Kada sam zaista počeo voleti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja tek upozorenja koja mi govore da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan. 

Pismo Charlia Chaplina :

Kada sam zaista počeo voleti sebe, shvatio sam da sam uvek, u svakoj prilici, na pravom mestu i u pravo vreme. Od tada pa na dalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove poverenje.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja tek upozorenja koja mi govore da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, prestao sam žudeti za nekim drugim životom i mogao sam videti da je sve oko mene poziv na rast. Danas znam da se to zove zrelost.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje slobodno vreme, i prestao sam smišljati grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi čini zadovoljstvo i radost, ono što volim i radi čega se moje srce smeši, na moj vlastiti način i u osobnom tempu. Danas znam da se to zove čestitost.

Kada sam zaista počeo da voleti sebe, oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene. Od jela, stvari, situacija, ljudi… Od svega što me odvlačilo dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to ljubav prema samom sebi.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, prestao sam želeti da sam uvek u pravu, pa sam tako manje grešio. Danas sam shvatio da se to zove skromnost.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, odrekao sam se navike da živim u prošlosti i da brinem o budućnosti. Sada živim ovde i sada. Zovem to svjesnost.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, spoznao sam da se od nekih svojih misli mogu razboleti i biti bedan. Kada sam pak zazvao snage svoga srca, razum je dobio važnog partnera. Ovu vezu danas zovem mudrošću.

Rasprava, sukoba, izazova i problema sa samim sobom i s drugima se ne plašim. Čak se i zvezde ponekad sudare i onda nastaju novi svetovi. Danas znam – to je život.

impulsportal

Mike Pompeo, američki državni tajnik, je tijekom nedavne europske turneje posjetio Poljsku, Češku, Austriju, te nama susjednu Slovenije, obnavljajući tako već zaboravljenu Inicijativu tri mora koja je ukolovozu 2016.g. grandiozno predstavljena kao politička platforma integriranja Srednje i Istočne Europe kroz konkretne projekte energetskog, prometnog i telekomunikacijskog povezivanje država članica EU smještenih između Jadrana, Baltika i Crnog mora.

Projekcijom „Inicijative Jadran – Baltik – Crno more ili nove vanjskopolitičke strategije prema Europi, Sjedinjene su Države  (još za vrijeme Obamine administracije) započele s novom / starom geopolitikom koja igra na kartu podjele Europe. Okupljanjem niza država Nove Europe (riječ je o novim članicama EU) unutar ove inicijative, SAD postupno stvaraju svojevrsni geopolitički tampon između, narastajućih geopolitičkih aktera, pri tom i izravnih konkurenata – snažne Njemačke i sve utjecajnije Rusije. Naime, dok o rivalstvu s Rusijom više – manje sve znamo, američki odnosi s Njemačkom nisu bili u fokusu javnosti sve dok predsjednik Trump nije započeo otvoreni trgovinski rat. „Nijemci su loši, jako loši“, rekao je odmah po dolasku u Bijelu kuću, tada novi američki predsjednik, okomivši se na Njemačku i njenu prodaju automobila na tržištu SAD-a. Njemačka se kancelarka Merkel tada suočila s činjenicom da nesuglasice oko trgovine postupno prerastaju u nepremostive geopolitičke razlike, te da se Europa (koju predvodi Njemačka) više ne može osloniti na svoje, do jučer, pouzdane partnere, ali i zaštitnike – Sjedinjene Države i Veliku Britaniju. Američki je Senat uveo sankcije Rusiji još 2014., za vrijeme Obamine administracije, a iako je EU podržala sankcije, činjenica je da europske zemlje, osobito Njemačka i njena poslovna zajednica koja ima vrlo razvijenu ekonomsku razmjenu s Rusijom, već godinama trpe izravnu štetu.

Projekt plinovoda Sjeverni tok II unatoč otporima Sjedinjenih Država gotovo je dovršen (oko 94%), te su izdane uporabne dozvole od strane svih država čijim vodama prolazi. Međutim, zbog snažnih pritisaka američke administracije (afera Navaljni) vrlo je moguće da izgradnja uskoro bude zaustavljena zbog čega bi se njemačka vlada mogla suočiti s iznimno skupim sudskim procesima. Naime, opće je poznato da su u izgradnji plinovoda sudjelovale pored Gazproma i europske korporacije – Wintershall, Uniper, OMV, Royal Dutch Schell i Eni, a geopolitičke implikacije ekonomskog partnerstva Njemačke i Rusije nikako nisu prihvatljive ni Sjedinjenim Državama, kao ni njihovoj najbližoj saveznici Velikoj Britaniji. Stoga, američka duboka država, i sa i bez Donalda Trumpa računa na europske podjele i u tom kontekstu izuzetno su im važne različite inicijative i mogući savezi s Novom Europom. Njemačka i Francuska pripadaju Staroj Europi, one su nukleus EU-a i oduvijek su imale separatni interes da se povežu s Rusijom koju vide kao svog prirodnog saveznika u realizaciji, Amerikancima omražene ideje Charlesa de Gaullea – snažne i velike Europe „od Atlantika do Urala.“

Dakle, Pompeo je posjetio zemlje srednje Europe, između njih i Sloveniju koja inače ima vrlo razvijene odnose s Rusijom, da ih najozbiljnije upozori kao NATO saveznike na “opasnost od rastućeg utjecaja Kine i Rusije”, odnosno na nužnost odbacivanja Huaweia kao potencijalnog investitora u razvoju 5G mreže, ali i na potrebu diverzifikacije dobavnih pravaca plina i nafte. U tom kontekstu, Pompeo je sa slovenskim državnim vrhom razgovarao i o mogućim američkim investicijama u izgradnju novog bloka nuklearne elektrane Krško, što će biti tema razgovora i s hrvatskim premijerom (napomena: tekst je napisan uoči Pompeovog posjeta Hrvatskoj). Naime, nuklearka je u suvlasništvu hrvatskog HEP-a i slovenske GEN Energije. Tu je, naravno, i LNG terminal na Krku u zajedničkom vlasništvu HEP-a i Plinacro-a, vrlo zgodan za američke investicije budući da bi s radom trebao početi uskoro. Ako bi terminal bio pod američkim nadzorom i usmjeren na prihvat američkog ukapljenog plina, time bi bili zadovoljeni američki strateški interesi jer bi se tako zasigurno eliminirala konkurencija, odnosno dobavni pravci jeftinijeg plina iz Rusije ili Katara. Svakako je važno napomenuti da će Pompeo lobirati i za obrambenu suradnju, a u tom kontekstu na „meniju“ će se naći i američka službena ponuda za prodaju novih borbenih višenamjenskih zrakoplova F-16 s kojom konkuriraju na natječaju u Hrvatskoj. Uz ukidanje prakse dvostrukog oporezivanja, te potpisivanjem zajedničke izjave o sigurnosti 5G mreže, bili bi zadovoljeni svi uvjeti Sjedinjenih Država nakon čega bi Hrvatska bila nagrađena ukidanjem viznog režima što je opet dio osobite „torbarske“ prakse velikog saveznika (ali o tome drugi put).

Dok su Sjedinjene Države u ofenzivi eliminiranja poslovnih i političkih utjecaja Rusije iz Europe ipak ograničene potpisanim ugovorima, time i obvezama ugovornih strana, nastojanje američke administracije da izolira Kinu i ukloni njene investicije iz europskog rimlanda olakšano je činjenicom da su najavljene kineske investicije „samo neobvezujući memorandumi o razumijevanju, pisma o namjerama, tek iskazani interes s formalnom težinom kao i priopćenja za javnost“ (D. Proroković, Novi Standard, 21.09.2020.) ili tek bilateralno dogovoreni projekti, poput hrvatskog Pelješkog mosta. Stoga Pompeo žuri, rat za digitalno-tehničku dominaciju oko 5G mreže ulazi u fazu izravne konfrontacije Kine i SAD-a, budući da Sjedinjene Države ne namjeravaju olako prepustiti Europu Kini. Naime, obujam postojećih, još više najavljenih kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja Europske unije, već i Sjedinjenih Država koje su pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“, razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom.  Kineska ponuda ima potencijal promijene geopolitike ne samo EU-a, već i većeg dijela svijeta, a s ciljem prometnog premrežavanja svijeta Kina nastoji staviti pod kontrolu najvitalnije pomorske luke u Aziji, Africi, Latinskoj Americi, sada sasvim očito i u Europskoj uniji. Već 2016. godine kineska korporacija China Ocean Shipping Company – COSCO kupila je grčku luku Pirej. Pored Pireja, Kina investira i u belgijsku luku Bruges, a prisutni su i u Antwerpenu, te Roterdamu.

Sve do pojave koronavirusa, u siječnju ove godine, gospodarski, tehnološki, time i vanjskopolitički uspjeh Kine činio se nezaustavljivim. Sve značajnija kineska ulaganja u Europsku uniju, tijekom posljednjih godina postala su integralni dio vladine sveobuhvatne strategije „Belt and Road“ (BRI) koja se oslanja na „soft power“ i koristi prilično liberalni pristup u ostvarenju kineskih geopolitičkih ciljeva. Još 2012. godine, početkom mandata, kineski predsjednik, Xi Jinping, predstavio je koncept ”Chinese Dream” kao ideološku podlogu svoje politike. ”Kineski san” uključuje obećanje poboljšanja životnog standarda kineskih građana, te promicanje prosperitetnog društva u Kini, ali ideja ”harmonio us society” (skladno društvo) postupno bi se trebala proširiti na ”harmonio us world”, zapravo osigurati Kini novu, vodeću ulogu u međunarodnim odnosima. Harmonični svjetski koncept čini ”kineski san” teritorijalno neograničenim, a upravo ta činjenica ne dopušta drugim globalnim akterima da se opuste.

Na krilima ove moćne politike, Xi Jinping je prošle godine posjetio Rim, a zatim se susreo s isto tako moćnom europskom trojkom – tadašnjim predsjednikom EK, Junkerom, njemačkom kancelarkom Merkel i francuskim predsjednikom Macronom koji su se nevoljko, u vremenu prateće recesije i sve lošijih odnosa sa SAD-om, odlučili djelomično prilagoditi novoj ekonomsko – trgovinskoj paradigmi koju donosi Kina. Najdalje je otišla Italija koja je s visokom razinom duga i iskustvom dugogodišnje recesije „zaratila“ s Europskom komisijom oko proračunskog deficita. Na zaprepaštenje Njemačke i Francuske, kao i drugih razvijenih zemalja europske jezgre, Italija je, iako članica G7, u ožujku 2019. godine potpisala „Memorandum o razumijevanju s Kinom“ kojim se pridružila kineskoj Inicijativi pojas i put (BRI – Belt and Road Initiative). Najvažniji dio neobvezujućeg, ali potpisanog Memoranduma s Italijom odnosi se na mogućnost kineskog investiranja u talijanske luke – Genovu, kao i Trst i Palermo. Ove dvije su osobito interesantne, budući da bi njihovim „zauzimanjem“ kineskim investitorima preko Jadranskog mora bio otvoren prolaz prema Središnjoj i Istočnoj Europi. Stoga su bilateralni talijansko – kineski razgovori izazvali veliku zabrinutost ne samo Njemačke i Francuske, već i Nizozemske i Belgije koje smatraju da će ovim izgubiti svoj primat u pomorskoj trgovini u korist Južne Europe.

U okviru suradnje, Italija i Kina dogovorile su 29 ugovora koji vrijede 2,8 milijardi dolara. Italiju su ubrzo slijedile i druge europske zemlje, nakon čega je Kina počela gomilati pristupnike BRI-a, gotovo na svim kontinentima. Ali ekonomski gledano, ulaganja su razočarala – očekivano gospodarsko jačanje Italije potpomognuto kineskim investicijama tek se trebalo dogoditi, međutim, COVID-19 je prekinuo ovo nepoželjno savezništvo.

Kina je tako uspostavila forum „17 + 1“ kako bi surađivala sa zemalja srednje i istočne Europe, posljednja se pridružila Grčka (11 članica EU-a). Budući da su te zemlje znatno siromašnije u odnosu na bogatu europsku jezgru koja ih često tretira kao Europljane druge vrste, one su posebno pozdravile kineska ulaganja. Poput Marshallovog plana kojim su SAD podigle Europu nakon Drugog svjetskog rata, i BRI, također, ima važnu geopolitičku dimenziju privlačenja Europe u kinesku sferu utjecaja.

Zbog svega navedenog Sjedinjene Države sve češće procjenjuju sigurnosne implikacije kineskih ulaganja u digitalnu i fizičku infrastrukturu u Europi. Naime, potpuno je jasno da svaka investicija koju Europa odluči odobriti kineskim tvrtkama i mrežama 5G, te drugoj strateškoj infrastrukturi, poput luka, izravno će utjecati na transatlantsku obavještajnu i sigurnosnu suradnju. Stoga se procjenjuje zaista sve – od strukture trgovine, protoka podataka, mogućnosti održavanja vodstva u ključnim tehnologijama, podjele sigurnosnih opterećenja i specifičnih izazova koje kineska ekonomska i tehnološka moć predstavlja za vrijednosni sustav Zapada.  Za Sjedinjene Države to znači i sasvim novi pristup. Naime, do prije nekoliko godina uvođenje bilo kakvih mehanizama kojima bi se kontrolirala kineska ulaganja u EU nailazila su na neodobravanja europskih čelnika što je pojačalo nerazumijevanje između EU i SAD-a. Već 2016. godine, SAD su predložile zajednički front ili „bolju koordinaciju“ u ograničavanju pristupa kineskoj tehnologiji, kao i suradnju na financiranju infrastrukturnih projekata kao protutežu kineskoj inicijativi „Belt and Road“ (BRI) što su europski lideri odbili.

Međutim, ista logika koja je dovela do promjene politike SAD-a, utjecala je na promjenu stava EU-a. U ožujku 2019. su europski lideri raspravljali o novom strateškom dokumentu Europske komisije „EU-Kina: Strateški pregled“ koji opisuje Kinu kao “ekonomskog konkurenta koji nastoji uspostaviti tehnološko vodstvo i sistemskog rivala koji promiče alternativne modele upravljanja od nabave, podataka, antimonopolskih pravila, telekomunikacija, industrijske strategije do umjetne inteligencije.  Očito je da je razdoblje asimetrične otvorenosti s Kinom zapravo završeno!

Koncentracija moći u rukama predsjednika Xija Jinpinga, te istovremeno uspješnost njegove strategije “Made in China 2025”, koja cilja na kinesku dominaciju u deset ključnih sektora visoke tehnologije, razbili su europske (neutemeljene) nade za političku i gospodarsku liberalizaciju. U navedenom se dokumentu predlaže da WTO (Svjetska trgovinska organizacija) natjera Kinu da eliminira državne subvencije kineskoj industriji, što Kinu samo nasmijava. Europski političari sve se češće susreću s poslovnim pritužbama da Kina u nelojalnoj konkurenciji kupuje tvrtke iz EU-a, kao i njihove tehnologije, istovremeno odbijajući osigurati pristup europskih kompanija. Kina je razvila moćne sustave industrijske i tehnička špijunaže, zahvaljujući  civilno-vojnoj fuziji. Naime, špijuniranje je u Kini postalo veliki biznis. Kako zemlja troši nevjerojatna sredstva za nadzor, tako nove generacije kineskih start up-ova nastoje zadovoljiti potrebe vlade. Tech tvrtke i vlada su u neviđenoj simbiozi – tehnološki bum pomaže vladinim ambicijama i povratno. Štoviše, kineske tvrtke tako razvijaju globalno konkurentne aplikacije za prepoznavanje slike i glasa. Način je to na koji se Kina bori protiv Silicijske doline kojoj polako otima primat.

Nakon prošlogodišnjeg uhićenja Meng Wanhzou, jedne od čelnica Huaweia u Vancuveru, a na zahtjev SAD-a, Huawei se našao pod optužbama za špijunažu i prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. Upozorenje su potom izdali i Velika Britanija, Australija i Novi Zeland, koji su zajedno sa SAD-om i Kanadom članice saveza obavještajnih službi pod nazivom ‘Pet očiju’. Australija i Novi Zeland odlučili su da neće dopustiti kineskim tvrtkama rad na uvođenju 5G mreža u njihovim zemljama, dok je Velika Britanija odlučila dopustiti kompaniji Huawei ograničeni pristup mobilnoj mreži novije generacije 5G, tražeći tako kompromis u žestokom sporu između Sjedinjenih Država i Kine oko budućih generacija komunikacijske tehnologije.

Pompeo je strateški izgurao Huawei iz Češke, Poljske, Rumunjske, Estonije, Letonije i Slovenije, nedavno potpisanim Washingtonskim sporazumom i iz Srbije, a sada je na redu Hrvatska, te Bosna i Hercegovina, te druge državice Zapadnog Balkana. Kineskih investicija u Grčkoj ima prilično, stoga će biti zanimljivo vidjeti rezultate posjete Mikea Pompea.

geopolitika

Stranački život u Hrvatskoj u potpunosti odgovara stupnju usvojenosti demokracije. Budući da je Hrvatska, u dobroj mjeri, preddemokratska država, onda je sasvim razumljivo da je i stranački život predstranački.

Zrele demokracije nema bez jakih i zrelih stranaka. Demokracija počiva na pluralnosti – mišljenja, identiteta, životnih praksi, ali i stranaka. Pluralnost počiva na uvažavanju drugih i različitih, a ne na pozivu da se drugi pokori, da ga se uništi, potjera ili da ga se natjera na šutnju.

Jesmo li demokratični, možemo saznati ako napravimo jedan misaoni eksperiment. Iako preferiramo određeni politički spektar, postoji li netko s drugog političkog spektra za koga bismo mogli glasati ili koga želimo vidjeti kao aktera javnih politika toga, nama nepripadajućeg, političkog spektra?

