Pandemija je oborila cenu azerbejdžanske nafte, pa je možda procenjeno da je vreme za vojni sukob i povratak u mirovni proces sa jačim adutima.

Šta se dešava

U nedelju ujutru 27. septembra Jermenija je proglasila ratno stanje, mobilisala vojsku, a civilima naredila da potraže skloništa. Njeni zvaničnici tvrde da je susedni Azerbejdžan pokrenuo vojnu operaciju na teritoriji otcepljenog regiona Nagorno-Karabaha, dok iz Azerbejdžana navode da je operacija samo odgovor na bombardovanje iz Jermenije.

Međunarodna zajednica priznaje Nagorno-Karabah kao teritoriju Azerbejdžana na kojoj, međutim, većinom živi jermensko stanovništvo koje se duže od jednog veka protivi azerbejdžanskoj upravi. Region je 1991. proglasio nezavisnost i od tada vrši samoupravu – uz podršku Jermenije – kao nepriznata Republika Arcah.

Uprkos znacima mogućeg napretka ka miru u protekle dve godine, ovaj evropski zamrznuti sukob ponovo se rasplamsao. Snage iz Nagorno-Karabaha i jermenska vojska od nedelje vode borbe protiv azerbejdžanskih jedinica, oklopnih i vazdušnih. Ubijeno je najmanje stotinu ljudi, među kojima su i civili, a izveštaji govore o stotinama ranjenih. Azerbejdžan tvrdi da je zauzeo uporište unutar Nagorno-Karabaha, što Jermenija poriče, dok se situacija na terenu izgleda često menja.

Šta je u pozadini sukoba

Planinsko područje unutar granica Azerbejdžana Nagorno-Karabah je izvor sukoba još od pre stvaranja Sovjetskog Saveza. Tenzije su potisnute u periodu dok su i Jermenija i Azerbejdžan bili sovjetske države, da bi ponovo izbile na površinu nakon završetka hladnog rata i gubitka kontrole komunističke partije nad svojim političkim blokom.

Rat između jermenskih i azerbejdžanskih snaga završen je primirjem 1994, dok je Jermenija zadržala punu kontrolu nad Nagorno-Karabahom i okolnim enklavama azerbejdžanske teritorije.

Granica između dve države smatra se jednom od najmilitarizovanijih na svetu, kaže Lorens Broers, programski direktor Kavkaz grupe za izgradnju mira Conciliation Resources: „Više od 100 godina posle prvog svetskog rata, ponovo se u Evropi vode rovovske bitke. U određenim zonama linije fronta su tako blizu da vojnici razgovaraju“.

Azerbejdžan je većinom muslimanski, dok je Jermenija pretežno hrišćanska, pa pojedine grupe na obe strane pokušavaju da prikažu sukob kao verski, iako analitičari kažu da su takva tumačenja preterana (Azerbejdžan, na primer, održava jake odbrambene veze sa Izraelom).

Zašto je sada izbio sukob

Jermenska revolucija iz 2018. iznedrila je novu generaciju lidera i podstakla nadu da bi se sukob oko Nagorno-Karabaha mogao konačno razrešiti. Ta nada je nestala otkad je jermenski premijer Nikol Pašinjan zauzeo čvrst – a po mišljenju azerbejdžanskih lidera provokativan – stav po tom pitanju.

Pandemija kovida-19 utiče na cene azerbejdžanske nafte i gasa, pa su lideri ove zemlje možda procenili da je dobar trenutak za akciju, kaže Broers: „Možda su mislili da iskoriste priliku za neku vojnu operaciju, da ujedine stanovništvo, osvoje neki komad teritorije, pa da se vrate u mirovni proces sa jačim adutima“.

Azerbejdžan tvrdi da samo reaguje na jermensku agresiju u oblastima koje mu po zakonu pripadaju, a koje neprijateljske snage i separatisti decenijama drže pod okupacijom.

Kakve su posledice

Ubijanje civila na obe strane predstavlja humanitarni problem, dok sukob izaziva međunarodnu zabrinutost iz još nekoliko razloga. Glavni je taj što regionalne sile uključujući Rusiju, Tursku i Iran, imaju različite interese u području južnog Kavkaza. Ako se borbe nastave „rizikujemo regionalni sukob širih razmera, kao u prvom svetskom ratu“, kaže Broers.

Turska je već iskazala snažnu podršku Azerbejdžanu, dok je Rusija tradicionalno bliža Jermeniji, mada su njene veze sa azerbejdžanskim elitama vremenom ojačale. Turska i Rusija se odavno natežu oko uticaja u različitim područjima, uključujući Siriju i Libiju. Jermenija tvrdi da Turska dovozi sirijske borce u spornu oblast kako bi se borili na strani Azerbejdžana, što Azerbejdžan odbacuje kao „potpunu besmislicu“.

Još nema čvrstih dokaza o prisustvu sirijskih boraca u Nagorno-Karabahu, ali je nekoliko ljudi u Idlibu reklo za Gardijan da je turska kompanija za privatno obezbeđenje pre mesec dana pokrenula kampanju regrutovanja muškaraca za Azerbejdžan.

Šira oblast južnog Kavkaza predstavlja ključnu arteriju za transport gasa i nafte iz Azerbejdžana u Tursku i dalje na evropsko i druga svetska tržišta. Azerbejdžan zadovoljava oko 5% evropskih potreba za gasom i naftom (što EU koristi da smanji svoju zavisnost od Rusije). Poslednje oružane borbe iz 2016. vodile su se u blizini mnogih cevovoda.

6yka

Ima li nadrealnijeg prizora od slike luksuznog elektro-automobila vrijednog preko milijun eura na autobusu punom ljudi koji sebi ne mogu priuštiti ni polovnu krntiju? I od nasmiješenog lica Mate Rimca – tog hodajućeg dokaza da i ovdje kapitalizam uspijeva – na vozilu kojim gastarbajteri od ovdašnjeg kapitalizma bježe glavom bez obzira?

Rimac

Bloger i teoretičar Mark Fisher nazvao je to ‘kapitalistički realizam’: sveprisutni osjećaj da kapitalistička ekonomija nije samo jedina igra u gradu, nego i jedina moguća. Bilo kakva alternativa ostaje nezamisliva. Jer živimo u vremenu, kaže dalje Fisher, u kojem ‘slike zadobivaju autonomnu snagu’. Ili, nešto konkretnije: ‘Način na koji se stvara vrijednost na burzi vrijednosnih papira ovisi manje o tome što kompanija ‘stvarno radi’, a više o percepcijama i vjerovanjima u njene buduće izvedbe. Sve što je čvrsto nestaje u PR-u…’

Ničeg novog ni naročito spornog nema pritom u ideji da vrijednost firmi danas stvaraju investitorske oklade, kao ni da se investitorske oklade zatim pretvaraju u samoispunjujuća proročanstva: evo, recimo, Mate Rimac. Kada je prije nekog vremena zastupnik Radničke fronte David Bilić u zagrebačkoj Gradskoj skupštini spomenuo lako provjerljivu, čvrstu činjenicu da je Rimčeva kompanija sve do ove godine poslovala s gubicima, pri čemu nikome u medijima nije palo na pamet da je prozove ‘gubitašem’ – kao što to redovno čine kada govore o brodogradilištima – isti ti mediji Bilića su ismijali i prikazali kao klauna. Uzalud dakle lako provjerljiva, čvrsta činjenica tamo gdje – kako bi rekao Fisher – sve što je čvrsto nestaje u PR-u.

Iz PR-a, doduše, ponešto i nastaje: tek koji dan kasnije domaći su mediji euforično prenijeli ‘golemu vijest’ i ‘senzaciju’ o ‘poslu stoljeća’ u kojem Mate Rimac od njemačkog Volkswagena kupuje ultraluksuznu automobilsku marku Bugatti. Jedva dva ili tri trezvenija novinarska članka pritom su upozorila da u glamuroznoj transakciji ipak nema veće senzacije: preuzimanje Bugattija, koji također već dugo posluje s gubicima, zapravo je samo dio daljnjeg ulaska VW-a u vlasničku strukturu Rimčeve firme, pa ispada da jedna golema međunarodna korporacija naprosto guta mnogo manju tvrtku, dok mala koristi priliku da se tržišno pozicionira pomoću gubitaškog, ali nadaleko razvikanog brenda. U nekim normalnijim okolnostima – ukratko – uobičajena vijest iz specijaliziranih poslovnih rubrika. U Hrvatskoj, međutim, povod za erupciju nacionalnog ponosa i konačni dokaz da je kapitalizam ipak najbolji od svih mogućih svjetova: ako Mate Rimac može kupiti Bugatti, onda svi možemo biti bogati. Samo treba raditi, truditi se i biti poduzetan. O tome da oko 90 posto start-upova na kraju propada, da u tržišnoj utakmici netko mora izgubiti jer netko drugi dobiva i da na svakog poduzetnika dolazi kudikamo veći broj kudikamo manje bogatih radnika, nismo čuli skoro ni riječi. Jer takva su osnovna pravila kapitalističkog realizma: realnost mu uglavnom samo smeta.

Možda baš zato o Rimcu mnogo više od svih ‘golemih’ i ‘senzacionalnih’ vijesti iz domaćih medija govori jedna strana, nešto manja i manje senzacionalna. Ovoga ljeta, naime, jedan je livanjski autobusni prijevoznik na svoje autobuse nalijepio veliki crtež svog dojučerašnjeg sugrađanina i našeg aktualnog poduzetničkog heroja, skupa sa slikom njegovog ekskluzivnog auto-modela Concept One. U Hrvatskoj te autobuse niste mogli vidjeti, jer ovdje ne dolaze: putnike razvoze po Bosni i Hercegovini, a kada pređu državnu granicu, onda idu ravno za Luzern, München, Rosenheim i slične gastarbajterske destinacije. Njihov dnevni red vožnje, ukratko, čita se kao sažetak svakodnevne ekonomske tragedije Bosne i Hercegovine. I ne znamo koji se marketinški mag dosjetio ukrasiti baš takve autobuse Rimčevim portretom i njegovom aerodinamičnom šasijom, ali taj je tragediju napokon pretvorio u farsu. Jer doista: ima li nadrealnijeg prizora od slike luksuznog elektro-automobila vrijednog preko milijun eura na autobusu punom ljudi koji sebi ne mogu priuštiti ni polovnu krntiju? I od nasmiješenog lica našeg proslavljenog entrepreneura – tog hodajućeg medijskog dokaza da i ovdje kapitalizam uspijeva – na vozilu kojim gastarbajteri od ovdašnjeg kapitalizma bježe glavom bez obzira? I nije li – vozeći ih prema svim tim minhenima i rozenhajmima – vozilo napokon postalo porazno precizna kotrljajuća metafora koja gazi kompletan kapitalistički realizam hrvatskih medija?

Utoliko, preostaje tek provjeriti u kojem se točno žanru metafora odvija. Golemi crtež bogatog poduzetnika na autobusu punom mnogo siromašnijih putnika? Slika koja je, reklo bi se, itekako ‘zadobila autonomnu snagu’? Portret izveden vrlo realistično, ali samo da bi slavio nekoga tko se uzdigao visoko iznad naše realnosti? To je već – složio bi se valjda i sam Mark Fisher – posve novi umjetnički pravac: čisti kapitalistički nadrealizam.

Honorari

Koliko vrijedi rad hrvatskih dramaturginja i dramaturga? U pravilu onoliko koliko se dogovore s kazališnim kućama, a to znači da pravila nema. Upravo su zato dramski pisci i scenaristi okupljeni u udrugu SPID (Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela) oštro reagirali na neobični istup uprave HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, predvođene intendantom Marinom Blaževićem. Riječki narodni teatar, naime, objavio je na svojim internetskim stranicama tekst ‘Poklon kazalištu i gradu Rijeci od dva milijuna kuna’ u kojem su pobrojali sve umjetničke angažmane vodećih ljudi kuće – režije, koreografije, dramaturške poslove – za koje ravnatelji nisu uzeli dodatan honorar: drugim riječima, svojoj instituciji i njenom gradu darovali su besplatan rad, a više od polovice ukupnog dvomilijunskog iznosa otpada pritom upravo na volontiranje intendanta Blaževića. Na prvi pogled, pohvalno. Na drugi, prilično problematično: ‘Smatramo apsurdnom objavu dokumenta kojim se ukazuje na uštedu sredstava na način da se slobodnim umjetnicima i umjetnicama, autorima i autoricama s nezavisne scene, oduzima prostor za rad’, pišu članice i članovi SPID-a. Još su problematičniji, čini se, iznosi nenaplaćenih honorara koje kazališna uprava navodi kao svoje darove: ‘U tablici se iznosi podatak kako je autorski rad dramaturga u HNK Ivana pl. Zajca prosječno honoriran iznosom od pet tisuća eura bruto’, stoji u reagiranju SPID-a, dok ‘iskustva naših članica i članova koji su obavljali posao dramaturgije izvedbe u HNK Zajc govore kako je njihov zajednički prosjek znatno manji i doseže tek otprilike 2300 eura bruto.’

Zbog svega ovoga, zaključuju u SPID-u, pri izradi cjenika kojim ta udruga planira regulirati prosječne i minimalne cifre honorara u Hrvatskoj ‘svakako ćemo istup intendanta Marina Blaževića upotrijebiti kao preporuku (…) Isto tako, nadamo se da će u budućnosti HNK Zajc, odnosno njegov intendant Marin Blažević, pozitivnim primjerom pokazati kako je spreman poštivati objavljene cifre pri sklapanju ugovora s autoricama i autorima.’

Hoće li ih poštivati, ne znamo: do zaključenja ovog broja Novosti iz riječkog HNK-a nije stigla javna reakcija.

Srebrenica

Ovogodišnji bosanskohercegovački kandidat za Oscara bit će ‘Quo vadis, Aida’, posveta Jasmile Žbanić žrtvama srebreničkog genocida: film je premijeru imao na nedavnom Venecijanskom festivalu, gdje je – tvrdi kritičar Novog lista Dragan Rubeša – ‘nepravedno ostao bez glavnih nagrada jer je ratna Bosna očito postala ‘out”. Ali zato teme ratne Bosne ove jeseni, na 25. godišnjicu srebreničkog masakra, dolaze tamo gdje su ‘out’ odavno. Režiser Zlatko Paković u Beogradu je postavio predstavu ‘Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo’, a premijerna izvedba održana je – javljaju tamošnji mediji – ‘uz poštovanje epidemioloških mera i diskretno prisustvo policije’. Diskretno prisustvo organa reda je razumljivo, između ostalog i zato što Pakovićeva predstava sadrži citat aktualnog predsjednika Aleksandra Vučića, izrečen 1995., neposredno nakon okončanja srebreničkog pokolja: ‘Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana!’ U beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, koji dan kasnije, postavljena je i izložba ‘ArchiWar: priče i sećanja o genocidu u Srebrenici’ ilustratorice Jelene Jaćimović. Njeni su crteži nastali na temelju ispovijesti, svjedočanstava i dokumenata o žrtvama i njihovim porodicama, a izložba je, stoji na službenoj stranici, zamišljena kao ‘jedan vid otpora protiv dominantne politike sećanja u Srbiji zasnovane na nacionalizmu i militarizmu’.

