Geopolitika News prevela je članak, objavljen u britanskom mediju The Guardian, autora Simona Tisdalla (original teksta možete pogledati na poveznici ovdje).

Iz njega je jasno vidljiva sva brutalnost i arogancija s kojom se pojedinci iz vrha američke politike, kao i sama vanjska politika SAD-a, obrušavaju na Europu i njezine države kada one provode politiku ili projekte koji su isključivo pitanje njih samih tj. njihovih suverenih odluka. Ali u njemu se i oštro napada predsjednik SAD-a Donald Trump zbog njegove navode “mekoće” prema ruskom predsjedniku Putinu, pa sam tekst, gledano ukupno – izgleda prilično konfuzno: kao da gura EU u konfrontaciju sa svima, i kao da je to baš jedini način da ona postane samostalni globalni geopolitički čimbenik (što uopće ne mora biti tako, jer to možeš postati i provedbom ozbiljne i čvrste vanjske politike, bez nužnih sukoba sa suparnicima – osim, naravno, ako oni nisu izvana isprovocirani). Da ne duljimo previše, evo prijevoda teksta:

Trojica američkih senatora-republikanaca – Ted Cruz, Tom Cotton i Ron Johnson prijete obrušavanjem užasnom kaznom na njemački lučki gradić Sassnitz, smješten na krajnjem sjeveru Njemačke – poznatom, kao mjestu odakle se 1917. g. Vladimir Iljić Lenjin vlakom uputio za ruski grad Sankt Peterburg – a ostalo je bila povijest. Ali ovaj njemački gradić, očito, opet postaje važno mjesto za ljude koji u njemu zarađuju upravo na njegovoj luci. Spomenute tri Trumpove marionete prema svemu sudeći ništa ne znaju o povijesnoj ulozi ovoga gradića. Njihove se pretenzije tiču suvremenih odnosa između Europe i Rusije i plinovoda „Sjeverni tok 2“, izgradnja kojega je praktički završena.

U svom pismu svisoka, koje je bilo dostavljeno u kolovozu, ti su senatori izjavili kako plinovod „Sjeverni tok 2“, kroz koji će ruski plin stizati u Europu kroz Njemačku, predstavlja „ozbiljnu ugrozu“ za sigurnost Sjedinjenih Država. Ako grad Sassnitz odmah ne prestane sa svojim sudjelovanjem u tom projektu, suočit će se s „razarajućim pravnim i gospodarskim sankcijama“, koje mogu biti „fatalne“ za gospodarstvo te regije. Prema tvrtkama, dioničarima i radnicima Sassnitza primijenit će se mjere zamrzavanja računa, slične onima s kojima su se susrele Sjeverna Koreja i Iran.

SAD su dugo vremena istupale protiv izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, govoreći kako će on povećati ovisnost Europe o Rusiji. Berlin je dugo vrijeme ignorirao te izjave, ustrajući u tome da samo on može određivati svoju nacionalnu politiku o suradnji s Europskom unijom. Međutim miješanje Cruza i njegovih prijatelja pretvorilo je to pitanje u novu punu konfrontaciju između Sjedinjenih Država i Europe.

Reakcija u Sassnitzu i njegovom okružju pokazala se očekivano burnom. Amerikance su optužili da se prema Njemačkoj odnose više kao prema neprijatelju ili svojoj koloniji, nego kao prema savezniku. Ministar poslova Njemačke Heiko Maas izjavio je kako je takvo ponašanje odraz fundamentalnog „neuvažavanja“ prava i suvereniteta Europe. Glavni povjerenik EU za vanjske poslove i sigurnost Josep Borrell izrazio je „duboku zabrinutost u svezi toga, što Sjedinjene Države sve češće koriste sankcije ili prijetnje uvođenja sankcija protiv europskih tvrtki i interesa“.

Odnosi između njemačke kancelarke Angele Merkel i Trumpa već su bili krajnje hladni, što je bio rezultat mnogih uvreda od strane američkog predsjednika, kao i njegove nedavne, posve čudne odluke o smanjenju američkog vojnog kontingenta u Njemačkoj, koji je ključni element obrane NATO-a protiv Rusije.

Sada novi sukob može isprovocirati novi bljesak nezadovoljstva Trumpovim carinskim ratovima, njegovim stalnim negiranjem problema s klimatskim promjenama i njegovim nastojanjima za raskolom Europske unije, privlačenjem na svoju stranu konzervativnih, istočnoeuropskih država.

Rast sklonosti Amerike za bulling i zastrašivanje starih prijatelja ponovo se pokazala u otvorenom sukobu oko Irana, koji se dogodio prošloga tjedna. Uvedene američke sankcije (Iranu) nanijele su štetu europskim tvrtkama koje o trguju s Teheranom, no još nisu potaknule Njemačku, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo na odustajanje od sporazuma o iranskom nuklearnom programu, potpisanom 2015. godine i od kojega se Trump želi izbaviti. Zato, kada su SAD u UN-u željele ponovo uvesti sankcije protiv Irana (na međunarodnoj razini, op. GN.), naišle su na sveopći otpor.

Državni tajnik Mike Pompeo reagirao je na to klasičnom Trumpovskom histerijom. Europa je „stala na stranu ajatolaha“, kazao je on. Stalna veleposlanica SAD-a u UN-u Kelly Craft istupila je s ne manje agresivnim komentarom, optuživši najvjernije američke saveznike da su se „priključili kampanji terorista“. Ta činjenica, da Trumpova iranska politika dovodi do suprotnog rezultata, gurajući Bliski istok prema ratu a Iran – prema dobivanju atomskog oružja, po svemu sudeći, nema nikakve važnosti.

Sjetimo se sada poniženog Dominica Raaba, britanskog ministra vanjskih poslova. Prošli tjedan Raab je bio u Jeruzalemu, gdje je hrabro želio ponovo pokrenuti raspravu oko pitanja dviju država, kao rješenju sukoba Izraela i Palestine, nakon što su Trump i izraelski premijer Benjamin Netanjahu uložili masu napora da tu temu predaju zaboravu. Ali kao odgovor na svoje napore Raab je dobio javni ukor od Netanjahua i njegovih ministara – za Iran. To je bilo grubo i ponižavajuće. Na nesreću, njihovo grubo ponašanje odraz je smanjenja utjecaja Velike Britanije na međunarodnoj sceni.

Rješenje o dvjema državama – to je još jedna važna sfera o kojoj između Sjedinjenih Država i Europe postoji nesuglasje. Ali sporovi niču i o drugim ključnim pitanjima. Neovisno o svojim nastojanjima za „spas“ Europe od Rusa (i prodaju Europi skupi američki plin, koji se dobiva u rodnoj državi Cruza, u Texasu), Trumpovi prijatelji pokazali su obeshrabrujuće odsustvo interesa za teški položaj ruskog oporbenjaka Alekseja Navalnog, koji je nedavno postao žrtvom trovanja.

Bio to sukob u Ukrajini, u Siriji, Libiji ili čak prosvjedi u Bjelorusiji, Trump ulaže puno napora da ne rasrdi predsjednika Vladimira Putina, u kojega je on, po svemu sudeći, na udici. Ta važna pitanja na neposredan način utječu na sigurnost, razvoj i načela Europe, međutim Trumpova Amerika rijetko demonstrira solidarnost – često upravo suprotno.

Što činiti? Europske vođe mogu se nadati pobjedi Joe Bidena u studenom. Ali što će biti ako opet pobjedi Trump? Europa će se morati suočiti s novim sankcijama, novim prizorima egoističkih gluposti i grubosti. Morat će se suočiti s drugim mandatom američkog predsjednika, neprijateljski nastrojenim prema Njemačkoj, koji se s prezirom odnosi prema Europi u cjelini i koji ne zna kontrolirati svoje razarajuće instinkte. NATO i transatlantski savez mogu i konačno propasti pod tim pritiskom.

