Stanje u redovima vladajućih, ali i opozicije, kao i ukupno stanje u hrvatskom društvu analizirali smo s politologom i komunikologom prof. dr. sc. Perom Maldinijem, pročelnikom Odjela za komunikologiju na Sveučilištu u Dubrovniku, voditeljem interdisciplinarnog poslijediplomskog doktorskog studija Komunikologija na Sveučilištu u Osijeku te pročelnikom Katedre za interdisciplinarne znanosti na Edward Bernays VŠKM u Zagrebu.
Plenković je, nakon Karamarka, dočekan kao demokratskije, modernije lice HDZ-a. Je li, s obzirom na aktualni ambijent u društvu, ispunio očekivanja?
U odnosu na svoga prethodnika jest, i to u mnogočemu. Naime, Karamarko je od početka imao jedan “ugrađeni” problem – kada je došao na čelo HDZ-a morao se pokazati da je “veći katolik od Pape”. Nekada prvi detuđmanizator Hrvatske, morao se legitimirati kao prvi retuđmanizator Hrvatske, poglavito desnom krilu HDZ-a, koje ga zbog njegova prethodna političkog angažmana nije prihvaćalo niti ga je držalo vjerodostojnim. Takvim djelovanjem ojačao je desno krilo unutar HDZ-a i potaknuo radikalizaciju političke scene, čemu je dodatno pridonio i Milanović sa svojim “ili mi ili oni”. Međutim, obojica su, potičući taj ideološki sukob, zapravo skrivali svoju nekompetenciju i izostanak političke volje za stvarnim promjenama. Ponovno je bačena ideološka kost razdora oko koje se uvijek ponovno dijelimo i svađamo, bez jasnog cilja. Međutim, dok traje svađa oko ne znam koje već inkarnacije “ustaša i partizana”, sasvim sigurno, negdje se u sjeni “boje neki tuneli”. To se pokazalo i ovaj put, kad je iz pozadine tog sukoba iskrsnula afera “konzultantica” s Inom i još niz drugih. Tu je na djelu stara rimska “divide et impera”.
Nakon Karamarkova političkog debakla koji je HDZ doveo u poziciju taoca vlastite politike, priskrbivši mu pritom i najnižu podršku javnosti ikada, Plenković se nametnuo potpuno drukčijim stilom te uspio dobiti izbore i u stranci i u državi. U trenutku zasićenosti javnosti ideološkim prijeporima, on donosi jedan pristojni, umiveni, europski i demokratski politički diskurs, kojim je postavio nove kriterije u političkoj komunikaciji. Čini se da bi danas ideološko sukobljavanje na način kao što smo imali u vrijeme Karamarka i Milanovića bilo poput psovke, i onaj tko bi posegnuo za tim, ne bi bio dobro dočekan u javnosti. Ako je to realna promjena, ako ona nije privremena, ako će se na tim temeljima razvijati uljuđeniji politički diskurs, onda je to dobar i ozbiljan pomak. Iako takav politički diskurs sam po sebi nije dovoljan, svakako je dobar i poželjan i može pospješiti demokratizaciju javnopolitičkog prostora.
Plenković je primirio frakcije koje mu nisu bile sklone, pogotovo desnu. Tako su – što je tipično za prilično disciplinirani HDZ – oni glasovali za svog kandidata, neovisno o tome što im se nije sviđao, ali su shvatili da je pobjednički kandidat i pragmatično su stali iza njega. Sve dok je Plenković uspješan, sasvim sigurno u stranci će imati mir i nitko nema baš nikakav razlog oponirati mu, još manje pokušavati rušiti ga, to bi bilo potpuno promašeno i iracionalno. Uz to, Plenkoviću u korist ide i ukupna konstelacija na političkoj sceni. U Saboru ima veliku podršku i stabilnost, 91 glas, čime, između ostaloga, svaki pritisak Mosta vrlo lako i uspješno neutralizira, čak i samo s implicitnom naznakom moguće suradnje s HSS-om i HNS-om. Istodobno, oporba koju bi trebao predvoditi SDP, je slaba i neorganizirana. SDP nakon Milanovića je u vrlo lošem stanju, destruiran strukturno, organizacijski i ideološki. Slabo i reaktivno djelovanje oporbe, koja još uvijek uz kritiku vlasti ne nudi artikulirane alternative, Plenkoviću omogućuje vrlo komotnu poziciju. Tako Vlada još uvijek nije jasno razradila ključne javne politike, što je moguće i zato jer je ovakvo djelovanje oporbe na to ne prisiljava.
