Dok je u Hrvatskoj borba za demokratičniji i zajednici bliži nogomet prilično umrtvljena, poruke s njemačkih tribina odjekuju širom svijeta. Meta je milijarder koji želi zaobići pravila.

Pretprošlog vikenda njemački nogomet počeo je privlačiti pažnju javnosti ne samo zbog uobičajenih majstorija najboljih igrača Bundeslige na terenima diljem zemlje. Naime, utakmica između Hoffenheima i Bayern Munchena u kojoj su gosti iz Bavarske deklasirali protivnike sa 6:0 prekinuta je u 79. minuti zbog transparenata i povika Bayernovih navijača usmjerenih protiv Dietmara Hoppa, vlasnika Hoffenheima. Konkretno, glavna poruka koju si podignuli gostujući ultrasi glasila je “Stvari ostaju iste. DFB (Njemački nogometni savez) krši svoja obećanja. Hopp je i dalje kurvin sin“.

Sudac je momentalno prekinuo utakmicu, igrači i članovi uprave Bayerna žustro su ispred tribine raspravljali sa svojim navijačima a na teren su se vratili nakon dvadeset minuta pauze, ali ne da bi nastavili igrati nogomet. Obje momčadi su u znak neslaganja s navijačkim porukama stajale mirno i jednostavno jedna drugoj dodavale loptu do posljednjeg zvižduka. Mnogi svjetski mediji žurno su popratili situaciju uz hvalospjeve igračima i upravama kluba na iskazanoj solidarnosti u otporu još jednom huliganskom ispadu. Međutim, ono čemu smo mogli svjedočiti na travnjaku i tribinama Hoffenheimove Rhein-Neckar Arene nije topla nogometna priča već mala demonstracija distopijske budućnosti prema kojoj srlja najpopularniji svjetski sport.

Demokratska brana

Većina spomenutih medija propustila je pobliže objasniti pozadinu ovog incidenta. Dietmara Hoppa, osobu u središtu svega ovoga, neki su nazvali tek omraženim ili kontroverznim poduzetnikom. Ipak, za najvjernije navijače on predstavlja nešto puno gore – primjer kako ogromne količine novca mogu omogućiti zaobilaženje pravila i kupiti gotovo sve. Ovaj softverski mogul čije se bogatstvo procjenjuje na petnaestak milijardi dolara jedan je od rijetkih ljudi u Njemačkoj koji se mogu pohvaliti vlasništvom nad nekim prvoligašem. Razlog tome je popularno “50%+1 pravilo” (njem. Regel 50%+1) koje propisuje da upravljačka prava nad klubovima koji se žele natjecati u Bundesligi moraju većinski kontrolirati njihovi članovi. Čak i u slučajevima da investitori posjeduju većinski paket dionica. U samom Bayernu, na primjer, korporacije Adidas, Audi i Allianz ukupno kontroliraju nešto manje od četvrtine upravljačkih prava u Bayernu – što im omogućava preimenovanje stadiona i slične marketinške povlastice – ali veći dio prava je u rukama navijača/članova. Slična pravila osim u Njemačkoj postoje i u najvišim rangovima austrijskog i švedskog nogometa.

Ovime se želi potaknuti organski razvoj klubova usmjerenih na pojačanu simbiozu s lokalnim zajednicima odnosno navijačkim pukom umjesto da u potpunosti ovise o volji i snalažljivosti privatnika. Još važnije, želi se spriječiti da nogomet postane ono što danas velikim dijelom već je – bezgranično i nekontrolirano nadmetanje superbogatih. Većina profesionalnih nogometnih klubova u Europi najviše ovisi upravo o krupnom privatnom kapitalu. Kada kompariramo članski model upravljanja odnosno tzv. socios s dominatnim privatničkim modelom statistika neumoljivo ide u prilog demokratskijoj opciji. U Engleskoj i Italiji gdje socios na najvišim razinama ne postoji klubovi umiru doslovno kao muhe dok je takvo što u Njemačkoj pod okriljem “Regel 50+1“ zbilja rijetkost.

U posljednjem desetljeću broj klubova ugašenih zbog akumuliranih dugovanja samo u dvije spomenute zemlje je troznamenkast. Stoga nije čudno što njemački navijači – kojima ni inače nije strano bavljenje političkim pitanjima (s koje god strane ideološkog spektra) – gaje jaku svijest o činjenici da se sportski interesi klubova uopće ne moraju preklapati s ekonomskim interesima investitora. Na svjetskoj razini mnoge su ekipe duge tradicije pretvorene u “prćije“ koje svojim vlasnicima i uz razmjerno mala ulaganja omogućuju masnu zaradu ponajprije zahvaljujući astronomskim marketinškim ciframa koje idu uz ovaj sport. Kao što smo spomenuli, upravo je Hoffenheim jedna od rijetkih takvih klubova u Njemačkoj koje ne obitavaju pod “50+1” kišobranom.

Kao i obično svako pravilo koje bi trebalo štiti demokraciju ima iznimke. Ukoliko ste dva desetljeća u kontinuitetu ulagali novac u nekog njemačkog prvoligaša ne morate više natpolovični dio upravljačkih prava ustupati članovima. Drugi poznati primjeri ove iznimke su Wolfsburg i Bayer Leverkusen – klubovi u vlasništvu industrijskih divova Volkswagena i Bayera. Dietmar Hopp započeo je ulagati u klub koji danas posjeduje (preciznije, posjeduje 96% dionica) još 1990. godine. Tada se gotovo potpuno nepoznati TSG 1899 Hoffenheim natjecao u najnižem rangu njemačkog nogometa ali zahvaljujući neprekidnim novčanim injekcijama ekspresno su napredovali sve više i više. Ulagati u najtalantiranije igrače, trenere i novu infrastrutkuru nije bio problem (prije selidbe na današnji stadion igrali su na manjem kojeg je Hopp nazvao po sebi). Upravo ovo je razlog zbog kojeg je mali seoski klub velikog budžeta često na meti ostalih njemačkih navijača koji ga smatraju “plastičnim” i što im se – ruku na srce – ne može osporiti. Moćnici Hoppovog kalibra uništavaju ono za što su se oni godinama borili a to je mogućnost da svaki navijač posjeduje pravo istovremeno bit i član voljenog kluba sa cijelim nizom propisanih prava.

Stara taktika desnice

Posljednjih godina najistaknutiji protivnici Hoffenheimovog sugar daddyja bili su navijači Borussije Dortmund, inače poznati kao jedni od najzagriženijih i politički najaktivnijih navijača u svijetu sporta uopće. Za ultrase iz Dortmunda ljudi poput Hoppa predstavljaju prirodne neprijatelje. Jednostavno, model članskog upravljanja i demokratske kontrole ne ide zajedno sa neograničenom moći bogataša. Susreti između ova dva kluba suprotnih postavki zato su često obilježeni anti-Hoppovskim skandiranjima i porukama. Ovaj rat ponekad je poprimao tragikomične karakteristike, Hopp je jednom naredio da se pored gostujuće tribine postave ogromni zvučnici koji su trebali utišati glasove nepoželjne mase. Ovakve dovitljivosti nisu se pokazale dovoljnima pa je u njegovu zaštitu pohrlio i Savez. Krajem prošlog mjeseca donesena je čak dvogodišnja zabrana gostovanja Borussijinih navijača na Hoffenhaimovom odnosno Hoppovom stadionu. Uz to, Borussija mu je dužna iskeširati novac koji bi izgubio zbog smanjenjog broja prodanih ulaznica u periodu u kojem će zabrana trajati. Ovim potezom Savez je direktno prekršio svoje ranije obećanje kako će se kaniti izricanja kazni po načelima kolektivne krivnje. Upravo na to prekršeno obećanje aludirali su Bayernovi navijači svojom porukom čija je svrha zapravo bila solidarizacija sa inače ljutim rivalima iz Dortmundai kritika vlastodržaca.

Nakon sraza Hoffenhaima i Bayerna i na drugim tradicionalno društveno angažiranim njemačkim tribinama uslijedile su poruke na račun Hoppa i čelnika Saveza poput “Hopp majčin sine”; “Ispričavamo se kurvama što ih se dovodi u vezu sa Hoppom”; “DFB jebi se” i slika omraženog lica gledanog kroz nišan snajpera. Suci su prema instrukcijama nerijetko prekidali igru. Poruka je bila jasna: onima koji dirnu u one na vrhu počet će se uskraćivati pravo da gledaju utakmicu za koju su platili ulaznicu. Ako češće pratite dogđanja vezana uz nogometne navijače u oko će vam upasti licemjerje koje je ovaj slučaj ogolio. Nogometni vlastodršci svakodnevno deklarativno propagiraju antidiskriminatorna načela, često u suradnji sa sponzorima pokreću antirasističke i slične kampanje. Međutim, kada na nogometnim tribinama dođe do rasističkog divljanja utakmice se jako rijetko prekidaju. Tako je prošlog mjeseca sudac odbio prekinuti kup utakmicu između Herthe i Schalkea kada je na istoj rasistički vrijeđan Jordan Torunarigha, njemački igrač nigerijskog porijekla. Razlog tome je očit, oni koji upravljaju nogometom vode se logikom profita, a svako zaustavljanje utakmice, pražnjenje tribina i izricanje zabrana posjetiteljima izaziva gubitak novca. Odriješite mjere donose se tek onda kada navijači udare na te iste nogometne vlastodršce. To licemjerje dobrano koristi i podebljava sam Hopp koji je prve uvrede na svoj račun u javnosti predstavljao kao – rasizam.

Ona stara izreka o sportskim tribinama kao preslikama društva u cjelini ponekad se koristi i previše ali u ovom slučaju je apsolutno prikladna – živimo u društvu u kojem desnica tvrdi kako svijetom upravljuju zaštićene manjine i njihovi lobiji, misleći uglavnom na LGBT ili neku drugu ugroženu populaciju. To predstavlja tek formalni istine jer svijetom zaista upravlja zaštićena manjina spremna da svim sredstvima brani svoje interese i utiša kritike – kapitalisti. Ova jedina istinski dominatna svjetska manjina nikada se neće biti spremna pomiriti čak niti s ne toliko radikalnim oblicima demokracije kao što je socios model upravljanja sportskim društvima. Zato su sportska borilišta često poprišta sukoba između onih koji su tu zbog ljubavi i onih koji su tu zbog para. Ovo naravno ne zaobilazi ni naš nogomet, uz par velikih razlika u odnosu njemački kontkest. Hrvatske tribine nakon dugogodišnjeg “djelovanja” nekih Dietmara Hoppova iz našeg sokaka uglavnom zjape prazne, izuzev splitskog Hajduka u najvišem rangu ne postoji klub koji zaista funkcionira po članskom modelu, a navijačka borba gubi zamah i sve češće ustupa mjesto nacionalističkom folkloru. Što za to vrijeme radi politička desnica? Ponekad daje lažna obećanja o “isušivanju močvare hrvatskog nogometa” ali uglavnom drži leđa njegovim grobarima. Istovremeno, ekstremno krilo desnice će nas kao i uvijek u svojoj povijesti probati uvjeriti da su za sve nedaće krive razne manjine, a kapitalistička manjina će mirno spavati.

Njemački nogometni stadioni često nas, kao i prošlog tjedna, podsjete da oni koji se protive takvom stanju još uvijek nisu potpuno ušutkani. U svim drugim poljima društva koja imaju malo veze s nogometom također svjedočimo sve žešćim obračunima s pobornicima istinske demokracije. O tome hoće li ih se uspjeti ušutkati ili ne ovisi budućnost sporta ali i društva općenito.

bilten

Vratio bih se navedenom, čudnom telefonskom pozivu kojega je na sastanku OPEC+ primio ruski ministar energetike Aleksandar Novak. Navodno se radilo o pozivu Igora Sechina, predsjednika najvećeg ruskog i jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte „Rosnjeft“, koji je Novaku kazao da napusti sastanak i da Rusija krene u povećanje proizvodnje nafte. Ali teško je vjerovati da bi upravo Sechin bio kreator toga zahtjeva, ne samo jer se tu radi o bitnom državnom pitanju (iako je „Rosneft“ u većinskom vlasništvu države), već i s obzirom da je on blizak prijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina (Sečin je radio u Putinovom timu dok je ovaj još uredovao u gradskoj administraciji Sankt Peterburga). Zato je puno izvjesnije kako iza odluke o ruskom povlačenju iz OPEC+ i povećanju dnevne proizvodnje nafte stoji upravo Putin. Cijene nafte nakon ovog ruskog poteza i nastale panike automatski su pale na 40 dolara po barelu.

Dana 6. ožujka, kao grom iz vedra neba stigla je vijest o ruskom povlačenju iz formata OPEC+ (koji samim time prestaje postojati)  i najavi ruskog povećanja proizvodnje nafte. Naime, Rusija je na prošlotjednom maratonskom sastanku te organizacije odbila prijedlog Saudijske Arabije za daljnje smanjenje proizvodnje nafte zbog negativnog utjecaja koronavirusa na potražnju „crnog zlata“ u svijetu. Ruski predstavnik – ministar energetike Aleksandar Novak, nakon zanimljivog telefonskog poziva, primljenog tijekom tog sastanka u vrijeme nastale pat-pozicije koja nije davala izgleda za bilo čije skorije popuštanje, demonstrativno je napustio dvoranu, što je kod ostalih sudionika izazvalo šok i nevjericu i – naravno, strah od posljedica koje će uslijediti. A uslijedile su vrlo brzo – i to još kakve! Ali krenimo redom.

Format OPEC+ (osim tradicionalnih država članica OPEC uključivao je i Rusiju), zapravo je po prvi put povezao dva najveća konkurenta u proizvodnji nafte, Saudijsku Arabiju i Rusiju (koje su najveći svjetski proizvođači crnog zlata), u smislu koordiniranja svoje politike vezane uz naftnu proizvodnju, od koje, u konačnici, ovisi svjetsko naftno tržište. OPEC+ je formiran 2016. g. temeljem dogovora između Moskve i Rijada s ciljem stabiliziranja tržišta kroz formiranje zadovoljavajućih cijena nafte i za proizvođače i za kupce nafte (do tada su od 2014. g. te cijene bile vrlo kolebljive što je izazivalo neizvjesnost na tržištu, a onda i u svjetskom gospodarstvu u cjelini jer s neizvjesnim i promjenjivim cijenama nafte povećavaju se investicijski, bankovni i drugi, s njima povezani rizici), a što se postizalo dogovornim smanjivanjem kvota dnevne proizvodnje. Te je proizvodne kvote OPEC+ razmatrao i po potrebi mijenjao svakih 6 mjeseci. Tajj je sporazum, koji je cijene nafte proteklih godina prosječno držao na razini između 50 i 60 dolara za barel, Rusiji omogućavao stabilan i prilično velik priljev deviza u državnu blagajnu s obzirom da se uravnoteženost ruskog proračuna osigurava kroz prodajnu cijenu nafte od 40 dolara. Sa Saudijskom Arabijom stvar je drukčija, osiguranje njezine proračunske uravnoteženosti osigurava se s prodajnom cijenom nafte u iznosu od 80 dolara jer saudijski proračun o nafti ovisi u iznosu od 80% (ruski oko 40%). Međutim, Rijad, s obzirom na golemo akumulirano bogatstvo i svoj značajan udio u prodaji nafte na svjetskom tržištu i taj je dogovor smatrao povoljnijim od opasne kolebljivosti naftnih cijena.

Međutim, na prošlotjednom sastanku OPEC+ Saudijska Arabija je tražila novo smanjenje proizvodnje nafte zbog spomenutog negativnog utjecaja koronavirusa. S druge strane Rusija je smatrala kako se time samo još dodatno pogoduje američkim naftnim tvrtkama koje naftu proizvode iz škriljevca i koje su od formiranja OPEC+ intenzivirali svoju proizvodnju na maksimalnu razinu koja iznosi između 12 i 13 milijuna barela dnevno (ruska i saudijska, zbog uvedenih kvota, iznosi od 7-9 milijardi barela), čime su SAD već mjesecima najveći svjetski proizvođač nafte. Zbog smanjenja prisutnosti ruske i saudijske nafte uzrokovane kvotama američki su naftaši iz škriljevca osvojili i nova tržišta. Moglo bi se reći kako su na određeni način svi bili zadovoljni ali, nedvojbeno, najviše ipak američki naftaši i Trumpova administracija koja iza njih stoji zajedno s vodećim američkim bankama, kao kreditorima.

Međutim, za ovu analizu je vrlo bitno naglasiti kako je postupak proizvodnje nafte iz škriljevca puno skuplji od tradicionalnog načina bušenja i da granica rentabilnosti po proizvođače iz škriljevca iznosi 50 dolara po barelu tj. oni traže cijene nafte iznad toga iznosa. Za usporedbu, granica rentabilnosti za ruske (i ostale, približno tako) tradicionalne proizvođače nafte iznosi oko 17 dolara po barelu, a osim toga većina ugovora na isporuke ruske nafte sklopljena je u rubljima, juanima ili eurima, a ne više u dolarima i to će se nastaviti još dugi niz godina.

Rusko-saudijska utrka u proizvodnji nafte

Vratio bih se navedenom, čudnom telefonskom pozivu kojega je na sastanku OPEC+ primio ruski ministar energetike Aleksandar Novak. Navodno se radilo o pozivu Igora Sechina, predsjednika najvećeg ruskog i jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte „Rosnjeft“, koji je Novaku kazao da napusti sastanak i da Rusija krene u povećanje proizvodnje nafte. Ali teško je vjerovati da bi upravo Sechin bio kreator toga zahtjeva, ne samo jer se tu radi o bitnom državnom pitanju (iako je „Rosneft“ u većinskom vlasništvu države), već i s obzirom da je on blizak prijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina (Sečin je radio u Putinovom timu dok je ovaj još uredovao u gradskoj administraciji Sankt Peterburga). Zato je puno izvjesnije kako iza odluke o ruskom povlačenju iz OPEC+ i povećanju dnevne proizvodnje nafte stoji upravo Putin. Cijene nafte nakon ovog ruskog poteza i nastale panike automatski su pale na 40 dolara po barelu.

Pa iako je Saudijska Arabija tražila suprotno tj. smanjenje proizvodnje nafte zbog negativnog učinka koronavirusa, rusku rukavicu izazova ubrzo je prihvatila. Tako je u petak, 6. ožujka, Rijad najavio saudijsko povećanje proizvodnje nafte ali i da će na rusku cijenu staviti dodatne popuste. Zbog te su odluke cijene nafte 9. ožujka pale za 32 posto i došle na svega 31 dolara za barel (sorta Brent), što je iz temelja uzdrmalo svjetske burze i pokrenulo sveopću paniku koja je rezultirala pitanjem: ulazi li svijet, ovime, u novu veliku gospodarsku krizu?