Čak ako se sad i uspije to izbjeći, perspektiva takvog kaosa – je snažan argument u korist jačanja jedinstvenog sustava sigurnosti Europe, njenog vojnog i tehnološkog potencijala, kao i njenih instrumenata zaštite od gospodarskih i financijskih ucjena  u duhu Sassnitza.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron poziva na tješnju integraciju unutar EU, ali Merkel i vođe drugih zemalja još su oprezni. Ali tim ne manje, kako je nedavno primijetila Sophia Besch iz Centra za europske reforme, Europa mora biti u stanju zaštititi svoje geopolitičke interese.

Nazovite to „strateškom autonomijom“, Ili jednostavno preživljavanjem. U svijetu, gdje raniji bliski prijatelji neočekivano istupaju kao zvijeri, meka sila jednostavno može postati nedostatna.

Europa ne može stati na kraj nesavjesnim potezima velikih globalnih igrača, ako sama ne postane takav igrač. Europljanima je nužno držati se zajedno. I to, što je Velika Britanija izabrala upravo taj trenutak za odvajanje, predstavlja ogromnu tragediju.

geopolitika

Projektu zajedničke budućnosti ravnopravnih Hrvata, Srba i inih u zajedničkoj domovini Hrvatskoj – nema alternative. A za one koji će posegnuti za „vukovarskim rješenjem“ fizičke subverzije mirotvorstva itekako ima učinkovitog lijeka. Takvog da možebitnim sljedbenicima iz drugog i trećeg batinaškog, grafiterskog (sprejem na javnim mjestima u gluho doba noći, je li – „junački“) ili ZDS ešalona „nacionalne osvijesti (sic transit) nikad više neće na um pasti nauditi bilo komu, bilo čime, bilo gdje i bilo kada. Normalni žitelji Bijedne Naše koji žele normalno, u sigurnosti i miru živjeti u Lijepoj Našoj, očekuju pucanj premijera Andreja Plenkovića za start tzv. pravne države. I, što se čeka? 

Marijan Vogrinec

Koliko god tzv. suverenisti (sic transit) svih polit-ideoloških „duginih boja“ ispod granica rejtinške margine (jedan posto javne potpore) ili tek nešto iznad nje prekomjerno – učinkom alkarskih mačkula na brdu iznad Sinja – granatirali novoprojektirano Plenković-Milanović-Pupovčevo tzv. bratstvo i jedinstvo većinskih Hrvata i manjinskih Srba pod egidom, je li, postratne pomirbe i zajedničke bolje budućnosti sa svim ostalim žiteljima RH bez obzira na bilo koje/kakve razlike među njima, nema alternative eliminaciji iz javnog prostora vrlo toksične politikantske retorike rata „sjećanjima“ na tragedije, krivnje i tzv. istočne grijehe cijelih naroda. Kultura razuma vis-à-vis rata „sjećanjima“, ultimatuma za „normalizaciju“ hrvatsko-srpskih odnosa – i četvrt stoljeća (sic transit) nakon Domovinskog rata o kojemu se i povijesno i iskustveno znâ sve bitno – ucjena priznanjima krivnje, manipulacija mrtvima i nestalima, nadnevcima slavlja/žalosti, oprostima, etc. također nema alternative.

Zašto nekima, a statistički ih je znatno manje od 10 posto u ukupnom biračkom tijelu – vidi sve ankete o rejtingu polit-ideoloških opcija, ali i izborni skor svaki put otkako je tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – nikako ne stane u glavu ona zdravorazumska jedne od ratnih legendi Ante Gotovine netom po povratku iz Scheveningena: „Rat je završio, okrenimo se budućnosti“? Što je tu neprirodno i nebudućnostno za RH, hrvatsko-srpske odnose i zajednički bolji život svih građana koje se neće politički/medijski maltretirati provokacijama o etničkoj pripadnosti, polit-ideološkom ili vjerskom uvjerenju, rodnom habitusu, gdje je tko bio 1941. i 1991., etc., nego koliko – primjereno svojim ljudskim vrijednostima i radnim sposobnostima – pridonosi općem dobru i napretku svoje zemlje.

Ako je to kultura razuma koju su nakon punih četvrt stoljeća napokon nakanili politički i provedbeno zapasati najutjecajniji bez konkurencije lideri – premijer Andrej Plenković, predsjednik RH Zoran Milanović i neupitni politički vođa srpske narodne manjine Milorad Pupovac (SDSS, koalicijski partner u novoj/staroj HDZ-ovoj vladi) – kninska je promocija državnog projekta hrvatsko-srpske pomirbe prihvatljiv početak. Je li, u dobroj vjeri. Što bi stari Latini rekli, a srpski to politički predstavnici tvrde i nakon 5. kolovoza 2020. u Kninu: verba volant, scripta manent.

Dakako, djela ostaju, pa će sljedeći mjeseci i godine pokazati je li Boris Milošević (SDSS), potpredsjednik vlade iz redova manjinskih Srba u RH bio samo protokolarni fikus na proslavi 25. obljetnice VRA Oluje u Kninu. Također i Zoran Milanović, ministar branitelja i potpredsjednik vlade Tomo Medved, Milorad Pupovac i Veran Matić, posebni izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Gruborima. Zaseoku cca 20 kilometara od Knina prema Plavnom, gdje su specijalci ATJ Lučko generala Mladena Markača i Željka Sačića 25. kolovoza 1995. počinili jeziv ratni zločin nad nedužnim/nemoćnim ljudima. Masakrirali su šestero srpskih civila pozne dobi i spalili zaselak samo dan uoči prolaska u blizini tzv. Vlaka slobode i rasističkog Tuđmanovog govora u Kninu kojim je ismijavao masovan odlazak srpskog stanovništva iz tog kraja („Nestali su u dva dana, nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće“). Nitko ne zna kakve su bile gaće tzv. prvog hrvatskog predsjednika dok se tako bolesno rugao srpskim gaćama. Koje nije ni vidio.

Gluhonijema spomen-soba ATJ Lučko

Iz tzv. Vlaka slobode (od Zagreba preko Knina za Split), u kojemu se među državnom svitom vozio i zapovjednik specijalaca Mladen Markač (Sačić ga je zamjenjivao na terenu) još se moglo vidjeti dim sa zgarišta u Gruborima – danas zaselak duhova, zarastao u divlju šikaru i drač – te osjetiti težak vonj razlivene ljudske krvi. Ubojice iz mržnje bez pokrića nikad nisu kažnjeni, a poimence se zna tko su bili. Sačić je oslobođen i sumnje po zapovjednoj odgovornosti, danas je saborski zastupnik tzv. suverenista (sic transit) i drži presice protiv državne svijeće u Gruborima. U spomen-sobi ATJ Lučko, specijalaca koji su, inače, dali nemjerljiv svoj doprinos hrvatskoj slobodi u Domovinskom ratu, nema slova ni zareza o Gruborima. Inženjerija HV-a prokrčila je podivljalu cestu u zaselak smrti eda bi se na nadnevak ratnog zločina tamo održalo komemoraciju podno tek nedavno postavljenog pravoslavnog križa. Da se žrtve ne zaboravi.