Ako je odgovor pozitivan, onda se zalažemo za pluralnost i imamo demokratski pogled na politiku, a ako je odgovor negativan, naša volja je protudemokratska.

Moja demokratska volja bira progresivne politike koje društvo ne sužavaju na neki njegov segment i sve ostale segmente prisiljavaju da se prilagode tom segmentu, što je oznaka konzervativnih i desnih opcija.

Smatram da društvo nije jednoobrazno i da svim slojevima društva, ako nisu nasilni, treba omogućiti ravnopravnost i javnu vidljivost.

Politike definiraju i razvijaju društvo. Konzervativne i desne opcije se u velikoj mjeri odmiču od svijeta politike i primiču se alkemijskim vještinama. One, naime, žele nešto što sada jest dobro u sebi, pretvoriti u nešto što mora biti od sebe različito, i to po diktatu.

Zato konzervativci i desničari brane, primjerice, ustavnu definiciju braka kao životne zajednice muškarca i žene. Njihova argumentacija da homoseksualcima nije uskraćen brak, jer im nitko ne brani da negdje pronađu osobu suprotnog spola i sklope heteroseksualni brak, više pripada alkemijski razigranom i logički urušenom umu, nego groteski.

Urnebesno je kada portali alkemijske desnice prenose Mariju Selak Raspudić, misleći da ona zastupa njihove alkemijske stavove, a ona ih iznutra mijenja i vodi prema tome što je jedino ispravno – da imamo društvo koje neće diskriminirati, stigmatizirati i koje će biti solidarno prema djeci, homoseksualnim osobama, ali i homoseksualnim brakovima. Takvo društvo jedino i jest društvo, jer je pluralno i ravnopravno

To nije konzervativna i desna politička opcija, nju se ne može, pod vidom političkog pluralizma, podržavati kao ono političko drugo i drugačije. Takve opcije pripadaju alkemijskoj datosti i političkoj nesuvislosti ili gluposti.

No to ne znači da su pravi konzervativci i desničari nesuvisli i glupi.

Ne, među njima ima onih koje i ja želim, zbog političke pluralnosti, vidjeti u politici, zato što zastupaju javne politike koje se, na prvi pogled čine isključivima, ali, kada ih se samo malo detaljnije pogleda, to nisu.

Navest ću jedan primjer: po čemu se razlikuje moje zalaganje da homoseksualne osobe, koje su sklopile životno partnerstvo, mogu udomljavati i posvajati djecu, jer se tako čini dobro udomljenoj i posvojenoj djeci, čini se dobro osobama u životnom partnerstvu, jer ih se ne diskriminira, ali i društvu koje se razvija i biva humanije, jer počiva na solidarnosti i borbi protiv diskriminacije, od, primjerice, zalaganja Marije Selak Raspudić koja, premda pripada politikama desnice, smatra da homoseksualci, zbog trenutnih društvenih okolnosti, sada ne bi trebali udomljavati djecu jer bi ta djeca bila stigmatizirana od strane društva.

Razlika je u tome što se ona ne usudi jasno reći da je za to da osobe koje su sklopile životno partnerstvo mogu udomljavati djecu, ona to kaže posredno.

Ona ne kaže da je udomljavanje djece, od strane osoba koje su sklopile životno partnerstvo, u sebi loše, nego da je ono već sada dobro, ali da ta dobrota, zbog društva koje diskriminira i stigmatizira, te je u sebi loše, može doći do izražaja tek kada se promijene društvene okolnosti.

Razlika je u metodi, ne i u željenoj stvarnosti.

Urnebesno je kada portali alkemijske desnice prenose Mariju Selak Raspudić, misleći da ona zastupa njihove alkemijske stavove, a ona ih iznutra mijenja i vodi prema tome što je jedino ispravno – da imamo društvo koje neće diskriminirati, stigmatizirati i koje će biti solidarno prema djeci, homoseksualnim osobama, ali i homoseksualnim brakovima. Takvo društvo jedino i jest društvo, jer je pluralno i ravnopravno.

U Hrvatskoj se neprestano vodi borba za identitete, zato što ne postoji identitetska praksa. Kada netko ne radi ono što tvrdi da jest, razumljivo je da se bori za identitete koje će skrivati njegovu neidentitetsku praksu.

To je razumljivo u onolikoj mjeri u kolikoj je razumljivo svako licemjerje. Zato su nas očevi domovine, religijske vođe i mnogi prateći ”domoljubi” opljačkali, porobili i izručili disfunkcionalnoj državi.

Oni se, borbom za identitete, bore za skrivanje vlastite prakse koja nema veze s identitetom za koji se navodno zalažu i koji im je, navodno, sve. Građanima nude beživotni identitet, dok istovremeno provode prakse ubijanja države, pravde i solidarnosti.

Ta, ne odlaze nam građani zato što u ovoj državi postoji praksa života, nego, upravo suprotno, bježe od onih koji ubijaju ovu nesretnu državu, perverzno zagovarajući ljubav prema teoretskom, od prakse odvojenom, identitetu države.

Sve ovo je moguće zato što je Hrvatska preddemokratska država. Ona je, na razini željenog identiteta, pristala biti demokratska, ali je, na razini prakse, ostala protudemokratska država ili demokratski mrtva država. U njoj je sve moguće, osim istinske demokracije, veze između identiteta i prakse, pluralnosti i ravnopravnosti.

Zrele demokracije nema bez jakih i zrelih stranaka. Demokracija počiva na pluralnosti – mišljenja, identiteta, životnih praksi, ali i stranaka. Pluralnost počiva na uvažavanju drugih i različitih, a ne na pozivu da se drugi pokori, da ga se uništi, potjera ili da ga se natjera na šutnju

Hrvatska je zemlja u kojoj je, na razini prakse, moguće sve ono što je u demokraciji nemoguće, ali je zato, na razini željenog identiteta, predstavljena kao svemoguća država.

Svemoguća država je prevara, a država u kojoj ne postoji demokratska praksa, nije država nego pakao.

Demokracija nije moguća bez uključivih, promišljenih, sustavnih i učinkovitih javnih politika, a njih nije moguće provoditi bez jakih političkih stranaka.

Iako imam antropološki zazor prema strankama, jer smatram da djeluju istim načelom kao patologijom zahvaćene religijske zajednice, da imaju tendenciju ovladati čovjekom iznutra (nametanjem što se smije reći, koje teze zastupati, nametanjem stavova koji obvezuju, posluhom prema hijerarhiji i stranačkim tijelima), ipak mi je jasno da politika ne počiva na spontanoj slobodi i kreativnoj misli jakih, nezavisnih pojedinaca.

Nezavisni pojedinci mogu potaknuti demokratske procese, ali, političke stranke su te koje će razvijati operativne političke modele rastuće demokratizacije.

Tko nije u stanju uvesti red u stranku, nije u stanju upravljati državom.

Nered u stranci, znači da ta stranka nudi nered i u državi.

Peđa Grbin je izabran za predsjednika SDP-a, SDP je u neredu, još od smrti Ivice Račana. Ako Peđa Grbin uvede red u stranku, onda je uistinu postao predsjednik SDP-a i ima priliku demokratizirati ovu državu, a ako ne uvede red, onda je on postao prvo, najznačajnije i najzarobljenije lice nereda u SDP-u.

Nered u SDP-u je omogućio da Zoran Milanović, koji je zastupao i zastupa politike desnog centra, bude predsjednik socijaldemokratske stranke. On, na simboličkoj razini, pripada ljevici. Ali samo na simboličkoj.

No Hrvatskoj trebaju i politike desnog centra. Ironija je da je najpošteniji političar desnog centra Zoran Milanović. Zato ga i prozivaju. Ne mogu mu dokazati kriminal, pa ga uvlače u jeftine psihijatrijske ekspertize.

autograf

NAPOMENA: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javila se Una Đurić, slavonskobrodska pjesnikinja s novim pjesmama. Ne želi otkriti svoj identitet. Biografski i bibliografski podaci poznati su redakciji SBPeriskopa.

onu noć

onu noć dok je grad spavao dok su prozori bili otvoreni

onu noć dok sam bosa hodala po travi

rukama pokušavala dohvatiti sjene

onu noć dok je mjesec zalazio za krov susjedne zgrade

srebrnkaste sjene plesale su posljednji ples

onu noć kad sam u mraku gledala u hodajuće sjene

tu noć se tišina prosipala

tu noć su prsti bili svileni šalovi uvijeni u pramenove kose

onu noć kad sam osjetila miris tame

tu noć sam zatvorila vrata mašte ugasila svjetla

zaogrnuta tugom otišla u san

dani

moji su dani ostavljeni u prošlosti

u paučini koja visi sa stropa

u oblacima koji promiču

na ušćima sjećanja u koritima snova

prolazim svakodnevno polako tiho i na prstima stazama iz davnina

pamtim ostavljene misli na granama drveća

njišu se poput jesenjeg lišća koje će uskoro pasti na tlo i nestati bez traga

ne žalim ne plačem ne tugujem

tražim izgubljene tragove prošlosti koje nikad neću naći

što je sreća

napisana riječ ili ostvareni san

pronalazak izlaza ili izlazak iz labirinta ucrtanih prolaza

odlazak iz stvarnosti ili povratak u svakodnevnicu

bijeg iz prošlosti ili odlazak u neisanjane snove

ostavljena košulja na dnu ormara ili nova haljina u izlogu

stara cipela ili nova čarapa

poznata pjesma ili neispisana nota

miris mamine kuhinje ili očevog zagrljaja

otkrivanje novih puteva ili prolazak kroz zatvorena vrata

pitanja ili odgovori poznato ili nepoznat stvarnost ili slučajnost

riječ koja za svakog ima drugo značenje ali koja se uvijek isto čita

misao koja daje nadu i drži nas na nogama

izmamljuje osmijeh koji smo izgubili u stvarnosti

daje izgubljenu snagui budi u nama želju za životom

zapamti me

zapamti me po mirisu prstima i osmijehu

nespretno napisanoj poruci

tragovima dana koji nestaje

koracima koji odzvanjaju kamenim stubama

osmijehom koji ne skidam s lica

borama oko očiju kosi koja otpada

zapamti me i kad nestanem iz tvog sjećanja

po slučajnim susretima neispričanim pričama

tajnim porukama, pogledima koji su skrivali istinu

zapamti me kad sam usnama pisala tvoje ime

na zamagljenom staklu automobila

kad sam bila dijete u tijelu žene

u noći koja je skrivala našu tajnu

zapamti me kada sam sa strahom otkrila lice

trenutak koji je spojio dvije osobe i želju koja se nikad ostvarila nije

balon od sapunice

živjeti u balonu od sapunice

gledati odbljesak svijetla na granici sna

hodati začaranim stazama koje ne vode nikuda

vidjeti kraj a biti na početku

razmišljati o sreći koja je privid trenutka

pronaći sebe a ostati stranac

dotaknuti blještavilo a hodati u tami

zaigrati se maštom udahnuti nove mirise

osjetiti toplinu zaboravljene sreće

opipati stijenke balona koji nestaje

probuditi se u javi a ostati u snu

živjeti u balonu koji smo sami stvorili i nestati u momentu kada se

najmanje nadaš

Novosti su pronašle partijski dosje zastupnika Željka Sačića koji često javno napada ‘Jugoslavene’: u mladosti je pisao ode drugu Titu, u svibnju 1980. učlanio se u Savez komunista Jugoslavije, a onda se, dok je radio u sektoru milicije zaduženom za čuvanje partijskih funkcionera i simbola jugoslavenske državnosti, izjasnio kao Jugoslaven

Saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Željko Sačić, koji godinama prokazuje ‘Jugoslavene’ u javnom prostoru, 1985. u službenom dokumentu nacionalno se opredijelio baš kao Jugoslaven. Čovjek koji spada među opsjednutije pojedince kada je riječ o komunizmu, bio je član Saveza komunista Jugoslavije. Iako je zadnjih mjeseci veliki dio svog javnog djelovanja potrošio na prikazivanje Josipa Broza Tita krvolokom, kao mladić je napisao nježnu posvetu maršalu u kojoj se obvezao da će pronositi njegovu revolucionarnu misao. Jugoslaviju je pritom nazivao ‘našom domovinom’, obvezujući se da će je u ‘prvim redovima’ braniti od ‘svih napada’. Sve se to nalazi u Sačićevom partijskom dosjeu koji smo pronašli u Hrvatskom državnom arhivu, a iz kojeg je razvidno da nije samo pasivno baštinio knjižicu Saveza komunista. Nakon aktivnog djelovanja u socijalističkoj omladini, bio je i uzorni komunist u radnim strukturama. Sadržaj njegove članske dokumentacije, koji možete pogledati klikom na prvu fotografiju naše galerije, seže u kasne osamdesete godine i pokazuje da je, među ostalim, radio u sektoru jugoslavenske milicije zaduženom za čuvanje partijskih funkcionera i simbola jugoslavenske državnosti, od zgrade Saveza komunista do Titove vile Zagorje.

Sačić je postao pripadnik Jedinice za posebne zadatke, koja je redovno provodila vježbe za borbu protiv diverzantsko-terorističkih grupa. U partiji je bio član samoupravne radničke kontrole Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova

Iako javnosti dosad nepoznat, Sačićev raniji biografski put u isto je vrijeme tipičan za prosječnog hrvatskog nacionalista. Mnogi su građani za vrijeme Jugoslavije bili u partiji, ali samo naglašeni Hrvati poput Sačića grade karijere na opasnom prozivanju drugih za jugokomunističke i srbočetničke rabote, što je u njihovim glavama jedno te isto. Utoliko, njegovo karijerno sazrijevanje u Jugoslaviji ne bi bilo vrijedno spomena da nedavnim ulaskom u parlament nije postao dijelom srednje političke struje.

Sačićeve radikalne poruke, koje su još jučer imale doseg društvene i medijske margine, sada se iz tjedna u tjedan odašilju putem saborske govornice. Prije mjesec dana je na saborskom Odboru za veterane zatražio zabranu petokrake u javnom prostoru. Partizane je nazvao zločincima i masovnim ubojicama, a ministra branitelja Tomu Medveda pozvao da ne obnavlja devastirana spomen-obilježja antifašističkom pokretu, kamoli da ih uvrstiti u službeni komemorativni protokol. ‘Treba izbaciti svaki spomen na imena dokazanih ratnih zločinaca, protiv te ratno-zločinačke bagre (…) Država Hrvatska ne smije dati niti kune da se održavaju takva grobišta jer su to agresori’, urlao je Sačić u smjeru saborske zastupnice Radničke fronte Katarine Peović, koja je ukazala na sramotni tretman državnih tijela prema osloboditeljima od ustaško-nacističke okupacije. Istim intenzitetom i sličnim leksikom Sačić se nerijetko obračunava i sa živim osobama, najčešće s lijevo-liberalnog spektra. No za razliku od većine objekata njegovog nimalo benignog verbalnog nasilja, Sačić je doista bio u partiji. Ne samo da je bio, nego je u Jugoslaviji simbolički cjelivao stopala drugu Titu, divio se postignućima socijalističke revolucije i u praksi brinuo za sigurnost bivše države i njenih simbola.

Simboličan je u neku ruku i povod za ovaj tekst. Ove godine navršavaju se okrugla četiri desetljeća od primitka Sačića u Savez komunista. Dok je njegova koalicijska kolegica Ruža Tomašić kao članica ustaške terorističke organizacije u Kanadi pisala i recitirala pjesmice posvećene Anti Paveliću, mladi Sačić ispisivao je ode drugu Titu, komunizmu i Jugoslaviji. ‘Oduvijek mi je bila želja da postanem članom Saveza komunista Jugoslavije, da budem nosioc progresa, napretka, branioc u prvim redovima Naše domovine od svih vrsta napada, da nastavim gdje su drugi stali, da slijedim Titov put i Njegova djela. Ta želja ispunila mi se, stekao sam povjerenje drugova, radom koje ću i ubuduće opravdati, a oni su zauzvrat nagradili mene, jednom odlikom koja me potiče da još više radim i na svakom koraku izgrađujem Titovu misao’, napisao je 1980. godine sedamnaestogodišnji Sačić. Nadahnute rečenice pronašli smo u rukom ispisanom eseju, koji ukazuje na impresivan formativni put socijalističkog omladinca.

‘Oduvijek mi je bila želja da postanem članom Saveza komunista Jugoslavije, da budem nosioc progresa, napretka… da nastavim gdje su drugi stali, da slijedim Titov put i Njegova djela’, pisao je mladi Sačić

U Savez socijalističke omladine Jugoslavije primljen je 1976. godine, nakon što je kao pionir aktivno sudjelovao u saobraćajnoj sekciji, u sklopu koje je pohodio i natjecanja. Kao četrnaestogodišnji omladinac 1977. godine više je puta bio na radnim akcijama. Nakon upisa u srednju školu za unutrašnje poslove, Sačić je postao predsjednik razredne ispostave socijalističkih omladinaca, a potom i zamjenik omladinskog sekretara u školi za jugoslavenske milicionare. U travnju 1980. godine završio je zagrebačku Političku školu za omladinske aktiviste. Prije nego što je zatražio prijem u komuniste, bio je i sudionik takmičenja ‘Tito – revolucija – mir’. U partiju je primljen 23. svibnja 1980. godine, svega 19 dana nakon Titove smrti. U odluci o prijemu u Savez komunista Jugoslavije, sekretar ogranka partije Rešad Ramić piše da je Sačić ‘dobar drug i marljiv učenik’. ‘Zadatke obavlja na vrijeme i s voljom i kao takav svojim ponašanjem pozitivno djeluje na ostale drugove u svojoj sredini’, obrazložio je Ramić.

Po završetku srednje škole Sačić je ušao u milicijsku službu, gdje je nastavio ulagati nemali trud u profesionalnom i partijskom smislu. Postao je, naime, pripadnik Jedinice za posebne zadatke, koja je redovno provodila vježbe za akcije visokog rizika, kao što je borba protiv terorizma i ubačenih diverzantsko-terorističkih grupa. Sačić je imao povjerenje i u samoj partiji: od 1982. do 1984. godine bio je član samoupravne radničke kontrole Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova.

