvencije ne kupi ona korporacija koja naprosto ponudi najviše novca, nego ona koja će osigurati da budući korisnici interneta i mobilnih telefona budu najzadovoljniji. Zato su, valjda, nakon dodjele Nobela sada tako zadovoljni i svi utjecajniji mediji, strani i domaći. Ugledni ‘The Economist’, recimo, posebno hvali odluku da nagradu dobiju ‘dizajneri tržišnih mehanizama’, ljudi koji rješavaju konkretne, svakodnevne probleme, umjesto da se bakću apstraktnim pitanjima i makroekonomskim začkoljicama. Sve u svemu – koliko se iz laičke perspektive da zaključiti – Nobel za ekonomiju završio je ove godine u pravim rukama. Ili bi se tako barem dalo zaključiti da nije nekoliko sitnih nevolja.

Nevolje

Jedna je primjerice ta da Nobelova nagrada za ekonomiju uopće nije Nobelova nagrada za ekonomiju. Za razliku od svih ostalih koje je onim čuvenim testamentom prije stotinu i nešto godina utemeljio stari Alfred, naime, ovu je osnovala Švedska narodna banka, i to tek 1969. Čak joj i pravo ime glasi nešto drugačije nego što ga mediji u pravilu prenose: zove se ‘Nagrada Švedske narodne banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela’. Ono što je isto, novčani je iznos, zlatna medalja i bizarni proces izbora u kojem nepoznati članovi žirija, bez jasnih kriterija, poskrivećki biraju pobjednika. Nobelovi potomci protiv takve su nagrade često – i uzaludno – rogoborili: njegov pranećak, odvjetnik Peter Nobel, recimo, čitavu je operaciju nazvao ‘PR-ovskim udarom ekonomista koji samo žele poboljšati svoju reputaciju’. Prilično točno, možemo se složiti. Ali uz mali dodatak: svoju reputaciju pomoću lažne nagrade nisu poboljšali svi, nego točno određeni ekonomisti.

Krajem šezdesetih, kada ju je utemeljila, Švedska narodna banka bila je naime u višegodišnjem sukobu s tadašnjom socijaldemokratskom vladom, kritizirajući njene mjere javnog poticanja zapošljavanja i dostupnog stanovanja s pozicija ideologije slobodnog tržišta. Nimalo čudno, stoga, što su neke od prvih ekonomskih Nobela dobili najrazvikaniji slobodnotržišni ideolozi poput Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana. U doba kada se neoliberalna doktrina tek širila s teorijskih margina, Nobel za ekonomiju odigrao je zapaženu ulogu u njenom guranju prema medijskom mainstreamu. S vremenom, nagradu će primiti i neki umjereno lijevi ekonomisti kao što su Joseph Stiglitz ili Paul Krugman, ali mahom kao iznimke od jasnog pravila: popis laureata podugačka je lista starih bijelih muškaraca koji strastveno promiču prednosti i ljepote slobodnog tržišta.

Milgrom i Wilson, vidjeli smo, ipak nisu sasvim takvi: oni su skromni ‘dizajneri tržišnih modela’ zaokupljeni rješavanjem konkretnih problema, a ne krupnim ideološkim bitkama. Ali u tome i jest poanta: dodjeljujući im nagradu, Akademija koja je nekada slavila očeve neoliberalizma poput Friedmana i Hayeka sada nam poručuje da je ideološka bitka ionako gotova. Vrijeme je, ispada, da nakon velikih stratega svoja priznanja pokupi i sitna pješadija: obični izvođači tržišnih radova. Pa zato u popratnom obrazloženju, koje hvali premijernu primjenu Milgromovog aukcijskog formata u prodaji radijskih frekvencija, nema ni govora o tome što je ta prodaja sredinom devedesetih zapravo značila. A značila je – redom – najavu velikog privatizacijskog vala, državno prepuštanje zajedničkog dobra telekomunikacijskim gigantima, početak uspona big tech kompanija do razine na kojoj će postati moćnije od većine država, dirigiranu transformaciju interneta u vlasništvo nekoliko korporacija… Bez prve aukcijske rasprodaje frekvencija – i svih onih koje su zatim uslijedile – naša komunikacija i naši mediji danas bi, drugim riječima, bili itekako drugačiji. Možda bolji, možda lošiji: nikad nećemo saznati. Osnovna zadaća Nobelove nagrade za ekonomiju jest da se takvo nešto niti ne zamisli. Da fake news, klikbejt novinarstvo i ostale čarolije komercijaliziranog interneta ostanu samorazumljiva mjera stvarnosti: da ususret novoj ekonomskoj krizi lakše progutamo vijest kako je Jeff Bezos, vlasnik Amazona, usred pandemije podebljao svoje bogatstvo za 74 milijarde dolara. Medijske vijesti o ovogodišnjem Nobelu za ekonomiju ništa od svega ovoga, naravno, neće spomenuti, jer za njih je svaka privatizacija, uključujući rasprodaju radijskih frekvencija, logična činjenica koja se ne dovodi u pitanje. Sasvim razumljivo, uostalom: Paul Milgrom i Robert B. Wilson – dvojica običnih izvođača privatizacijskih radova – upravo su takve medije pomogli stvoriti.

