Uvjerljiva pobjeda Andreja Plenkovića nad Mirom Kovačem najbolja je vijest koju smo čuli od izbijanja epidemije koronavirusa u Hrvatskoj.

Naime, sada će se predsjednik Vlade konačno moći u potpunosti posvetiti najvećoj krizi koja je pogodila Hrvatsku nakon ratnih devedesetih umjesto da on i njegovi ministri gube vrijeme putujući zemljom, družeći se s istomišljenicima bez rukovanja ili u potpuno besmislenim TV sučeljavanjima, poput onog na RTL-u.

Što se tiče politike HDZ-a, ona će ostati ista, barem do parlamentarnih izbora na kojima jedino katastrofalni poraz Plenkovića i njegovog tima može dovesti u pitanje njegovu poziciju na čelu stranke u sljedeće četiri godine.

Iako se očekivala znatno veća izlaznost članstva, s obzirom na to da se prvi put pravilom »jedan član, jedan glas« biralo između dvojice kandidata, očigledno je CROVID-19 učinio svoje, Plenković i »Odvažno za Hrvatsku« dobili su plebiscitarnu podršku članstva.

A time i mandat da konačno dokažu tu svoju odvažnost i provedu sve te reforme, političke, demokratske, gospodarske i zapadnocivilizacijske u koje se kunu, u potpunosti i do kraja.

Plenkoviću sada više ništa ne stoji na putu, više ne mora balansirati i podilaziti oponentima, njihova ponuda za promjene glatko je odbijena, njihov navodni utjecaj i moć među članstvom »na terenu«, pokazala se praznom puškom koju više ne moraju niti objesiti na klin već slobodno mogu baciti u trnje.

Članstvo HDZ-a dalo je podršku smirenosti, pouzdanosti i umjerenosti u odnosu na histeričnost, ishitrenost i razuzdanost u vođenju politike. Tradicionalni kakvi jesu, stali su na stranu onoga koji im je vlast donio, a ne onoga koji ih pokušava razvlastiti uvjeravajući ih da Plenković nije nikakav HDZ-ovac već neki »lijevi«!

Miro Kovač sada može analizirati u čemu je to pogriješio u svojoj kampanji, je li bio prežestok ili preblag u kritici Plenkovića i njegove politike, je li trebao na sučeljavanje donijeti njegovu maturantsku knjižicu u kojoj citira Kardelja ili ipak iskopati neki dokaz za teške optužbe o navodnoj korupciji o kojoj je progovorio tek sada, u predizbornoj kampanji, kada ga je pokušao svrgnuti s vlasti.

Niski udarci o »Plenkoviću ljevičaru«, izdaji domoljubnih interesa i Tuđmanove politike nisu zabilježeni niti u parlamentarnoj kampanji kada je Zoran Milanović kao predsjednik SDP-a »častio« Plenkovića »mamom lekarkom«. I izgubio izbore.

Može sada Miro Kovač tražiti crnog labuda u svojim redovima, i ima ga, on se zove Davor Ivo Stier, koji je jedini mogao parirati Plenkoviću kao protukandidat, politički, intelektualno, verbalno, i čija je popularnost među članstvom daleko veća.

Poruke koje je u kampanji slao Stier bile su uravnotežene, rekli bismo bliže »Odvažnim za Hrvatsku« nego »Opciji za promjene«, te za njega jedinog ima političke budućnosti na istaknutijim pozicijama u Plenkovićevom HDZ-u.

Uostalom, na njegovoj političkoj platformi Plenković je i napravio korak prema preuzimanju HDZ-a od Karamarka i do danas ništa suštinski, osim HNS-a kao koalicijske zamjene za destruktivni Most, nije ni promijenio.

Zato se Miro Kovač ne treba opterećivati analizama ovog poraza, jedina greška »Opcije za promjene« je on sam. Precijenio je fanatičnost svojih stranačkih drugova da se riješe Plenkovića kao stranog tijela HDZ-a i podcijenio njihovu genetsku matricu da pod svaku cijenu moraju biti na vlasti.

Tako će HDZ nastaviti svojim dosadašnjim, utabanim putem. S manjinama kao koalicijskim partnerima, bez oživotvorenja manjinskih prava. S deklarativnim antifašizmom ali prigodno dozvoljenim ZDS pozdravom. Čemu promjene kad može oboje?

Tako je to u politici. U njoj je svatko kovač svoje sreće.

novilist

Nakon vrtnje u krug – raskršće!

Jutros me šefica pita zašto sam došla raditi kada pripadam „rizičnoj skupini“ po životnoj dobi i dijagnozi? Vrlo optimističnim glasom svima zatečenima na hodniku „održim predavanje“ da je oprez čisto dostatan novonastaloj situaciji i da nema mjesta panici! Osim mladog kolege spuštenog pogleda, ne dobih od prisutnih niti klimanje glavom a o istomišljenicima da i ne govorim.

Zbog masovne histerije „glas razuma“ teško pronalazi put do nas Hrvata/ica! Uzaludne su riječi znanstvenika i stručnjaka jer ne uspijevaju racionalizirati sveprisutan strah!  Čak su i moja  djeca svoju energiju poklonili  strahu od koronavirusa. Odgovorni su ljudi i roditelji ali skloni „vjeri u teoriju zavjere“, pa sumnjaju u istinitost medijskih objava. Kažu da isti prenose samo djelić  istine o brojkama oboljelih i umrlih .. pa sve to puta sto .. čak su predložili da bakina njegovateljica „radi od doma“, ha, haaa ..

Već danima ih pokušavam probuditi tvrdnjama kako je ova situacija izvrstan trenutak i prilika da vratimo svoju vlastitu moć. Pa ako se čak radi o simulaciji (pokaznoj vježbi) eventualnog scenarija globalne epidemije, (po principu NNI – ništa nas ne smije iznenaditi) onda bi bilo učinkovitije vježbati smirenost, ljudskost, solidarnost i brižnost!

Politika i mediji su nam usadili strah i sumnju. U cijeloj Bijednoj našoj već danima zorno pokazujemo kako panika izaziva grabež, dok pustošeći trgovine vjera u bolju budućnost pada kao prva žrtva preventivne akcije.

Osobno sam sklona vjerovati da je i ova situacija izrodila više dobra nego zla jer pravac u kojem se kreće život većina stanovnika naše planete, već dugo ne ide u dobrom smjeru. Svakih nekoliko godina se ciklički ponavlja viđeni scenarij s pojavom virusa koji izazove neku bolest & smrt kod životinja ili ljudi. Teško pamtimo a brzo zaboravljamo vlastito iskustvo i naučenu lekciju. Ako je uzročnik umjetno proizveden pobjegao iz laboratorija, tada će znanstvenici u laboratoriju proizvesti i lijek. Ako je nastala u prirodi, ona nam je ponudila i lijek.

Dobra vijest je i ta da su se mnoge države, više nego ikada u prošlosti  međusobno povezale  i koordiniraju zajedničke aktivnosti na mnogim životnim područjima. Sigurna sam da su brojni ljudi umirili svoje strahove kada vide da znanost vodi glavnu riječ i da povezivanjem ostvarujemo jednu novu dimenziju čovječnosti, dobrote i ljubavi koja se vraća kroz duh razumijevanja.

Evo radi čega ovu, na oko opasnu situaciju vidim kao priliku za promjenu i osobni rast! Sve je više probuđenih ljudi koji već neko vrijeme ne pristaju na strah širokih masa, kreiranih od šačice moćnika – tvoraca svjetskog poretka. Vidljivi su brojni pomaci na cijeloj planeti jer veliki broj ljudi radi na sebi! Učimo, mijenjamo se, preuzimamo odgovornost za svoj život, izlazimo iz faze jednoumlja i sami odabiremo svoju sudbinu. Sve veći broj osviještenih pojedinaca tvore grupe koje uz Moćnu Prirodu jedini stoje nasuprot „starog svijeta“. Postojeći poredak crpi energiju iz rata, destrukcije i straha jer su ga strah, rat i destrukcija stvorili!

 I pojava najnovijeg virusa je samo jedan od zadnjih trzaja toga starog milenijskog poretka u pokušaju destabiliziranja ljudi čija energija nosi kreativnost, ljubav, suosjećanje i zahvalnost. Ljudi su to koji slobodnom voljom biraju život bez straha i segregacije, ne dopuštajući da njima upravlja netko/nešto izvan njih samih. Ljudi kojima se ne može manipulirati niti ih se porobljavati strahom. Ljudi kojima je važno ljudsko dostojanstvo i planeta Zemlja – jedini dom nama i našim potomcima. Iz dana u dan, sve nas je više, sami odabiremo vlastitu sudbinu i smjer kojim će čovječanstvo nastaviti put.

Osobno poštujem svoj i sav život iznad svih granica! Ipak se ne bojim koronavirusa niti panike imena „teorija zavjere“, alata kojima nam „tvorci matrice“ siju strah i ruše ljudsko dostojanstvo. Ne strahujem od nestašice bilo kojega proizvoda i svaki dan „umirem“ od smjeha gledajući skečeve, šala i viceva koje dijelimo putem društvenih mreža. Mi smo najduhovitija nacija na svijetu pa mi i taj dar budi nadu da ćemo zajedno, povezani ljudskim duhom pobijediti svoje strahove!

Nisam usamljena u spoznaji da ljudska vrsta nije nastala iz straha, i za razliku od velikog Žižeka, ja vjerujem u ljudsku dobrotu i „ne podcjenjujući zlo“ (bez obzira iz koliko bliskog izvora dolazilo).

Vježbajmo smirenost, ljudskost, solidarnost, brižnost, dobrotu, zahvalnost, .. jer su to temeljne i urođene osobine koje krase ljudsku vrstu. Šteta je najveća u nas kršćana što organizirane religije i cjelokupno obrazovanje propuštaju koristiti svoj autoritet odgajajući svoje sljedbenike na tim vrijednostima.

Kreativnost, ljubav i suosjećanje  su naše prirodno stanje.

Slušajmo znanost a ne političare koji nas porobljavaju strahom!

Ovo vrijeme nam je poklonjeno i dobra je prilika za povezati se sa samim sobom. Ostavimo sve elektronske uređaje, zaigrajmo sa svojima rođenima  „Čovječe ne ljuti se“, družimo se, poslušajmo što vam bližnji imaju za reći, ..

 Usporimo!

Dišimo duboko osjećajući zahvalnost što imamo milost disati ovaj zrak!

Probudimo se!

Veliko je ovo raskrižje koje nam se ukaže samo kada se odlučimo prestati vrtjeti u krug. Svatko od nas može učiniti nešto dobro za boljitak i budućnost ovog svijeta! Čim prestanemo hraniti strah dajući mu svoju životnu energiju, dolaze kreativnost, rast, promjena i sloboda … Nećete nikada saznati što je „iza“ ako ne skrenete!

„Dobar glas daleko se čuje“ (doduše onaj loš, još i dalje). Ustvari, glas (phoneme) zasigurno nije tek fonetička jedinica. Glas je ono što čujemo ako znademo slušati. Slušanje je, pak, ona naša sposobnost koja nas čini uzmožnima – razumjeti. Prije ili kasnije, dakle, kod pisca ovih redaka dolazimo do filozofije. Ovoga puta, do discipline obilježujuće za misao 20. vijeka, tj. filozofije jezika. Ipak, ne brinite, ne želim previše filozofirati o filmu koji i sam nema takove namjere nego se služi jednostavnim i jasnim filmskim jezikom.

Da, dobar glas o filmu Glas Ognjena Sviličića doista je stigao iz daleka. Naime, svoju premijeru imao je na jednom od desetak najvažnijih svjetskih festivala, u korejskom Busanu prošle jeseni. Na taj je način dobio dobar zamah te se najavio na još nekim važnim filmskim smotrama. Dakle, pred hrvatske je gledatelje  došao sa dosad zavidnim rejtingom (ako se uopće može govoriti o važnosti istog za zbiljsku umjetničku težinu i vrednovanje idejnih dosega filma). Sviličićev film izašao je pet godina nakon precijenjenog Takva su pravila (2014.) koji je bio inspiriran amblematskom pričom o Luki Ritzu i tinejdžerskom nasilju. Ni ovoga puta Sviličić se ne libi propitivati neke od tamni(ji)h strana naše stvarnosti. Sada je kao predmet svoje artističke analize uzeo odgojno-obrazovnu instituciju koja bi se mogla nazvati katoličkim internatom. U autoru bliskom dalmatinsko-zagorskom okružju zbude se pripovijest o dječaku u pubertetu Goranu (Franko Jakovčević), koji zbog majčina odlaska na rad u inozemstvo mora naći smještaj u spomenutom internatu. Polako se u susretu s institucijskom glasnogovornicom, odgajateljicom Danijelom (Belma Salkunić), događa njegov otpor prema ritualiziranim svakodnevnim obredima molitve prije blagovaoničkih obroka. Vrlo brzo isplivava i možebitni uzrok njegove rezistencije nametnutoj mu običajnosti. Naime, saznajemo da Goran zapravo i nema oca (kojemu dakle ne čuje glas) te da potječe iz obitelji rastavljenih roditelja. Upravo stoga, njegovim se novopostalim tutorima čini neobičnim to što odbija prikloniti se novoj mu zajednici. Međutim, on uporno ustraje na svom otporu, što kulminira u sekvenci sa školskim svećenikom kojemu se pasivno suprotstavlja tvrdnjom kako „nema Boga“.