S Plenkovićem ideološki prijepori u društvu ipak nisu nestali, svakodnevno svjedočimo raznim incidentima, a on ne ulaže neki poseban napor da ih otkloni, pa čak ni da ih nedvosmisleno osudi i prilično ih relativizira?
Očekivalo se da on neće ulaziti u ideološke prijepore, i to je bilo korisno u određenom razdoblju, međutim, danas je u situaciji kada bi se morao jasnije izjašnjavati oko nekih pitanja. To nije samo stvar političkog stila i retorike nego jasnog političkog opredjeljenja. No, to izostaje zato što nema pritiska da se oko bilo čega izjasni, nitko ga ne provocira, oporba ga izravno ne pita niti postavlja jasne agende na koje bi vlast trebala reagirati. Oporba je slaba i neartikulirana, pa Plenković može elegantno izbjegavati izravne i decidirane odgovore na takva pitanja.
Dakle, ne biste rekli da je ili kalkulant ili kukavica, nego mislite da se ponaša ovako samo zato što nema opoziciju?
On je samo racionalan. A za neke druge kvalifikacije treba pričekati hoće li se oporba konsolidirati i početi postavljati jasna pitanja, pa ćemo vidjeti na koji način će respondirati. Da oporba radi svoj posao kako treba, već bi imala vladu u sjeni i ljude koji bi bili kandidati za ministre na sljedećim parlamentarnim izborima, što bi bilo dobro jer bi javnost znala tko su ti ljudi i s kojim politikama se suprotstavljaju vladajućima. Međutim, naša oporba nije konsolidirana i u mnogim pitanjima nema jasan zajednički stav, čak ni o minornim stvarima. Primjerice, ne mogu se dogovoriti ni oko kandidata za gradonačelnika Zagreba u prilično jasnoj političkoj situaciji, što pokazuje visoku razinu entropije. Ovako vlast ima komotnu poziciju jer im oporba ne “puše za vrat” i ne tjera ih da donose jasne odluke i pokreću reforme.
Što vam o Plenkoviću i njegovoj navodno modernoj, proeuropskoj politici govori to što je njegov potpredsjednik za savjetnika za ljudska prava angažirao ultrakonzervativca koji se snažno bori za ograničenje prava određenim manjinskim skupinama?
Držim da je riječ o ustupku onima koji u predstavnicima takvog svjetonazora vide svoje istomišljenike. Time će HDZ dobiti potporu i tog dijela političkog spektra, dok će u konačnici kontrolirati donošenje propisa i zakona u tom području. Ne vjerujem da će takvi ultrakonzervativni stavovi proći, u pitanju je politički pragmatizam HDZ-a prema krajnje desnom političkom spektru, bilo u vlastitoj stranci, bilo izvan nje. Stranke desnice su male i prilično fragmentirane s gotovo nikakvim izgledima da uđu u parlament, osim u koaliciji s HDZ-om, pa je onda HDZ taj koji određuje uvjete i povlači granicu do koje će se njihovi zahtjevi prihvaćati. Mislim da to neće ići daleko, vjerojatno će prihvatiti minimum njihovih zahtjeva, dok će istovremeno pridobiti podršku njihova biračkog tijela.
Svejedno i ti “minimumi” koje spominjete već nas svrstavaju uz bok vrlo konzervativnih zemalja poput Poljske ili Mađarske?