Jedan film, jedna izložba i jedna predstava trebali bi značiti da najužasnija kolektivna trauma balkanskih ratova devedesetih ni sada – kada su ti ratovi ispali iz globalnih kulturnjačkih moda – neće ostati zaboravljena. Samo, dok savjesniji umjetnici regije progovaraju o Srebrenici, u Srebrenici je umjetnost povod za nove nacionalne sukobe: oko postavljanja Spomenika miru u centru grada upravo su se žestoko posvađale srpska i muslimanska strana, pri čemu su muslimanske organizacije bojkotirale otvaranje: međusobne optužbe nećemo nabrajati jer sve skupa ionako – itekako – ima veze sa stranačkim kampanjama za skore izbore.

In memoriam

Postjugoslavenska regija oprašta se od Gorana Paskaljevića, uz Emira Kusturicu međunarodno najpriznatijeg predstavnika ovdašnje tzv. Praške škole. Paskaljević je preminuo u Parizu, u 74. godini, skoro četiri i pol decenije nakon što je maestralnim debijem ‘Čuvar plaže u zimskom periodu’ (1976) otvorio jedan od upečatljivijih autorskih opusa ovdašnje kinematografije. Uslijedili su jugoslavenski klasici – ‘Pas koji je voleo vozove’ (1977), ‘Poseban tretman’ (1980), ‘Varljivo leto ‘68.’ (1984) i drugi – a nakon raspada države snima svoj vjerojatno najuspjeliji i zasigurno najrazvikaniji film, ‘Bure baruta’ (1998), prema tekstu makedonskog pisca Deana Dukovskog. Naslovi su mu igrali na svim važnijim svjetskim festivalima: dobio je mnoštvo priznanja. ‘Ono što me ispunjava zadovoljstvom’, rekao je u jednom od svojih kasnijih intervjua, ‘jeste utisak da filmovi nastali u ranom periodu mog stvaralaštva i dan-danas žive, gledaoci različitih generacija ih vole i vraćaju im se…’

portalnovosti

Subote su načičkane startnim pištoljima za masovne trke čiji su cilj zabava. Pucnji su najglasniji u glavama zasićenih repeticijama tjednih obveza. Sve staze za jurnjavu vode van, izvan otrcane svakodnevice, izvan ćelija u kojima se robijaju radne obveze, izvan slatkog doma od čije je nepodnošljive slatkoće mladi svijet doslovce ožedni. Izlazi se prema provodu, razonodi, zadovoljstvu, ugodnom provođenju vremena, hrli se prema gradu prepunom blještavih crkvi u kojima se prakticira spontana religija samospoznaje kroz užitak. Subota je dan za duži bijeg bez straha i briga koji inače bjegunca običnim danima u pristojno vrijeme vraćaju na start dužnosti. Groznica subotnje večeri je misa na kojima se mladima ukazuje obećanje da će pronaći srodnu dušu (i tijelo). Subotom se ne radi!!!

U potrazi za zadovoljstvom mladi ljudi se snalaze i koriste svoje komparativne prednosti: šarm, ukus, hrabrost, sklonost riziku, vještinu zavođenja, minuli rad – povijest (ne)uspjeha, izdržljivost, laganje, umijeće fokusiranja, maštu, duhovitost, odgovarajući pristup… Ali, što bi muškarac morao znati? Na to pitanje u svojoj knjizi odgovara Oliver Kuhn, novinar i rednik njemačkog Playboya. Izdvajam nekoliko njegovih savjeta kad su u pitanju žene, posao i pustolovine. Savjeti dolaze iz svijeta koji nema puno dodira s drčnim herojima ulica i kafića, ali, tko zna, možda ih netko od mladih čitatelja večeras primjeni, iako se smijulji dok ih trenutno čita, baš kao i ja dok sam se igrao selektora.

GOVOR TIJELA KOJEM SE ŽENE DIVE

Žene ocjenjuju muškarčev društveni status. Najzavodljivijim smatraju vođu grupe, glavnog muškarčinu, alfa-mužjaka. Evo nekoliko pravila pravila po kojima će me prepoznati kao alfa-mužjaka:

• Ne stojim uza zid.
• Ne držim piće u visini prsa.
• Tijekom razgovora opušteno sam naslonjen na stolac.
• Smiješim se, a ramena i leđa su mi napeta.
• Krećem se polako.

ŠTO SE MOŽE IŠČITATI IZ STISKA RUKE

… Ako je dlan druge osobe tijekom rukovanja okrenut prema dolje, ona ima dominantnu ulogu. Naletite li na takav stisak, morate razmisliti hoćete li prihvatiti takvu hijerahiju ili ćete sugovornikov dlan okrenuti prema gore…

KAKO SE OBRANITI OD NAPADAČA

• Zauzmite stabilan položaj.
• Noge raširite u širini ramena (ne više od 45 cm)
• Malo savijte koljena; oslonite se na jastučiće stopala, tako da vam težište bude u sredini.
• Podignite ruke, ali nemojte stiskati šake.

Mladi, neusiljeni ljudi preziru priručnike (pa zar ne bježe u grad i od usmenih kućnih priručnika u vidu majki i očeva?) No, ponekad ti koncentrati znanja i iskustva pomognu- u malim dozama. Što sam htio reći na kraju? E, da! Htio sam reći da treba prirodno živjeti, ali i čitati. Oboje je važno da bi se sebe usporedilo s drugima, jer drugi vam omogućuju užitak, ali mogu vam ga i pokvariti.

sbperiskop

Afera Janaf novi je medijski spektakl, no stvarna borba protiv korupcije ne postoji. Izvršna direktorica Gonga Oriana Ivković Novokmet jednim od ključnih uzroka sveprisutnosti korupcije smatra stranačko zarobljavanje državnih institucija. ‘Imamo megakoruptivnu strukturu u svim javnim institucijama i tijelima’, drži politolog Damir Grubiša

Afera Janaf ni nakon dva tjedna ne silazi s naslovnica. Mediji iz dana u dan izvještavaju o mjestima gdje je donedavni predsjednik uprave te državne tvrtke Dragan Kovačević sakrio milijunske iznose, o njegovih osam stanova – u imovinskoj kartici prijavljena su svega tri, donose trodimenzionalne skice privatnog ‘kluba’ u zagrebačkoj Slovenskoj ulici, a pretpostavlja se da postoji i prvi pokajnik. Direktor velikogoričke Vodoopskrbe Tomislav Jelisavec pušten je iz pritvora nakon što je USKOK-u dao dodatni iskaz, pa se spekulira da je priznao krivnju tereteći ostale osumnjičenike, prije svega gradonačelnika Dražena Barišića i poduzetnika Krešu Peteka. Prividno, situacija se razvija u svojevrsnu policijsko-pravosudnu idilu, dodatno napuhanu razdraženim medijskim pogonom. Međutim, već i površan pogled na tridesetogodišnju historiju korupcijskih afera ulijeva opori pesimizam.

Čim se netko dokopa vlasti, postaje pripadnikom kaste i biva uvučen u koruptivne mreže, a taj je klub samo jedna od vanjskih manifestacija – komentira Damir Grubiša

– Stvarna borba protiv korupcije ne postoji. Svjedočimo povremenim medijskim spektaklima u kojima se poneki dužnosnici hapse, međutim nedostaju antikorupcijske presude. Deset godina nakon Sanaderovog uhićenja još uvijek ne postoje pravomoćne presude u dva od tri njegova procesa. Odbačena je optužnica protiv bivšeg HDZ-ovog ministra Božidara Kalmete nakon što je svjedok promijenio iskaz. Gradonačelnik s desetak korupcijskih procesa upravlja glavnim gradom te je do jučer bio nezaobilazan u održavanju Plenkovićeve parlamentarne većine, a dandanas, zajedno s HDZ-om, drži Zagreb. Uslijed toga javnost uhićenja smatra predstavom ili obračunom političkih struja – kaže za Novosti izvršna direktorica Gonga Oriana Ivković Novokmet.

Kao jedan od ključnih uzroka sveprisutnosti korupcije smatra zarobljavanje državnih institucija i njihovo podvrgavanje političkim strankama, u prvom redu, ali ne i isključivo HDZ-u. Kovačević je kadar HNS-a, čiji se donedavni šef Ivan Vrdoljak hvalisao da će ta stranka ‘urediti državu kao što je uredila Janaf’.

– Stranke državu vide kao plijen koji služi njihovim interesima, a u odsustvu presuda takvo ponašanje prolazi. Eksces je da neka institucija pokušava biti nezavisna, poput Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa ili pučke pravobraniteljice, dok je ostatak države premrežen stranačko-klijentelističkim mrežama – dodaje Ivković Novokmet.

Korupcija je svakako postojala i u socijalizmu. No politolog i diplomat Damir Grubiša u znanstvenom radu iz 2005. piše kako je ‘iskonski grijeh’ korupcije u Hrvatskoj proces privatizacije. Tuđmanova je vlast društveno vlasništvo uglavnom razdijelila stranačkim pouzdanicima. Presudno je bilo državno ovladavanje bankovnim sektorom. Banke su potom HDZ-ovim pulenima dijelile čuvene ‘menadžerske kredite’, prihvaćajući kao garanciju imovinu istih tvrtki koje su tim kreditima kupovane. Nadalje, ističe Grubiša, Zakon o privatizaciji mijenjan je od 1991. do 1996. dvanaest puta, a pravna konfuzija omogućila je Hrvatskom fondu za privatizaciju da ‘arbitrarno interpretira zakon i njegove kontradiktorne odredbe’.

– Korupcija je nastala paralelno s državom. Još se u ratu pojavilo ratno profiterstvo, kupovinom preskupog naoružanja i švercom zgrtala su se bogatstva. Drugi korak su bili privatizacijski zakoni. U razdoblju do 2000. izgrađen je najveći dio koruptivnog sistema – kaže Grubiša za Novosti.

Sociolog sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Slaven Ravlić u tekstu iz 2010. navodi kako je razmahu korupcije posebno pridonijela sustavna stranačka kolonizacija pravosuđa. ‘Preko neslužbenih tijela (Pašalićeva komisija) i pravosudnih dužnosnika (‘predsjednička oligarhija’) koji su izvršavali volju vladajuće stranke oblikovan je model pravosuđa, podobnih sudaca i državnih odvjetnika, te je u skladu s tim modelom izvršena dalekosežna promjena u sastavu sudbene vlasti. Samo u razdoblju od polovine 1990. do kraja 1993. velik broj sudaca i državnih odvjetnika napustio je pravosuđe (oko 40 posto ukupnog broja), a u njega su ušli novi i neiskusni, ali stranački pouzdani ljudi’, piše Ravlić.

Stranke državu vide kao plijen koji služi njihovim interesima, a u odsustvu presuda takvo ponašanje prolazi – kaže Oriana Ivković Novokmet

HDZ je kao vodeća stranka ‘djelovao kao dio države i njezin agent, bio uključen u državnu strukturu i postao ‘ovisan’ o državnim i paradržavnim resursima (javna poduzeća) koje je obilato koristio za održanje lojalnosti svojih dužnosnika na centralnoj i lokalnoj razini (plaćena savjetnička mjesta, nadzorni odbori, stanovi, povlaštene mirovine, zaposlenja i povlastice za članove obitelji), za održanje klijentelističkih mreža te za izravnu korupcijsku aktivnost (donacije i drugi novčani i nenovčani doprinosi u zamjenu za insajderske informacije, poslove s javnim poduzećima, ugovore za javne nabave, zakonodavne i druge ‘usluge’).’ Nadalje, HDZ je od početka imao klijentelistički karakter, kako u odnosu na interesne skupine potekle iz rata kojima je osiguravao proračunska sredstva, ‘tako i u odnosu na moćnu skupinu dobitnika privatizacije, koji se oslanjaju na tu stranku kao na predstavnika i zaštitnika svojih interesa, a ona na njih kao na izvor financijske potpore’.

Dojam da je privatizacija uvelike značila legalnu pljačku potvrdilo je 2004. objavljeno Izvješće o radu na provedbi revizije i privatizacije: od 1006 razmatranih slučajeva, u njih 931 utvrđene su zloupotrebe, odnosno u više od 90 posto. Mnogi su ‘menadžeri’ de facto poklonjena im poduzeća uništili prodajući ili iznajmljujući njihove poslovne prostore i ostale nekretnine. Bezbrojni radnici završili su na ulici, ali vlasnici su preko noći postali milijunaši.

Račanova vlada je, osim pokušaja revizije privatizacije, 2002. izradila i prvi antikorupcijski program.

– Ta strategija nikad nije dosljedno provedena. Mjerila za ulazak u Europsku uniju su zaobiđena. Tražilo se da donesemo jedinstveni zakon protiv korupcije, a ne da je to raštrkano u nizu zakona, što omogućava različito tumačenje. Nikad nije stvoren antikoruptivni kodeks koji postoji u nekim tranzicijskim zemljama, ni antikoruptivna kontrola koju bi trebalo uvesti u institucije od vrtića do državnih tvrtki. Pravosuđe formalnopravno izgleda objektivno i samostalno, no zapravo je podvrgnuto izvršnoj vlasti i jednopartijskoj hegemoniji, koju HDZ vrši i kad nije na vlasti. Sustav javne uprave otpočetka je uspostavljen klijentelistički. Kad sam bio šef kabineta ministra vanjskih poslova, morali smo iz Ureda predsjednika dobiti dopuštenje za zapošljavanje čistačice u nekoj ambasadi. Postoji potpuna kontrola kadrova. Možete imati vlast, ali upravni aparat ostaje lojalan onima koji su ga namjestili i od kojih zna da ovisi. Kao posljedicu imamo megakoruptivnu strukturu u svim javnim institucijama i tijelima. Sustav gradi sve moguće osigurače da se korupcija ne razotkrije. Ona u Hrvatskoj nije patologija, nego normalno stanje sustava – kaže Grubiša.