Sredina u kojoj se našao zapravo je ambivalentno postavljena prema Goranu. I dok nekima izrazito „ide na živce“, drugi ga nastoje razumjeti i nekako privoljeti da ipak sudjeluje u zajedničkim aktivnostima. Tako mu nesuđena glumačka partnerica Bruna (Petra Krolo) iskazuje naklonost, koja kod njega ostaje bez neka adolescentski primjerena simpatiziranja a kamoli erotske reakcije. S ostalim, pak, štićenicima škole dolazi u sukob nakon što oni ostanu bez ručka jer Goran odbija izmoliti Očenaš prije obroka. Čak niti dolazak ujaka (kojeg tumači nesretni svećenik iz Schmidtova Agape /2017./ Goran Bogdan) ne uspijeva ništa preokrenuti u protagonistovu upornu inzistiranju na odbijanju inicijacije u katoličke rituale.

Iako je Sviličić sam kazivao kako je u filmu želio ispitati specifičan otpor kao mogući obrazac nekog ne-konformizma, čini se da to unekoliko šteti njegovu nosivu filmskom karakteru. „Borba pojedinca protiv zajednice“ (kako je Sviličić to objašnjavao u intervjuima), tako je postala pomalo iracionalan bunt koji u jednom trenutku prijeti prijeći u otvorenu autodestrukciju mladog protagonista (sekvenca s plivanjem).

Unatoč tomu, Sviličić svoju filmsku dijegezu čvrsto drži i sigurno vodi prema narativno suvislo uobličenoj cjelini. Uz uobičajenu mu šturost scenografije te već stilski prepoznatljivu šturost u verbalnoj artikulaciji likova, autor se filma rijetko utječe mogućnosti da subjektivno komentira neka događanja u Glasu. Ipak, nije mogao a da se unekoliko ne osvrne na ideje koje u ovdašnjoj sredini provode udruge poput onih Željke Markić, razni Laudato-mediji i hodovi za život. Također bi se u takovrsno obraćanje HR-aktualitetu mogla uvrstiti i sekvenca edukativnog učeničkog izleta na Betinac (negdašnji Otok mladosti). Tamo na vrhu otoka odgajatelji zajedno s učenicima podižu veliki križ, što bi se moglo povezati s prije koju godinu aktualnim projektom o „najvećem križu na Marjanu“. Sama, pak, spomenuta sekvenca vrhuni u Danijelinoj tiradi s navodom pape Wojtiłe i izravno govori o bojazni koncilske pastve pred invazijom onog stranog. Aktualno, to su nesretnici iz siromašnih, ratom razorenih dijelova svijeta. Istinski je to strah od „najezde skakavaca“ u obliku nekontrolirana i neobuzdana vala izbjeglica što zapljuskuje mediteranske obale.

Kvalitetnim dometom Sviličićeva Glasa, unatoč svemu gore navedenom, može se smatrati odluka da se eksplicitnije ne obruši na specifično hrvatski model kohabitacije državotvorstva i religioznosti. Kod njega se pitanje desekularizacije vjere i njezina upliva na hrvatsku državnu politiku ne spominje eksplicite, ali je tim prisutnije u ne(iz)rečenom što stoji u podsvijesti publike kojoj se obraća u pozadini tek vizualno prezentnog u Glasu. Sama ideja o bespogovornoj zajednici nešto je što i u gledatelja stvara osjećaj otpora, te neformalnu koaliciju i simpatetiku s Goranom. (Mogu i sam svjedočiti kako je to kad uz državu rođenja i etničke pripadnosti ne vežem ideju zavičaja. Zajednica prikazana u filmu ona je tek formalne religioznosti, bez istinske vjere.)

Motiv Goranova kolabiranja u jednom trenutku vizualno je sugestivan znak pritiska što ga trpi u toj zajednici, a mogao bi se usporediti s onim što podnosi i naslovni junak njegova dosad najuspjelija filma iz 2007., Armin (Omerović). S druge strane, otvoreni završetak filma – odlazak… ali kamo?, posveta je individualizmu i otporu kao vrijednosti koja nam jedina preostaje u konfrontaciji s nacijom koja bi pretvaranjem svih nas u navijače htjela prevladati sve svoje disfunkcionalnosti. (Sve se društvene anomalije i socijalne nakaznosti oko nas zaboravljaju, na primjer, poradi egzaltacije HR-sportskih uspjeha, najviše nogometa). Završni song filma Duboka rijeko, pak, kao da cinično priziva glas estradnog nam i narodnog tribuna: Istina je voda duboka!

Na koncu, Sviličić je autor koji sve češće snima (barem) solidne filmove. Uz nekoliko slabijih, snimio je i (sada već) tri ostvarenja koja ulaze u gornji dom ovdašnjeg kina. Uz spomenutog Armina, te Oprosti za kung-fu (2004.) i Glas se može smjestiti u najviše mu redateljske domete. Na koncu, kako bih i uopće, kao autor ovih redaka, mogao išta zamjeriti idejnom tvorcu jednog od najvažnijih filmskih tabloa u povijesti HR-filma? Naravno, radi se o znamenitoj sekvenci posjeta Oltaru Domovine u fundamentalno značajnim Metastazama (2009.) Schmidta, Balenovića, (ali) i Sviličića. To je onaj glas koji mi još uvijek najdalje i najdubokosežnije odjekuje u cjelokupnom njegovu opusu.

filmovi

Život u vrijeme Corone

Svakim danom nam se život mijenja, ali sve je dobro dok smo zdravi. Zbog sebe i drugih trebamo se pridržavati ograničenja koja su na snazi, ako ne zbog drugih onda svojih bližnjih. Apeli da se obrati pažnja na susjede i starije sugrađane bi nam stalno trebala biti na umu. Iako smo mi u samoizolaciji od povratka kući, prošlog petka, telefonom se čujem i pazimo na svoje starije. Puno više ne smijemo, jer se doista držimo te samoizolacije i od prošlog petka nismo izašli iz dvorišta osim tjednog izvoženja smeća pred kuću. Dobro smo i vjerujem da će tako i ostati, ali slike i vijesti iz Italije su takve da bi svi trebali biti savjesni i misliti na to da nam je zdravstvo dobro, ali pitanje je da li može pomoći svima ako dođe do eksponencijalnog rasta oboljelih. Zato pazite i sebe i druge.
O toalet papiru i brašnu ne moram, mislim da je sve rečeno i da je strašno koliko se neki boje tko zna čega! Glad nam sigurno ne prijeti, možda nečega neće biti, ali vjerujem da će većina namirnica biti ipak dostupna. A koliko reklama dolazi…

Obećala sam vam pisati o našem putu, pa ću to i učiniti. Jer o pandemiji možete čitati bezbroj članaka.
Išli smo u Švedsku kod prijatelja. Na koncu je to bilo kod dvije obitelji prijatelja, jer nam je zbog leta tako bilo najbolje, a oni su insistirali da dođemo. Let i put smo planirali ranije, a u vrijeme polaska se tek počelo zakuhavati u Italiji. Nije bilo ni pretpostavke da će baš ovako biti.
Letjeli smo iz Tuzle za Malmo, dočekali su nas prijatelji i prva tri dana smo obišli grad i vidjeli kako oni žive i rade. Malmo je jedan od gradova u kome je puno naših ljudi, iz Hrvatske i exYu zemalja. Grad je lijep i uredan, ne možete vjerovati da ni jedna fleka na stazama nije žvakaća guma. To ih uče već više od 10-15 godina u vrtićima, pa i školi, da je opasno za ptice. Naravno, nema smeća ni opušaka. Nije dozvoljeno pušenje u kafićima niti vani, tek ponegdje ima posebno označenih kabina u kojima se smije pušiti. Kako su na Moru, gledaju prema mostu Oresund koji je čudo arhitekture. Imali smo priliku i voziti se po njemu prije desetak godina i doista je čudo. Također pogled puca prema  Kopenhagenu ( koji se vidi za lijepa vremena, kad je jako vedro, ali nismo bili te sreće). U Malmeu je uvijek vjetrovito, pa je frizura u skladu s tim. Ili kratka kosa ili duga koja se može vezati. U mnoštvu novih zgrada i kuća, puno je i starih, očuvanih i u funkciji. Imaju jednu od najstarijih apoteka u svijetu, a na trgovima i pješačkim zonama uklopljene su skulpture i spomenici posebnim ljudima ili samo kao ukrasi grada. Kako je sve ravno, nizina, gradili su u startu sve široko, niske kuće i zgrade, široke ulice i parkovi. Uz škole su parkovi za rekreaciju ili sportove. Skate parkovi penjanje uz umjetne ‘planine’ i sl. Svaka druga zgrada u prizemlju ima fitnes centre ogromne kvadrature.

Poslije Malmea smo vlakom išli na jugoistočnu obalu do Kalmara, a tu su nas dočekali drugi prijatelji koji žive 40 km sjevernije u mjestu Monserat. To je malo mjestašce, cca 10000 stanovnika. U mjestu imaju sve, od dućana, liječnika, do bazena sa spa sadržajima. U buticima su bila sniženja, da nećete vjerovati, ali obavili smo shoping u Švedskoj pa čak kupili i dva nova kofera ( kvalitetna, Švedska, u pola cijene sa garancijom 5 god.!), mala, koja smo napunili i doplatili. Sniženja su bila 70%, a kada uzmete treći komad odjeće, jedan je besplatno, tj. plaćate samo dva! Pa tko ne bi kupio! Većinom su njihove marke, doista kvalitetna i lijepa roba. Iako mi se čini da ću je nositi tek na jesen ili iduću zimu. Uz to sam kupila i prave profi noževe, pa sad kad ne mogu drugo, mogu sjeckati!

Obišli smo Kalmar, jako lijep nešto veći gradić, na Baltičkom moru je, ima prekrasnu utvrdu na samom moru, dosuli su kompletnu podlogu da bi ga izradili još u 12 stoljeću. Dograđivana je do 15. stoljeća i nikada nije bila osvojena od napadača. Danas služi za razne koncerte, vjenčanja, zabave i sl. U okviru utvrde je i muzej koji na žalost nije radio. U gradu imaju i katedralu u kojoj se drže mise ( u mnogim crkvama se održavaju razne manifestacije, a najrjeđe mise), a zanimljivo je da ima mali odjeljak kao mini vrtić za djecu koja se za vrijeme mise igraju, kao i dio sa automatom na koji se vrše uplate od milodara do drugih davanja. U Švedskoj nitko ne koristi gotovinu, sve se plaća karticama. Time se na primjer vide i prihodi crkve od davanja građana. Inače, moja prijateljica koja nije vjernica, ne u klasičnom smislu, kaže da je crkva i u njenom mjestu kao i okolnim jako dobro organizirana i na korist građanima. Tako na pr. imaju druženja dva puta tjedno za mame s malom djecom. Tu imaju i ručak, djeca besplatno, a mame plate 20 kruna, to je cca 2 eura. Djeca se socijaliziraju, a naše i druge mlade žene s djecom upoznaju druge mame i uče i jezik kao i saznanja o nekim životnim pitanjima.
Išli smo i u Osarshamn gradić koji se ponosi najboljim slastičarem na svijetu 2017 i 2018 god u nekim kategorijama. Naravno, išli smo na FIKU, tako se zove odlazak na kavu i kolač, slasticu. Jako, jako dobro !!!!

Ne moram vam govoriti kako vlak dođe na vrijeme i ide u minutu kada je vozni red. Da su vlakovi brzi i uredni. Nemaju klasične karte, imaju pokaz kao kod nas, aplikaciju ili karticu koju kupite za određeni put i aktivirate na automatu prije polaska. U povratku u Kalmaru nisu imali taj automat, ali su rekli da nema problema da aktiviramo po dolasku u roku od 10 minuta. Iako nema imena ni oznake, povjerenje i red se podrazumijeva, kako je karta plaćena, nije problem to napraviti. Jako ljubazan narod, na usluzi i pomoći. Bez obzira na vrijeme, puno voze bicikle i borave vani. Hrana im je ukusna, samo običaj da ne začine salatu za nas je totalno čudan. Kao zečevi. Ali, naši prijatelji naravno ipak začine iako poneko od djece voli bez dodataka. Svi se mi prilagođavamo, a oni su ipak tu kod kuće.

Kada se opet bude moglo putovati, Švedska će biti jedna od destinacija gdje ćemo ponovo ići. Kažu jedino da je još bolje da dođemo kad je bolje vrijeme i kad dan traje po 20 sati.

Kuhanje će postati vid zabave, kao i potrebe, pa mi je drago da u tom dijelu mogu pomoći.
Počela sam praviti starter, domaći kvas, osnovu koja se koristi za kvasanje kruha. Danas je treći dan, a idući petak ću vam napisati kako ide, ako mi uspije. Nije komplicirano, traži samo kontinuitet. Ali, o tom po tom. Danas nešto jednostavno, da ne morate u neku posebnu nabavu. Nadam se da imate namirnice. Uz ovo, pregledajte i stare recepte pa eksperimentirajte. Sad je prilika.

Svinjetina u umaku od kiselog vrhnja s krumpirima na kolutiće

Jednostavno i podložno varijacijama.

Jednostavno.