Iz partijske organizacije Jedinice za posebne zadatke odjavio se u lipnju 1984. godine. Sačićeva osnovna organizacija SK i radna pozicija postala je Jedinica milicije za osiguranje, koja se bavila zaštitom komunističkih glavešina i državotvornih objekata od posebnog značaja. ‘Njihove su stražarske kućice ispred Sabora, Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, oni čuvaju ličnosti kao što su Milka Planinc, Mika Špiljak, dr. Dušan Dragosavac’, piše u jednom tekstu zagrebačkih milicijskih novina iz 1985. godine. U istom članku problematizira se manjak kadrova u Jedinici za osiguranje i činjenica da narednici tamo šalju svoje milicajce po kazni, premda bi zbog delikatnosti posla ove zadaće trebali obavljati ponajbolji pripadnici službe. Razlog je, ispostavilo se, monotonost posla koji pritom ne donosi značajne radničke beneficije. ‘A baš zbog mjesta na kojima radnici te jedinice rade trebalo bi više brinuti o izboru’, piše u tekstu u kojem se citira vrhušku ove policijske postrojbe, od komandira, šefova smjena pa do partijskih predstavnika. Jedan od šest visokopozicioniranih sugovornika koji su ukazivali na probleme i na nužne promjene bio je Željko Sačić. U tekstu se našao kao predsjednik zbora radnih ljudi Jedinice milicije za osiguranje. Sačić se požalio kako je teško okupiti ljude za ovaj posao, ističući da se na sastancima samo priča o plaćama, dok o ostalim stvarima ne stignu raspravljati.

Sačić u ovu jedinicu sasvim sigurno nije poslan po kazni. Osim što je bio na određenoj poziciji kao odgovorni milicajac, partija ga je pohvalila i zbog uzornog ponašanja na polju rada i društveno-političke aktivnosti. Nadležni sekretar Saveza komunista Muris Devedžić, koji je također citiran u spomenutom tekstu, napisao je u prosincu 1985. godine da je Sačić zbog ‘upornosti i zalaganja na radu istican ostalim radnicima kao primjer’. ‘Prisustvuje svim sastancima na kojima daje korisne prijedloge te se zalaže za najbolja rješenja’, naveo je Devedžić na sastanku ispostave Saveza komunista. Usporedo s avansiranjem na poslovno-partijskim pozicijama, čini se da se u Sačiću jasno profilirao i osjećaj nacionalne pripadnosti. U odluci o ulasku u partiju 1980. godine napisao je da je Hrvat po etničkoj pripadnosti. Pet godina poslije, u partijskom kartonu vlastoručno se odredio kao Jugoslaven po nacionalnosti.

Zadnji pisani trag o Sačiću u partijskom dosjeu, u kojem stoji i obavijest o urednom podmirenju financijskih obaveza prema dotadašnjoj osnovnoj organizaciji, nastao je 1988. godine. Nakon što je 1987. godine uz rad diplomirao na Pravnom fakultetu, imenovan je na poziciju kriminalista u odsjeku za gospodarski kriminal, gdje je po svemu sudeći dočekao rat. Ostatak priče je više-manje poznat. Njegovo sudioništvo u ratu postalo je zloglasno zbog optužbi za nemali doprinos jednoj od najsramotnijih epizoda hrvatske policije: ubojstvu srpskih civila u Gruborima. U iskazima u sudskim postupcima Sačić je naveden kao jedan od glavnih konspiratora u zataškavanju imena pravih počinitelja i nametanju priče o obračunu s krajiškim teroristima. Oslobođen je svake odgovornosti zbog zastare, a ne zbog neosporno dokazane nevinosti.

Kasnije je ideološki i politički vrludao, trčeći najčešće za duhom vremena. Zadnjih godina aktivno je sudjelovao u šatoraškoj kampanji hrvatskih veterana i paralelno s time gradio aktivističku priču o protivljenju Istanbulskoj konvenciji. Huškanje na neistomišljenike upario je s apelima protiv ‘rodne ideologije’, kao dio ekipe koja se otvoreno protivi gej brakovima i zalaže za zabranu pobačaja. Taj koktel nacionalizma i neokonzervativizma obilježio je brojne njegove istupe u zadnjoj predizbornoj kampanji u kojoj se našao na listi Domovinskog pokreta Miroslava Škore. No kao što je prokazivanjem nepostojećih jugokomunista u javnom prostoru u stvarnosti pljuvao na mladoga sebe, tako je i po pitanju agresivnog nametanja ultrakonzervativnih stavova prionuo poništavanju prethodnih faza vlastitog javnog djelovanja. Naime, prije 13 godina Sačić je kao predizborni kandidat HSLS-a za Sabor u anketi Jutarnjeg lista potvrdno odgovorio na pitanje treba li dopustiti homoseksualne brakove, a negativno na upit treba li u Hrvatskoj zabraniti abortus. Danas je, kako rekosmo, na snazi sasvim druga priča. Ili sasvim ista, ako se ovakav životni put sagleda u totalitetu, kao tipičan primjer ideološkog preobražaja bivšeg komunista u nepodnošljivo glasnog pronositelja hrvatstva.

portalnovosti

Nakon proučavanja i razotkrivanja agenda elita u posljednjih 14 godina, mogu s izvjesnim autoritetom reći da promatrajući te ljude brzo počinjete shvaćati stvarnost zla. Svatko tko odbacuje koncept zla kao ništa drugo doli kao “socijalnu konstrukciju” ili kao pitanje “percepcije”, pati od naivnosti ili pristranosti.

Ili su imali dovoljno sreće da su izbjegli susret sa stanovnicima psihopatima u svom gradu, ili, imaju određene tajne tendencije koje neće otkriti. Jedna stvar koju sam smatrao najviše uznemirujućom je navika zlih ljudi da brzo dođu u obranu drugih zlih ljudi koje i ne poznaju. To će reći, u početku sam bio šokiran kad sam otkrio ekstremnu razinu bratstva predatorskih ljudi koji osjećaju i pokazuju kada su izloženi drugi predatori. Kao da su u neizrečenom bratstvu i ne vole kad se njihovi rođaci kažnjavaju zbog njihovih zločina.

Da, postoje stvari poput neznanja, pohlepe, ljubomore, nezdrave želje, itd., i sve te slabosti mogu dovesti do zlih djela. To će reći, u većini slučajeva otkriti ćete da VEĆINA ljudi osjeća krivnju, žaljenje, empatiju i grižnju savjesti što ih sprečava da slijede svoje najniže instinkte. To je ono što obično nazivamo “savješću”, a ima je i veći broj ljudi. Bez toga bi došlo do samouništenja naše vrste i izumrli bi prije tisuće godina.

Međutim, kod psihopata se ne radi samo o potpunom nedostatku empatije i savjesti; oni također često osjećaju RADOST u uništavanju, omalovažavanju i iskorištavanju drugih. Standardni sociopati štete ljudima u procesu dobivanja onoga što žele jer nemaju osjećaj brige za drugoga. Psihopati štete ljudima jer je TO NJIHOV CILJ. Shvatite to kao neku vrstu nastranosti; oni žude za kontrolom nad drugima, to ih uzbuđuje. Njihov najtraženija droga je kršenje nevinosti.

U životu sam upoznao epske lažljivce, prevarante, silovatelje, ubojice, pa čak i pedofile, a njihove navike i maniri su svi jednaki. Sa svakim susretom dobijete ubrzani tečaj zla i počinjete učiti kako ih prepoznati prema njihovim karakternim crtama i slomljenim misaonim procesima. Dolazi do točke kada zapravo postaju dosadni i predvidljivi.

Iako Hollywood voli romantizirati psihopate kao vječno zanimljive, oni su u stvarnom životu više poput robota ili bezumnih strojeva. Većina njih je dobra u onome što rade, a to je biti predator ili parazit, ali to je JEDINA njihova vještina – to je jedino što ih definira. Inače, nemaju sposobnost mašte ili kreativnosti, a sve njihove misli i ideje kradu se od drugih i recikliraju. Zapravo ćete otkriti da ako ste dulje vrijeme u blizini psihopate, on / ona će početi razgovarati i ponašati se poput vas. To je ono što oni rade; oni se nastoje uklopiti.

Neki ljudi teško shvaćaju prirodu psihopatije i zla jer su živjeli pod ‘staklenim zvonom’ i ostaju blaženo nesvjesni opasnosti.

Svakako je moguće kotrljati se kroz život, a da se ne sretnu tako poremećeni pojedinci. Puno razvijeni psihopati (poznati i kao narcisoidni sociopati) rijetki su u velikoj shemi ljudskog društva. Statistički predstavljaju oko 1% stanovništva, a narcisi i ljudi sa sociopatskim tendencijama predstavljaju oko 5% cjelokupne javnosti. I to je dobra stvar, jer zapanjujuću većinu nasilnih zločina obično čine psihopati. Oni su daleko primarni odvod resursa kaznenog pravosuđa i najveća prijetnja socijalnoj stabilnosti i sigurnosti.

Ako bi netko stvarno želio promijeniti čovječanstvo nabolje, NE bi to mogao učiniti bez da je prethodno uklonio psihopate iz jednadžbe. To znači, najvažnije, ukloniti ih s položaja moći i kulturnog utjecaja. Problem je u tome što ne postoji način da se preventivno i precizno testiraju psihopatske osobine. Potrebno je opsežno psihološko promatranje u kontroliranom okruženju.

Standardni psihološki testovi mogu se prevariti, a testovi skeniranja mozga vrlo su sumnjivi (postoje ljudi koji su pokušali napraviti karijeru iz igre skeniranja mozga psihopatom, ali još uvijek nema dokaza da testovi išta čine kako bi preventivno identificirali takve osobine.) U konačnici, psihopate mora s vremenom prosuđivati o njihovim postupcima i ponašanju netko tko je dobro upoznat s njihovim univerzalnim osobinama ličnosti.

Što znači da, nakon što se ti ljudi identificiraju kroz akciju, nešto se mora učiniti s njima. Ako im se dozvoli da nastave bez otpora, slijedit će svoj put do njegovog prirodnog zaključka, što znači teror i pokolj za svakoga s kim dođu u kontakt.

Da bi zaštitili sebe i svoje aktivnosti, psihopati se doista organiziraju zajedno. To se događalo uvijek iznova kroz povijest, a inteligentniji ili lukaviji članovi obično se okupljaju u višim slojevima društva infiltrirajući se u institucije moći. Ponovno, koncept “usamljenog psihopata” holivudska je kreacija koja ne predstavlja stvarni život. Sve dok postoji obostrana dobit i postoji mnogo žrtava koje se može iskoristiti, psihopati se lako mogu ujediniti.

Hollywood se tijekom godina dokazao kao utočište za zle ljude. Ne toliko u pogledu slavnih (premda su mnogi od njih narcisoidni i sociopatski), već više u smislu ljudi koji kontroliraju industriju. Čitavo zdanje bilo je zamišljeno kao utočište za neljudske tendencije. To su u prošlosti otvoreno slavili, iako se ovih dana pretvaraju kao da čiste kuću.

Stroj Hollywooda vampirska je zamka, sjajni svjetionik koji mami nadarene ljude (ili barem one koji se nadaju zvijezdama), iscrpljujući sav život iz njih, a zatim ih ispljunuvši nakon završetka hranjenja. To se posebno odnosi na djecu, a broj slučajeva zlostavljanja djece u industriji je zapanjujući. Da se radi o bilo kojem drugom poslu, mediji bi bili u sukobu s obzirom na broj osuđujućih presuda i optužbi. Da je industrija brze hrane imala toliko pedo optužbi koliko i Hollywood, MSM bi pisao tisuće članaka godišnje upozoravajući na epidemiju zlostavljanja u tim objektima. Ali kad je u pitanju Hollywood, glavni novinari bijesno brane ljude na vrhu i napadaju kritičare kao “teoretičare zavjere”.

Poznata je sklonost psihopata da djecu vrednuju kao svoje najtraženije mete. Nije nužno uvijek seksualno, ponekad je to “samo” fizičko ili mentalno zlostavljanje. Ali, djeca su im ipak poslastica. Što može biti zanosnije zlu nego uništiti život čisto nevine osobe i oduzeti joj djetinjstvo?

Šira je javnost tek posljednjih godina pedofiliju u Hollywoodu shvatila ozbiljnije. Holivudske elite koje dominiraju na visokim položajima u korporacijama već su gotovo čitavo stoljeće dobavljači i kontrolori američkog kulturnog izričaja, a opet su rijetko predmet ispitivanja. Njihove su vlastite radnje stvorile nedavni pokret zbog uklanjanja organiziranog zlostavljanja djece.

Psihopate vode iskrivljene i uvrnute želje, ali vode ih i očajnička potreba da “dokažu” da je ostatak društva jednako zao ili poremećen ako mu se pruži pravi “nagon”. To je jedna od njihovih najvećih slabosti, jer ih tjera da griješe i izlažu svoju pravu narav.

Uđimo u Netflixov film ‘Cuties’…

Upravo sam gledao dijelove ovog filma, uključujući dramatične scene priča kako bih stekao pravi osjećaj o ukupnom sadržaju, kao i neke isječke ozloglašenih scena koje su razbjesnile javnost. I, mogu BEZ SUMNJE reći, ovaj je film zapravo dječja pornografija prema zakonskoj definiciji Ministarstva pravosuđa. Upozorenje – NE preporučujem da sami gledate ovaj film, ali ako to učinite, imajte na umu da sadržaj jako uznemirujući.

Ako ste od glavnih medija čuli da je reakcija na ovaj film “prenapuhana” i dio “zavjere desnice”; onda sam ovdje da vam kažem da su vam lagali. Iako i dalje ostajem pri stavu da je Qanon šala i ‘psyop’ [psihološke operacije, op. prev.] koji je pogriješio u gotovo svakom pojedinom predviđanju koje su iznijeli, ne morate biti dio Q-kulta da biste vidjeli pokušaj normalizacije pedofilije na temelju Cuties.

Argumenti, pretežno medija socijalne pravde, razotkrili su gdje stvarno stoje po pitanju zla i svi su za to! Još jednom tvrda politička ljevica izlaže svoju pravu prirodu kada je u pitanju obrana strašnog sadržaja. O tome je bilo nagovještaja u prethodnim medijskim kampanjama, poput lijevo orijentirane stranice Salon i članka koji su objavili u obranu pedofilije, a koji je napisao samoprozvani pedofil. Njihov argument? S pedofilijom se treba postupati s više empatije sve dok pedofili ne djeluju na njihove impulse. Salon je kasnije skinuo članak, ali drugi su mediji tvrdili da su ga trebali pustiti objavljenog.

U početku su kritike najave za Cuties naišle na podsmijehe medijskih stručnjaka, jedinih ljudi koji su film još vidjeli u cijelosti. Tvrdili su da kritičari nisu imali pojma o čemu govore i da ‘trailer’ nije prenio istinsku poruku filma, a to je navodno da je seksualno iskorištavanje djece “loše”. Ipak, kad je film objavljen, postalo je jasno da je to bila laž.

Dječju pornografiju možete zamotati u onoliko deklaracija “umjetnosti” i “diskursa” koliko želite, ali na kraju je to ipak dječja pornografija. Činjenica da ju je režirala žena iz zapadne Afrike koja je migrirala u Francusku je nebitna. Afričke žene migranti također mogu biti pedofili i psihopati. I da, bilo tko tko bi izložio 11-godišnjakinje ovoj vrsti filma doista je psihopat.

Odaju ga kinematografske metode i kutovi kamere, a svatko tko je proučavao film razumije kako to funkcionira. Subjekti koji se seksualiziraju imaju tendenciju priuštiti se određenom obliku kinematografije koji je dizajniran da glamorizira i mami.

Na primjer, pogledajte film ‘Dancing At The Blue Iguana’ (koji mi se zapravo sviđa), film o gnusnim životima striptizeta koje pokušavaju preživjeti u Los Angelesu. Zabilježite rad kamere u tom filmu, a onda, ako ga možete trpjeti, usporedite ga s plesnim scenama u Cuties. Kamera snima na ISTI način, voajerski lebdi iznad određenih dijelova tijela. Razlika je u tome što u ‘Dancing At The Blue Iguana’ glume ODRASLE ŽENE, a ne djevojčice od 11 godina.

Mediji Cuties često brane kao Sundanceov “nagrađivani” film; što znači da, ako se elite umjetničkih kuća potpišu, to je društveno i moralno prihvatljiv materijal. Jednostavno je “previše pametno” da bi ga pučani mogli shvatiti, zar ne? Pa, ja sam dugogodišnji zaljubljenik u film i znam kada gledam “umjetnost”, a kada eksploataciju, a Cuties je jasna eksploatacija.

Također treba napomenuti da se suosnivač Sundance Film Festivala prije samo godinu dana izjasnio krivim za optužbe za seksualno zlostavljanje djece. Dakle, možda imati amblem nagrade Sundance na filmu nije besplatna karta za pedofiliju.

Naravno, film Cuties nije prvi put da Hollywood pokušava normalizirati seksualizaciju djece. 1932. i 1933., neposredno na početku Velike depresije, producent Jack Hays i redatelj Charles Lamont objavili su seriju od najmanje osam filmova koji će dobiti naziv “Baby Burlesque”. U filmovima su sudjelovali izuzetno mladi glumci i glumice, uključujući Shirley Temple prije nego što je bila blagajnica, glumeći priče i scene za odrasle, odjevena u kostime za odrasle.

Filmovi su sadržavali sveprisutne seksualne prizvuke, a ako su vam poznati načini na koje su hollywoodski producenti zlobno zlostavljali Shirley Temple, tijekom njezina vremena kao glumice, to im dodaje još mračniju notu.

