Europska pseudoljevica već više od pet godina neumorno brani posao kojeg je CIA obavljala pod imenom “Arapsko proljeće”, što je prikazivano kao “narodna pobuna”. To se događa čak i danas, kada se zna priča o anglo-američkom aktivistu Giuliju Regeniju, koji je za račun atlantista i njihovih centrala u Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu i Ankari cilj bio pratiti i nadgledati uništavanje arapskih zemalja u kojima je trebalo uspostaviti vehabijske kalifate i marionetsku kompradorsku buržoaziju uzgojenu od strane zapadnih nevladinih organizacija.
Druga je opcija dominacija takfirističkog integralizma, što je ništa drugo nego Gladio II, varijanta za Bliski istok poznate atlantističke mreže zločina “Gladio – Stay Behind”, za portal Aurora piše Alessandro Lattanzio.
“U ovoj operaciji sudjeluju desničarske talijanske organizacija kao što su Liga i Bratstvo Italije, ali i široki spektar ljevičarskih organizacija, kao što su PD, ANPI i Italija vrijednosti, te ljevičarski sektaški anarhisti, postkomunisti i trockisti i mnoge druge pseudoljevičarske stranke i organizacije, ne zanemarujući mnoštvo lažnih intelektualaca pseudo-marksističke frazeologije, ali izrazito pro-imperijalističkih namjera, poput Saluccija, Riccija, Nachire, Montija i ostalog smeća. Tu su i lažni “Prijatelji Sirije”, koji u stvari traže priznanje islamističkih ekstremista i drugdje, posebno u Libiji i Egiptu nakon Mursija. Ovaj front je sebi dao truda, svim snagama i svim resursima na raspolaganju, potpomognut od strane režimskih masovnih medija, da se islamističke pobune propagiraju kao narodni ustanci, pa čak i kao socijalne revolucije. Nikada u arapskom svijetu nisu postojali narodni ustanci, posebno ne socijalne revolucije i sve je ovo gigantski i posljednji pokušaj imperijalizma za uključenje Bliskog istoka u koloniju NATO saveza, a sve pod kontrolom zločinaca iz Izraela i u dosluhu Washingtona s neo-otomanskim askerima i saudijskim vehabijama. A onda, kada se završi ovaj korak, takfirističke horde i islamisti okupljeni u mrežu Gladio-II će se koristiti za napad na Iran, Rusiju i Kinu, odnosno, cijelu Euroaziju. U Italiji je sve moralo biti obavijeno u nepostojeće crvene zastave ljevice, spremne na kolaboracionizam s Pentagonom i Langleyem”, nastavlja Lattanzio i slično se da primijetiti i u nas, gdje su iste “progresivne snage” slavile “narodne ustanke” i rušenje diktatura, a sve se prikazivalo kao socijalna, pa čak i “socijalistička revolucija”.
Srećom, dvostruki poraz su takfiristi, vehabije i Muslimansko bratstvo, zločinački trio različitih razina ekstremizma, pretrpjeli u Al-Sisijevom Egiptu i Siriji Bashara Al-Assada, a uskoro će i u Iraku. Time se spriječila provedba ovog sumanutog plana u čemu je sudjelovala cijela talijanska kolaboracionistička pseudoljevica.
