Po mjesečevom kalendaru, valjda, 2013. godine “pijana novembarska noć 1918.” pala je usred ljeta, s tridesetoga lipnja na prvi srpanj. Te je noći, za poklonjenja osloboditeljima, a u povodu konačnoga hrvatskog povratka kući, granica Europe, koju će čuvati hrvatski panduri, postavljena na Bajakovu, uza sveti hrvatski zavjet da je Srbi nikada ne pređu. Melankolična, kao svaki dobar cirkus, let na trapezu, žongliranje dječjim glavama, ova je tačka pažljivijeg promatrača mogla podsjetiti na jednu veliku sudbinu dvadesetoga vijeka, zaključenu baš na jednome ovakvom bajakovu, 26. rujna 1940, heroinskim predoziranjem.
Walter Benjamin pjesnik je europskoga dvadesetog stoljeća, koji je što vlastitom sudbinom što tekstom opisao njegov tok i pojmu Europe dao današnji smisao. Kada bi se lice Europe svodilo na portrete deset najvažnijih Europljana, pravednika koji će, kao u judaističkim vjerovanjima, spasiti svijet, jedan od njih pripao bi tom Židovu, čija je pojava pomalo podsjećala na Groucha Marxa, ali on nije bio komedijant, kao što nije filozof u antičkome smislu riječi. “Nemam ništa da kažem – jedino da pokažem.” To je bila temeljna misao njegovih esejističkih knjiga, mikrofragmenata, vinjeta i sličica međuratne Europe, fascinantnih pripovjednih fragmenata iz berlinskoga djetinjstva, eseja o fotografiji u kojima je, prvi, opisao prirodu žanra koji će obilježiti dvadeseti vijek, u etičkome i u estetskom smislu. Kada jednom bude Auschwitz, bit će na – fotografiji. Ali to će već biti nakon Benjaminove smrti.
Bio je marksist, židovski mistik, jedan od onih uvjerenih Europljana koje opisuje Amos Oz, koji su bili vezivo, bili su živi malter ujedinjene Europe, jer samo oni, Židovi, nisu imali svoju naciju i otadžbinu, bili su idealni Europljani, koji su vlastitu kulturu i identitet nalazili od Atlantika do Kavkaza, i od Soluna do Osla. Potekao iz asimilirane, njemačke obitelji, Benjamin je bio, međutim, obilježen tipičnim židovskim strahom od propasti i tjelesnoga uništenja. Bježao je iz Francuske, niz koju su nadirale trupe neke druge Europe – također ujedinjene, pod vodstvom Adolfa Hitlera i sveg neznabožačkoga europskog ološa i ponešto katolika zabrinutih, skupa s tadašnjim papom, da bi Židovi ponovo mogli da razapnu Sina Božjega – i stigao je sve do Pirineja, gdje mu se, skoro pred očima, spustila granica koju nije mogao preći. Da je stigao dan ili dva ranije, prešao bi na drugu stranu, u Francovu fašističku Španjolsku, ali kako je baš tih dana Caudillo prihvatio neke europske pravne stečevine glede Židova, Walter Benjamin više nije mogao na drugu stranu. Ubio se, anoniman. Iza njega ostala je torba s osobnim stvarima.
Ovako to opisuje Jovica Aćin u “Zapisima povodom Valtera Benjamima”: “U knjizi mrtvih, u Port Bou, zabeleženo je da je Benjamin umro u 10 časova pre podne, 26. decembra. Može biti i da je umro tek sledećeg dana, jer se razlikuju tumačenja, kao i svedočenja onih koji su bili s njim, kako je na tom mestu vođena knjiga mrtvih. Izjavljuje se da je Benjamin uzeo preveliku dozu morfijuma kad se suočio s mogućnošću da bude vraćen u Francusku i predat policiji, a potom Gestapou. Torba i ostale stvari koje je imao pri sebi primljene su na čuvanje u sudu u Figueresu, 5. oktobra 1940. U tamošnjem arhivu, u zapisniku, između ostalog, stoji da su tu bili i papiri nepoznate sadržine. Kad je taj arhiv prenošen u drugu zgradu, 1975, navodno je konstatovano da su pomenuti papiri bili uništeni ‘vlagom i miševima’.
Sa Benjaminom su, tako, nestali i njegovi poslednji rukopisi. Ne znamo šta je u njima bilo ispisano.”