Fatima

Čim se s laičkog izleta u složene ekonomske sfere vratimo na uže kulturne teme, priča o prednostima slobodnog tržišta, međutim, nepovratno iščezava. U Sjedinjenim Državama filmski režiseri upravo šalju otvoreno pismo Kongresu i Senatu, tražeći hitnu pomoć države kinima: bez javnih financijskih fondova, pišu Clint Eastwood, Martin Scorsese i ostali, propast će oko 70 posto malih i srednjih distributera, trenutno zatvorenih zbog pandemije. U Njemačkoj, vlada već pomaže: 16 milijuna eura odvojeno je u najnovijem paketu posebno za umjetničke galerije, ne bi li se – riječima ministrice kulture Monike Grütters – privremeno ‘stabiliziralo tržište’. Galerije, naravno, nisu jedine: Frankfurtski sajam knjiga, najveći na svijetu, morao je u posljednji trenutak odustati od publike pa se ovih dana svi programi odvijaju onlajn, bez prihoda za organizatore. Velika Britanija istodobno ubrizgava više od milijardu i pol funti u kulturni sektor, ali tamo imaju nesreću da im nadležno ministarstvo vodi Oliver Dowden, čovjek koji se prije nekog vremena proslavio tajnim pismom javnim muzejima, od kojih zahtijeva ‘najkomercijalniji mogući pristup’ kao uvjet za državnu pomoć. Ovoga puta specifičan osjećaj za socijalna pitanja demonstrirao je rijetko nesuvislom reklamnom kampanjom: usred borbe za očuvanje radnih mjesta u kulturi, njegova je vlada objavila oglas s fotografijom balerine i natpisom ‘Fatimin naredni posao mogao bi biti u tehnološkoj industriji (samo što ona to još ne zna)’. Umjesto da se hvali obilnom financijskom injekcijom, Dowden je tako danima morao objašnjavati medijima što je zapravo pokušao poručiti Fatimi i njenim kolegama kulturnjacima, a kolege kulturnjaci za to su se vrijeme zabavljali dopisujući na onaj plakat malo drukčije slogane. Naš favorit: ‘Fatimin naredni posao mogao bi biti spaljivanje kapitalističkih struktura koje njenu umjetnost smatraju nepotrebnom i plesanje na njihovom pepelu (i ona to jebeno dobro zna).’

Pismo

Ma što Oliver Dowden mislio o tome, kroz ova ćemo se vremena teško provući bez elementarne društvene solidarnosti. Zato ovotjednu rubriku zaključujemo pismom podrške koje je više hiljadu američkih književnica i književnika uputilo trans-osobama, reagirajući prvenstveno na nedavne javne istupe J. K. Rowling, autorice ‘Harryja Pottera’ i brojnih transfobnih izjava. ‘Pisma ne rješavaju probleme’, kaže inicijatorica akcije Maureen Johnson, ali barem ‘nose jasnu poruku’. A poruka ovoga puta glasi: ‘Mi smo pisci, urednici, novinari, agenti i profesionalci zaposleni u nakladništvu. Mi vjerujemo u moć riječi. I želimo učiniti ono što možemo kako bismo pomogli da se povijest usmjeri prema pravdi. Zato kažemo: ne-binarni ljudi su ne-binarni, trans-žene su žene, trans-muškarci su muškarci, trans-prava su ljudska prava. Zamjenice kojima se koristite su važne. Vi ste važni. I vi ste voljeni.’ A među potpisnicima nalazimo imena Margaret Atwood, Stephena Kinga, Neila Gaimana…