Hillary Clinton i napad na Siriju
U proljeće 2012. godine, tadašnja američka državna tajnica, Hillary Clinton, u dokumentu koji je otkriven 2015. godine, naslovljenom “UNCLASSIFIED U.S. Department of State Case No. F-2014-20439 Doc No. C05794498 Date: 11/30/2015”, piše sljedeće:
“Najbolji način da se pomogne Izraelu oko rastuće iranske nuklearne prijetnje je pomoći ljudima u Siriji da svrgnu režim Bashara Al-Assada. Pregovori o ograničenju iranskog nuklearnog programa neće riješiti dilemu sigurnosti Izraela. Niti će spriječiti Iran da poboljša temeljni dio bilo kojeg programa za nuklearno oružje i sposobnost obogaćivanja urana. U najboljem slučaju, razgovori između velikih sila i Irana koji su započeli u Istanbulu u travnju prošle godine, a nastavit će se u Bagdadu u svibnju, omogućit će Izraelu da za nekoliko mjeseci odgoditi odluku hoće li pokrenuti napad na Iran, što bi moglo izazvati rat na Bliskom istoku. Iranski nuklearni program i građanski rat u Siriji se mogu činiti nevezanima, ali oni to jesu. Za izraelske vođe, prava prijetnja nije Iran s nuklearnim oružjem i mogućnost da bi netko od ludih iranskih vođa mogao pokrenuti ničim isprovocirani napad na Izrael, što bi dovelo do uništenja obje zemlje. Ono što stvarno zabrinjava izraelske vojne vođe, ali što ne mogu reći, jest da će oni izgubiti nuklearni monopol. Iran s nuklearnim oružjem ne samo da će okončati nuklearni monopol, nego također može potaknuti i druge konkurente, poput Saudijske Arabije i Egipta, da steknu nuklearnu energiju. Rezultat će biti nesigurna nuklearna ravnoteža u kojoj Izrael ne bi mogao odgovoriti na provokacije s konvencionalnim vojnim napadima na Siriju i Libanon, kao što može danas. Ako Iran postane država s nuklearnim oružjem, Teheran bi mnogo lakše potaknuo saveznike, Siriju i Hezbolah, da udare na Izrael, znajući da će njegovo nuklearno oružje poslužiti za zastrašivanje Izraela i da će slijediti iranski odgovor.”
“Vraćajući se na Siriju. Strateški odnos između Irana i režima Bashara Al-Assada u Siriji omogućuje Iranu da potkopava sigurnost Izraela, ali ne kroz izravan napad, do kojeg u trideset godina neprijateljstva između Irana i Izraela nikada nije došlo, nego preko lidera u Libanonu, Hezbollaha, kojeg podržava i naoružava Iran preko Sirije. Kraj Assadovog režima će biti kraj ovog opasnog saveza. Vodstvo Izraela zna da je poraz Assad u njegovom interesu. Govoreći za CNN je prošlog tjedna ministar obrane Ehud Barak rekao da će “svrgavanje Assada biti težak udarac za radikalnu osovinu i udarac Iranu”, te da će “uništenjem jedine ispostave iranskog utjecaja u arapskom svijetu dramatično oslabiti i Hezbollah u Libanonu i Hamas i Islamski džihad u Gazi. Svrgavanje Assada ne samo da će biti od velike koristi za sigurnost Izraela, nego i ublažiti razumljiv strah od gubitka izraelskog nuklearnog monopola. Osim toga, Izrael i Sjedinjene Države bi mogli razviti zajedničku viziju kada iranski program bude toliko opasan da bi mogla biti opravdana i vojna akcija. Za to vrijeme, kombinacija iranskog strateškog saveza sa Sirijom i stalan napredak iranskog nuklearnog programa i obogaćivanje urana je doveo izraelske čelnike do toga da razmišljamo o iznenadnom napadu, ako bude potrebno, čak i uz primjedbe Washingtona. Uz Assadov pad, Iran više neće biti u stanju ugroziti Izrael, moguće je da se SAD i Izrael slaže na crvene linije i kada će iranski program prijeći prihvatljivi prag. Ukratko, Bijela kuća može popustiti napetosti koje su se razvila između Irana i Izraela tako da uradi pravu stvar u Siriji. Ustanak u Siriji traje više od godinu dana. Opozicija ne popušta, a režim prihvaća vanjsko diplomatsko rješenje. Zbog opasnosti po vlastit i život obitelji, prijetnja ili upotreba sile će uvjeriti sirijskog diktatora Bashara Al-Assada da odstupi”, 2012. piše ikona demokratske Amerike, ali i apsolutni favorit, europskih liberala i ljevičara na američkim predsjedničkim izborima, ako to već ne može biti Sanders, “gospođa” Hillary Clinton.