SASTOJCI:

1 kg svinjskog šnicla

1 velika glavica crvenog luka

400 g kiselog vrhnja min 20% mm

ulje

začini za meso

sjeckani list peršina

papar

sol

1 kg krumpira

PRIPREMA:

Meso pržite na malo ulja, da porumeni s obje strane pa izvadite u vatrostalnu posudu u kojoj ćete ga peći u pećnici i pospite začinom, poput Vegete i s malo papra. Na preostaloj masnoći pržite sitno nasjeckani luk. Kada dobije lijepu boju, dodajte vrhnje i cca 1 dl vode. Miješajte da se sve ujednači. U tavi ili pretresite u odgovarajuću dublju posudu umak, pa štapnim mikserom pretvorite u jednolični kremasti umak. Probajte da li je slano, ali računajte da ste solili i meso. Prelijte preko mesa pa pecite oko 40 min u poklopljenoj vatrostalnoj posudi ako je meso mlađe, mekano, a ako je starije onda i duže s time da u tom slučaju trebate dodati malo više vode, da ima što ispariti. Krumpire očistite i operite i sijecite na tanke kriške. Pospite s malo soli i malo ulja, toliko da svaki listić bude sjajan. Stavite u dublji lim da krumpiri budu u 4-5 slojeva. Pecite zajedno s mesom, ako imate dvije posude koje mogu stati zajedno u pećnicu. Obično izvadim meso prije, da se odmori, a uključim gornji grijač na kraju da krumpirići porumene.

Ovaj recept možete praviti i sa slatkim vrhnjem, ali je meni nekako “teži” tako i kiselo da neku notu koju slatko vrhnje nema. Obično koristim slatko kada radim s gljivama, a taj recept stiže uskoro.

Izdašni kolač s bananama

Odličan biskvitni kolač koji možete napraviti kada vam ostane par prezrelih banana. Možda ćete ih i češće pustiti da prezriju!

Vrlo jednostavno.

SASTOJCI:

250 g maslaca

250 g šećera

3 jaja

100 g čokolade za kuhanje

1 žličica cimeta

2 žličice kakaoa

1/2 žličice mljevenih klinčića

4 banane

1 žličica sode bikarbone

300 g brašna

1 vrećica praška za pecivo

čokoladnu glazuru ili šećer u prahu

PRIPREMA:

Maslac i šećer pjenasto umutiti. Dodati jedno po jedno jaje i nakon svakoga mutiti da se smjesa izjednači. Čokoladu naribajte i pomiješajte sa cimetom, klinčićima i kakaom pa dodajte masi. Banane ogulite i zdrobite s viljuškom. Pospite s malo sode bikarbone da ne potamni. Banane dodajte smjesi. Na kraju umiješajte i brašno pomiješano s praškom za pecivo. Tijesto izlijte u kalup za torte ili duguljasti četvrtasti kalup, po želji. Pecite u zagrijanoj pećnici na 175°c oko 60 min. Kada se ohladi prelijte glazurom od čokolade ili pospite šećerom u prahu.

Pandemija virusom corone je globalni izazov koji dovodi u pitanje sigurnost čitavog niza zemalja. Ako se nastavi bez brzog rješenja, moglo bi se dogoditi da stvori posljedice usporedive s prethodnim globalnim izazovima, kao što su bili svjetski ratovi

Prilagodba cjelokupnog hrvatskog društva epidemiji i njenim posljedicama u sljedećem će periodu biti poprilična, bit će to možda i teža etapa od ove, a vidjet ćemo kako će biti vođena. Mjesec obustave koji je pred nama, nipošto nije mjesec predaha

Sindikat novinara i HND traže zadržavanje plaća i zaštitu honoraraca, Platforma za radne uvjete i Inicijativa Dosta je rezova! upozoravaju na položaj kulturnih radnika, Documenta novi projekt priprema iz kuće, a od doma rade i Centar za mirovne studije te splitske Domine

Kriza s koronavirusom dotakla je praktički sve sektore – od prometa preko proizvodnje do trgovine. Pošteđeni nisu ni mediji, kao ni nevladine organizacije. Tako su Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske u srijedu priopćili kako Vladine mjere za ublažavanje posljedica krize ne obuhvaćaju dovoljno i na adekvatan način novinare i medije unatoč činjenici da je riječ o sektoru koji je ključan u osiguravanju pravodobnih i provjerenih informacija.

Vladine mjere predviđaju, doduše, financijske olakšice poduzetnicima, u ovom slučaju nakladnicima, no HND i SNH traže da se medijskim vlasnicima one vežu uz obavezu nesmanjivanja plaća i honorara vanjskim suradnicima i slobodnim novinarima što je u Saboru amandmanom zatražila i nova zastupnica SDP-a Karolina Leaković, ali je vladajuća većina u četvrtak najavila da ih neće prihvatiti.

Maja Sever iz Sindikata novinara Hrvatske za Novosti je rekla kako država u vrijeme krize uvijek štiti nakladnike, a na udaru budu novinari, kao što se to dogodilo i 2008. godine. Naime, od 2008. do 2012. godine zaposlenost u medijima je pala za 25 posto, s 12.500 na 9300 radnika.

– Osim toga, honorarci i slobodni novinari nisu zaštićeni u slučaju stalnog zaposlenja. Njih treba zaštititi – rekla je Sever. Također je dodala, kako Vladine mjere koje se tiču sektora medija ni u ovoj kriznoj situaciji ne spominju natječaj Europskog socijalnog fonda za neprofitne medije na čije se rezultate čeka mjesecima. Medijima bi od pomoći moglo biti najavljeno ubrzanje isplate novca iz Fonda za pluralizam koji dijeli Agencija za elektroničke medije.

Platforma za radne uvjete u kulturi i Inicijativa Dosta je rezova! uputili su

s upozorenjem na tešku situaciju u kojoj će se naći većina radnica i radnika u kulturi, naglasivši da je izvanredno stanje do kraja ogolilo svu krhkost i dugoročnu neodrživost kulturne proizvodnje u okvirima njezinog projektnog financiranja, kao i iznimno nesigurne i potplaćene uvjete u kojima se naš rad već dugo odvija. Podržali su zahtjeve Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, strukovne udruge i inicijative nezavisnih proizvođača koji traže državnu intervenciju kako bi cjelokupni sektor mogao prebroditi krizu i nastaviti s radom.

Od Ministarstva kulture traže da sve otkazane programe prizna kao održane i u skladu s tim prihvati troškove i plaćanje svim radnicima koji su bili uključeni u pripremu programa, s obzirom da odgoda i prolongiranje izvedbe nisu rješenje jer podrazumijevaju dodatno opterećenje. Ako do njih ipak dođe, treba se isplatiti barem 80 posto honorara unaprijed. Pozivaju da se organizacijski troškovi priznaju kao redovni u minimalnom iznosu od 30 posto potpore kao i da se u trenutku krize pruži potpora svim umjetnicima/ama, kulturnim radnicima/ama i organizacijama, a ne samo najeksponiranijim manifestacijama, kao i da se nakon prestanka epidemije osigura prostor po ubrzanoj i pojednostavljenoj proceduri i bez naknade, poručuju u Apelu podsjećajući na prošlogodišnje zahtjeve.

‘Ovim putem mi, umjetnici i kulturne radnice, izražavamo solidarnost sa svima koje ova kriza najviše pogađa — prekarnim radnicama koje rade na nesigurnim poslovima i čija su radna mjesta najugroženija krizom, nezaposlenima, izbjeglicama, beskućnicima i drugim društvenim skupinama čija je egzistencija u ovim trenucima direktno ugrožena. Borba za bolje i sigurnije radne uvjete u kulturi nije izolirana, nego je dio šire borbe za socijalna prava svih!‘, stoji u priopćenju Platforme za radne uvjete u kulturi (BLOK, OOUR, Skribonauti, Atelijeri Žitnjak, Centar za dramsku umjetnost) i Inicijative Dosta je rezova!

Eugen Jakovčić iz Documente kaže da ta organizacija pokušava uspostaviti nove mehanizme rada.

– Radimo od kuće, tako da ne idemo na teren. U vezi prezentacije našeg istraživanja ljudskih gubitaka pokušat ćemo iznaći nove načine kako ih prezentirati putem interneta. Ako uspijemo, u svibnju ćemo on–line putem izaći s objavom rezultata za istočnu Slavoniju. S kolegama unutar Inicijative za REKOM tražimo i nove načine prezentacije svih naših aktivnosti na objavi podataka u vezi dokumentiranja ljudskih gubitaka u ratovima na području bivše Jugoslavije – kazao nam je Jakovčić.

I Centar za mirovne studije je ozbiljno shvatio preporuke Nacionalnog stožera, kako nam je rekla Cvijeta Senta iz ove organizacije, te su se i oni odlučili na rad udaljenim pristupom, odnosno od kuće.

– Osobe koje su odgovorne za upravljanje organizacijom u svakodnevnoj su komunikaciji. Sa zaposlenima komuniciramo putem maila, telefona i drugih kanala. Svakog vikenda donosimo odluku o sljedećem tjednu, odnosno o tome nastavljamo li raditi od kuće – rekla je za Novosti Senta. Cjelokupna situacija itekako utječe na njihove aktivnosti, kao što su na primjer Mirovni studiji – neformalni obrazovni program koji je sada prekinut. Osim toga, odgađaju se i okrugli stolovi i konferencije, premda će se neki od tih događaja ‘preoblikovati’ tako da će se izlaganja snimati i onda kao video materijali distribuirati putem društvenih mreža i drugih kanala.

Na pitanje boji li se da će cjelokupna situacija utjecati na financijski aspekt, Senta je rekla kako će apsolutno doći do promjena u civilnom sektoru općenito. Na domaćoj, ali i europskoj razini, smatra Senta, moglo bi doći do prelokacije sredstava koja su namijenjena civilnom društvu. U tom smislu, već sada je došlo do odgađanja nekih natječaja na europskoj razini poput programa Erasmus Plus.

Razgovarali smo i s Mirjanom Kučer iz udruge Domine iz Splita, gdje još uvijek nema zabilježenog slučaja zaraze koronavirusom. Domine, koje se bave problemima žena u širokom rasponu od ekonomskog osnaživanja do pružanja usluga pravne i psihološke pomoći, od ponedjeljka su zatvorile vrata svog ureda i privremeno su obustavile tečajeve radionice i druga grupna okupljanja u svojim prostorijama u centru grada. Kad je riječ o potrebama za uslugama savjetovališta za žene žrtve nasilja te besplatne pravne pomoći, rekla nam je Kučer, telefonski su dostupni, kao i putem maila te društvenih mreža. Ipak, one još uvijek dolaze u ured za svaki slučaj.

– Dolazimo u ured, ali je vidljivo da u centru grada ima sve više mjesta za parkiranje. Sada čekamo daljnje upute – rekla je Kučer. Dodala je da kad je riječ o ženama koje trpe nasilje, treba im kao i u normalnim okolnostima, poručiti da iako je izvanredna situacija, da ih to ne treba spriječiti da se odluče nazvati policiju.

– Ova situacija to ne odgađa – rekla je Kučer.

Što se tiče svakodnevnog funkcioniranja njihove udruge, neke aktivnosti, koje se mogu odvijati virtualno, poput tečaja arapskog, koje organiziraju, će se nastaviti. No one koje zahtijevaju fizičko okupljanje, poput radionica šivanja, privremeno su obustavljene. No, kako kaže, kao i drugi iz nevladinog sektora, čekaju što će država kazati i kad je riječ o rokovima za projekte i druge aktivnosti.

Kad je riječ o samom Splitu, Stožer civilne zaštite Splitsko-dalmatinske županije, poslao im je pozivni mail za volontere za rad u karanteni. Nekoliko njihovih volontera se prijavilo i sada čekaju da ih pozovu.

O atmosferi u gradu, Kučer napominje kako je danas u centru vidljivo manje ljudi. No prošli utorak, kad se činilo da će se sve suspendirati, ljudi su navečer masovno izašli na ulice.

– Oluja pred zatišje – našalila se Kučer, no dodala, kako je dosta ugostiteljskih objekata u Splitu zatvorilo, poput kultnog Žbirca na Bačvicama. Turista nema, a bojazan od toga što će se dogoditi s turističkom sezonom je velika.

Od četvrtka je zabranjen rad svim ugostiteljskim objektima pa je tako vrata zatvorio i kafić ‘No sikiriki‘ na zagrebačkoj Trešnjevci. Vlasnik Zdravko Vidović kaže da prati upute Nacionalnog stožera, ali i kritizira najave da će plaćanje poreza i davanja biti tek prolongirane na tri mjeseca.

– Ne znam kako i kad ćemo zaraditi taj novac. Prava pomoć bila bi da se porez za to razdoblje ne plati – ističe Vidović.

Njegov brat, Darko Vidović, vodi bistro ‘Jazz‘ u Frankfurtu. U Njemačkoj ugostiteljima (još) nije zabranjen rad.