Formula filmova Baby Burlesque bila je prikazati mlade glumce u situacijama za odrasle, a zatim ih označiti “parodijom”. To je uključivalo mladu Temple koja glumi kurvu odjevenu u otkrivanje “ulične odjeće” i raspravu o tome koliko košta. Kasniji filmovi Shirley Temple prikazivat će malo dijete, često siroče, koje je posvojilo ili provelo cijeli film s bogatim dobročiniteljem. Roditelji se obično ne pojavljuju u filmovima ili su ubijeni na neki tragičan način, ostavljajući dijete samo i ranjivo. Plesovi, pa čak i pjesme u filmovima su poluerotični, posebno za to doba. Odnosi između djece i odraslih dobročinitelja su bizarni i obično se prikazuju kao gotovo romantična interakcija umjesto uobičajene interakcije skrbnika odraslih i djece.

Hollywood to radi već DUGO vremena. Cuties nije ništa drugo nego modernizirana verzija Baby Burlesquea.

Da budemo jasni, Netflix nije snimio film, već su samo financirali njegovu distribuciju. Usprkos tome, njihov promotivni ‘trailer’ za film izravno je prikazao seksualne elemente, a ne puno toga drugog, što mi ukazuje na to do čega im je DOISTA bilo stalo, a o tome nije bila priča. Nakon što je film pušten u javnost, postalo je očito da ‘trailersi’ za film nisu ni ogrebali površinu stvarnog pedofilskog sadržaja.

‘Casting’ za film trajao je 6 mjeseci, a preko 700 djevojaka bilo je “na audiciji” za glavne uloge. Redateljica Maïmouna Doucouré nastavlja braniti film, nazivajući ga “feminističkim” projektom. To nije iznenađujuće; neskrivena i mentalno poremećena priroda pokreta socijalne pravde podvrgava se svim vrstama poremećaja. Najveći problem je njihova zaljubljenost u moralni relativizam i njihova sposobnost da racionaliziraju bilo koji broj zločina u ime “raznolikosti”, “jednakosti” ili “intersekcionalitet“. To su šuplje modne riječi koje su izmislili šuplji ljudi; ne opravdavaju loše ponašanje.

Kao i kod Baby Burlesque, dječja pornografija često se maskira kao nešto drugo. U slučaju Cuties, iskorištavanje djece maskirano je kao labavi komentar eksploatacije djece. Je li to slijepa ironija? Ne, ne stvarno. Dapače, po mom mišljenju, to je bilo planirano.

Zanimljivo mi je da se čini da pedofilske mreže u Hollywoodu odabiru najnestabilnije trenutke u povijesti kao odskočnu dasku za uvođenje seksualnosti djece u javnu svijest. Tržište zabave preplavili su filmovima Baby Burlesque odmah na početku Velike depresije. Sada oni guraju tu ideju još više tijekom današnje pandemije, nereda i ekonomske krize. Moja teorija? Oni vide raširenu slabost i nesigurnost u našem društvu i vide je kao priliku da temeljito promijene naše moralne granice.

Elite zaista žele da gledamo filmove poput Cuties i kažemo “Joj, ova stvar s pedofilijom nije toliko loša kako je prestavljena … i možda nije pogrešno ako nas uzbude 11-godišnja djeca …” Neki to zapravo sada govore na YouTubeu kako bi obranili film.

Činjenica je: Ako vas uzbuđuju djeca od 11 godina, psihološki ste oštećeni i trebali biste biti odvojeni od ostatka društva za dobrobit svih. Postoje određena ponašanja koja naša kultura ne može i ne smije prihvatiti kao dozvoljena. Ovo je jedno od njih.

Ako se išta pozitivno može imati iz opsjednutosti elitističkog establišmenta da nas natjera da prihvatimo zlostavljanje djece kao “normalno”, to je da oni i dalje razotkrivaju sami sebe za demone kakvi jesu. Srećom, čini se da su Amerika i veći dio svijeta potpuno odbacili Cuties, a čini se da je svaki interes za film posljedica morbidne znatiželje o tome kako se takva katastrofa mogla proizvesti i distribuirati. Hollywood NIKADA neće uvjeriti javnost da je zlostavljanje djece u redu, ali oni će nastaviti pokušavati dok ne uništimo njihovo poslovanje.

sott

Otkad je zasjeo na premijersku funkciju Andrej se Plenković beskompromisno bori protiv korupcije, a korupcija kroz to vrijeme beskompromisno cvjeta. Očistiti HDZ od korupcije je kao da ideš kirurškim putem odstraniti rak s karcinoma

Očistiti Hrvatsku demokratsku zajednicu od korupcije je kao da ideš kirurškim putem odstraniti rak s karcinoma.

To neumoljivo pravilo moglo bi u narednom periodu prouzročiti ozbiljne probleme tehničke naravi predsjedniku Stranke i Vlade Andreju Plenkoviću.

Tek nakon što je saborski zastupnik HDZ-a i gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić uhapšen zbog optužbe za korupciju u tzv. aferi Janaf, i nakon što je na njegovo mjesto u parlamentu uskočio Mato Čičak, dosadašnji načelnik općine Rugvica, predsjednik Skupštine Zagrebačke županije i tajnik HDZ-a Zagrebačke županije, u javnost su dospjeli dokumenti koji pokazuju da je ovaj drugi prije nekog vremena, prilikom izmjene prostornog plana općine Rugvica, prenamijenio vlastito poljoprivredno zemljište u građevinsko, a također i zemljište svoga oca Jure, povećavši time cijenu kvadrata za nekih dvadesetak puta.

Dokumenti upućuju da je Čičak jeftino poljoprivredno zemljište kupio neposredno prije izmjene općinskoga prostornog plana, računajući dakle da će, koristeći moć koju osigurava politička funkcija, kupljenim parcelama u kratkom roku umnožiti vrijednost. Uz to, u medije su prispjeli i dokumenti koji sugeriraju da je novi saborski zastupnik HDZ-a, dok je bio načelnik Rugvice, dao unosan posao tvrtki Kreše Peteka – također friško uhapšenog zbog optužbe za davanje mita u tzv. aferi Janaf – devet mjeseci prije nego što je objavljen javni natječaj. Zasad, Čičak se brani tvrdnjom da je na spornome ugovoru bio ‘pogrešno napisan datum’.

Uglavnom, u saborsku fotelju HDZ-ovog zastupnika osumnjičenog za korupciju, upražnjenu nakon što je dotičnog policija pospremila u zatvor, zasjeo je novi HDZ-ov zastupnik osumnjičen za korupciju. ‘On sve sam mora pojasniti, najprije javnosti, a onda i meni kao predsjedniku stranke’, odgovorio je premijer Plenković novinarima na pitanje o optužbama za korupciju zastupnika koji je zamijenio zastupnika optuženog za korupciju.

No pitanje na koje nije odgovarao, a koje mu je bez sumnje grozničavo bubnjalo u glavi, bilo je sasvim drugo: Who the fuck is next?! Postoji li uopće fuckin’ sljedeći, a da se za njim ne vuku kriminalni repovi? Kako takvog stvora pronaći u HDZ-u? Možemo li to neobično biće nekako izmisliti, kada je već parlamentarna većina do te mjere krhka da ovisi o jednom glasu? Kako iz silosa ispunjenog kukoljem izvući zrno žita?

Bolje od bilo koga drugog Andrej Plenković razumije da su kadrovski resursi partije kojom rukovodi obilježeni kroničnom nestašicom individua čistih ruku. Lov na HDZ-ovog političara koji se nije okoristio stranačkim utjecajem i političkim položajem radi ostvarivanja imovinske ili neimovinske koristi nalik je traženju igle u plastu sijena. A tko u ovim gorkim vremenima, kada narodu treba osigurati barem skromnu zimsku ispašu, ima vremena kopati po sijenu?

Premijer, kojega je upravo takav sustav vrijednosti izbacio na rukovodnu površinu, u tom pogledu baštini i impresivno osobno iskustvo. Njegova vlada iz prošlog mandata je poslije kraćeg vremena pretvorena u masovnu grobnicu; dekapitirano je ukupno četrnaest ministara, dvostruko više nego što ih je ostalo iz izvorne postave, a više od polovice njih zbog ozbiljnih sumnji za korupciju, zloupotrebu položaja i druge kriminalne nestašluke. Sada, na samome početku novog mandata, za pola njegovih ministara se doznalo da su bili redovni gosti u ilegalnoj točionici Dragana Kovačevića, elitnoj jazbini gdje su se dijelila mita, dogovarali poslovi i gdje se razvijala živopisna trgovina utjecajima.

Uzme li se u obzir pragma političkog opstanka, koja podrazumijeva što potpunije odsustvo morala, Andrej Plenković u takvim okolnostima i nema drugoga izbora nego da vladajućoj kriminalnoj bandi pripisuje protukriminalno poslanje. Radi toga svakodnevno papagajski ponavlja da družina s njim na čelu vodi ‘beskompromisnu borbu protiv korupcije’. Zašto ponavlja? ‘Ponavljam’, ponovio je jučer u Našicama, a prekjučer u Bruxellesu, ‘jer imam dojam da nisu svi dobro razumjeli našu borbu protiv korupcije.’

Neumornu reprodukciju te šuplje fraze – o ‘beskompromisnoj borbi protiv korupcije’ – sada već zahvaljujući ažurnome medijskom posredovanju registriramo kao stalnu, uspavljujuće dosadnu zvučnu kulisu, poput glogotanja, što bi naposljetku zaista trebalo ‘dobro razumjeti’ i shvatiti ozbiljno: to je zvuk kanalizacije koja promiče ideal pitke vode.

Uostalom, model izmjene mjesta između Barišića i Čička, a sutra između Čička i nekoga trećeg, upućuje upravo na protočnost kao glavnu odliku sistema. Kako korumpirani kadrovi otječu, tako korumpirani kadrovi dotječu. Na taj se način trajno održava kreativni kriminalni ugođaj i u isto vrijeme vodi stalna bitka protiv korupcije. Bitno je da stvar cirkulira. Izdvojimo li samo zadnju etapu HDZ-ove državotvorne epopeje, jasno se vidi da je u igri strateški modus operandi: otkad je zasjeo na premijersku funkciju Andrej se Plenković beskompromisno bori protiv korupcije, a korupcija beskompromisno cvjeta. Baš zato što je nemoguća, misija je neizbježna. Drugim riječima – sami je rat protiv korupcije vid korupcije.

U taktičko-ciničkom pogledu manevar jako sliči trenutnom ideološkom pozicioniranju vladajuće partije u ‘desni centar’ – iliti ‘politički mainstream’, kako ga voli nazivati premijer – i njezinu napadnom distanciranju od ‘desnog radikalizma’. U praksi to znači, kao što smo vidjeli, ceremonijalno osuđivati eskapade romantizacije ustaštva i u isto vrijeme zakonski legalizirati ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’. Puna istina o toj principijelnosti u oba sektora ukazala se, na primjer, u onoj vili za iznajmljivanje smaknutoga ministra Lovre Kuščevića – podignutoj od zarade stečene zloupotrebom političkog položaja – gdje je policu iznad kamina, kao podsjetnik turistima na slavnu historiju zemlje u kojoj ljetuju, ukrašavala ljupka fotografija Ante Pavelića.

Doduše, i novi je HDZ-ov saborski zastupnik Mato Čičak u kolovozu prošle godine na Facebooku razdragano lajkao poklič ‘Za dom spremni’, a kada ga je portal Index zaskočio u navijačkome zanosu i objavio faksimil njegova doprinosa raspravi na društvenoj mreži, hitro se zbrojio i ponudio objašnjenje slično ‘pogrešno napisanom datumu’ od prije neki dan: ‘Iskreno, nisam vidio što sam lajkao. U gužvi sam nehotice pritisnuo lajk, ubuduće ću biti oprezniji.’

Na pitanje novinara kakav je inače njegov stav o ustaškome pozdravu, isporučio je odgovor koji vrijedi citirati u cijelosti: ‘Suvremena hrvatska država temelji se na vrijednostima Domovinskog rata, žrtvi i hrabrosti hrvatskih branitelja, te učenju dr. Franje Tuđmana, a nipošto ne na naslijeđu bilo kojeg totalitarnog režima ili propalih ideologija.’

Prepoznajete taj robotizirani leksik i tu zvučnu monotoniju? Da, da, to je isto glogotanje: kanalizacija koja promiče ideal pitke vode.

Ono dakle što zbilja treba ‘dobro razumjeti’ kod veličanstvenog okršaja hrvatskog režima s korupcijom jest činjenica da je vladajuća partija, koja je davnih dana sebe izjednačila s državom, napučena čičcima od krvi i mesa, a ne ljudima od časti i poštenja. Šefu parade ne ostaje drugo nego nadzirati spektakl njihove fluktuacije, jer bi trajno eliminiranje čičaka predstavljalo kraj HDZ-a, a bogme i obratno.

Davna napomena jednoga marginalnog kroničara da ‘nije preporučljivo hrvatsku političku korupciju i Hrvatsku demokratsku zajednicu promatrati kao odvojene fenomene’ dobiva na uzbudljivosti svaki put kada druga najavi beskompromisni obračun s prvom, a to se u zadnje doba događa sve učestalije. Kirurškim putem odstranjivati rak s karcinoma je, naravno, potpuno sumanuto, no smisao leži u tome da je operacija stalno u toku.

portalnovosti

Slavonskobrodski Kino kluba Paluba 7, i njegovi mornari, kako sebe od milja i metaforički očekivano i prikladno nazivaju članovi kluba, na samom početku svog djelovanja, prije trinaest godina, nisu imali ništa, osim entuzijazma. A danas, zahvaljujući KUL centru, u čijem je sastavu Klub kao jedan od pokretača, te zahvaljujući Centru mladih čija dvorana ima: snažni stropni projektor, jako dobro platno za projekcije, kvalitetne reflektore, razglas i mix pult, kakve je teško vidjeti u ovom dijelu Slavonije – ostvaren je status art kina i stečeni su uvjeti o kakvima su, ističe posada, samo mogli sanjati. Klub plovi pričom filmskog sna, pjevaju mornari.

Informaciju o postignućima Palube 7, obojanu duginim bojama zanesenjaštva i ushita, mornari su objavili na portalu sbplus pod naslovom Čuvari svetosti vatre filma iz Centra mladih kao izvještajno-promotivni članak (autor: Promo) kojim nastoje izazvati dodatni interes javnosti za svoje aktivnosti odnosno privući potencijalnu publiku. Mornari, dok im ponosno vijore odore pod blagim udarima vjetra povijesti brodske kinematografije, proglasili su sebe, iz samo njima znanih razloga, i Čuvarima svetosti vatre filma, kao da su svojevrsno utjelovljenje Svarožića, mladog boga Sunca, ognja i zadružnoga ognjišta, iz slavenske mitologija. Jedan je od dva sina boga Svaroga dijete neba i čuvar vatre svoga oca.

Mornari, čuvari svetosti vatre filma, drugovi i kolege, zašto ste sebeljubivu informaciju o Klubu objavili samo na rečenom portalu? Je li to nastavak vaše nesuradnje sa svim ostalim lokalnim medijima, a o čemu sam nešto malo pisao, dobro nanjušivši da se radi o metodi, a ne o slučajnosti? Može se pogledati OVDJE i OVDJE. Mornari, je li to moguće da zbog toga niste Čuvari svetosti vatre filma nego vatrozid? Vatrozid ostvaruje barijeru između povjerljive, sigurne unutarnje mreže i druge mreže za koju se pretpostavlja da nije sigurna i povjerljiva. Što se to nalazi između vas i ostalih lokalnih medija? Kako to da se “film” o vama prikazuje samo u jednoj kino sali koja se zove sbplus? Što je s ostalim salama/portalima? Koliko plaćate za 500 pogleda ukupno do sada na sbplusu? Zašto i ostali portali nisu dobili priliku zaraditi, dobiti dio od 2.497.628,64 kn? Pokvario vam se razglas i oprema kakvu je teško vidjeti u ovom dijelu Slavonije? A ako niste platili navedeni medijski prostor ni lipe, tim gore po vas. O čemu se radi? O nedostatku takta ili realizaciji parole jednako i jednako druži se rado? Zašto segregacija? Kao, svi ostali portali su neodgovarajući kurton za obdarene mornare? Je li to?

Projekt: Kulturni centar mladih – Razvoj javno – civilnog partnerstva u kulturi u Slavonskom Brodu (KUL centar)
Korisnik: Kazališna družina Ivana Brlić Mažuranić
Partneri u provedbi:
Grad Slavonski Brod, Kazališno koncertna dvorana Ivana Brlić-Mažuranić, Kino Klub Paluba 7, Udruga Kameleon i Mreža, Fotoklub Kadar SB
Vrijednost projekta: 2.497.628,64 kn
Iznos koji sufinancira EU: 2.122.984,34 kn
Iznos potpore iz proračuna RH: 374.644,30 kn
Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost Kazališne družine Ivana Brlić-Mažuranić

Mjesto gdje se nasilništvo brka s karakterom – to je definicija balkanštine. Nove dokaze istinitosti takvog opisa iz dana u dan podastire hrvatski predsjednik Zoran Milanović. No politička patologija koja posljednjih dana obuzima tog čudnovatog čovjeka u medijima je razotkrila dublji, dugoročno vjerojatno pogubniji političko-civilizacijski trend u Hrvatskoj – mržnju prema ljevici.

Milanović postaje notoran. Dopustio je sebi da političku komunikaciju u Hrvatskoj sroza na razine dvorskih luda tuđmanizma: čuvara državnog pečata Ivana Milasa, koji se u Saboru obrazovanima rugao doskočicom da “kilo mozga košta dvije marke”; Vice Vukojevića, koji je saborskoj zastupnici doviknuo: “Manje pričaj, više rađaj!”; Ante Kovačevića, koji je verbalno silovao Vesnu Pusić. Takvom vrstom govora, prosijanim kroz plitko sito intelektualne bižuterije, danas govori predsjednik Republike Zoran Milanović, čovjek – očito – suvremenog doba.