portalnovosti

DORH je izgradio vlastitu nedodirljivost unutar sustava vlasti, a usprkos poraznim rezultatima antikorupcijske kampanje, glavni odvjetnici su u pravilu ustrajali na svojoj nezavisnosti, poštenju i nepogrešivosti

Dvojica vodećih državnih dužnosnika, premijer Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović, prošlog su tjedna svaki za sebe – u povodu afere JANAF i rukavaca te afere – pozvali Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, odnosno glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj Šipek, da iz ‘pedagoških’ razloga objasni javnosti način i procedure funkcioniranja rečene institucije (Plenković) te da ubuduće, kad je riječ o ozbiljnijim i važnijim istragama, tužitelji i istražitelji iziđu pred novinare i odgovaraju na sva pitanja osim onih što zadiru u detalje koje je bitno sačuvati u tajnosti (Milanović). U srijedu, prije sjednice saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, konačno se i nevoljko oglasila gospođa Hrvoj Šipek. I opet ničeg izuzev tvrdoglavog i uvrijeđenog ustrajavanja na svojoj nezavisnosti, tajnosti i nejavnosti, na svom poštenju, marljivosti i nepogrešivosti, usprkos poraznim rezultatima desetogodišnje antikorupcijske kampanje. O procesuiranju ratnih zločina s hrvatske strane da i ne govorimo. Zar može biti da su za taj mizerni saldo odgovorni svi osim DORH-a? Umjesto transparentnosti, argumenata i dijaloga s javnošću, lakše je posegnuti za prokušanim formulacijama poput nedopustivog pritiska na nezavisnu instituciju i opasnog ugrožavanja autonomije tužiteljskog djelovanja. Lakše je lamentirati nad time što je DORH ‘najslabija grana vlasti’ i tražiti bezrezervnu podršku javnosti za svoje postupke, nego naučiti prihvaćati kritiku i prestati stvarati atmosferu da je svaka primjedba na račun državnog tužiteljstva ujedno i opstrukcija borbe protiv kriminala i korupcije.

Zašto tužitelji koji su vodili izvide u aferi JANAF i njihovi nadređeni – koji svi imaju imena i prezimena, odnosno nije riječ o depersonaliziranim automatima za proizvodnju savršenih optužbi – odmah nisu stali pred novinare i jasno odgovarali zašto su u toku istraživanja i korištenja tajnih mjera donosili odluke koje su donosili? Zašto se Državno odvjetništvo panično brani od tobožnjih političkih pritisaka i utjecaja, a ne omogućuju novinarima i javnosti da na osnovu činjenica donesu ili ne donesu zaključke o eventualnoj političkoj manipulaciji ili političkoj upregnutosti DORH-a, ili naprosto o pogrešnim procjenama onoga tko je odlučivao? A tko je, na primjer, u studenom prošle godine donio odluku – bez obzira na to je li bila pogrešna ili ispravna – da se ne uđe u klub Dragana Kovačevića u Slovenskoj ulici kad se znalo da je poduzetnik Petek ondje došao s malo manje od dva milijuna kuna namijenjenih podmićivanju direktora JANAF-a Kovačevića? Glavni državni odvjetnik tada je bio Dražen Jelenić, ravnateljica USKOK-a, DORH-ovog specijaliziranog tijela za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, bila je i jest Vanja Marušić, ravnatelj policije bio je i jest Nikola Milina, a šef Policijskog nacionalnog USKOK-a i sad je, kao i prije godinu dana, Mario Kovač. Policija je, inače, u takvim akcijama svojevrsni servis Državnog odvjetništva, što znači da se ključni potezi diktiraju iz Gajeve ulice.