Prema mom mišljenju (koje, naravno, ne mora biti ispravno, a koje temeljim na podacima kojima raspolažem i korištenjem izvora koje obično koristim), čitava stvar izgleda puno kompliciranije od teze – “za sve je kriv koronavirus”. Radi se, prije svega, o konačnom obračunu za kontrolu naftnog tržišta između 3 glavna igrača: Rusije, Saudijske Arabije i SAD-a. Odabrani tajming Rijada za svoju odluku o povećanju proizvodnje nafte, u petak, nije slučajan. Osim što je slijedio vikend, u Rusiji je u ponedjeljak bio i neradni dan pa na nagli pad rublje u odnosu na dolar nitko od nadležnih institucija nije mogao reagirati. To su učinile tek u utorak ubrizgavanjem svježeg novca iz ruskog nacionalnog fonda nakon čega se tečaj opet stabilizirao. Moskva je, nakon toga, vrlo brzo uzvratila informacijom kako njezino gospodarstvo svoju stabilnost može zadržati punih 6 godina na razini cijena nafte od oko 20 dolara, zahvaljujući akumulaciji kapitala u njezina tri glavna nacionalna fonda. Tome, svakako, treba pridodati i činjenicu da se Rusija od 2014. g. i ukrajinske krize, nakon koje je stavljena pod snažni udar gospodarkih i financijskih sankcija, za razliku od Saudijske Arabije, aktivno pripremala za veliku gospodarsku krizu: formirala je vlastiti sustav međubankovne naplate umjesto SWIFT-a, poput Kine, uvela vlastite kreditne kartice (iz straha od povlačenja onih zapadnih poput Dinersa, Mastercarda i td), i, što je najvažnije, kupovala velike količine zlata u vrijeme dok je Saudijska Arabija kupovala dionice visokotehnoloških tvrtki. Zbog toga su Rusiji pojedini analitičari spočitavali svojevrsnu konzervativnost u oslanjanju na zlatne rezerve u vrijeme kada su mnoge zemlje svijeta od zlata postupno odustajale. Rusija je u 5 godina uspjela udvostručiti svoju količinu zlatnih pričuva, a zlato sada predstavlja i glavninu njezinih ukupnih deviznih rezervi. Upravo se taj ruski potez pokazao dalekovidnim jer sada joj zlato, a ne papiri nekih tehnoloških i drugih profitabilnih tvrtki (koje vrlo brzo mogu postati neprofitabilne) upravo i jamče dugoročnu stabilnost. Rusija se, usprkos teškoćama koje proizlaze zbog uvedenih sankcija koje traju već 7. godinu, uspjela zadržati „na površini“ tj. njezino gospodarstvo nije potonulo, kako se očekivalo, štoviše, održava se na razini rasta od cca 2% BDP-a godišnje. To je vrlo malo (u usporedbi s kineskim ili nekim drugim rastućim divovima) i nedovoljno za snažni inovacijski tehnološki iskorak, ali ipak dovoljno za održavanje stabilnosti sustava.

Što se tiče Saudijske Arabije pad cijena nafte na 30 dolara ili niže, ukoliko bi trajao duže, mogao bi značiti katastrofu po njezin proračun. Osim toga saudijska robna razmjena već drugu godinu zaredom proživljava veliki deficit. Zato će biti vrlo zanimljivo pratiti rusko-saudijsku „utrku“ u proizvodnji nafte.

Američki proizvođači nafte iz škriljevca ualze u „kliničku smrt“

Za američke proizvođače nafte iz škriljevca nepotrebno je i govoriti što će po njih značiti zadržavanje niskih cijena nafte s obzirom na njihovu granicu rentabilnosti do 50 dolara. Sve te američke tvrtke imaju i veliku kreditnu zaduženost. Naime, od trenutka „revolucije“ tog oblika proizvodnje nafte u SAD-u i njezinog povećanja do tada neslućenih razina, te tvrtke aktivno financijski prate najveće američke banke koje su, kao i uvijek, brzo „namirisale“ gdje leži profit.

A u ponedjeljak su američke naftne tvrtke i velike banke koje ih prate, a jedna od njih je i City Group, na burzi u New Yorku doživjele pravi slom i izgubile čak 40-ak posto vrijednosti svojih dionica. Američki naftni sektor iz škriljevca gotovo je ubijen, napisao je u svojoj tviter objavi Javier Blas, glavni korespodent Bloomberga po temi energetike. On navodi kako su dionice Occidental Petroleum pale za 44%, EOG za 35%, a Continental Resources za 40%. A još manji igrači izgubili su i puno više, poput  Parsley koji je potonuo za više od 50%. A britanski BP izgubio je 20%, što je najveći pad dionica te tvrtke u posljednjih 30 godina, čak veći i od onoga nakon velikog istjecanja nafte s platforme te tvrtke u Meksičkom zaljevu.

Slično je prošao i ruski „Rosneft“ na burzi u Londonu pretrpjevši gubitak od oko 20%. Međutim upravo je njegov šef Igor Sechin svjesno pokrenuo ovu najnoviju „igru“, koju bih ja ipak prije nazvao Putinovom “objavom velikog naftnog rata”. Jer Rusija više nema nikakvog razloga štititi američke nezavisne naftaše niti spašavati OPEC (manje proizvođače) smanjivanjem svoje proizvodnje: SAD i dalje uvodi proturuske sankcije, čak i protiv njezinog energetskog sektora, “Rosnjefta” i plinovoda “Sjeverni tok 2”, a na geopolitičkom planu nastavlja se sukobljavati s Rusijom po pitanju Sirije, Ukrajine, Irana, Kine, …

A da nešto nije u redu svjedoči i izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji za ovo stanje optužuje Rusiju i Saudijsku Arabiju: „Saudijska Arabija i Rusija raspravljaju o cijeni i tokovima nafte. To i Fake News su razlozi zašto je tržište palo. Ali to je dobro za potrošače, benzin će pojeftiniti“, napisao je Trump na svom tvitu. Međutim, jasno je kako se Trump ne raduje i da ga je za krajnje potrošače ipak puno manje briga nego za američki naftni sektor. Jer ako cijena nafte ostane 30 dolara i na dan predsjedničkih izbora, pobjedu bi, ma koliko to sada izgledalo nemoguće, u Texsasu (saveznoj državi – najvećem proizvođaču nafte u SAD-u), mogao izvojevati čak i Joe Biden. A pad burzi prije održavanja izbora uvijek je u američkoj povijesti značio i poraz aktualnog predsjednika ukoliko bi se natjecao za drugi mandat.

Kao i obično, u ovakvim i sličnim situacijama pojavljuju se i one verzije koje graniče s teorijama urota. Tako pojedine od njih sada tvrde kako krah formata OPEC+ nije inicijativa Rusije, već dogovor Moskve i Rijada koji u sebi kalkulira budući slabi dolar, za kojeg se zalaže Trump (isto kao i Kina koja s jeftinijim juanom dodatno stimulira svoj izvoz). U tom smislu pojedini analitičari smatraju kako se nafta može vratiti na 60 dolara za barel, ali da će tada to već biti „drugi“ dolar.

Još jedan citat iz Bloomberga: „Ovo što se događa – stihijska je nesreća za „škriljevce“, uključno Chesapeake Energy Corp. i Whiting Petroleum Corp., koji su odmah nakon pada već trgovali na najnižoj razini. Nakon što su tvrtke koje proizvode naftu posljednjih desetljeća spržile stotine milijardi (dolara), sektor iz škriljevca je razočarao investitore, akumulirajući ogromne dugove. Oni su ih stjerali u kut. Banke već prekidaju kreditne linije, otpisavši samo prošle godine 1 miljardu dolara.“

A menadžer Pickering Energy Partners, Dan Pickering, navodi kako su naftaši iz škriljevca „sami sebe ustrijelili u nogu, kardinalno povećavši proizvodnju“, ali i  dodavši, kako ih je na to isprovociralo smanjenje proizvodnje u okviru OPEC+.

Gube svi! Hoće li, ipak, netko izići kao pobjednik?

Pa iako s cijenama nafte od 30-ak dolara za barel najviše gube američki proizvođači iz škriljevca (ali i bankarski sektor koji ih proteklo desetljeće aktivno prati što je po SAD još opasnije), činjenica je kako u tim uvjetima gube svi – i Rusi i Saudijci. Ali ovdje se ipak, usprkos tome, radi o vremenski tempiranom „projektu“, koji, osim što dramatično utječe na svjetsko energetsko tržište, utječe i na ukupno svjetsko gospodarstvo (vrlo jeftina nafta, osim za kranje potrošače, ipak nije potpuna blagodat za male države koje od njezine prodaje uzimju značajne marže) koje opet ulazi u fazu neizvjesnosti, ali i na (geo)političke procese (izborna godina u SAD-u, Iran, koji je ionako suočen sa snažnim američkim sankcijama po izvozu nafte, …), dok, s druge strane, odgovaraju velikim, nafte uvijek žednim kupcima – Kini, Indiji i td.

U svakom slučaju pokrenut je veliki naftni rat, a stvar je jedino u tome koliko je on kontroliran (u prvoj fazi svakako je) i koliko će dugo trajati (što umnogomu ovisi upravo o spomenutoj kontroli).

A analitičarima koji sumnjaju kako se ovdje radi o „uroti“ Saudijske Arabije i Rusije protiv SAD-a, ja bih ipak suprostavio slijedeću tezu (koja isto tako ne mora biti ispravna) koja se temelji na činjnici kao su Rijad i Washington višedesetljetni strateški saveznici upravo po pitanju kontrole svjetskog tržišta nafte: nakon što je SSSR 1980. g. vojno intervenirao u Afganistanu to je izazvalo ljutnju kako SAD-a tako i islamskog svijeta, te je već iste godine Saudijska Arabija počela drastično povećavati naftnu proizvodnju iskoristivši svoje novo veliko nalazište na istoku zemlje, čime je uvelike smanjila njezinu cijenu. Budući da SSSR nije imao diversificirano gospodarstvo, koje je u golemom dijelu ovisilo upravo o izvozu nafte, i s obzirom na dodatni nedostatak novca zbog skupe vojne kampanje u Afganistanu, vrlo brzo su se počele osjećati teške posljedice po sovjetsko gospodarstvo, što je na kraju i dovelo do raspada te zemlje. Ali danas je stanje posve drukčije. Rusija je znatno smanjila svoju ovisnost o izvozu nafte, a Saudijska Arabija je i dalje gotovo u cjelosti (spomenutih 80%) ostala o njoj ovisna. Moguće je i da se Rusija, osim što želi smanjiti sadašnji američki udio na naftnom tržištu i svesti ga u okvire prije razdoblja OPEC+, na neki način sada osvećuje i svom glavnom konkurentu za ono što je on napravio SSSR-u 80.-ih godina. Naravno, i ovo se može razmatrati kao teorija urote, ali, složit ćete se kako itekako ima utemeljenost na logici, prije svega s obzirom na spomenuto američko-saudijsko savezništvo. Jer teško je vjerovati kako bi se saudijski princ-prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman, koji s Trumpom ima izvrsne odnose, odrekao američkog pokroviteljstva i protiv SAD-a počeo „rovariti“ skupa s Rusijom (iako u današnjem svijetu, „okrenutom naglavce“, više uistinu ništa nije nemoguće).

Bilo kako bilo naftni rat je pokrenut, a glavna pitanja koja se sada postavljaju jesu: koliko će on trajati i tko će iz njega izići kao pobjednik a tko kao poraženi (naravno, postoji i mogućnost iznalaženja nekog novog kompromisa, moguće vezanog i uz klasične političke trgvine)?

geopolitika

Ako je itko od uklonjenih „junaka prošlosti“ bio uistinu globalno uzvisio ovu zemlju i sve njezine žitelje te povijesno im za sva vremena armirao dostojno mjesto među pobjednicima, civiliziranima i čak ljudima bilo gdje bogu iza nogu na Plavom planetu, bio je to Josip Broz Tito, Hrvat iz Kumrovca u Hrvatskom zagorju, pobjednik u Drugomu svjetskom ratu i jedan od najvećih državnika 20. stoljeća. Njegova je mramorna bista – umjetnički rad Maršalovog Zagorca i kipara svjetskoga glasa Antuna Augustinčića – prva grubo maknuta s Pantovčaka već početkom 2015. godine. Na opće oduševljenje ekstremne i manje radikalne tzv. desnice, učinila je to netom po inauguraciji HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović

Marijan Vogrinec

Uhvatili mediji – pokazalo se lažnu – zvijezdu radikalne, konzervativne, “suverenističke“ i tako to tzv. desnice Miroslava Škoru da mu supruga skuplje no Milan Bandić i konkurencija naplaćuje parkiranje oboljelima i njihovoj pratnji na privatnoj parceli ispred ugledne zagrebačke bolnice. (Pre)glasna pak polit-populistička družba pod „suverenističkim“ skutima Ruže Tomašić rođ. Budimir – Liepe Plavke (po istoimenom romanu Ante Pavelića) ili Hrvatice u ustaškoj odori iz panegirika 1977.-1985. u listu Nezavisna Država Hrvatska u Kanadi koja da „u tipičnoj odori Hrvatske ženske Ustaške mladeži krasnoslovi stihove“ u počast poglavniku i tzv. NDH – optužila je lakonotnog gubitnika izbora za predsjednika RH da ih je razočarao i izdao. „Ostavio nas je na cjedilu, nitko nije očekivao da će ovo učiniti“, prolijevali su žuč u svojim medijima tzv. suverenistički prvaci i drugaci u povodu osnivačkog skupa Domovinskog pokreta Miroslava Škore, političke platforme kojom će se najesen – pretenciozno ili ne – na parlamentarnim izborima nadmetati za osvajanje vlasti i premijerski fotelj.

Naravno da mu je premijerska pozicija sanak pusti, jer ne može pobijediti upravo da iz Pokreta (sic transit, pokret!?) nije izostavio Ružu Tomašić, Zlatka Hasanbegovića, Hrvoja Zekanovića, Željka Glasnovića, Ladislava Ilčića, Željka Sačića i takve te buljuk „zaobiteljskih“ uzdanica i samu, je li, referendumsku predvodnicu Željku Markić. Ta se nesložna i međusobno nepovjerljiva družba, čijim taštinama ni stratosfera na međi s beskrajnim Svemirom nije granica, nasmrt uvrijedila što lakonotni pjevač i s 400.000 glasova „domoljubnih“ radikala s političke margine i tzv. tvrdog krila HDZ-a ipak gubitnik predsjedničkih izbora želi bez njih, je li, jurišati na državno sljeme, premijerskih je ambicija (čaaak) i zato što jest platformu nazvao znakovitim imenom – Domovinskim pokretom Miroslava Škore. Na koje „nacionalne“ tzv. svetinja-vrjednote baš oni, sada izigrani i razočarani, štafetno polažu vlasnička prava još od masovne „domoljubne“ bježanije ustaša 1945./46. godine u prekooceanske „prostore slobode“ te osobito glasno 1990-ih po povratku još živih i njihovih potomaka iz „domoljubne“ emigracije. Uvjerenih da na razvalinama Titove Juge niče tzv. NDH 2.

Samoproglašene tzv. ikone radikalne, konzervativne, „suverenističke“, etc. političke scene koje dižu kakofoničnu buku u javnom prostoru ili instalirane na debele zastupničke apanaže u tzv. Visokomu domu HDZ-ovom  špekulativnom neodgovornošću, Škoro je hladnokrvno odmaknuo sa svog puta. Koliko se god kitio istim „domoljubnim/domovinskim“, je li, šarenim perjem baš kao Tomašić, Zekanović, Glasnović, Hasanbegović i takvi, bivši hadezeovac Škoro, HDZ-ov saborski zastupnik, diplomat i na svaki način profiter te ideološke mode Miroslav Škoro nije njihovog kova. Itekako je upućen u stanje stvari, a otuda i svijest – jamačno precijenjena, pokazat će vrijeme – kako je upravo on pozvan „vratiti Hrvatsku narodu“, a ne potrošeni likovi ekstremnog larpurlartizma, jer svi uđuture, da su i kadri marširati u istom četveroredu, ne mogu unovačiti više od desetak posto biračkog tijela. Četvrt stoljeća nakon Domovinskog rata malo koga još, ako baš nije jako zadrt i ne vidi dalje od nosa, zanimaju prijepori tipa „voli – ne voli Hrvatsku“ ili „gdje si bio 1991.“, „koje si nacije i vjere“, itsl., a 75 godina po okončanju WW 2 i povijesno stavljanje točke na pravedan ishod sasvim je besmisleno nastavljati već završene bitke i trovati mlade naraštaje ideologijama mržnje odloženim na smetlište historije.

Obmane neiskrenim obećanjima

Novo polit-ideološko doba već okopnjele HDZ-ove i SDP-ove koalicijske potencije, opcijske dominacije i još uvijek (pre)malih izgleda za tzv. veliku koaliciju tih dvaju suštinski istih programa vođenja države i obmanjivanja birača neiskrenim obećanjima, drži Škoro, zahtijeva barem naoko drukčiji sadržaj za popuniti „domoljubne/domovinske“ okvire od potrošenih, koje nude desetljećima već znane tzv. desne i desnije od desnih politika. Za inovacije, dakle, nisu zreli niti pozvani ti koji već tri desetljeća ne ulaze ni u uži izbor za participaciju u vlasti ne ubaci li ih HDZ u svoj vlak, kamoli da imaju i najminimalnijih izgleda sami na biralištu izboriti tzv. stabilnu saborsku većinu, sastaviti vladu i iznjedriti premijera. Bez HDZ-a ne bi bilo ni Ruže Tomašić, ni Hrvoja Zekanovića, ni Zlatka Hasanbegovića, ni Željka Glasnovića, ni… Na neki način niti Miroslava Škore, koji sada ide – sâm protiv svih. No mudro si unaprijed štiti leđa, tvrdi da je postizborno spreman „sjesti i s crnim vragom“. Ako „crni“ vrag nije „crven“? A ako jest „denver plavi“? Kažu, politika je umijeće mogućeg, pa…

Domovinskim pokretom Miroslava Škore, lakonotni je pjevač u političkom novomu ruhu s respektabilnom rejtinškom potporom u javnosti – opcija je koja s još samo tri prelazi izborni prag od pet posto – uvjerljivo prokazao nemogućim tzv. povijesno okupljanje/okrupnjivanje „Hrvatica i Hrvata“ na „suverenističkom“ poligonu. Koje je višekratno neslavno propadalo baš zbog nepomirljivih taština samozvanih vođa te njihovih liderskih ambicija. Zbog te je tragične spoznaje o uzaludnosti jedinstva tzv. desnice 2013. godine u Rovanjskoj digao ruku na sebe međunarodni terorist („hrvatski idealist“ s 32-godišnjim robijaškim stažem u SAD-u) Zvonko Bušić-Taik, brat HDZ-ove (Andreja Plenkovića) uzdanice na unutastranačkim izborima Zdravke Bušić. U oproštajnom je pismu, nasmrt razočaran neuspjehom u ujedinjenju tzv. desnih stranaka i strančica pod svojim kišobranom, da više nije želio živjeti u, sic transit – „Platonovoj pećini“. Škori takvo što ne pada na pamet, naime gurati se kao vođa svekolike razjedinjene opcije unutar koje, je li, postoji čak sedam ovih ili onih pravaških stranaka, a sve se pozivju na tzv. oca domovine Antu Starčevića. Sic transit.