– Poslije odluke Ministarstava zdravstva u Hessenu i niza provjeravanja i preporuka, Jazz će raditi uz mjere opreza od 8 do 18. sati. Zasad smo OK, vidjet ćemo šta će se dalje dešavati – poručio nam je Vidović.

portalnovosti

Politička megalomanija ljudi čije taštine nisu mogle podnijeti pad s konja na magarca neslavno je završila, jer Plenkovićevi oponenti u stranci nisu bili kadri procijeniti realitete u političkomu cirkusu niti pravo stanje stvari u najširoj društvenoj javnosti. Platforma bez konkretne vizije, programskog sadržaja i političkog magnetizma snažnijeg od puke larpurlartistike nije, pokazalo se, prirasla hadezeovskom srcu i duši te je morala skončati kao što jest skončala. Neslavno. A za sve što se jest ili nije činilo sada slijede posljedice. Kako će se pobjednik odnositi prema pobijeđenima – luzerima već u trenutku kad su nakon subverzivnih priprema i godina potajnog sapunanja daske Plenkoviću – ostaje za vidjeti sljedećih dana i tjedana. Novi/stari šef denver plave ZNA SE opcije svalio je s pleća brigu o/u stranci, koja briga nije i životna briga žitelja Bijedne Naše, pa se sada može baciti na rješavanje uistinu krucijalnog, kritičnog problema o kojem bitno ovisi ljudsko zdravlje – (samo)zaštite od pandemije virusa COVID-19. To je važnije od političke sudbine HDZ-ovih unutarizbornih luzera 

Marijan Vogrinec

Kao što smo koncem siječnja u kolumni „Plenković i nakon Plenkovića“ glumili polit-analitičkog Nostradamusa, Babu Vangu, Zorana Vakulu ili tako nekog proricatelja budućnosti, pa s obzirom na slabu konkurenciju trojca bez kormilara – Miro Kovač, Davor Ivo Stier i Ivan Penava – šefa denver plave ZNA SE opcije i momčad mu tzv. light HDZ-a unaprijed „proglasili“ pobjednicima unutarstranačkih izbora u ožujku za stranačko vodstvo (predsjednik, zamjenik predsjednika i četvero potpredsjednika), grah je pao baš tako da se danas ne moramo stidjeti skora koji uostalom nije ni moglo ispasti drukčije. I, naravno, nismo bili jedini koji su pogodili rasplet tzv. bratoubilačkog rata u najbrojnijoj i najdugotrajnijoj stranci na vlasti u Bijednoj Našoj, procjenjujući kako ne samo „hrvatski narod“ nije većinski fan ovih što bogovski žive, je li, na unovčenom „domoljublju“, „hrvatstvu od stoljeća sedmog“, katoličkoj vjeri“, „dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“, „ljubavi prema Hrvatskoj“ i na to nalijepljenoj protusrpskoj mržnji, etc. niti je HDZ-ovo članstvo većinski do te mjere nezadovoljno Andrejem Plenkovićem i njegovim pobočnicima kako upravljaju strankom/državom eda bi opipljive rezultate i kontinuitet odbacili radi (neutemeljenih?) obećanja i diskontinuiteta.

Dobro, Plenković je 2016. godine bio jedini kandidat za predsjednika HDZ-a i s obzirom na cirkus i političku diskvalifikaciju stranke među biračima zbog neprimjerenog predsjednikovanja Tomislava Karamarka (skandali u Vukovaru i Zagrebu u stožeraško-šatoraškoj režiji radi rušenja legitimne SDP-ove koalicijske vlasti u državi, etc.) nije mu bilo teško dobiti mandat. E sada, 2020. godine, nekoliko mjeseci do isteka premijerske dužnosti i polaganja računa na unutarstranačkim izborima po principu „jedan član, jedan glas“ imao je protukandidata za čelnika HDZ-a. Bivšeg Karamarkovog ministra vanjskih i europskih poslova Miru Kovača kojem nije produljio mandat, ali ga je delegirao za predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku što Kovaču jamačno nije bila zadovoljavajuća kompenzacija. Ali je šutio sve godine da bi sada okupio još neke ražalovane/smijenjene ministre (Davora Ivu Stiera, Tomislava Tolušića, etc.) i likove većih ega od političkih/intelektualnih kapaciteta (vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penavu, zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića nadimkom Vaso, etc.) i počeo tzv. bratoubilački rat u stranci. Prljavo rublje letjelo je na sve stane, a stranački rejting padao.

Plenkovićevi su oponenti s tvrdog tzv. desnog krila mantrali da ovaj „vodi stranku u pogrešnom smjeru“ i zato je HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović izgubila predsjedničke izbore za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku, da Plenković „ljevičari“, da više „nije na Tuđmanovoj liniji“, itsl. Oni su, je li, ti koji će reanimirati tuđmanovštinu u stranci, vratiti HDZ narodu i na ispravan, pobjednički put i tako to, pa nije uopće bilo lijepo gledati kako hadezeovci jedni drugima vade crijeva, nabacuju se blatom, međusobno se optužuju za uhljebništvo, govore o jedinstvu, a grupaše se, olajavaju po terenu, imaju odvojene stožere… Sve što su još neki dan ismijavali glede i u svezi frakcionaških sukoba i rasula u SDP-u vratilo im se na entu i jamačno će se posljedice itekako još osjetiti najesen na ključnim, parlamentarnim izborima.

Nadmoćna pobjeda

HDZ-ovo je članstvo u 40-postotnom odazivu (85.000 birača) izašlo na izbore. Unatoč pandemiji zaraze tzv. koronavirusom i znatno smanjenim socijalnim kontaktima. „Članovi su poslali jasnu poruku“, po proglašenju izbornih rezultata je kazao novi/stari šef HDZ-a Andrej Plenković, čelnik opcije Odvažno za Hrvatsku, koji su pak uvjerljivi da uvjerljiviji ne mogu biti. Pobijedio je čelnika Opcije za promjene Miru Kovača sa 79 glasova prema 21, a aktualni braniteljski ministar Tomo Medved s 72 glasa prema 28 Ivana Penavu za poziciju zamjenika predsjednika HDZ-a. Plenkovićevi kandidati za jedno od četiriju potpredsjedničkih mjesta Oleg Butković (19 posto glasova), Ivan Anušić (17 posto), Branko Bačić (17 posto) i Zdravka Bušić (14 posto) deklasirali su protukandidate iz tabora Opcije za promjene Davora Ivu Stiera (10 posto), Milijana Brkića nadimkom Vaso (osam posto), Tomislava Tolušića (osam posto), Hrvoja Tomasovića (četiri posto) i Ivana Kujundžića (tri posto).

Politička megalomanija ljudi čije taštine nisu mogle podnijeti pad s konja na magarca neslavno je završila, jer Plenkovićevi oponenti u stranci nisu bili kadri procijeniti realitete u političkomu cirkusu niti pravo stanje stvari u najširoj društvenoj javnosti. Platforma bez konkretne vizije, programskog sadržaja i političkog magnetizma snažnijeg od puke larpurlartistike nije, pokazalo se, prirasla hadezeovskom srcu i duši te je morala skončati kao što jest skončala. Neslavno. A za sve što se jest ili nije činilo sada slijede posljedice. Kako će se pobjednik odnositi prema pobijeđenima – luzerima već u trenutku kad su nakon subverzivnih priprema (npr. vukovarsko „događanje branitelja i ratnih stradalnika“) i godina potajnog sapunanja daske Plenkoviću (zloporaba tajnih službi, paraobavještajno podzemlje u akciji SMS, provociranja vlade i državnih institucija „nerješavanjem“ pitanja nestalih Hrvata u Domovinskom ratu i srpskih ratnih zločina, etc) – ostaje za vidjeti sljedećih dana i tjedana.

Plenković je svalio s pleća brigu o/u stranci, koja briga nije i životna briga žitelja Bijedne Naše, pa se može baciti na rješavanje uistinu krucijalnog, kritičnog problema o kojem bitno ovisi ljudsko zdravlje – (samo)zaštite od pandemije virusa COVID-19. To je neusporedivo važnije od toga kakva će biti buduća politička sudbina HDZ-ovih unutarstranačkih luzera Mire Kovača, Davora Ive Stiera, Tomislava Tolušića, Ivana Penave i njihovih iz gubitničkog tabora Opcije za promjene. Članstvo je više no uvjerljivom većinom kazalo da mu je opcija Odvažno za Hrvatsku bliža i srcu i duši, jer odvažnosti i inače nikad nije dosta – promjene radi promjena, da sjaši Kurta kako bi uzjahao Murta jalova su opcija – pa se tu više nema što ni puno misliti niti govoriti. Ta pak floskula kako su svi u stranci jednako vrijedni, da i dalje treba računati na svakog člana, zbiti glave skupa i poći prema pobjedi na parlamentarnim izborima ostat će floskulom. U HDZ-u je tradicija da lete glave kad „velikom vođi“ netko stane na kurije oko. Je li, nisu tek tako izletjeli iz stranke i kapitalci tipa Ive Sanadera ili Jadranke Kosor, Darka Milinovića… O sitnoj buraniji da se i ne govori. O onima pak što su degradirani do neprepoznatljivosti (bivše ministrice Gabrijela Žalac i Nada Murganić) i utopili se u uhljebničkoj denver plavoj masi također.

Tek, činjenica jest da pobjedom osokoljena momčad Andreja Plenkovića ide dalje, ali bez gubitničkih prvaka Opcije za promjene. Neće ih biti ni u drugomu, trećem ili kojemu već ešalonu prema stranačkom backstageu. I to je u redu. Novi/stari predsjednik HDZ-a s tročetvrtinskom potporom u članstvu, izborno legitimiranom, sada ima drugu priliku riješiti se tereta i stalnog sufliranja s tvrdog tzv. desnog krila o tomu da nije „domoljuban“ u mjeri što ju oni determiniraju tzv. suverenističkim smjerom. Kao da je tzv. suverenost i domoljuban osjećaj ćaćinstvo samo tih što se prse nacijom i vjerom „svojih pradjedova“ i mrze iz dna duše formulu EU = YU.

Peta brzina u rikvercu

„U vodstvu stranke su ljudi koji su po nečemu posebni, ali svi dijelimo isto stajalište o razvoju HDZ-a i Hrvatske“, priopćio je Plenković netom po objavi izbornih rezultata i proglašenju pobjede opcije Odvažno za Hrvatsku. „Već od večeras posvećujemo se glavnim temama koje su bitne, a to je bitka protiv koronavirusa. Članovi HDZ-a su poslali jasnu poruku koje ljude žele na čelu stranke. HDZ mora biti ujedinjen. Jako je važno imati na umu da HDZ pobjeđuje kad je jedinstven. Nije dobro kad se otvoreno ide protiv politike stranke, jer se time ide u svojevrsni raskol. Moram još jednom naglasiti: treba otkloniti teze koje ne stoje – HDZ je na mjestu na kojemu treba biti. Mislim da ćemo nakon ovih izbora poboljšati svoj rejting i pokazati što je zapravo HDZ. Bilo je tu puno neprimjerenih izjava. Teško je ići naprijed, ako vam netko stalno hoće ubacivati u rikverc, a vi idete, recimo, u petu brzinu.“

Znači li to da ti skloni rikvercu – Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Tomislav Tolušić, Ivan Penava i ini iz Opcije za promjene više neće biti u prvomu planu stranačke politike niti će se naći na kandidacijskim listama za parlamentarne izbore? Znači. Pa im preostaje nekoliko mogućnosti. Ili će disciplinirano ostati u HDZ-u, ali izvan radara, negdje u amorfnoj masi ili će poželjeti svoju političku sudbinu rješavati u ideološki/svjetonazorski bliskoj opciji na radikalnijoj tzv. desnici. Ili će se – na valu precijenjenih vlastitih mogućnosti/sposobnosti/utjecaja/javnog značenja – upustiti čak u neizvjesnu i redovito opet gubitničku avanturu osnivanja,stranke svojih bliskih istomišljenika. Kao svojedobno, je li, Miroslav Tuđman, Nenad Ivanković, Milan Kujundžić, Ruža Tomašić, Pero Ćorić, Anto Đapić, etc. Dobro je pak što razmrvljena, ucrnjena i dokazano „za dom nespremna“ braća i sestre s dna nacionalističke kace nemaju više od 10-15-postotno uporište u hrvatskomu biračkom tijelu. I takvi samo nekim velikim čudom,  tektonskim poremećajem u nacionalnoj političkoj močvari mogu na vlast. U protivnom, ostat će marginalan i povremeno (pre)glasan debatni klub.

foto Hina

„Nastavljamo onako kako smo komunicirali naš program“, kazao je novi zamjenik predsjednika HDZ-a Tomo Medved, respektirani ratni veteran za razliku od Ivana Penave, koji je kao mladić napustio rodni Vukovar te se otišao školovati u Varaždin i Zagreb, a sad probraniteljski i protusrpski najradikalniji apologet stožeraške skupine vukovarskih radikala. „Pred nama je puno posla i usmjerimo se prema onomu što je bitno; dakako da je ovih dana važno sve što se tiče sigurnosti hrvatskih građana.“ Istina, i to od riječi do riječi. Više se nema smisla baviti Mirom Kovačem, koji više neće biti predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, ni Milijanom Brkićem nadimkom Vaso kojega će na mjestu potpredsjednika Hrvatskog sabora zamijeniti Ante Sanader, ni Davorom Ivom Stierom koji ni sutra neće imati nikakvu vidljivu ulogu u HDZ-u, ni Tomislavom Tolušićem koji će biti vraćen u provincijsku anonimnost, ni Ivanom Penavom koji više neće značiti ni toliko koliko je dosad malo značio stranačkoj vrhuški, ali dogodine više nema ni minimalnih izgleda ostati još jedan mandat prvim građaninom Grada heroja…

Možda se sada netko u tzv. institucijama što rade svoj posao sjeti i pitati ga: „Je li, gradonačelniče Ivane, gdje su skončali ti pusti desetci milijuna kuna za rekonstrukciju vukovarskog Vodotornja?“ Šakom i kapom su ih odbijali od usta hrvatske sirotinje svi koji su imali pristup – tuđem novcu. I javnom, i tzv. poduzetničkom i privatnom. A Vodotoranj, simbol herojske obrane unaprijed izgubljenog Vukovara, ni približno nije završen, još je gladan novih ulaganja, jer su dosadašnja valjda nekamo isparila kroz taj ementaler od njegovih zidova. Ivan Anušić pak, gubitnički šef stožera gubitničke kampanje gubitničke trkačice za drugim mandatom u bivšoj Titovoj vili Zagorje Kolinde Grabar-Kitarović – unutarizborno je nagrađen sada potpredsjedničkim mjestom u HDZ-u – trči pred rudo: „Kovača ne treba izbaciti iz stranke“. A tko ga izbacuje? Nitko. Plenković, ne dâ li mu Kovač ozbiljnog povoda, jednom riječi ni aluzijom nije spomenuo ili dao naslutiti da će gubitnike sankcionirati izbacivanjem iz HDZ-a. No brzinski je, također na svoju ruku i po vlastitoj pameti demonstriranoj u kampanji Grabar-Kitarović, kazao novinarima da „poraz Kovačevog tima ne znači da se njegovi članovi neće naći na listi za parlamentarne izbore“. E sad, živi bili, pa vidjeli. Do izbora je dobrih pola godine.