Ne, tamo je konzervativizam znatno izraženiji nego u Hrvatskoj. Te male stranke, pretežno pravaške provenijencije, fragmentirane su i nesposobne artikulirati zajedničku desnu političku opciju. Razlog tome su, ponajprije, taštine njihovih čelnika, ali i sklonost ispadima, zbog čega nisu nikad stekli dostatnu vjerodostojnost ni širu potporu. To je jedan od razloga što se desnica počela sve više artikulirati u okviru civilnog društva, kojeg su tradicionalno obilježavale udruge, organizacije i pokreti pretežno lijevo-liberalne orijentacije. Međutim, treba reći kako se djelovanjem u prostoru civilnog društva može utjecati na političku vlast, ali s različitim učinkom. Uočljivost u javnosti te pokušaji pretvaranja podrške zadobivene takvim djelovanjem u političku podršku, redovito su završavali neuspjehom. To pokazuje i pokušaj Željke Markić da politički kapitalizira svoju pobjedu kada je kao čelnica građanske udruge uspjela ishoditi referendum koji je stavio u Ustav definiciju braka. Međutim, taj uspjeh nije se pretočio u političku podršku kada je izašla na parlamentarne izbore kao čelnica političke stranke. To je klasična inverzija koja se događa u politici jer svi oni koji su podržali tu specifičnu inicijativu nisu nužno njezini politički istomišljenici. Izražena nazočnost u javnosti nipošto ne jamči i razmjernu političku podršku.
S obzirom na prodor radikalnih desnih ideja u civilni sektor, a i ostala događanja u društvu, mislite li da je sekularnost hrvatske države i društva ugrožena?
Mislim da nije. Kao i svugdje, građanske udruge karakterizira borba za građanska i ljudska prava. Zbog tog kritičkog impulsa, u uvjetima kada smo imali pretežno vlade desnog centra, one su percipirane kao one bliske političkoj ljevici, neovisno o njihovoj stvarnoj političkoj provenijenciji, koja često i izostaje jer tu ideologija nije uvijek prvom planu već specifični interesi. A sada u taj prostor ulazi i politička desnica, kroz konzervativne i tradicionalističke inicijative, što je u razvijenim demokracijama uobičajeno.
Držim da je hrvatska demokracija, premda s brojnim demokratskim deficitima, dovoljno jaka da se odupre pritiscima koji bi vodili dovođenju u pitanje temeljnih odredbi Ustava i poretka te njihovih temeljnih postulata kao što su jednakost, građanska i ljudska prava te sekularnost. Istina, razvidno je da u javnom prostoru postoje i sve više se iskazuju stavovi pojedinih politički desnih organizacija, koji bi možebitno išli u smjeru ograničavanja tih temeljnih prava. Međutim, njihovo iskazivanje je legitimno sve dok ne ugrožava ustavnopravni poredak i pozitivne zakone. Ako bi se to pak dogodilo, onda bi trebale djelovati institucije države. Ako bi pak reakcija i tada izostala, onda bismo se mogli ozbiljno zabrinuti da je poredak doveden u pitanje. Ipak, mislim da smo daleko od toga, neovisno tome koliko su glasne i u javnom prostoru prisutne izjave i inicijative koje dolaze iz tog krajnje desnog dijela političkog spektra.
Na tom tragu, primjerice, vrlo je problematičan nedavni napad na LGBT zajednicu, po svoj prilici motiviran ideološki. To je eklatantan primjer napada na jednu manjinu. A poznato je kako su upravo prava manjina, bilo koje vrste, lakmus demokratičnosti društva. Problem Hrvatske nije različitost svjetonazora i ideologija, te razlike su normalne i ta različitost nas čini bogatima kao društvo. Problem je kada različitost postaje osnova za diskvalifikaciju i isključivanje drugoga i drukčijega, kada politički neistomišljenik nije suparnik nego neprijatelj, pa ga treba eliminirati. Tu demokracija stradava. Ako ne postoji poštovanje neistomišljenika i prihvaćanje da oni, premda drukčiji od nas, jednako vole ovu zemlju i da svi imamo jednaka prava, onda to nikako nije dobro. Držim da je to dio našega autoritarnog naslijeđa, kada je postojalo samo jedno službeno mišljenje, a sva druga su se proganjala kao neprijateljska. Slušajući danas jezik radikalne desnice u Hrvatskoj, ako zanemarimo karakteristične ideologeme, on je zapravo jednak onome što su ga imali komunisti 1952. Diskurzivno tu nema razlike, zajednički im je nazivnik isključivost.
