Izborna pravila za parlamentarne izbore vjerojatno će se promijeniti. Tako barem izgleda sadašnja situacija u Saboru. Pred zastupnicima se nalazi pet prijedloga izmjena Zakona o izborima zastupnika, koje su uputile političke stranke, odnosno pojedini saborski zastupnici. Ponudili su niz novih rješenja, poput promjena uvjeta za kandidiranje, smanjenje broja izbornih povjerenstava i jačanje odredaba o ravnopravnosti spolova.
Osim lepeze novih ideja, svim prijedlozima – i onima koji dolaze iz redova vladajućih, ali i iz dijela opozicije – ipak je zajednička jedna novost, uvođenje preferencijalnoga glasanja, da građani uz zaokruživanje neke liste, mogu odabrati i osobu za koju žele glasati. To bi se, prema nekim prijedlozima, odnosilo ne samo na glasanje u redovnim izbornim jedinicama u Hrvatskoj, nego i za glasanje dijaspore. Jedina izborna jedinica koja se ne bi dirala, gdje bi model ostao kao i do sada jesu – nacionalne manjine. O njima ovaj put rijetko tko govori, a ponajmanje zastupnici nacionalnih manjina.
Jedini koji su se, ipak, dotaknuli pitanja promjene modela manjinskoga glasanja na parlamentarnim izborima je Klub zastupnika IDS-a. Oni su zajedno sa zastupnikom talijanske manjine Furiom Radinom predložili dodatni glas za pripadnike svih manjina, da manjine mogu glasati i za svojeg političkog zastupnika i za svojeg etničkog predstavnika. Sada manjine moraju izabrati – ili glasati za “redovite” liste ili u posebnoj izbornoj jedinici isključivo za svog manjinskog predstavnika. Ukratko, ako odluče glasati za svojeg manjinskog predstavnika, ne mogu glasati za “redovite” stranke i obrnuto. Godinama predstavnici manjina upozoravaju da je riječ o diskriminatorskom modelu, kojim se manjincima uskraćuje neotuđivo ustavno pravo na “opći” glas ako izaberu da glasaju za svojeg manjinskog zastupnika.
Ponovo aktualiziranje tzv. dvostrukog prava glasa za manjine za sada nije naišlo na značajniji odjek među “velikim” strankama. Za razliku od prethodnih godina, kada se oko dodatnog prava glasa vodila prava politička borba, kada se taj model u jednom dijelu uveo, ali ga je srušio Ustavni sud, ovaj je put jedva netko i primijetio da ideja kreće ponovo.
Na nedavnoj sjednici saborskog Odbora za Ustav, kada se raspravljalo o novim izbornim rješenjima, samo je SDP-ovac Nenad Stazić podržao mogućnost vraćanja dodatnoga glasa za pripadnike nacionalnih manjina. Istaknuo je da je “diskriminatorno prema pripadnicima nacionalnih manjina onemogućavati ih da, osim za svoje manjinske zastupnike, glasaju i za redovne stranačke liste”. Već sutradan su ga, međutim, “neimenovani izvori” iz vlastite stranke demantirali, ograđujući se da je to “Stazićev osobni stav” i da “SDP sada neće otvarati to pitanje”.
Furio Radin, na čiju je inicijativu IDS “dvostruko pravo glasa” stavio u zajednički prijedlog, u takvoj sveopćoj šutnji ne vidi ništa čudno.
“Izmjene koje se sada pokušavaju uvesti, prije svega preferencijalni glas, samo su minimalne i brzinske. Do njih se došlo pod pritiskom javnosti, odnosno zbog referendumske inicijative U ime obitelji, koju predvodi Željka Markić. Političke stranke u tome se ne vode sa srcem”, tumači Radin.
Ne čudi ga ni to što ni Klub zastupnika nacionalnih manjina, u kojem je i on član, ne inzistira da se ponovo problemazira način glasanja manjina. Kaže da oni na Klubu nisu o tome ni razgovarali.
