Prema podacima “Eurostata”, hrvatski je javni dug već u prvom tromjesečju dosegnuo 221,8 milijardi kuna (68 posto BDP-a) i nastavlja rasti. U zadnjem lanjskom kvartalu iznosio je 1,6 milijardi kuna manje ili 67,4 posto BDP-a. Do kraja godine mogao bi dosegnuti 73 posto BDP-a ili nominalno 237 milijardi kuna. ytb-prtsc
Demagogiji i opsjenarstvu u hrvatskoj politici nema kraja. To smo znali. Ali, da se i hipnoza i iluzionizam patentiraju kao pretpostavljeno učinkovito političko sredstvo masovnog (raz)uvjeravanja javnosti u ono što ljudi (ne) vide ili (ne) osjete, to ovih dana napadno saznajemo iz istupa navodno zrelih i odgovornih prvaka aktualne vlasti. Prva Čačićeva zamjenica na kožnjaku prve potpredsjednice Vlade Vesna Pusić, usto i samosvjesna ministrica vanjskih poslova i europskih integracija, ozbiljno vas gleda s malog ekrana pravo u zjenice i profesorski hladno, ne ostavljajući mjesta sumnji u svoje riječi: “Članstvo Hrvatske u Europskoj uniji znači sigurnost koju se nikakvim novcem ne može platiti”. Sigurnost!? U čemu? Od koga?
Potpredsjednički joj kolega u Vladi Branko Grčić, kojega ekonomska struka već dugo
iza leđa ismijava kao “knjiškog optimista bez razloga”, izvodi logički salto mortale nad ubitačnim pokazateljima općega gospodarskog potopa. Statistika zapisuje pad. Već deseto tromjesečje zaredom! Grčića to ne zanima: “Pad je usporen, oporavljamo se!” Državni blagajnici – najprije Slavko Linić, a sada i bivša mu desna ruka Boris Lalovac – već mjesečno deru cipele trčeći po bijelom svijetu za brzim kreditima radi krpanja proračunskih razderotina i golog preživljavanja te šake od 4,3 milijuna gladnih usta. Dobro, nekih pet posto manje kad se odbiju tusti ratni profiteri, pretvorbeni kriminalci i slična “zaslužna” apanažna braća s državne sise.
Istina, nisu Pusić i Grčić jedini koji nas gledaju u oči s TV-ekrana i novinskih fotografija i govore ono u što ni sami ne vjeruju. Ako pak vjeruju u to što govore, a ne vide kako im auditorij ne vjeruje (dokaz: mjesečne rejtinške ankete), moralo bi ih se prizvati svijesti Hedervaryjevim vritnjakom. Čim-čim prije, tim-tim bolje!
Adriano Milovan je u Jutarnjem listu upravo objavio podatke iz “poražavajuće analize HNB-a”: prve četiri godine članstva RH u Uniji donose državi 16 milijardi kuna gubitka! A ekonomski David Copperfield iz domaće nam vlade, Branko Grčić, koncem lipnja žestoko “šamara” oporbene kritičare, ponajviše ih “novog HDZ-a” (sic!) svojim argumentima. “Što se tiče izravnih financijskih učinaka, odnosno transakcija s Europskom komisijom, ostvarili smo pozitivnu razliku”, kazao je Hini. “U prvih pet i pol mjeseci ove godine u plusu smo više od 740 milijuna kuna, a u 2013. godini zabilježen je višak od 136 milijuna kuna.”
Saldo Vladinih napora u povodu prve godišnjice hrvatskog članstva u EU, tvrdi Grčić, pozitivan je. Vesna Pusić, dakle, ima uporište i za svoje sigurnosne lozinke, pa bi se – odglumimo li naivnost u slijepoj vjeri svojim državnim izabranicima – moglo reći kako hrvatski građani imaju razloga biti zadovoljni. A imaju razloga za sve prije, nego za zadovoljstvo!
Je li životni standard porastao makar za promil? Nije. Jesu li cijene osnovnih životnih potrepština snižene za obećanih 18-30 posto? Nisu. Dapače, prehrambeni su proizvodi ostali na istoj razini ili su poskupjeli (kruh, meso, mlijeko, voće, povrće…). Je
li dostupnost novca pojeftinila? Nije. Jesu li plaće i mirovine živnule? Nisu. Realna kupovna moć čak stalno opada, što se vidi u klizanju potrošnje nadolje i smanjenom udjelu te stavke u državnom proračunu. Je li poboljšano zapošljavanje na novim radnim mjestima? Nije. Jesu li strani ulagači nahrupili u Hrvatsku i donijeli svjež kapital? Nisu. Dapače, nema ih ni od korova, a pobjegli su i neki koji su već bili ovdje.