Svi su oni, uključivo medijsku tzv. bujičnu megalomaniju bez pokrića, na predsjedničkim izborima zdušno drukali za Miroslava Škoru nasuprot tzv. desnoj HDZ-ovoj kandidatkinji za drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović i SDP-ovoj „komunjari“ Zoranu Milanoviću. Indikativno za politički cirkus u RH, „katoličku Hrvatsku“ i „većinski“ tzv. konzervativan svjetonazor, taj je „hrvatski narod“ – na koji se odreda svi pozivaju, osim tzv. lijevih liberala, ali i oni neizravno – uvjerljivo, valjda iz inata, ako ne zdravorazumskom logikom – čnim razumom opali zvučnu pljusku takvima izborom Zorana Milanovića za predsjednika RH. Kao što je dvaput tako postupio izborom Stjepana Mesića (u dva mandata) i jednom Ive Josipovića u bivšu Titovu vilu Zagorje na Pantovčaku te dvaput (2000. i 2011.) SDP-ove koalicijske vlade (premijeri Ivica Račan i Zoran Milanović).

Istina, političar Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret neće daleko dogurati, do te rejtinške razine da postanu nekakav jaki adut na političkoj sceni i bitno odlučuju o tzv. smjeru države, ali jest izvjesno da će osvojiti barem saborski mandat za sebe, ako ne i za solidnog glumca Vedrana Mlikotu iz Zagvozda i požeškog vinara Ivana Enjingija. Poznatiji dvojac među šire nepoznatim tzv. prvobrzincima Domovinskog pokreta, doc. dr. sc. sa Sveučilišta u Osijeku, gdje je doktorirao na zabavnoglazbenom marketingu. U Pokret je uzeo i neke ražalovane bivše članove HDSSB-a osuđenog ratnog zločinca i HDZ-ovog koalicijskog partnera Branimira Glavaša. „Domovinski pokret je poistovijetio sa samim sobom, što nije dovoljno za dobiti izbore“, medijski se očituju tzv. suverenisti. „Izbori za Hrvatski sabor nisu predsjednički i on ne može na njih ići bez istaknutih pojedinaca koji će se naći na listama. Poziva se na transparentnost, a onda stranku osnuje u tajnosti, u strogo kontroliranim uvjetima. To ne rade političari iz naroda. Dapače, u predstavljanje svoje stranke trebao je krenuti iz naroda, pa narod ga je stvorio i birao, čemu tajnovitost?“

Razočarana tzv. desnica koju Škoro nije uzeo u obzir na putu „vraćanja Hrvatske narodu“ – toj je opciji „hrvatski narod“ raison d’être, iako ju on ne doživljava ozbiljnijom polit-ideološkom (po)uzdanicom – tvrdi da se lakonotni političar daleko udaljio od „onoga što smo očekivali od njega“. Nije im problem što se Škoro okružio bivšim Glavaševim suradnicima, ali jest itekakav što „nas drži na ledu“ koji smo ga nosili na predsjedničkim izborima i bio bi red da „s nama“ ide graditi stranku. „Pa, ne bi li bilo primjerenije“, kažu, „da se na osnivačkoj skupštini pojavila jedna Ruža Tomašić, naš kolega Hrvoje Zekanović, general Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, ljudi koje desnica percipira kao svoje? Čini nam se da on neće graditi nacionalnu stranku, već će se bazirati na Slavoniju, takvu poruku je poslao sa skupštine. Realno, i predsjednički izbori su to pokazali. On u Dalmaciji ima skromnu potporu, a za širenje baze i potpore sada je već kasno. Sjeverozapadna Hrvatska, Istra i Primorje tradicionalno nisu naklonjeni ničemu s iole konzervativnim predznakom, a Lika je HDZ-ova utvrda. I što mu onda ostane? Slavonija. Tamo i može postići neki rezultat. Ovako, govoriti o pokretu za cijelu zemlju je teško, prekasno.“ Ni neke radikalnije tzv. desne komentatorske uzdanice, poput Milana Ivkošića u Večernjem listu, Škori ne drže palac gore. Dapače.

„Osnovao je stranku u svom stilu, dosad se poistovjećivao s narodom kojemu će ‘vratiti Hrvatsku’, pa se u nazivu stranke – Domovinski pokret – poistovjećuje s domovinom“, napisat će Milan Ivkošić. „Ništa neobično, čine to i drugi političari, sve su to sami demokrati, narodnjaci, a pridjevom ‘hrvatski’ kite se i stranke koje imaju desetak članova i na izborima dobiju toliko glasova. Škorini će biografi moći istaknuti da je taj pjevač lake glazbe Domovinski pokret utemeljio poslije svog uspješnog imovinskog pokreta, u kojemu je u izrazito siromašnoj Hrvatskoj otetoj narodu postao izrazito bogat. Već sam napisao kako mu je u toj bogataškoj moći glavni motiv za bavljenje politikom bila tašta želja da popularnosti u lakoj glazbi dade težinu političke karijere. A frazama o ‘vraćanju Hrvatske narodu’ hoće biti prepoznatljiv kao što je prepoznatljiv po pjesmama ‘Ne dirajte mi ravnicu’, ‘Milo moje’ i drugima. I po toj lakoći obećanja njegova se politička karijera neće razlikovati od pjevačke. Pjevušit će Mesićev miljenik Škoro o sreći koju donosi narodu na isti mikrofon na koji nam je pjevušio pjesme koje se slušaju tri-četiri minute i zaborave za tri-četiri sekunde.“

Škorin samonudeći se partner

Virus tzv. hrvatskog jala – povijesno je dokazano – čak strašnije pogađa i razdire politički CRO torzo i dušu od koronavirusa, pa nije čudno da se baš iz tzv. suverenističkog tabora diže najveća dreka na Škorin i račun njegovog Domovinskog pokreta. Prema istraživanju agencije Promocije plus, CRO Demoskop za prvi tjedan ožujka upućuje na to u kojemu grmu čuči zeko: izborni prag od pet posto prelaze samo tri opcije, redom – SDP s 29,3 posto potpore birača (treći mjesec zaredom prvi izbor, i dalje u usponu), HDZ s 26,7 posto (nastavlja pad) i Domovinski pokret Miroslava Škore s 11,5 posto (raste). Tzv. suverenisti Ruže Tomašić su na bijednih 0,9 posto, padaju te nemaju ama baš nikakvih izgleda prijeći izborni prag kao ni Neovisni za Hrvatsku s istim rejtinškim skorom. Ostatak te branše osobno vrlo glasnih „narodnih aduta“ tipa Zlatka Hasanbegovića, Hrvoja Zekanovića, Brune Esih, Željka Glasnovića, Ladislava Ilčića, etc. svojim, je li, političkim ponudama/opcijama/programima kotiraju još lošije. Na listi popularnosti ili ih uopće nema jer nisu ni statistički relevantni ili su tako nisko da ih nije vidjeti ni elektronskim sitnozorom.

Škorin pak samonudeći se koalicijski partner – agilan mu podupiratelj u propaloj „akciji Pantovčak“- Most nezavisnih listova Petrov-Grmoja-Bulj, ništa neuvjerljivija „suverenistička“ opcija bogobojaznih konzervativaca, ispao je s prolaznog četvrtog mjesta i 5,1 posto potpore u veljači na neprolaznih 4,8 posto u ožujku, s trendom daljnjeg pada ispod izbornog praga. Tom rejtinškom logikom, koja nikako ne ide na ruku Hrvatskim suverenistima Ruže Tomašić i buljuku tzv. desnih i desnijih od desnih politika/politikanata koji ne postoje bez pozivanja na „hrvatski narod“, na Domovinski rat, branitelje, žrtve, krv, protusrpstvo, nacionalnu mitologiju i tako to što novi naraštaji uopće ne razumiju bez nasilne indoktrinacije na tečajevima mržnje, unutarhrvatskih podjela i sukoba, tek Miroslav Škoro s izvanhadezeovske tzv. desnice još će neko vrijeme biti u fokusu jer je javnost znatiželjna. Pjevač pa političar? Dok ga birači ne pročitaju.

Slobodan pad Hrvatskih suverenista ispod jedan posto javne potpore, s trendom daljnjeg kopnjenja na programski neuvjerljivoj te ideološki već uvelike potrošenoj platformi neće se usporiti borbenim gardom prema Škori koji zasad raste (Pokret brže od svog vođe) na novačenju HDZ-ovih nezadovoljnika, ali i tzv. suverenista. Škori prilaze nezadovoljni u HDZ-u ne samo Plenkovićem (s 19,7 posto najnegativniji političar) nego i oponentima mu Mirom Kovačem (rejting 6,1 posto) te Davorom Ivom Stierom (1,1 posto potpore). Crni oblaci nad političkim crnilom nisu od jučer – čak ni od prekjučer, tko je upućen u stanje stvari – kao što ni, je li, nova metla ne mete dovijeka. Kaže mudar pûk: tko će puno, neće dugo. Je li i Škorinom Domovinskom pokretu neminovna sudbina svojedobnih opcija Miroslava Tuđmana, Ivića Pašalića, Nenada Ivankovića, Milana Kujundžića, Ante Đapića, Ruže Tomašić, Pere Ćorića…, ali i Dragutina Lesara, Mirele Holy, Ive Josipovića, Nikice Gabrića… pak s druge strane političkog spektra? Mediji gase reflektore i isključuju mikrofone čim se s političke jalovosti počne ljuštiti lažna programska pozlata.

„Suverenistica“ Tomašić, je li, u jeku rejtinškog slobodnog pada svoje opcije i recimo sukoba s Domovinskim pokretom Miroslava Škore juriša na maksimalnu medijsku pozornost navodnim „buketom cvijeća u kojemu je bila zapakirana prijetnja njezinoj osobnosti“. Lakonotni političar Škoro također se na svomu FB profilu – pod naslovom „Glasne laži i tihe istine“ – obrušio na predsjednika RH Zorana Milanovića, jer je otpremio u muzej biste tzv. hrvatskih velikana iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku (baš kako je predizborno i obećao) te na premijera Andreja Plenkovića koji čini isti „zločin“ prema hrvatskoj prošlosti i valjda sadašnjosti i budućnosti uvođenjem eura. Da nije smiješno, bilo bi tragično, jer Škoro jest poznat ne samo – kaže Ivkošić – po tomu da pjevuši „pjesme koje se slušaju tri-četiri minute i zaborave za tri-četiri sekunde“ već i po sklonosti šali. Dakako da u politici neće dugo trajati bude li jahao na preumornom populističkom tovaru koji je i mudrije od pjevača u političkim špilhoznama definitivno odnio kvragu, da ih se malo tko osim bliže rodbine još sjeća.

„Junaci prošlosri“ na maršu u – muzej

Bubnut će Škoro i ostati živ: „Dok u javnosti traje bučna hajka na mene i Domovinski pokret (što uopće nije istina, jer samo tzv. suverenistima nije više po volji, ostali u politici su mrtvi-hladni, op. a.), velike i važne stvari prolaze gotovo nijemo“. Micanje bista nekih povijesnih likova, kojima baš i nije mjesto u predvorju predsjedničke rezidencije ili može i ne mora biti mjesto na nacionalnim novčanicama, kunama što bi ih imao zamijeniti euro, nije baš nikakav državni problem zbog kojega će se srušiti svijet. O tim likovima i povijest i znanost ionako imaju kojekakva mišljenja, pa i ta što nisu za javne uši… Ni ozbiljnom političaru – kakvim se Škoro ne prvi put prokazuje da nije – ne bi u vokabularu smjela biti sintagma „dva stara pajdaša“ (Milanović i Plenković su počeli karijere u Ministarstvu vanjskih poslova i bildali ih u Europi) koji da „izbacuju iz naše sadašnjosti junake prošlosti i brinu se da u budućnosti izgubimo i ovo malo identiteta i ponosa što nam je ostalo“.

Ako je itko od uklonjenih „junaka prošlosti“ bio uistinu globalno uzvisio ovu zemlju i sve njezine žitelje te povijesno im za sva vremena armirao dostojno mjesto među pobjednicima, civiliziranima i čak ljudima bilo gdje bogu iza nogu na Plavom planetu, bio je to Josip Broz Tito, Hrvat iz Kumrovca u Hrvatskom zagorju, pobjednik u Drugomu svjetskom ratu i jedan od najvećih državnika 20. stoljeća. Njegova je mramorna bista – umjetnički rad Maršalovog Zagorca i kipara svjetskoga glasa Antuna Augustinčića – prva grubo maknuta s Pantovčaka već početkom 2015. godine. Na opće oduševljenje ekstremne i manje radikalne tzv. desnice, učinila je to netom po inauguraciji HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović. I osramotila svoju zemlju pred cijelim svijetom. Svoj obraz nikad neće oprati nikakvim sapunom. Pokazala se nedostojnom baš kao što se njezin nasljednika sada pokazao dostojnim maknuti sve povijesne likove neusporedivo manje zaslužne ne samo za Hrvatsku i Hrvate od „kumrovečkog Jože“. Miroslav Škoro je sada svojim postom prdnuo u vjetar i pokazao se znatno boljim pjevačem no inteligentnim političarem. Bez obzira na diplomatsko iskustvo, političko je – ementaler.

foto fb

Taman će Hrvatskoj u svijetu, pa i među svim svojim žiteljima kod kuće, nešto osobito veliko i respektabilno značiti kralj Zvonimir, kardinal Alojzije Stepinac, tzv. otac domovine Ante Starčević, seljački vođa Stjepan Radić ili pak komunistički general bivšeg JNA preobraćen u nacionalista Franjo Tuđman… Dobro, drugo je hrvatski preporoditelj i mecena, blistav um 19. stoljeća i velikan na ovim prostorima i šire, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koji će se s Pantovčaka i posudbe vratiti vlasniku HAZU-u. Škorina politička zauzetost, ako je tog dometa što ga je demonstrirao na FB-u nepristojnim postom, neće animirati nikog ozbiljnijeg lamentacijom od koje se tzv. desničari ne miču niti znaju odmaknuti svih ovih godina za kojih, je li, ništa nisu naučili od, recimo, europskih kolega koji i prošlost znaju interpretirati suvremeno i inteligentno. Za Škoru, Milanović „ignorira državni protokol kod inauguracije“ (sic transit) u stilu „komunističkog vlastodršca“, a Plenković „s novčanica suptilno izbacuje“ povijesne likove te „još uvijek stigne za mišljenje pitati narod“. Kao što je Škoro, je li, pitao za predsjedničkih izbora i, je li, čuo što „narod“ misli o njemu? I kao što će čuti što misli o politici kakvu demonstrira na FB-u i izjavama medijima.

Škoro bi, a predsjednik RH i premijer kao ne bi o navodnom pranju dvije milijarde kuna „kroz Zagrebačku banku“, smjenjivanju bančinih šefova, masonskoj uroti, smjeni glavnog u DORH-u… „U ovoj se državi predugo glasno laže i“, hrusti se pjevač-političar, „tiho zbori istinu. Neka, još malo…“ Valjda politički mudro, ne želi otvoreno reći čime prijeti: „Dok vam ja ne dođem za premijera ili neki drugi faktor odlučivanja!“ A toga neće biti. Birači nisu veslo sisali, pa će izabrati vođu, je li, s dvaput većim ovlastima no što si ih je – karikaturalno glumatajući svog mecenu Josipa Broza Tita – uzeo tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

„Normalne“ prijetnje, pa čak i ubojstva

Ruža Tomašić na čelu svoje stranke Hrvatskih suverenista i politika koju promiče također nisu trajnice u rejtinškim nasadima Bijedne Naše, pa je i navodni napad na nju, prijetnja u buketu cvijeća u povodu stranačkog skupa u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu više ciljano na stjecanje simpatija nezainteresirane za njih javnosti i bildanje opadajuće medijske pozornosti, nego na istinsku zabrinutost za vlastitu sigurnost. Pa će izrazito naklonjen joj portal – naslovom „Netko je Ruži Tomašić poslao buket cvijeća i unutra zataknuo poruku u kojoj joj prijeti“ – smjesta „zabrinuto“ prenijeti njezin po običaju „neustrašiv“ komentar s FB profila. „Nešto što je na prvu izgledalo kao lijepa gesta, ispostavilo se kao prijetnja“, napisala je. „S buketom je došla i poruka u kojoj neimenovani pojedinci prijetećim tonom (pazi, „prijeteći ton“ u pisanom izričaju, sic transit; čuje Tomašić što nitko drugi zdravog uha ne može, op. a.) i bez ijednog dokaza nabrajaju moje navodne grijehe i najavljuju akciju protiv mene.“ Komu bi u njezinoj ideološkoj branši imala smetati jedna Ruža Tomašić, bivša prva kanadska policajka na motoru, ako ne Škori?

Radikalnim tzv. desničarima prijetnje su – čak i ubojstvom svih članova obitelji tih koje uzmu na zub – karakterističan/prepoznatljiv potpis. Ako je Tomašić neizravno i ciljala na lakonotnog pjevača-političara i njegov, je li „pokret“ od neznatnog broja uglavnom anonimnih članova, „promašila je ceo fudbal“. Kako bi rekla braća s desne strane Dunava. Čim je dalje od te kanadske povratnice i njezinih nacionalistički zadrtih istomišljenika, to mu više raste javni rejting i trenutno mu uopće nije u interesu baviti se tom ženom i njezinom družbom. Dapače. „U poruci koju je objavila na Facebooku“, piše naklonjen joj medij, „Tomašić nazivaju ‘udbašicom’ te se od nje traži da na skupu u Lisinskom progovori o svojoj, kako piše, ‘djelatnosti u Udbi i svom kodnom imenu Bosanka’. ‘Ima da nam kažeš (vidi tzv. velikih Hrvata srpskog izričaja, sic transit) tko je pripremio ubojstvo dopredsjednika HSP-a Ante Paradžika. Ima da nam kažeš o svom sinu i bivšem suprugu u Srbiji. Ima da nam kažeš o svom šefu Josipu Perkoviću. Mi se nalazimo u dvorani Udbašico Bosanka i ako danas ne progovoriš javno ćemo te prokazati. Akcija slijedi’.“

Da „drama“ bude uvjerljivija, je li, bivša je kanadska policajka prkosno pozvala navodne anonimce navodnih prijetnji da se „pokažu“ te im zaprijetila – policijom. „Dajem vam tjedan dana da izađete iz anonimnosti i iznesete sve navodne dokaze koje imate protiv mene. U protivnom ću ja, uz pomoć policije, morati krenuti u potragu za vama.“ Naravno da nitko tu nikog neće tražiti niti je policija baš toliko besposlena (6500 ih se bavi obračunima s izbjeglicama/migrantima na RH-BiH zelenoj granici) da će podleći hirovima/kompleksima politički neuslišanih taština.