U političkom smislu irelevantno je sve što je rekao: toliko je očito da su Milanovićevi napadi plod osobne frustracije, da se čak ni HDZ njima neće okoristiti bude li želio smjenjivati ombudsmane ili demontirati neovisne institucije za zaštitu ranjivih skupina – o tome svjedoče lakonske, superiorne reakcije kojima hrvatski premijer Andrej Plenković svisoka dočekuje nedostojno Milanovićevo tračanje pred kamerama.

Ali civilizacijski, Milanovićeve su intervencije pogubne. Svojim zapanjujućim, nasilničkim, špiclovskim napadima na žene, neovisne institucije, nevladine udruge, novinare i aktiviste za ljudska prava on javnu komunikaciju degradira na razinu likvidacije, rehabilitirajući najmučnije razdoblje tuđmanizma, u kojemu je svaki nedotupavni bezimeni hadezeovac uzimao pravo ostrvljivati se na pristojne i obrazovane ljude dobre volje. Jer ako može predsjednik, jel’ tako, zašto ne bismo i mi?

Kao osoba Milanović je nevažan, ali valja ovdje razbiti predrasudu koja je plod javnoga snobizma: stereotip da je Milanović uvjerljiv, obrazovan i dobar govornik, predodžba kakvu ovaj o sebi pažljivo i pomno gradi.

Ne, on nije dobar govornik; štoviše, govoriti ne zna. Teško oblikuje suvisle rečenice – ako uopće može. U svakoj mu je nekoliko digresija. Često je teško razumjeti što želi reći, i stječe se dojam da ni sam ne zna. Javni mu je govor na rubu struje svijesti; ubacuje, muca, srlja, mijenja teme, nabacuje… A erudicija? Zašto je erudicija važna, ako dobre volje nema? Svojedobno, polovinom devedesetih, mediji u Hrvatskoj “padali su mrtvi” pred običajem Mladena Naletilića Tute da se razmeće vlastitim obrazovanjem. Taj se znao izdavati za, ono, “reć’emo”, Hrvata s karakterom. Ma vidi ti našeg Tute – obrazovan, a zajeban. “Svetsko, a naše.” Kako je to završilo, znamo. Usporedba, žalibože Milanovića, ovdje je na mjestu: predsjednik s karakterom – obrazovan, a, ono, znaš, otvoren. Iskren. E, moj brate: “Sve u bebu”. Tako treba. Nećeš majci. Reć’e on njima, mamicu im nji’ovu. Najslabijima naročito.

I tu – kod tih najslabijih – stižemo do važnijeg, a svakako skrivenijeg sloja groteske zvane “slučaj Zorana Milanovića”: do potisnute, ali snažne javne mržnje prema ljevici.

I ne treba tu citirati samo dežurne istjerivače crvenih đavola kakav je današnji povjesničar i analitičar, a svojedobni ratni špijun Herceg-Bosne Ivo Lučić, koji je – posve promašeno, uostalom – primijetio kako Milanović “ima pravo” propitivati “neke organizacije i neke ljude” koji su “postali zaštićena vrsta”. “Za primjer možemo uzeti određene nevladine udruge koje postavljaju standarde ljudskih prava. Određuju što se smije, što se ne smije, rade se gotovo pa popisi islamofoba, homofoba”, zapjevao je staru pjesmu Lučić u Večernjem listu, s uvijek istim falšim refrenom: da su često oni koji su “do ‘90. proganjali sve građansko sada moralne vertikale”. Koji su to, dakako, od Lučića nismo čuli.

Pa će tako i mlada novinarka Večernjeg lista – možda automatski i bez razmišljanja – napisati kako Milanović “zna da su mu smjer nevladine organizacije i liberalna ljevica, koju su se dosad rijetki usudili dirati”. “Rijetki usudili dirati”? Ma jeste li baš sigurni?

Ali, hajde, reći će netko, to su Ivo Lučić i Večernji list, barjaktari protuljevičarskog sentimenta. Neka bude tako, premda je i to još jedna od definicija balkanštine – da se i neistine prihvaćaju kao legitiman argument.

I zato, uistinu simptomatičan primjer ukorjenjivanja mržnje prema ljevici, koja se uvlači i u zrak koji dišemo, komentar je Ivana Violića objavljen 3. listopada na liberalno-lijevom hrvatskog portalu Telegram pod naslovom “Što to Zoran Milanović zapravo izvodi?”. Za ovu priliku nećemo ulaziti u javnu tajnu hrvatskog novinarstva, da je “Ivan Violić” pseudonim jednoga mnogo poznatijeg bivšeg opinion-makera, ali ćemo ipak napomenuti da taj nekada utjecajni hrvatski komentator također pripada liberalnoj ljevici, pa njegove kolumnističke primjedbe dobro ilustriraju stupanj do kojega je hrvatski liberalizam otklizao u desni ekstremizam centra.

Ovako dakle Violić: “Milanović je reagirao kako je reagirao (mislimo da nikako nije smio upotrijebiti sintagmu o kojoj već danima govori cijela Hrvatska), pa mu se na glavu srušio kompletni lijevi hrvatski civilni sektor, što je predsjednik iskoristio kako bi upozorio na činjenicu da veći dio hrvatskog lijevo liberalnog civilnog sektora uglavnom ništa ne radi, i da živi od državnog proračuna i donacija.”

Ništa od toga nije istina, i avatar Violić to vrlo dobro zna. Nije istina da “veći dio hrvatskog lijevo liberalnog civilnog sektora uglavnom ništa ne radi”. Ta nije li Milanović Gong i napao zato što jest radio – njega i momke prijavio Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa jer su posjećivali Klub Dragana Kovačevića – a ne zato što nije radio? Dokaza o ozbiljnom i predanom radu “hrvatskog lijevo liberalnog civilnog sektora” moglo bi se navoditi unedogled – samo, valjalo bi prvo odgovoriti na pitanje: što je uopće to “hrvatski lijevo liberalni civilni sektor”? Takvo što ne postoji – postoji “civilni sektor”, čiji je raznoliki rad osovljen oko zaštite ljudskih prava, a postoji i ono što “civilni sektor” nije – desničari angažirani na razgrađivanju, zamagljivanju i kljaštrenju ljudskih prava i socijalne pravde. Ti su ljudi, a ne nikakav objektivan uvid, nametnuli javni privid navodnoga postojanja “lijevo liberalnog civilnog sektora”, nametnuli ga od Hrvatske do Trumpove Amerike. Ali takvo što, ponavljamo, ne postoji – postoje organizacije koje ljudska prava štite i unapređuju, i one koje ljudska prava ruše, suzuju, kleveću i opanjkavaju.

Violić nastavlja: “Feral Tribune, kao svojedobno vodeći aktivistički medij u zemlji, godinama je živio isključivo od naklade, dok se rano otvoreno društvo, ono iz devedesetih, iznimno hrabro i zaista beskompromisno borilo protiv svih mogućih devijacija Tuđmanova sustava. Takav je civilni sektor zaista imao smisla”. Ni to nije istina. Nije Feral Tribune “godinama živio isključivo od naklade”. Štoviše, da nije bilo Otvorenog društva, ne bi Feral Tribune dočekao 1996, nakon što su ga prikliještili porezom na pornografiju. Zašto onda Violić to tvrdi? Da prikrije vlastito desnilo, jer valja se izdati za liberala, a za liberalno društvo nema bolje ulaznice od Ferala – pa hajdmo ga onda i krivotvoriti, sve da perjanicu slobodarstva iskoristimo kako bismo skliznuli niz dlaku današnjim progoniteljima slobode. Lukavo, možda – ali ne dovoljno lukavo.

I tako – dok se “otvoreno društvo, ono iz devedesetih, iznimno hrabro i zaista beskompromisno borilo protiv svih mogućih devijacija Tuđmanova sustava” ovo današnje – “koje najglasnije reagira na nepristojnu formulaciju predsjednika Republike, u zemlji koja vrišti korupcijom, doima se dosta besmisleno i benigno”, poentirat će Violić.

Nikada se “otvoreno društvo iz devedesetih” nije borilo protiv korupcije, koja hrvatskom devedesetih nije vrištala ništa manje nego danas – štoviše. Ondašnje su se nevladine organizacije borile protiv ratnih zločina, samovoljnog ubijanja i istjerivanja iz stanova, takvo je to vrijeme bilo.

Ali tko mari za istinu – nije važno biti precizan, nego smisliti “argument” da opanjkaš današnje civilne organizacije, koje su, eto “besmislene i benigne”, jer “najglasnije reagiraju na nepristojnu formulaciju predsjednika Republike” i navodno se ne bore protiv korupcije. Samo što, eto, nije točno da današnje civilne organizacije “najglasnije reagiraju na nepristojnu formulaciju predsjednika Republike”. Ponavljamo još jednom – Zoran Milanović napao je Gong ne zato što je kritizirao njegov mizogini i otrovan javni govor, nego zato što je njega i bratiju prijavio Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa – a što je to, ako nije borba protiv potencijalne korupcije?

Pa baš je Gong, da ostanemo na Milanovićevu omiljenom primjeru, nedavno udario u samo srce institucionalne političke korupcije, kada je angažirao relevantne stručnjake za izborni sustav s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Gorana Čulara i Bertu Šalaja, koji su argumentirali da je hrvatski izborni sustav – protuustavan. Što je to, ako nije borba protiv korupcije?

Moglo bi se tako unedogled. No i ovo je već dovoljno da razotkrije skrivene motive navodno liberalnog komentatora: njegova navodno lijeva kritika navodno lijeve kritike navodno lijevog Milanovića, opskrbljena – a čime bi drugim – neistinama i površnostima, motivirana je samo jednim motivom, koji od agitatorstva prerasta u mentalitet: mržnjom prema ljevici.

tacno

Otkako je premijer Andrej Plenković najavio da će Hrvatska postati jedna od prvih evropskih država koje uvode posebnu vizu za digitalne nomade, naša transformacija u obećanu zemlju za američke blogerice i španjolske copywritere – nešto kao nomad’s land – odvija se strelovito

Lajfstajl

Oni su cool, oni su mladi, oni su digitalni nomadi: vesela armija dizajnera, programera i freelancera raštrkana širom globusa. Ruksak na leđima, laptop ispod ruke: danas u Tbilisiju ili Bangkoku, već sutra na Barbadosu. Rade isključivo preko interneta, onda kada i onako kako to žele, a u međuvremenu putuju. Umjesto zatupljujućeg posla od devet do pet, krova nad glavom i života pod kreditom biraju dakle slobodu: njihovi su uredi coworking hubovi, hotelske sobe su im dnevni boravci. U svijetu ih, prema nekim procjenama, ima i do pola milijuna, a brojka ubrzano raste. Jer tko ne bi htio živjeti u pokretu i minglati između uzbudljivih destinacija, s internetskom vezom kao jedinom obavezom? Biti digitalni nomad stvar je životnog stila i izbora: ili barem toga kako životni stil izgleda u razigranim reportažama svjetskih medija.

Transformacija

A kako izgleda, doznali smo i kod nas posljednjih tjedana, otkako je Andrej Plenković najavio da će Hrvatska postati jedna od prvih evropskih država koje uvode posebnu vizu za digitalne nomade. Transformacija u obećanu zemlju za američke blogerice i španjolske copywritere – nešto kao nomad’s land – odvija se pritom strelovito. Prvo je, sredinom ljeta, Jan de Jong, nizozemski poduzetnik nastanjen u Splitu, otvorenim pismom zatražio od premijera zakonsku regulaciju rada digitalnih nomada. Zatim, niti mjesec dana kasnije, Plenković službeno prima čovjeka, pohvalivši se sastankom na Twitteru. I već danas, regulacija je tu, u prijedlogu novog Zakona o strancima. Čim taj zakon bude izglasan, švicarski web developeri i kanadski entrepreneuri moći će legalno raditi iz Zagreba, Rovinja ili Komiže s dozvolom boravka od godinu dana. Naši su novinari naravno oduševljeni, jer to je Hrvatska kakvu želimo: država koja odmah reagira na pametnu poduzetničku inicijativu, zemlja koja se otvara novoj vrsti turista, mjesto gdje se susreću ugodna mediteranska klima i ona još ugodnija, poslovna. Napokon, eto, i mi u nečemu predvodimo evropske trendove. I tko zna, možda već kroz mjesec ili dva apartman na jadranskoj obali unajmi neka od velikih faca digitalno-nomadskog pokreta poput, recimo, Marka Mansona, autora svjetskih anti-self-help bestselera ‘Sve je s**bano’ i ‘Profinjeno umijeće stava j**e mi se’, prilično popularnih i u našim knjižarama…

Druga strana

To bi stvarno bilo sjajno: ne samo što bi zvijezda poput Mansona doprinijela globalnoj promociji domaćih prirodnih ljepota, nego bi poneko od hrvatskih novinara iz radoznalosti možda posjetio njegov blog pa tamo, među ostalima, naišao na tekst pod naslovom ‘Mračna strana digitalnih nomada’. ‘Nemojte me krivo shvatiti, nije da se žalim’, piše ondje Manson, ‘jer ja zaista volim ovaj životni stil. Ali on uključuje i neke stvarne, socijalne i emocionalne žrtve.’ Pa nabraja: društvena izolacija, stalni osjećaj samoće, gubitak kontakta s bliskim ljudima, odnosi koji su površni i plošni… Manson pritom, kao što vidimo, nije nikakvo hejtersko zakeralo, nego čovjek koji je itekako uspješan u onome što radi: samo nema problem s tim da podijeli vlastita loša iskustva. Problem zato imaju mediji. Tekst koji je objavio na svome blogu, naime, bio je zapravo napisan po narudžbi CNN-a, ali tamošnjim se urednicima učinio suviše ‘tmuran’, pa su od Mansona zatražili drugu, zabavniju verziju priče.

Ukoliko još netko, poput urednika CNN-a, sumnja u lošija iskustva iz prve nomadske ruke, onda može baciti pogled na znanstvena istraživanja Davea Cooka, antropologa s londonskog UCL-a, koji je četiri godine detaljno pratio geografske i životne putanje preko 50 digitalnih nomada, od IT-jevaca do profesionalnih putopisaca: čak 25 posto njih, kaže Cook, nakon početne euforije prijavilo mu je da se osjećaju sve ‘izoliranije’, a dobar dio je govorio i o ozbiljnim psihičkim problemima, burnoutu, maglovitim granicama između radnog i slobodnog vremena, gubitku motivacije, nedostatku samodiscipline… Postoji dakle i druga, manje lepršava strana globtroterskog lajfstajla. Samo što ona medije uglavnom ne zanima.

Bubble

A onda opet, i ta je strana nekako jednostrana. Jer i Manson i Cook govore isključivo iz vizure digitalnih nomada: pričaju o njihovim frustracijama, dilemama i osjećanjima. Ono što finski programer i francuska grafička dizajnerica intimno osjećaju kao izolaciju, međutim, ima i svoju društvenu dimenziju: oni naprosto ne pripadaju zajednici u kojoj obitavaju. Tu su, ali kao da nisu: vrijeme provode u nomadskom bubbleu. Nekoga tko živi u Airbnbiju, na Tinderu i u Uberu ne zanimaju cijene javnog prijevoza, plaće medicinskih sestara, nevolje vatrogasaca ili borba susjeda za očuvanje kvartovskog parka pred navalom građevinskih investitora: već za mjesec ili dva ionako će unajmiti Airbnb i svajpati po Tinderu u nekoj drugoj zemlji, u drugom gradu i u drugom kvartu.

Uostalom, zašto bi ga i zanimali kada ih ne plaća: porez na zaradu digitalnih nomada ide tamo gdje su registrirane njihove firme, a ne tamo gdje sami trenutno žive. Sva ona infrastruktura koju svojim porezima svi neprestano financiramo – ceste, zdravstvo, vatrogasci – njima će dakle biti dostupna gotovo besplatno. Vlade koje uvode vize za digitalne nomade pritom se klade na činjenicu da njemački onlajn konzultant i švedska menadžerica društvenih mreža zarađuju nešto više od svojih privremenih domaćina pa bi onda više trebali i trošiti, doprinoseći tako nacionalnoj ekonomiji. Zvuči logično, ali garancije zapravo nema, jer nema ni razloga da portugalski Skype-terapeut i britanska učiteljica stranih jezika vrijeme provedeno u jeftinoj zemlji ne iskoriste kako bi štedjeli. Zapravo, ako zarađuju bolje od lokalnog prosjeka, onda to može predstavljati problem prije negoli rješenje: njihova viša primanja i nešto dulji boravak automatski znače novi rast cijene najma stanova, ionako već nedostupnih mnogima među nama.

Migranti

Ništa od svega ovoga, međutim, nismo kod nas mogli pročitati posljednjih tjedana. Zato ovo i nije priča o jednom usputnom, egzotičnom detalju iz aktualnog zakonskog prijedloga. To je priča o medijima koji su spremno preuzeli sliku digitalnih nomada iz stranih lajfstajl rubrika i suptilno cenzuriranih priloga CNN-a, ne razmišljajući o tome da za digitalne nomade imamo i drugo ime: ekonomski migranti. To je dakle priča o ekonomskim migrantima koji su do sada u Hrvatskoj radili mimo zakona, a od sada će zakonski biti oslobođeni plaćanja poreza. To je utoliko i priča o novom Zakonu o strancima koji istovremeno uvodi strože restrikcije prema nekim drugim, daleko brojnijim i siromašnijim migrantima, naguranima na našim istočnim granicama, jer takvi – kao što čujemo – samo žele raditi na crno i živjeti od naših poreznih davanja. To je također priča o zemlji kojom navodno vlada antipoduzetnička klima, ali je pisamce jednog poduzetnika ipak dovoljno da se prema njemu ekspresno skroji državna politika. To je i priča o zemlji u kojoj će istodobno niz građanskih inicijativa i organizacija uzalud tražiti veća prava za one nesretnike s istočnih granica, jer njihov problem očito nije u tome što su migranti, nego što nisu dovoljno bogati. To je, ukratko, priča o zemlji u kojoj skoro nitko ne primjećuje perverznu zakonsku vezu između digitalnih nomada i izbjegličkog jada.