Napokon, je li povećan stupanj demokracije, ljudskih prava, međunacionalne snošljivosti i ekološka svijest u skladu s civilizacijskim uzusima naprednog svijeta, što se uzimalo kao nešto po sebi razumljivo ulaskom u “obitelj kojoj smo oduvijek pripadali”? Ne bi se baš reklo! A Hrvatska nije “ptičji rezervat”, što nadobudno reče, pa drugi dan poreče premijer Zoran Milanović. I “krvave udbaše” Josipa Perkovića i Zdravka Mustača brzopotezno najuri u njemački rešt eda se najmoćnija žena svijeta ne bi previše srdila na neposlušne Hrvate.
Novi elementi iz ljubavnog klinča Hrvatske i Unije, učinit će (pre)vrućim konac ljeta i miholjsko razdoblje do prvih kasnojesenjih kiša. Nova Eurostatova metodologija obračuna javnog duga i državne obaveze iz Postupka prekomjernog proračunskog deficita (EDP) pogoršat će financijsko zdravlje RH i dodatno zagorčati život građanima. Već je opasno rašireno euroskeptično uvjerenje o tome kako Hrvatskoj i nije bilo mjesto u Uniji, jer joj ili “svojim balkanskim mentalitetom nije dorasla” ili je “samo poslužila neokolonijalnim gazdama Starog kontinenta za probitak njihovih imperijalnih interesa od kojih nikad i nisu odustali”.
Kažu, osobito iz desničarskih političkih opcija: plaćamo Uniji masnu članarinu, a dobivamo packe, špotancije, svako malo nas navlače za uši i guraju u magareću klupu, prijete sankcijama, obasipaju ultimatumima i više nismo svoji na svom! Nekada Beč, Pešta i Beograd, a danas Bruxelles i Strasbourg! Ne više ni s konja na magarca, nego s magarca na neku još nižu i tupaviju živinu! Što nam to treba!? Taj obrazac razmišljanja, po kojem je u EU ugodno
samo njihovim dobro opskrbljenim birokratima među koje su se brzo uklopili i hrvatski političari od Ivana Jakovčića i Ruže Tomašić do Nevena Mimice (priznao novinarima da ne zna kako će potrošiti mjesečnih 150 000 kuna povjereničke plaće!), bit će sve rašireniji, što je u zemlji stanje lošije. A bit će još lošije.
Prema podacima Eurostata, koje su na svoj način interpretirali svi važniji mediji u RH, državni je javni dug već u prvom tromjesečju dosegnuo 221,8 milijardi kuna (68 posto BDP-a) i nastavlja rasti. U zadnjem lanjskom kvartalu iznosio je 1,6 milijardi kuna manje ili 67,4 posto BDP-a. “Do kraja godine procjenjujemo da bi njegova razina mogla dosegnuti 73 posto BDP-a ili nominalno 237 milijardi kuna”, kazao je Poslovnom dnevniku makroekonomist Erste banke Alen Kovač. “U drugom tromjesečju vidjet će se u javnom dugu i nedavno zaduženje države od 1,25 milijardi eura na tržištu kapitala. Porast javnog duga posljedica je ponajprije proračunskog deficita, koji će prema našim prognozama ove godine biti malo iznad pet posto BDP-a.” Jesu li onda packe i špotancije pedagoška mjera?
Neizostavno važan pripadnik hipnotizersko-iluzionističke Vladine skupine Pusić-Grčić je i ministar Siniša Hajdaš Dončić, premijerov prijatelj od osobitog povjerenja (zašto!?), zadužen za javna poduzeća u sektoru prometa. Tu je zapravo žarište bildanja javnog duga koji nema izgleda splasnuti dok prometna javna poduzeća pobiru obilna državna jamstva, presporo se restrukturiraju, gomilaju gubitke i nisu sposobna otplaćivati skupe kredite. A ministar nosom para oblake i dikcijom neprijepornog autoriteta prosipa “prometnu mudrost” od koje nitko nema koristi, najmanje porezni obveznici koji to preskupo plaćaju.
Što će premijer Milanović sa svojim zagorskim prijateljem na jesen kad nova metodologija obuhvata duga opće države ESA 2010 zagrize u Hrvatske autoceste, Autocestu Rijeka-Zagreb i HBOR? Uključe li se njihove dubioze u izračun ukupnog javnog duga, njegov bi udjel u BDP-u mogao porasti na 85 posto! HNB već neko vrijeme, ne samo izravno riječima guvernera Borisa Vujčića, upozorava kako rast javnog duga ozbiljno nagriza financijsku stabilnost zemlje. Posljedice je bolje i ne spominjati. Je li izlaz u šok-terapiji, ako je još moguća i ako je ova vlast uopće kadra za takvo što?