Kultura razuma, naravno, ne znači zaborav istine o tomu što se događalo 1991.-1995., neposredno u poraću i kasnije, odnosno tko jest što, kada, kako, komu i zašto zlo učinio, a ratna, ljudska i čak božja pravila strogo to zabranjuju. I „njihovi“, je li, „našima“, ali i „naši“ pak „njihovima“. U zlu i zločinu nema ravnoteže po krivotvoriteljsko-iskupiteljskoj „žrtva je žrtva“, pa će ubojica kojem je pravda došla glave i ubijeni biti – ista žrtva? Nema šanse. Ubojici neka njegovi najbliži u obitelji/familiji odaju pijetet, čiste grob, pale svijeće i donose cvijeće, to nije opća stvar i žrtva ma kakvim se to opravdavalo „zaslugama“, ratnim putem, junaštvom, etc.

Ubijen nedužni nije ista žrtva kao ubijeni njegov ubojica. Ni jedno jedino od 21.000 ubijene srpske, židovske, romske… djece samo na ustaškom stratištu u konc-Jasenovcu 1941.-1945. nije ista žrtva kao potkozarski i jasenovački koljač fra Tomislav Filipović nadimka Majstorović (majstorski je znao zaklati, hvalio ga je autor nadimka Vjekoslav Maks Luburić, kapo najstrašnijeg nacističkog konc-logora na europskom Jugoistoku) kojemu su partizani 1946. godine došli glave. Ili, 7. rujna 1995. u selu Bribirske Mostine mučki iz neposredne blizine ubijena starica Dara Milošević (67), baka potpredsjednika vlade RH Borisa i majka Borisova oca, jednog od dvadesetak tisuća hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti, nije ista žrtva kao što bi bio njezin egzekutor Veselko Bilić, razvojačeni pripadnik 15. domobranske pukovnije, da mu je netko vratio istom mjerom. Hrvatska mu je „pravda“ siječnja 1996. odrapila osam godina prdekane, Vrhovni sud potom smanjio kaznu na sedam i pol godina, pa Franjo Tuđman u svibnju 1998. ukazom skinuo još dvije godine… Zbog „dobrog ponašanja i zdravstvenih problema“ (sic transit), ubojica Bilić je odležao jedva tri i pol godine. „Četnikuša“ – kako je nazivao baku Daru i javna samohvala ubojstvom, zbog čega je i dospio na optuženičku klupu – nije imala veze s „četnicima“, ali i da jest, nije zaslužila „pravdu“ jadnika u glavu Veselka Bilića. Baka Dara ni za Tuđmana nije bila žrtva, ubojica Bilić valjda jest?

Predsjednik države pobjednice u ratu išao je pljunuti na vlastiti obraz, sramotno se kompromitirati oprostom zločincu dvije godine ionako nikakve kazne. Kao da je pijan trknuo automobilom pješaka na zebri? Lijep primjer! Za vola ubit’. Ubojica je na sudu priznao upad u staričin dom („Vadi pršut i vino, četnička kurvo!“) i sada slobodno šeta baš kao i onaj trknuti hosovac što je u Okučanima za proslave 25. obljetnice VRA Bljeska razdrljenih grudiju bio „Za dom spreman“ uza samog premijera Andreja Plenkovića i incidentom izazvao prosvjedni odlazak predsjednika države sa svečanosti. Taj je „hrvatski vitez“, saznalo se kasnije, izvukao iz podruma nekolicinu ustrašenih srpskih civila i hladnokrvno ih pobio. „Pogreškom tužilaštva“ (sic transit) nije odgovarao za ratni zločin. Nije odgovaralo ni petero tzv. merčepovaca koji su bez ikakvog razumnog razloga, osim iz patološke mržnje, pobili obitelj zagrebačkog mesara srpske nacionalnosti Mihajla Zeca. Dvanaestogodišnju kćer Aleksandru i majku joj Mariju odvukli su na Sljeme i mučki ubili.

Državni tužitelj Vladimir Šeks kasnije se vadio da je već bio napustio tu dužnost, pa… Navodno je sâm Franjo Tuđman – „proslavljen“ blesavom opaskom kako  je sretan što mu „supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, pa se Hrvatska debelo zamjerila Izraelu – poručio sudstvu da ne dira ubojice obitelji Zec, jer „ti dečki će mi još trebati“. Iako su natenane bili ispričali istražiteljima kako su ubijali, nisu osuđeni budući da su „priznali zločin bez nazočnosti svojih branitelja“. Jedan od njih, Igor Mikola, baš je toliko „trebao“ Tuđmanu da ga je i odlikovao! Sic transit. Ali, i poreznim je obveznicima Bijedne Naše trebao „hrvatski vitez“ Mihajlo Hrastov koji je „junački“ na Koranskom mostu na izlazu iz Karlovca pobio 13 zarobljenih i razoružanih srpskih teritorijalaca, jer već nekoliko godina plaćaju debele milijune odštete rodbini tih žrtava budući da je „junak“ Hrastov – švorc. A komedija-proces hrvatskoga krivosuđa trajao je – ne bi čovjek vjerovao – punih 20 godina. S nekoliko oslobađajućih presuda i morem laži. A sve je bilo otpočetka jasno i dokazivo. Nisu to ni svi niti najkrvoločniji primjeri gdje se „naši“ uopće nisu razlikovali od „njihovih“ u Domovinskom ratu i neposrednom poraću kada, je li, ljudski život nije vrijedio pišljivog boba, a moral i vojnička čast u tzv. ljudi nahvao (dum Marin) još i manje.

„Kada smo iz Novske krenuli na pobunjene Srbe prema Bijeloj stijeni na cesti Lipik-Okučani“, pripovijedao je autoru ovih redaka prijatelj koji je prošao sva najvažnija ratišta od Dubrovnika do kontinenta, „u jednoj kući u srpskom selu Kričkama ganc novi Philipsov televizor, još neraspakiran. Mislim, ne mogu ga sada nositi dok je postrojba u borbenom djelovanju i pod punom sam ratnom opremom; uzet ću ga po povratku iz borbe. Ali, vraga, netko je već bio brži od mene.“ U Vrdoljakovu filmskom promašaju „Generalu“ – lani se u Puli proveo kao bos po trnju, samo nagrade za žensku i mušku sporednu ulogu, sic transit – ima jedna scenaristički vrlo loša, ali istinita scena kako kokošari, psi rata pljačkaju bijelu tehniku iz srpskih kuća nakon što se bojišnica pomaknula naprijed. Antun Vrdoljak se u basnoslovno skupom filmskom promašaju – navodno nešto manje od 20 milijuna kuna javnog novca – referirao na čuvenu „bukvicu“ Ante Gotovine 6. kolovoza 1995. zapovjednicima HV-a u oslobođenom Kninu:

„Totalni kaos! Operacija je izvedena uredno i na najvišoj razini, a poslije bitke – kaos! Kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti! Je li kontaktiran župan, zatraženi vatrogasci, civilna zaštita? (…) To je zato što ste budaletine! Zato što ste nesposobni! A sposobni ste da balite na kamere, da se slikate, to ste sposobni! Jedan križ niste sposobni naći! A da se ne govori ono što se vidi u gradu – to je sramota! Barbari, vandali rade ovako, oni koji su plaćeni i ratuju po ratnom plijenu! Koga vi sramotite!? Sami sebe i one kojima zapovijedate i za koje odgovarate! Ako ne znate raditi zadatak za koji vas nitko nije vukao za kosu, izvolite ući u bitku i pješadiju! Reći ćete, bio sam u ratu! Kurčevi ste vi ratnici! Svaki dan je novo dokazivanje za ratnika!“