Ili da to ipak pokušamo reći tako da nas shvate i prosječna belgijska video editorica i prosječan vlasnik australskog start-upa. Nomad land? No, mad land.

portalnovosti

Svi Tuđmanovi stranački nasljednici prihvatili su ga, uz male iznimke, kao kanoniziranog stvoritelja Hrvatske, a kako i šira javnost mirno gleda kako ta sveta država plazi po dnu Evropske unije, može im se odgovoriti samo ovako: Ako je tako, ako vam je zaista dobro, onda ništa

Ne znam da li to ima veze jedno s drugim, ali radije riskiram da promašim nego da mi promakne nešto bitno. Baš u vrijeme unutarstranačkih izbora u SDP-u buknula je u HDZ-u i u standardno bijednoj postavi njegovih radikalno desnih satelita užurbana kampanja antikomunizma, kao da su partizani izašli na rub šuma i spremaju se osvojiti Hrvatsku. Ironija ove usporedbe je da se SDP u ovim izborima pokušava vratiti iz mrtvih, u što nikako ne možeš biti siguran, ali su zato profašistički antikomunisti itekako životno prisutni, žilavo spremni da reagiraju na svaku, i najmanju priliku da se njihov grlati glas čuje. Da odmah razjasnimo, to ne znači da su HDZ i njegovi radikalno desni trabanti odlučili vratiti policijsko-obavještajnu diktaturu iz devedesetih, jer su se okolnosti naprosto previše promijenile, ali jesu spremni zadržati, jezikom lijevih klasika, ‘kulturnu hegemoniju’, i ovo je baš priča o tome.

Što ta hegemonija obuhvaća danas u Hrvatskoj? O, svašta. Od srednjovjekovne nedodirljivosti Katoličke crkve na koju odlaze čitave milijarde državnog novca (dok Francuska, praroditeljica laičke države, i danas izdvaja na katolički i ini kler, pazite ovo, nula eura!). I onda se slijed logički nastavlja prema tihoj diktaturi nad svim razinama školstva (uključujući njegove najelitnije dijelove, kao što je zagrebački Filozofski). A tu su onda i rovovi za obranu ostataka patrijarhalnog društva, premda se oni uvelike raspadaju čak i u zemljama jednako tvrde religioznosti, kao što su Španjolska ili Irska. Ali pustimo sada sve to i ostanimo na spomenutom antikomunizmu, koji se u Hrvatskoj ustalio ne samo u Karamarkovo nego i u ovo Plenkovićevo vrijeme kao nosivi, zaglavni kamen kulturne hegemonije koju spomenusmo.

To se najbolje vidi u povodu histeričnih nasrtaja na crvenu zvijezdu na vrhu Riječkog nebodera, što je, biva, krunski dokaz da SDP Rijeke, ali i čitave Hrvatske, ne može prežaliti komunističku Jugoslaviju i vapijuće žudi da se ona vrati. Ah, koliko je tu teških logičkih tipfelera. Najprije, zvijezda petokraka uopće ne pripada komunističkoj tradiciji, to bi puno prije bili srp i čekić, nego tradiciji širih slobodarskih ideja, jer ih u protivnom crtači američke zastave ne bi toliko nakrcali na američki stijeg, a valjda i vlasnici Heinekena ne bi žurili da baš time privlače pivopije. Drugo, pod okriljem crvene zvijezde oslobođeni su okupirani dijelovi hrvatskog priobalja, uključujući Rijeku, što Tita u hrvatskom državotvornom smislu stavlja daleko ispred Tuđmana. Jedina je, ali suštinska razlika, da je on avnojevsku Hrvatsku zamišljao isključivo u okviru avnojevske Jugoslavije pa je, logično, ljutito odbacio ideju čak i nekih tadašnjih i kasnijih prvotimaca hrvatskog komunističkog pokreta o osnivanju KP NDH. Kakvi vražji komunisti NDH, ne dolazi u obzir. I nije došlo. Ne, Tuđman nije spadao u te prvotimce, ako ništa drugo, bio je premlad za to, uostalom, da je i pripadao, o tome bi nas, bez brige, naknadno ponosno obavijestio.

Uz njega je, međutim, vezan jedan drugi, najapsurdniji dio ove priče. On je naime stekao mirovinu provevši praktički cijeli radni vijek baš pod petokrakom zvijezdom, koja njegove smućene ili čak sluđene sljedbenike toliko užasava u slučaju Riječkog nebodera, za što, doduše, postoji logično objašnjenje. Ta zvijezda na njegovom čelu ostala je s vremenom bez žarko crvene i prerasla u zagasitu, poslije toga i sasvim crnu boju, najprije podcjenjivanjem žrtava ustaškog terora u Drugom svjetskom ratu, a zatim još i više podcjenjivanjem ili i poticanjem terora nad srpskim i muslimanskim stanovništvom u toku tzv. Domovinskog rata devedesetih. Eto to je, najkraće, životna kružnica Franje Tuđmana, dovoljno jasna da je to moglo poslužiti kao dokazni materijal svakom pristojnom sudačkom vijeću, što se, uostalom, i dogodilo.

Ali kada je nedavno Katarina Peović protestirala u Saboru što će nekakvo vojno učilište ponijeti Tuđmanovo ime, jer to čovjek koji je dio optužnice i presude zločinačkoj organizaciji iz Herceg-Bosne ne zaslužuje, na nju se sručila gomila optužbi da je jugonostalgičarska ‘Užičanka’ koja blati najveće hrvatske svetinje. Jasno, nitko se nije upustio u to da ospori i slovo onoga što je Peović rekla, naprosto zato što svako slovo stoji, ali, što je važnije, i zato što se stupilo na tlo klasične dogme. A tu takvi slovarnici ne važe, broje se samo pristaše dogme, a njih, hvala bogu, ne nedostaje, koliko god bilo jasno da to ide direktno na štetu svake države, pa i ove naše. Ukratko, Tuđmanovo ime uklesano je u granitnu stijenu stvoritelja Hrvatske (iako to, uz spomenutu ogradu o jugoslavenskoj dimenziji AVNOJ-a, puno više zaslužuje Tito). I tu se još dugo nitko neće usuditi beknuti ništa protiv. Bilo je, doduše, prijašnjih godina stidljivih pokušaja da se priguši ta prvosvećenička uloga Tuđmana u kreiranju te navodno svete hrvatske države (Sanader je diskretno micao njegove portrete i biste s HDZ-ovih skupova). No onda se pojavio Tomislav Karamarko koji je sve to prebrisao inkvizicijski intoniranom prijetnjom koja je išla dotle da će se sankcionirati sve koji kritiziraju Tuđmana izvan svojih kućnih zidova (što znači da bi Peović zbilja bila izbačena iz sabornice, kako su zahtijevali neki šupljoglavi saborski zastupnici s desnice).

A sada, evo, imamo Andreja Plenkovića. On je, naravno, dovoljno pametan da se ne solidarizira s tim saborskim katoličkim mulama, ali i dovoljno lukav da im se otvoreno ne suprotstavi. To će reći da je Tuđman kanoniziran kao stvoritelj Hrvatske baš onako kako žele nositelji današnje kulturne hegemonije, a to su katolički kler i brojne frakcije suvrenističke desnice u HDZ-u i izvan njega, s tim što spomenuta zvijezda na Tuđmanovom čelu nije baš antracitno crna nego više zagasito siva. To je Plenković, i sada jedino ostaje vidjeti što se time dobiva. Iako načelno podržavam pametne pragmatike i kada se s njima ne slažem (spomenuti Sanader), ovdje imam puno više rezervi.

Plenković očito ne želi raskinuti s radikalnom hrvatskom desnicom jer zna da je to bazen u kojem HDZ i dalje iz izbora u izbore peca najsigurniju lovinu, a i Bruxelles mu za to daje diskretnu podršku. Zahvalan je Zagrebu što se nije priklonio radikalnom desničarenju baltičkih zemalja, a najviše Poljske i Mađarske, a još više što je u toj antikomunističkoj bulumenti našao krticu koja mu u nekom trenutku treba zatrebati. Ali pustimo te geopolitičke spekulacije. Glavno je ovo. Ako je Tuđman stvarno ‘stvorio Hrvatsku’, u to nepobitno spada i to da ona danas gmiže blatnim dnom Evropske unije, bez izgleda da se u dogledno vrijeme tu išta promijeni. Uostalom, kao i u slučaju ostalih postjugoslavenskih država, osim djelomično Slovenije, a da citiram jedan slabo financirani, ali jako napadani portal iz istočnog susjedstva – ‘Ako vam je dobro, onda ništa.’

portalnovosti

U ustrojenom svijetu u kojem živimo, u kome se nema pravo biti nesretan, u svijetu terora spektakla i zamaskiranog neoliberalnog totalitarizma, u svijetu pokidanih veza s prirodom, u svijetu svedenom na proračunatost i digitalni senzibilitet, u svijetu rastočenih individua u bezličnu ljudsku masu – preostale jake, istinske osobnosti koje ne žele postati dijelom uniformiranog svijeta, neće prihvatiti pozivnicu da aktivno, suodgovorno prisustvuju izborima u Hrvatskoj, festivalu demokracije, kako izbore nazivaju plaćeni manipulatori mehanizmima poslušnosti. Na skorašnji zlokobni, jednodnevni party, čije su marketinške pripreme trajale tjednima, osobnosti neće ni doći, jer ih ne interesira predaja i prodaja, ispiranje mozga, prihvaćanje pravila hiperkonzumerizma, diktat kapitala, samosvrha vlasti, znanost u funkciji profita i ustrojene iluzije na razvalinama humanog svijeta koje su neophodni uvjet postojanja reprogramiranih ljudi.

Prerano preminuli neovisni mislilac i pisac Goran Starčević, u svojoj knjizi Vuk u supermarketu, napisao je (vrijedi ga obilno citirati): Osobnost je jedini stožer humanog svijeta. Što znači biti osoba? Starčević kaže: To je onaj postojan stav i držanje kojim čovjek sam sebe usmjerava prema svojoj unutarnjoj dispoziciji, navlastitosti ili istinskoj prirodi. Da bi ta navlastitost ili osobnost bila moguća , čovjek mora sačuvati slobodnu volju i sposbnost odlučivanja koju su Grci nazivali thymos. Thymos, kako je tvrdio Platon, stanuje u čovjekovom srcu. Tko sluša vlastito srce taj ne može biti poslušan. Srce je zato onaj organ koje niti jedan totalitarizam ne podnosi. S razumom se uvijek nekako može nagoditi, jer i najsjajniji razum, kada je omamljen strahom, ne sluša bilo vlastitog srca. Želja za bezuvjetnom vlašću, na koncu konca, nije stvar razuma, nego zamraćenje i bolest srca. Čisto srce – to je protivnik kojega se svi diktatori i oligarsli instinktivno najviše plaše. I oni znaju da čovjekova osobnost stanuje u čovjekovoj srcu.Tek po istini svog srca, čovjek je sposoban za bitak sa i prema drugima… Osobnost ee nemirna savjest svakog kolektivizma.

Ljudi preinačeni u kotačiće sustava, u robotizirane, karikaturalne replike svojih stranačkih vođa, potkazivači, poslušnici iz interesa i strasti, histerični ksenofobi na srednjovjekovan način, head hunters, oponašatelji lovačkih pasa koji dovršavaju ranjenu divljač, robovi, “zdravi” pripadnici društva nezaraženi virusom osobnosti, sluge prorokâ apokalipse i spasenja na drugom svijetu… pohrlit će dati svoj glas gospodarima po svom “slobodnom” izboru. Ljudi vole pseće ogrlice, stavljaju ih oko vrata kao modni detalj. Iz svog nacionalnog, rasnog, partijskog čopora, laju na druge pse, na isti način ukrašene. Sloboda im je problem, problem im je kretanje izvan kaveza u kojima ih dobro hrane, a podčinjavanje čast; oni su dobrovoljni materijal za human resorces menadžere. Oni se se penju preko leševa za bolji položaj u društvenoj hijerahiji.
Nadaju se promjenama, novome, boljem, baš kao u priči o Ircu iz Belfasta, glavnog grada Sjeverne Irske, pod engleskom upravom, koji je došao u Dublin, glavni grad slobodne republike Irske. Priča je smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata. U Belfastu se tada sve moglo nabaviti samo na kartice, a u Dublinu se sve moglo nabaviti bez kartica. Patrick O’Neil kupio je u nekoj veletrgovini potpunu osobnu garderobu: čarape, cipele, rublje, odijelo, šešir, kišni ogrtač. Sve je strpao u veliku vreću i predao je nosaču da je nosi na vlak za Belfast. Dok je sjedio u svom odjeljku uz punu vreću, stade se svlačiti, te komad po komad bacati kroz prozor. Kad se do gola svukao, odvezao je vreću u kojoj je bila njegova nova garderoba, ali je na svoje zaprepaštenje ustanovio da je unutra samo stari papir i rastrgani telefonski imenik.
Glasači, birači nijedni, ne bacajte svoju staru odjeću, prevarit će vas! Ostanite svoji u svojem. Eksploatatorima, i slijeva i sdesna, nije dovoljno što su vam prodali novu robu, oni će vam je i ukrasti. Oprezno, da ne ostanete goli i smiješni. Svaki vaš glas poklon je njihovoj pohlepi.

Ljudi s dignitetom i samopoštovanjem, koji priznaju druge i drukčije, izopćenici iz ustrojenog svijeta, autentične ljudske pojave s idejama kakav treba biti human svijet, slobodari- ponosni su. Ponos je samo srce osobnosti. Kaže Starčević: Ponosnog čovjeka se ne može ukalupiti. Ponosnog čovjeka ne može se kupiti, niti u-strojiti. Ponosnog čovjeka ne može se čak ni prevariti, jer on u vlastitom srcu nosi nepogrešiv moralni kompas. Oni- iznimni pojedinci, novi eskapisti, u svijetu poslušnosti, u svijetu farsičnih festivala demokracije, ne mogu i ne žele sudjelovati.

sbperiskop

”Borbi našoj kraja biti neće / do istrage vaše (turske) ali naše”, recitira ”Gorski vijenac” Petra Petrovića Njegoša. U ovome slučaju, ”istraga” znači istrebljenje. Tako je, očito, HDZ doživio prijedlog oporbe, konkretno zastupnice Sandre Benčić – pravnice i Tomislava Tomaševića – politologa, oboje članova Kluba zastupnika zeleno-lijevog bloka da se formira istražno povjerenstvo u slučaju Janaf.

Stoga se kroz usta predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a, Branka Bačića – inženjera geodezije, HDZ usprotivio osnivanju povjerenstva jer ga smatraju ”protuustavnim i bizarnim”.

Diplomirani inženjer geodezije Branko Bačić poznat je i iz onog slučaja kada je, kao glavni tajnik HDZ-a, u partijskom trezoru pronašao torbu s povelikom svotom novaca nepoznatog porijekla. Pa je, nakon što je to referirao predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor, ona odlučila da o tome obavijesti policiju i tako je počela afera ”tajnog fonda” HDZ-a, koja ni do danas nije dobila konačni rasplet.

Disciplinirani partijski vojnik, inženjer Bačić postupio je po načelima stranačke hijerarhije, i srećom je tada predsjednica bila Jadranka Kosor pa slučaj nije zataškan.

Sada, pak, partijski vojnik Bačić evocira OZNU, partijsku politiku koja je mogla raditi što je htjela i prokazivati koga je htjela, da bi diskreditirao prijedlog kojemu se pridružila cijela oporba.

Malo tko je do danas snosio konzekvence za mega-korupciju koja vlada u hrvatskom društvu. Glavni akteri su još na slobodi, ne zato što ne funkcionira pravosudni sustav i ”organi gonjenja”, nego zato što u hrvatskom društvu postoji omertà – prešutna solidarnost s korumpiranima i koruptorima

HDZ i ova vlada stjegonoše su u borbi protiv korupcije, izjavio je pritom inženjer Bačić. Doista, još od slučaja kada je otkriven tajni fond HDZ-a, nikakva sudska odluka nije donesena u slučaju koji je jasan kao dan – HDZ je bio i jest izvor korupcije u Hrvatskoj.

Od tog slučaja, po kojemu bi HDZ morao snositi konzekvence koje bi ga dovele, kao što je to bilo u slučaju političkih partija u drugim europskim državama, do raspuštanja i do zabrane, do slučaja Janaf, dug je i strm put.

Malo tko je do danas snosio konzekvence za mega-korupciju koja vlada u hrvatskom društvu. Glavni akteri su još na slobodi, ne zato što ne funkcionira pravosudni sustav i ”organi gonjenja”, nego zato što u hrvatskom društvu postoji omertà – prešutna solidarnost s korumpiranima i koruptorima.

Korupcija je kapilarna, i dok je Covid-19 pandemija, korupcija je u Hrvatskoj endemija, pojava koja je toliko proširena da se malo tko može zaposliti u državnim tijelima javnim natječajem, malo tko može pobijediti na javnom natječaju i dobiti državnu ili lokalnu narudžbu, već sve ovisi o klijentelističkom lancu zaštitnika, kumova, patrona, pa čak se tako i polaže državni ispit.

U takvoj situaciji, afera Janaf je samo dodatna točka na ”i”. Ona pokazuje da u Hrvatskoj postoji politička kasta, zatvorena grupa ljudi koja odlučuje o svemu i svačemu, i međusobno je transverzalno povezana interesnim spregama.