Ironično, naredni Nacionalni program za suzbijanje korupcije 2006. – 2008., kao i Strategiju suzbijanja korupcije, donijela je Sanaderova vlada. Zbog korupcije nije osuđen samo taj premijer, nego je i sam HDZ u slučaju Fimi-medije optužen za izvlačenje 24,3 milijuna kuna iz javnih tvrtki u stranačke crne fondove. Sljedeći korak bila je – stoji na stranicama Ministarstva unutarnjih poslova – ‘nova, strukturno i metodološki proaktivno usmjerena Strategija suzbijanja korupcije za razdoblje 2015. – 2020.’ Ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica ovih dana najavljuje narednu strategiju te obećava zakonski ‘ojačati neovisna tijela poput USKOK-a, dodatno unaprijediti sustav pravne zaštite zviždača i podignuti svijest kod građana o nužnosti prijavljivanja nepravilnosti te urediti pravni okvir lobiranja’. Hvaleći prošlu Plenkovićevu vladu zato što je provela 83 posto predviđenih aktivnosti iz antikorupcijskog Akcijskog plana, Malenica propušta reći da Hrvatska od 2016. kontinuirano ostvaruje sve lošiji rezultat na Indeksu percepcije korupcije koji objavljuje Transparency International, pa je s 50. pala na 63. mjesto. Grubiša ističe da Hrvatska nije provela ni zaključke Grecoa, grupe Vijeća Europe za borbu protiv korupcije, a kad se neki planovi i provode, često se radi o formalnim točkama bez stvarnog efekta.

Da se korupcija u Hrvatskoj ne kažnjava, vidi se iz sljedećeg: uz dvije presude protiv Sanadera, još uvijek nema ni presuda protiv Nadana Vidoševića i samog HDZ-a. Bivši ministar Čobanković je 2013. zbog sudjelovanja u aferi ‘Planinska’, kojom je proračun oštećen za 15 milijuna kuna, nakon nagodbe s tužiteljstvom osuđen na mizernih godinu dana zatvora, koje je zamijenio radom u Caritasovoj pučkoj kuhinji. Ovog rujna sud je optužbe za ratno profiterstvo oslobodio čak i kralja privatizacijskih afera Miroslava Kutlu. Konačno, prethodnu Plenkovićevu vladu je zbog korupcijskih afera napustilo sedam ministara.

– Tu je i Lex Agrokor koji je napisala tajna skupina konzultanata, koji su kasnije dobili unosne poslove u restrukturiranju tvrtke. Za uspješnu antikorupcijsku borbu mora postojati više od vječnog premijerovog iznenađenja otkrićem da su mu suradnici i suradnice korumpirani. Kontinuitet pokazuje da je to modus operandi, koji on ne uspijeva promijeniti. Istovremeno, sam je Plenković u slučaju ‘Helsinki’ prvo odbio Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa dati tražene dokumente. Potom presudama Upravnog suda pokušava srušiti ingerencije Povjerenstva tvrdeći da ono izlazi izvan svojih ovlasti. Zapravo je Povjerenstvo donijelo već nekoliko sličnih odluka koje su potvrđene na sudu, no Plenković ga nastoji eutanazirati. Zbog svega navedenog skeptična sam i prema novoj antikorupcijskoj strategiji, ali ne treba odustajati – mišljenja je Ivković Novokmet.

Slučaj ‘Helsinki’ se, podsjećamo, odnosi na put Plenkovića i njegovih ministara na kongres Europske pučke stranke, za koji se sumnja da je plaćen iz državnog budžeta. Smjer u kojem se želi ići, ističe naša sugovornica, vidjet će se iz najavljenih izmjena Zakona o sprječavanju sukoba interesa, odnosno eventualnog jačanja ili slabljenja spomenutog Povjerenstva. Ivković Novokmet podržava i najave o osnivanju saborskog istražnog povjerenstva o Janafu – ‘iako je prethodno koje se bavilo Agrokorom rasformirano te možda i ovo tako završi, svakako će se neke stvari pokušati rasvijetliti’. Ukoliko Hrvatska želi ikakvu šansu u borbi protiv korupcije – što doprinosi stvaranju pristojnijeg, poštenijeg i pravednijeg društva – potrebne su, kaže Ivković Novokmet, jače državne institucije, mediji, civilno društvo, pa i prgavija, konkretnija i borbenija opozicija.

Afera Janaf razotkrila je i činjenicu da se najmoćniji ljudi državnog i privatnog sektora – predsjednik države Zoran Milanović, više ministara, načelnik Glavnog stožera admiral Robert Hranj, utjecajni sudac Ivan Turudić, utjecajni poduzetnici, odreda muškarci – sastaju u tajnom klubu, čak i dok su obični građani trpjeli karantenu zbog pandemije koronavirusa. Ministar gospodarstva Tomislav Ćorić odbio je reći je li na ulazu ostavljao mobitel, što pobuđuje sumnje u karakter razgovora u Kovačevićevom ‘klubu’, a navodno je bilo i eskort-djevojki.

– Sada se zgražavamo nad tim klubom, no to je način života političke kaste. Poruka je – mi možemo sve što hoćemo jer smo privilegirana ‘nova klasa’, kako je svojevremeno Đilas okarakterizirao socijalističku birokraciju. Ta kasta je transverzalna, formirana je bez obzira na stranačku pripadnost. Čim se netko dokopa vlasti, postaje pripadnikom kaste i biva uvučen u koruptivne mreže, a taj je klub samo jedna od vanjskih manifestacija – komentira Grubiša.

Što se tiče tridesetogodišnjeg kontinuiteta korupcije u Hrvatskoj, u spomenutom tekstu Ravlić ističe kako korupcija cvjeta tamo gdje vladaju stranke isprepletene s državom, koje se u literaturi naziva ‘kartelskim’. Takva stranka je devedesetih postao i HDZ. Riječ je o strankama u Europi nastalim osamdesetih godina, nakon što su s pozornice sišle masovne partije iz ere snažne socijalne države. One su bile ukorijenjene u društvenim klasama, oslonjene na široko članstvo i jasno ideološki profilirane. S druge strane, kartelske su stranke slabo vezane uz određene socijalne grupe i dezideologizirane. Glavnu ulogu preuzimaju profesionalni eksperti, personalizirano vodstvo te financiranje preko interesnih grupa i javnih fondova. Stranke prestaju biti posrednici između države i društva te urastaju u državu i koriste njene resurse. Iako gube suštinske funkcije, stranke su ‘povlaštenije nego ikad, pa raste jaz između građana i političara’. Elitizacija politike rezultira otuđivanjem od društva i potkopavanjem povjerenja u demokratske institucije. Upotreba skupih masovnih medija i oslanjanje na visokoplaćene eksperte umjesto na široku bazu članova i pristaša ‘povećava ovisnost stranaka o ‘vanjskim’ sredstvima, državnim i privatnim’. Takve su stranke postale glavni generator institucionalne korupcije i u nekim visokorazvijenim europskim zemljama.

Ukratko, korupciju nije moguće promatrati izolirano od šireg društveno-političkog, pa i ekonomskog konteksta. Ukoliko se teži tome da antikorupcijska borba postane išta više od svojevrsne političke parareligije, s vječnim ciklusima ritualnog zavjetovanja unaprijed izgubljenoj borbi, možda su nužne političke organizacije formirane na posve alternativnim principima u odnosu na dominantne hrvatske stranke – demokratske organizacije proizašle iz društva i okrenute građanima.

portalnovosti

Igor Gajin nije prvi teoretičar koji se obračunava s dominantnim obrascima naše suvremene književnosti, ali u “Leleku tranzicije” izvodi do sada najsustavniju demontažu hrvatske književno-tranzicijske laži

“Lelek tranzicije” radi drske, odgovorne i hrabre pomake, demaskirajući površnost i banalnost ovdašnjeg književnog mainstreama, pa ova studija ulazi na najuži popis obavezne lektire bez koje o suvremenoj hrvatskoj književnoj stvarnosti više nema smisla govoriti

Čestitka gradonačelnika povodom početka prve akademske godine na Sveučilištu u Slavonskom Brodu, objavljena na službenim stranicama grada Slavonskog Broda, tipičan je primjer prigodničarko-namjenskog teksta, koji, generalno, svojim birokratsko-frazeološkim i stilsko-jezikoslovnim karakteristikama, na izvjestan način oponaša speed dial, brzo biranje. Podsjećam, radi se o funkciji koja je dostupna na mnogim telefonskim sustavima i omogućava korisniku da uputi poziv pritiskom na smanjeni broj tipki. Brzo biranje osobito je korisno za korisnike telefona koji redovito biraju određene brojeve.

Ukucao je, po političko-marketinškoj dužnosti, gradonačelnik Duspara skraćeni broj univerzalnog studenta, kako bi ga brže-bolje dobio i čestitao mu, studenta, kojeg inače, neredovito/rijetko bira/nazove. Odaslanu poruku čuli smo svi mi spojeni na poluotvorenu liniju javnosti. Na razini sadržaja radi se lijepoj hrpici fraza – konvencionalnih i besadržajanih iskaza, izričaja koji su formalno dotjerani i/ili kitnjasti, koji lijepo zvuče, ali su smisaono bezvrijedni. Na razini lingvistike odnosno jezičnih zakonitosti, mi sa sklonošću prema građanskom uzvraćanju funkcionalnim autoritetima, dobili smo izdašnu priliku upozoriti studente da se tako (kao u čestitci) ne bi trebalo pisati. Naime, i pravilna upotreba maternjeg jezika dovodi, kako je to napisao gradonačelnik, do osobnog i profesionalnog boljitka.

Ističem da gradonačelnikova čestitka nije tamo neki usputni komentar izdvojen iz neke radio-diskusije, ili stand-up nastup, govornička improvizacija na rođendanu Marice sekretarice, ili tekst objavljen na sbperiskopu koji nema lektora, nego samo jedinog i ludog urednika koji se oslanja na svoje kratko iskustvo pisanja. Hoću reći, ne smije tu biti zezanja. Kad se službeni tekst objavi, on mora biti korektorski i lektorski profiltriran, primjeran iliti uzoran kao nadbiskup zagrebački.

Da ne dužim, evo tek nekoliko primjera.

Imamo: Kontinuirano stjecanje znanja i otkrivanje neistraženih područja je osnovni element svakog društvenog napretka…

A treba: Kontinuirano stjecanje znanja i otkrivanje neistraženih područja  osnovni su elementi društvenog napretka…

Imamo: Studiranje na fakultetima najviši je stupanj u obrazovnom sustavu kojeg svaki čovjek odabire prema vlastitim ambicijama.

A treba: Fakultet je najviši stupanj u obrazovnom sustavu, a odabire se prema vlastitim ambicijama. 

Imamo: Po prvi puta Sveučilište u Slavonskom Brodu upisalo je svoje prve studente i na tome sam zaista ponosan.

A treba: Prvi put na Sveučilište u Slavonskom Brodu upisani su (ili: upisali su se) studenti i na tome sam zaista zahvalan.

Imamo: Povodom početka prve akademske godine 2020./2021. na Sveučilištu u Slavonskom Brodu upućujem iskrene čestitke svim studentima te njihovim profesorima i asistentima…

A treba: Povodom početka prve akademske godine 2020./2021. na Sveučilištu u Slavonskom Brodu, upućujem iskrene čestitke svim studentima, profesorima i asistentima…

Imamo: Svoju zadaću shvatite ozbiljno, redovito učite i upijajte sva nova znanja koja se stavljaju pred vas kako bi jednoga dana bili značajni dionici našega društva i u skorije vrijeme ta znanja prenosili na nove naraštaje koji tek dolaze.

A treba: Svoju zadaću shvatite ozbiljno, redovito učite i upijajte nova znanja koja se stavljaju pred vas, kako bi jednoga dana bili značajni dionici našega društva, i ta znanja prenosili na nove naraštaje.

Nužne, takoreći mikro-izmjene, odnose se na iritantno brljav stil, a ove dvije na upotrebu jezika.

• Izraz prvi puta je pogrešan, i valja ga izbjegavati. Izvorno je riječ o spoju dvaju sklonidbenih riječi: rednog broja i imenice. S obzirom na način njihovog spajanja, trebaju biti u istom rodu, broju i padežu. To konkretno znači da sintagma u nominativu i akuzativu glasi prvi put, a u genitivu prvog(a) puta.

__________________

• Enklitike su riječi koje se u izgovoru naslanjaju na riječi ispred sebe, najčešće skraćeni oblici pomoćnoga glagola biti: sam, si, je, smo, ste, su i pomoćnoga glagola htjeti: ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će.

• O mjestu enklitike postoje mnoga pravila. Najčešće se griješi tako da se enklitika stavlja ispred glagola tamo gdje mora stajati iza njega, npr.

• Slične odluke su važne i u ostalim područjima. > Slične odluke važne su i u ostalim područjima.; Slične su odluke važne i u ostalim područjima.
  

• Cijena ručnika je snižena. > Cijena ručnika snižena je.; Cijena je ručnika snižena.

Ovaj mali trud oko faktotumove jezično-stilski bezvrijedne čestitke, upućen je prvenstveno njemu, u nadi da će ubuduće uvažavati jezične zakonitosti i sugestije. S obzirom da je Duspara i showrunner serije Kuda plovi ovaj Brod, on nadmašuje male producente, epizodne redatelje i pisce čestitki kojima je okružen. Neka se tako i postavi.

Napomena: upravo žudim da se i ovaj tekst izmasakrira kako bi se povela rasprava o upotrebi jezika.

Koliko se puta desilo da vam situacija u kojoj se nalazite deluje zastrašujuće poznato, svaki njen detalj i svaki njen deo? Mozak vas uporno ubeđuje u to da ste celu tu situaciju već proživeli, ali ne znate kada i pod kojim okolnostima… Déjà vu fenomen nije retka pojava, ali svakako jeste veoma teško objašnjiva.

Postoji nekoliko teorija koje su stručnjaci ponudili kao rešenje ove zagonetke, ali nijedna od njih se ne može smatrati konačnim odgovorom, uprkos činjenici da je svaka od njih dobro argumentovana. A budući da je u životu sve stvar percepcije, vi zahvaljujući svojoj percepciji, iskustvu ili ubeđenjima možete u nekoj od njih pronaći utemeljenje.

Dakle, kako razumeti Déjà vu fenomen?

Déjà vu kao fenomen jako je teško proučavati na ljudima, jer ne postoji način da se pojava ovog fenomena izazove u veštačkim/laboratorijskim uslovima. Ostaje samo da se donose zaključci na osnovu činjenica koje povezuju ljude koji doživljavaju Déjà vu, a evo i nekih od njih:

– Smatra se da Déjà vu ne doživljavaju deca mlađa od 9 godina.

– Smatra se da Déjà vu iskustva najviše imaju tinejdžeri i osobe u 20-im, dok sa starošću mogućnost doživljavanja Déjà vu iskustva opada.