„Jedinstvo“ neistomišljenika

„Čestitke svima, ovo je velika pobjeda demokracije“, pošteno je priznao Miro Kovač i posebno čestitao svomu novom/starom šefu i premijeru Andreju Plenkoviću. „Sada moramo svi skupa biti zreli i pripremati se za parlamentarne izbore. Gospodin Plenković je dobio povjerenje članstva. Mi smo nakon dva izborna neuspjeha odlučili sebe ponuditi članstvu. Članstvo je odlučilo, mi prihvaćamo volju članstva. Sada je bitno da u uvjetima širenja epidemije koronavirusa budemo svi zajedno i da se počnemo pripremati svi zajedno za izbore za Hrvatski sabor.“ Milijan Brkić nadimkom Vaso također zaziva stranačko jedinstvo, a još je jučer s Kovačem i družbom polagao sve svoje znanje i snage na amputaciju tzv. light HDZ-ovog „smjera“ i njegovih ključnih kreatora/nositelja. Idemo opet svi skupa kao da se ništa nije dogodilo? „Svatko od nas u HDZ-u“, kaže, „ima svoju ulogu, pa tako i ja. Ovim izborom nije se promijenio naš stav i naše mišljenje o smjeru u kojem HDZ ide. Nadam se da će novoizabrano vodstvo shvatiti da će jedino ako će okupljati, da će jedino tako pobijediti na parlamentarnim izborima.“

Davor Ivo Stier kaže da su HDZ-ovi članovi izabrali politiku kontinuiteta i da se to mora poštivati: „Uvijek sam isticaoda nakon ovih izbora moramo staviti glave skupa i mi ćemo to učiniti. Ne trebate dvojiti da će HDZ izaći jači iz ovih unutarstranačkih izbora. Naravno da imamo svoja stajališta. Ona su potpuno u skladu s načelima HDZ-a. Vjerujem da je HDZ i širi i da ima nešto prostora i za one liberalnije i za konzervativnije. Sada je na vodstvu HDZ-a voditi politiku okupljanja.“ Politički analitičari i stručnjaci za odnose s javnošću slažu se u tvrdnji kako „birači u doba krize ne traže nove ljude, nego vole kontinuitet i stabilnost. Andrej Plenković i tim odvažnih za Hrvatsku nude i jedno i drugo, a Kovačeva družba promjene i neizvjesnost kojoj nitko ne jamči pozitivan ishod.

„Poruka naših članova i činjenica da je svih četvero kandidata za potpredsjednike izabrano govori o potpori našem smjeru“, poručuje Andrej Plenković. „Logično je da Ante Sanader postane potpredsjednik Sabora. Milijan Brkić i Miro Kovač i dalje su članovi HDZ-a. Na ključnim mjestima moramo imati ljude koji dijele viziju stranke, a ne nekog tko je još jučer govorio da stranka ne ide u dobrom smjeru i da ništa ne valja.“ U ekskluzivnom intervjuu novinaru Mislavu Bagi u središnjem Dnevniku Nove TV ponešto je dao naslutiti i o možebitnoj suradnji HDZ-a s drugim  strankama na lokalnim razinama kad je riječ o parlamentarnim izborima: „Sigurno nećemo s HNS-om ići na iste liste“. A s kim hoće, ako hoće, ili mora? Mûk. Bit će kako bude, ako bude i kada bude. Kažu da je politika umijeće mogućeg, pa…

tacno

Na ovim prostorima od raspada jugoslavenske federacije širom su otvorena vrata desnici svih boja i nijansi; što je povijesni revizionizam postao, bez pretjerivanja, dijelom državne politike; što je oslobođena avet radikalnog nacionalizma, koji je nezamisliv bez neprijateljstva prema svim drugima i drugačijima – najprije verbalnog, a potom – znamo kako je to završilo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Neskriveni govor mržnje tretira se kao “navijački folklor”, ili kao manifestacija “slobode govora”. Demonizira se antifašizam (sve do zahtjeva da bude izbačen iz hrvatskog Ustava), podatak o srušenih više od 3.000 spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma već je postalo dosadno ponavljati, borce protiv fašizma paušalno se izjednačava s komunistima (koji jesu poveli i vodili oslobodilačku borbu u Jugoslaviji!), a komunizam i fašizam (nacizam) prikazuju se kao jednaka zla (to je samo primijenjeno ono njemačko “podjednaka opasnost od lijevog i desnog ekstremizma”). Svaki pokušaj da se stvari postave na pravo mjesto suzbija se krilaticom: “Dosta nam je priča o ustašama i partizanima!” Manjinska prava jesu zajamčena Ustavom i zakonom, ali praksa ide svojim putem i svjetlosnim je godinama udaljena od slova zakona. Vrhunac je ideja da se manjine u Hrvatskoj “dignu na razinu” većinskog naroda (dakle, one jesu danas drugorazredne!) time što će se svatko tko živi u Hrvatskoj morati (!) izjašnjavati kao Hrvat.

“Previše dugo Njemačka je potcjenjivala opasnost desnog ekstremizma!” To je doslovni citat. I to ne nekog lijevog aktiviste, anarholiberala, slobodnog zidara (masona), ili predstavnika neke nevladine organizacije. Ne, to su riječi jednoga od veterana njemačke političke scene, ujedno i jednoga od najutjecajnijih političara Kršćansko-demokratske unije (CDU), predsjednika saveznog parlamenta, Bundestaga, Wolfganga Schäublea. Na južnoevropskim prostorima na kojima desnica praktično neometano što rovari, što sve otvorenija nastupa, pa i divlja, zaogrnuta (i) plaštem pripadnika obitelji pučkih stranaka, kamo pripada i CDU, te su riječi gorkog upozorenja (ili naknadne pameti) ostale praktično nezabilježene, neprimijećene, ignorirane. Da bi se netko ozbiljnije pozabavio njihovim značenjem, pa onda to primijenio na vlastitu sredinu, o tome se na prostorima nekadašnje jugoslavenske federacije, uključujući – naravno – Hrvatsku, može tek sanjati. Više od toga – ne!

Njemačka je doista godinama uporno ponavljala frazu o “opasnosti lijevog i desnog ekstremizma”, a tako se i ponašala. Zatvarala je oči pred rastućim desnim ekstremizmom i (svjesno, dakako) zaboravljala činjenicu da je od vremena Baader-Meinhof skupine prošlo nekoliko desetljeća. Da, tadašnji se teroristi doista jesu legitimirali kao ekstremno lijevo orijentirani (pri čemu je njihova pripadnost onoj pravoj, istinskoj ljevici krajnje upitna), ali nakon njih nikakvog lijevog ekstremizma u Njemačkoj nema. Na stranu sada to, što kršćanski demokrati iz vrlo prozirnih razloga smatraju stranku ‘Ljevica’, proizašlu iz nekadašnje – svakako nimalo demokratske – vladajuće stranke Njemačke Demokratske Republike (DDR), neprihvatljivom u bilo kojoj formi političke suradnje i uporno je etiketiraju kao ekstremnu ljevicu. Koliko je to bespredmetno, jasno je već i kada se shvati da su od ujedinjenja Njemačke (ili pripojenja DDR tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj) prošla puna tri desetljeća, pa već i zbog toga današnja ‘Ljevica’ ne može biti tretirana (samo) kao nastavljač politike Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED). Članovi SED, pogotovo oni vodeći, uglavnom su nestali sa scene, pa i one životne, a novo članstvo ima i nove ideje. E sada, što se te ideje nimalo ne sviđaju vodećim krugovima zemlje, ni političkim, ni gospodarskim, što su krajnje mrski velikom pokrovitelju s onu stranu Atlantika (bez obzira na to stolovao u Washingtonu Trump, ili netko drugi), to je posebna priča, koja – međutim – na činjeničnom stanju ništa ne mijenja. A činjenično je stanje da ‘Ljevica’ zagovara u najvećem dijelu, malo zaoštreno doduše, one vrijednosti, što su nekada obilježavale socijal-demokraciju, osobito onu skandinavskog tipa. Ukratko – protivnik je neobuzdanog liberalnog kapitalizma i svega što on donosi.

Upravo zbog toga Njemačka se godinama uljuljkivala u lažni i neutemeljeni san (ili noću moru?) o podjednakoj opasnosti od lijevog i desnog ekstremizma, pri čemu je ‘lijevi’ uvijek bio na prvome mjestu. Ili: svako odstupanje od vladajućeg klišea prema kojemu je obračun s nacizmom (fašizmom) proveden nakon pobjede Saveznika, odnosno sloma Hitlerovog Trećeg Reicha, godine 1945., pa s te strane nikakva opasnost više ne prijeti, a jedina je stvarna opasnost lijevi ekstremizam, odnosno komunizam – zakleti neprijatelj kapitalizma – smatrano je i tretirano kao – lijevi ekstremizam. Sve ono što je upućivalo na stalno jačanje desnice i desnog ekstremizma, poput manifestacija antisemitizma, netolerancije, ksenofobije, antiislamizma, sve je to dobivalo tretman (politički, medijski, ali i policijski) usamljenih incidenata. Nije se htjelo, ili smjelo, istini pogledati u oči ni kada su nakon prvog izbjegličkog (ne migrantskog!) vala koji je zapljusnuo Evropu godine 2016. gorili objekti namijenjeni smještaju izbjeglica, ni onda kada su u medije perfidno plasirani lažni podaci o naglom porastu kriminaliteta, otkako je Njemačka primila veliki broj izbjeglica, ali ni onda kada su na platformi otpora primanju izbjeglica i “zaštite” Njemačke i Nijemaca – od stranaca, razumije se samo po sebi, iznikle stranke i pokreti poput Pegide i Alternative za Njemačku (AfD) čiji zastupnici danas sjede u svim pokrajinskim parlamentima, kao i u Bundestagu kojim predsjeda Wolfgang Schäuble. Pa je tako naprosto moralo doći, suvremenim bi se jezikom reklo: bilo je programirano, do ubojstva desetero građana na ulici u gradiću Hannau, pri čemu je ubojica nedvojbeno pripadnik desnog ekstremnog miljea. A čemu je prethodio, na drugome lokalitetu, oružani napad na sinagogu.

Sve te godine, ta desetljeća lažnog izjednačavanja lijevog (nakon likvidiranja Baader-Meinhof grupe nepostojećeg) i desnog (rastućeg) ekstremizma kao jednakih zala, vratila su se pucnjevima na ulici u Hannau kao bumerang. Svjesno zatvaranje očiju pred činjenicama, lažno prikazivanje stvari, ignoriranje najprije govora mržnje, a potom ispada inspiriranih mržnjom, eskaliralo je dotle da je čak i političar poput Schäublea kojemu se ne mogu pripisati ama baš nikakve simpatije za lijevo opredjeljenje, morao priznati kako je “Njemačka previše dugo potcjenjivala opasnost desnog ekstremizma”. Shvatio je, a s razlogom se može pretpostaviti da je to shvatila i demokršćanska opcija, kako nisu bila isprazna upozoravanja onih koji su podsjećali (a jesu!) da je naci-fašizam poražen 1945., ali nije i dokrajčen, koji su upozoravali na opasnost oživljavanja starih predrasuda i stereotipa. Pa je postalo jasno i da nisu bila ni neutemeljena ni isforsirana okupljanja građana koji su pokazali veću zrelost od političara i redovno masovnim izlascima na ulice reagirali na desničarske izgrede. Tada je etablirana, građanska politika uglavnom šutjela. Danas govori. Nije, naime, Schäuble više jedini koji upozorava na opasnost desnog ekstremizma i poziva na energičnu borbu protiv njega. Ne govore, doduše, ali vjerojatno rade oni na kojima je operativni dio zadatka obrane demokracije – policija, tajne službe, a u konačnici – pravosuđe.

Zašto bi nama na jugoistoku Evrope (i u Hrvatskoj, naravno!) sve ovo trebalo biti zanimljivo? Ili poučno? Pa zato što su na ovim prostorima (i da ponovimo: i u Hrvatskoj, naravno) od raspada jugoslavenske federacije širom otvorena vrata desnici svih boja i nijansi; što je povijesni revizionizam postao, bez pretjerivanja, dijelom državne politike; što je oslobođena avet radikalnog nacionalizma, koji je nezamisliv bez neprijateljstva prema svim drugima i drugačijima – najprije verbalnog, a potom – znamo kako je to završilo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Neskriveni govor mržnje tretira se kao “navijački folklor”, ili kao manifestacija “slobode govora”. Demonizira se antifašizam (sve do zahtjeva da bude izbačen iz hrvatskog Ustava), podatak o srušenih više od 3.000 spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma već je postalo dosadno ponavljati, borce protiv fašizma paušalno se izjednačava s komunistima (koji jesu poveli i vodili oslobodilačku borbu u Jugoslaviji!), a komunizam i fašizam (nacizam) prikazuju se kao jednaka zla (to je samo primijenjeno ono njemačko “podjednaka opasnost od lijevog i desnog ekstremizma”). Svaki pokušaj da se stvari postave na pravo mjesto suzbija se krilaticom: “Dosta nam je priča o ustašama i partizanima!” Manjinska prava jesu zajamčena Ustavom i zakonom, ali praksa ide svojim putem i svjetlosnim je godinama udaljena od slova zakona. Vrhunac je ideja da se manjine u Hrvatskoj “dignu na razinu” većinskog naroda (dakle, one jesu danas drugorazredne!) time što će se svatko tko živi u Hrvatskoj morati (!) izjašnjavati kao Hrvat. Uz naglašene političke simpatije prema Izraelu, antisemitizam je prisutan na dnevnoj osnovi, sve od one samo naizgled bezazlene primjedbe nekome tko je štedljiv: “Nemoj biti Židov!” I to je, valjda, folklor.