Sposobnost i znanje nisu krasili ni HDZ-ovu vlast kad se još moglo mnogo toga
korisnog učiniti, pa sad komedijaški zvuče u svom kritizerstvu svi ti šukeri, miloševići, dalićke, popijači i kakvi sve ne oporbeni lumeni. Oni odjednom, preko noći, sve znaju što i kako treba, a jučer to isto nisu znali dok su bili ministri u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor te su ih birači sramotno najurili s vlasti. Ne samo da nisu znali nego su i zdušno gurali nizbrdo financijska kola ne bi li (kolateralno) pregazili nadolazeći SDP. Sada ta kola, kad su uhvatila brzinu, više ni bog niti vrag ne mogu zaustaviti na rubu gospodarske provalije.
Pomagala je ta veličanstvena momčad, svako malo u redizajniranim HDZ-dresovima, dok se Hrvatskoj navlačila na vrat namašćena omča iz Maastrichta: proračunski manjak zemlje članice EU-a ne smije biti viši od tri posto, a javni dug od 60 posto BDP-a! I eto gdje je RH sada! Jest da su Milanovićevi činovnici nesposobni, lijeni i bahati, ali, zaboga – nisu krivi i za pogolema HDZ-ova sranja u 18 godina neodgovornog vladanja državom! Prema procjenama HNB-a, “javni dug bi u 2014. mogao porasti za oko 1,9 postotnih bodova udjela u BDP-u, a u 2015. za samo 0,2 postotna boda”.
“Računice središnje banke pokazuju da se ukupni učinci pristupanja EU na hrvatski proračun zasad iskazuju debelim minusima”, piše Adriano Milovan u Jutarnjem listu. “Kako sada stvari stoje, ispod crte ćemo biti i sljedećih godina. Proračunski je minus zbog ulaska u EU lani, prema podacima HNB-a, iznosio jedan posto hrvatskog bruto domaćeg proizvoda (BDP), u ovoj i sljedećoj godini trebao bi iznositi po 1,2 posto BDP-a, a u 2016. mogao bi doseći 1,3 posto BDP-a. Glavni razlog tome su hrvatske uplate u proračun EU-a, koje godišnje iznose oko 1,1 posto BDP-a ili oko 3,6 milijardi kuna, no tu su i daljnje prilagodbe pravilima Unije, među kojima je i Schengen, članstvo u kojem je Vlada označila kao prioritet.”
U međuvremenu, na državne adrese na zagrebačkomu Markovom trgu stigle su ubojite kritike s poantom na Hrvatskoj kao neobičnom fenomenu zemlje bez lidera i vizije. Jednu upućuje ugledni Financial Times, kojim se premijer Milanović hvali kao obaveznim dnevnim štivom uz jutarnju kavu, a drugu odapinje Svjetska banka. Financial Times objavljuje urbi et orbi: “Hrvatska je nova Grčka. Ima inertnu vladu i najgoru ekonomiju u EU”, a Svjetska banka: “Hrvatska je zapela u recesiji, jer nema vodstvo koje je istinski spremno za promjene te favorizira javni sektor na račun privatnog biznisa”.
Šef bančinog Ureda za Hrvatsku Hongjoo Hahm kazao je Reutersu kako je “postojala nada da će RH ulaskom u EU preokrenuti stanje u ekonomiji, ali to se nije dogodilo”. Može li se uopće još izbjeći bankrot državnog proračuna!? Hoće li država na bubanj, a njezini predriblani žitelji više neće biti vrijedni ni ovrhe?
“Što da se radi nedjeljom/ Jer vrijeme ko da stoji/ Što da se radi nedjeljom/ O, prijatelji moji” – pitao se Arsen Dedić u davnoj šansoni, koja nekako podsjeća na današnju očajnu depresiju. Ha, ništa! Što se ima raditi u zemlji u kojoj je svaki dan – nedjelja. Čak i za saborske zastupnike koji u godini odrade tek 68 dana, a zadnju sjednicu okončaju za devet minuta! I za onog diplomatu iz ministarstva Vesne Pusić, koji po povratku s mandata radi tek 26 sekundi dnevno, a ne smiju ga otpustiti! Pitanje za milijun dolara: što bi se vama dogodilo da izostanete s posla jedan jedini dan, makar i sedam mjeseci niste primili plaću!?
A država nosi gaće na štapu!
Izvor: h-alter