Ipak, zanimljiva je ta radikalnoj tzv. desnici uvije magnetična pojedinost o suradnji „nacionalno osviještenih“, Hrvata s dna kace u svojim redovima s bivšom jugoslavenskom tajnom agenturom Udbom, Službom državne sigurnosti kasnije. Javna je tajna da su mnogi „hrvatski uglednici“ za koje se u (pro)ustaškoj emigraciji takorekuć skakalo i u vodu i u vatru zapravo bili plaćeni suradnici Udbe. Među takvima je bilo ne samo emigraciji jako važnih vođa pojedinih – čak i međusobno suprotstavljenih – skupina već i tzv. političara, intelektualaca, katoličkih prelata, etc. Neki obračuni, pa i  ubojstva pojedinih emigranata nesložnih skupina pripisivana su Udbi, a zapravo su bila plod nesloge i istih taština što i danas tlače tzv. desnicu. Po povratku 1990. godine tih (pro)ustaša iz prekooceanske emigracije u Hrvatsku, prvi njihov stampedo bio je upravo na arhive Službe državne sigurnosti i policije odakle su netragom, preko noći nestajali nebrojeni dokumenti o djelovanju jugoslavenskih agenata među (pro)ustaškim skupinama u emigraciji, o suradnicima, dvostrukim špiclima, itsl.

Hrusti se šaka mala…

Tko se imao razloga bojati? Gojko Šušak? Nekoliko tzv. najviđenijih u (pro)ustaškoj emigraciji što su netom po Tuđmanovom dizanju državne rampe ušli u RH i tu zauzeli važna ministarska, politička i ina mjesta u upravljačkoj strojarnici? Vladimir Šeks, navodno kodnog imena Sova u Udbinom sustavu špiclova? Neki biskupi? Zašto ga je Šušak preuzeo od Franje Tuđmana i nije dao riječ reći protiv svog savjetnika od povjerenja Josipa Perkovića, bivšeg šefa Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, koji je navodno suodlučivao i suorganizirao Udbina ubojstva Hrvata po svijetu. Osobito u Europi. I bivšeg direktora moćne naftne kompanije Ine Stjepana Đurekovića u Zapadnoj Njemačkoj. Koji sad odrađuje zatvorsku kaznu i vrag će znati kakvom (i s kime u vlasti) nagodbom ostao nijem, a bolje od ikog znâ tko su, kada, kako i zašto bili učinkoviti Udbini doušnici među tzv. tvrdim nacionalistima, „hrvatskim suverenističkim idealistima“ u emigraciji i među unutarnjim navodno protivnicima komunističkog režima i SFR Jugoslavije. Da je Perković želio, nabrojio bi ih sve, poimence, s neprijepornim dokazima i time srušio Tuđmanov režim.

Ovako, hrusti se šaka mala Ruže Tomašić, tornado u lavoru, a psi laju i karavane prolaze. Na nesložnoj radikalnoj tzv. desnici, nesposobnoj za više od proustaške lamentacije, prostakluka i paranoje zbog luzerske prošlosti – ništa novo. Bit će, ako verbalna agresija prijeđe u fizičku, a tada država ima primijeniti znatno učinkovitije alate od no, no, ljudi, dajte se malo saberite taktike. Alate koje je propustio upotrijebiti bivši premijer Zoran Milanović 2013./14./15. godine u ekstremističkim neredima pod „braniteljsko-domoljubnom“ egidom u Vukovaru (osobito srsmotno 18. studenoga 2013.), pa 555 dana pod šatrom i oko nje na Savskoj 66 u Zagrebu, pa pokušajem državnog puča na Markovom trgu, etc.

I kako se u sve te cirkusijade s tzv. desnice uklapa lakonotni pjevač megalomanskog političkog ega? Svakako i nikako. Nije stvar samo u želji i novcu kojim je tu želju moguće nafutrati nego i u zdravom razumu. Je li, barem prosječnoj inteligenciji za razlučiti moguće od nemogućeg, korisno od beskorisnog. Da ne ispadne po onoj „uzalud vam trud svirači“.

tacno

Predstavite nam sebe i svoj hobi.

Ja sam Aleksandra Maljković. Iz Vukovara sam, majka petoro djece. Trenutno sam na porodiljnom.

Moj hobi je pravljenje prirodnih sapuna na glicerinskoj bazi, od sastojaka koje, više manje, upotrebljavamo u prehrani, začina, kave, eteričnih i mirisnih ulja i zdravih ulja (kokos, badem, maslinovo itd.)

Mogućnosti su zaista beskrajne. Vodim se onim što sam negdje pročitala:  “Ne peri se s ničim što ne bi pojeo”

Je li sve zahtijevno? U jednom trenutku sam vidjela da ste napravili sapun u obliku šokačkog šešira. Kako vam to uspijeva?

Pa za početnike bih mogla reći da jeste zahtijevno. Ipak. ima stvari koje moraš naučiti u praksi, recimo miješanje  ulja, temperaturu da se svojstva ne gube, što sa čime miješati…

Što se tiče ukrasnih sapuna, pa i samoga šešira, većinom je ručno rađeno, bez kalupa i zahtjeva veoma veliki trud, volju i želju. Sam šešir sam radila bez kalupa i uspjela. Ideju sam dobila na Instagramu gledajući kako jedna djevojka izrađuje prekrasne šešire.

Kako se rodila cijela ta ideja oko pravljenja sapuna?

Kao što sam rekla na porodiljnom sam, još godinu dana, i, naravno, da sam počela razmišljati o tome gdje i što raditi poslije. U jednom momentu sam shvatila da bi mogla raditi ove sapune, jer ih baš i nema puno na našem području. I u par dana nabavila sam najosnovnije i počela. Tako da je sada hobi u realizaciji za posao i otvaranje firme. Dala sam si tu godinu da se dobro izučim i izviještim. Radije ću biti samozaposlena, jer mi to daje vise mogućnosti kao majci.

Koja je razlika između običnog i domaćeg sapuna? Kao laik rekla bih da je ovaj vas ljepši i zdraviji. U čemu je razlika?

Da, dobro ste rekli, moji sapuni su zdraviji. Sapuni su napravljeni na biljnoj bazi, ništa nije testirano na životinjama, boje isto tako; sastojci su prehrambeni, eterična ulja. Nema ni jednog štetnog sastojka. I daje mi mogućnost da se igram s bojama i mirisima, oblicima, u čemu posebno uživam. Ali prvo zdravlje.

Može li domaći sapun svatko izraditi kod kuće? Biste li s nama ukratko podijelili sam proces postupka njegove proizvodnje, s tim da izuzmete tajne kao svaki proizvođač?

Rad s glicerinskom bazom i je i nije lagan. Ipak se mora znati temperatura na kojoj se može dodati neki sastojak, a da ne izgubi svojstva na toplini. Glicerin se otapa i to je najlakši način pravljenja sapuna. Postoje još dva u kojima se mislim oprobati uskoro.

E sad, što se tiče toga može li svatko izraditi ga za sebe kod kuće – može, ako želi, ali ne znam koliko se isplati kupiti sve potrebno za desetak sapuna. Ima tu i puno nepotrošnih potrebnih alata.

Još ste na početku, ali s dovoljno iskustva da vidite sviđa li se korisnicima ideja i realizacija. Koje su povratne informacije? Smatrate li da će se u budućnosti sve vise tražiti proizvodi proizvedeni upravo u domaćinstvu?

Zasada sam dobila samo pozdravljanje ove ideje. Žene koje su probale moje sapune zadovoljnesu i oduševljene, čak me pitaju bi li im napravila sapune za pojedini tip kože (suhu, s bubuljicama..)

Da, mislim da je danas veoma potrebno okretati se domaćim i prirodnim proizvodima. Na žalost, zaboravili na njih i na njihovu dobrobit za naše zdravlje. Koristimo tvorničko, a nekada su te domaće i prirodne stvari više učinkovite.

Podijelite s posjetiteljima sbperiskopa vašu stranicu kako bi zainteresirani za vas rad mogli gledati sve tvorevine vaših ruku.

Moja stranica na Facebook je https://www.facebook.com/Vratiteprirodusebi/

I na Instagramu @soap_vu77

Sve do pojave coronavirusa, u siječnju ove godine, gospodarski, tehnološki, time i vanjskopolitički uspjeh Kine činio se nezaustavljivim. Sve značajnija kineska ulaganja u Europsku uniju, tijekom posljednjih godina postala su integralni dio vladine sveobuhvatne strategije „Belt and Road“ (BRI) koja se oslanja na „soft power“ i koristi prilično liberalni pristup u ostvarenju vlastitih (kineskih) geopolitičkih ciljeva. Još 2012. godine, početkom mandata, kineski predsjednik, Xi Jinping, predstavio je koncept ”Chinese Dream” kao ideološku podlogu svoje politike. ”Kineski san” uključuje obećanje poboljšanja životnog standarda kineskih građana, te promicanje prosperitetnog društva u Kini, ali ideja ”harmonious society” (skladno društvo) postupno bi se trebala proširiti na ”harmonious world”, zapravo osigurati Kini novu, vodeću ulogu u međunarodnim odnosima. Harmonični svjetski koncept čini ”kineski san” teritorijalno neograničenim, a upravo ta činjenica ne dopušta drugim globalnim akterima da se opuste.

Na krilima ove moćne politike, Xi Jinping je prošle godine posjetio Rim, a zatim se susreo s isto tako moćnom europskom trojkom – tadašnjim predsjednikom EK, Junkerom, njemačkom kancelarkom Merkel i francuskim predsjednikom Macronom koji su se nevoljko, u vremenu prateće recesije i sve lošijih odnosa sa SAD-om, odlučili djelomično prilagoditi novoj ekonomsko – trgovinskoj paradigmi koju donosi Kina. Najdalje je otišla Italija koja je s visokom razinom duga i iskustvom dugogodišnje recesije „zaratila“ s Europskom komisijom oko proračunskog deficita. Na zaprepaštenje Njemačke i Francuske, kao i drugih razvijenih zemalja europske jezgre, Italija je, iako članica G7, u ožujku 2019. godine potpisala „Memorandum o razumijevanju s Kinom“ kojim se pridružila kineskoj Inicijativi pojas i put (BRI – Belt and Road Initiative). Najvažniji dio neobvezujućeg, ali potpisanog Memoranduma s Italijom odnosi se na mogućnost kineskog investiranja u talijanske luke – Genovu, kao i Trst i Palermo. Ove dvije su osobito interesantne, budući da bi njihovim „zauzimanjem“ kineskim investitorima preko Jadranskog mora bio otvoren prolaz prema Središnjoj i Istočnoj Europi. Stoga su bilateralni talijansko – kineski razgovori izazvali veliku zabrinutost ne samo Njemačke i Francuske, već i Nizozemske i Belgije koje smatraju da će ovim izgubiti svoj primat u pomorskoj trgovini u korist Južne Europe. Naime, talijanska vlada, izložena nerazumnim ekonomskim pritiscima od strane EK i Europske središnje banke, ponadala se da će zahvaljujući kineskim infrastrukturnim ulaganjima koji bi zemlju pretvorili u tranzitno tržište između Europe i Azije, uspjeti revitalizirati talijansku ekonomiju. Osobito je talijanski ministar vanjskih poslova, Luigi Di Maio, sporazum smatrao instrumentom korekcije trgovinske neravnoteže između dviju zemalja. Naime, kineski proizvođači podržani od vlade, tijekom godina su doslovce „progutali“ male talijanske tvrtke koje proizvode strojeve, tekstil i lijekove, ali i brendove visoke mode. U okviru suradnje, Italija i Kina dogovorile su 29 ugovora koji vrijede 2,8 milijardi dolara. Italiju su ubrzo slijedile i druge europske zemlje, nakon čega je Kina počela gomilati pristupnike BRI-a, gotovo na svim kontinentima. Ali ekonomski gledano, ulaganja su razočarala – očekivano gospodarsko jačanje Italije potpomognuto kineskim investicijama tek se treba dogoditi, a samo godinu dana poslije trgovinski deficit s Kinom se povećao.

Zahvaljujući ubrzanom gospodarskom rastu, ali i razvoju, Kina je postala jedan od ključnih, moćnih igrača koji sve češće određuje smjer međunarodnih odnosa. Obujam kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja Europske unije, već i Sjedinjenih Država koje su pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“, razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom.  Kako navodi, William Engdahl u članku China’s President Xi Jinping in Italy: It’s Maritime Ports, April, 2, 2019, dostupno na https://www.globalresearch.ca/xi-jinping-italy-its-ports/5673397  , „kineska ponuda ima potencijal da promijeni geopolitiku ne samo EU-a, već i većeg dijela svijeta“. S ciljem prometnog premrežavanja svijeta, Kina nastoji prisvojiti, odnosno staviti pod kontrolu najvitalnije pomorske luke u Aziji, Africi, Latinskoj Americi, sada sasvim očito i u Europskoj uniji. Već 2016. godine kineska korporacija China Ocean Shipping Company – COSCO kupila je grčku luku Pirej. Pored Pireja, Kina investira i u belgijsku luku Bruges, a prisutni su i u Antwerpenu, te Roterdamu.

Obujam kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja Europske unije, već i Sjedinjenih Država koje su tijekom posljednje dvije godine (pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“) razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom. Kina je sve češće na ”meniju” transatlantskih institucija – NATO, primjerice, procjenjuje sigurnosne implikacije kineskih ulaganja u digitalnu i fizičku infrastrukturu u Europi. U međuvremenu, svaka investicija koju Europa odluči odobriti kineskim tvrtkama i mrežama 5G, te drugoj strateškoj infrastrukturi, poput luka, izravno će utjecati na transatlantsku obavještajnu i sigurnosnu suradnju. Stoga se procjenjuje zaista sve – od strukture trgovine, protoka podataka, mogućnosti održavanja vodstva u ključnim tehnologijama, podjele sigurnosnih opterećenja i specifičnih izazova koje kineska ekonomska i tehnološka moć predstavlja za demokraciju i ljudska prava u cijelom svijetu. Kina snažno zagovara multilateralizam (koji Trump odbacuje), budući da ima istinski interes za održavanje otvorenog međunarodnog sustava temeljenog na pravilima i sporazumima. Nadalje, Kina se ozbiljno bavi Europskom unijom i to dvojako! Naime, Kina nudi kapitalne projekte, ali u isto vrijeme i potkopava EU pregovarajući s europskim vladama bilateralno. Kina je tako uspostavila forum „16 + 1“ kako bi surađivala sa 16 zemalja srednje i istočne Europe, od kojih je 11 članica EU (i Hrvatska). Budući da su te zemlje znatno siromašnije u odnosu na bogatu europsku jezgru koja ih često tretira kao Europljane druge vrste, one posebno pozdravljaju pozornost i ulaganja Kine. Poput Marshallovog plana kojim su SAD podigle Europu nakon Drugog svjetskog rata, i BRI, također, ima važnu geopolitičku dimenziju privlačenja Europe u kinesku sferu utjecaja.

Za Sjedinjene Države to znači i sasvim novi pristup. Naime, do prije nekoliko godina uvođenje bilo kakvih mehanizama kojima bi se kontrolirala kineska ulaganja u EU (unatoč evidentnoj „poplavi“ uvoza kineskog čelika) nailazila su na neodobravanja europskih čelnika što je pojačalo nerazumijevanje između EU i SAD-a. Već 2016. godine, SAD su predložile zajednički front ili „bolju koordinaciju“ u ograničavanju pristupa kineskoj tehnologiji, kao i suradnju na financiranju infrastrukturnih projekata kao protutežu kineskoj inicijativi „Belt and Road“ (BRI) što su europski lideri odbili.

Međutim, ista logika koja je dovela do promjene politike SAD-a, utjecala je na promjenu stava EU-a. U ožujku su europski lideri raspravljali o novom strateškom dokumentu Europske komisije „EU-Kina: Strateški pregled“ koji opisuje Kinu kao “ekonomskog konkurenta koji nastoji uspostaviti tehnološko vodstvo i sistemskog rivala koji promiče alternativne modele upravljanja od nabave, podataka, antimonopolskih pravila, telekomunikacija, industrijske strategije do umjetne inteligencije.  Očito je da je razdoblje asimetrične otvorenosti sa Kinom zapravo završeno!

Koncentracija moći u rukama predsjednika Xija Jinpinga, te istovremeno uspješnost njegove strategije “Made in China 2025”, koja cilja na kinesku dominaciju u deset ključnih sektora visoke tehnologije, razbili su europske (neutemeljene) nade za političku i gospodarsku liberalizaciju. U navedenom se dokumentu predlaže da WTO (Svjetska trgovinska organizacija) natjera Kinu da eliminira državne subvencije kineskoj industriji, što Kinu samo zasmijava. Europski političari sve se češće susreću s poslovnim pritužbama da Kina u nelojalnoj konkurenciji kupuje tvrtke iz EU-a, kao i njihove tehnologije, istovremeno odbijajući osigurati pristup europskih kompanija kineskim tržištima.

Zbog čega je nastupio pomak u europskom razmišljanju?  Politički i sigurnosni kontekst odigrao je značajnu ulogu – od produbljivanja kineske autoritarnosti pod predsjednikom Xi Jinpingom do njezinih nastojanja da proširi politički utjecaj u Europi. Međutim, najjači pokretači promjene europskog stava su ekonomski. Europa je izgubila nadu da će Kina reformirati svoje gospodarstvo ili omogućiti veći pristup svojim tržištima, dok su istodobno kineske korporacije potpomognute državnim subvencijama napredovali u sektorima koje Europa smatra ključnim za svoju gospodarsku budućnost. Provedba „Made in China 2025“, bujica osjetljivih kineskih preuzimanja u Europi i izvoz kineskih domaćih gospodarskih praksi u treće zemlje u sastavu BRI-ja, ukazuju na prijetnju, ne samo kad je u pitanju gospodarska budućnost Europske unije, već i njen sustav vrijednosti.

Administracija predsjednika Trumpa je početkom 2018. usvojila novu nacionalnu obrambenu strategiju kojom je američka vojska pozvana da svoj fokus s  protuterorizma (što je bio imperativ od 11. 09. 2001.) prebaci na Kinu i Rusiju koje su postale snažne konkurentske sile, time i izazov za američke globalne interese. “PLA (kineska vojska) ciljano i strpljivo uhodi američku vojsku već dva desetljeća”, navodi se u Strategiji. Kina je razvila moćne sustave industrijske i tehnička špijunaže, zahvaljujući  civilno-vojnoj fuziji. Naime, špijuniranje je u Kini postalo veliki biznis. Kako zemlja troši nevjerovatna sredstva za nadzor, tako nove generacije kineskih start up-ova nastoje zadovoljiti potrebe vlade. Tech tvrtke i vlada su u neviđenoj simbiozi – tehnološki bum pomaže vladinim ambicijama i povratno. Štoviše, kineske tvrtke tako razvijaju globalno konkurentne aplikacije za prepoznavanje slike i glasa. Način je to na koji se Kina bori protiv Silicijske doline kojoj polako otima primat.

Kinezi su razvili koncepte iskorištavanja ranjivosti u američkom vojnom djelovanju, sposobnost da iznenade SAD u slučaju sukoba, te poduzimaju korake kako bi postali svjetski lider u umjetnoj inteligenciji. Natjecanje u razvoju umjetne inteligencije vodi se u trokutu Kina – SAD – Rusija (EU je ispala iz igre). Kina je usmjerena na američku digitalnu mrežu, na opcije kontrole ili čak razaranja američkog vojnog sustava „sakaćenjem“ sustava zapovijedanja, komunikacije i kontrole obavještajnih podataka u borbenim mrežama SAD-a. Naime, nova kineska strategija podržana je snažnim povećanjem kineske vojne potrošnje. Od 1996. godine godišnji kineski izdaci za obranu skočili su realno za najmanje 620 % što je unaprijedilo kapacitete, ali i doktrine PLA. Zapanjujući je i podatak prema kojem je svaka digitalna mreža na koju se američka vojska oslanjala, zapravo, „obilježena“ kineskim sustavom elektroničkog nadzora ciljano dizajniranim da Ameriku onemogući u slučaju sukoba.