I sve se to događa pod okriljem “svekolike slobode” ostvarene prvim slobodnim i višestranačkim izborima godine 1990. i u sklopu novo-povijesti koja se svodi na demoniziranje svega što je bilo do 1990. i na diviniziranje svega što je bilo nakon te prijelomne godine. Prevedeno na jezik primitivne tzv. politike koja caruje ovim prostorima: izdajnik je svatko tko ne pristaje na formulu: sve do 1990. nije valjalo ništa, a sve nakon te godine predivno je i nema ni jedne mrlje. Uz dodatak: oni koji su se borili protiv naci-fašizma i njegovih ovdašnjih inačica bili su ili zavedeni, ili zločinci, a oni koji su na ovim prostorima podupirali naci-fašističke okupatore bili su zapravo “dobri dečki” koji su tek tu i tamo malo zastranili.

Ovo je “razmišljanje na temu” potaknuto očitom činjenicom da na ovim prostorima (uključujući, naravno, i Hrvatsku) nikakvog Wolfganga Schäublea nema. I spoznajom da nema nikoga tko bi upozorio na bumerang što će nam se stostruko vratiti u glavu. A hoće!

tacno

Dok čitate ovaj tekst, negdje vani, dakle upravo u ovom trenutku, deseci ljudi za druge odlaze u trgovine i ljekarne dokazujući kako zla vremena iz ljudi izvlače ono najbolje – dobrotu, brigu i solidarnost. Naravno, iz nekih će izvući i ono najgore, poput predstavnika stanara jedne stambene zgrade u Zagrebu koji je ovih dana, upozorili smo na taj slučaj na Lupigi, na ulazu u zgradu istaknuo poruku sljedećeg sadržaja, udarivši na nju i službeni pečat: „U zgradu se vratio student iz Slovenije, koji mora biti u izolaciji. Upitno je tko će njemu donositi namirnice! Živi sam. Molim vas ako ga vidite da izlazi prijavite policiji! Svi smo ugroženi i nemojmo biti neodgovorni“. No, ovo nije priča o takvima. Ovo je priča o ljudima koji su na vrijeme prepoznali ozbiljnost situacije i po pojavi koronavirusa u Hrvatskoj odlučili biti pri ruci onim najugroženijima i pobrinuti se za ljude koje ni ne poznaju. Jednako kako su se dobri ljudi pobrinuli i za „studenta iz Slovenije“ te ga zbrinuli nakon što smo objavili bešćutnu obavijest predstavnika stanara.

Kada je Nacionalni krizni stožer krajem prošlog tjedna objavio preporuku da stariji ljudi i oni lošeg zdravlja ne izlaze van jer su najrizičnija skupina, rodila se ideja da oni koji to mogu pomognu svojim susjedima i sugrađanima. I ideja je ekspresno zaživjela. U vrlo kratkom roku javilo se na tisuće ljudi nesebično spremnih da pruže pomoć. Osnovna platforma je Facebook grupa „Jedni za druge“ gdje se javljaju i oni koji trebaju pomoć i oni koji pomoći mogu. Nakon što prime „poziv za pomoć“ administratori kontaktiraju nekog od dobrovoljaca najbližeg mjestu stanovanja osobe kojoj treba pomoći. Oni potom razmjene kontakte i dogovore se o detaljima.

Bešćutna obavijest predstavnika stanara jedne zagrebačke zgrade (FOTO: Lupigina čitateljica)

Kako je došlo do ideje pitali smo Espija Tomičića, jednog od zagrebačkih studenata i studentica koji su pokrenuli Facebook grupu.

„Prošli petak javili su nam s našeg faksa, Akademije dramskih umjetnosti, da nemamo nastavu dva tjedna. Kolegica s faksa i ja smo na Facebooku objavili status da imamo slobodnog vremena i da nas mogu kontaktirati osobe koje ne smiju ili ne mogu izlaziti iz kuće, a da ćemo im mi donijeti hranu i sve ostalo što trebaju. Tu se uključila naša kolegica s Filozofskog fakulteta koja je i sama u samoizolaciji i koja nam je predložila da otvorimo grupu, a da će ona iz kuće sve moderirati. I tako je sve krenulo. Preko noći je tisuće ljudi ušlo u grupu, javilo se na stotine volontera i volonterki. Uključili su se studenti i studentice, radnici i radnice, razne udruge …“, objašnjava nam Tomičić kako je ova priča postala velika i važna.

Danas Facebook grupa „Jedni za druge“ broji gotovo 14.000 članova, a istoimene grupe postoje i u Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Šibeniku i Slavonskom Brodu.

„Nisam razmišljala ni trena. Ovo je teška situacija za sve, ali sigurno najteža za starije osobe ili kronične bolesnike i one s oslabljenim imunitetom, kojima zaraza koronavirusom može donijeti smrt. Logično je da im pomognemo, nekako osjećam da je to moja ljudska dužnost – pomoći i zaštiti slabije od sebe kad sam u prilici, a ovo je ta prilika. Čim je krizni stožer izdao upozorenje i čim sam čula za Facebook grupu prijavila sam se da mogu pomoći ljudima iz zapadnog dijela Zagreba“, govori nam volonterka koju je Lupiga ovog tjedna pratila na njenom prvom „zadatku“.

Kada smo dogovarali da o tome napravimo kratku reportažu pristala je uz uvjet da ne navodimo njen identitet. Kaže da njeno ime nije važno i da je ovakav oblik pomaganja sasvim normalna ljudska reakcija te da nema nikakve potrebe da se ona u tome ističe. Bitno je, reći će nam, da se glas o pomagačima proširi. Stoga ćemo je zvati Eva.

Eva je spojena sa starijom gospođom sa samog zapada grada. Nju ćemo za ovu priliku nazvati Marina. A Marina je trebala nekoliko stvari iz dućana i iz jednog kozmetičkog lanca. Točnije: pet litara najjeftinijeg mlijeka, tri kvasca, kilogram luka, tri vrhnja, kilogram brašna, pola kilograma suhih šljiva, kilogram šećera i soli, dvije kobasice točno određenog proizvođača, sve iz jednog trgovačkog lanca te hranu za mačke koja se može nabaviti samo u jednoj drogeriji.

„Znate, moja mačka samo tu hranu hoće jesti, nijednu drugu“, objasnila je Marina volonterki u telefonskom razgovoru, pa onda još dodala: „I znate šta još, vidjela sam da tu u kvartu ovaj dućan ima povoljno, na akciji, ribu, amure, pa bih i dvije ribe“.

Ta se trgovina od Marininog stana nalazi na nekih kilometar udaljenosti, ali ona ni inače nikad ne ide u nju. Naime, Marina je teško pokretna. Kreće se uz pomoć hodalice, pa zato bira trgovinu iz istog lanca, ali udaljenu pet-šest kilometara, jer je do njenog ulaza doveze ZET-ov autobus.

U trgovini u koju odlazimo s Evom – gužva. Kao da je sudnji dan pokucao na vrata. Prostrano parkiralište na kojem uobičajeno bude parkirano tek nekoliko automobila, sada je potpuno puno. U trgovini umjesto košara, gotovo svi imaju kolica, a kod onih koji stižu na blagajne ona su poprilično popunjena. Neki od kupaca spadaju u rizičnu skupinu. Čini se da dobar dio mušterija ima preko 65-70 godina. Očito ne poštuju upute da ne izlaze iz kuća, ali barem svi drže kakav-takav razmak u redu. Zanimljivo, tek rijetki kupuju famozni toaletni papir, iako su ga pune police.

Čekanje uz kakav-takav razmak (FOTO: Lupiga.Com)

Evina košara također se brzo puni i sve izgleda kao da će kupnja biti brzo obavljena. Ipak, na odjelu svježih namirnica prvi problem. Amur jeste na akciji, ali je riječ o poprilično velikoj ribi. Dva komada, procjenjuje prodavač, imala bi sigurno šest-sedam kilograma, što je, vjerujemo, za Marinu ipak previše. Eva je zove i objašnjava joj, pa se Marina ipak odlučuje za dvije manje ribe, pastrve koje zajedno nemaju ni pola kile.

Uskoro i drugi problem. Kvasca – nema.

„Sve prodano“, sa smiješkom će prodavačica nemarno popunjavajući keksima jednu od poluispražnjenih polica. Iz njenog smiješka može se zaključiti kako je navala na kvasac posljednjih dana poprilična i kako je Evino pitanje bilo sasvim suvišno. Nakon pola sata čekanja na blagajni, Eva odlazi do drogerije po mačju hranu. Međutim, tražene hrane tamo nema. Otključava mobitel i pronalazi lokaciju sljedeće drogerije, dva-tri kilometra dalje.

„Tamo ima i trgovina s prehranom, možda pronađemo i kvasac“, zaključuje. I bila je u pravu. Doduše, uhvatila je tri zadnja komada i pretposljednji paket hrane za mačke.

Eva sprema namirnice u prtljažnik (FOTO: Lupiga.Com)

Uskoro će se Eva i Marina prvi put sresti lice u lice, a bit će to, govori nam Eva, s puno opreza i bez previše razgovora, uz minimalan kontakt. Na nužni oprez administratori grupe obavezno upozoravaju volontere.

„Imamo protokol koji određuje točan način kako se smije dostavljati i koje se mjere moraju poduzeti kako bi zaštitili osobu kojoj donose stvari i sebe“, objašnjava nam Espi Tomičić. A taj protokol nalaže strogo pridržavanje pravila Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i upozorenja hrvatskog Crvenog križa.

„Rizik prenošenja virusa uvijek postoji, no zato treba poduzeti sve mjere zaštite. Pratim sve upute kako se ponašati u smjeru smanjivanja rizika na najmanju moguću mjeru, a podsjetim i ljude da moraju dezinficirati i ruke i sve što unesu u stan“, govori nam Eva dok se penje stepenicama peterokatnice u kojoj živi Marina.

„Tu ste, uđite, uđite“, zove je Marina otvorivši vrata svog stana. Bilo je neobično vidjeti kako se dvije žene ne rukuju, što bi do prije samo nekoliko dana bilo neizbježno. Eva joj objašnjava da neće ulaziti u stan, da to može biti opasno i da je samo donijela namirnice.

„Ni slučajno, hvala vam, najbolje je tako, morate se čuvati“, kaže Eva, dok joj Marina vrlo uporno, ali bezuspješno pokušava „tutnuti“ očito unaprijed pripremljenih 25 kuna više od onoga koliko je iznosio račun – „za kavu“. Nezadovoljna takvim ishodom na kraju joj Marina govori da će je možda trebati i sljedeći tjedan.

„Nema nikakvih problema. Samo se javite i pošaljite popis što vam treba“, odgovara joj Eva sa stepenica i s pristojne udaljenosti. Dok silazimo niz stepenice, prati nas glas zahvalne žene koja ponavlja: „Ne znam kako da vam zahvalim“.

Uglavnom svi imaju takve reakcije, govori nam Espi Tomičić.

„Sretni su i zahvalni, pa razgovor najčešće duže potraje zbog toga“, kaže. Od njega saznajemo i kako se za pomoć javlja veliki broj ljudi te da su to najčešće starije osobe koje, i mimo ovog izvanrednog stanja s epidemijom, nemaju nikoga svoga da im donese potrebne namirnice. Često se radi i o onkološkim bolesnicima. Upravo ta činjenica da pomoć trebaju stariji ljudi od kojih mnogi ne koriste društvene mreže, predstavljala je problem na samom početku organiziranja Facebook grupe „Jedni za druge“.

Stoga se volonterima preporučivalo da djeluju u svojoj neposrednoj okolini, da počnu u ulazu svoje zgrade i susjednim ulazima, a potom u ulici i kvartu. Izrađena je i „špranca“ letka koji bi volonteri zalijepili na ulazna vrata zgrade, s brojem telefona na koji se mogu javiti stariji i bolesni članovi zajednice. To je napravio i još jedan naš sugovornik. Ni on ne bi da se ističe, pa ćemo ga nazvati Emil.

Špranca letka koji se lijepi na ulazna vrata (ILUSTRACIJA: Jedni za druge)

„Ja sam prije svega u nekom trenutku počeo zvati roditelje mojih prijatelja koji žive u mojoj blizini, na Trešnjevci. Osnovni motiv mi je bio pomoći starijim roditeljima mojih prijatelja. Tek sam tada uočio da je pokrenuta akcija ‘Jedni za druge’ pa sam paralelno u susjednim ulazima zalijepio mali letak na kojem je, uz moj broj mobitela, pisalo ‘Dragi susjedi, ako vam treba nešto iz dućana, a niste u mogućnosti izaći van, obratite mi se za pomoć’“, kaže nam Emil koji već danima uredno pomaže ljudima od kojih neke vidi prvi put u životu. Svi su, dodaje uz smijeh, izuzetno zahvalni na pomoći, pa je čak dobio nekoliko poziva da im se javi, ukoliko mu nešto zafali tijekom narednih dana, jer su se oni već ranije dobro opskrbili.