Nema nikakvog opravdanog razloga da Dražen Jelenić i Vanja Marušić, u društvu aktualne glavne državne odvjetnice, konkretno ne objasne svoju odluku, kao i da ne obrazlože zašto je, primjerice, Kovačević stavljen pod tajne mjere praćenja i prisluškivanja tek 40 dana poslije susreta s Petekom u klubu. Vrlo konkretno i potanko, a ne općenito i pitijski. Situacija iz studenog prošle godine iz Slovenske ulice u Zagrebu više se ne može vratiti ili ponoviti, ondašnje odustajanje od policijskog upada u klub ne može više utjecati ni na tekući istražni postupak ni na izgledni sudski proces. Zašto javno i činjenicama ne brane svoje odluke i prosudbe, umjesto što svoje navodne razloge puštaju odabranim novinarima i medijima u formi izjava pouzdanih izvora? Čime se uopće bavi Dražen Jelenić u DORH-u otkako je u veljači ove godine morao otići s čelne funkcije zbog toga što je otkriveno njegovo članstvo u opskurnoj masonskoj loži Nikice Gabrića? Čime se od početka 2014. godine u DORH-u bavi Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik u razdoblju od 2002. do 2014., a čime Dinko Cvitan, šef DORH-a od 2014. do 2018. godine? Te informacije čuvaju se kao najvrjednije nacionalno blago, premda nema nikakvog smislenog razloga da se to čini, naime, da se uglavnom neuspješne tužitelje i prosječne pravnike tretira kao nekakve narodne heroje koje ne treba uznemiravati pitanjima kojih, inače, ne smije biti pošteđen ni jedan državni službenik ili dužnosnik.

Ivica Todorić i troje njegovih suoptuženika oslobođeni su prošli tjedan optužbi za nezakonito izvlačenje desetak milijuna kuna iz Agrokora na ime fiktivnih konzultantskih poslova. Presuda je nepravomoćna, ali sutkinjino obrazloženje svodi se na to da se optužnica ne bazira ni na jednom materijalnom dokazu i ni na jednom iskazu svjedoka, a osim toga da je, u suštinskom smislu, životno nelogična. Ako se izostavi jedna nesuvisla i kratka izjava tužiteljice u tom slučaju pred vratima Županijskog suda u Zagrebu, Državno odvjetništvo ni na koji način nije reagiralo na ovu zvučnu pljusku koju je dobilo. DORH nije osjetio potrebu da pred javnost iznese jednu jedinu konkretnu i čvrstu činjenicu zbog koje je išao u podizanje optužnice za ‘mali Agrokor’. Nitko u DORH-u neće dobiti ni otkaz ni umanjenu plaću zbog ove blamaže u koju je uložena ozbiljna količina javnog novca, kao što nitko na sudovima neće biti ni na koji način sankcioniran zbog potvrđivanja DORH-ovih komičnih i sumanutih optužnica. No nema sumnje da će DORH nastaviti s tradicionalnom kuknjavom u pogledu nedostatka novca, ljudi, prostora i opreme: možda novca ne bi falilo da ga se ne razbacuje na optužnice kojima je svrha da zadovolje formu i društveno-politička očekivanja.

Pritom se čini da prava blamaža tek slijedi s DORH-ovom velikom optužnicom protiv Ivice Todorića i četrnaestero suoptuženika u kojoj im se stavlja na teret da su serijom kaznenih djela oštetili Agrokor za milijardu i 250 milijuna kuna. U taj tužiteljski tekst Vlada je, podsjetimo, investirala najmanje pet milijuna kuna mimo redovnog budžeta Državnog odvjetništva. Taj dokument problematičan je na više razina i to će se pokazati u mjesecima i godinama što slijede, no nikad nitko neće biti ni blago ukoren što je javni novac potrošen na jedan toliko opsežan a tako amaterski optužni akt. Da bi katastrofa bila zaokružena, jedna od autorica te optužnice – USKOK-ova tužiteljica Mirela Alerić Puklin – promptno je i svojevoljno napustila DORH kad je ovih dana na njezinog supruga Gorana Puklina pala sumnja da je skrivao nešto više od četiri milijuna neprijavljenih kuna, čiji je navodni vlasnik Dragan Kovačević. ‘Čini se kao da je tužiteljica Puklin jedva dočekala povod da se makne, premda je zastupanje optužbe u tako velikoj priči kao što je Agrokor velika stvar u karijeri. To se ne propušta čak ni kad bi njezin suprug bio nepobitno kriv, jer to bi bila samo njegova krivnja, a ona javno tvrdi da joj je suprug nedužan i da je novac njihov. Napuštanje posla u DORH-u sugerira da baš i ne vjeruje u svoje djelo’, kaže naš sugovornik iz pravosudnih krugova.