Relativizacija zločina i krivnje

Nema čistog rata u kojemu, je li, čisto ratuju anđeli protiv vragova samo zato jer su crni ešaloni pakla krvožedno napali rajski teritorij, gdje anđeli časno brane svoju praprapradjedovinu, ne čine zločine i poštuju moralne vrijednosti, a crni agresor je esencijalno zlo za koje nema pozitivne riječi. Lažu, muljaju i (ne)svjesno krivotvore istinu svi koji tvrde kako je zadnji rat rijekom raspada 24-milijunske zajedničke SFR Jugoslavije bio sasvim čist s hrvatske i nepodnošljivo prljav sa srpske strane. Istina, dakako, nije baš na geometrijskoj sredini, pa ni ravnoteža grijeha – kojoj najviše teže akteri nečiste savjesti ili svijesti o prošlosti, a opasnih su namjera – ne bi došla u obzir. Ljudski rod još nije izmislio vagu koja bez razložne sumnje može točno izvagati jedan grijeh u usporedbi s grijehom drugoga, pa čak i povijesna znanost vozi polit-ideološki slalom tako da je grijeh u nekom trenutku smrtni grijeh, neoprostiv (kaže se, „ne ponovilo se“), odnosno da je u drugom trenutku (druga vlast) dobro djelo, vrlina i junaštvo koje ulazi u udžbenike i njime se opija naraštaje. Za što? Mirotvorstvo? Osvetu tipa zapamti, pa vrati kad budeš u prigodi? Relativizacija zločina i krivnje ili pak izjednačavanje krivnje jednako je toksično kao nekritičan/jednostran odnos prema zločinu i krivnji za zločin. Vrlo je brzo u hrvatskom javnom prostoru odbačena nakaradna tvrdnja bivšeg  predsjednika Vrhovnog suda RH Milana Vukovića kako Hrvati u obrambenom ratu „nisu mogli počiniti ratni zločin“. Koncem 2011. godine, Milan Vuković je u Koprivnici – primajući nagradu jedne minorne braniteljske udruge za svoju knjigu u vlastitoj nakladi o Haaškom sudu – ponovio svoju nakaradnu tezu: „Onom tko jedva spasi živu glavu braneći se od napada, ne mogu se pripisivati zločini“.

Ne da su Hrvati mogli, nego su ih itekako – činili zločine. To se već neko vrijeme i priznaje – doduše, relativizirajuće, sa zadrškom, nevoljko… – ne samo u tzv. civilnom društvu i medijima, nego i u politici. Sada izravno i s državnog vrha. Grubori, u kojima je državni vrh 25. kolovoza 2020. to i jasno svjedočio, odajući istodobno pijetet i više od 18 nedužnih srpskih ratnih/poratnih civilnih žrtava u nedalekom Plavnom, nisu jedini, ni prvi niti posljednji primjer. To pak što će premijer Andrej Plenković koncem rujna zapaliti državnu svijeću, položiti cvijeće i pokloniti se u ime hrvatske države srpskim žrtvama u Varivodama, ali i Milorad Pupovac u Škabrnji hrvatskim žrtvama u ime srpske zajednice i s potpredsjednikom vlade Miloševićem najvjerojatnije doći 18. studenoga u službenom izaslanstvu na tradicionalni Dan sjećanja na žrtvu Vukovara ne znači izjednačavanje krivnje za zločine, njihovu relativizaciju i omalovažavanje Domovinskog rata. Dapače, priznanje vlastite krivnje, pokajanje i pijetet svim nedužnim žrtvama jest civilizacijski doseg na krijesti proklamirane hrvatsko-srpske pomirbe i zajedničke snošljive/bolje budućnosti u svakom smislu.

„U ime koje proklete pravde djeluju oni koji ubijaju civile!?“ – odjeknuo je povišen Milanovićev glas u prašumskom šikarju u Gruborima. „Šteta zbog zločina napravljena je i Hrvatskoj jer je zbog toga navučena mrlja na državu koja je bila napadnuta u ratu. Šteta koju država sama sebi nanese je nešto što nije apsolut, država ne može biti po svaku cijenu. Užas izaziva ubojstvo šestero nedužnih ljudi. U ime koje proklete pravde djeluju ljudi koji su mogli ubiti nedužne civile. Nakon ovoga više ništa nije isto.“ Velika je stvar pogledati istini u oči, pa i zatomiti vlastitu/obiteljsku bol te odlučiti u interesu zajedništva, mira i snošljive budućnosti različitih u domovini koja razlike njeguje kao svoje najveće bogatstvo.

„Nije mi bilo lako donijeti odluku o odlasku u Knin“, zapisao je Boris Milošević na FB statusu. „Kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u ‘Oluji’ nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran. U Knin idem otvorena srca, iskreno se nadam da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.“ Iako je rođen u Šibeniku i otac mu je bio hrvatski branitelj, aktualni potpredsjednik vlade iz redova srpske narodne manjine do poslije VRA Oluje nije mogao dobiti – hrvatsku domovnicu. Koji su to “nacionalno osviješteni“ birokrati u Šibeniku imali toliko moralne bijede u glavi da hrvatskom građaninu ne daju domovnicu samo zato što je – Srbin? I onda će laprdati kako brane etnički tolerantnu državu!? I danas cendrati o nekakvom izjednačavanju krivnje!? Ljudski jad ostat će doživotno – ljudski jad i bijeda. Ma kojem se bogu molili.

„Ovih dana dok sam razmišljao što učiniti (otići u Knin na proslavu VRA Oluje ili ne, op. a.) prisjetio sam se svojeg doživljaja ‘Oluje’“, nastavlja Milošević na FB-u. „Nakon što je otac demobiliziran odlazili smo na selo Bribirske Mostine gdje sam svjedočio pljački napuštenih srpskih kuća. Obilazili smo babu, očevu majku koja je ostala nakon ‘Oluje’ tamo živjeti. Nije htjela napuštati svoju kuću, nije htjela poći ni s nama u Šibenik.“ Da jest, Veselku bi Biliću & comp. naoružanih kokošara u HV odorama bilo ostalo samo opljačkati kuću budući da ju baka Dara ne bi mogla braniti. U to kriminalno doba kada se pljačkalo i palilo srpske kuće, pa ubijalo zatečene vlasnike/svjedoke, hvatalo raspuštenu stoku za neke privatne klaonice/mesnice – vidi indikativan Gotovinin bijes generalima u Kninu – baka Dara, starčad u Gruborima, Plavnom, Varivodama, etc. nije imala šanse preživjeti svitanje „hrvatske slobode“.

Tko normalan od rodbine pobijenih, popaljenih, opljačkanih i rastjeranih Srba ima obraza tražiti da slave VRA Oluju, odnosno tko od jednako postradalih Hrvata 1991./1992. ima obraza/petlje tražiti to isto kada su u pitanju pobunjeni Srbi koji su im naudili. Pravosudni progon zločinaca i tzv. kršćanski oprost nešto su sasvim drugo. Ali, ni u jednom slučaju ne dolazi u obzir tzv. kolektivna krivnja. Nisu svi Hrvati ubijali u Gruborima, Plavnom, Varivodama, etc. niti su svi Srbi masakrirali zarobljene Hrvate na Ovčari, u Borovom Selu, po srbijanskim konc-logorima, etc. Unatoč, je li, činjenici koje se i u Gruborima prisjetio predsjednik RH Milanović: „Ratovi su gotovi i mislim da je vrijeme za normalno u nama, za ono normalno što postoji u svakom čovjeku, dobro, pitomo, ako hoćete i naivno. Dosta je bilo onoga što je obilježavalo odnose dvaju naroda ili nacija, jer je nacija nešto drukčiji pojam. Teško je u modernoj Europi naći dvije sličnije nacije. Ako zanemarimo Srbe i Crnogorce, Hrvati i Srbi su dvije najsličnije nacije s najvećim brojem dodira. To nisu ni Česi i Slovaci, nisu ni Šveđani i Norvežani, to smo mi Hrvati, ako mogu tako reći, i Srbi, naši susjedi.“ E sad, upravo to normalno među Hrvatima i Srbima, što je imanentno svakom čovjeku, nije normalno mnogim tzv. ljudima nahvao (dum Marin) kojima poratna normalnost u odnosima dvaju najvećih naroda na zapadnom Balkanu, dviju najvećih etničkih skupina unutar Bijedne Naše ne samo propituje nečistu savjest nego i pitanje (po)ratne odgovornosti za riječ i djelo.