Kod srpskoga državnog izdavača Službenog glasnika, Jovica Aćin je 2011. započeo s objavljivanjem “Izabranih dela” Waltera Benjamina. U prvome tomu objavljeni su spisi: Jednosmerna ulica, Berlinsko detinjstvo i O fotografiji i umetnosti. Prevoditelj je sam Aćin, koji je, doista genijalno, Benjaminovu književnu, lirsku i filozofsku gestu priveo logici i mogućnostima srpskoga jezika. Ovaj prijevod je, kao rijetko koji, umjetnička kreacija po sebi. Jovica Aćin dao je Benjaminu glas, tako da su tekstovi koji su u nas ranije fragmentarno objavljivani u drugim prijevodima, zazvučali šokantno drukčije, kao neusporedivo moćna, uzbudljiva, zarazno dobra književnost. Dok čita Benjamina u Aćinovom prijevodu, čovjek počinje razmišljati u njegovim rečenicama, ispisivati ih kao svoje, ali najednom osjeti i sav užas nastupajućeg vremena i židovske sudbine u njemu, užas dvadesetog stoljeća. Benjamin je izrazito blag pisac, blaga duša, bliski književni srodnik Marcela Prousta, kojega je prevodio na njemački, koji je, stjecajem dvadesetog stoljeća i svoga podrijetla, opisivao okolnosti nimalo prustovske. U tom spoju blagosti i užasa nastala je njegova književnost. On opisuje predmete, piše o značenjima stvari, čita natpise nad izlozima dućana, opisuje Europu i Njemačku dvadesetih godina, Berlin na lomu vjekova, u doba svoga djetinjstva (“O, lepo pečeni stubu pobede posut zimskim šećerom iz dečjih dana.”), i kao da upisuje tekst direktno u plan grada, kao da se, na svakome koraku, Walter Benjamin upisuje u sam grad, u njegove fasade i raskrsnice, dajući svakoj stvari njen pravi smisao, bez namjere da išta važno kaže, on piše samo da – pokaže.
Recimo, mikroesej “Zimsko jutro”, iz “Berlinskoga detinjstva”: “Svako ima vilu koja ispunjava jednu želju. Ali samo retki umeju da se sete želje koju su izrekli; i zato će samo retki, u svom kasnijem životu, prepoznati njeno ispunjenje. Ja znam želju koja mi se ispunila, i neću reći da je bila pametnija od one iz dečjih bajki. Ona se u meni obrazovala zahvaljujući svetiljki kada se ova, u rano zimsko jutro, oko pola sedam primicala mojoj postelji i na pokrivač bacala senku dadilje.” Zatim pisac opisuje jabuku koja se peče u maloj pećnici, crveni odsjaj vatre na parketu, mirise i zbivanja jednoga zimskog jutra, i svakoga zimskoj jutra u djetinjstvu, odlažući, skoro do kraja, želju s kojom je priča započeta. I već čitatelj pomišlja kako od želje neće biti ništa, poslužit će se pisac lukavstvom “iznevjerenog očekivanja”, prasnut će napetost u tački na kraju posljednje rečenice, poput balona koji se nabo na visoko uzdignutu iglu, ali ne, Benjamin se ne služi takvim efektima. Želja biva izgovorena: “moći se ispavati”. Dadilja bi ga, naime, budila svakoga jutra, u isto vrijeme, prerano, jer je svako buđenje, naročito u djetinjstvu, bilo prerano: “Izrekao sam je, svakako, hiljadu puta i, kasnije, ona mi se stvarno ispunila. Ipak potrajalo je dugo dok je, u svagdašnjoj zaludnosti nada da imam neko mesto i siguran hleb, nisam prepoznao kao uslišenu.” Benjamin u čitatelju svojim “pokazivanjem” izaziva dvostruku senzaciju: potpune osobne i emocionalne identifikacije, da, i ja sam imao samo tu želju da se konačno pošteno naspavam, da, izgubio sam iluziju da postoji mjesto na kojem ne bih bio Židov (premda nisam Mojsijeve vjere, ni židovskoga podrijetla), i strepio sam nad sigurnim kruhom, i čeznuo sam nad tim da budem zaštićen, ali, istovremeno, nasuprot potpunoj identifikaciji je senzacija Benjaminovog uvida u stvari i u njihove slike, uvida koji je tako oštar i tačan – svakako tačniji i od Proustovog – s kojim se čitatelj ne može identificirati naprosto zato što nije lucidan kao Benjamin. Pred njim je čitatelj glup, ili bi bolje bilo reći tup, ali nije uvrijeđen kada mu Walter Benjamin, tiho i jednostavno, i to pokazuje.
Da me je netko u ljeto 2013. upitao koju bi europsku knjigu hrvatski čitatelj prvu trebao pročitati, nakon što izbije na istočne granice ujedinjene Europe, preporučio bih mu onu zbog koje te granice, silom prilika, mora preći. “Izabrana dela I”, u prijevodu Jovice Aćina. Da bi na vlastitome ili skoro vlastitome jeziku čitao Waltera Benjamina, Hrvat mora otputovati u Srbiju, u Beograd ili u Novi Sad, jer ga nigdje bliže neće naći. Tko zna, možda je to i zato što svi pismeni Hrvati Benjamina čitaju u originalu, na njemačkom, kao što su u ponoć 30. lipnja, i “Odu radosti” pjevali u originalu, na njemačkom…
I da razriješimo metaforu s početka: s koje bi na koju stranu Bajakova Benjamin danas bježao pred progoniteljima? Kao Matoš, iz Hrvatske u Srbiju? Ili kao Mirko Kovač, iz Srbije u Hrvatsku? Nema odgovora. S obje strane granice bio bi tuđin, ahasver, progonjen čovjek, vrtio bi se ukrug, po ničijoj zemlji rascijepljenoj Bajakovom, kao jabuka prerezana oštrim nožem. Ta granica danas je čvrsta kao 1940. granica između Francuske i Španjolske. Čvrstom je čini hrvatski nacionalistički ponos, zaogrnut barjakom Ujedinjene Europe.
Izvor: Jergovic