Naime, kako se pokazalo tehnologija vodećih kineskih firmi primjenjuje se globalno. Tako se npr. australska vlada odavno koristi kineskom mrežom i tehnologijom prepoznavanja lica. Nadzorne kamere kineskih proizvođača nalaze se u australskom ministarstvu unutarnjih poslova, odvjetništvu, sigurnosno – obavještajnim agencijama, centru za sprječavanje pranja novca, pomoću njih se nadzire i kabinet premijera. Nadzorne kamere HIKVISION korištene su do nedavno i u najelitnijoj vojnoj bazi R.A.A.F. Base Edinburgh u Adelaideu (središte vojne – obavještajne službe).  HIKVISION i DAHUA, kako vidimo,  u uporabi su na svim razinama australskih vlasti od najosjetljivijih sigurnosnih agencija do privatnih kompanija. Riječ je o stotinama tisuća kamera za nadzor u kućama, na ulicama, uredima javnih ustanova, sveučilišta, trgovačkih centara, te tisućama drugih javnih prostora diljem Australije (ali i SAD-a).

Kamere su ključni dio kineske špijunske platforme. HIKVISION je izrastao iz kineske vojno-sigurnosne agencije, a kineska je vlada, u sada privatnoj tvrtki, zadržala 42 % udjela. Američka televizijska postaja ABC je pronašla ugovor iz 2014. godine sklopljen između distributera HIKVISION-A u Australiji o prodaji kamera australskoj Federalnoj policiji. Njihove kamere opskrbljuju sustav granične kontrole, imigracijski sustav, australske luke, te urede državnih i lokalnih vlasti koje se također njima koriste.

Obje se kineske tvrtke (HIKVISON i DAHUA – druge su po veličini za video nadzor na svijetu) u zapadnom svijetu suočavaju s optužbama za špijuniranje u ime kineske vlade. Kamere, mobiteli i fotoaparati kojima rapolažu sigurnosne agencije naprosto više nemaju smisla budući da se radi o potencijalu koji „slučajno“ pridonosi kineskoj šijunskoj aktivnosti. Ova vrhunska AI tehnologija, Kini pruža vrlo precizne informacije o situaciji diljem svijeta u stvarnom vremenu (real time).  Zbog zabrinutosti da stvaraju „mrežu nadzora“, proizvodi obje kompanije odnedavno su zabranjeni za korištenje među federalnim agencijama u Sjedinjenim Državama.

U Kini je uspostavljen stalan protok informacija između privatnih kineskih tvrtki koje se bave AI tehnologijom i države. Kina se pokušava postaviti kao zemlja broj 1 za cyber špijunažu, a ove su kamere ključni dio te platforme, iako tvrtke to odbijaju. Wall Street Journal je 2017. godine otkrio da su HIKVISON kamere instalirane na bazama američke vojske i američkom veleposlanstvu u Kabulu, u Afganistanu. Nakon toga, američka je vlada odmah uklonila kamere (kao i australski RAAF).

Nakon prošlogodišnjeg uhićenja Meng Wanhzou, jedne od čelnica Huaweia u Vancuveru, a na zahtjev SAD-a, Huawei se našao pod optužbama za špijunažu i prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. Huawei djeluje kao dio kineske obavještajne službe, te ima potporu kineskih vlasti radi obavještajnih aktivnosti’, stav je Centra za strateške i međunarodne studije. Upozorenje su potom izdali i Velika Britanija, Australija i Novi Zeland, koji su zajedno sa SAD-om i Kanadom članice saveza obavještajnih službi pod imenom ‘Pet očiju’. Australija i Novi Zeland odlučili su da neće dopustiti kineskim tvrtkama rad na uvođenju 5G mreža u njihovim zemljama, dok je Velika Britanija odlučila dopustiti kompaniji Huawei ograničeni pristup mobilnoj mreži novije generacije 5G, tražeći tako kompromis u žestokom sporu između Sjedinjenih Država i Kine oko budućih generacija komunikacijske tehnologije.

I na kraju ne zaboravimo da je, američki senator Marco Rubio još u veljači 2018. zatražio od direktora FBI-a, Christophera Wraya, da „prokomentira“ rizik kontraobavještajne djelatnosti koju predstavljaju kineski studenti u SAD-u.  Naime, iz Kine dolazi otprilike jedna trećina svih međunarodnih studenata koji ulaze u SAD, a nije na odmet ni podatak da je više kineskih studenata u STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo ili matematika) od bilo koje druge nacionalnosti. Ako prestanu dolaziti, mnogi će istraživački laboratoriji „presušiti“ zbog nedostatka diplomiranih studenata potrebnih američkom korporativnom biznisu. Škole nižeg reda također će se suočiti s proračunskim ograničenjima jer će biti lišene pune školarine koju strani studenti plaćaju. Dakle, i studenti su dio „paklenog plana za postizanje tehnološke superiornosti kojim Kina želi okončati globalnu dominaciju SAD-a. Kineska vlada počela je svoju ideologiju izvoziti širom svijeta, oblikovati Zapad i upravljati njime, stoga nije čudno da SAD i velike europske sile počinju ulagati velike napore kako bi bar privremeno zaustavile Kinu.

geopolitika

Hren je moćna biljka povezana sa širokim rasponom zdravstvenih koristi, uključujući njegovu sposobnost da pomogne u gubitku kilograma, snižavanju krvnog pritiska, izgradnji jakih kostiju i poboljšanju imunološkog sistema.

Šta je hren?

Hren je zapravo član porodice Brassicaceae, što znači da je usko povezan sa vasabijem, senfom, kupusom i brokolijem. Sličniji je vasabiju i senfu jer kada se reže debeli, bijeli korijen (aktivni sastojak), raspadom tih biljnih ćelija oslobađaju se enzimi koji razgrađuju sinigrin koji se nalazi u korijenu. Ovo oslobađa ulje gorčice, koje je oštra i nadražujuća hemikalija koja utiče na sinuse. To je razlog zašto se hren toliko popularno koristi kao začinski ukus mnoštva jela ili lagano začinjen dodatak određenim vrstama odrezaka.

Smatra se da je hren porijeklom iz južne Evrope i zapadne Azije, gdje se pominje kroz istoriju. Moć i važnost ovog korijena poznata je hiljadama godina i sada je dostupan širom svijeta. Koristi se uglavnom u kulinarstvu ali ima i ljekovite primjene.
Činjenice o hranjivim vrijednostima hrena
Zdravstvene koristi hrena uglavnom se pripisuju njegovom visokom unosu hranljivih sastojaka i minerala koji uključuju dijetalna vlakna, vitamin C, folnu kiselinu, kalijum, kalcijum, magnezijum, cink i mangan, kao i njegov organski hemijski sastav enzima i ulja, kao npr. sinigrin, moćan glukozinolat. Ove komponente djeluju zajedno kako bi pružile zdravstvene koristi koje su objašnjene u daljem tekstu.

Zdravstvene prednosti hrena

Jača imunitet

Hren je prepun korisnih hranljivih materija i fitokemikalija, od kojih neki daju karakterističan, oštar miris koji je dobro poznat. To je razlog što tako dobro djeluje kao dodatak hrani i sastojak u kuhinjama širom sveta. Neke od ovih hemikalija su različiti oblici izotiocijanata i sinigrina. Otkriveno je da ove komponente imaju antioksidativne karakteristike koje pojačavaju snagu imunološkog sistema i podstiču aktivnost i proizvodnju bijelih krvnih zrnaca, glavne linije odbrane u tijelu. Sadržaj vitamina C u ovom začinskom korijenu je takođe impresivno visok, što pojačava snagu imunološkog sistema i pridružuje se odbrambenim silama protiv slobodnih radikala.

Svojstva protiv raka

Hren može pomoći u povećanju sposobnosti borbe protiv raka i odlaganju širenja metastaza ćelija raka. Otkriveno je da bioaktivna jedinjenja prisutna u hrenu imaju inhibitorni efekat na ćelije raka. Potrebno je još istraživanja o korištenju hrena kao alternativne terapije raka.

Gubitak težine

Hren ima vrlo malo kalorija, samo 6 po obroku i nema nikakve masti. Budući da sadrži mnogo vlakana i bogat je proteinima, može podstaći osjećaj sitosti i može se slobodno koristiti u receptima bez brige o dodavanju nepotrebnih masti ili kalorija. Na ovaj način smanjuje se prejedanje, a pokušaji gubitka kilograma nisu ugroženi.

Snižava krvni pritisak

Kalijum je važan sastojak u tijelu koji reguliše protok ćelijskih tečnosti i napetost krvnih sudova. Nedostatak kalijuma rezultira višim krvnim pritiskom, među nizom drugih negativnih uticaja na zdravlje – što može značiti prijetnju od kardiovaskularnih bolesti i pridruženih stanja. Hren, koji je bogat izvor kalijuma, može pomoći u ispunjavanju dnevnog unosa kalijuma i poboljšanju krvnog pritiska i zdravlja srca tokom vremena.

Poboljšava varenje

Kada se fitokemikalije biljke kombinuju sa sadržajem vlakana u njoj, ona pomaže u nakupljanju stolice i podstiče peristaltično kretanje glatkih crijevnih mišića. Hren može pomoći u ublažavanju probavnih tegoba i regulisanju pokreta crijeva, istovremeno smanjujući pojavu opstipacije i proliva.

Poboljšava zdravlje kostiju

Dodavanje značajne količine kalcijuma u ishranu može održati tijelo snažnim i mladim, a istovremeno će umanjiti i šanse za razvoj oslabljenih stanja poput osteoporoze. Srećom, u hrenu postoji skromna količina kalcijuma koja čini bitan dio zdravlja, rasta i popravljanja kostiju. Uključivanje hrena u ishranu može ojačati kosti!

Pomaže u trudnoći

Visoki nivoi folne kiseline koji se nalaze u hrenu zaštita su za majke i djecu u toku trudnoće; folna kiselina smanjuje šanse za oštećenje neuralne cijevi. Međutim, umjerenost je ključna jer previše ljutog začina može biti opasno za trudnice.

Antibakterijsko sredstvo

Studije su pokazale da snažne, prirodne hemikalije iz hrena mogu biti odlična odbrana protiv mikroba i bakterijskih infekcija, uključujući Listeria, E. coli i stafilokok. Dodavanje hrena u sendvič ili odrezak nudi zaštitu od ovih nepoželjnih bakterija koje nose infekciju. Specifična antibakterijska komponenta u hrenu se naziva alil izotiocijanat.

Diuretska svojstva

Hren ima diuretski učinak koji podstiče mokrenje. To je dobro iz više razloga, uključujući redovno oslobađanje toksina iz tijela, čistoću bubrega i smanjenje težine, jer je 4 procenta urina zapravo sastavljeno od tjelesne masti!

Poboljšava respiratorne puteve

Definirajući miris hrena zbog kojeg se nos trza, a oči suze može pomoći u uklanjanju izlučivanja sluzi u sinusima i respiratornom sistemu. Snažno mirisanje ili udisanje čistog hrena može da ukloni zagušenja nastala usljed prehlade, bolesti ili alergije.
Riječi upozorenja: Hren daje priličan unos natrijuma i šećera. Iako se obično konzumira u malim količinama, ipak je važno upamtiti da natrijum može biti štetan za ljude koji se bore sa hipertenzijom i gojaznošću. Takođe, hren ima blago diuretski učinak, što može pogoršati probleme kod osoba sa bubrežnim poremećajima, a za one sa peptičkim čirevima ili upalnim bolestima crijeva, intenzivna snaga hrena može pogoršati ova stanja.

Izvori:

• https://link.springer.com/chapter/10.1007/978-1-4614-4310-0_30
• https://fdc.nal.usda.gov/fdc-app.html#/food-details/343660/nutrients
• http://cebp.aacrjournals.org/content/7/12/1091.short
• https://pubs.acs.org/doi/abs/10.1021/jf048264i
• http://journals.lww.com/jpgn/Abstract/1999/02000/Diet_and_Chronic_Constipation_in_Children__The.15.aspx
• https://jamanetwork.com/journals/jama/article-abstract/193937
• https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/24077540

logično

Ljudi će predstojeće izbore u HDZ-u vidjeti kao da su Tuđman i njegova dječica izašli u šetnju, sunčani ožujski dan izmamio ih je u prirodu, pa Nevenka drži tatu za lijevu, a Stjepan za desnu ruku. I birači će onda, suočeni s idiličnim prizorom, odlučiti koga tata više voli, Nevenku ili Stjepana

Ankica: Hajde da sad malo rezimiramo stvari… Nevenka, ti si prošli tjedan javno podržala gospodina Plenkovića uoči izbora za predsjednika stranke, uz obrazloženje da time izražavaš politički stav pokojnoga tate. Stjepane, ti si još ranije javno podržao gospodina Kovača, uz obrazloženje da time izražavaš politički stav pokojnoga tate. Miroslave, ti si dao podršku obojici kandidata, uz isto obrazloženje… Jesmo li time sve pokrili?

Nevenka: Mislim da jesmo.

Stjepan: Tko god postane predsjednik HDZ-a, moći će se reći da su ga Tuđmanovi poduprli. Da su kvalitetno uložili ugled rodbinskog porijekla.

Miroslav: Naročito ja.

Stjepan: Dobro, ti si uvijek bio ziceraš.

Miroslav: Oprosti, ali smatram da istovremenom podrškom i Kovaču i Plenkoviću ja najvjerodostojnije zastupam tatinu politiku. Dobro je poznato da je tata, dok je bio živ, podupirao sve kandidate za predsjednika HDZ-a.

Stjepan: Naravno kad je on bio jedini kandidat.

Nevenka: To ti Miro i kaže.

Miroslav: Bio je jedini kandidat da bi se izbjeglo zbunjivanje članstva. Nije tata kriv što je imao dovoljno širine da bude predstavnik svih opcija. Ali da je – recimo, ovo govorim samo teoretski – postojao neki ozbiljan protukandidat, siguran sam da bi tata glasao i za sebe i za njega.

Stjepan: Bi kurac.

Ankica: Stjepane, molim te da se tako ne izražavaš pred djecom.

Stjepan: Kojom djecom?

Ankica: Pa svi ste vi moja djeca. Inzistiram da se ponašate pristojno.

Stjepan: Izvini, mama.

Nevenka: Ali Miro, kad kažeš da je u tatino vrijeme bilo odlučeno da samo on bude kandidat za predsjednika stranke, tko je to odlučio?

Miroslav: Tata, naravno. To je bio jedini način da sve struje unutar HDZ-a budu ravnopravno zastupljene u rukovodstvu.

Ankica: Sve drugo bi vodilo u sukobe i rasulo.

Miroslav: Tata je u svom vizionarstvu znao da mora zavesti čvrstu ruku kako bi zavladala istinska demokracija.

Ankica: Jeste, pokojni Francek je uvijek inzistirao na udruživanju i okupljanju i ujedinjavanju svih hrvatskih političkih gledišta i očišta.

Stjepan: I to u jednoj osobi.

Ankica (nostalgično): Sjećam se, dok smo još bili mladić i djevojka, kako bi mi znao nasloniti ruku na grudnjak i reći: Ankice, kad jednom stvorimo samostalnu Hrvatsku, najvažnije će biti da se pomire djeca ustaša i partizana!

Miroslav: Mi smo i u našoj obitelji izmirili djecu partizana i ustaša. Pošto je tata bio i jedno i drugo.

Stjepan: Samo jedno malo ranije, a drugo malo kasnije.

Nevenka: Evo što meni nije najjasnije… U čemu je smisao više kandidata za predsjednika HDZ-a, ako svaki od njih tvrdi da vjerno slijedi tatinu politiku? Zar ne bi bio dovoljan samo jedan takav?

Miroslav (prijekorno): Jedini takav je bio tata, Nevenka! Ne može se kopijama pridavati težina originala. Tata je bio tolika državnička veličina da se tek od više kandidata može dobiti jedan Tuđman.

Nevenka: Ali koji je onda pravi?

Miroslav: Onaj kojeg sam ja podržao. Da je tata živ, i da može birati između Plenkovića i Kovača, siguran sam da bi izabrao Plenkovića i Kovača.

Stjepan: Bi kurac.

Ankica: Stjepane! Neću da čujem takve riječi pred djecom!

Stjepan: Izvini, mama. Samo sam htio reći kako tata, da je kojom srećom živ, ne bi birao, nego bi bio biran.

Ankica: Tu si skroz u pravu. Miro, pripazi malo što pričaš.

Nevenka (sjetno): Da je tata živ, ja bih imala tržni centar u zgradi Ministarstva obrane.

Miroslav (sjetnije): A ja tajnu policiju. U svakoj zgradi.

Stjepan: Mada nije nevažno pitanje postavila Seka. Ako se sve struje unutar stranke pozivaju na tatu, po čemu se one uopće razlikuju?

Nevenka: Po onome po čemu se tata razlikovao od samog sebe?

Ankica (ljutito): Kakve su to gluposti?!

Stjepan: Nisu gluposti, mama. Ako se dvije frakcije HDZ-a međusobno pljuju, glože i kolju, a obje se zaklinju u Franju Tuđmana, zar se time ne stvara utisak da je tata bio rastrgana ličnost?

Nevenka: I zar mi tom dojmu ne pridonosimo kada se opredjeljujemo za jednu od frakcija?

Miroslav: To je pogrešan pristup! Tata nije bio rastrgana, nego historijska ličnost! Nije tatina greška što pokriva sve političke opcije. Što je toliko voluminozan i uključiv da reprezentira sva hrvatska gledišta i očišta.

Stjepan: Ali ako pokriva ama baš sve opcije, znači da de facto ne zastupa ni jednu. Nije li to igra na sve ali ništa? Tada tata više sliči na stvar, nego na osobu. Nisam li ja onda, umjesto što sam se pozvao na tatu, mogao reći da podupirem gospodina Kovača jer time izražavam politički stav noge od stolice? Ili, šta ja znam, đona od cipele?

Miroslav (zgranuto): Mama, pa ovaj tatu uspoređuje s nogom od stolice!

Ankica: Stvarno, Stjepane! Otkud ti sad to?

Stjepan: Ma bez veze, nevažno. Sjetio sam se da me jednom, dok sam bio mali, tata istukao nogom od stolice, pa mi je palo na pamet…

Ankica (plane): To nije istina! To je prljava laž! A dobro se sjećam da si to itekako zaslužio. Dobio si batine onim što si slomio.

Miroslav: Stid te može biti. Umjesto da tatu nosiš u najljepšem sjećanju.

Ankica: Sramota. Kvariti uspomenu na hrvatskog velikana zbog par modrica na leđima. Isti si kao ona banda što obmanjuje javnost o Pakračkoj Poljani, Lori i zločinima nakon Oluje.