No, premijer Plenković (znatno više) i predsjednik Milanović (znatno manje, ali ipak) imaju sve alate vlasti za pravosudno, medijski i šire društveno omogućiti prevlast normalnog nad –  nenormalnim. Ako u tomu omanu, unatoč dobroj volji Srba pod Pupovac-Miloševićevim vodstvom – kolateralno možda i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koji je neki dan primio izaslanstvo Hrvatskog narodnog vijeća iz Subotice radi dogovora o participaciji manjinskih Hrvata u cijeloj piramidi srbijanske vlasti – tada projektiranom hrvatsko-srpskom tzv. bratstvu i jedinstvu u RH nema pomoći. Ostaje prazna riječ ili mrtvo slovo na papiru, a zemlja u procjepu politički izrežirane međunacionalne mržnje kojoj također nema pomoći, jer takva ne može naprijed u obitelji civiliziranih država. Netom što je medijski razglašen projekt hrvatsko-srpske pomirbe radi izglednije budućnosti, pa se medijski razglasilo Knin, Grubore, Varivode, Pupovčev odlazak u Škabrnju i najvjerojatnije najesen u Vukovar, etc. – što je polučilo masovnu potporu širom zemlje – državni pijetet nedužnim (po)ratnim žrtvama i Hrvata i Srba (ne)očekivano se sudario s crnilom batinaške protusrpske mržnje koja agresivno diže glavu.

Vukovarski batinaši iz mržnje

A gdje će, je li,  najvidljivije, nego u – Vukovaru. Godinama gradu slučaju u kojemu – nedavno odmetnuta od HDZ-a – lokalna vlast (ne)formalno čini sve i svašta eda bi prikazala kako Hrvati i Srbi ne mogu – i ne smiju – živjeti zajedno, jer se „povijesno mrze“, jer su Srbi u Domovinskom ratu „ubijali, palili, pljačkali, silovali, odvodili u zarobljeništvo i prognali“ Hrvate iz njihovih okupiranih domova, jer ih „nema koliko tvrdi krivotvoren popis žitelja“, etc. I zato treba u samom embriju zatući svaku „HDZ-SDP-ovu i Pupovčevu“ inicijativu za pomirbu i normalizaciju međuetničkog života ne samo u Vukovaru nego i bilo gdje u zemlji. Na krijesti te vrsti mržnje, koja u Vukovaru traje i traje, neki su dan opet mrziteljski (bez pokrića) hrvatski mladi batinaši režirano unaprijed fizički napali u Vukovaru dvojicu srpskih mladića te je Milorad Pupovac u povodu toga sazvao presicu: „Netko tu želi uništiti politiku pomirenja. Tko god stoji iza incidenta sada je dotjerao cara do duvara, a tko je car, prepoznat će se. Netko je dotjerao do zida.“

Je li sad na potezu tzv. pravna država i primjena paragrafa koji reguliraju ne prekršaj, ne remećenje javnog reda i mira, ne mladenačke ludosti ili samoživost, nego agresiju na tuđe zdravlje/život iz nacionalne mržnje? Jest, na potezu je tzv. pravna država s uvjerljivim alatima za primjerno postupanje. Ako su mrzitelji dotjerali cara do duvara, a jesu, više nikomu ništa ne znače „energične osude nedopustivog ponašanja“ što su ih i ovim povodom hitro očitovali najviši državni činovnici, je li, od policijskog ministra i vladina potpredsjednika Davora Božinovića te premijera Plenkovića do predsjednika RH Zorana Milanovića. Fizički napad na dvojicu srpskih mladića – koji već po redu, ni statistika ne zna – zločin je iz mržnje za koji nema opravdanja ni olakotnih okolnosti. Tempiran je u najosjetljivije doba kada najviši predstavnici vlasti proklamiraju pomirbu i uljuđene hrvatsko-srpske odnose i unutar zemlje i sa Srbijom. Zna se komu to nikako ne odgovara, pa onda i tko je car dotjeran do duvara.

Tu nema nikakvih enigmi kao ni čuđenju zašto se eksces dogodio baš u Vukovaru, baš u gradu u kojemu gradonačelnikuje protusrpski donedavni hadezeovac Ivan Penava, sada vidljivi član tzv. suverenističke družbe Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Koji ne žele Srbe ni u vladi niti da ravnopravno, kao građani RH, odlučuju o sastavu te vlade i državnom proračunu. Pomirbu uvjetuju cijelim nizom srpskih/srbijanskih priznanja krivnje sve do pokajničkog klečanja pod križem u Vukovaru. Što će se, je li, dogoditi kada na vrbi bude grožđe raslo. Znači nikad. Mir, sigurnost i suživot se grade sasvim drugim materijalima, ne ucjenama. U zadnjem se ratu nisu hvatali za gušu anđeli i vragovi. Dapače.

„Odlučili smo sazvati presicu i zbog napada prije tri dana i sinoćnjeg napada, kao i pokušaja jutrošnjeg napada koji je policija spriječila“, tvrdi Pupovac. „Napadi organiziranih grupa mladih ljudi hrvatske nacionalnosti na mlade pripadnike srpske zajednice u Vukovaru i okolici traju u kontinuitetu više od godinu dana, a u različitim ih se pojavnim oblicima pokušalo proširiti i na cijelu Hrvatsku. Izgleda kao da netko želi izazvati međuetničke sukobe u ratu teško stradalom gradu i ratnim stradanjem duboko traumatiziranim njegovim stanovnicima. Dok se u Kninu i drugim mjestima gradi politika pomirenja, ovdje u Vukovaru se prije 24 godine započetu i stvaranu politiku pomirenja želi uništiti, u Kninu kompromitirati i po mogućnosti zaustaviti. Riječ je o nasilju s političkom pozadinom i političkim sponzorstvom. Riječ je o nasilju kojim se želi suspendirati ili ograničiti kako ustavni poredak RH tako i norme međunarodnog poretka čijim je prihvaćanjem Hrvatska postala dijelom svjetskog poretka mira, vladavine prava i međunacionalne tolerancije i ravnopravnosti.“

Točno se zna tko to i zašto želi Vukovar pijeteta pretvoriti u Vukovar hrvatsko-srpskih sukoba bez granica. Politički marginalci koji zbog ekstremizma redom gube sve izbore, tek se tu i tamo neki provuče, nesposoban bilo što demokratski promijeniti, pa radikalizam – kao svaki radikalizam/ekstremizam u povijesti, dokazano i na balkanskom kifliću – prerasta u batinašku politiku, nasilje i moralnu destrukciju. Zato ekscesi prošlih dana više nisu (samo) stvar policije, nego države kojoj je stalo očuvati ustavni poredak i norme međunarodnog poretka što ih je RH prihvatio kao svoje. Bez ravnopravnosti manjinskih Srba u RH, kojima su ustavno zajamčena sva građanska i ljudska prava, jednostavno nema tzv. Samostane, Neovisne i suverene. Sve drugo su tlapnje bez pameti.