Dobili smo Vijeće za suočavanje s prošlošću. Znači li to, kako se već komentira, da ćemo dobiti i podobnu povijest?
Mislim da nećemo, to bi bilo vraćanje koncepta “službene povijesti”, što je obilježavalo nekadašnji autoritarni režim. Vjerujem da je to pokušaj da se stvori minimum konsenzusa oko specifičnih aspekata naše povijesti, poglavito onih koji su izvor podjela i resentimana u hrvatskome društvu. Ipak, ne treba očekivati čuda.
I predsjednik Vijeća Kusić već sada kaže da ne trebamo biti previše optimistični oko Vijeća?
To je proces koji treba vrijeme, a ovo Vijeće bi ga možda moglo inicirati. Njihova namjera zasigurno nije dati neku novu povijest. Ne vjerujem da bilo tko može propisati službeni stav, a da to ne bi bilo podložno propitivanju. To ne bi bilo ni znanstveno ni politički prihvatljivo, a ni potrebno. Ono što bi mogli napraviti jest uspostaviti određene standarde, barem kod rasprava o temama oko kojih ne postoji suglasje, da se postigne ozračje tolerancije i poštovanja svih žrtava. Njihov rad bi trebao promovirati ljudska prava i svijest o potrebi njihova poštovanja, a iz povijesti, koju ne možemo promijeniti, trebali bismo izvući pouke u tom smislu. Ako uspiju doći do konsenzusa na tome tragu te da se teške političke i povijesne teme prepuste struci, umjesto da se rabe u dnevnopolitičkim diskvalifikacijama, onda bi to bio uspjeh Vijeća.
Ipak, u javnosti se pojavila skepsa da će to Vijeće samo produbiti ideološke podjele i da ide prema izjednačavanju fašizma i antifašizma?
Ne vjerujem u to. Ako bi se takvo što dogodilo, onda bi to bio promašaj. Ostavimo im neko vrijeme da rade, podalje od očiju javnosti. Ne bi ih bilo dobro prekidati jer to bi moglo utjecati na konačan ishod onoga što imaju reći. Kada iznesu svoje zaključke, onda ćemo ih ocjenjivati.
Zašto vladajući još uvijek imaju dileme oko karaktera NDH, zašto je uopće potrebno raspravljati o prirodi ustaškog režima? Što premijeru, koji je zbog HOS-ove ploče u Jasenovcu potaknuo osnivanje Vijeća, nije jasno u pozdravu ‘za dom spremni’?
Ne vjerujem da vladajući imaju dileme oko karaktera NDH, neprijeporno je da je riječ o zločinačkom fašističkom režimu. Međutim, upravo zato, vlast se trebala jasno očitovati o spornoj ploči, ali nije, i sve je s tim u vezi napravljeno trapavo. Je li baš trebalo takvu ploču staviti u Jasenovac? Mislim da nije, jer je to mjesto posebnog pijeteta, koje ima snažnu simboliku. No, da je tim poginulim braniteljima trebalo staviti spomen-ploču, to je neupitno. Štoviše, trebalo je to napraviti davno prije, ali ne provocirajući s natpisom “za dom spremni”, poglavito ne na mjestu kao što je Jasenovac. To je uvredljivo za nevine žrtve koje su tu stradale i bolno za njihove obitelji i mnoge sugrađane. To je bilo apsolutno nepotrebno. Isto tako, jasno je da ti momci nipošto nisu fašisti zato što su nosili taj znak. Oni su dali život za neovisnu i slobodnu Hrvatsku i žrtve su velikosrpske agresije. Jednako tako, ogromna većina antifašista sa zvijezdom petokrakom na čelu u Drugom svjetskom ratu borili su se i dali život za Hrvatsku, a nisu bili komunisti. Međutim, petokraku je nosio i Šljivančanin, krvnik Vukovara i mnogi njemu slični. Ambivalentnost političkih i ideoloških simbola, njihovo različito značenje u različitim povijesnim kontekstima te osobnim i kolektivnim iskustvima, nerijetko su zbunjujući, i zbog toga pogodni za manipuliranje. Upravo bi zato Vijeće trebalo dati razjašnjenja i ponuditi minimum konsenzusa oko tih pitanja, kako bi se izbjegli daljnji prijepori na tim osnovama.