Stjepan: Izvini, mama.

Miroslav: Stvarno je krajnji čas da se umjesto na pamćenje oslonimo na spomenike.

Ankica: Hajde da mi ovu stvar privedemo kraju… Naš obiteljski cilj je da uspomena na tatu bude očuvana u najjarkijem svjetlu, od čega svatko od nas ima konkretne koristi koje sad neću nabrajati. Je li tako?

Miroslav: Tako je.

Ankica: A to je najbolje postići vezivanjem uz onoga tko dobije najviše glasova na izborima za predsjednika stranke, odnosno da njegova pobjeda bude i tatina pobjeda. E sad, ako me računica ne vara, rasporedili smo se tako precizno da, bez obzira na rezultat izbora, dvoje od troje Tuđmanove djece podržava budućeg pobjednika… Jesmo li time sve pokrili?

Miroslav: Ja mislim da jesmo.

Nevenka: Mene je jedino strah da ljudi ne pomisle kako je u ovoj obitelji došlo do svađe i raskola, jer smo Stjepan i ja u tatino ime poduprli suprotstavljene kandidate.

Stjepan: I da se ne pitaju kakva je to istinska Tuđmanova politička ostavština ako se oko toga ne mogu složiti ni članovi njegove familije.

Miroslav: A nama je važno samo to da kult vođe bude dostojno sačuvan i da mi na njemu možemo dostojno parazitirati.

Ankica: Strah vam je neopravdan, djeco, morate imati malo više povjerenja u Hrvate… Ljudi će ove stranačke izbore vidjeti kao da su Tuđman i njegova dječica izašli u šetnju, sunčani ožujski dan izmamio ih je u prirodu, pa Nevenka drži tatu za lijevu, a Stjepan za desnu ruku. I birači će onda, suočeni s tim idiličnim prizorom, odlučiti koga tata više voli, Nevenku ili Stjepana.

Miroslav: A ja?

Ankica: Što ti?

Miroslav: Za koju ja ruku tatu držim?

Stjepan: Ti ga držiš za…

Ankica: Stjepane!!!

(zastor)

portalnovosti

Patnje dali stijenama, ali one nisu izdržale, pa ih dali čovjeku.

Zaspale boli čovjek nerado budi.

Jučerašnja bol ne zabrinjava onoga koga tišti današnja.

Ne veseli se mojoj boli, jer kad moja bol ostari, tvoja će biti mlada.

Kamo ćeš , boli? Tamo gdje sam se već navikla?

Pravi je bolesnik onaj koji zrno suha grožđa odgrize na sedam mjesta.

Noć bolesnika duga je kao planinska staza.

Utješna riječ bolesniku je hrana.

Bolesnik ne štedi ništa osim cipela.

Pametniji je bolesnikov trbuh nego liječnikova glava.

Kad je bolest smrtna, onda je smrt lijek.

Bolest dolazi kroz ušicu sjekire, a odlazi kroz ušicu igle.

Moja bolest, tvoj smijeh.

Proleži tri godine, pa će i sin koji te nviše voli postati neposlušan.

Dovoljno je bolestan onaj koji bolesnika dvori.

Nitko nije toliko bolestan da se ne bi nadao poboljšanju.

Bolest i nesreća uči ljude da budu ponizni.

Razboli se pa ćeš vidjeti tko te voli, a tko ne.

Tko je smrt vidio, taj je pripravan bolovati.

Film započinje dolaskom preko mora. Protagonistica Marianne (Noémie Merlant) skače u vodu ne bi li spasila slikarska platna, koja simboliziraju njezin iskorak u javnu sferu te tržište rada. Ujedno predstavljaju razlog njezina dolaska na zapušteno i izolirano imanje u Bretanji. Tamo treba naslikati portret djevojke Heloise (Adele Haenel), koji će biti poslan njezinu proscu u Milano. Posao je dobila jer joj je otac nekoć naslikao groficu (Valeria Golino), odnosno majku njezina modela. Zadatak djeluje kao iznimno lagan, no slikaricu ubrzo obavještava kućna pomoćnica Sophie (Luana Bajrami) da njezin prethodnik po zadatku nije uspio u naumu jer Heloise, koja je bila primorana napustiti samostan te se ne želi udati, nije htjela pozirati. Grofica, međutim, ima perfidan plan: Marianne će slikati po pamćenju, a Heloise će biti predstavljena kao njezina pratnja za šetnje. S obzirom na samotnost okruženja te manjak ljudi, nije teško pretpostaviti da će se djevojke vezati jedna uz drugu.

Radnja djela redateljice Celine Sciamme (Water Lillies, Tomboy) smještena je u osamnaesto stoljeće te se naoko drži konvencija filmova ljetne romanse, koji su inače česti u francuskoj kinematografiji te su mahom vezani upravo uz područje Bretanje. Razlika je u tome što je ona sada premještena u prošlost te postavljena u queer-kontekst. Grofica napušta imanje na pet dana te ostavlja tri djevojke same, nakon čega dolazi do razvoja kratkog i intenzivnog emocionalnog i tjelesnog odnosa Marianne i Heloise, koji će završiti odlaskom slikarice, čime će puni krug biti zatvoren.

U jednom trenutku filma Heloise čita djevojkama Ovidijeve Metamorfoze, odnosno priču o Orfeju i Euridici te njegovu spuštanju u Had kako bi izmolio da mu vrate dragu. Svi znamo kako je priča završila: Orfej je ljubav svoga života dobio natrag pod jednim uvjetom – da se, dok izlaze iz podzemlja, nikada ne okrene prema Euridici koja je hodala iza njega. Ljubavnik nije izdržao i voljena je nestala. Djevojke različito reagiraju na orfejski mit, no on istodobno predstavlja kontekst za ljubavnu priču djela te njegovu cikličku strukturu. Protagonistice tako predstavljaju inačice likova iz mita. Marianne je sposobna i talentirana umjetnica koja živi u predfeminističkom društvu za koje je ideja ženske emancipacije sablažnjiva. Sama je nekoliko puta doživjela sputavanje. Kao ženi onemogućeno joj je slikanje muških aktova pa posljedično i poznavanje muške anatomije, a uočava da su upravo muškarci predmeti visoke umjetnosti; u završnici filma kaže da je prijavila izložbu radova pod očevim imenom jer nju, iako neosporno talentiranu, kao ženu ne bi prihvatili. Slična je situacija s Heloise, koja biva primorana na brak iz koristi a ne ljubavi te je uvjetovana žudnjama svoje majke, koja u braku kćeri vidi mogućnost povratka u grad svoje mladosti, gdje joj je bilo zabavno.

Dolazak preko mora priziva spuštanje u Had, odnosno svijet podzemlja. Imanje te kuća na njemu djeluju ogoljeno i oronulo, ima gotovo gotičke konotacije te je često prikazano u nokturnalnom ozračju. Izoliranost i nepristupačnost dodatno pojačavaju dojam zatvora iz kojega valja pobjeći, a u početku je posrijedi simbolička inačica zatvora patrijarhata koji je jedino moguće nadvladati solidarnošću. Ponajbolje se to očituje u empatičnom pomaganju Sophie. Marianne i Heloise fizički su također oprečne. Prva je crnka, odrješita i aktivna, a druga je melankolična i naoko rezervirana plavuša ispod čije površine kipti bijes i prkos. Redateljica naoko postavlja stereotipno dijadan karakterni i fizički odnos da bi zavarala, jer njih su dvije više međusobno isprepletene nego što su suprotstavljene. Funkcija je Marianne izbaviti Heloise, no samo spašavanje više je simboličke nego konkretno fizičke naravi, a vezano je uz spoznavanje sebe te aktualizaciju vlastite žudnje. Obje djevojke shvaćaju ograničenja svoga vremena pa je orfejsko okretanje neminovno, a bretanjsko okruženje počinje namjesto zatvora djelovati kao svojevrsna feministička utopija u potpunosti lišena muških likova. Oni se tek uzgred pojavljuju pri dolasku i odlasku kao nosači i prijevoznici. O ostalima se ništa ne zna: tko je bio Heloisin otac ili Sophijin mladić ostaje nepoznanica. Muškarci bi predstavljali intruziju na tom izoliranom mjestu, iako njihovi utjecaji neosporno slijede protagonistice.

Portret djevojke u plamenu komorno je ostvarenje koje isključivo počiva na međuigri dvaju likova – Marianne i Heloise, kojima se povremeno pridružuju u nešto manjoj mjeri grofica, a u nešto većoj Sophie. Skučenosti dodatno pridonosi vremensko ograničenje od kratkoga broja dana te prostorna izoliranost, koji pridonose zgusnutosti međuljudskih odnosa. Djelo ima minimum radnje, ali maksimum karakterizacije, te u potpunosti počiva na izgradnji intenziteta u odnosu dviju djevojaka. Navedeno toliko ne počiva na dijalozima koji su ispočetka, dok su djevojke rezervirane jedna prema drugoj, škrti da bi poslije, kako prate razvoj odnosa, postali bogatiji. Odmjereno su strukturirani te se putem intimnih konverzacija otvaraju brojne feminističke teme. Temelj filma ipak je u glumačkoj igri Noémie Merlanti i Adele Haenel, odnosno facijalnim ekspresijama i govoru tijela, napose njihovim pogledima, što se očituje kao svojevrsni govor žudnje.

Sciamma razvija priču pravocrtno i sporim tempom kako bi naglasila različite nijanse i etape u ostvarivanju odnosa. Pritom je njezin vizualni rukopis jednostavan i nenapadan, no istodobno vrlo sugestivan.

filmovi

sputnik

Na čemu temeljiti optimizam, na ovom prostoru, u ovom vremenu, kada su, kako je o tome pisao Schopenhauer, mnogi ljudi bili u stanju ubiti nekoga samo da bi njegovom mašću namazali čizme?

Pesimisti fundamentalisti uvijek sumnjaju u konačan pozitivan ishod odnosno nikada ne sumnjaju u konačan loš ishod ma štogod da se pokuša učiniti. Kratka priča Somerseta Maughama “Smrt govori” izvanredna je potkrijepa upravo takvom teorijskom, schopenhauerovskom filozofskom nazoru koji drži da je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova, zato jer je prepun bola i nesreće, nesigurnosti, prolaznosti i definitivno loših ishodâ. Evo je prepričane s jezom na kraju koju izaziva svaki fatalizam. Neki je trgovac u Bagdadu poslao svog slugu na tržnicu po hranu. Kada se ovaj vratio sav usplahiren i problijedio, rekao je gazdi da ga je u vrevi gurnula Smrt i zaprijetila mu prstom. Zamolio ga je da mu posudi konja kako bi odjahao iz Bagdada u Samaru gdje ga Smrt neće pronaći, te da tako izmakne sudbini. Trgovac mu je dao konja, a sluga je odjahao što je brže mogao. Istog dana popodne trgovac je došao na tržnicu gdje je sreo Smrt i upitao ju zašto je to jutro prijetila njegovom slugi. Smrt mu uzvrati da nije prijetila, samo ju je zapanjilo što ga vidi u Bagdadu, kad noćas ima s njim sastanak u Samari. Primjere leibnizovskog optimizma, nasuprotnog filozofskog nazora po kome je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova odnosno o svijetu u kome ima relativno više dobra nego zla, također možemo pronaći u literaturi. Tako u Andersenovom “Ružnom pačetu”, usprkos lošim početnim okolnostima, na kraju preovlada optimistična ljepota i harmonija pojedinca i svijeta. U Bürgerovom “Barunu Münchausenu” i Exuperyijevom “Malom princu” optimizam pobjeđuje sve. Pisma Vincenta van Gogha svom bratu Theu, koja su, zapravo, “najljepša molitva slikarstvu” (…“Budući da je neprestano zima, slušajte, pustite me na miru da dalje radim svoj posao; ako je to posao jednog luđaka, utoliko gore. Ja tu ne mogu ništa.”…) svjedoče da je životni i psihološki realitet umjetnika ekstremno natopljen beskrajnim bolom, ali i credom nietzscheovskog herojskog pesimizma da se izdrži unatoč vječnom vraćanju istog.

Dok je prihvaćanje optimizma i savršenstva svijeta kojeg je konstruiralo Najviše biće, s neizbježnim metafizičkim (nesavršenost ljudskih bića), moralnim (grijeh) i fizičkim (bol, patnja) zlom, sa svrhom da poveća dobro, u stvari, na razini svakodnevice, iskazivanje namjere za (naj)manjim naporom i trudom, pesimistički svjetonazor odnosno nevjerovanje u pobjedu dobra koje se reklamira u “Božijim hramovima” i u hollywoodskim happyendima, ima za svakog pojedinca i funkciju tzv. suicidalne prognoze. Zna se, dakle, unaprijed da su bol, patnja i trpljenje trajni pratitelji ljudskih života, pa treba učiniti sve da se u tako ustrojenom prirodnom kontinuitetu žive materije s dostignutom sviješću o sebi samoj, realno doskoči fatumu. To je moguće učiniti na najmanje dva načina. Ili, povećati stanke u nametnutoj neprekidnosti bola i muke, tj. učiniti sve da se povećaju i produže trenuci trajanja ugode, zadovoljstva i radosti kao odmora za tijelo i predaha za dušu, ili, izgraditi tehnike efikasne (samo)discipline podnošenja neminovnosti do lucidne svijesti o slobodi pomicanja granica trpljenja u ime slobode trajanja. Kako danas uopće neko može biti svjetski optimist? I pored toga što zna da je i sam doprinjeo oslovčavanju Velike knjige Povijesti iz koje se cijedi masna ljudska krv i kaplju ljudske suze? Kako biti optimistom nakon Auschwitza, Arhipelaga Gulaga, Hirošime, Vijetnama, Manjače, Dretelja, bombardiranja Balkana bombama od lakog urana i kosturske gladi na jednoj strani svijeta, dok se druga bori protiv nagomilanog sala? Na čemu temeljiti optimizam, na ovom prostoru, u ovom vremenu, kada su, kako je o tome pisao Schopenhauer, mnogi ljudi bili u stanju ubiti nekoga samo da bi njegovom mašću namazali čizme?

Svaka vlast, održanja radi, širi institucionalni optimizam. Jer, upravo ta vlast je najbolja od svih mogućih vlasti i zato ju kao savršenu treba (za)držati. Ako ne milom, ono silom, ako ne prisilom uz pomoć impresivne moći najhladnije nemeni od svih nemani, ono uz pomoć generiranja narodne egzaltacije na revijama na kojima nastupaju političke go go plesačice. Za svakog zdravog pesimistu slika je jasna: narod nije više u stvarnim lancima, već podjarmljen i u lancima zakona za koje čak smatra da je u demokraciji sam donio. Mislim da neću pogriješiti ako optimizam tog tipa proglasim konformizmom i stabilizatorom pokornosti, a pesimizam principijelnim nepovjerenjem i kritičkom sumnjom koja oslobađa od obveze odanosti, uvjetom za postizanje političkog punoljetstva. Kolektivni optimizam služi “svrgavanju ličnosti u ime društva”, jačanju hijerarhije i idolatrije i sanjanju po danu, a individualni pesimizam se opire da budale u ime države sviraju na čovjeku kao u Shakespearevom “Hamletu”. Hamlet je, prisjetimo se te scene, od svojih nazovi prijatelja Rozenkranca i Gildensterna koji sebe nazivaju savjetnicima u teškoćama ljubavi dobio flautu na dar. Nakon što su ga spopali da im se povjeri i otkrije tajne svoga srca, Hamlet ih zamoli da sviraju na flauti. Oni priznaše da ne znaju svirati, a Hamlet ih osramoti i pouči da žele načiniti budalu od njega, da žele svirati na njemu, pretvarajući se da znaju njegov ključ. Upitao ih je da li misle da je lakše svirati na njemu nego na flauti iz koje ne znaju izvući ni glasa. Smatraju li ga instrumentom, upitao je. Zaključuje da iz njega mogu izvući kakav glas, ali na njemu ne mogu svirati.

Deziluzionirani, nakon dvadesetdvogodišnjeg nacionalpolitičkog drila koji je za posljedicu imao deprivaciju naših ličnosti, pesimisti smo privatno, jer naše iskustvo nije samo ono, kako kaže Huxley, što nam se dogodilo, već i ono što smo učinili s tim što nam se dogodilo. Pesimisti smo i načelno, bez obzira što svijest o slobodi napreduje, jer u povijesti, u pravu je Starčević, nema sanjarija, već ima ljudi koji ljudima podmeću sanjarije za povijest.

sbperiskop

Dok se panika zbog korona virusa širi, moramo napraviti ultimativni izbor – ili ćemo usvojiti najbrutalniju logiku opstanka najsposobnijih ili neku vrstu novog komunizma sa globalnom koordinacijom i saradnjom.

Dok se panika zbog korona virusa širi, moramo napraviti ultimativni izbor – ili ćemo usvojiti najbrutalniju logiku opstanka najsposobnijih ili neku vrstu novog komunizma sa globalnom koordinacijom i saradnjom.

Naši mediji unedogled ponavljaju formulu “Bez panike!” A onda dobijamo izvještaje koji ne mogu, a da ne izazovu paniku. Situacija me podsjeća na onu iz moje mladosti u komunističkoj zemlji: kada su vladini zvaničnici uvjeravali javnost da nema razloga za paniku, mi smo svi shvatali to uvjeravanje kao jasan znak da su oni sami u panici.

Situacija je isuviše ozbiljna da bi se gubilo vrijeme na paniku

Panika ima vlastitu logiku. Činjenica da su, u Velikoj Britaniji, zbog panike u vezi sa korona virusom čak i rolne toalet papira nestale iz prodavnica, podsjeća me na neobični incident sa toalet papirom iz moje mladosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Iznenada su počele kružiti glasine da nema dovoljno toalet papira u prodavnicama.

Vlasti su promptno izdale uvjerenje da ima dovoljno papira za normalnu potrošnju, i, na sveopšte iznenađenje, ovo ne samo da je bilo istina, već su ljudi čak većinom vjerovali da je to istina.

Međutim, prosječni potrošač je rezonovao na sljedeći način: Znam da ima dovoljno toalet papira i da su glasine lažne, ali šta ako neki ljudi shvate ove glasine ozbiljno i, u panici, počnu da kupuju prekomjerne rezerve toilet papira, izazivajući na ovaj način stvarnu nestašicu toalet papira? Tako da je bolje da idem i da sam kupim zalihe.

Čak nije neophodno ni vjerovati da drugi shvataju glasine ozbiljno – dovoljno je pretpostaviti da postoje drugi ljudi koji vjeruju da postoje ljudi koji uzimaju glasine zaozbiljno – efekat je isti – stvarna nestašica toalet papira u prodavnicama. Zar se nešto slično upravo ne dešava?

Suprotnost ovoj vrsti pretjerane panike je potpuno odsustvo panike tamo gdje bi bila sasvim opravdana. U proteklih nekoliko godina, nakon epidemija SARS-a i ebole, rečeno nam je više puta da je nova, mnogo jača epidemija samo pitanje vremena, da nije pitanje nije da li će, nego kada će se ona pojaviti. Iako smo bili razumno uvjereni u istinitost ovih mračnih predviđanja, iz nekog razloga nismo ih uzeli ozbiljno i oklijevali smo da djelujemo i angažujemo se na ozbiljnim pripremama – jedino mjesto gdje smo se njima bavili bili su apokaliptični filmovi kao što je Zaraza.