Budući da je Déjà vu fenomen bacio u razmišljanje mnoge stručnjake različitih grana, može se reći da se izdvajaju dva osnovna pristupa izučavanju ovog fenomena: neurokognitivni i spiritualni.

Neurokognitivni pristup (neuro-nauke i kognitivna psihologija) izučava Déjà vu iz perspektive određenih funkcija u ljudskom mozgu, kao i načina funkcionisanja same memorije. Naime, veoma bitna karika u ovoj teoriji je hipokampus, neuronska struktura u mozgu koja je zaslužna za skladištenje onoga što smo proživeli, tačnije uspomena. Mnogi stručnjaci smatraju da se ovo iskustvo ne zove bez razloga baš ovako – Déjà vu (fran. „već viđeno”), budući da ukazuje na nešto što je zaista nekada bilo doživljeno na ovaj ili onaj način. Kako? Oni smatraju da se putem različitih iskustava (televizija, internet, filmovi, knjige, razmena iskustava sa drugim ljudima…) u našu memoriju skladište i uspomene/informacije koje naš svesni um u trenutku kada ih doživljavamo ne procesuira, već se fokusira na jedan određen deo čitavog iskustva. Međutim, stručnjaci smatraju da naš nesvesni um u memoriju skladišti apsolutno sve delove određenog iskustva. Déjà vu se dakle dešava kada se sadašnji trenutak poklopi sa jednim od tih delova nekadašnjeg iskustva koji je naš nesvesni um memorisao, zato je svesni deo našeg uma ubeđen da se to nije desilo, iako nas mozak ubeđuje u suprotno i šalje nam signale da je ta situacija „već viđena”.

Stručnjaci su ovo pokušali da objasne na primeru hologramskih slika. Naime, svaki deo hologramske slike sadrži sve potrebne informacije o čitavoj slici, pa čak i onaj najmanji deo. Naravno, ako se izdvoji što manji deo čitavog holograma i hologramska slika će samim tim biti mutnija i ne toliko jasna. Na sličan način funkcioniše i ljudska memorija – Déjà vu se javlja kao posledica poklapanja sadašnjeg trenutka sa „mutnom” slikom sličnog trenutka iz prošlosti, ali kojeg nije rezonovao naš svesni um, već ga je nesvesni um smestio u memoriju i na taj način ga urezao u naše pamćenje, ali ne dovoljno jasno.

Primer: Ukoliko uđemo u radnju i doživimo Déjà vu, iako znamo da nikada u toj radnji do tada nismo bili, dešava se sledeće – memorija vam stavlja do znanja da ste nekada posetili radnju u kojoj je npr. raspored polica bio isti kao u toj u kojoj se trenutno nalazite, iako vaš svesni um tada nije obraćao pažnju na raspored polica, ali one su se urezale u vaše pamćenje i vaša memorija vam time signalizira da ste se već nalazili u sličnoj situaciji.

Naš vizuelni korteks je toliko brz da šalje signale u centar za pamćenje u hipokampusu i parahipokampusu pre nego što naš svesni um registruje te iste signale. Još jedna moždana struktura je zaslužna za skladištenje detalja kojih mi nismo svesni – medijalni temporalni režanj – koji omogućava prepoznavanje poznatih i doživljenih stvari i iskustava, koji u saradnji sa hipokampusom i vizuelnom korom pomaže u skladištenju informacija.

Neurolozi su došli do još jedne zanimljive činjenice – Déjà vu i epilepsija imaju neke zajedničke karakteristike. Naime, ljudi koji boluju od epilepsije medijalno temporalnog režnja na početku napada gotovo uvek proživljavaju Déjà vu iskustvo. Tako su pojedini neurolozi došli do zaključka da Déjà vu može biti rezultat kratkotrajne neurološke disfunkcije kada neuroni unutar temporalnog režnja nasumice prenose signale bez ikakvog reda i smisla te zdravi ljudi doživljavaju lažni osećaj poznatog, odnosno „već doživljenog”. Do ovih zaključaka se došlo zato što je istraživanje lakše sprovesti na ljudima koji boluju od epilepsije, dok je kod zdravih osoba teško ispratiti Déjà vu fenomen. Ovo ne treba da zabrine zdrave ljude, niti da ih uputi lekaru, jer ove kratkotrajne disfunkcije ne ostavljaju nikakve posledice po rad mozga.

Spiritualni pristup izučava Déjà vu iz perspektive duše, kao i vanvremenskih i vanprostornih dimenzija. Alan Watts, čuveni britanski filozof i pisac, je duboko verovao u to da postoji samo jedan večiti sadašnji trenutak – večito ovde i sada. Ukoliko život percipirate na ovaj način onda ćete lako razumeti Déjà vu. Ovako postavljene stvari nas dovode do zaključka da prostor i vreme imaju relativno značenje, odnosno da čoveku služe kao jedinice za lakšu percepciju života kojeg nije svestan u potpunosti, jer život postoji i mimo tih jedinica, sve dok je prisutna energija koja neprestano kruži. Oni koji veruju u postojanje duše, večite energije koja opstaje i ne poznaje nikakva ograničenja postavljena fizičkim jedinicama poput prostora i vremena, lako je mogu percipirati kao energiju koja se ne može uništiti niti nestati, nego koja može menjati svoj oblik i putovati kroz različite dimenzije. Zvuči kao naučna fantastika, zar ne?

Ali ovakve stvari ne bi trebalo da budu nimalo fantastične ljudima koji ovozemaljski život percipiraju samo kao tek jednu etapu beskonačnog puta. Život nije linearan, on je oslobođen nestajanja i vremena, jer nakon ovozemaljskog života koji nam je poznat i za koji znamo da postoji, energija koja je u svakome od nas nastavlja da živi u nekoj drugoj dimenziji života koju mi ne možemo da percipiramo budući da nas fizičke jedinice poput prostora i vremena konstantno ograničavaju.

Vreme je alat koji je osmislio čovek kao prostor između svojih misli i želja i njihovih manifestacija. Dakle, Déjà vu se može posmatrati kao trenutak poklapanja našeg sadašnjeg ja sa našim budućim ili prošlim ja. Može se dakle govoriti o određenom putovanju naše energije kroz vreme kakvo mi poznajemo. To putovanje bi možda moglo imati neku svrhu – npr. ukoliko naše buduće ja želi da naše sadašnje ja upozori na neke stvari itd, ali to je već početak jedne potpuno nove teme.

Šta je Alan Watts rekao o vremenu i večnosti možete poslušati ovde.

Evo još nekih zanimljivih termina koji objašnjavaju slične fenomene:

Presque vu („skoro viđeno”) – osoba ne može da se seti nečega što je do skoro znala, kao da joj je “na vrhu jezika”.

Deja entendu („već čuli”) – osoba neki deo razgovora ili pesme doživljava kao da je već to negde čula.

Jamais vu („nikad viđeno”) – osoba nešto vlastito što joj je poznato doživljava kao da prvi put vidi.

The present moment is the only moment available to us and it is the doorway to all moments – Thich Nhat Hanh.

pulse

U dokumentarcu o Tenžeri vidjeli smo širok spektar sugovornika: Ivkošić je rekao kako mu je njegova smrt pala teže od očeve, Mandić je ispričao kako je Tenžera katkad, u vrijeme nemilosti, potpisivao tekstove pod njegovim imenom, a Seadeta Midžić se prisjetila užasne treme koju je nakon desetogodišnje prinudne stanke imao u njezinoj emisiji

Vijesti iz kulture, HRT, 17. rujna, 23:17

Ti si na bulevaru sumraka, šaljemo te u rezalište, ćao, zbogom. Takav je navodno bio smisao oproštajne rečenice HRT-ova uredništva kulture – pazi, kulture! – izrečene Ljiljani Sauchi telefonom. Cijeli život negdje radiš i onda te netko ležerno, u dokono popodne, en passant, zauvijek otpiše. Pa ti budi lojalan firmi! S Prisavlja su službeno priopćili da je to ‘uobičajena promjena voditelja na malim ekranima, kakva postoji na svim ostalim televizijama, pa tako i na HRT-u’. Jednako je uobičajena – ali to nisu priopćili – i alternacija: na Sauchino će mjesto doći mlađahna bivša savjetnica Vilija Beroša. ‘Nisam znala da će mi to biti zadnje ovakvo pojavljivanje na ekranu u 37 godina dugoj HTV karijeri. U petak sam doznala da Vijesti iz kulture više ne vodim jer žele mlade ljude na ekranu. Sve je to ‘novo normalno’ jer imam do mirovine još 14 mjeseci!’ rekla je Saucha ‘Večernjaku’. Najprije se micalo zbog uvjerenja, pa zbog krvi, pa zbog dobi – surovi sustav eliminacije ostaje, samo se kriteriji mijenjaju. Ono što se dogodilo Sauchi, ponižavajući tretman, nehuman otpust i preseljenje u rubriku ‘neperspektivna imovina’ jer ‘ekranu trebaju mlada, nova lica’, sjajno je opisao Arthur Miller u ‘Smrti trgovačkog putnika’ prizorima iz Amerike u kojoj čovjek postaje suvišan čim više ne može postizati tržišni rezultat, on je roba kao i sve druge robe. ‘Ako su točni njezini navodi kako joj je rečeno da će je zamijeniti ‘mlađom’, takvo ‘obrazloženje’ držim ne samo diskriminirajućim, već uvredljivim i sramotnim, nedostojnim onoga što bi trebao biti javni servis 2020. godine’, napisala je predsjednica ogranka HND-a na HTV-u Sanja Mikleušević Pavić. Pridružujemo se njezinoj ocjeni, uz dodatak da bismo radije gledali Sauchu nego mlađe lice koje je samo to – mlađe lice. Mlađa lica tražimo u rodilištu, u vrtiću, ne na ekranu, dovraga.

Trezor, RTS, 25. rujna, 23:35

‘Trezor’ je, za nas malo starija lica, lijepa, nostalgična emisija koja nas vodi u crno-bijela vremena, koja iz današnje perspektive izgledaju znatno bolje no iz ondašnje; kako kaže Arsenova pjesma, ‘takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad, što ne može da se vrati, što je bilo ko zna kad’. U kasnom terminu u petak prikazana je emisija o najstarijem dnevnom listu na ovim prostorima, beogradskoj ‘Politici’, iz doba prije neslavnih posrtanja. Čuli smo razgovor s Predragom Milojevićem, legendom srpskog novinarstva, čovjekom koji je kao dopisnik upoznao Hitlera i Mussolinija, bio dopisnik iz Britanije u osvit rata, a najzanimljiviji intervju u životu napravio s Jovom Čarugom, u čijoj je ćeliji boravio u jutro prije Čarugina vješanja i razgovarao s njim dok se hajduk brijao htijući na onaj svijet otići onako kako je i živio, kao goropadni kicoš. Zuko Džumhur pokazao je Ljubivoju Ršumoviću kako nastaje karikatura, a nekolicina glavnih urednika i čuvenih novinara ispričala je svoje zgode iz ‘Politike’ koja je prva na svijetu najavila Prvi svjetski rat. Šteta je što je kod nas na Prisavlju iščezla svaka vrsta sjećanja osim onoga u ‘TV kalendaru’, visoko ideologiziranog, indoktrinantnog, lišenog ugode kakvu nosi nostalgija – ‘Žal za mlados”, treći čin ‘Koštane’. Naša je stvarnost surova, mi smo trgovački putnici novog normalnog, a sklanjanje u prošlost nam ne daju, vragovi jedni. Neće ni njihova do zore gorjeti.

A Porina dobiva…, HRT, 27. rujna, 20:10

I što je tu teško? Uzmeš kameru, digneš ekipu, snimiš desetak sugovornika, odeš u arhivu i – montiraš dokumentarac. HRT bi morao godišnje isproducirati desetke dokumentarnih serija na zanimljive teme i o zanimljivim ličnostima, ima ih dovoljno. Ali to se radi usput i ako se baš mora, a serija ‘A Porina dobiva…’ (u vanjskoj produkciji Unisona, krovnog saveza glazbenih udruga) pokazuje kako je ta vrsta posla najbolja u smislu cost-benefit analize: košta malo, a donosi puno. Prva epizoda ispričala nam je tragični udes Vice Vukova, velikog, možda najvećeg hrvatskog pjevača svih vremena koji se početkom 1970-ih, u vrijeme čistke, sklonio u Pariz, da bi potom njegove pjesme nestale, a njegov lik bio sustavno demoniziran i prognan iz tzv. boljih društava. Na veliku scenu se vraća 1990-ih, ali avaj, opet je nepodoban, a kao političar uskrsava na najneočekivanijem mjestu, u SDP-u, kao i pjesnik Boris Maruna, tzv. ekstremni emigrant koji po povratku na čemernu hrvatsku zemlju piše pjesmu ‘Ivica Račan je imao pravo’. Mnogi su antitalenti ispisali stotine stranica o svojim martirijima koji i nisu bili tako veliki koliko su bili veliki honorari koje su temeljem njih fakturirali, a ovaj gospodin, čiji je megatalent bio uništen nekim komesarskim odlukama, nikada se nije požalio, što je jedinstven slučaj otmjenosti, dostojanstva i uzvišenosti duha u ovoj kulturi koja obožava udeseterostručiti patnje. Taj je fenomen najbolje objasnila Vukovljeva kći, koja je rekla da je ocu bio stran svaki tip jednostranačja, sektaštva i sl., bez čega je u Hrvatskoj napredovanje na socijalnoj ljestvici nemoguće. Ovdje igraš za crvene ili crne, ili te nema.