“Obamina administracija je razumljivo oprezna oko uključenja u zračne operacije u Siriji, kao što se to provelo u Libiji, zbog tri glavna razloga. Za razliku od libijskih opozicionih snaga, Sirijski pobunjenici nisu ujedinjeni i ne kontroliraju poseban teritorij. Arapska liga nije pozvala stranu vojnu intervenciju, kao što je učinila u Libiji. I Rusi se protive. Libija je bila jednostavan slučaj. No, osim pohvale zbog obrane libijskih civila od napada Gaddafijevog režima, libijski posao nije imao dugotrajne posljedice za regiju. Sirija je nešto puno teže. No, uspjeh u Siriji će biti događaj koji će promijeniti Bliski istok. Ne samo da će još jedan nemilosrdni diktator podleći oporbenoj masi na ulicama, nego će se i regija promijeniti na bolje, a Iran više neće imati uporište na Bliskom istoku iz kojeg bi ugrozio Izrael i narušio stabilnost u regiji. Za razliku od Libije, uspješna intervencija u Siriji će zahtijevati znatno diplomatsko i vojno vodstvo Sjedinjenih Država. Washington bi trebao početi izražavati spremnost za suradnju s regionalnim saveznicima, Turskom, Saudijskom Arabijom i Katarom i organizirati sirijske pobunjeničke snage. Priopćenje ove odluke će vjerojatno izazvati značajne potrese u sirijskoj vojsci. Zatim, koristeći teritorij Turske i eventualno u Jordana, američki diplomati i dužnosnici Pentagona će početi jačati opoziciju. Trebat će vremena, ali će pobuna trajati duže vrijeme, sa ili bez sudjelovanja Sjedinjenih Država. Drugi korak je da se dobije međunarodna podrška za zračne operacije koalicije. Rusija nikada neće podržati ovu misiju, tako da koraci u Vijeću sigurnosti UN-a nemaju smisla. Neki tvrde da SAD riskira ulazak u rat s Rusijom. Međutim, primjer Kosova govori suprotno. U tom slučaju je Rusija imala etničke i političke veze sa Srbima, koji ne postoje između Rusije i Sirije, pa čak i onda Rusija nije učinila ništa, osim što se malo bunila. Ruski dužnosnici su već priznali da se neće opirati intervenciji.
Naoružavanjem sirijskih pobunjenika i koristeći zapadnu pomoć iz zraka, kako bi se prizemljili sirijski helikopteri i zrakoplovi, imat ćemo veliku zaradu uz nizak trošak. Sve dok politički lideri Washingtona ne žele donijeti odluku da se koriste američke kopnene snage, kao što je bilo na Kosovu i Libiji, troškovi za SAD će biti ograničeni. Pobjeda neće brza i laka, ali će doći. A pobjeda će biti bitna. Iran će biti strateški izoliran i neće moći utjecati na Bliski istok. Novi režim u Siriji će se vidjeti Sjedinjene Države kao prijatelja, a ne neprijatelja. Washington će dobiti znatno priznanje da se bori na strani arapskih naroda, a ne korumpiranih režima. Za Izrael, racionalni strah, koji ga gura da napadne iranska nuklearna postrojenja, bit će ublažen. A novi sirijski režim bi mogao biti otvoren za pravovremeno djelovanje u zamrznutim mirovnim pregovorima s Izraelom. Hezbollah u Libanonu će biti izolirani od iranskih sponzora, jer mu Sirija neće pomagati, neće biti tranzitna ruta ili kamp iranske obuke. Sve ove strateške prednosti mogu spriječiti i ubijanje tisuća civila od strane Assadovog režima, a 10 000 ih je već ubijeno u prvoj godini građanskog rata. Uklanjanjem straha kod sirijskog naroda, on će odlučnije pristupiti borbi za slobodu. Amerika može i treba mu pomoći i na taj način pomoći Izraelu i pomoći smanjiti rizik od velikog rata”, 2012. zaključuje “gospođa” Hillary Clinton.