Ovaj kontrast nam govori da panika nije pravi način da se suočavamo sa stvarnom prijetnjom. Kada reagujemo u panici, ne uzimamo prijetnju previše ozbiljno. Upravo suprotno, mi je banalizujemo. Pomislite samo kako je besmislena prekomjerna kupovina toalet papira: kao da će to što imate dovoljno toalet papira uopšte biti važno usred smrtonosne epidemije. Šta bi onda bila primjerena reakcija na epidemiju korona virusa? Šta treba da naučimo i šta treba da radimo da bismo joj se ozbiljno suprotstavili?

Šta mislim pod komunizmom? 

Kada sam sugerisao da bi epidemija korona virusa mogla uliti novi život komunizmu, moja tvrdnja je, kao što sam očekivao, bila ismijana. Iako izgleda da je čvrst pristup krizi od strane kineske države upalio – barem je bio mnogo uspješniji od onog što se sada dešava u Italiji, stara autoritarna logika komunizma na vlasti takođe je jasno pokazala i svoja ograničenja. Jedno od njih je bilo da strah od saopštavanja loših vijesti onima na vlasti (i javnosti) nadmašuje stvarne rezultate – to je navodno bio razlog zašto su oni koji su prvi podijelili informacije o novom virusu navodno uhapšeni, a ima izvještaja da se slične stvari i sada dešavaju.

“Pritisak da se Kina vrati na posao nakon blokade izazvane korona virusom vaskrsava staro iskušenje: friziranje podataka tako da nadređenima pokažu ono što oni žele da vide,” izvještava Bloomberg. “Ovaj fenomen se dešava u provinciji Zhejiang, industrijskom centru na istočnoj obali, u vidu potrošnje struje. Najmanje tri grada dali su lokalnim fabrikama ciljeve koje treba da dostignu u potrošnji električne energije, jer te podatke koriste da pokažu rast proizvodnje, tvrde ljudi upoznati sa situacijom. To je navelo neka preduzeća da puste u rad mašine iako su njihovi proizvodni pogoni prazni, kažu ovi izvori.”

Takođe, možemo pretpostaviti šta će uslijediti kada oni na vlasti primijete ovu prevaru: lokalni menadžeri će biti optuženi za sabotažu i teško kažnjeni, time stvarajući začarani krug nepovjerenja … Ovdje bi bio potreban kineski Julian Assange da razotkrije javnosti ovu skrivenu stranu načina na koji se Kina bori protiv epidemije. Ako to nije komunizam koji imam na umu, šta mislim pod komunizmom? Da biste shvatili, dovoljno je da pročitate javno saopštenje Svjetske zdravstvene organizacije – evo jednog nedavnog:

Direktor SZO dr Tedros Adhanom Ghebreyesus kazao je prošle sedmice da, iako javne zdravstvene vlasti širom svijeta imaju sposobnost da se uspješno bore protiv širenja virusa, ova organizacija je zabrinuta da u nekim državama nivo političke opredijeljenosti ne odgovara nivou prijetnje. “Ovo nije vježba. Ovo nije vrijeme da se odustane. Ovo nije vrijeme za izgovore. Ovo nije vrijeme da izvlačenje svih prepreka. Zemlje su decenijama planirale za scenarije poput ovog. Sada je vrijeme da djelujemo prema tim planovima”, kaže Tedros. “Ova epidemija se može zaustaviti, ali samo kolektivnim, koordinisanim i sveobuhvatnim pristupom koji stavlja u pogon sve mehanizme vlasti.”

Mogli bismo dodati da ovakav sveobuhvatan pristup treba da obuhvati više od mehanizama pojedinačnih vlada: treba da uključi lokalnu mobilizaciju ljudi izvan kontrole države kao i snažnu i efikasnu međunarodnu koordinaciju i saradnju.

Ako će hiljade biti hospitalizovane zbog respiratornih problema, biće potreban daleko veći broj respiratora, a da biste ih nabavili, država treba direktno da interveniše na isti način kao što interveniše u uslovima rata kada je potrebno hiljade pušaka, i treba da se osloni na saradnju sa drugim državama. Kao u vojnom poduhvatu, treba dijeliti informacije i u potpunosti koordinisati planove – to je sve što ja podrazumijevam pod komunizmom koji je danas potreban, ili, kako je Will Hutton rekao: “Sada, jedan vid neregulisane, slobodnotržišne globalizacije podložne krizama i pandemijama zasigurno umire. Ali rađa se drugi oblik koji prepoznaje međuzavisnost i primarnost kolektivne akcije zasnovane na činjenicama.”

Ono što još uvijek dominira jeste stav “svaka država za sebe”: “Postoji zabrana na nivou država za izvoz ključnih proizvoda kao što je medicinska roba, te zemlje koje zaostaju kada je u pitanju njihova vlastita analiza krize usred lokalnih nestašica i stihijskih, primitivnih pristupa zarazi,” napisao je Will Hutton za Guardian.

Epidemija korona virusa ne signalizuje samo ograničenje tržišne globalizacije, ona signalizuje još fatalnije limite nacionalističkog populizma koji insistira na potpunoj državnoj autonomiji: gotovo je sa ‘Amerika (ili koja god država) na prvom mjestu!’ , jer Amerika se može spasiti jedino globalnom koordinacijom i saradnjom.

Ja nisam utopista ovdje, ne apelujem na idealizovanu saradnju među ljudima – upravo suprotno, sadašnja kriza pokazuje jasno da su globalna solidarnost i saradnja u interesu opstanka svih i svakog pojedinačno, da je to jedina racionalna egoistična stvar koju treba uraditi. A nije u pitanju samo korona virus: Kina je pretrpjela gigantsku svinjsku gripu prije nekoliko mjeseci, a sada joj prijeti moguća invazija skakavaca. Pored toga, Owen Jones navodi da klimatska kriza ubija mnogo više ljudi širom svijeta od korona virusa, ali nema panike u vezi s tim.

Sa pozicije ciničnog vitaliste, neko bi došao u iskušenje da vidi korona virus kao korisnu infekciju koja omogućava čovječanstvu da se riješi starih, slabih i bolesnih, kao kada čupate napola truli korov, i tako doprinosite globalnom zdravlju.

Sveobuhvatni komunistički pristup koji ja zagovaram jedini je način da zaista ostavimo u prošlosti ovako primitivna vitalistička stajališta. Znakovi odbacivanja bezuslovne solidarnosti već se mogu razaznati u tekućim debatama, kao u sljedećoj rečenici o ulozi “trojice mudraca” ako epidemija preraste u veću katastrofu u Velikoj Britaniji:

“Pacijentima u javnim zdravstvenim ustanovama može biti uskraćena intenzivna zdravstvena njega tokom teške epidemije korona virusa u Britaniji, ako jedinice intenzivne njege ne budu mogle da se nose sa situacijom, upozorio je nadležni ljekar. Prema takozvanom protokolu “trojice mudraca”, tri viša konsultanta u svakoj bolnici će biti prisiljena da donose odluke o raspodjeli sredstava kao što su respiratori i kreveti, u slučaju da bolnice budu zagušene pacijentima.”

Kojim kriterijima će se “tri mudraca” voditi? Žrtvovati najslabije i najstarije? I hoće li ta situacija otvoriti prostor ogromnoj korupciji? Zar takve procedure ne pokazuju da se spremamo da usvojimo najbrutalniju logiku opstanka najsposobnijih? Ponavljam, ultimativni izbor je: ovo ili neka vrsta novog komunizma.

6yka

Priručnik za pesimiste

1. Neki će i preživjeti.

2. Ako ne budete među takvima, ipak je lijepo znati da život na Zemlji ima perspektivu.

3. To vam, doduše, neće biti od koristi.

4. Maksimalno smanjite sve socijalne kontakte i nastojte se što manje kretati među ljudima, a ako ne budete imali sreće i preminete, nastavite s istom praksom.

5. Najvažnije je stalno misliti na svoje i tuđe zdravlje, iako nema dokaza da razmišljanje pomaže.

6. Obavezno perite ruke prije nego idete prati ruke.

7. Pripadate li rizičnoj skupini – imate li 60 i više godina, a k tome još patite od srčanih ili plućnih tegoba – ponašajte se naročito oprezno.

8. Naročito oprezno ponašanje podrazumijeva svijest o tome da virus ne pravi razliku između opreznih i neopreznih.

9. Obavezno operite ruke nakon što ste oprali ruke.

10. Ukoliko se u zemljama poput Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i sl. stavite u samoizolaciju, time ne činite uslugu samo fizičkom, nego i svome mentalnom zdravlju.

11. Mentalno zdravi su također podložni zaraznoj bolesti.

12. U slučaju da ostanete živi nakon što se pandemija u balkanskim zemljama ispuše, nastavite sa samoizolacijom, jer se osim onih zdravstvenih prilike neće popraviti.

13. Trebate imati povjerenja u mjere koje vlada vaše zemlje poduzima radi zaštite nacionalnog zdravlja.

14. Ako nemate povjerenja u mjere koje vlada vaše zemlje poduzima radi zaštite nacionalnog zdravlja, bit ćete u potpuno istoj situaciji kao da bezrezervno vjerujete vladajućima.

15. Pošto je situacija za vas potpuno jednaka, bolje je ne prepuštati se skepticizmu, malodušnosti i besplodnome kritizerstvu, već krijepiti svoje opće stanje tupim optimizmom.

16. Optimizam, doduše, nije lijek protiv zaraze.

17. Ekonomske posljedice globalne pandemije bit će razorne i katastrofalne, ali je utješno što to možda nećete doživjeti.

18. Vjerujete li da vam uslijed širenja virusne zaraze neće faliti ni dlaka s glave, morali biste znati da Covid-19 ne napada frizure.

19. Obavezno perite ruke prije nego idete prati noge.

20. Ako se razbolite, ne dopuštajte svojim ukućanima da vam se približavaju, kako ne biste i njih zarazili.

21. S druge strane, što je dobro u tome da na onaj svijet čovjek ode sam?

22. S treće strane, možda onaj svijet ne postoji.

23. Dođe li vam da se zakašljete, radite to u dobroj vjeri.

24. Ako vas razbjesni sladostrašće s kojim Aleksandar Vučić – formalno povodom pandemije – govori o izvanrednom stanju, čvrstoj ruci i „vojsci na ulici“, nemojte pljuvati po njemu i njegovim suradnicima.

25. Ukoliko niste zaraženi koronavirusom, ipak pljujte.

26. Kod svih svojih postupka, naročito onih koji se tiču izlaska iz stana, vodite računa o rizicima, ukalkulirajte plusove i viruse.

27. Nada nema medicinski dokazano djelovanje.

28. Očekujete li da ćete istinite informacije o razmjerima zaraze saznati na državnoj televiziji, velike su šanse da ste bolesni.

29. Obavezno perite ruke nakon pranja mozga.

30. Učini li vam se da pripadnici vladajućeg aparata o virusnoj pošasti nemaju pojma i govore besmislice, to nije simptom bolesti, već zdravog razuma.

31. Zdrav razum, ponovimo, nije u koliziji s virusnim oboljenjem.

32. Kada vas nadležni uvjeravaju da je „situacija pod kontrolom“, dobro je imati na umu da „situacija pod kontrolom“ pati od nedostatka cjepiva.

33. Ukoliko se niste opskrbili s dovoljnim zalihama hrane i higijenskih potrepština, to je dosta loše, ali može biti utješno što vam u slučaju kratke i teške bolesti zalihe neće trebati.

34. Ako vas karantena podsjeća na logor, u pravu ste.

35. Ako vas cijela zemlja podsjeća na logor, u pravu ste.

36. Ako vas izvanredno stanje, zatvaranje granica, rigorozno ukidanje slobode i strategija vladanja koja svoj legitimitet crpi iz kolektivnog straha i psihoze podsjećaju na fašizam, u pravu ste.

37. Tko bi rekao da će fašizam spašavati ljudske živote?

38. Što ako se taj argument ozbiljno uzme u obzir poslije svega, kada opasnost jednom mine, pa – usprkos tome što je pandemija postala prošlost – emergency postane pravilo?

39. Nije loše pitati se do kuda ovo može ići, no nije sigurno da ćete dočekati odgovor.

40. Možda i ima života nakon smrti, ali je razumnije računati s obrnutom varijantom.

tacno

U Eko-Integralu smo zaprimili  informacije o zadnjoj sjednici Gradskog Vijeća i Županijske Skupštine vezano za zajedničku tematsku sjednicu o brodskom onečišćenom zraku. Znamo da u ovom trenutku zbog nastale situacije oko korona virusa iluzorno očekivati organiziranje takvog velikog skupa. No dugoročno ukazujemo i Gradskom Vijeću i Županijskoj Skupštini na važne brodske činjenice!

Već više od jedanaest godina kako veliko onečišćenje zraka muče sve Brođane. Nažalost u tih jedanaest godina, bar nam je osjećaj takav, skoro ništa nismo napredovali u sanaciji  tog problema.

Nitko ne bježi od toga da Slavonski Brod ima svoja onečišćenja, ali ne onečišćuje Slavonski Brod Bosanski Brod!!! Znamo također, što je i indirektno dokazano da je utjecaj RNB-a oko ili skoro 40% i da je Rafinerija dominantni zagađivač brodskog zraka!

S druge strane RNB (zbog svoje udaljenosti od Centra Slavonskog Broda) je i lokalni zagađivač.

Nažalost, zagađivanje zraka iz Rafinerije puno je veći problem, nego ono iz brodskih zagađivača (makar ni njih ne smijemo amnestirati) i ono što stvaraju mnogo puta spomenuti granični prijelaz i loženje na drva u malim ložištima ali i pozadinsko onečišćenje u Slavonskom Brodu.

Zbog tih problema u siječnju održanoj sjednici Skupštine Udruge ‘Eko-Integral za zaštite okoliša i prirode’, zauzet je stav o obraćanju Zamolbom za zajedničku tematsku sjednicu Županijske Skupštine i Gradskog Vijeća o brodskom zraku.

Ukazano je da sve Brođane zabrinjava kako, nakon jednog dužeg mirnog razdoblja, u prosincu i siječnju ponovo su dogodila enormna onečišćenja u brodskom zraku, o čemu svi šute! To se posebno odnosi na intervale od 16. do 21. prosinca, od 07. do 11. siječnja i od 22., faktički do kraja siječnja (vidi: http://iszz.azo.hr/iskzl/podatak.htm?pid=165)

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike još je u prosincu reagiralo na veliko onečišćenje i “uputilo pismo prema Rafineriji nafte Brod, u kojem je zatražena informacija o statusu rada rafinerije …”.

Dana 30. siječnja smo u Eko-Integralu zaprimili novni odgovor iz Ministarstva u kojem nas informiraju da “vezano uz upit o očitovanju na upućeno pismo prema Rafineriji nafte Brod, u kojem su zatraženi informacija o statusu rada rafinerije, informacija da li i u kojoj mjeri postrojenje rafinerije, odnosno uređaji za loženje u okviru rafinerije obavljaju aktivnosti koje uzrokuju emisije onečišćujućih tvari u zrak, zatim informacije o provedbi rekonstrukcije rafinerijskog postrojenja i dovođenja rafinerije u proizvodnu funkciju te informaciju o planiranom ponovnom pokretanju proizvodnje, napominjemo kako Ministarstvo zaštite okoliše i energetike još nije dobilo službeni odgovor na traženo.”.

Još prije godinu dana je procurila neslužbena informacija da Rafinerija ne radi, No nitko ne zna, što to znači? Što onda rade oni 700-800 ljudi koji su u RNB-u zaposleni?

Jasno je da Rafinerija još uvijek nema adekvatnu opremu za ‘krekiranje’, što ne znači da neće ga imati u bližoj budućnosti. U međuvremenu kako smo neslužbeno informirani u Rafineriji je već zamijenjen (ili dograđen) kotao koji sada može raditi i na mazut i plin! Nitko ne zna, radi li već sada taj kotao na mazut? Ne zna se, dokle se stiglo sa sanacijama, plinofikacijom, itd.? A ni to, što se događa u Rafineriji?

Nažalost, situacija u Slavonskom Brodu ni dolaskom povoljnijih meteoroloških uvjeta nije se poboljšala. Zapaženo je da i ožujku dalje je mjerna postaja na Jelasu jedina na vrhu Haop-ove liste onečišćenja u RH, gdje je zrak i dalje onečišćen i u CRVENOM. Što sve nas zabrinjava jer nije jasno kako je moguće da i u ožujku zrak u Slavonskom Brodu (skoro) kontinuirano sedam dana onečišćen i u CRVENOM!!!

U međuvremenu u dugogodišnjoj borbi za čisti zrak su se iskristalizirali zahtjevi Brođana za čisti zrak, da:

• Vlade RH i nadležna ministarstva, poštujući Ustavnu obvezu, poduzmu sve što je moguće u cilju zaštite života i zdravlja građana Grada Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije
• Hrvatska se uključi u proces izdavanja ekološke dozvole na osnovu ESPO konvencije kojom su definirani međunarodni odnosi u slučajevima prekograničnih onečišćenja
• zatraži se plan rekonstrukcije i program modernizacije rafinerije s definiranim rokovima
• dovrši se Projekt izrade zajedničkog katastra emisija u zrak za Bosanski Brod i Slavonski Brod
• DUZS (‘Služba 112’) uspostavi on-line vezu kako bi se građani upozorili o onečišćenju zraka
• dovrši se Projekt edukacije i informiranje Brođana i ostalih građana Brodsko-posavske županije
• Zavod za javno zdravstvo dovrši studiju o utjecaju onečišćenja na okoliš i zdravlje Brođana
• Ministarstvo zaštite okoliša i prirode kontinuirano brine i vodi brigu da do onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu ne dođe. To se odnosi i na Povjerenstvo za praćenje onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu koje u zadnjih 15 mjeseci nije sastajalo.

U odličnom dokumentarcu rekonstruiran je život Mustafe Kemala Atatürka, ‘oca Turaka’, koji je tu zemlju uveo u XX. stoljeće, a umro sam, bez djece, utapajući tugu u alkoholu. Za razliku od njega, Erdogan Tursku vraća u XIX. stoljeće, što je danas prilično moderno među državnicima…

Dečaci pate u modernom svetu. Neposlušniji su (gledano u negativnom svetlu) ili nezavisniji (gledano u pozitivnom) nego devojčice, i trpe zbog toga kroz obrazovanje. Manje su pomirljivi (osobina povezana sa saosećajnošću i izbegavanjem konflikta) i manje podložni anksioznosti i depresiji, makar od puberteta nadalje. Dečaci se više interesuju za stvari, a devojčice za ljude. Neverovatno, ali te razlike, koje su pod snažnim uticajem bioloških faktora, najizraženije su u skandinavskim društvima koja su otišla najdalje u rodnoj ravnopravnosti: to je suprotno očekivanjima onih koji institiraju da je rod društveni konstrukt. Nije, i tu nema razgovora – podaci su jasni.