Tenžera, podstanar u novinama, HRT, 28. rujna, 20:09

Eto, kažemo, što je tu teško? Posjedneš desetak ljudi, staviš im krušku pod njušku i napraviš dokumentarac. Onaj koji je Branka Kamenski napravila o Veselku Tenžeri možda je mogao grabiti dublje i hvatati šire – počeo je plošno pa se razvijao prema kraju – ali nije ispao loše, tim prije što se o nacionalnim veličinama tog tipa, iz indolencije, sebičnosti, lijenosti i nezainteresiranosti, filmovi zapravo uopće ne prave. A trebali bi i mogli bi (Krešo Džeba, Fadil Hadžić, Ivo Mihovilović, Frane Barbieri, Josip Horvat, ima ih ohoho). U filmu smo vidjeli širok spektar sugovornika, od lucidnog Milana Ivkošića koji je rekao kako mu je Tenžerina smrt pala teže od očeve (nije to lako izgovoriti u eter, ni u ovaj televizijski ni u onaj metafizički), preko Zdravka Zime, Marka Grčića, Igora Zidića, Slavice i Igora Mandića, do Seadete Midžić, koja je ispričala kako je Tenžera u njezinoj emisiji nakon desetogodišnje prinudne stanke imao užasnu tremu. ‘Ja nikad nisam u životu vidjela čovjeka s takvom tremom. Meni je njegovo srce lupalo u uho. On je promijenio boju, i on je tu tremu savladavao s nečim što je bilo u njegovoj prirodi – napadao je protivnika.’ Bilo je tu domoljuba poput Ćire Blaževića (‘Neka me izvine široka publika, ali ja ću ga ovako, lakonski opisati – zajebat’), nesvrstanih poput Mandića (‘On je jedini pokojnik o kojem ću reći sve dobro’), ali autorica je pokazala širinu pa u film uvrstila i zadnjeg sekretara Komunističke partije u ‘Vjesniku’ Josipa Pavičića, što je svakako (makar i zakašnjeli) doprinos pomirbi. Ivkošić je lansirao anegdote kao glinene golubove, oponašao Stipu Šuvara neusporedivo bolje od glumca u ‘Crno-bijelom svijetu’ i otkrio kako je Tenžeru u politici štitio Jakov Blažević, dok je Mandić ispričao kako je Tenžera katkad, u vrijeme nemilosti, potpisivao tekstove pod njegovim imenom. Za kraj jedna lijepa rečenica neumrlog pokojnika: ‘Vjenčanje je komemoracija mladosti i slobodi. Svadba je pokusni pogreb a brak mauzolej u kojem se dva života žrtvuju za treći.’ Eto, dostojno grofa Lampeduse!

portalnovosti

Je li predsjednik Zoran Milanović poludio, nešto skriva ili se uljuljkao u poziciju predstavnika stare srednjoklasne ljevice?

Dvije najčešće teze vezane uz (za sada) dvotjedni performans Zorana Milanovića na novinarskim presicama i društvenim mrežama obje su karakterno diskreditirajuće. Prva: čovjek je jednostavno lud. Druga: uznemiren je i skriva nešto, ili bar muti vodu i preliminarno oblikuje narativ prije nego u medije izađe nešto dodatno kompromitirajuće vezano uz Kovačevića, Janaf i klub u Slovenskoj. Istina, Milanović je oduvijek “prgav”, promovirao se kao “predsjednik s karakterom” i utoliko, po prvoj tezi, njegovi su sadašnji istupi eventualno jači intenzitetom jer se osobno našao uvrijeđen da je bio pod mjerama praćenja a za to nije znao, kao uostalom i njegova prethodnica koja je isto imala, mutatis mutandis, sujetnu reakciju. Međutim ne radi se o posebnom iskoraku od uobičajenog obrasca Milanovićevog ponašanja. Drugoj tezi stilski u prilog ide to što Milanovićevi istupi stvarno podsjećaju na one notorno nedužnih Todorića, Mamića i Bandića. Todorić i dalje svaki dan u vjetar ponavlja svoju priču o krađi Agrokora u nadi da, uz neminovnu desetogodišnju trakavicu od sudskog procesa, njegov narativ preživi. Mamić se brani zločinom bez žrtve, Dinamo je u Europi. Bandić se pak oduvijek brani napadom; posve osobnom diskreditacijom bilo koje druge političke figure u gradu Zagrebu. Ostaje samo Bandić jer ostali su još gori. Elementi svih ovih linija argumentacije su prisutni u Milanovićevom aktualnom nastupu.

Treća teza, to da ima političkog i teorijskog smisla u tome što Milanović govori, izblijedila je nakon prvih nekoliko dana, ali možda je i dalje instruktivna. U tih prvih nekoliko dana Milanovićev naglasak je bio na praktičnom pa i teorijskom pitanju funkcioniranja državnih institucija. Tvrdio je da je Plenković “morao znati” da se osluškuje Kovačevića prije nego što ga je imenovao za direktora Janafa, kao i da je istraga trebala biti prekinuta u onom trenutku kada je bilo moguće zaustaviti koruptivnu primopredaju u Kovačevićevom klubu. Budući da se dotična primopredaja odvijala u vrijeme dok je u klubu boravio Jakov Kitarović i koje je koincidiralo s predsjedničkim izborima, kao i da je u vrijeme imenovanja direktora Janafa Plenkovićeva saborska većina ovisila o rukama Kovačevićevog HNS-a, Milanovićeve kritike su imale rezona i dobile podršku u medijskim, stručnim i političkim krugovima.

Dva tabora

Tih dana se cijela politička scena relativno koherentno, sukladno ideologijama, opredijelila prema suštinski teorijskim pitanjima funkcioniranja demokracije i države. Bilo je osvježavajuće čuti takve rasprave. Dva glavna “tabora” može se opisati kao “institucionalni” i “suverenistički”. Onaj institucionalni su zastupali Andrej Plenković i Dalija Orešković. Po toj perspektivi je poželjno da Plenković nije znao što rade DORH i USKOK jer je nezavisnost pravosudnih tijela neizostavni dio prakse trodiobe vlasti u suvremenim demokracijama. Milanović je kao tada najjasniji zastupnik suverenističke perspektive (uz kompliciranije primjere MOST-a i MOŽEMO) ukazivao ne samo da u praksi nije tako, već i da to nije poželjno. Pitanja od državnih interesa su prevažna da o njima nešto ne bi znali od naroda birani predstavnici.

Oba najuspješnija političara generacije, Plenković i Milanović, su profesionalni diplomati i već po tome i ne treba očekivati da budu politički inovatori. Zato je iz njihovih pozicija, posebno sada kada obojica u isto vrijeme drže vodeće funkcije u državi, moguće jasno razabrati što se smatra konvencionalnom, “provjerenom” političkom strategijom u današnjoj Europi. Formalno postoje razlozi da se Plenkovića usporedi s Orbanom, Erdoganom i Vučićem. Vođa Europi periferne zemlje koji se pozicionira na desnom centru, glumi branu “pravoj desnici” i postepeno preuzima sve ovlasti u državi. Važna razlika je da je Plenković autentično integriran u projekt Europske unije i da može i želi provoditi njene politike. Zato za njega inzistiranje na “institucijama” nema nikakvu profesionalnu ni osobnu cijenu. Institucije u krajnjoj liniji definiraju njegove lokalne (HDZ) i inozemne (EU) političke obitelji.

Milanovićev prostor je suženiji. Radništvo, tradicionalna poluga lijeve moći, je uzurpirano od strane crkve odnosno desnih sindikata. Lijevo civilno društvo pak, sa svojim ambivalentnim odnosom prema političkoj moći, može predstavljati i prepreku ambicioznijim lijevim projektima. “Građanske” norme koje civilno društvo zastupa često sprječavaju korjenitu promjenu institucija. Uostalom, originalni “cilj” civilnog društva u Europi bilo je rušenje socijalističkih režima u ime transparentnosti i demokracije. Ovaj vakuum je iskoristila radikalna desnica i iznašla suverenizam kao svoju krilaticu. Ideja suverenizma je da provodi narodnu volju preko izabranih predstavnika, a kontra anonimnih interesa kakve štite ustaljene institucije. Stručna literatura takve režime označava kao neliberalne demokracije. Suštinski konformist, Milanović je skočio na trend ovog tipa argumentacije.

Minuli konsenzus

Naravno, desni suverenizam je prazan. Za razliku od lijevih postkolonijalnih nacionalizama, “zapadni” nacionalizam je prosvjed elita protiv devastirane profesionalne srednje klase, a na krilima devastiranih i klerikalno usmjerenih masa koje od tih elita nemaju i neće imati nikakve koristi. Radi se o odrazu geopolitičke nesigurnosti u kojoj svaki lokalni nacionalist želi imati opciju pojedinačnog cjenkanja s SAD-om, Kinom, Rusijom i EU-om. Vučić je samo najgroteskniji primjer. Polivalentni svijet bi mogao biti bolji svijet, ali s feudalnim desničarima na čelu više liči na natjecanje eksploatacijskih firmi na tržištu nego na pregovore ljudi koji rade u ime i za dobro svojih društava.

Budući da se jednostavne političke karijere danas dijele na desne i desnije, a Plenković je zauzeo “samo” desnu, Milanović je naizgled otišao desnije. Ali vjerojatno je korisnije misliti o Milanoviću kao čistom predstavniku izgubljene generacije srednjoklasne ljevice. Profesionalna srednja klasa na zapadu više nema novaca, i štiti ih jedino politički konsenzus minulog doba. Zato su uostalom idealne mete desničara. Milanović predstavlja taj minuli konsenzus. Misli da je usvojio sve bitne civilizacijske tekovine i da time ima pravo voditi i predstavljati “ljevicu”. Čak i u današnjem otužnom kontekstu, teško je naći lijevog vođu koji je toliko antagonizirao cijelu lijevu koaliciju (radništvo, kultura, akademija) odnosno toliko ih sve ignorirao. Jednostavno je mislio da mu ne trebaju, da se njihova podrška podrazumijeva. Njegovi sadašnji argumenti za suverenizam su suvisli, ali im fali sadržaj. Nije jasno zašto bi predstavnici naroda trebali upravljati svim procesima. Što treba mijenjati? Protiv koga se boriti? Koji su uopće problemi naroda? Kod Milanovića je to definirano sada već potrošenom, a oduvijek analitički slabom oprekom po kojoj su desničari “brđani” a ljevičari “građani”.

Ljevica nove generacije

Zadnjih dana se Milanović obrušio na predstavnike Možemo i tako otkrio razne kontraste između stare i nove srednjoklasne ljevice. U početku su njegovi argumenti za suverenizam bili pozdravljeni od MOST-a iz očitih razloga. MOST je primjer suvremene suverenističke desnice, u kojoj se državu proziva za okupaciju od stranih birokratskih interesa i zastupa se povratak elitama povezanih s crkvom i bogatim donatorima religijskih organizacija. Ali Milanovića su tada, makar s rezervama, podržali i predstavnici Možemo. Ne samo zbog svima očitog cinizma HDZ-a, nego jer se slažu oko značaja strateških nacionalnih kompanija poput Janafa. Možemo su pritom naglasili da paralelno zastupaju i princip trodiobe vlasti.

Ova tenzija je karakteristična za “novu novu ljevicu”. Generacijski izazov je pomiriti načela “dobre vladavine”, demokracije, transparentnosti i raspršenja moći s kojima su odrasli, prema kojima su radili i za koje su se borili u prethodnom stoljeću, sa suvremenim izazovima koji zahtijevaju političku mobilizaciju, moć i odluke mimo zacrtanih okvira. Za sada se zelene politike pokazuju kao dobitna formula jer su klimatske promjene svima najjasniji egzistencijalni, izvanredni problem. Na dubljoj razini, nova lijeva ideologija objedinjuje zelene i radničke teme s evergrinima lijevog civilnog društva, antirasizmom i feminizmom. Budući da su ujedinjeni sa zelenom i radnom tematikom, njihov antirasizam i feminizam je korjenitiji i slojevitiji od onog prethodne generacije. “Modernistički” socijalizam prethodnog stoljeća je priznavao ove društvene teme, ali u praksi ih je često delegirao budućnosti. “To će doći kada i sve ostalo”, u maniri sličnoj liberalnim idejama linearnog progresa. Današnja ljevica je puno ozbiljnija na tom planu. Milanović vjerojatno uopće ne razumije koliki seksist i šovinist ispada u najnedavnijim ispadima. Za njegovu generaciju je to bila prihvatljiva razina.

A možda je samo lud. Ili kriv.

bilten

Ljudi žive u svojim gradovima, gradovi žive u njima.  Ovisni su jedni o drugima kao rak samac i moruzgva, zelena hidra i zelene alge, lišajevi, termit i bičaši, mikoriza. Samo tko je domaćin, a tko parazit/mutualist? I što je svrha ove simbioze? Tko više dobiva u ovoj interakciji? Tko koga brani u ovom odnosu? Ili se možda radi o erotskom višeg reda? O požudi koju može zadovoljiti samo nadopunjavanje?

Pjesnik naslućuje razloge povezivanja i poetski definira uzajamnost:

Žurim gradom po koordinatama zajedničkih funkcija,

zagledan u asfaltno sivilo, u prizemnost njegovu i svoju.

Namotavam ulice i zebre u ružno ljepljivo klupko;

sve podsjeća na nevoljko dodirivanje s djevojkom

čije obline više ne izazivaju vrelu žudnju, grč i uzdahe.

I onda, na ulazu na široki kameni plato glavnog trga,

usporava me mršavi drvored, fontana, suncobrani kafića,

osmjesi, lica žena, žamor dokoličara, miris rijeke.

Stapam se s urbanim kolobarima, udišem uzbuđenje.

Postajem erogena točka u erogenoj zoni grada.

Nekoliko fotografija s prizorima na gradsku životnost Broda svjedoči o međusobnoj privlačnosti šetača i gradskih erogenih zona. Radi se o stapanju, integraciji koristi radi.

Ljudi iskorištavaju svoje gradove, gradovi koriste ljude – iz užitka.

“Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom.”

slobodnifilozofski

Psihijatrijske ustanove, ali i drugi tipovi bolničkih institucija oduvijek su predstavljali intrigantan mamac za filmaše. Njihova je atraktivnost počivala na činjenici da na izoliranom području mogu okupiti dijapazon likova te ispremrežiti njihove odnose, često ih zaogrćući u parabolično ruho, gdje je institucija predstavljala metaforu za cjelokupno društvo. S druge strane, postojala su i ona djela zabavljačkih tendencija koja su nastojala strašiti gledatelje senzacionalističkim fabularnim kombinatorikama smještenima u mračne i zlokobne ludnice te druge tipove bolničkih ustanova. Pakosni i nerijetko sumanuti liječnici vršili su eksperimente na bespomoćnim žrtvama ili na prevaru i/ili pogrešno utamničenim pacijentima.

Unatoč velikoj fascinaciji, iznenađuje što je malo dobrih naslova proizašlo. Prije bi se moglo zaključiti da su filmaši generalno imali problema s psihijatrijama te su im ostvarenja, čije su radnje smještene na spomenuti lokalitet, često bila svedena na najobičniji kič i pretjerivanje, s karikiranim i hiperboliziranim likovima te odveć snažno izraženom dijadom dobra i zla, odnosno ludila i lucidnosti. Iznimke je moguće pronaći primjerice u Letu iznad kukavičjega gnijezda (One Flew Over Cukoo`s Nest, 1975) Miloša Formana, inače ekranizaciji istoimenoga romana Kena Keseyja iz 1962. godine.

U spomenutom romanu pojavio se lik glavne sestre Mildred Ratched, koju je u Formanovoj ekranizaciji tumačila Louise Fletcher te je za svoju interpretaciju osvojila Oscara u kategoriji najbolje ženske glavne uloge. Na listama najdojmljivijih filmskih negativaca često se možemo susresti s ovim likom, koji mahom zauzima visoka mjesta. Mildred Ratched tako je nadrasla romaneskno i filmsko djelo te postala jednim od kulturnih simbola. Hladna nadstojnica mentalne institucije tako je počela označavati strogu, birokratsku ličnost žednu moći, koja koristi poziciju autoriteta i moći da nesmiljeno barata životima podređenih.