Cijela ta filozofija betonskog zida prema javnosti, s nekoliko ugrađenih česmi za kontrolirani i dozirani odljev istražnih informacija prema medijima, djelo je Mladena Bajića. On je došao nakon kratkotrajnog mandata Radovana Ortynskog koji je bio medijski sveprisutan i koji gotovo da nije radio ništa osim što je davao intervjue i najavljivao krivične progone. Bajić je poduzeo totalni zaokret. Nije davao intervjue i izjave, i to je isprva uozbiljilo Državno odvjetništvo. Postigao je da se tu instituciju i njezinog prvog čovjeka u javnosti počne doživljavati s relativnim poštovanjem i naklonošću. No taj koncept ubrzo je postao svrhom sam sebi, odnosno taj koncept pretvoren je u sredstvo mistifikacije DORH-a i podizanja Bajićevog kulta ličnosti. Glavnog državnog odvjetnika nije bilo u medijima, a svejedno su ga mediji bili prepuni: uspostavljeni su kanali dostave istražnih informacija malom broju utjecajnih medija, a zauzvrat se Bajića i DORH nije dovodilo u pitanje, točnije kovalo ih se u zvijezde. Stvorena je ona društvena atmosfera o kojoj smo govorili na početku teksta: svako propitivanje DORH-ovih akcija povlači za sobom stigmu služenja nečijim kriminalnim interesima. Računalo se da se toj atmosferi neće moći othrvati ni suci pred koje će doći DORH-ove optužnice. Računica se u manjoj mjeri pokazala točnom.

Bajićev model nekritički su preuzeli njegovi nasljednici Cvitan i Jelenić, a ni Zlata Hrvoj Šipek ne pokazuje da razmišlja bitno drukčije. Takva dosljednost mogla bi se shvatiti da su efekti takvog pristupa i po čemu impresivni, ali nisu i imaju tendenciju da budu još porazniji. Maksimalno otvaranje prema javnosti jedini je put da Državno odvjetništvo stekne autoritet i ugled, da ljudi počnu vjerovati u njegovu profesionalnu i etičku doraslost velikoj moći kojom raspolaže, da počnu vjerovati u neovisnost tužilaštva o politici, a neovisnost se ne očituje u tome je li netko nekome nešto rekao i tko je što znao, već u tome u kojoj se mjeri tužilaštvo ‘autocenzurira’ te osluškuje i naslućuje želje vlasti i onda djeluje u skladu s time. Procesuiranje ratnih zločina u tom je pogledu najbolja polazna točka za razgovor o niskom stupnju otpornosti Državnog odvjetništva na migove i signale političke vlasti.

portalnovosti

Zamislio sam zapravo malo duži uvod s pojašnjavanjem konteksta, ali nema zapravo nikakve potrebe za okolišanje: je li rastrojeni mladić iz Kutine hrvatski heroj zbog toga što je osobno ubio čovjeka koji je pucao na hrvatskog policajca, ili zbog toga što je na koncu stradao od ruke koja je pucala na hrvatskog policajca? Ili ipak samo zato što je ubio hrvatskog policajca?

Idemo sad na onaj, kako se zove, kontekst. Po čemu je, naime, pokušaj ubojstva hrvatskog policajca na zagrebačkom Trgu svetog Marka ovog ponedjeljka drugačiji od onog pokušaja ubojstva hrvatskog policajca na Plitvičkim jezerima na Uskrs prije gotovo trideset godina?

Osim, jasno, što policajac Josip Jović nije preživio, upisavši se kao službeno prvi poginuli branitelj Domovinskog rata, dok mu je mlađi kolega iz Zagreba, koji se taman negdje tih godina i rodio, srećom izbjegao postati posljednjim.