Hoćemo li onda, da parafraziramo Feral, dobiti ‘kosti u mikseru’, što je još Tuđman pokušavao?
Ne trebamo to raditi, to bi bio nasilje nad poviješću. ‘Kostima u mikseru’ i izjednačavanjem fašizma i antifašizma ništa nećemo dobiti. Događaje uvijek trebamo staviti u kontekst vremena i prostora, jedino tako ćemo ih moći razumjeti. Povijest ne možemo promijeniti, ali možemo iz nje mnogo naučiti. Ako je dobro poznajemo, tad možemo izbjeći greške koje su se dogodile i planirati bolju budućnost. Stara je izreka da tko povijest ne zna, dužan je ponavljati. A kad se ponavlja, ona se obično događa kao farsa, ili još češće – barem na ovim našim prostorima – kao tragedija. Trebali bismo moći izaći iz toga začaranog kruga.
Kako se može dogoditi crnokošuljaški neonacistički marš usred Zagreb? Kako je to uopće MUP mogao odobriti, pogotovo kada zna da je riječ o istoj ekipi koja to svake godine ponavlja?
To je provokacija. Takvi događaji uznemiruju građane, pa bi mjerodavni trebali intervenirati. Kada pravna država ne funkcionira, onda su ugrožene temeljne demokratske vrijednosti, sloboda i jednakost, prije svega. Ovdje je sloboda izražavanja zloporabljena i iskorištena upravo za napad na nju. Politički autoriteti su se formalno ogradili i osudili događaj. Međutim, takve ispade bi trebale prevenirati i sprječavati mjerodavne institucije, a one nerijetko zakažu. U konačnici je svejedno je li riječ o nesposobnosti institucija da se ovakva događanja spriječe ili nedostatku političke volje da se jasno i snažno osude. Njihovim perpetuiranjem demokracija i građanska prava su ozbiljno ugrožena.
Predsjednica kaže da je to ‘marginalni ispad’?
On po svojem utjecaju jest marginalan jer je riječ o organizaciji koja nema nikakvu, ili, u najboljem slučaju, minornu podršku u društvu. Snaga demokracije se očituje upravo u otporu prema takvim incidentima. Bio bi ozbiljan problem kada bi u javnopolitičkom prostoru takve stvari imale značajniju podršku. No, javnost kod nas ipak reagira na takve incidente i ne vjerujem da će takvi slučajevi prerasti u ozbiljan trend. Klima u društvu, koliko god da je bremenita mnogim problemima, ipak nije takva da bi išla u smjeru podrške radikalnim političkim opcijama i mislim da demokracija u Hrvatskoj nije ugrožena na taj način.
Kako gledate na to da će generali podučavati učitelje kako da učenicima predaju o Domovinskom ratu? Hoće li djecu učiti da Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin?
Sudionici Domovinskog rata mogu biti dio nastave povijesti na način da budu pozvani i govore o događanjima u kojima su sudjelovali. To može biti dobra dopuna, ali nikako ne osnova, niti može na bilo koji način zamijeniti ono što kurikulumom nastave nacionalne povijesti država propisuje i provodi. To može biti dodatna aktivnost, ali profesori povijesti su oni koji su meritorni držati nastavu iz povijesti, i njih nitko ne može i ne smije supstituirati. Vojnici nisu nastavno osoblje. Općenito, zamjetno je da naši mladi ljudi slabo poznaju vlastitu povijest, što je ozbiljan problem. Nije riječ samo o općoj kulturi i nacionalnome identitetu, nego i o tome da budu li dobri poznavatelji vlastite nacionalne povijesti, tada će zasigurno biti otporniji na razne reinterpretacije povijesti, koje se kod nas redovito koriste za dnevnopolitičke svrhe. U tom smislu, prosvjetne vlasti bi trebale izraditi kvalitetnije kurikulume obrazovanja u tom području. Pritom treba izbjegavati politizaciju, jer politici i ideologijama nije mjesto u javnom obrazovnom sustavu. Ono što pak mora postojati, a kod nas izostaje, jest političko obrazovanje, tj. obrazovanje za demokratsko građanstvo u smislu poznavanja građanskih prava i obaveza. To je nasušna potreba i nadam se da će to ova kurikularna reforma konačno riješiti.