S obzirom da Ratchedova posjeduje veliki kulturni kapital, a danas se vole propitivati klasične priče i likovi, Ryanu Murphyju – uspješnom televizijskom producentu i scenaristu koji je prije nekoliko godina postao akvizicija Netflixa, palo je napamet da pokuša iskoristi spomenuti lik te gledateljima ponuditi njezinu zamišljenu pretpovijest. Stoga se Netflixova serija u osam nastavaka, dakle nadahnuta likom iz Keseyeva romana, nastoji baviti razdobljem života medicinske sestre koji je prethodio radnji Leta iznad kukavičjega gnijezda.

Paralelno s razvojem televizijske karijere Murphy je nastojao postići i uspjeh u visokobudžetnoj holivudskoj  produkciji. Njegovi raniji televizijski projekti poput tinejdžerske serije Popular ili medicinske serije Nip/Tuck otkrivaju njegovu sklonost prema veselosti, razigranosti, šarenilu te kiču, koji će vrhunac doživjeti s mjuzikl serijom Glee, u kojoj su pokupljeni svi klišeji iz tinejdžerskih filmova i sapunica, pridodani su im stereotipni likovi, a sve je zaogrnuto u ples i obrade popularnih pjesama mahom od osamdesetih godina prošloga stoljeća do danas. Nip/Tuck otkriva također njegovu tendenciju prema pretjeranoj žanrovskoj kanibalizaciji, pa je u medicinski okvir upleo elemente crne komedije, satire, kriminalističkog i inog. Slično je s filmskim mu projektima poput Running with Scissors (2002) ili Eat Pray Love (2010). Nešto mračniju stranu autor je otkrio antologijskom serijom American Horror Story, gdje se u horor ruhu bavio strahovima te mračnim predjelima ljudske psihe, ali s njegovim dobro poznatim sklonostima prema hiperboli.

Gospodin Murphy, osim što je uspješan, neosporno je i svestran, pa se na papiru projekt Ratched doimao kao sljedeća Netflixova uspješnica. Međutim, nešto je očito krenulo po zlu. Fabularna kombinatorika prve sezone otkriva da su od početka postojale ambicije da se priča razgrana u više sezona, s istom glavnom protagonisticom no novim zapletima, što nakon ogledavanja ovih osam epizoda postaje upitnim. Da skratim priču, da je ne razvlačim previše kao što su je otegnuli kreatori Ratched, serija djeluje kao jedan vrlo nespretan, groteskan spoj American Horror Story s onom drugom, kičavom strujom Murphyjeva stvaralaštva, što je urodilo nekakvom bastardnom tvorevinom koja ne zna što bi htjela biti i kojim bi putem trebala krenuti da ostvari konciznu i suvislu cjelinu.

U ovaj bućkuriš autor je utrpao svašta: od horora, preko groteske, crne komedije, pohotnih svećenika, Bonnie i Clydea, beskrupuloznih političara, motela skoro u stilu Psiha, neshvaćenih lezbijki, komedije, trilera, ljubavne priče, ludih znanstvenika, djetinjstva iz crne kronike, do dekadentnih bogatašica i njihove degenerirane djece. Pritom je zaboravio scenaristički poraditi na likovima koji su stereotipni i odveć karikirani, jednodimenzionalni te posljedično monotoni, a nije se proslavio niti strukturiranjem suvislih dijaloga. Prenatrpanost zapleta uzela je danak: serija muku muči s tempom pripovijedanja, pa je na trenutke monotona i antiklimaktična. Pritom je nemoguće ne primijetiti izrazito fetišistički odnos prema sakaćenju ljudskoga tijela. Svaku mehaničku metodu psihijatrijskoga liječenja, svako ubojstvo i drugu vrstu krvnoga delikta serija inscenira s takvom pedantnom predanošću da se zapitate čiji se tu nesvjesni demoni zapravo iscjeljuju. Brutalno, u ovom slučaju nepotrebno nasilje koje je uneseno efekta radi, a ne postizanja atmosfere strave i užasa, u oštrom je kontrastu s vizualnom stiliziranošću cjeline.

Murphy je kao i inače veliku pažnju posvetio formalnim obilježjima. Uočljiva je ekstenzivna uporaba širokokutnih objektiva da bi se prostor oneobičio – bilo da je riječ o predjelima psihijatrije, motela ili imanja dekadentne gospođe Osgood. Kao da se želi sugerirati da je posrijedi svojevrsna paralelna stvarnost, iskustvo pomaknuto onkraj iskustvene zbilje, čiji su glavni akteri osobe iz nekakvoga polusvijeta. Autori se izrazito služe i vizualnim simbolizmom te stiliziranim osvjetljenjem, napose za sugeriranje stanja svijesti pojedinih likova. Općenito, vizualni segment serije otkriva sklonost prema pastišu, no ovdje je citatnost svoja vlastita svrha te se pretvara u najobičniji kič. Ratched je okupila šaroliku i impozantnu glumačku postavu: Sarah Paulson, Judy Davis, Amanda Plummer, Cynthia Nixon, Sharon Stone, Vincent D`Onofrio, Sophie Okonedo, Rosanna Arquette, Jon Jon Briones, no ostavlja dojam da se većinom muči s neinspirativnim ulogama.

filmovi

U maniri mjesnog sekretara komiteta nekog zabačenog mjesta izgubljenog negdje u vrletima dalmatinske zagore, poput Mrduše Donje u vremenu tamo negdje ranih 50-tih godina prošlog stoljeća, Zoran Milanović predsjednik Republike Hrvatske, danas u listopadu ili oktobru 2020. godine, zatražio je i to zbog izgovorene riječi u demokratskom društvu kakvo u RH vlada i kakvim RH pretendira biti, progon iz javnog života jednog političkog analitičara sa jedne privatne televizije – RTL. Kako više nema jednopartijskih komunističkih komiteta koji bi to efikasno sproveli u život, predsjednik Milanović se obraća vlasnicima i urednicima televizije da odrade taj „šporki“ posao umjesto komiteta i eliminiraju nepodobnog komentatora iz hrvatske javnosti – „učinite nešto, molim vas“.

Sve što je misleće, živo i poluživo na hrvatskoj ljevici zadnjih je dana na meti Zorana Milanovića, Rada Borić zbog intervjua Slobodnoj Dalmaciji, Marijana Puljak i Dalija Orešković koje su proglašene samodopadnim narikačama, napadnute su udruge BaBe i GONG, kao i Peđa Grbin, izvrijeđana je Višnja Ljubičić pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, a Tomislavu Tomaševiću je zamjereno na stilu odijevanja jer dolazi na sjednice Sabora bez kravate, obučen kao da ide „na teferič na Ilidžu“. Napada Plenkovićeva tri ministra koji su odlazili i nalazili se u ilegalnom, polutajnom podrumu, klubu, na adresi Slovenska 6, zanemarujući da je i sam zalazio u tu „rupu“ kako je taj prostor nazivao.

Njegovi potezi tijekom ljeta su bili krajnje neprihvatljivi, a uručivanjem odlikovanja Zlatanu Miji Jeliću, bjeguncu od pravosuđa susjedne BIH zbog njegove uloge i odgovornosti nad logorima HVO-a, posebice Heliodroma, Milanović mu pruža podršku, te tako i aktivno sudjeluje u onemogućavanju izvršenja pravde.

Zoran Milanović ne vrijeđa samo istaknute ljevičare sa hrvatske političke scene, već i same države, a poseban mu je merak izrugivati se i šprdati sa susjednom, nama najbližom BIH te će ju usporediti sa Yugom 45 i zaprijetiti joj, zanemarujući bosanski ponos, da se on može i na „bezobrazan način“ kako sam kaže odnositi prema BIH i njenim euroatlanstkim integracijama. Koji diplomat. Precjenjujući svoju ulogu, kao da od njega ovisi sudbina BIH, čovjek zaboravlja da je takvom svojom „prostačkom diplomacijom“ prijatelje izvan Hrvatske sveo na Milorada Dodika i Edija Ramu.

No, najintrigantnije je od svega da se založio kako bi sa pozicija moći predsjednika RH, koristeći se političkim pritiskom na RTL televiziju eliminirao iz javnog prostora Žarka Puhovskog nazvavši ga umirovljenim mudroslovom, propalim političarom, očajnim analitičarom i jednim od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni. Skrenuti će pažnju urednicima i vlasnicima RTL televizije da se Žarko Puhovski na montiranom političkom procesu Čičku i Budiši 1972. godine kao svjedok optužbe držao kao druker i ništarija. Naravno da ta epizoda iz života nije nešto na što bi Puhovski bio ponosan, ali to nije u nikakvoj vezi sa pravom na slobodu izražavanja danas 50 godina kasnije.

Milanović će RTL-ovcima kazati da polazi od pretpostavke da im ove činjenice nisu bile poznate, jer ostaje za zaključiti da su im bile poznate sigurno ga ne bi angažirali za političkog komentatora na RTL televiziji.

Ovakav izljev bijesa predsjednika RH prema Žarku Puhovskom uslijedio je nakon njegove konstatacije u jednom od komentara kako Milanović želi biti „najpametniji i najmoćniji u Hrvatskoj, ali kako to više nije moguće jer danas živimo u demokratskom društvu. To je bilo moguće nekada u jednostranačkom komunističkom poretku i jedini čovjek koji je bio najpametniji i najmoćniji u povijesti Hrvatske je bio Vladimir Bakarić“. Zoran Milanović bi danas u 2020. godini htio biti Vladimir Bakarić-Svileni, ali to više nije moguće. Zoran Milanović neće biti „Svileni“.

Eto, to su misli i riječi jednog komentatora koje su Zorana Milanovića dovela do ekstaze i bijesa kako je sam kazao, te zbog tih riječi Puhovskog on traži od RTL-a da ga maknu iz programa. Ovaj čovjek je opasan, jer ako javno traži uklanjanje zbog izgovorene riječi, što li je u stanju tražiti iza zavjese daleko od očiju javnosti?

A što bi to „micanje iz programa“ bilo drugo doli oživljavanje verbalnog delikta!

Svojim otvorenim pozivom RTL-u da se sankcionira, kazni neželjeni komentar, Zoran Milanović koji se zakleo da će biti prvi ustavobranitelj, a što je često isticao i u kampanji, udario je na temeljne odredbe Ustava RH kojima se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. To posebice obuhvaća slobodu govora kao jednu od temeljnih vrednota. Time predsjednik priziva „aktiviranje“ verbalnog delikta, djela kažnjivog po čuvenom članku 133. Krivičnog zakona bivše države SFRJ.

Puhovski je očito bio u pravu kada je ustvrdio da Zoran Milanović niti po moći, niti po pameti  može biti Vladimir Bakarić! 

tacno

ČINJENICA da danas toliko mnogo ljudi koji su radili i proizvodili i svojim radom održavali postojeći sustav mora preživljavati hranjenjem se po takozvanim „pučkim kuhinjama“ i „socijalnim samoposlugama“, govori da s takvim društvom i s tom ekonomijom i zakonima nešto suštinski nije u redu. Ako radite, trebali biste imati dovoljno novčanih sredstava za pristojan život sebe i svoje obitelji. Paradoks je da ta ista kriminalna struktura koja je radnika svojim diskriminirajućim i pljačkaškim zakonima u položaj „socijale“, tj. gladnog beskućnika i klošara dovela, da ta ista struktura taj svoj napoj i svoje kante i „pučke“ kuhinje definira kao „socijalnu skrb“, društvenu brigu, karitativni rad „u zaštiti ljudskog dostojanstva“ itd., milosrđem čak.

Parazitokracija je preuzimajući vlast čak i termin „radnik“ pokušala eliminirati iz rječnika i zamijeniti ga karikaturalnim „djelatnikom“, u projektu pretvaranja radnika u ovcu i kmeta. Nepravedni sistemi stvaraju se nepravednim zakonima, cijeli proparazitski pravni sustav u RH organiziran je na realizaciji monstruozne povijesne ideje o državi „200 bogatih“ i u službi je pljačke, diskriminacije i masovnog osiromašivanja građana žrtvovanih interesima i krakovima koruptivne hobotnice koji završavaju u svakom gradu i naselju HR, a čija je glava zakonodavac.

Građani su dovedeni u situaciju da gledaju kako zakonodavac za ogromne plaće koje si je sam propisao drijema i hrče u klupama, donosi zakone bez kompetencije i sa sumnjivim i falsificiranim diplomama, koristi sve moguće financijske povlastice koje je mogao smisliti i ozakoniti na teret društva, ide na masno plaćene višemjesečne godišnje odmore s kojih se vraća ili ne vraća kad i kako hoće, a umjesto kazni za kriminal i kriminalne rabote isplaćuje si iz džepova građana naknade po vražjim 6+6+6 formulama, uz zadržavanje i uživanje kriminalom stečenog novca, kad ste ga vidjeli na birou za zapošljavanje ili da nešto radi?, dok radnik crnči od jutra do mraka za minimalce, vječiti luzer i pušioničar u strahu od poslodavca i otkaza, i ni za 300 godina rintanja ne može zaraditi što zaradi profiter/ka i predator/ka u jednom mandatu na vlasti, i sve to lege artis, po propisu i zakonima.

Kriminalci stvaraju svijet po svojoj mjeri i zakonima, svijet krađe i pljačke umjesto rada, mafijaških odmazdi i nepravednih presuda umjesto načela prava, pravde i ljudskih prava, svijet podjela i segregacija, tuge, siromaštva i iseljavanja, svijet neukosti i neznanja, falsificiranih diploma i lažnih dokumenata, svijet nepoštenja, nekompetencija i uhljebljivanja, svijet mafijaških orgija i kiča, svijet skupih prostitutki i jeftinih radnika čiju siromašnu djecu u vrtićima i školama bogati popovi uče da je taj kriminalni svijet u kojem njihovi radnički i obrtnički roditelji, djedovi i bake završavaju na ulici skupljajući otpad po kontejnerima i hraneći se napojem u „pučkim“ kuhinjama, da je taj svijet najbolji svijet od svih mogućih svjetova.

Loš zakon odnosi se na:

Zakon koji tlači
Zakon koji uzrokuje nepravdu
Glupe zakone, oni zakone koji su posebno bizarni
Prijedlog zakona koji je pogrešan, ne-zakon (nelegalan, za razliku od ilegalan)

Što bi rekao poznati odvjetnik: ” Zato Hrvatsku treba “resetirati”, odnosno “potaracati” sve što su dosad napravili i napraviti novu državu jer ova neće dobro završiti.”