Međusobno trguju političkim utjecajem, taj utjecaj pretvaraju u gomile novca koji skrivaju po garažama, podrumima i raznim budžacima svojih prijatelja i suučesnika, utječu na državnu politiku, na javnost, na medije, i stvaraju lance ovisnosti.

Takva korupcija potiče ne samo kriminal, koji je došao na vidjelo u slučaju Janaf, nedavno u slučaju ”kninske kraljice” Josipe Rimac, već i oportunizam, karijerizam i cinizam svih onih koji su zahvaćeni ovakvim mafijaškim lancem.

Kao što vidimo u informacijama koje cure u javnosti, danas se ta trgovina ljudskim mesom, zapošljavanje podobnih i umreženih, obavlja uglavnom usmeno.

Nekada se to radilo drugim sredstvima, ostajali su pisani tragovi, jer nije bilo telefona pa su se takve stvari rješavale ili šapatom, ili čak pismeno.

Toga nije bilo imuno nijedno društvo, pa čak ni ona društva koja su utemeljila modernu demokraciju.

Jedan od očeva osnivača američke demokracije, Benjamin Franklin, tako je napisao preporuku za jednog partijskog protežea sljedećeg sadržaja:

”Gospodine, nosilac ovoga pisma inzistira da mu dadem jedno pismo preporuke, iako ja ne znam ništa o njemu, čak ni njegovo ime. To vam možda zvuči neobično, ali ja vas uvjeravam da to nije tako neuobičajeno ovdje. Ponekad doista jedna meni nepoznata osoba dovede drugoga, jednako nepoznatoga, da ga podržim… Ja bih trebao navesti njegov karakter i zasluge, s kojima je on svakako bolje upoznat nego bih ja to mogao biti. Pa svejedno, ja vam ga preporučujem, a vi se poslije uvjerite u njegove prave kvalitete…”

U našem slučaju, jedini način da se doskoči korupciji je da se ona razotkriva u javnosti, kroz one medije koji su to voljni činiti, i da tu korupciju razotkrivaju baš oni zastupnici koji imaju adekvatno obrazovanje za obavljanje javnih dužnosti, kao što su u ovom slučaju i Sandra Benčić i Tomislav Tomašević.

Naravno, Max Weber, politolog koji je pisao o profesiji politike, tvrdi, s pravom, da ne treba zabranjivati ni onim drugima, kao što je to inženjer Branko Bačić, da govore o tome.

”Borbi našoj kraja biti neće / do istrage vaše (turske) ali naše”, recitira ”Gorski vijenac” Petra Petrovića Njegoša. U ovome slučaju, ”istraga” znači istrebljenje. Tako je, očito, HDZ doživio prijedlog oporbe, konkretno zastupnice Sandre Benčić – pravnice i Tomislava Tomaševića – politologa, oboje članova Kluba zastupnika zeleno-lijevog bloka da se formira istražno povjerenstvo u slučaju Janaf

Ali javno mnijenje moralo bi znati kolika je težina njihove stručne ekspertize, a u slučaju partijskog vojnika Bačića on na svojim plećima nosi i cijelo koruptivno nasljeđe HDZ-a, kada istupa protiveći se osnivanju istražne komisije za slučaj Janaf, koji zadire, poput hobotnice, i u druge institucije i druge grane političke vlasti.

Pošto redovne institucije sistema ne rade svoj posao, jedino se tako može senzibilizirati javno mnijenje i, možda, pokrenuti zaspalu savjest društva prema fenomenima korupcije.

Nikakve vladine strategije za borbu protiv korupcije niti simulacija borbe protiv korupcije od strane onih tijela koje bi trebale voditi efikasnu borbu protiv nje ne mogu pomoći, ako se svi mi mirimo s onime što se događa ispod površine uljuđene maske koju nose naši političari na vlasti.

Prvi korak, kao i u svim drugim slučajevima, mora biti u radu s mladim generacijama da bi se njima objasnilo što je to korupcija i kakvi su oblici korupcije s kojima se oni sreću, u školi, u stvarnom životu.

Odgoj i obrazovanje za borbu protiv korupcije mora početi s građanskim odgojem u školama – kojemu se baš HDZ najviše protivi, nastaviti s njime na svim fakultetima, jer postoje razni oblici korupcije u svim strukama, a naročito u geodetskoj struci kojoj pripada zastupnik Bačić.

U ovom slučaju, pokretanje jednog istražnog povjerenstva je najmanje što se može učiniti, i ako ono ne bude uspostavljeno svima mora biti jasno da se borba protiv korupcije opstruira baš sa strane vladajućih, kojima ništa neće pomoći njihov uljuđeni imidž kada nezadovoljstvo prevlada i poprimi oblik javnog protivljenja i bunta protiv takve patologije politike, koja u našem slučaju postaje sve više normala.

autograf

Iza kolekcije “Tajna veza mode i filmskog platna” stoji jedna mlada djevojka, Sumeja Arifović iz Sarajeva, koja je odlučila svoje snove pretvoriti u stvarnost.

Odrasla uz Brooke Davis iz serije “One Tree Hill” sa samo 19 godina osnovala je svoj brand i izbacila kolekciju.

____________________

Vaše kreacije nisu samo šareni materijali, jer kada im se približimo vidimo da se na platnu naziru naslovi poznatih filmova, kako stranih, tako i naših. Otkuda originalna ideja printa filmova na garderobi?

Kolekcija je nastala kao spoj moje dvije velike strasti, glume i mode.  Naredne godine trebam krenuti na fakultet i do prije par mjeseci bila sam u dilemi, kojoj strasti se prepustiti? Odaberem li pogrešno, postala bih posmatrač onoga koji odlazi sa mojim snovima, a ja bi ostala gušeći se u nezadovoljstvu. Međutim, ako nešto volimo, to nikada ne može biti pogrešno, pa onda… zašto ne oboje?

Moja kolekcija dokaz je da spoj mode i glume ne izgleda tako loše.

Kome biste od poznatih lica rado dizajnirali haljine?

Neka to budu… Nadine Mičić, Amra Džeko i Ana Bavrka.

Jesu li kreacije nastale isključivo iz vaše mašte ili se vodite nekim od svjetski poznatih uzora?

Moje kreacije nastaju isključivo na osnovu moje kreativnosti, međutim, vrijedilo bi spomenuti Victoriu Beckham. Iza nje stoji uspješan brend, karijera, ali prije svega čovjek koji ju beskrajno voli. Voljeti i biti voljen je najveće životno zadovoljstvo.

Vaši planovi vezani za vaš rad?

Trenutno radim na još tri komada iz kolekcije “Tajna veza mode i filmskog platna”. Sve bi trebalo biti gotovo do kraja mjeseca. Planiram suradnju s jednom od najuspješnijih influencerki na Balkanu, te ćete uskoro na njenim društvenim mrežama moći vidjeti moje kreacije.

Pošto su vaše kreacije ekstravagantne prirode, jesu li one isključivo, samo za hrabre djevojke?

Nije važno tko nosi već kako nosi. Kreacije su za sve djevojke, bilo da se radi o broju xxs ili xxxl moje kreacije će vam jednako dobro pristajati.

Kakve su reakcije okoline na vaš rad?

Do sada sam dobila samo pozitivne komentare, uglavnom od svojih vršnjaka, te mi je drago vidjeti da u mladim ljudima ne prevladava sujeta.

Što biste ovim putem poručili mladima, vašim pratiteljima i novim ljudima koji će vas tek imati priliku prepoznati?

Vjerovati u sebe i svoje snove je teško. Vaša želja za uspjehom mora prevladati vaš strah od neuspjeha. Dovest ćete se u situacije kada ćete zanijemiti upravo zbog svog neznanja, pred vama u tom trenutku važnom osobom. Meni se to desilo i od tada je započeo moj rad na sebi, koji je težio ka katarzi. Okružite se kvalitetnim ljudima, a ukoliko ih ne možete pronaći, okružite se kvalitetnim knjigama. Bez znanja i bez snova, spoznat ćete apsurd egzistencije.

Moje kreacije možete pogledati, a i naručiti putem instagram profila: @meyacota.

Mnogo pozitive u daljem radu želimo ovoj mladoj dizajnerici. 

U produkcijski raskošnoj seriji ‘Bitka na Galipolju, 32 sata’ odlučujuća bitka Turaka protiv Engleza prikazana je na nacionalno-romantičarski način: vidimo Turke, pa i Kurde koji su spremni protiv okupatora Engleza dati život za Tursku, dok joj njemački oficiri podvaljuju kao perfidni Europljani…

Otvoreno, HRT, 28. rujna, 22:00

I u najgorim se novinama, govorio je AGM, može dobro pisati, a i najdosadnije studijske emisije mogu biti sjajno režirane, kako pokazuje primjer ‘Otvorenog’ na temu uspjeha hrvatskog IT sektora, o ljudima koji su u zahtjevnom poslu uspjeli bez pomoći države ili čak državi nasuprot, ali je država ovaj solistički prodor i uspjeh poželjela ubrojiti i sebi u zaslugu. To bi bilo nemoguće bez majstora Smrtića, koji se dovijao kako da pomogne Vladi pa je u studio pozvao Zvonimira Frku Petešića, šefa Plenkijeva kabineta koji je počeo pričati o prežganim juhama, svojim neprežaljenim ljubavima i snovima o istraživanju matematike. Frka Petešić je na primjeru juhe – u čijoj formuli, kako je otkrio, smije biti više promila pogreške pa će ipak sve funkcionirati, dok u računalnim elementima ne smije biti ni 0,1 mikrona jer ništa neće funkcionirati – pokušao objasniti složenost IT posla. Slično je svojedobno pisao Jaroslav Hašek, da avion mora biti pažljivo konstruiran inače će pasti i da ljudima koji pate od visinske bolesti ne preporučuje alpinizam kao idealan sport. Samo, Hašek se zajebavao. Ova Frkina hašekijada naišla je na suzdržan podsmijeh IT-ovaca u studiju, što je režiser ‘Otvorenog’ Željko Musić itekako dobro uočio i dao njihova lica u krupnom planu, na čemu mu čestitamo jer je to prvi put da se u Smrtićevom studiju pojavila naznaka ako ne drame, ono barem komedije.

Veliki majstori slikarstva: Leonardo Da Vinci, HRT, 29. rujna, 12:34

Zašto bi slogan ‘odabrala Mira Vočinkić’ ili ‘odabrao Dean Šoša’ zaostajao za onim ‘odabrao Đelo Hadžiselimović’? Ne zaostaje nimalo. Odabrati je, dakako, lakše nego napraviti, ali i odabir može biti glup, o čemu svjedoče brojne emisije u eteru, zato ove urednike izdvajamo, a Miru Vočinkić zbog serije o velikim majstorima slikarstva – koja je otvorena Leonardom – pohvaljujemo. Ona uvijek bira oko i duhu ugodne stvari, bilo da je riječ o europskim vrtovima, interijerima ili umjetnicima.

Christoph Franzen – Druga strana Rusije: Sibirska odiseja, 29. rujna, 14:59

Serijal Christopha Franzena, dugogodišnjeg dopisnika njemačke TV iz Rusije, dao nam je priliku uživati u jedinstvenim ljepotama Sibira, koji tokom povijesti uglavnom nije služio za uživanje. Taj golemi prostor, koji u sebi krije ogromna bogatstva, rijetko je naseljen. Jakutija, najveća sibirska republika kroz koju je jezdio Franzen – za koju kod nas vjerojatno nije čulo puno ljudi – šest je puta veća od Njemačke, ali u njoj živi samo milijun stanovnika. To su uglavnom šume, tajge, jezera i rijeke, netaknutog izgleda. Franzen je seriju otvorio rutom po ‘Cesti kostiju’, na kojoj su kosti ostavili brojni nedužni ljudi, zatočenici ‘arhipelaga Gulag’. Zimi se ondje temperatura spušta na minus 60, a ljudi su radili do minus 50; konji su crkavali prije nego ljudi, napisao je Varlam Šalamov. Uz lijepu sliku i zanimljiv sadržaj, tu je i fantastičan glas hrvatske spikerice Lidije Kardum. Gledati.

N1, 29. rujna, 16:50

‘Krutejebo’, piše nam jedan poznanik, ‘Karlo Štajner je bio par iljada dana u Sibiru pa je nakucao knjigu. Ona nekoliko mjeseci u Remetincu pa opaaaa… evo knjige!’ Ona je Josipa Rimac, a knjiga će, kako je nestrpljivi publikum doznao ispred zatvora – koji se u Hrvatskoj s punim pravom može zvati Hall of fame – govoriti o ćaći joj i materi, a ne o suradnicima u akciji ‘kad vjetar duva, tebi se džepovi pune’. Tijekom stotinu i nešto dana u zatvoru pukao je glas kako je bivša kninska kraljica smršavila 15 kilograma pa je bilo napeto čekati sliku da vidimo je li to istina: premda nije stala na vagu, ne čini se da je okopnila. Izgledala je prilično samouvjereno, nosila moderne naočale, održala presicu, a potom odjurila u zastaru.

Dnevnik 3, HRT, 29. rujna, 22:52

Danas je dovoljno upotrijebiti mozak, demonstrirati postojanje memorije kao takve, otići u arhivu i – zaslužiti pohvalu kritičara Novosti (ovoga tjedna ne škrtarimo, ali OK, nismo mi babaroga, često se ovdje hvali, veliča, uzdiže i glorificira, takvi smo, duševni). U reportaži su nam novinari ‘Dnevnika’ pokazali Zorana Milanovića koji govori da je Plenki morao znati sve o istrazi protiv Peteka, Kovačevića i ostalih, da bi odmah potom prikazali Milanovića – ovoga puta iz vremena kad je bio premijer, u dane kad je hapšen Milan Bandić – kako govori kao Plenković danas. Na pitanje kako komentira hapšenje Bandića on odgovara: ‘Nikako, ja sam bio promatrač, samo promatrač.’ Nije sve znao. Nije znao ništa. Hau jes nou. Hrvatski politički prostor zadnjih dana nalik je na kavanu: prostači se, pljušte uvrede, traje natjecanje u teškim riječima, diskvalifikacijama, objedama, sve je puno buke i bijesa, a ne znači ništa. Kakav civilizacijski pad! Valjalo bi malo pogledati, ako se već hvalimo pripadnošću zapadnom civilizacijskom krugu, najbolje govornike, recimo Winstona Churchilla, koji je protivnike savladavao inteligencijom i duhom, a ne kočijaškim rječnikom. Ne treba gledati rasprave poput naših, treba gledati nešto pametno – danas, na svu sreću, nemamo dva nego stotine TV programa (katkad, doduše, izbor nije ništa veći), ali valja primiti daljinski i naći nešto pristojno, makar školu na Trećem.

Einstein – Teorija ljubavi i Bitka na Galipolju, 32 sata, HRT, 2. listopada, 21:00

HRT je dva petka zaredom prikazao dvije raskošne miniserije. Prva je ruska, ‘Einstein – Teorija ljubavi’. Ruska špijunka Margarita Ivanovna, ljubavnica ruskog kipara Sergeja Konenkova (‘Ruski Rodin’), mora prema nalogu sovjetske tajne službe od Alberta Einsteina izvući informacije o razvoju atomske bombe u SAD-u pa zavodi čovjeka koji je genij u fizici, a čudak u životu. Raskošna scenografija, dojmljivi kostimi, solidni glumci i lako pratljiva radnja, sjajan su izbor Jasmine Božinovski Živalj, a pozornosti urednika prinosimo činjenicu da ruska audiovizualna industrija ima masu sjajnih proizvoda koje bi trebalo otkupiti, sigurno nisu skupi: tu su ekranizacije ‘Majstora i Margarite’, ‘Karamazovih’, ‘Zločina i kazne’ i brojnih drugih ruskih klasika, impresivne serije o revoluciji, Romanovima, Prvom i Drugom svjetskom ratu, crvenima, bijelima, ali i suvremeni filmovi i serije. Usput, TV uratke iz nekih europskih zemalja prerijetko gledamo – Albanije, Rumunjske, Norveške, Poljske… Citirajmo Milanovića: ‘Šarajte malo!’

Istih večeri gledali smo tursku seriju ‘Bitka na Galipolju, 32 sata’. Produkcijski raskošna, dojmljiva je na vizualnom planu, ali u dramskom smislu ne predstavlja osobito ostvarenje. U njoj je na nacionalno-romantičarski način, uz melodramatsku muziku koja ide uz sapunice, prikazana odlučujuća bitka Turaka protiv Engleza. Veći problem od melodramatske glazbe su melodramatični karakteri: vidimo Turke, pa i Kurde koji su spremni protiv okupatora Engleza dati život za Tursku, njemačke oficire koji podvaljuju Turskoj kao perfidni Europljani itd. Ukratko, to je Erdoganovo TV oružje protiv EU-a. ‘Pripreme na terenu i snimanje serije trajali su godinu dana. Gradile su se platforme za smještaj topova i rovovi, na setu koji je bio postavljen na 5 različitih lokacija na Galipolju sudjelovalo je mnogo statista. Sašiveno je 750 kostima, izrađeno 750 pušaka i 16 topova’, piše u najavi serije i sva se ta raskoš doista vidi pa je vizualni moment dostatna preporuka za gledanje, ne mora sve biti nalik na ‘Generala’ ili ‘Četverored’.

portalnovosti

Ono što se jasno naslućivalo nakon njegova prethodnog ostvarenja, na istinitim događajima temeljene (post)ratne drame Krugovi, nakon recentne psihološke socijalne egzistencijalne drame Otac može se reći jasno i razgovjetno: Srdan Golubović je najzanimljiviji i najintrigantniji, a moguće i najambiciozniji srbijanski filmaš danas. Dobro, možda su upravo napisani superlativi pretjerani i uzrokovani iznimno povoljnim dojmovima koje je potpisani kritičar stekao pri dvostrukom gledanju filma Otac na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, na kojem je film uz Zlatnu arenu za najbolje glumačko ostvarenje u manjinskoj produkciji kojom je apsolutno zasluženo nagrađen Goran Bogdan, osvojio i najvišu te dosad nezabilježenu ocjenu publike 5,0. Naime, nije nimalo sporno da je i Ognjen Glavonić, potpisnik sjajnog eksperimentalnog dokumentarca Dubina dva te istom tragičnom temom nadahnute također (post)ratne drame Teret, izuzetno zanimljiv, intrigantan i ambiciozan filmaš, a u istoj rečenici mjesta bi se moglo naći i za Miroslava Terzića, autora izvrsnih Šavova i sasvim solidne Ustaničke ulice. No Golubović zasad ako ničim drugim, a ono barem brojnošću svojih ostvarenja te autorskim razvojem i sazrijevanjem koji se kroz njih mogu pratiti, ipak nadvisuje obojicu, makar mu Glavonić „puše za vrat”.