Slažete li se s predsjednicom kada kaže da je uvela koncept zajedništva, da je za njezina mandata pala netolerancija u društvu i da je prva koja upozorava na govor mržnje?
Ne bih se baš složio. Ona je, doista, započela kampanju i dobila predsjedničke izore na konceptu zajedništva, i to u jeku sukobljavanja između Milanovića i Karamarka. Građanima koji su bili zasićeni ideološkim prijeporima, njezina kampanja koja je promovirala zajedništvo i integraciju bila je dobrodošla. Predsjedničina retorika je ostala i dalje, ali ju je umnogome derogirala, prije svega svojim nerijetko stranačkom i ideološkom pristranošću. Uz to, odlaskom Karamarka i Milanovića – čija je nepopularnost pridonosila njezinoj podršci u javnosti – predsjednica je izgubila prostor za političko posredovanje i kritiku. Dolaskom Plenkovića na čelo stranke i vlasti, političke strasti su se smirile, a pozornost javnosti se okrenula njemu. Predsjednica je ostala u sjeni, bez mogućnosti ozbiljnije kritike jer takvo što ne bi bilo oportuno kada je premijer uspješan, a uz to i iz njezine stranke. Njezine ustavne ovlasti su ionako ograničene, a imala je i niz komunikacijskih gafova i nespretnosti. Sve to u konačnici je dovelo do znatnog gubitka podrške u javnosti.
Što se tiče samog koncepta zajedništva, njega je obilježilo često pozivanje na jedinstvo. Međutim, ostalo je nejasno njegovo značenje. Naime, nije jedinstvo, nego upravo različitost nešto što je dobro za demokraciju. Nije dobro ako ono pretpostavlja da svi trebamo misliti jedno ili jednako, to je obilježje autoritarizma. Ako se pak pod jedinstvom misli postizanje minimuma političkog konsenzusa, primjerice oko definiranja nacionalnog interesa, onda je to svakako dobro, poglavito u situaciji trajnog izostanka ozbiljnijeg političkog konsenzusa i inherentnog neslaganja oko gotovo svih društvenih pitanja. Međutim, ne vidim da je predsjednica – kao uostalom ni bilo koji drugi politički akter – dala jasno tumačenje toga, niti označila sadržaj oko kojega bismo trebali stvoriti konsenzus.
Konačno, stabilizacijom političkih prilika nakon formiranja aktualne vlasti, bitno su se smanjili i politički i ideološki sukobi. U razdoblju krize vlasti, predsjednica je imala stabilizirajuću ulogu, što je uostalom i njezina ustavom određena funkcija. Međutim, na tu stabilizaciju njezin koncept zajedništva, zbog svega navedenoga, nije baš imao neki utjecaj. Istodobno, dotadašnji prijepori samo su se smirili, premda ne i nestali. Za takvo što potrebno je vrijeme i drukčije, jasnije artikulirano političko djelovanje.
Je li Bernardić liderski materijal?