Neposredno uoči napada hrvatskih huligana mrzilačkih gena na srpske mladiće u Vukovaru, neki kloaka mediji ekstremne tzv. desnice glasno se hvale time kako je šefica tzv. suverenista (sic transit) Ruža Tomašić, je li, „očitala bukvicu Pupovcu, Miloševiću i Medvedu“ u povodu zajedničke državne komemoracije srpskim žrtvama u Gruborima. Je li, objavila je na društvenim mrežama da su i hrvatski „civili diljem Hrvatske stradavali od srbočetničkih agresora. Nevine žrtve nikada ne smijemo zaboraviti. Samo je jedno gore od zaborava – korištenje njihove pogibije u političke svrhe“. To kaže jedna „Liepa Plavka“ koja je u ganc novoj crnoj ženskoj ustaškoj odori „krasnoslovila“ (izvješća Nezavisne Države Hrvatske, lista Pavelićevog zeta Srećka Pšeničnika iz 1970-ih godina u Kanadi) pjesme ratnom zločincu, poglavniku tzv. NDH Anti Paveliću i toj paradržavi, a Ruža Tomašić rođ. Budimir ni danas se ne odriče ustaškog pokreta.

Kao takva, uopće nije kompetentna ni polit-ideološki podobna ikomu u deklarirano antinacističkoj vlasti RH čitati nikakve „bukvice“. Njezini su – pjeva Mile Kekin – vojno i moralno potučeni još 1945. godine. Smrtnim grijehom Franje Tuđmana, njihovi su potomci, apologete i simpatizeri ranih 1990-ih povjerovali kako se – zahvaljujući emigrantskom novcu i participaciji u novoj vlasti – na balkanskom kifliću reinkarnira tzv. NDH-2. Pa u toj paranoji i invalidnoj hrvatskoj tzv. demokraciji žive i danas. Mrze Srbe i sámo njihovo ime, čine sve da ih posvađaju s Hrvatima i zagorčaju im život u zajedničkoj domovini. Plenković-Milanović-Pupovčev projekt jamačno neće biti lagano ostvariti budući da rezultati Domovinskog rata i 25 godina političkog/politikantskog šaketanja krivnjama i sjećanjima čine mlinski kamen o vratu dobronamjernih arhitekata pomirbe i budućnosti težim no što bi trebao biti.

„Patnje hrvatskih Srba uzrokovao je Slobodan Milošević i vlada Srbije koji su ih gurnuli u rat protiv vlastite države“, kazao je nedavno televiziji N1 Hrvatska ugledni odvjetnik Anto Nobilo. „Iskoristili su ih u politici ostvarivanja ciljeva Velike Srbije. Nakon toga su ih gurnuli i u zločine nad Hrvatima, civilima, kad su išli u etnička čišćenja sela. Kad su Hrvati krenuli u Oluju, Beograd im nije dao vojničku pomoć, nego im je zapovjedio bijeg iz Hrvatske. Dakle, Srbija je najveći krivac za tragediju hrvatskih Srba, ali nije jedini. Na hrvatskoj strani su bili zločini i prije Oluje. Nakon Oluje je došlo do velikih pljački, paljenja, ubojstava, a da to nitko nije spriječio i kažnjavao, a sve kako se Srbi ne bi vratili i kako bi postotak Srba pao u stanovništvu Hrvatske. Drastično smanjenje broja Srba u Hrvatskoj bio je cilj hrvatskog političkog vodstva. Ono što je počelo u Kninu su snažni politički potezi koji su preokrenuli atmosferu u Hrvatskoj. A to je samo predtekst za konkretne poteze.“

Nema oprosta zločincima

Politički analitičar Žarko Puhovski pak drži kako „sada treba osvijestiti i stid, i shvatiti koja je cijena države i neovisnosti“ da bi se olako odnosilo prema svemu što je u ime države RH izrečeno i u Kninu i u Gruborima, odnosno da bi se dopustilo ekstremističku sabotažu napora osviještene politike i među Hrvatima i među Srbima kojom se na zajedništvu života u/sa razlikama iskovalo prihvatljivu budućnost. Kojoj neće loša prošlost uvijek iznova ubacivati klipove pod kotače poboljšanja. Puhovski smatra da su riječi izgovorene u Gruborima važne, ali je važan i kontekst.

„One se svode na poslovicu ‘too little, too late’“, tvrdio je u Studiju uživo tv N1 Hrvatska. „Došli su u ispražnjen kraj (državni vrh i srpski lideri, op. a.), mjesto duhova. Tamo su ih rastjerali, pobili i tamo nikog neće biti. Tamo se komemorira pobjeda zločinaca. Bilo je važno ne pretjerivati velikim riječima, a ovog je puta Zoran Milanović bio superiorno najuvjerljiviji, nije uletio u igranje novog Tuđmana, nego je razumno rekao što je trebao reći. I svi su rekli da je žrtva žrtva, a zločinac je zločinac. To se desetljećima primitivno nije moglo čuti. No za ovaj dio Hrvatske prekasno ali vidjet ćemo hoće li tako biti i za ostatak zemlje. Posebno je važno da je politika sjećanja politika sjećanja na ono što nas žulja, ne na naše nacionalne velike trenutke, nego na naše sramote. Ta je svijest ono što je Hrvatskoj nedostajalo, jer se u velikoj pobjedi htjelo zaboraviti tamnu stranu mjeseca. Na Grubore je prvo upozorio Hrvatski helsinški odbor nekoliko mjeseci nakon pokolja. Za postupke, procese je sada prekasno (vraga je prekasno, ratni zločin ne zastarijeva, dosadašnji proces je bio farsa i treba ga obnoviti pred neovisnim sudstvom te krivce primjerno kazniti, op. a.). Ako nekoga i osude – dobro, ali za to je prekasno. Sada se treba osvijestiti i stid, i shvatiti koja je cijena države i neovisnosti. Moramo reći koja je cijena oslobođenja. Hrvatska je država pokušala žrtve (srpske, op. a.) sustavno zaboraviti i sada se neke stvari ispod tepiha treba izvući van.“

Dakako, bez obzira na to koliko prosvjednih presica držao zapovjednik gruborskih ubojica Željko Sačić, zaklanjajući se politikantskim sjenilom tzv. suverenista (sic transit) i bez obzira što o tomu lamentirali kojekakvi bujanci i njihovi mediji. Projektu zajedničke budućnosti ravnopravnih Hrvata, Srba i inih u zajedničkoj domovini Hrvatskoj – nema alternative. A za one koji će posegnuti za „vukovarskim rješenjem“ fizičke subverzije mirotvorstva itekako ima učinkovitog lijeka. Takvog da možebitnim sljedbenicima iz drugog i trećeg batinaškog, grafiterskog (sprejem na javnim mjestima u gluho doba noći, je li – „junački“) ili ZDS ešalona „nacionalne osvijesti (sic transit) nikad više neće na um pasti nauditi bilo komu, bilo čime, bilo gdje i bilo kada. Normalni žitelji Bijedne Naše koji žele normalno, u sigurnosti i miru živjeti u Lijepoj Našoj, očekuju pucanj premijera Andreja Plenkovića za start tzv. pravne države. I, što se čeka?

tacno

Teže je ubiti metaforu nego državu. Naš Brođanin čika Mata, postavo je već davno simbol i metafora riječnog vuka zanesenjaka opsjednutog ljubavlju prema rijeci Savi, splavarenju, čamcima i riječnim galebovima.

Čast mi je zadovoljstvo  našem čika Mati posvetiti ovaj portret.