„Preko platforme ‘Jedni za druge’ mi se javilo dvoje težih bolesnika kojima sam išao po lijekove, a jedna od umirovljenica s Trešnjevka me zamolila da joj iz vlastite biblioteke donesem neke knjige po mom izboru, tako da sada imam nekolicinu naših starijih sugrađana kojima redovno pomažem i s kojima sam u kontaktu“, objašnjava Emil.

Ovih dana preko udruge studenata Akademije dramskih umjetnosti, F420, otvoren je i besplatni humanitarni broj 0800 900890, unatoč birokratskim preprekama koje ne bi smjele postojati u ovakvim kriznim situacijama, kada su u pitanju ljudi koji žele i mogu pomoći u stvarima za koje bi se sama država morala pobrinuti. S telefonskim brojem, napominje Espi Tomičić, ipak je lakše raditi i stvari se bolje mogu organizirati, pogotovo s obzirom da situacija s epidemijom iz dana u dan postaje sve gora.

„Još uvijek sve uspijevamo pokriti“, kaže.

Iako je svakim danom situacija sve gora, volonteri ipak uspjevaju sve pokriti (FOTO: HINA/dk)

Da u ovoj priči ipak sve ne bude u pozitivnom tonu pobrinuli su se oni koji i u ovakvim kriznim vremenima žele prikupiti političke poene i spasiti svoje posrnule političke karijere. Tako su nakon uspješnog pokretanja akcije po Zagrebu osvanuli letci na kojima se nalazi ime grupe „Jedni za druge“ uz sličan tekst kao na plakatima te Facebook grupe, ali uz logo političke stranke Bandić Milan 365 i ime stanovitog „pomagača“, inače člana Bandićeve stranke. Zamolili smo Tomičića da nam komentira taj slučaj.

„Zaprimili smo brojne fotografije letaka s nazivom naše inicijative i logom te stranke. Ovim putem želimo napomenuti da s tom, kao ni sa jednom drugom strankom, nismo povezani, niti smo s njima u kontaktu, niti s njima surađujemo. Akcije lijepljenja obavijesti po vašim ulazima i dalje svim srcem podržavamo, ali bi ovo trebalo biti vrijeme za solidarnosti, a ne za sramotno kupovanje političkih poena“, komentira Tomičić.

Pitamo ga i postoji li scenarij za slučaj da vlasti u narednim danima ograniče kretanje građana.

„Radimo na tome, i nastavit ćemo dalje u dogovoru s vlastima i organizacijama koje se i inače time bave. Kontaktirali smo udruge i organizacije koje imaju obučene volontere i volonterke tako da ćemo surađivat s njima“, zaključuje Tomičić.

U međuvremenu se val pomaganja nastavlja, a Emil upozorava da kod nuđenja pomoći treba biti dosta oprezan.

„Ključno je, prije svega, obratiti pažnju na vlastitu zgradu i neposredne ulaze u susjedstvu, ali vrlo oprezno. Naime, jedna starija susjeda kojoj sam ljubazno ponudio pomoć gotovo se naljutila naglasivši kako ona ima kćer koja je jako odgovorna i koja svako malo dolazi do nje s potrebnim namirnicama“, podijelit će Emil s nama svoja iskustva.

Nastavlja i Eva, koja nam kaže da se s Marinom od prvog „zadatka“ čula već nekoliko puta i sljedeći tjedan će joj podići neke lijekove i donijeti nove namirnice.

„Mislim da smo već prevazišle početnu nespretnost potpunih stranaca“, zaključuje Eva i napominje kako iz ovog iskustva nosi samo pozitivne dojmove.

„Dala sam samo sat i pol svog vremena, a nekome sam olakšala život“, reći će za kraj.

lupiga

Lako je šetačima pronaći ljepotu u magnoliji koja se desetljećima razmeće na slavonskobrodskom korzu – šetalištu koje je izgubilo svoje nekadašnje okupljališne čari i na kome se vrtložila mladenačka energija. Pa čak i kad nas iznenadno preplavi resantiman, probuđen baš u njezinoj blizini, slatkasta ljepota ovog ukrasnog stabla ostaje neupitna, odvojena od prožimajuće boli i želje da se osvetimo. Prema stotinama drugih drveća u parkovima ili prema onima koja u drvoredu rastu između kolnika i nogostupa, natkriljujući oba projektirana pravca po kojima se krećemo pješke ili u vozilima, uglavnom nemamo stav niti ih vidimo kao lijepe, privlačne, važne. Pored njih neuglednih prolazimo bez poštovanja i divljenja. Vidimo ih kao dio zelene fronte, kao obranu pred vratnicama naših pluća, kao deindividualiziranu masu što stoji u redu za šišanje brutalnim škarama komunalnih službi koje brinu za nesmetan prolaz autobusa.

Naravno, u betonskoj džungli grada postoji naše osobno drveće za koje smo vezani, koje smo uočili i usvojili kao živa bića koja nas svojom manifestacijom postojanosti i snage štite i koja mi branimo svojim pogledima. Pored njih zastajemo s potrebom da se suočimo s prolaznošću, ali i slavljenjem zajedničke etape trajanja.  Njihova magična mirnoća i mudrost saveznik nam je u ponovnom povezivanju sa svijetom prirode od kojeg smo se odvojili.

Glamurozna magnolija zaziva predodžbu o licitarskom srcu na štandu sa slatkišima, ona je svačija, jer opčinjava opsesivnim nuđenjem očitosti. A naše grubo, veliko, staro drvo koje pruža hlad i sjenu, slama našu bahatost, izaziva poniznost, uznemirava, ne zataškava… snaži. A to su različite, kontrasne reputacije. Isto kao kod ljudi.

FINANCIJSKA tržišta su snažnim padom reagirala na pandemiju Covid-19 koja će prouzročiti veliku ekonomsku štetu na globalnoj razini. To se, naravno, odrazilo i na vrijednosti udjela hrvatskih mirovinskih fondova, među kojima najveći gubitnici imaju dvoznamenkaste minuse.

Hrvatski obvezni mirovinski fondovi podijeljeni su prema rizičnosti u tri skupine – A, B i C. Skupina A je najviše izložena dionicama i time ujedno i najrizičnija, ali u dobrim vremenima nosi najviše prinose. S druge strane je skupina C koja je fokusirana na obveznica – vrijednosne papire koji su po svojoj prirodi stabilniji – pa fondovi iz ove skupine spadaju u najmanje rizične. Fondovi u B skupini su nešto između i kod njih bi trebao biti prisutan nekakav balans između rizika i prinosa.

Vrijednosti udjela mirovinskih fondova pala i preko 15 posto

U posljednjih mjesec dana neki od tih fondova imali su minuse od preko 15 posto, što je zabrinulo mnoge njihove članove koji svaki mjesec u njih uplaćuju dio plaće, pa smo upitali mirovinska društva koja upravljaju tim fondovima kako komentiraju to što im se događa s fondovima.

Iz Erste mirovinskih fondova smiruju ulagače, smatraju da se ne bi trebali brinuti zbog onog što se trenutno događa na tržištima.

“Pad vrijednosti dionica na financijskim tržištima uslijed pojave koronavirusa COVID-19 najviše je pogodio fondove kategorija A i B, no imovina fondova kategorije C nije značajnije izgubila na vrijednosti. Navedeno je posljedica spomenutog life-cycle modela II. stupa mirovinskog osiguranja kojim se osigurava zaštita budućih umirovljenika, kako starije životne dobi koji uskoro ostvaruju pravo na mirovinu, tako i onih mlađih koji s obzirom na veći broj godina koje imaju do umirovljenja mogu očekivati dugoročnu stabilnost. Pozivamo osiguranike da se ne zabrinjavaju zbog trenutnih tržišnih kretanja koja utječu na vrijednosti udjela u mirovinskim fondovima. Mirovinska štednja je dugoročno ulaganje i prinose je važno promatrati u dugačkom vremenskom horizontu”, kažu iz Erstea.

Erste: Teško je predvidjeti kako će se stvari razvijati

Što se tiče tržišnih kretanja, kažu da ona nisu izazvana ekonomskim neravnotežama već pandemijom, pa da je teško prognozirati kako će se stvari kratkoročno razvijati.

“Financijska tržišta ušla su u područje korekcije i trenutno vodeći svjetski dionički indeksi bilježe u ovoj godini dvoznamenkaste minuse, dok je domaće dioničko tržište čak i više pogođeno s obzirom na velik udio turističkih kompanija u Crobex indeksu. Obveznička tržišta SAD-a i Njemačke bilježe rast cijena obveznica no razlike u prinosima na obveznice RH i zemalja u regiji snažno su porasle što je posljedično dovelo do pada njihovih cijena. U takvoj situaciji realno je očekivati i korekciju na prinosima obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. S obzirom na to da korekcija na tržištima nije izazvana ekonomskim neravnotežama već takozvanim black swan događajem (COVID-19 virusom), teško je davati prognoze oko tijeka ekonomskih kretanja koje će virus izazvati. Prema situaciji u Kini i Južnoj Koreji možemo se nadati da će pandemija biti izražena ali kratka, što bi uz već poduzete monetarne i fiskalne mjere diljem svijeta ipak moglo vratiti ekonomiju na uzlaznu putanju. U tom slučaju može se očekivati da bi se do kraja godine i financijska tržišta mogla oporaviti”, kažu iz Erstea.

Izvor tablice: Hrportfolio.hr

Veliki pad na svjetskim burzama pogodio je i mirovince

Iz PBZ Croatia osiguranja skreću pažnju na veliki pad indeksa na hrvatskoj i svjetskim burzama, što je neizbježno dovelo do pada i vrijednosti udjela u mirovinskim fondovima.

“Uslijed svjetske pandemije koronavirusom koja će neizbježno voditi do pada svjetskih ekonomija u izraženiju recesiju, došlo je i do pada vrijednosti obračunskih jedinica hrvatskih mirovinskih fondova koji su vrlo mali u kategoriji C, nešto veći u kategoriji B, a dvoznamenkasti samo u najvolatilnijoj kategoriji A zbog posljedičnog snažnog pada na svim svjetskim tržištima. Dionički indeksi zabilježili su rekordno najbrži pad u takozvano medvjeđe tržište (kad dionički indeksi padnu više od 20%), pa je tako njemački dionički indeks pao od 21. 2. do 18. 3. za 38%, američki S&P 500 28%, hrvatski Crobex 31%, prinos hrvatske državne obveznice CROATIEUR2030 narastao je s 0,5% na 1,83%, CROATI USD 2024 s 1,95% na 2,88%”, kažu iz PBZ CO.

AZ: Lošijih perioda na tržištima je bilo i sigurno će ih biti i ubuduće

Iz AZ mirovinskih fondova podsjećaju da se na tržištima povremeno javljaju loša razdoblja i da smo već prebrodili jednu veliku krizu 2008.

“U ovim izvanrednim okolnostima i situaciji na globalnom financijskom tržištu i tržištima kapitala koja su reagirala na pojavu i epidemiju koronavirusa COVID-16, padom gotovo svih klasa imovine, neminovno je bilo da će to imati  utjecaja i na ulaganja mirovinskih fondova i trenutačne vrijednosti obračunskih jedinica fondova”, kažu iz AZ fonda.

“Međutim, ono što je najvažnije naglasiti je da su ulaganja mirovinskih fondova dugoročna i da oscilacije u prinosima ne treba gledati u kratkom roku. Lošijih perioda na tržištima je bilo i sigurno će ih biti i u buduće. U svom devetnaest godina dugom poslovanju prošli smo jednu veliku krizu 2008. godine kao i nešto manju 2011., a unatoč tome mirovinski fondovi u RH, pa tako i AZ mirovinski fondovi od početka poslovanja pa do početka ove krize s koronavirusom, ostvarili su iznimno dobre rezultate za svoje članove.

Koliko će ova situacija potrajati ne znamo, ali naši članovi mogu biti sigurni da ćemo kao i do sada odgovorno i profesionalno upravljati njihovom imovinom i time osigurati najbolje moguće rezultate za članove naših fondova do odlaska u mirovinu”, odgovaraju iz AZ fonda.

Raiffeisen: Značajni potezi usmjereni su na smanjenje negativnih efekata

Iz Raiffeisena također kažu da je pojava koronavirusa negativno utjecala na tržišta, a naglašavaju da su diljem svijeta poduzete mjere za suzbijanje negativnih efekata na ekonomiju.

“Pojava i brzo širenje koronavirusa izvan granica Kine negativno se odrazilo na financijska tržišta, osobito na dionička tržišta i tržišta roba, a sama reakcija bila je snažna i bez povijesnog presedana. Valja imati na umu kako zabrane putovanja, prisilne i široke karantene, zabrane javnog okupljanja, zatvaranje tvrtki i druge poduzete mjere imaju snažan negativan učinak na globalnu ekonomiju.