Odvažnost u biranju ne samo za srbijansko društvo provokativnih tema nesporna je kod sve trojice, baš kao i hrabrost u tome da istinu i pravo stanje stvari izravno i bez imalo kompromisa gledateljima saspu u lice. Nije sporno ni majstorstvo korištenja (pseudo)dokumentarističkog prosedea kod Golubovića i osobito Glavonića, koji jest i rasni dokumentarist, a za svu trojicu se može reći da funkcioniraju kao svojevrsna savjest srbijanskog društva, te da po (nečistoj) kolektivnoj savjesti ruju inteligentno i u Golubovićevu slučaju već i ustrajno.

Dijelom i zbog napisanog, prednost je trenutno ipak na strani Golubovića, kojemu je i na ovogodišnjem Berlinaleu dvjema nagradama ovjenčan Otac, remekdjelo koje se i na FEST-u u veljači uz Nagradu žirija u Glavnom programu zakitilo još dvjema nagradama, kruna dosadašnje nepuna tri desetljeća duge scenarističke i redateljske karijere. Nakon što je kao scenarist i redatelj tijekom prve polovine 90-ih potpisao nezapažene kratkiše S one strane nemira i Trojka, da bi uz Dejana Zečevića i Ivana Stefanovića (plus Đorđa Milosavljevića kao suscenarista) kratkometražnim filmom Herc minuta sukreirao hvaljeni trodijelni omnibus Paket aranžman, Golubović je pozornost filmofila privukao žanrovski odveć usmjerenom i žanrovskim konvencijama u dobroj mjeri ograničenom, ali svakako dosta uspjelom urbanom krimi-dramom Apsolutnih sto. Već se priča njegova dugometražnog prvijenca temeljila na istinitim, makar ne i konkretnim događajima, a predanost obradama istinitih storija, kao i u užem smislu obiteljskih drama s djecom kao važnim dramskim agensima i sudionicima, pokazat će se iznimno važnom u slučajevima redateljevih filmova Krugovi i Otac.

Dosad najuspjelija Golubovićeva ostvarenja su kompleksne egzistencijalne drame više (Apsolutnih sto), srednje (Klopka) ili manje (Krugovi) istaknutog žanrovskog predznaka te naglašenog socijalnog konteksta i obiteljskog zaleđa, snažne i slojevite moralke s tragičnim i unaprijed na neuspjeh i moguće tragičan kraj osuđenim protagonistima, čiji je kraj u boljem slučaju tek s odgođenom tragikom. Pritom nikakvih iluzija nemaju ni autor ni njegovi protagonisti, predestinirani gubitnici tranzicije i post/ratne stvarnosti u Srbiji, ljudi koji su u djelovanju inicijalno vođeni dobrim i plemenitim namjerama. Pritom su svjesni da nemaju nikakvih izgleda za uspjeh, ali su još svjesniji da je jedino borba ono što im preostaje, jer bez naglašenim obiteljskim i socijalnim razlozima motivirane borbe gube i ono malo ljudskog dostojanstva i ljudskosti što im je preostalo.

U praktički ravnomjernom ritmu kojim svakih šest do sedam godina slijedi novi film u kojem je moguće pratiti autorsko sazrijevanje i sve veću ambicioznost Srdana Golubovića, recentni Otac predstavlja krunu njegova dosadašnjeg opusa. Riječ je o djelu u kreiranju kojeg Golubović nije slijedio vidljive uzore, kakvi su primjerice Sidney Lumet u Klopci i Alejandro González Iñárritu u Krugovima, ili je barem te uzore teško detektirati, i u kojem se u određenoj mjeri beznađem, mizantropijom i egzistencijalno-socijalnim pesimizmom priklonio novom rumunjskom filmu, uz asocijacije na jugoslavenski crni talas. Sjajni Goran Bogdan, koji glumi primarno facijalnom ali i tjelesnom ekspresivnošću, uz vrlo malo teksta (tijekom dvosatnog filma izgovori možda 15-ak rečenica), tumači siromašnog Nikolu, oca dvoje djece s juga Srbije koji se bori za povrat djece adolescenata koju mu je oduzela socijalna služba, kao i na ispunjenje zajamčenog mu prava da ih viđa. Nikola je nekadašnji radnik tvornice koja je propala dvije godine ranije, a u tom razdoblju nije dobio nijednu zaostalu plaću te sebe i obitelj sirotinjski prehranjuje obavljajući male i slabo plaćene nadničarske poslove. Nikola u priču ulazi nakon što se njegova supruga, koju tumači Nada Šagrin, pred očima oboje djece i dijela radnika u krugu njegove nekadašnje tvornice u znak prosvjeda i očaja polije benzinom i zapali. Iako joj uspiju spasiti život, socijalna služba njoj i Nikoli šokiranog sina i zanijemjelu kći oduzme zbog pretrpljene traume, zanemarivanja i neimaštine.

Međutim, ubrzo će se otkriti da iza svega stoje dublji i mnogo nečasniji razlozi, odnosno to što dobrostojeći pojedinci s jakim vezama i u dogovoru s djelatnicima socijalnih službi preuzimaju formalnu skrb o djeci, o više pa i o desetinama njih, na račun toga dobivajući visoke socijalne naknade i tako se bogateći. Istovremeno o njima uopće istinski ne skrbe, nego ih prema riječima jednog od likova drže u zajedničkim prostorijama nalik učionicama pa i torovima, u nehigijenskim uvjetima i uz slabu prehranu. Ovo je, pak, tema za zaseban film, koja u ovom funkcionira kao izuzetno intrigantan motiv u ekspandirajuće tjeskobnom i mračnom kontekstu, pa se valja nadati da će mu se Golubović u doglednoj budućnosti vratiti. Kad dozna za sve navedeno, Nikola će pješice krenuti u tristo kilometara udaljeni Beograd, da bi ministru socijalne skrbi uručio prosvjedno pismo koje mu je sročio njegov nekadašnji kolega. Njegovo putovanje postaje ne samo osobna odiseja čovjeka dovedenog do ruba i do zida, nego i slika dijela današnje Srbije, dominantno provincije koju napučuju siromasi i očajnici slični Nikoli. Dok gleda film i suočava se sa svim mrakom, koji uključuje i pokušaj pljačke Nikole od strane dvojice klošara egzistencijalno lako moguće sličnih njemu, gledatelj se nada da je barem najbliže protagonistovo okruženje, njegova obitelj te nekadašnji kolege i još uvijek susjedi, neka jezgra svakako ne optimizma, humanosti i altruizma, ali barem preostale ljudskosti, solidarnosti i spremnosti na međusobnu pomoć. No u završnici i te iluzije bivaju raspršene, jer je prema autoru u današnjoj Srbiji svatko svakome doslovce vuk koji će, čim mu se ukaže prilika, opljačkati imovinu sebi identičnog nevoljnika u susjedstvu. Imponira vještina kojom, u sceni u kojoj Nikola vraća svoj ukradeni stol od susjeda koje zatječe tijekom jedenja ručka, pa, dok ga oni nijemo gledaju sa žlicama prinesenim ustima, sa stola najprije miče njihove tanjure, potom i stolnjak, te naposljetku odnosi stol, Golubović pojedinačnu i širu tragiku križa s naglašeno pesimističnim prikazom izgubljene ljudskosti, ali i s crnim humorom koji gledateljima pomaže u lakšem prihvaćanju onog što gleda.

Takvog crnog humora, koji svoje izvorište ima u kontekstu a ne u tekstu, te koji ovisi i o senzibilitetu gledatelja, u ostatku filma nema, pa i gledateljska nelagoda konstantno raste. Ipak, makar možda i posljednji trunak ljudskosti zadržan je u liku tajnice šefa socijalne službe s kojim Nikola kontaktira, a koji je u jasno sugeriranom dealu s onima koji dobro žive na račun oduzete djece. Spomenuta tajnica do samog kraja šuti, gledatelj pretpostavlja da je i ona na neki način uključena u nemoralne poslove svog šefa, no pred kraj, nakon što Nikolu automobilom preveze do kuće, ona mu tihim glasom kaže da mu želi pomoći i da joj se javi u ponedjeljak. Ta zraka humanizma i varljivog optimizma, koji su k tome eventualno mogući s odgodom, jedini je razlog zbog kojeg gledatelj s projekcije ne izlazi posve utučen, obeshrabren i emotivno izmožden.

U inteligentno angažiranom filmu fascinantno kreiranog realističnog, gotovo naturalističkog socijalnog konteksta, iznimno sugestivne režije i sjajnih glumačkih interpretacija, Nikolu tumači nikad bolji i zasluženo Zlatnom arenom za najbolje glumačko ostvarenje u manjinskim produkcijama nagrađen Goran Bogdan, glumac koji je ulogu Nikole dobio nakon smrti Nebojše Glogovca, Golubovićeva omiljenog glumca i stalnog glumačkog partnera. Bogdan zbog mumljanja i govorenja sebi „u bradu” na kazališnim daskama ima određenih problema s razgovjetnim izgovaranjem replika, no u liku Nikole, borca protiv nepravde i terora sustava, njegova gluma je praktički isključivo facijalna i tjelesna, a upravo su facijalna i tjelesna ekspresivnost njegov forte. Valja se nadati da ćemo film Otac, koji je snimljen prema istinitoj priči o Đorđu Joksimoviću, ocu kojemu su djeca oduzeta zbog siromaštva i koji se već četiri godine bori za njihov povrat, moći što prije pogledati u domaćim kinima.

filmovi

Katkada urbana vanjština svojom ukupnošću, hladnoćom i fizičkom superiornoću zna pojedinca, stanovnika nekog od saća uzavrele ljudske košnice, ugurati u flajšmašinu akutne depresije. Natkrile zgrade ljude, pritisne ih njihova povijest i zidovi koji ograničavaju kretanje pogleda i misli. I smanji se čovjek pred težinom tona betona i omeđenosti. Ali, ponekad za šetnje ulicama, tijekom zauzimanja promatračkih pozicija, čovjek zna osjetiti visceralnu ljubav spram svog mjesta boravka, pa se ukoči i zanijemi kao od posljedica katalepsije. U pleksus ga udari ljepota prostora, arhitektonski savršeno složenog, prostora kojeg su stvorili planeri grada u dosluhu sa zahtjevima prirode da joj se sačuva asfaltom narušeno dostojanstvo.

Pitam se ima li ikoga da je izašao iz Gradske knjižnice ili KKD Ivana Brlić Mažuranić i uputio se prema parkirališnom i travnatom platou s njihove sjeverne strane, a da nije ugledao prizor koji izaziva reakcije o kojima govorim, koji nije izazvao difuzne emocije kao kod religioznih ljudi? Vlastito ushićenje prizorom koji bilježim svojim mobitel-fotoaparatom pripisujem svima, a tko zna koliko zapravo ljudi doživljava ovaj prostor kao okidač neizmjernog užitka. Ljudi koji imaju neizbrušeno govorničko umijeće, ljudi jednostavni i iskreni rekli bi samo: „Kako je ovo lijepo!“. Pridružujem se toj marginalnoj sekti poklonika ljepote ovog dijela Broda i uzvikujem isto: hosana!

sbperiskop

Podaci o jučerašnjem napadu na policajce na Markovom trgu u Zagrebu s kojima raspolažemo mogu se podijeliti u dvije grupe. Jedni su strogo forenzički koji nam pružaju uvid u putanju napadača, ispaljene metke, medicinsko stanje ranjenog policajca i samoubojstvo počinitelja. Što se tiče druge skupine, posrijedi su “podaci” koji tvore ideološki materijal za interpretaciju samog događaja. Tu spadaju Facebook statusi napadača, Danijela Bezuka, politički stavovi i insignije vidljivi u objavama te obiteljska povijest. Interpretacije tih skupina dokaza ili podataka vrše se paralelno, bez značajnijih dodirnih točaka.

Prvi interpretativni sklop uglavnom je u domeni policije i vlasti. A njegov ključni rukavac je rasprava o adekvatnoj sigurnosti ključnih državnih institucija. Je li se napad mogao prevenirati? Je li zakazao ministar Davor Božinović nakon što mu je prije mjesec dana i performansa Ivana Vilibora Sinčića s lubenicama premijer Andrej Plenković naložio izradu novog i efikasnog rješenja za sustav zaštite Markova trga? Je li uopće primjereno da se najvažnije državne institucije, Sabor i Vlada, nalaze na Gornjem gradu s obzirom na prometne i urbanističke izazove u zaštiti? Je li primjerenije preseliti institucije na neku “razvidniju” površinu, na primjer u Novi Zagreb? Premda su posrijedi legitimna pitanja, ona su potpuno zanemarila motivaciju i uzroke samog čina.

I to je u neku ruku i razumljivo. Ne postoji dovoljno informacija za snažnije interpretacijske izlete, ali očekivala bi se barem naznaka nužnosti razumijevanja pozadine samog čina. Premijer i ljudi iz njegove okoline su, čini se, skloniji potpuni naglasak staviti na sigurnosni aspekt, a rafale iz kalašnjikova tretirati kao ne-politički incident. S druge pak strane, medijski komentatori i oni na društvenim mrežama nastoje što prije iznijeti konačan sud o motivaciji napadača. Kao i u slučaju Filipa Zavadlava, odmah su krenuli izljevi podrške Danijelu Bezuku, što je brojne komentatore navelo da naciji daju psihijatrijske dijagnoze, iako uopće ne znamo koliki broj građana podržava oružani napad na državne institucije i što znači podrška preko društvenih mreža pojedincu, a što bi predstavljala javna politička podrška organizaciji ili stranci koja se za takvo nešto zalaže.

Pitanje je hoćemo li ikada saznati pravu motivaciju koja stoji iza Bezukova čina i tu treba biti krajnje oprezan. Zasad baratamo samo ambivalentnim medijskim izjavama susjeda, prijatelja i rodbine i sa činjenicom da mu je oružje bilo lako dostupno. Međutim, politička obojenost njegova Facebook profila pruža dovoljno materijala za borbu oko interpretacije njegova čina. Bez obzira na to postoji li nekakva snažnija psihijatrijska pozadina, sam čin napada na zgrade Vlade i Sabora te veličanje krajnje desnice i ustaških stavova na profilu dovoljni su razlozi da se društveno sjećanje na ovaj napad oblikuje prvenstveno politički. Dok je napad Filipa Zavadlava ostao u moralnoj domeni nekog apstraktnog društvenog sistema koji prisiljava mlade ljude na ekstremne činove, ovaj slučaj sugerira nešto profiliraniji politički front. I sad je pitanje hoće li ga i kako političke opcije bliske Bezukovima političkim sklonostima aktivirati.

Zasad istupa istaknutijih figura na (ekstremnoj) desnici nema, što je i razumljivo. Pokušaji obrane napada na Sabor u kojem je ranjen policajac bili bi čisti politički avanturizam. No, protokom vremena mogli bi svjedočiti interpretaciji događaja koja krivnju za Bezukov napad pripisuje politikama Plenkovićeve vlade. Te se interpretacijske zasade već postavljalju na društvenim mrežama i u komentarima, manje ili više diskretno. Na jednoj od Bezukovih fotografija stoji on “obučen” u “bele orlove” za koje tvrdi da su najzaštićenija skupina u državi. Ta je tvrdnja samo odjek standardnog političkog narativa na desnici koji smatra da su raznorazne manjine, a pogotovo ona srpska, zaštićeniji od “običnog hrvatskog čovjeka”. U ovom slučaju, on je bio toliko nezaštićen, eventualna priča može glasiti, da mu nije preostalo ništa nego da puca na one koji su ga trebali zaštiti. Sama činjenica da je policajac srećom samo ranjen, olakšat će moralnu dimenziju političke priče. Neće Bezuk postati mučenik, ali zna se tko bi mogao postati mučitelj.

Podjela interpretacijskog rada na sigurnosni i ideološki aspekt omogućuje da se Bezukov čin ne proglasi terorizmom, što također desnoj politici sjećanja na ovaj događaj otvara prostor za slobodniji pristup. Što se tiče, zasad imaginiranog, političkog okvira čitanja Bezukova napada, ljevica pak ne bi smjela ostati na hladnoj i moralnoj distanci. Naravno, sve ovisi o tijeku istrage i političkim i interpretacijskim nastojanjima vlade i ekstremne desnice. Međutim, onda kad saznamo nešto više, analiziranje eventualnih socijalnih motiva iza napada ne bi trebalo biti prepušteno desnici. To što je Bezuk odrastao u tom političkom miljeu i što su mu proustaški stavovi bili jedini iskazi političke subverzije na raspolaganju, ne znači da socijalni motivi i pozadina nisu bili stvarni. Kao što smo napomenuli, možda nikada nećemo doznati kompleks kakvih sve motiva je stajao iza napada, ali sam čin napada na zgradu Vlade sugerira da je određeni dio motiva bio politički. I nije toliko presudno da se iznađe ispravna interpretacija Bezukovih rafala, već da se ne dopusti pojedinim interpretacijama da politički prevladaju.

bilten