Splavar broj jedan u Slavonskom Bodu, bio je i ostao i uvijek će biti splavar broj jedan. U narodu poznat pod imenom i nadimkom čika Mata, kako smo ga mi klinci od milja zvali, a s pravim imenom i prezimenom, Mata Marković, danas bi bio jamačno presretan kada bi vidio Splavarsku ulicu i šezdesetak šarenih, različitih, ali na svoj način zanimljivih  splavova i Udrugu koja njemu u čast nosi ponosno ime- Udruga splavara čika Mata.

Legenda o čika Mati ne počinje s njegovom splavi niti MATINIM KUPALIŠTEM, nego puno prije, još davno između dva svjetska rata, kada je postojalo REPIĆEVO KUPALIŠTE na mjestu preko puta kuće od Taradija i njegove kemijske čistionice.

Na Repićevom kupalištu bila su zaposlena dvojica učitelja plivanja, među njima i  čika Mata. Što su vlasnici,  Karlo i Josef Repić, dvojica bunjevaca iz Apatina Bogu zgriješili, to ne zna nitko, ali kada da su saveznički avioni u Drugom svjetskom ratu pogodili njihove splavi i pretvorili njihovo kupalište u gomilu dasaka koje su plutale po Savi, bilo je svima jasno da je to kraj Repićevog kupališta. Tako su svi mislili, ali ne i čika Mata.

Naime,  na inicijativu čika Mate ono je ipak obnovljeno, koliko toliko, te poslije Drugog svjetskog rata postaje poznato pod imenom MATINO KUPALIŠTE.

Na žalost, dugi niz godina nebrige komunističkih vlasti  Grada prema Matinom kupalištu rezultirali su devastacijom,  tako  da je od svega, na žalost, ostala samo jedna, čika Matina splav koja je ostala još jedino rezervirana za njegove dobre prijatelje i sjećanje na 1950. godinu kada je čika Mata prodao točno 2 500 ulaznica za Malo gradsko kupalište, Matino kupalište.

Sve to skupa nama klincima iz Pivare gdje sam rođen i Vrazove ulice, sve to nije ništa značilo jer mi smo i dalje svaki vikend dolazili na čika Matinu splav, on nas je učio plivati i skakati sa splava u Savu, a posebna svečanost trenutka bila je romantična vožnja u čamcu sa čika Matom po Savi. Gledati iz čamca zalazak sunca iznad mosta, poseban je za djecu  doživljaj koji se pamti cijeli život.

Čika Mati u čast posvećujem ovaj portret kojeg sam radio drevnom tehnikom starih francuskih majstora-dry brush-suhi kist s ugljenim prahom u kombinaciji sa sepijom, grafitom i bijelim pastelom. Hvala.

Maria Montessori talijanska je pedagoginja i jedna od prvih liječnica i zagovornica ženskih prava koja je prije gotovo dva stoljeća potpuno izmijenila neučinkovit obrazovni sustav. Smatrala je da u školama trebamo odgojiti slobodoumnu, kreativnu i samouvjerenu djecu koja će potom izrasti u ljude koji će ovo društvo učiniti boljim.

Rođena je 1870. godine u Anconi u obitelji u kojoj je majka imala izuzetno liberalna stajališta u odnosu na vrijeme u kojem je živjela. Svoju je kćer već od najranije dobi učila da bude samostalna i da bez oslanjanja na druge kreira svoj životni put. Otac nije bio poput majke. Njegovi su stavovi bili konzervativni i tradicionalni, ali prepoznavši talent svoje kćeri, odlučuje se preseliti u Rim kako bi joj osigurao kvalitetno obrazovanje.

Odlazeći u školu, Maria već kao dijete zapaža nepravdu. Školsko joj gradivo nije bilo prezentirano na zanimljiv način, a djevojčice su bile prisljene učiti šivanje, kuhanje i ostale vještine koje su ih trebale učiniti dobrim kućanicama, majkama i suprugama. Mariju takvi predmeti nisu zanimali, njezina se pažnja usmjerila na matematiku i prirodne znanosti. Zato je htjela upisati tehničku školu, no takvom se izboru otac izuzetno protivio. On je želio da njegova kćer poput ostalih djevojčica postane učiteljicom, ali Maria je neprestano ponavljala: „Bilo što osim učiteljice!“. Motiviranost i samouvjerenost kćeri, ipak su potaknule oca da u  konačnici popusti njezinim zahtjevima.

Nakon tehničke škole, u kojoj je ostvarila odličan uspjeh, Maria odlučuje upisati medicinu u Rimu. Na fakultetu na kojem su predavali i studirali gotovo isključivo muškarci, Maria se našla u neprijateljskom okruženju. Ostalim studentima nije bilo drago što im je Maria kolegica budući da su smatrali da narušava ugled njihovom zanimanju. Neki su profesori čak govorili da ne može završiti medicinu jer nema dovoljno razvijen mozak kao muškarci.

U to je vrijeme za ženu bila sramota ako bi bila sama u društvu muškaraca koji nisu članovi obitelji pa ju je na predavanja pratio otac koji je to činio bez prigovaranja, iako se nije slagao s izborom zanimanja svoje kćeri. Studentima je posebno smetala prisutnost Marije na predavanjima na kojima se u učionici nalazilo golo truplo. Zato je ona nakon svakog predavanja odlazila u mrtvačnicu i sama istraživala. Bez obzira na svoju snagu i samouvjerenost, Maria je u takvim trenutcima sve više razmišljala o odustajanju.

Nakon jednog takvog predavanja, kada je išla kući, na ulici je ugledala siromašnog dječaka koji se igrao s komadićem crvenog papira i potpuno se usredotočio na njega. Zaboravio je na svoje siromaštvo i na to da nema cipele, jedino ga je zanimao papirić. Tada je odlučila da bez obzira na poteškoće, neće odustati od studiranja jer zna da će jedino tako moći promijeniti nepravedno društvo.

Diplomirala je 1896. kao prva žena koja je završila medicinu na sveučilištu u Rimu. Tih godina u Europi počinje bujati pokret za ženska prava koji su predvodile sufražetkinje. Žene su se borile za ostvarenje jednakih plaća, dobivanje prava glasa i poboljšanje svog položaja u javnoj sferi društva. Tom se pokretu pridružila i Maria Montessori koja je 1896. održala govor na Internacionalnoj konferenciji za ženska prava u Berlinu na kojoj je upozorila na nejednaku plaću muškaraca i žena za obavljanje istog posla. Shvatila je da je svojim obrazovanjem dobila moć koju mora iskoristiti da bi pomogla svim ženama. Tijekom svojih govora pričala je odrješito, bez napisanog teksta i s izuzetnom strašću.

Takvim je istupima postala izuzetno javno izložena te je čak dala i nekoliko izjava za novine. Jedan je novinar komentirajući njezin stil izjavio: “Ima profinjenost žene sa snagom muškarca“. Nakon toga, Maria je odlučila da više neće dati ni jednu izjavu jer je komentare poput tih smatrala omalovažavajućima. Htjela je da se ljudi usmjere na njezin rad, a ne na izgled, posebice dok obavlja važne i ozbiljne poslove koji se tiču ženskih prava.

Nakon rada na fakultetu zaposlila se u psihijatrijskoj bolnici u kojoj je dobila priliku raditi s djecom s teškoćama u razvoju. Mariju je stanje koje je zatekla u bolnici potreslo i odlučila je djeci vratiti ljudsko dostojanstvo te im osigurati mjesto u društvu u skladu s njihovim mogućnostima. Proučavala je na koji način djeca uče te je uočila da je svako dijete drugačije i da ima posebne interese. Nakon što je nekoliko mjeseci radila s njima, odlučila ih je poslati na državni ispit koji su polagala svi učenici talijanskih škola.