Zbog mjera koje poduzimaju gospodarske i ekonomske sile kako bi se nosile s nastalom pandemijom dnevno se revidiraju projekcije globalnog gospodarskog rasta. Međutim, treba naglasiti i da su značajni potezi i izvanredne mjere monetarne i fiskalne politike upravo usmjereni ka smanjenju negativnih efekata na ekonomije i tržišta”, stoji u odgovoru Raiffeisen fondova.

index

Mlijeko redatelja Grímura Hákonarsona nastavlja uspješan trend islandske kinematografije, čija je igranofilmska scena unazad desetak godina postala izrazito dinamična te je sveprisutna na najuglednijim filmskim festivalima diljem svijeta. Više od seciranja urbanoga života, islandski su filmaši fascinirani pustim krajolicima te škrto naseljenim mjestima na otočnom sjeveru, daleko od prijestolnice, s njihovim specifičnim stanovnicima te autohtonim setovima problema. Seciranjem ruralne izolacije te razmatranjem karaktera Hákonarson se bavio i u prethodnom uspješnom ostvarenju Ovnovi (2015). Iako je posrijedi bila humorno intonirana priča o nedobrosusjedskim odnosima dvojice osamljenih muškaraca koji su se potencirali kroz natjecanje za odabir najboljega ovna, ispod te karakterne i lokalne površine autora je prije svega zanimala složena ekonomska problematika te njezin utjecaj na psihologiju, način te uvjete života ruralnog stanovništva.

U Ovnima se ona manifestirala kroz motiv zarazne bolesti grebeža, koja napada leđnu moždinu ovaca te ih naposljetku ubija. Jedini način borbe protiv pošasti jest klanje ovaca, dezinfekcija štala te čekanje dvije duge godine da bi se s uzgojem ponovno započelo, što ima pogubne posljedice po živote stanovnika, čija je ekonomija utemeljena na ovčarskom stočarstvu. Djelo je pokazivalo još jednu osobinu koju islandski filmaši počesto njeguju. Unatoč depresivnosti ozračja, sumornost i tjeskobnost priče često se povezuju s crnim humorom, pa dolazi do ispreplitanja karakteristika ozbiljnog i apsurdnog, tragičnog i komičnog. Navedene su strategije primjerice zamjetne u filmu Hella ide u rat (2018) Benedikta Erlingssona, u kojem se nekonvencionalna naslovna protagonistica bori protiv političkog i kapitalističkog establišmenta pa se putem nje povezuju feminističke, ekološke i antikapitalističke tendencije. Erlingsson se i u prethodnom mu zapaženom ostvarenju O konjima i ljudima (Hross í oss, 2013) bavio odnosom ljudi i njihova okruženja.

Mlijeko djeluje kao spoj Ovnova i Hella ide u rat. Radnja se odvija u maloj sjevernjačkoj zajednici, gdje se većina stanovništva bavi stočarstvom te za život zarađuju mukotrpnim i iscrpljujućim radom na svojim farmama. Početkom je stoljeća, kako bi se farmeri povezali te bili konkurentniji na tržištu, osnovana Zadruga u kojoj su svi jednako participirali, pa je temeljena na određenim socijalističkim postulatima. U suvremenosti je međutim Zadruga prigrlila određene kapitalističke osobine ucjenjivanja i gramzivosti. Pod motom da spašava farmere od pohlepnosti trgovačkih lanaca iz Reykjavika, ona ih bespoštedno pelješi te drži u odnosu zavisnosti: reprogramira njihove dugove, no zauzvrat moraju sve kupovati od Zadruge – u rasponu od živežnih namirnica do alata i gnojiva. Cijene u zadružnim trgovinama, pogađate, nekoliko su puta skuplje od onih kod konkurencije, no ako se farmeri obrate potonjoj, izgubit će podršku Zadruge. Dok tako farmeri sve više upadaju u ponor dužničkog ropstva, zadružna vrhuška se bogati i više nego lagodno živi.

Film razmatra dobru ideju koja je skrenula na stranputicu. Slično kao u Ovnovima, kroz život ruralne zajednice sagledava se ekonomska problematika te utjecaj ekonomskih trendova i promjena na njezin život. Posrijedi su ljudi koji su ostali raditi na zemlji dok su djeca otišla na jug u glavni grad te se više ne namjeravaju vratiti u taj škrt i tegoban kraj u kojem za njih nema posla i života. Generacija roditelja je suštinski vezana uz zemlju, svoje farme i načine života koji su sve više podložni promjenama te gospodarskim i političkim hirovima. Tu na scenu stupa glavna protagonistica Inga (Arndís Hrönn Egilsdóttir), čija je buntovnost nalik onoj Helle, jer se obje bore protiv centara moći. Potonja protiv političkih i multinacionalno-korporacijskih, a druga zadružnih. Nakon pogibije supruga Friðgeira (Sveinn Ólafur Gunnarsson) junakinja se ne da smesti te shvaća kako je jedini način da se riješi dugova revolt prema Zadruzi i njezinom monopolu. Kako to obično biva u Hákonarsonovim ostvarenjima, posrijedi nije borba iz koje će junaci nužno izaći kao pobjednici. Kroz prizmu Ingina inata zrcale se dvije stvari. Jedna je živopisan portret protagonistice, koja je se cijelo vrijeme oslanjala na supruga i živjela u njegovoj sjeni te sada dobiva mogućnost da iskaže svoj glas. Druga je portret zajednice, jer Ingine boljke dijele brojni sumještani i farmeri koje je strah pobuniti se.

Jedan od najuspjelijih segmenata filma upravo je portret naslovne junakinje te njezina buđenja, koje ima komunalne posljedice, što je vješto postignuto dobro strukturiranim dijalozima te glumačkim interpretacijama. Naslovni lik je uvjerljivo dočarala Arndís Hrönn Egilsdóttir sa svojim stoicizmom i ustrajnošću, a direktor fotografije Mart Taniel efektno je vizualnom komponentnom naglasio njezina proživljavanja. Hákonarson ponovno vrlo evokativno stvara atmosferu okruženja u kojem protagonisti, njihovi životi i poduhvati djeluju vrlo krhko. Naracija mu je pritom vrlo koncizna i usredotočena. Devedesetak minuta odvija se strogo pravocrtno te je isključivo usmjereno na proživljavanja i djelovanja Inge.

filmovi

Još jučer, parole o solidarnosti, značaju javnih usluga i univerzalnom pravu na zdravlje i stanovanje bile su značka naivnih. Još jučer, njima su baratali samo utopisti, mentalni komunisti i uhljebi. Još jučer, alternativa je bila nezamisliva. Danas se, evo, ostvarila. Već sutra, ta će alternativa značiti razliku između smrti i života

Alternativa

‘Postalo je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma’, zapisao je početkom ovog stoljeća Fredric Jameson. I ta se rečenica brzo pretvorila u neslužbeni motto našeg vremena: sažeti opis doba skrojenog po zakonima tržišta, u kojem su međusobna solidarnost, javne usluge i briga za slabije samo žalosne iluzije kojekakvih uhljebivjetara. Sažeti opis doba u kojem pisci i režiseri neprestano stvaraju izopačene apokaliptičke fantazije, distopijske scenarije i pejzaže kolektivne katastrofe, ali nitko nema dovoljno hrabrosti da izmašta postkapitalističku utopiju. Sažeti opis doba u kojem – kako smo to davno naučili – kapitalizam naprosto nema alternative.

A onda nam se distopija doista dogodila. Smrtonosna zaraza više nije motiv iz Camusove ‘Kuge’, ‘Besnila’ Borislava Pekića ili ‘The Standa’ Stephena Kinga, zastrašujuća epidemija nije priča iz Markovićeve ‘Variole vere’, ‘Luđaka’ Georgea Romera ili ‘Zaraze’ Stevena Soderbergha, prazne ulice nisu scenografija postapokaliptičkih stripova i filmova. I tek što je distopija postala mučna stvarnost – evo neočekivanog obrata – alternativa je postala zamisliva. Jer zaista: što bi vam još jučer rekli da ste tvrdili kako država treba kontrolirati cijene namirnica, zato što ih neki sebi ne mogu priuštiti? Što da ste govorili kako je javni zdravstveni sustav itekako vrijedan svakog proračunskog gubitka koji proizvodi? Da je čuvanja vrijedna čak i ona nesretna klerikatura od javne radiotelevizije na kojoj se sada odvija školska nastava? I da solidarnost, humanost i besplatna pomoć mogu biti važnije od zarade i profita?

Umjesto odgovora, nekoliko kontra-pitanja: a što biste danas rekli nekome tko vam objašnjava da preostale javne bolnice treba što prije gurnuti na tržište, da tamo nude medicinsku skrb isključivo onima koji sebi mogu priuštiti zdravlje? Što da vam kaže kako iz kuća i stanova treba izbaciti ljude koji ne uspijevaju otplatiti kredite, jer zakon tako nalaže? Što da vam poruči kako je ova pandemija, kao i svaka kriza, naposljetku samo dobra poslovna prilika?

Vjerojatno ništa, jer u prvim danima pošasti – osim nekolicine lunatika – nitko ništa slično ne govori. Zašutjeli su slobodnotržišni zeloti, ne čuju se rušitelji javnog sektora, tihi su protivnici socijalne pravde i ekonomskih regulacija. Trebala se, izgleda, ostvariti jeziva distopija e da bismo – makar nakratko, makar izdaleka, makar u obrisima – naslutili kako utopija može izgledati. Još jučer, parole o solidarnosti, značaju javnih usluga i univerzalnom pravu na zdravlje i stanovanje bile su značka naivnih. Još jučer, njima su baratali samo utopisti, mentalni komunisti i uhljebi. Još jučer, alternativa je bila nezamisliva. Danas se, evo, ostvarila. Već sutra, ta će alternativa značiti razliku između smrti i života.

Utopija

Prostor iznenadnog utopijskog impulsa postala je i kultura, koja masovno migrira na internetske servise i društvene mreže. Kino mediteran, zagrebački Restart i Motovunski filmski festival sada na svojim stranicama besplatno nude desetke sjajnih filmova, Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba igra predstave uživo na YouTubeu, svakodnevno se otvaraju virtualne izložbe i održavaju koncerti: tko je na Facebooku, informacije o maloj kulturnoj onlajn-revoluciji najbrže će pronaći u grupi Umjetnost dolazi vama, koju je pokrenula kulturna redakcija Radio Studenta. Idućih tjedana u karanteni ćemo downloadati domaće autorice i autore sa stranice Besplatne elektroničke knjige, čitati dramatičarke i dramatičare na nedavno pokrenutom sajtu Drame.hr, a odranije je tu bogata biblioteka digitaliziranih knjiga Memory of the World. Za strane naslove, staro piratsko svratište zove se Libgen, Archive.org čuva multimedijsko blago milijuna djela, Open Culture uz knjige i filmove nudi besplatne tečaje, UbuWeb fantastičnu kolekciju eksperimentalne i avangardne umjetnosti… Od Berlinske filharmonije do Metropolitan opere , preko nebrojenih galerija i muzeja, svjetske kulturne institucije – manje i veće, elitne i nezavisne, skromne i raskošne – otvaraju svoje funduse i arhive, daruju nam izložbe, snimke, knjige i koncerte za dane koji dolaze. U distopijskim vremenima, evo, i kultura kao da pomalo nalikuje na utopiju. Otvorena i slobodna, solidarna i besplatna: šarolika i široko dostupna.

Dirnuta statusima da nemate gdje nabaviti zaštitne maske za lice, odlučila sam vam u 4 koraka pokazati kako da ju sašijete, jer svatko tko zna sašiti gumb, može sašiti i zaštitnu masku za lice u nekoliko koraka.

Potrebno vam je :

Materijal koji trpi visoke temperature. Materijal za podstavu. Obična ili ukrasna guma (ako ste otkačeni kao ja, trebat će vam ukrasna) konac, igla, škare i malo dobre volje.

Korak 1. Izrežite  kocku, većina ih radi 20×20, a ja vam savjetujem da prislonite uz lice i sami odredite.

Korak 2. “Nacigujte” kocku, načinite 3 falde.

Korak 3. Ušijte skrojeno. Podstavu s unutarnje strane, netko ostavi i maleni džepic za dodatnu gazu.

Korak 4. U koliko je maskica ukrasna poput moje, vodite računa da koristite materijal koji ‘ trpi visoke temperature’ i obavezno unutra došijte pamučnu podstavu u dva sloja.

Ako ih već moramo nositi, neka ne budu dosadne.

Tu sam sa stručnjakom za šivanje Renatom Šošić o kojoj sam ja već pisala. Ona će vam to opširnije objasniti.

IZRADA FUNKCIONALNE MASKE

Za izradu jedne maske, a da je korisna, funkcionalna moramo voditi računa da je platno od kojega izrađujemo 100% pamuk, te da podnosi otkuhavanje (90 stupnjeva). Druga važna stavka je da maskica bude troslojna, jer drugačije nije ispravna niti korisna. Moramo voditi računa da nakon svakog korištenja bude otkuhana.

Sam proces izrade:

Izrežete komad platna u cm ovisno koja vam odgovara na slici te po sredini napravite dvije falde, prošijete gornji i donji rub te sa strane napravite širi rub kroz koji provucete gumicu te prilagodite sebi.Voditi računa da sve radite s tri ista komada platna.

Izgleda da je odnos prema građanima u Kini bio ključan za stavljanje bolesti pod kontrolu. Ali sad dolazi i naličje takve intervencije, a to je prijetnja zloupotrebe izvanrednog stanja za neke druge društvene i političke ciljeve. U zadnja dva tjedna eskalacije pandemije i u Hrvatskoj su pokrenute rasprave o ponašanju građana. Tu prije svega mislim na invaziju na trgovine i kupovanje zaliha, ali također i spremnost ljudi da pomognu drugima