Braća D’Innocenzo, ‘Mračne priče’ (2020): Redatelji grade svijet čiji je hladni neurotični užas više-manje posve satro sve humano

Ovog tjedna u dvoranama Studentskog centra te Teatra &TD održava se posebno izdanje, inače 16. po redu, ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji je bio planiran za ožujak, ali je morao biti odgođen zbog koronavirusa. Zbog epidemioloških uvjeta za ovaj je festival odabrana najveća zagrebačka kinodvorana s nešto više od raspoloživih 1.000 sjedala, a program je skraćen na pedesetak filmova – 16 u međunarodnoj i 14 u regionalnoj konkurenciji te popratni filmski program „The Best of the rest“ u kojem se prikazuje dvadesetak odabranih filmova iz ostatka ovogodišnjih službenih programa. Filmovi iz konkurencije natječu se za Veliki i Mali pečat, a o pobjedničkim filmovima posebnog izdanja ZagrebDoxa odlučivat će posebni žiriji.

Program je u nedjelju otvorio odličan, na festivalima već višestruko nagrađivan film „Bogovi Molenbeeka“, finske redateljice Reette Huhtanen. To je film o prijateljstvu šestogodišnjaka – čileansko-finskog dječaka Aatosa i Aminea, marokanskog porijekla. Dječaci su veliki prijatelji, svakodnevno se druže i igraju, penju se na drveće, voze bicikle, čitaju stripove, lutaju briselskim Molenbeekom, četvrti koja je posljednjih godina ozloglašena kao ona iz koje potječu islamistički bombaši i u kojoj su česte policijske racije. Mali Aatos potječe očito iz kršćanske obitelji, Amine iz muslimanske. Često se pojavljuje i u igrama poduzetna djevojčica Flo, čije porijeklo ne znamo, no ona je „ateistkinja“. Aatos i Amine razgovaraju i o Bogu i vjeri. Mali Aatos se u tom pogledu, čini se, još uvijek traži. Na početku filma on kaže da ako postoje bogovi, onda su to oni „iz finskih narodnih priča“. Kasnije u filmu, međutim, brani kršćanski stav da Bog postoji i da je Isus Krist Božji sin.

Naravno, to da je Isus Božji sin „opovrgava“ Amine: „Ne, nije. Isus postoji, ali nije Božje dijete.“ 

„Ali, on je Božje dijete“, ustrajava Aatos. 

„Ne, nije, on je prorok“, tvrdi Amine.

Rasprave su zabavne i smiješne. 

„Znaš li zašto ne smijete jesti svinjetinu?, pita Aatos Aminea. 

„Ne znam zašto.“ 

„A znaš li što je musliman?“ 

„To je netko tko ne jede svinjetinu“, odgovara Amine.

Mala Flo je rezolutna. Govori Aatosu: „Ako vjeruješ u Boga, lud si. A ako poludiš, trebao bi me na to upozoriti!“. 

Komični učinak pojačava se činjenicom da se kamera često drži u visini ili ispod visine dječje glave, što čini da izgledaju veća i moćnija nego što jesu.

Vrijeme radnje filma je vrijeme nakon velikog terorističkog napada u Parizu, a poslije i u Bruxellesu. Vidimo antiterorističke demonstracije u Molenbeeku u kojima sudjeluju i mnogi muslimani. Policajci u jednom trenutku pretresaju čak i ruksake dvojice dječaka, Aatosa i Aminea. Na kraju filma se Aatos i njegova obitelj sele iz Molenbeeka. Nije jasno gdje idu. Ogromna je tuga obojice dječaka što se njihova druženja i prijateljstvo time prekidaju. Vjera među djecom, dakle, barem dok i oni ne postanu svjesni njezinog pretjeranog značaja za mnoge odrasle, i ako ta djeca imaju normalne, zdrave roditelje – nije ni najmanja prepreka za prijateljstvo. Ovo je zanimljivo složen, krasan i topao film s istaknutom ljudskom porukom o toleranciji, ili, da tako kažemo, bogatstvu različitosti. Eh, kad bi i odrasli bili kao djeca svijet bi bio bolji. 

Ruska redateljica Ksenia Okhapkina debitira estonsko-latvijskim dokumentarnim filmom, „Besmrtni“, snimljenom u bivšem glasovitom staljinističkom (radnom) logoru Gulag u arktičkom krugu, regiji Murmansk, na sjeverozapadu Rusije. U uvodu filma se pojašnjava da je polovica zatvorenika puštena kako bi se borili u Drugom svjetskom ratu. Ali, i poslije Staljinove smrti 1953. godine i kasnije, poslije rasapa SSSR-a, mnogi ljudi ostali su tamo živjeti. Za film je Okhapkina dobila Grand Prix na festivalu u Karlovyim Varima.

Odrasli su uglavnom zaposleni u lokalnom rudniku, kopajući rudu apatit, dok su djeca izložena indoktrinaciji, slušaju zapovijedi, prisiljena su na čvrstu disciplinu, vezanu, dakako, uz neupitno, bezuvjetno domoljublje. Djevojčice su u baletnoj školi, a dječaci u Mladoj Armiji uče kako se rukuje oružjem.

U toku su posljednje vježbe za proslavu Dana heroja domovine, kada djeca nastupaju u stilu vojnih parada koje su bile tipične za Sovjetski Savez, ali su i danas jako voljene u Rusiji. Indoktriniraju malu djecu – dječaci i djevojčice iz filma imaju najviše 12 godina – promičući zapravo pozitivne vrijednosti kao što su zdravlje, sport i tjelesne sposobnosti, ali tako da na poslušnosti odgajaju generacije. 

Šokantna tema iznimno dobrog domaćeg filma Đure Gavrana „Jedna od nas“ je očevo seksualno zlostavljanje vlastite kćeri. Redatelj Gavran snima večeru u povodu 15-godišnjice mature svoje generacije iz bjelovarske gimnazije. I on sam je na večeri. Jubilej je trebao biti obilježen godinu ranije, ali je odgođen zbog e-mail poruka jedne od kolegica koja sada živi na drugom kontinentu a koja im piše da ju je za vrijeme gimnazije sustavno silovao vlastiti otac, i to uz znanje majke.

Film počinje scenom praznog stola gostionice, na koji konobari postavljaju stolnjake i pribor za jelo za desetoro uzvanika. Pojavljuje se veselo društvo, prisjećaju se gimnazijskih dana, ugodno ćaskaju, međusobno se šale, ponajviše na račun jednog od njih koji se tih dana ženi. Večer odmiče, stižu sljedovi hrane i pića, ali dugo izbjegavaju razgovor o šokantnim porukama koje im je svima poslije toliko godina poslala zlostavljana kolegica. 

I onda počinje razgovor. Jedna kolegica kaže da je sedam dana plakala pročitavši pismo. Da smo to znali, pa došli bismo s mačevima i pajserima ispred njene kuće, govore momci. Pitanje koje ih sve okupira je kako u četiri godine koje su proveli zajedno u istoj učionici nisu mogli ništa primijetiti. Sjećaju se kako je njihova kolegica bila zatvorena, kako su oni njoj povjeravali svoje probleme, a nisu mogli ni naslutiti niti prepoznati što ona proživljava i s čime se bori. Tu i tamo se kod nekog od njih rađa sumnja, je li to uopće moguće, možda i nije istina?

Posljednje su scene napuštenog stola restorana, što se, na kraju, može zaključiti, što se može učiniti? Epilog je da je žrtva nasilja, školska kolegica, danas s drugog kontinenta, poslije toliko godina tužila oca zbog seksualnog zlostavljanja, ali je sud odbacio tužbu zbog nedostatka dokaza. 

Nešto ipak manje uspješan je dokumentarac splitske fotografkinje i redateljice Ivane Marinić Kragić „Nun of Your Business“ koji prati ljubavnu priču dviju bivših redovnica Marite i Fani. One otvoreno progovaraju o životu u samostanu, sklonosti prema ženama i borbi s vlastitom seksualnošću, o svom ljubavnom odnosu i napuštanju samostana. 

Marita govori da su njezine opcije u malom mjestu bile ili samostan ili udaja, a njezini dnevnici svjedoče o iskrenoj vjeri u crkvene principe. Fani kaže kako u svakoj generaciji djevojaka koje ulaze u samostan postoji barem jedna lezbijka, toga je Crkva svjesna, pa stoga i brani blisko međusobno druženje djevojaka.

Iako su kritične prema licemjerju i režimu u samostanu, djevojke su i dalje iskrene vjernice, žive zajedno na Korčuli u jednoj sobi Fanine obiteljske kuće. Nije jasno kako zarađuju za život. Jako dugo im je trebalo da Ivani Marinić Kragić dadu pristanak za film. 

ZagrebDox završava u nedjelju 11. listopada prikazivanjem nagrađenih filmovam, a do tad je na rasporedu još niz zanimljivih filmova. Cjelokupan program festivala dokumentarnog filma ZagrebDox lako je dostupan na ovom linku. 

lupiga

Milanović je glasače ‘manjeg zla’ pozivao upravo udarajući drvenim bejzbol palicama, sve ove godine palacajući potpuno istim jezikom i demonstrirajući potpuno isti istančani osjećaj za demoliranje staklarnice koji sada tako suvereno demonstrira na društvenim mrežama

U pustoj hrvatskoj političkoj tajgi postoje samo dvije porodice živih bića.

S jedne strane su hadezeovci, skupina koja ne uključuje samo članove i glasače HDZ-a, već i one koji to samo trenutačno nisu: cijela je to kolonija mutanata iz one plitke močvare s desne strane, koja se iz HDZ-a ispilila i u koji će se jednom vratiti, vrsta koja se dijeli dakle na bivše i buduće hadezeovce. Ta skupina na izborima glasa isključivo ‘za’, čak i onda kad HDZ-ovi uvrijeđeni mutanti demonstrativno glasaju ‘protiv’.

S druge strane su svi ostali, koji se općenito nazivaju nehadezeovcima. Nehadezeovci su oni koji na izborima ne glasaju za HDZ ili njegove močvarne mutacije, bez obzira na to jesu li članovi ili simpatizeri drugih stranaka ili nisu. Takvi, naime, članovi i simpatizeri drugih stranaka nisu zbog njihova profila ili programa, već samo zbog toga – kako sama riječ ‘nehadezeovci’ kaže – što su protiv HDZ-a. Oni ne glasaju ‘za’, već ‘protiv’.

Među nehadezeovcima najrašireniji su takozvani ‘esdepeovci’. Oni pak nisu, kako biste pomislili, samo članovi i simpatizeri SDP-a. Pored njih, naime, tu su i takozvani ‘prehlađeni’: to su oni koji za SDP glasaju začepljena nosa. Oni ne samo da nisu simpatizeri SDP-a, štoviše, često su i otvoreni antipatizeri, ali više od SDP-a antipatiziraju još samo HDZ. Takvi glasaju za SDP kao ‘manje zlo’, iz nekog još neutvrđenog razloga uvjereni da samo SDP može pobijediti HDZ.

Osnovna značajka hadezeovaca je visoka lojalnost biračkog tijela, koju omogućava prirodni nedostatak hormona malodušnosti i razočaranosti. Nije zabilježen slučaj da je živ hadezeovac razočaran glasao za nehadezeovsku stranku, posebice – daleko bilo – za SDP. Njihov moto je onomad u reportaži Nove TV iz Ciste Provo skovao stanoviti ‘Ivan, Njemačka’, objasnivši zašto je devedeset posto Ciste glasalo za HDZ i zašto je i sam iz Berlina potegao na izbore u rodnu Cistu: ‘Makar bilo i gore, samo nek je desnica.’ Zašto bi bilo bolje i da je gore, samo da je HDZ? ‘Eto zato što je tako uvijek bilo’, kaže Ivan. Do dana današnjeg, to je ostala najpreciznija i najtočnija definicija hadezeovca.

Od tridesetak raznih dosadašnjih lokalnih, parlamentarnih, europskih, predsjedničkih i ostalih izbora, HDZ je pobijedio na barem dvadeset pet, i baš svaki put je bilo ‘makar i gore’. I baš svaki put, bez iznimke, Ivan iz Njemačke opet je radosno glasao za HDZ. Je li on razočaran zbog toga što je na izbore u domovinu morao iz Berlina, i što je HDZ iz njegove Ciste Provo na njemačke bauštele otjerao dvostruko više Hrvata nego Jugoslavija, Tito, Partija i Udba zajedno u svih pedeset godina? Nije. Hadezeovci, rekoh, ne osjećaju razočaranje i malodušnost. Ne postoji razočarani i malodušni hadezeovac. Hadezeovci su svi očarani svojom strankom i velikodušni prema njoj.

Osnovna je pak značajka esdepeovaca intelektualna nadmoć nad hadezeovcima, kojom se superiorno zajebavaju na račun njihove maloumne lojalnosti, velikodušnosti i očaranosti. Tu nadmoć omogućava hormon malodušnosti i razočaranja. Ne postoji esdepeovac koji nije razočaran, razočaranje je njihovo trajno stanje, svi očarani esdepeovci, dok ih je još uopće bilo, odavno su prešli u HDZ.

Razočarani esdepeovci zato glasaju za ‘manje zlo’: njihov je moto ‘makar bilo i zlo, samo nek nije desnica’. To što vam zvuči smiješno – upravo kao da na Novoj TV govori Paja Patak iz Ciste Lijevo – to je zbog toga što esdepeovci govore začepljena nosa. Od tridesetak dosadašnjih lokalnih, parlamentarnih, europskih, predsjedničkih i raznih ostalih izbora, SDP je izgubio njih barem dvadeset pet, a esdepeovci su razočaraniji bili još jedino nakon onih četiri-pet izbora na kojima je SDP pobijedio. I baš svaki put, bez iznimke, Paja Patak iz Ciste Lijevo opet je začepljena nosa glasao za SDP.

Je li on zbog toga lojalan, čini li ga to lojalnim Partiji iz koje je za to vrijeme otišlo dvostruko više Hrvata nego što ih je iz nje isključeno u svim čistkama svih onih pedeset godina? Nije. Esdepeovci, rekoh, ne osjećaju lojalnost. Onako intelektualno nadmoćni oni upravo zbog lojalnosti i zajebavaju hadezeovce, koje HDZ ne može toliko otvoreno zajebati, podmuklo prevariti, temeljito opljačkati i daleko otjerati, da sutradan – ‘eto zato što je tako uvijek bilo’ – ne bi opet glasali za HDZ.