To tek trebamo vidjeti. Najprije mora konsolidirati vlastitu stranku, prestati reaktivno djelovati i početi djelovati proaktivno. Umjesto paušalnih kritika, trebao bi nuditi jasne prijedloge, poglavito strukturiranih javnih politika kao alternativu onima koje promovira i provodi vlast, što je uostalom i glavni posao oporbe. S obzirom na još uvijek nesređeno stanje u stranci, očito je da se još nije nametnuo kao autoritet, a jednako tako ni kao lider oporbe. Međutim, treba uzeti u obzir da je Bernardić naslijedio strukturno i organizacijski devastiranu, a ideološki nejasno definiranu stranku, k tome i ne baš bezazlenu oporbu u vlastitim redovima. Za sada ima neupitan izborni legitimitet, ali ne uspije li u vrlo skoroj budućnosti konsolidirati stranku i prođe li SDP loše na predstojećim lokalnim izborima, to će se brzo istopiti i njegova pozicija će biti teško održiva. Svakako, treba mu dati vremena i vidjeti hoće li se uspjeti nositi s objektivno teškom situacijom te iz nje izaći kao lider ili pak kao gubitnik.
Može li Bernardić uopće uspostaviti autoritet i kontrolu u stranci, s obzirom na ono što ga je dočekalo? U stranci ga baš i ne doživljavaju. Neki dan je na Klubu zastupnika optužen i da ne zna donositi odluke zbog čega je cijela stranka u problemu.
Nije za očekivati da će SDP baš najbolje proći na predstojećim lokalnim izborima, prije svega zato što je kasno došlo do unutarstranačkih promjena i jer nisu imali vremena kvalitetno se programski i kadrovski pripremiti za njih. Uz to, mnoge lokalne stranačke organizacije su destrukturirane i zapuštene zbog višegodišnjeg centralističkog vođenja i forumskog rada te pogrešnih odluka, osobito kadrovskih. Usporedbe radi, tu je HDZ u znatnoj prednosti. Međutim, neovisno o tome što je naslijedio takvo stanje, Bernardićeva pozicija će jako ovisiti o uspjehu ili neuspjehu stranke na lokalnim izborima. Jasno je da bi relativni uspjeh, poglavito u gradu Zagrebu, ojačao Bernardića i omogućio mu veći prostor djelovanja u stranci. Neuspjeh bi sasvim sigurno ojačao unutarstranačku oporbu i apetite njegovih oponenata, što bi vodilo sukobu u kojemu bi se tražila njegova odgovornost.
Ako Bernardić “preživi” lokalne izbore, mislite li da je electable, može li pobijediti Plenkovića?
Iako je riječ o personaliziranoj politici, to neće biti samo sukob dva uglađena i pristojna dečka, već puno više od toga. Do izbora će biti razvidno što je Plenković napravio, kao i to je li se SDP konsolidirao i ima li što ponuditi, ima li alternativu onome što će Plenković do tada napraviti ili pak neće. Plenković, logikom pozicije vlasti, svakako ima prednost, a ona je trenutno ojačana i recentnim izbornim uspjehom, stranačkim i državnim. Bernardić još mora istesati svoj politički diskurs i retoriku. Nedostaje mu odlučnosti i političkoga erosa, kako se ne bi stekao dojam da imitira Plenkovića, nego da je izvoran, da ima jasne političke stavove i da je uvjerljiv u onome što zastupa.
Slažete li se s tezom da je SDP napustio ljevicu i socijaldemokraciju?
Da, to je točno, usprkos svojemu nazivu i deklarativnom vrijednosno i politički lijevom opredjeljenju. To je poglavito vidljivo u javnim politikama, koje su – uz politički kapitalizam i klijentelizam koje kao političku praksu dijeli s HDZ-om – pretežno liberalne, pa čak i neoliberalne, a znatno manje socijalne. Štoviše, socijalni aspekti su čak naglašeniji u javnim politikama nominalno desnog HDZ-a. SDP je skrenuo u salonsko ljevičarstvo, a u Milanovićevom mandatu izgubili su i stare socijalne partnere, poput sindikata, dok nove nisu stekli. Urbano, radno zavisno, modernije orijentirano i osobito mlađe stanovništvo koje čini tradicionalno biračko tijelo ljevice, ne samo da nisu čvršće vezali uz sebe, već naprotiv, uspjeli su ih demotivirati i politički pasivizirati. Uz to, dogodila im se stanovita strukturna disolucija jer se vlast koncentrirala u vodstvu, osobito u predsjedniku stranke, a zamrli su svi elementi unutarstranačke demokracije kojom su se nekad hvalili. Zapuštene organizacije i rad na terenu rezultirali su slabljenjem kadrovskog potencijala stranke i nerijetko interesnom umjesto političkom motiviranošću njezinih članova, čime su po mnogočemu postali slični HDZ-u. Uostalom, pojava novih političkih aktera, poglavito tzv. protestnih stranaka, samo je potvrda razočaranosti birača objema strankama. Želi li se rekuperirati, SDP se mora ideološki jasno definirati, organizacijski i kadrovski restrukturirati i ojačati svoju socijalnu bazu, tj. vratiti stare socijalne partnere i steći nove. Uz to, moraju politički aktivnije djelovati, ojačati stranačku bazu i djelovanje na lokalnim razinama, formirati vladu u sjeni i nuditi strukturirane javne politike kao alternativu onima što ih provodi vlast. Samo tako, kao vjerodostojna i uvjerljiva oporba mogu biti ozbiljan pretendent za osvajanje vlasti.