“Klub nacionalnih manjina nije išao sa svojim prijedlogom zato što se čitava rasprava vodi oko preferencijalnoga glasanja, što je važno strankama, ali ne toliko manjinama. Manjinski model ovaj put nije porioritet. Osim toga, povijest naše borbe za glasanje pripadnika manjina je strašna. Nad nama se zbog toga provodilo simboličko nasilje i mi smo, kao predstavnici manjina, sada na oprezu da ne bismo izgubili i dosadašnja stečena prava, što se ranije znalo dogoditi”, kaže Radin. Ne isključuje mogućnost da će Klub nacionalnih manjina ipak ići s amandmanom kojim će podržati “dodatni glas za manjine”, ali realno procjenjuje da ni to neće biti dovoljno za većinsku podršku.
Da ponovno otvaranje pitanja dopunskog glasa za manjine od početka ne prati sreća, pokazuje i jedna u najmanju ruku neobična situacija. Naime, u pisanom prijedlogu IDS-a i Furija Radina koji se našao pred Odborom za Ustav nije bilo odredbe o “dodatnom glasu”, koja je – kako nam je kasnije objašnjeno – ispuštena tehničkom greškom. To bi trebalo biti ispravljeno do rasprave na plenarnoj sjednici ovoga tjedna.
Više od 20 godina od uspostave hrvatske neovisnosti zastupnici manjina, ali i manjinske nevladine organizacije, vode rasprave s vladajućima o najpravednijem modelu glasanja pripadnika nacionalnih manjina. U međuvremenu se mijenjao zajamčeni broj manjinskih zastupnika, mijenjala su se izborna pravila i dorađivao Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Tako je u sazivu Sabora iz 1992. godine bilo 18 zajamčenih mjesta za manjine po mješovitom modelu (13 za Srbe i 5 za ostale manjine). Od 1995. godine taj je broj drastično pao, na 3 mjesta za srpske predstavnike i 4 za sve ostale manjine, da bi 2000. godine Srbi imali pravo na jedno mjesto, a ostale manjine na ukupno četiri.
Sadašnji model s osam zajamčenih manjinskih mjesta, od čega 3 za srpske zastupnike i 5 za “male” manjine, s glasanjem u posebnoj izbornoj jedinici, postoji od 2003. godine. Bilo je i ideja za vrijeme Vlade Ivice Račana da se manjinski zastupnici “skidaju” s redovitih stranačkih lista, što je jedno vrijeme – uz veliki otpor manjinaca – gurao sadašnju ustavni sudac, a tada zastupnik SDP-a Mato Arlović. Zastupnici nacionalnih manjina sklapali su koalicijske sporazume s HDZ-ovom saborskom većinom u vrijeme Ive Sanadera koji su u sebi imali odredbu o manjinskom izbornom modelu.
Mogućnost tzv. dvostrukog prava glasa za manjine uvedena je izmjenama Ustava 2000. godine. Riječ je bila samo o načelnoj odredbi koja bi se kasnije razradila zakonom. Do danas ta “mogućnost” nije doživjela i svoju punu operacionalizaciju u zakonu, a kamoli na biračkim mjestima.
Najbliže uvođenju dvostrukog prava glasa bile su izmjene Ustavnog zakona 2010. godine, a potom i Izbornog zakona. Na kraju je uredovao i Ustavni sud. Tada je zajedno s promjenama Ustava izmijenjen i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina prema kojem su samo manjine do 1,5 posto u stanovništvu dobile pravo na dodatni glas i 5 zajamčenih mjesta u Saboru, a manjine s više od 1,5 posto (Srbi) samo opće pravo glasa i najmanje tri zajamčena zastupnika.
Glavni zagovornici gotovo pa matematičke formule za izbor manjinskih zastupnika bili su Milorad Pupovac (SDSS) i zastupnik talijanske manjine Furio Radin. Uporno su ponavljali da se takvim modelom ukida segregacija manjina i štiti privatnost na biralištima. Uzbunile su se mnoge udruge smatrajući da takvo rješenje same manjine međusobno stavlja u neravnopravan položaj. I ustavni stručnjaci su upozoravali da je riječ o neustavnom modelu.