I onda tako intelektualno nadmoćni sutradan opet, jasno, začepljena nosa glasaju za SDP. Lijep primjer za ovo o čemu vam pričam jest slučaj poludjelog predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji ovih dana u ‘mom obračunu s njima’ ratuje sa svima, od ‘kruhozboraca’ iz nevladinih organizacija i ‘narikača’ iz ženskih udruga, do ‘ništarija’ od političkih analitičara i ‘ateističkih agitatora’ među nezavisnim novinarima, ne štedeći čak ni dalmatinske partizane u Drugom svjetskom ratu. Samo što svoj ‘dijalektički antibarbarus’, umjesto u nekom Krležinom ‘Pečatu’, objavljuje na Fejsu.

I esdepeovci, gle čuda – razočarani.

Društvene mreže zagušene su ogorčenjem outovanih Milanovićevih glasača, koji su na predsjedničkim izborima začepljena nosa glasali za SDP-ova kandidata, a ovaj – čim se na Pantovčaku ulogirao na Fejs – rastrojen udario hejtati jednog po jednog svakog do posljednjeg nehadezeovca sa spiska birača Republike Hrvatske. Koliko se, naime, do sada može zaključiti – a uzorak je već sad dovoljno širok i velik – jedini mu je kriterij da napadnuti na izborima nije glasao za Kolindu Grabar-Kitarović.

Valjalo bi naći nekoga tko ima vremena i živaca malo podrobnije istražiti taj fenomen. Što su, naime, esdepeovci očekivali? Zašto su za Milanovića uopće glasali ‘začepljena nosa’? Je li Milanović za kojega su glasali bio samozatajni pjesnik, koncilijantni intelektualac i omiljeni profesor na Filozofskom, koji je glasače pozivao čitajući svoj haiku o leptiru na trešnjinom cvijetu? Je li bio možda profesionalni medijator u psihološkom savjetovalištu, ili dobroćudni kakav skromni raspop iz budističkog manastira na Tibetu s programom za mir u svijetu? Je li bio neki do dosade nekonfliktni pravnički ćato bez ijednog svojstva, ljubitelj glazbe s Trećeg programa Hrvatskog radija koji je glasače na izbore pozivao, štajaznam, udarajući drvenim štapićima?

Ne: Milanović je glasače ‘manjeg zla’ pozivao upravo udarajući drvenim bejzbol palicama, sve ove godine palacajući potpuno istim jezikom i demonstrirajući potpuno isti fini i istančani osjećaj za demoliranje staklarnice koji sada tako suvereno demonstrira na društvenim mrežama.

Novinar Indexa je ‘stupidni ateistički agitator’?! Pa nije li sinjski kanonik godinama SDP reklamirao kao ‘jedinu istinski kršćansku hrvatsku stranku’, govoreći kako bi ‘i papa vjerojatno glasao za SDP’? Ženska udruga B.a.B.e. i dvije opozicijske političarke su ‘samodopadne narikače’? Pa nije li sinjski arambaša na samom Socijaldemokratskom forumu žena znao patronizirajući poručivati tim neobičnim sisatim bićima – ‘budite bolje, pametnije, lukavije, i zaboravit će da ste žene, svi će vas se bojati’?

Naš ugledni politički analitičar je ‘druker hrvatskih proljećara 1971.’?! Pa nije li sinjski domoljub još kao premijer govorio kako smo ‘tisuću godina čekali svoju državu’ i dobili je zahvaljujući ‘Franji Tuđmanu, koji je bio predsjednik u vrijeme kad je to bilo najteže’, a koji ‘još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg’? ‘Gdje su bili partizani dok su četnici klali po Gatima’?! Pa nije li se sinjski domobran pred šatorašima u Savskoj hvalio kako mu je ‘deda bio ustaša, kojemu su dva brata poginula u ustašama’, i kako su oni ‘iz Ličkog Lešća, gdje nije bilo partizana’?

Nije li, najzad, na posljednje izbore – na koje su esdepeovci izašli začepljena nosa – izašao govoreći kako u Kolindi Grabar-Kitarović ‘i dalje duboko živi, kulja i dimi duh Josipa Broza i komunizma’? Ili kako se njemu ‘fućka za Jugoslaviju’, u kojoj je ‘NK Rijeka bila rezervni klub za Partizan i Zvezdu’, a ‘Hajduk igrao s takvom ružnom petokrakom na prsima da si se mogao nabosti na nju’? Ne, podsjećam, štrapajući u sitne sate po Fejsu, nego na predizbornim skupovima. Pa su esdepeovci svejedno umjesto ušiju začepili nos.

I sad se, eto, esdepeovci – sve onako intelektualno nadmoćni glupim hadezeovcima što glasaju logikom ‘makar bilo i gore, samo nek je desnica’ – silno iznenadili i razočarali. Upravo ne mogu dočekati sljedeće izbore, pa da začepljena nosa glasaju za manje zlo.

Zašto? Eto zato što je tako uvijek bilo.

portalnovosti

Život

Život je putovanje! Kažu tako. Nije daleko od istine. Ne znamo što nas čeka iza slijedećeg ugla. U životu i na putovanju!
Zašto to pišem? Pa, sutra, tj. vama danas, odlazimo na jedan mali vikend (baš su nam OVE godine ukinuli/ premjestili praznik, sad kad pada u četvrtak!), jer je mom mužu rođendan ovih dana, pa sam mu poklonila jedno malo putovanje! Idući će morati slaviti (nemojte mu reći). jer je okrugli, zato ovaj može malo pobjeći 😊 O putovanju ću idući puta, netko je i pisao da voli kad pišem te male putopise. Bolje i o tome nego cirkusu od politike, pravosuđa i Coroni. Nije baš lijepa vijest da je toliko ‘zaraženih’, tj. pozitivnih, ali nadajmo se da će proći s lakšim oblikom bolesti ili bez simptoma. Ne želim reći da se ne treba čuvati, ali od početka govorim i stojim kod toga ( sad su počeli i ‘eksperti’ to govoriti) da treba čuvati najosjetljivije skupine. Starije i bolesne, kao i one s autoimunim bolestima. Ostali da se drže preporuka u vidu higijene i maski u zatvorenom gdje je više ljudi i da život ide dalje.

Znate li da od raka dnevno umre 30 osoba u Hrvatskoj? Oko 11000 godišnje, od toga više od pola od raka dojke, žena.  Zar to nije strašno???
Naravno, ne trebaju nam još dodatni umrli od Covida, ali oni su najčešće već oslabljeni nekom bolešću i taj virus ih na žalost pokosi. Zato treba bolje čuvati te osjetljivije. Jer oni mogu još živjeti, možda se i izliječiti, ali ne ako ih napadne i taj virus. Ili teško. Samo, ako svi budemo opet morali ‘u mirovanje’, kako ćemo preživjeti? Kako će se zarađivati i od čega živjeti? Zato treba pažljivo birati zabrane. Naš ‘krizni štab’ lako prepisuje, pa kad netko od velikih gradova još većih zemalja uvede neku zabranu, oni to pokažu kao super primjer i gledaju kako kod nas isto primijeniti, naravno na cijelu zemlju. Ne računaju pri tome da nam financijska slika nije ni slična. Njima, u štabu možda je, neće ostati bez posla, plaća redovno stiže i to dobra, a i rade ( sad sigurno više no obično ). Pa teško razumiju kada drugi stručnjaci koji prate financije i ekonomiju ( ne mislim na ministra, on to valjda još ne vidi ili zna gdje može još para navući za plaće u javnom sektoru) vide strašne probleme i krizu ako se ove „ preporuke“ i zabrane nastave. Bez proizvodnje nema života!

Donekle će nam se poljoprivreda i oporaviti i selo zbog otežanog uvoza ( sreća u nesreći) i brzog snalaženja oko ponude i potražnje na društvenim mrežama. Međutim, kod nas mnogi rade za, na pr. auto industrije u Francuskoj, Njemačkoj… A kome treba novi auto kad i ovaj stoji pred kućom? Kad ne prođe ni petinu km kao u normalno vrijeme ( pokazala je potražnja goriva ), znači ne kvari se toliko, ne troše dijelovi i doista ga ne treba mijenjati! Tada se smanjuje proizvodnja, a time i potreba za kooperantima, tvrtkama s kojima surađuju. Pa po cijelom svijetu tako. Tako je s garderobom ( iako se još ne damo, makar slažemo u ormare, za slučaj da negdje trebamo…a na internetu možemo svašta kupiti 😉), kozmetikom i sl. Manje se putuje, o turizmu da ne govorimo! Rekoše da je kod nas bilo oko 47% turista na spram lanjskog broja, a uzmite u obzir da je velika većina sad bila prijavljena, pa možete misliti koliko ih je bilo manje! Ugostitelji i druge uslužne djelatnosti samo zbrajaju gubitke. Nitko više nije pametan, što i kako. Ono što je do jučer bilo najsigurnije, najisplativije, sad je ništa. Mnogi se pitaju što raditi i kako opstati.

Najgore, još uvijek sve djeluje umjetno, nametnuta bolest i mjere. Brojevi jesu loši, pokazuju se lošiji i veća je smrtnost nego od gripe izgleda, ali za ovako rigorozne mjere…

Jedino ako oni znaju nešto što mi ne znamo. A i to može biti, naravno.
Zato se moramo boriti da živimo normalno. Već smo jednom proveli mjesece po podrumima, ukrali su nam godine mladosti! Godine lete i neće nam ih nitko vratiti. Ne želim; neću dopustiti da mi opet ukinu život! Ovaj vikend ćemo se zato pokušati maksimalno opustiti, a još jedan vikend, onaj s popustima planiramo još jedan izlet. Ignorirat ćemo mogućnost dobivanja virusa uz odgovorno ponašanje. Ne dajte se sputavati i ograničavati u onome što volite, ali se čuvajte. Može se. Mora se!

Dok kuhamo, sigurno nećemo pokupiti Coronu. Zato evo nešto novo!

Varivo s junetinom i mahunama

Ljetno i jesenje jelo, ništa posebno, ali fino. Jako volim mahune, ali kako ih baš ne vole svi ukućani, ne pravim često koliko bi možda htjela. Zato kad pravim, tad ih jedem bar dva dana!

SASTOJCI:

1 kg junetine za gulaš ( od plećke )

1 velika glavica crvenog luka

2 režnja češnjaka

ulje

crvena mljevena paprika

začin za juhu ili goveđi temeljac

sol i papar

lovorov list

2 mrkve

celera i peršinovog korijena po jedan, srednje veličine

1 kg mahuna ( svježih, smrznutih ili iz doze, tada onu veliku od 840 g )

Noklice:

1 jaje, malo soli i brašna da dobijete gusto tijesto, kad ga miješate kao da miješate omekšali maslac.

PRIPREMA:

Očistite i isjeckajte luk na sitne kockice. Zagrijte malo ulja u dubljoj posudi i pržite luk dok ne porumeni. Dodajte usitnjen češnjak i sitno isjeckano korjenasto povrće, malo pržite pa dodajte i meso koje ste oprali i izrezali na kockice 2-3 cm. Pržite na povrću miješajući, dok se pore ne zatvore. Pospite paprikom i začinom pa podlijte s toliko ključale vode ( temeljca) da ga pokrije, ubacite lovorov list. Kuhajte oko pola sata-sat pa dodajte svježe mahune. Mahune kuhajte oko 30 min. Tada dodajte noklice, malom žličicom. Cijelo vrijeme morate paziti da je dovoljno tekućine, tj. da je uvijek pokriveno tekućinom. Dolijevajte vrelom vodom. Po potrebi na kraju razmutite malo škrobnog brašna u hladnoj vodi ako je varivo prerijetko, pa ga dotjerajte na željenu gustoću. Jelo probajte, dodajte papar i sol po potrebi. Služite sa mileramom ili masnijim kiselim vrhnjem.

Bundevice s orasima i makom

Za cca 24 kom. Možete sve prepoloviti, možete praviti i manje. Naravno, ovo je recept s punjenjem, možete punjenje promijeniti, rogač, sir ( slatki), grožđice ili lješnjak. Mogu biti slatka prazna peciva. Marmelada ili nutela bi mogli curiti, tako da za njih nisam sigurna. Naravno, možete praviti i slanu verziju, pa praviti sa sirom ili šunkom. Varijacija je bezbroj, zato obavezno probajte!

SASTOJCI:

Kuhinjski konac- imate na svim odjelima sa posuđem i pomoćnim alatima za kuhinju

za tijesto:

1 kg brašna

150 g šećera

4 žumanjka ( ako imate domaća, bit će ovako žuta )

2,5 dl ulja

3 dl mlijeka

2 vanil šećera

42 g svježeg kvasca ( jedna kocka)

korica neprskanog limuna

za nadjev od oraha:

500 g mljevenih oraha ( to je za jako bogatu makovnjaču, možete staviti i manje, pa sve smanjite proporcionalno )

2 vrećice vanil šećera

250 g šećera

150 ml mlijeka

snijeg od 3 bjelanjka

Orahe, šećer prelijte ključalim mlijekom, pa lagano dodajte snijeg od bjelanjaka i polako umiješajte.

za nadjev od maka:

400 g mljevenog maka ( kao i za orahnjaču, možete smanjiti količinu nadjeva po želji )

200 g šećera

korica limuna po želji

snijeg od 2 bjelanjka

2 dl mlijeka

Mak, šećer i limunovu koricu dobro promiješajte, prelijte kipućim mlijekom pa promiješajte. Snijeg od bjelanjaka lagano umiješajte.

Za premaz:

1 jaje i malo mlijeka

Poslije:

2 žlice marmelade od marelice ili miješane

2 žlice šećera

Cca 50 ml vode

PRIPREMA:

S malo mlakog mlijeka i šećera u brašnu otopite kvasac. Kada se digne, dodajte ostale sastojke sobne temperature i ostatak mlakog mlijeka. Umijesite glatko tijesto i ostavite na toplo da naraste. Poslije ga podijelite na dvadeset četiri dijela i svaki razvaljajte ili rastanjite rukom, napunite nadjevom pa ga što bolje umotajte. Svaki uvežite špagom, labavo, tako da pri svakom okretu križate špagu i pomjerite za nekih 30°. Složite na lim obložen papirom i ostavite da se opet digne i udvostruči volumen. Budite strpljivi. Premažite umućenim jajetom i pecite oko 30 min na 175°c.

Kada su pečeni, presijecite špagu s gornje strane, pažljivo malim škaricama, odozdo izvlačite svaku polako. Ne bi trebalo biti problema. Zatim premažite vrućim preljevom koji ste napravili od marmelade, šećera i malo vode.  Za peteljke nađite nešto slično, peteljke voća ili povrća, teško ćete naći tako male peteljke bundavica. Ja sam iskoristila grančice rajčice. Budite maštoviti.
Idealno je sad u jesen, kao i za Helloween.