S obzirom na učestale incidente, ali i nedavne izvještaje Amnesty Internationala i State Departmenta, mislite li da su u Hrvatskoj ljudska prava ozbiljno ugrožena?
Usprkos povremenim incidentima, mislim da ipak nisu. Kod nas javnost uvijek reagira na takve pojave, što je dobro i što je velik pomak u odnosu na ono što smo imali prije deset ili dvadeset godina. Naravno, ima primjera kršenja ljudskih prava, na svim područjima, međutim, to je ipak na razini incidenta, a ne ozbiljnog trenda koji bi trebao zabrinjavati. Uostalom, lako je vidjeti da ni stare razvijene liberalne demokracije, poput Nizozemske, Švedske, Francuske ili Britanije nisu pošteđene takvih problema. Ono što je bitno jest da je naša javnost sve osjetljivija na slučajeve kršenja ljudskih prava te da reagira osudom i odbijanjem. To je proces i držim da – usprkos ne baš najboljem stanju i premda sporo – ipak idemo naprijed u tom smislu.
Vi u tom nizu incidenata ne vidite neki sustav, pokušaj nekakve konzervativne revolucije koja uključuje udar na civilno društvo, neovisne medije, kulturu, filmaše, koje se optužuje da “troše naš novac na širenje netrpeljivosti prema Hrvatskoj”, kao što je Markić optužila Pupovca i Novosti?
Najprije, konzervativna revolucija kao pojam je kontradiktoran. Konzervativizam želi očuvati postojeće stanje ili vratiti tradicionalne oblike društvenosti, dok revolucije radikalno ukidaju postojeće stanje i uvode nove odnose. Dakle, primjereniji bi bio izraz konzervativna reakcija ili retradicionalizacija. Ono što je evidentno jest da određeni konzervativni krugovi pokušavaju nametnuti svoje ideje i svjetonazor i u danim prilikama vide svoju šansu. Budući da nisu uspjeli na političkom planu, tj. na parlamentarnim izborima, pokušavaju tamo gdje misle da mogu, tj. u prostoru civilnog društva. No, sve dok se ne narušavaju ljudska prava, temeljne demokratske vrijednosti i ustavnopravni poredak, to je legitimno. Ako ih prekrše, vlast treba djelovati. Izostane li reakcija mjerodavnih u takvom slučaju, onda je to problem koji upućuje na ozbiljan demokratski deficit. Međutim, mislim da ipak nismo došli do te razine. Društvena kriza uvijek utječe na političku radikalizaciju. Tome svakako pridonosi i kriza liberalizma i slabljenje funkcija socijalne države. Uostalom, tome svjedočimo i u Europi, pa je za očekivati slične trendove i kod nas. Ipak, usredotočenjem na socioekonomska pitanja – poglavito u situaciji kada počinje jačati gospodarstvo – ona svjetonazorska i ideološka past će u drugi plan. Upravo je tu prilika koju bi ova vlast trebala iskoristiti i usmjeriti javnopolitički diskurs i svoje djelovanje u tom smjeru.