Kada su nekoliko mjeseci nakon toga izglasane i izmjene Izbornog zakona, javno su krenule i sumnje da se izbornim inženjeringom favorizira samo jedna politička opcija Srba, a to je tadašnji HDZ-ov koalicijski partner – SDSS. Podneseno je nekoliko prijedloga za ocjenu ustavnosti među kojima su SDF-ov, GONG-ov i HHO-ov.
Na kraju je, samo nekoliko mjeseci prije prošlih parlamentarnih izbora, Ustavni sud presudio: ukinuo je obje odredbe, i glasanje Srba samo temeljem općeg prava glasa, ali i dodatno pravo glasa za tzv. male manjine. Ustavnom sudu najspornija je bila upravo odredba o zajamčena tri mjesta za Srbe temeljem općeg prava glasa. Prema mišljenju ustavnih sudaca, riječ je o narušavanju biračkog prava u redovnim izbornim jedinicama, jer sve ostale stranke u 10 redovitih izbornih jedinica moraju prijeći izborni prag, a samo se srpskoj manjini unaprijed jamče tri mjesta. Što se tiče dodatnog prava glasa za tzv. male manjine, Ustavni sud načelno nije osporio pravo manjina na dodatani glas, ali je upozorio da onda to treba primjereno ustavnopravno riješiti. Do danas ništa po tom pitanju nije učinjeno.
Na posljednjim izborima sve je vraćeno na staro, kako je bilo prije uvođenja promjena koje je Ustavni sud osporio – manjine su glasale u posebnoj izbornoj jedinici s ukupno 8 zajamčenih mjesta bez mogućnosti da iskoriste i opće pravo glasa. Iako su tada, ogorčeni odlukom Ustavnog suda, Pupovac i Radin najavljivali da će tražiti pravdu na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, to se nije dogodilo.
“Ipak nismo podnijeli tužbu sudu u Strasbourgu. Procijenli smo da će Sud zauzeti stav da je manjinsko pitanje unutarnja stvar Hrvatske. To je očito bitka koju moramo voditi sami”, priznaje danas Radin.
Kako stvari stoje, status quo s glasanjem nacionalnih manjina neće se skoro promijeniti. U SDSS-u to pitanje nisu pokretali u ovom mandatu, a ni ostali zastupnici manjina nisu predlagali novo rješenje, osim sada Radin u dogovoru s IDS-om. Ali i Radin sam priznaje da su šanse da prođe prijedlog o dodatanom pravu glasa za sve nacionalne manjine – vrlo male. Pitanje političke participacije manjina u parlamentu nije ni dio Plana 21 Kukuriku koalicije. Istina, u programskim smjernicama HNS-a iz 2012. godine stoji zalaganje za dvostruko pravo glasa za pripadnike svih manjina, s time da bi glasanje temeljem općeg prava glasa koji jamči Ustav bilo trajno i neotuđivo pravo, a glasanje i za etničkog predstavnika svjevrsni privremeni glas dok postoji etnička diskriminacija. Sada, međutim, kod aktulanih izmjena Izbornog zakona ni HNS tu ideju ne spominje.
Očito je da aktualnim političkim elitama, bilo one vladajuće, opozicijske ili manjinske, sadašnje stanje zapravo odgovara. I dok su se prije samo tri godine lomila koplja oko izbora manjinskih zastupnika, kada se upozoravalo na diskriminaciju, sada kada je taj model i dalje na snazi – nitko ništa ne poduzima da se pitanje temeljito i sustavno riješi. Dobro, nije da nitko ništa ne čini – IDS i Radin nude rješenje, ali samo da ga još i upišu u prijedlog koji su predali u Sabor.
Sve je izvjesnije da će i na idućim parlamentarnim izborima Srbi, Talijani, Romi, Mađari, Bošnjaci i drugi manjinci opet čuti pitanje na biračkom mjestu: “Hoćete bijeli listić ili onaj drugi?”