Dečaci su vrlo takmičarski nastrojeni i manje pokorni, naročito kao adolescenti. U tom razdoblju imaju potrebu da se odvoje od svojih porodica i budu nezavisni. Mala je razlika između toga i dovođenja autoriteta u pitanje. Škole, koje su nastale krajem 19. veka upravo da bi nametnule poslušnost, ne dozvoljavaju provokativno i smelo ponašanje, bez obzira na to da li je ono pokazatelj kompetencije dečaka (ili devojčica). Dečake ugrožavaju i drugi faktori. Devojčice će, recimo, igrati dečačke igre ali dečaci neće baš lako igrati igara devojčica. To je delom zbog toga što je za devojčicu poželjno da pobedi kada se takmiči sa dečakom, a ukoliko izgubi, i to je u redu. S druge strane, kada dečak pobedi devojčicu na to se ne gleda blagonaklono, a još je gore za njega ako izgubi. Zamislite da se devetogodišnji dečak i devojčica potuku. Dečak je već kompromitovan samim učešćem u takvom sukobu. Ako pobedi, jadan je. Ako izgubi – nadrljao je. Istukla ga devojčica.

Devojčice mogu da pobede u sopstvenoj hijerarhiji – tako što su dobre u onome što se ceni među devojčicama. Mogu da pobeđuju i u stvarima koje se cene među dečacima. Dečaci, s druge strane, mogu da pobeđuju samo među dečacima. Time što su dobri u “ženskim” stvarima samo mogu da izgube status, reputaciju među dečacima i privlačnost za devojčice. Dečaci koji su im drugovi, devojčicama nisu privlačni, iako su im dragi. Privlačnost osećaju prema dečacima koji imaju visok status među drugim dečacima. Ako ste muškarac, prema ženi ne možete upotrebiti jednaku silu kao prema drugom muškarcu. Dečaci ne mogu (neće) igrati takmičarske igre protiv devojčica jer ne vide kako mogu da pobede. Samim tim, ako se igra pretvori u žensku, dečaci je napuštaju. Hoće li univerziteti – pre svega društvene nauke – postati ženska igra? Da li je to ono što želimo?

Situacija na univerzitetima (i generalno u obrazovanju) je mnogo ozbiljnija nego što statistike pokazuju. Izuzmete li tehničke smerove (nauka, tehnologija, inženjerstvo i matematika), odnos muških i ženskih studenata je veoma nesrazmeran. Skoro 80% studenata u oblasti zdravstva, prava, psihologije i obrazovanja, što čini četvrtinu svih diploma, su žene. Budući da udeo žena i dalje raste, na većini univerzitetskih smerova jedva da će biti muškaraca za petnaest godina. To nije dobra vest za muškarce, već katastrofalna. Ali takođe, to nije dobra vest ni za žene.

Visoko obrazovane žene u društvu u kome visokim obrazovanjem dominiraju žene sve teže uspevaju da ostvare čak i površnu ljubavnu vezu. Umesto toga, moraju da se zadovolje neobaveznim seksualnim odnosima. Možda je to napredak po pitanju seksualnih sloboda, ali nije dobar za žene. Za njih je stabilna veza puna ljubavi visoko poželjna, kao i za muškarce. Za žene čak i više. Istraživanje u periodu od 1997. do 2012. je pokazalo da je procenat žena za koje je uspešan brak jedna od najvažnijih stvari porastao sa 28% na 37% (rast od 30%). Broj muškaraca koji su izjavili isto, smanjio se u istom razdoblju za 15%. Broj udatih/oženjenih osoba nastavio je da opada, i dok je šezdesetih godina 20. veka tri četvrtine starijih od 18 godina bilo u braku, sada ih polovina nije. Među osobama između 30 i 59 godina koje nisu nikad bili u braku, muškaraca koji uopšte ne žele brak tri puta je više nego žena koje ne žele da se udaju.

Sve veća nestašica fakultetski obrazovanih muškaraca predstavlja problem za sve više fakultetski obrazovanih žena koje žele da se udaju ili budu u vezi. Najpre, zato što žene u celom svetu nastoje da se udaju za muškarce koji zarađuju isto ili više nego one. Za muškarce ovo ne važi, njima sasvim odgovaraju i žene nižeg obrazovnog i ekonomskog statusa, po mogućstvu malo mlađe od njih. Zbog toga uspešne žene ne mogu da nađu muškarce koji su jednako uspešni i brak postaje luksuz bogatih.

Zašto žene žele zaposlenog partnera, po mogućstvu višeg statusa? U velikoj meri zbog toga što postaju ranjivije kada dobiju decu. Potreban im je neko sposoban da ih izdržava ako to bude nužno i to je savršeno racionalno. Zašto bi žena koju očekuje briga o deci želela da brine i o mužu povrh svega? Zbog toga je nezaposleni muškarac nepoželjan a samohrano roditeljstvo ne tako privlačna opcija. Deca koja rastu bez očeva imaju četiri puta veću šansu da budu siromašna, što važi i za njihove majke. Pod većim su rizikom od alkohola i droge. Deca koja žive sa venčanim biološkim roditeljima manje su anksiozna, depresivna i sklona delikvenciji nego deca koja žive sa jednim roditeljem ili maćehom/očuhom. Deca iz samohranih porodica dva puta su sklonija samoubistvu.

Odlomak iz knjige “12 pravila za život”

sott

Croatian voters cast their ballot at a polling station during the Presidential elections on December 22, 2019 in Zagreb. – Croatia went to the polls for a presidential vote that could weaken the ruling conservatives just as the country takes the helm of the European Union’s rotating presidency. (Photo by Denis LOVROVIC / AFP)

Hrvatska se politička scena nalazi u zanimljivom paradoksu: desetljećima se već demokracija izjednačava s višestranačjem, a nijedna nova politička opcija, uključujući cijeli spektar, ne želi biti stranka. Boris Postnikov secira taj paradoks.

Čudna stranka čudnog imena – Stranka s Imenom i Prezimenom – novi je marketinški projekt Borisa Maleševića, čovjeka koji još od početka devedesetih stvara sasvim atipične političke kampanje: samo u posljednjih nekoliko godina brendirao je „”vjerodostojnog” Andreja Plenkovića i “karakternog” Zorana Milanovića, potpisavši usput sjajnu “interaktivnu” kampanju SDSS-a za evropske izbore “Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?”. I posve neovisno o tome kako će novoosnovana Stranka s Imenom i Prezimenom proći na idućim izborima za parlament, očigledno je ponovno uspio: mediji više pričaju o njenom neobičnom nazivu nego o krajnje predvidljivom programu, koji po tko zna koji put niže floskule o borbi protiv korupcije, potrebi poticanja privatne inicijative i nužnom smanjenju poreza za poduzetnike.

Štoviše, više se priča o čudnom imenu stranke, nego o tome koliko je stranka čudnog imena sama čudna: prema riječima jednog od pokretača, saborskog zastupnika i gradonačelnika Vrgorca Ante Pranića, ona naime neće biti “samo još jedna stranka u Hrvatskoj”, nego “zajednički alat nekih stranaka, ali i niza relevantnih pojedinaca” koji će u partiji sudjelovati bez stranačkog aktiviranja. “Imena osoba koje sudjeluju u radu naše političke opcije nisu ujedno i imena samih formalnih članova”, razjašnjava Pranić, “jer mnogi od njih će i dalje ostati neučlanjeni u samu stranku”. Ukratko: u stranci čiji su osnovni politički kapital imena i prezimena njezinih ključnih ljudi – ako smo dobro shvatili – ključni su ljudi koji svoje dobro ime i prezime temelje na tome što ne žele biti članovi nijedne stranke.

A da čitava stvar bude još bizarnija, među svim tim Imenima i Prezimenima samo su dva relativno poznata: ono Dalije Orešković, koja je već stigla spektakularno slupati liberalni projekt stranke START, i ono Ivice Relkovića, političkog analitičara koji je prije nekoliko godina projektirao prikriveno klerikalnu političku konstrukciju poznatiju kao Most. Što se dakle dublje čeprka po koncepciji Stranke s Imenom i Prezimenom, to konfuznije ona djeluje, a što se stranka konfuznijom doima, to je veći uspjeh Borisa Maleševića: ideološki i strateški rusvaj uspio je medijski oblikovati u naizgled suvislu političku poruku, potpuni izostanak sadržaja prikriti viškom brendiranja i naposljetku sasvim zgodno pozicionirati novopokrenutu partiju kao jedinstven, prepoznatljiv i lako pamtljiv proizvod na stranačkom tržištu. Na prvi pogled, stvar funkcionira. Već na drugi, međutim, postaje jasno da je Stranka s Imenom i Prezimenom manje zanimljiva po onome što je navodno čini unikatnom, a mnogo je interesantnija po tome što iznova reproducira otrcane obrasce hrvatskog stranačkog života.

Ne želim, ali moram

Jer evo, recimo, jednog odnedavnog političara koji je karijeru izgradio na estradnom pro(ka)zivanju čudnih ljudi čudnog imena: jedva par dana prije osnivanja Stranke s Imenom i Prezimenom, u Zagrebu je predstavljen Domovinski pokret Miroslava Škore. I osim ritualnog radikalnog desničarenja, koje podrazumijeva sve dostupne oblike diskriminacije u skladu sa zahtjevima većinske religije i naroda, između Domovinskog pokreta i Stranke s Imenom i Prezimenom skoro da nema većih razlika. Škorin program? Antikorupcija, poticanje poduzetništva, porezna relaksacija: “Instrumenti za suzbijanje korupcije nisu prikladni”, upozorio je na inauguralnoj pressici, zaključivši da “razvoj gospodarstva valja temeljiti na privatnoj inicijativi” i da “smanjenjem poreznih opterećenja država može doprinijeti zacrtanim gospodarskim ciljevima”. Škorina marketinška strategija? Oslanjanje čitavog političkog projekta na vlastito Ime i Prezime. Škorina politička taktika? Jasno distanciranje od stranačkog sustava: “Ne osnivam stranku jer želim, već zato što moram”, opravdavao se novinarima. Uostalom, zato mu se partija i ne zove “stranka”, nego “pokret”: baš kao da su masovni politički pokreti nešto što se lansira s press-konferencija, uz prigodnu podršku menadžera i krupnih kapitalista.

Otpor prema standardnoj stranačkoj organizaciji jednako je jak i na suprotnoj strani političkog spektra, tamo gdje su programi daleko suvisliji, promišljeniji i progresivniji. Municipalni projekt Zagreb je naš, recimo, pokrenut je kao inkluzivna “platforma”, a partija pod tim imenom osnovana je potom isključivo zato što bez stranačke registracije nema kolektivnog sudjelovanja na izborima: sličan put proći će kasnije i Možemo!, svojevrsna ekstenzija čitavog projekta na nacionalnu razinu. I Radnička fronta je na svojim stranicama nedvosmislena: “RF je samo uvjetno rečeno ‘stranka’”, poručuju. “Mi smo organizacija/pokret kojoj je samo jedan od vidova djelovanja i sudjelovanje na izborima, ali koja se nema namjere baviti pukim politikantskim elektoralizmom.“”

U prvom slučaju, klasičan stranački ustroj bio je smetnja uključivanju što šireg kruga ljudi u izgradnju političkog projekta, u drugom je riječ o tome da se sudjelovanje onih koji su već članovi organizira direktnodemokratskim metodama: u obje verzije, distanca spram standardnog stranačkog profila ima mnogo više veze s političkim ciljevima i tradicijama unutar kojih se ove političke organizacije razvijaju nego što je to slučaj kod Škorinog populističkog odmaka od postojećih stranaka ili kod ispraznog brendiranja Stranke s Imenom i Prezimenom. Pa opet, obje lijeve opcije se na kraju krajeva uklapaju u trend koji hrvatskom politikom vlada posljednjih godina. A taj se trend sastoji u osnivanju stranaka kojima je zajedničko to da zapravo ne žele biti stranke, u konstruiranju paralelnih platformi i pokreta, u vođenju dvostrukog političkog života. Hrvatskom reprezentativnom demokracijom, ukratko – barem od vremena velike ekonomske krize – vlada partitofobija.

Paradoks demokracije

Dosta nezgodna činjenica, s obzirom na to da su partije – već prema uvodnoj rečenici Zakona o političkim strankama, koji je uz manje promjene na snazi još od 1993. godine – ni manje ni više nego “izraz demokratskoga višestranačkog sustava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske”. Važnost višestranačkog sustava tolika je da ga se već 30 godina defoltno poistovjećuje s postojanjem demokracije, iako je narod ovim područjima prvi put doista zavladao još prije 75 godina, pobijedivši u Narodnooslobodilačkoj borbi. Moguće da je baš u tome dio problema: od federativne i socijalističke države koja je tada nastala ova aktualna naslijedila je toliko toga – vladavinu naroda, republikansko uređenje, teritorijalne granice, decenije modernizacije – da se višestranački politički sustav, uz uvođenje kapitalističkih društvenih odnosa, čini jedinim za što je sama zaslužna. A ni jedno ni drugo, evo, ne stoje baš najbolje.

Nije, zapravo, ni sasvim slučajno to što se današnja partitofobija počela širiti prije desetak godina, u vrijeme kada se krah lokalnog sanaderovskog koruptivnog modela preklopio s krahom globalnog “slobodnotržišnog” kapitalizma: masovni bijes spram stranačkih “uhljeba”, koruptivne partitokracije i HDZ-SDP-ovskog duopola izrastao je upravo iz toga preklapanja. A njegov su val brzo zajahale dvije do sada najuspješnije anti-stranačke stranke: Relkovićev Most, izvorno predstavljen kao labava antikorupcijska koalicija nezavisnih lokalnih lista, i Živi zid, sagrađen na uličnom otporu recesijskim deložacijama, koji se na svojim stranicama i danas predstavlja prvenstveno kao “aktivističko-politički pokret”, pa tek onda kao stranka.

Ali evo paradoksa: dok ulazak svake nove stranke u političku arenu podrazumijeva prethodno ritualno distanciranje od stranačkog statusa, prema anketama popularnosti duopolni giganti HDZ i SDP ostaju nedodirljivi. Posljednji rezultati istraživanja CRO Demoskop – koje će, doduše, izvanredno stanje masovne opasnosti od koronavirusa vjerojatno uskoro promijeniti – HDZ-u daju 26,7 posto glasova potpore, a prvoplasiranom SDP-u čak 29,3. Da stvari po anti-stranačke stranke budu gore, monolitni HDZ je na upravo završenim unutarpartijskim izborima pokazao da je ipak sposoban za kakvu-takvu unutarstranačku elektoralnu demokratizaciju. Primjer SDP-a još je pogubniji: prvo mjesto popularnosti drži socijaldemokratska partija koja sa socijaldemokracijom odavno nema ni najdiskretnijeg dodira, kadrovski devastirana postava oportunih karijerista s političkim klaunom na mjestu predsjednika, ekipa odavno lišena promišljenijeg ideološkog okvira ili suvislijeg programa, koju na okupu silom slijepe inercije drži još samo činjenica da, eto, igrom slučaja nisu HDZ. Imaju, međutim, ono što ima i vladajuća partija: izgrađenu stranačku organizaciju, dugogodišnje iskustvo rada na terenu, gustu mrežu lokalnih ogranaka, razrađene metode agitiranja i organiziranja. Uostalom, i najveći dosadašnji uspjesi anti-establišmentskih igrača, Živog zida i Mosta, pretpostavljali su mukotrpan terenski angažman aktivista i već postavljenu infrastrukturnu podlogu nezavisnih lista.

Otprilike pola godine uoči idućih parlamentarnih izbora, dok u politički prostor jedna za drugom ulaze nove anti-stranačke stranke, čini se da je to jedna od ključnih pouka anketnih istraživanja. Jer partitofobija, s obzirom na dugotrajnu dominaciju najvećih stranaka, može biti razumljiva. Ponekad, kao u slučaju lijevih platformi i organizacija, ona čak ima političkog rezona. Ponekad, kao u slučaju desničarskih populističkih pokreta, naprosto je opasna. Ponekad, kao slučaju one čudne stranke čudnog imena, teško da znači nešto više od marketinškog pozicioniranja. Ali – kada se podvuče posljednja linija – bez dobro razrađene partijske organizacije, čvrste strukture i svakodnevnog terenskog rada izgleda da, barem za sada, nema ozbiljnijeg političkog uspjeha.

bilten

To da je starost žalost, kako u kultnom filmu Bure baruta, kaže Dimitrije, sakati bivši policajac iz kavane (glumi ga Aleksandar Berček), život ovjerava u svakoj sekundi. A u doba korona virusa, starost je više od žalosti, jer starci ne samo da su naranjivija skupina u zdravstvenom smislu, s obzirom da najviše podliježu posljedicama trenutnog pandemijskog užasa, nego su, zbog nemoći da se skrbe sami o sebi, najizoliraniji i najzapostavljeniji dio društva. Zato informacije da su se u pojedinim gradovima na raspolaganje potrebama populacije starih i nemoćnih dali mladi humanisti i entuzijasti kako bi onemoćalim pripadnicama i pripadnicima društa praktično pomogli, snaže vjeru u ljudsku solidarnost.

Posebna grupa starih i nemoćnih smještena je u domove za stare i  nemoćne – društvene, humanitarne, javne i stručne institucija, koje sukladno zakonskim odredbama pružaju svojim korisnicima i štićenicima usluge institucionalnog i organiziranog stanovanja, prehrane, zdravstvene njege i zaštite, organizacije slobodnog vremena, usluge održavanja higijene i životnog okruženja. U domovima su osigurani svi uvjeti i sadržaji koji život korisnika oplemenjuju kroz socijalnu, radnu, motoričku, mentalnu i duhovnu sposobnost.

Iako dobro osigurani kao konzumenti s tri dnevna obroka, većini korisnika usluga i hrane koja im se servira, trebaju dodaci prehrani u vidu voća, povrća, vitamina, konditorskih proizvoda, suhomesnatih proizvod, sira, jaja, grickalica, kolača, jogurta, sokova. Ovu dopunu prehrani starima i nemoćnima ponekad i svakodnevno donose djeca, rođaci, prijatelji, susjedi. Bez, primjerice, veće količine jabuka, mnogi ne bi izdržli i poživjeli na redovnoj hrani koju plaćaju. Ovih dana prehrambena nadopuna mogla im se u slavonskobrodskom Domu za starije i nemoćne (Kraljice Jelene), ostaviti na recepciji, s obzirom da im se nije mogla osobno uručiti zbog poduzetih mjera sigurnosti. Prije nekoliko dana i to je, zbog pretjerane reakcije na podmuklu zaraznu bolest, a na zaprepaštenje posjetitelja, bilo onemogućeno, ali samo na na dan-dva. Nasreću, iz razloga razuma, omogućeno je da se vrate stari običaji – donošenje hrane preko recepcije. Jedan korisnik, veteran doma, pravi ovisnik o kiviju i čokoladi, tim povodom je izjavio: „hvala dragom bogu da će mi sin moći i dalje donositi moje polastice, jer ne bih preživio na standardnim obrocima!“