Iz drugog kuta pogled na cijelu stvar još je čišći i bolji: po čemu je nepoznati počinitelj, koji je tog davnog Uskrsa iz poštanskog ureda u kompleksu plitvičkog hotela iz kalašnjikova pucao na policajca Josipa Jovića, drugačiji od poznatog počinitelja Danijela Bezuka, koji je usred Zagreba iz kalašnjikova pucao na policajca pred vratima zgrade Vlade?

Osim, jasno, što je nepoznati počinitelj iz Plitvica pobjegao ruci pravde i sada negdje u neboderu na beogradskom Konjarniku krati penzionerske dane ispunjavajući kladioničarske tikete i gledajući Farmu na Pinku, dok je poznati počinitelj s Trga svetog Marka, pobjegavši ruci pravde, nekoliko kvartova dalje istim kalašnjikovom skratio svoj ionako kratki i besmisleni život.

Motiv dvadesetdvogodišnjeg mladića iz Kutine, koji je u Zagreb doputovao s kalašnjikovom u torbi i demonima u glavi, važan je za policijsku istragu, ali ne i za potrebe ovog ogleda.

Ovo, naime, nije tekst o Danijelu Bezuku, nego o hrvatskoj javnosti, čiji je dobar jedan dio ovih dana trenutačno podijeljen na one koji misle kako je riječ o zavjeri i kako je cijela stvar namještena, odnosno konstruirana – gdje su svjedoci, gdje je krv na Trgu? – i one koji su svoju istragu završili pretresom Bezukova Facebook profila, na kojemu je svega nekoliko minuta poslije napada na zgradu Vlade ostavio poruku kako je “dosta bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti”.

Svakako, uz Bezukove prijašnje nedvojbeno šovinističke statuse, prilično snažna indicija: možda nedovoljna za državno odvjetništvo, ali sasvim dovoljna za hrvatsku virtualnu javnost, a onda i za nas.

Evo stoga pitanja za one prve: ako je sve zavjera, jesu li se spremni zakleti da zavjera nije bila i povijesna akcija na Plitvičkim jezerima, i ako nisu, zašto točno nisu? Za one druge, ponavljam još jednom: ukoliko je zaista pukao iznutra, nezadovoljan hrvatskom državom – uzgred, do prilično doslovne točke pucanja – po čemu je poznati počinitelj Danijel Bezuk, koji je frustriran i bijesan hrvatskom državom iz kalašnjikova pucao na hrvatskog policajca pred zgradom Vlade, drugačiji od nepoznatog počinitelja koji je – jednako bogami do točke pucanja frustriran i bijesan hrvatskom državom – iz kalašnjikova pucao na hrvatskog policajca pred zgradom hotela na Plitvicama?

Osim, jasno, što je plitvički ubojica iz SAO Krajine krvožedni četnički koljač, a zagrebački samoubojica iz Kutine u izvanrednom historijskom obratu na društvenim mrežama beatificiran brže nego papa Ivan Pavao, kao autentični urbani heroj, Filip Zavadlav 2.0, odnosno “hrvatski Jan Palach”, mladi domoljub koji je, eto, “izgubio živce” i “pukao” zbog “idiotskog vođenja države briselskog slugana i zakletog antihrvata Andreja Plenkovića”, te “učinio najviše za Hrvatsku”.

Glasnogovornik virtualne javnosti, kojega sam izvolio citirati, nije pri tom neki anonimni sitni šupak s Fejsa, nego Zvonimir Trusić, Merčepov prvoborac iz Pakračke Poljane, i sam tada pričuvni policajac i utemeljitelj slavne Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. “Ovo se jednostavno moralo dogoditi i neće stati. To je trebao biti netko od nas, koji smo već potrošeni. Dragi Danijele, tvoja žrtva je prva, ali ne i posljednja u ponovnoj borbi za Hrvatsku. Mi ili oni, nema više povratka. Oni, koji nikada neće prihvatiti Hrvatsku, ili mi, koji je se nikada nećemo odreći. Neka ti je laka hrvatska gruda, tvoja žrtva nije uzaludna”, napisao je dalje, opraštajući se od “hrvatskog Jana Palacha”, hrvatski vitez Zvonimir Trusić.

Možemo li onda zamisliti viteza Trusića na Uskrs 1992., ako već ne u pošti plitvičkog hotela kao “jednog od njih”, barem kako piše o srpskom ubojici kao “hrvatskom Janu Palachu”? Dobro, više “Jovanu Palahu”? Koji je, eto, “izgubio živce” i “pukao” zbog “idiotskog vođenja države nemačkog slugana Franje Tuđmana”, pa pucajući u Josipa Jovića “učinio najviše za Hrvatsku”? Kako ono, “ovo se jednostavno moralo dogoditi i neće stati; mi ili oni, nema više povratka”?

Zamisliti, naravno, možemo. Najzad, upravo tridesetogodišnjim “idiotskim vođenjem države” HDZ-ove hunte i došli smo od Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića, od Plitvica do Trga Svetog Marka, od rafala u Josipa Jovića do rafala u zagrebačkog policajca. U stvarnosti, naime, upravo onaj rafal na Plitvicama bio je okidač da isti hrvatski dragovoljci koji danas oplakuju heroja s Markovog trga i sami uzmu kalašnjikove: Trusić je, recimo, u sastavu pričuvnog sastava policije zajedno s vitezom Tomislavom Merčepom otišao “činiti najviše za Hrvatsku” u Pakračku Poljanu.

Sve dalje, od Plitvica preko Pakračke Poljane, savršeno je i bez greške vodilo na Trg svetog Marka. Taj su put u međuvremenu – sad ovako napamet, iz glave – markirala barem još dvojica neupitnih hrvatskih heroja, ubijajući policajce i razočarani hrvatskom državom počinivši samoubojstvo.

Jedan je hrvatski vitez Zvonko Bušić, otmičar aviona koji je u svojoj borbi za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku davne 1976. godine eksplozivnom napravom ubio njujorškog policajca Briana J. Murraya. Bušić se, doduše, iz pištolja ubio nešto kasnije, zapravo mnogo kasnije – punih pet godina nakon što se, odsluživši trideset dvije godine zatvora, 2008. vratio u domovinu kao narodni heroj.

Njegovo mučeništvo i žrtva, što bi se reklo, nisu bili uzaludni: nije se on, jebiga, ubio predugo noseći na savjesti posve nevinog čovjeka, oca dvoje male djece, već zato što Hrvatska nije ispala kakvu je zamišljao onomad, sastavljajući eksplozivnu napravu od pretis lonca, gelignita i devetovoltne baterije.

Taman, uostalom, onih dana kad se Bušić vraćao u Hrvatsku, drugi je jedan hrvatski vitez, general Ivan Korade, rastrojen do iste one točke pucanja ubio četvero civila i jednog hrvatskog policajca, pa na koncu sebe. Za zemlju kojoj su heroji Tomislav Merčep i Zvonimir Trusić, i koja je u tom trenutku s cvijećem na aerodromu čekala ubojicu policajca koji nikakve veze s Hrvatskom imao nije, domovina se bogami doimala malo previše zbunjenom kad joj je drugi jedan heroj ubio čovjeka koji ne samo da nije bio američki policajac, nego je bio hrvatski.

Sve od tada bilo je zapravo pitanje trenutka kad će sljedeći razočarani hrvatski vitez pucati na hrvatskog policajca, a da mu hrvatska javnost – vrlo nezbunjena i konačno slobodna od svih inhibicija – oduševljeno zaplješće kao “hrvatskom Janu Palachu”.

“Idiotski vođena država” u onom je izvanrednom historijskom obratu odgojila i naoružala hrvatske vitezove koji će na kraju ubijati hrvatske policajce razočarani “idiotski vođenom državom”. Tridesetak godina nakon što je Josip Jović pao kao službeno prva, nažalost ne i posljednja žrtva Domovinskog rata, Danijel Bezuk pao je – kako ono reče vitez Trusić – kao “prva, ali ne i posljednja žrtva u borbi za Hrvatsku”.

Sve nakon Plitvica, kako vidite, bio je čisti povijesni višak.

n1info