Većina djece iz njezine bolnice prošla je ispit, a neki od njih su ga napisali čak i bolje od prosjeka. Mariju je potreslo što djeca iz državnih škola imaju tako loše rezultate te je odlučila svojim metodama učenja pomoći svoj djeci. Osnovala je škole diljem zemlje, a napredak koji su učenici pokazivali zadivio je cijelu Italiju. Školu u Rimu vodila je uz pomoć Giuseppea Ferruccia Montesana s kojim je kasnije ušla u ljubavnu vezu te dobila dijete.

Budući da su i jedno i drugo odlučili da se neće vjenčati jer bi to značilo kraj za Marijinu karijeru, Maria je morala sina Maria dati farmerskoj obitelji na selu. Iako ga je često posjećivala, nikada nije smjela priznati da mu je ona majka. Kada je Mario napunio šest godina, otišao je kod Marije i rekao joj da zna da mu je ona majka i da želi biti s njom. Od tada su njih dvoje postali nerazdvojni.

Nakon što je 1909. izdala knjigu Montessori metoda i nakon što je ona prevedena na engleski jezik, po cijeloj Europi i Americi počinju nicati Montessori škole. Međutim, prvi i drugi svjetski rat usporili su napredak Montessori škola, ali ne i Marijino javno djelovanje i borbu za mir. Zbog progona fašističkog vođe Benita Mussolinija, ona 1931. bježi u London i ondje upoznaje Mahatmu Gandhija. Odlučila mu je pomoći u borbi za neovisnost Indije od Britanskog Carstva tako što je obrazovala njegove pristaše koji su najvećim dijelom bili siromašni i nepismeni građani.

Nakon obavljenog posla u Indiji, vraća se u Europu u kojoj je fašizam potpuno razorio njezine škole budući da je filozofija slobodoumlja bila u potpunoj suprotnosti s ideologijom Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Zato Maria do kraja života ustraje na ponovnom osnivanju svojih škola diljem Europe. Tri puta je nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Umrla je u 81. godini u Amsterdamu.

O ovoj strašnoj ženi snimljena je i mini serija Maria Montessori: una vita per i bambini (2007). Njezine metode integrirane su velikim dijelom i u današnjem obrazovnom sustavu, a njezina samouvjerenost i hrabrost u borbi za mir i prava žena ostaju nam kao putokaz za bolje sutra ili kako je to Maria sama najbolje izrekla:

„Don’t look at me, look at the way I am pointing.“

voxfeminae

Od vrha do dna hrvatske društvene zgrade jedino su korisnici i štićenici domova za starije i nemoćne, zaključani u njenom podrumu bez mogućnosti i izlaska i primanja posjeta. Za njih nema milosti. A sve pod nazivnikom preventivne zaštite njihovog zdravlja i života u uvjetima pandemije covida – 19. Karantena koja onemogućava slobodno kretanje ove populacije stanovništva, koja svoje posljednje dane obitava u ovim “humanitarnim, javnim i stručnim” institucijama, zapravo je drastično blokiranje starica i staraca. Strogi lockdown povremeno se prekida, ovisno o procjenama vlasnika i uprave domova, i naputcima lokalnih i centralnog stožera. Njihova moć nad nemoćnima, stožerština, upravo je perverzna, kontraproduktivna.

Među stanovnicima domova ima teško bolesnih u i fizičkom i u psihičkom pogledu. Bez posjeta djece, rodbine, prijatelja, oni jednostavno kopne. Usamljeni, bez razgovora s bližnjima, bez riječi utjehe, bez razmjene potrebne ljudske topline, bez osvježenja u vidu nekadašnje pažnje i ljudskosti, oni teško trpe svakodnevnu domsku rutinu. Mnogi su nepokretni, očajni do nemoći i ludila, jednom nogom u grobu. A ne dopušta se njihovim najmilijima da sjednu pored njihovih kreveta, da ih drže za ruku i ispričaju im novosti, dogovore se o ovom ili onom. Ponekad ih se pušta na dvorište kao kućne ljubimce. Na sat-dva dnevno.

Mogli su se po domovima odlučiti za separee, sa staklom, uz maske. Kao u bankama, kafićima, trgovinama… Zabrana posjeta pravo je mučenje za sve. Čemu služi psihičko ubijanje korisnika? Jesu li stožeraši/stožernici toliko razboriti da dokuče kako je zaštita starijih i nemoćnih njihovo guranje u ambis psihičkih bolesti koje su usko povezane s fizičkim, i obratno? Jesu li svjesni da su mnogima ovo posljednji dani u životu?

Tražimo rješenja, minimum slobode za te ljude, a ne mehaniku, zaključavanje i prekide komunikacija.

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.Drži se podalje od prinčeva.Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.

Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u “vozove istorije”, jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: “Ko pogodi cilj, sve promaši.”
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.

Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se “užasavajuće doslednosti”.
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
“Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih”. (Otkrivenje Jov., 3,16)

Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje “društveno koristan posao”.
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.

Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za “prosečnog čitaoca”: svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci “savest čovečanstva”: video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.

Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: “s budalom se ne prepiri”.
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi raspravljati.
“Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu.” (Poper)
“Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo.” (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u “naučno mišljenje”.
Ne veruj u intuiciju.

Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i “svesnu nejasnost” – ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen “socijalističkog realizma” napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu “angažovana književnost” ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude – isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)

Aleksandar Lukašenko posljednjih najmanje pet godina vodi, blago rečeno, prilično krutu politiku prema Rusiji, a njegovi odnosi s ruskim predsjednikom Putinom sve su samo ne saveznički. To se poglavito manifestiralo nakon izbijanja ukrajinske krize, kad se Lukašenko nije a priori priklonio ruskim stavovima

Nakon što su 9. kolovoza u Bjelorusiji održani redoviti predsjednički izbori na kojima je, prema objavi središnje izborne komisije, uvjerljivu pobjedu s osamdeset posto glasova odnio dugogodišnji predsjednik te zemlje Aleksandar Lukašenko, oporba rezultate nije priznala, a diljem zemlje izbili su masovni protuvladini prosvjedi. Nakon njihova početnog pokušaja gušenja uporabom sile snaga sigurnosti, vlada je s tom taktikom prestala, a prosvjedi su u međuvremenu poprimili slabiji intenzitet, uz pridobivanje dijela radništva koje se kroz štrajkove solidariziralo s oporbenim zahtjevima za ponavljanjem izbora. Protukandidatkinja Svetlana Tihanovskaya, koja je osvojila deset posto glasova, izbjegla je u Litvu, odakle se javlja povremenim protuvladinim priopćenjima na društvenim mrežama, nastojeći ohrabriti prosvjednike da ustraju u svojim zahtjevima, dok su vođe oporbe na terenu formirale tzv. koordinacijsko vijeće s ciljem posredovanja između vlade i javnosti, koje ima sedamdeset članova. U međuvremenu je Lukašenko na ulicu pozvao i svoje pristaše te s njima održao zajednički miting, intenzivirao neposredne kontakte s radnicima ključnih bjeloruskih tvrtki, a na vanjskopolitičkoj razini pojačao je diplomatsku aktivnost, prije svega s Rusijom, uključujući i svoje učestale telefonske kontakte s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom. Državno odvjetništvo Bjelorusije prošli je tjedan podiglo optužnicu zbog formiranja spomenutog oporbenog koordinacijskog tijela, proglašavajući taj čin protuustavnim, a zadaće koje je pred sebe postavilo – nepoznatima bjeloruskom zakonodavstvu. Predsjednik Lukašenko pred radnicima jednog poljoprivrednog kombinata prvi je put oštro napao američku politiku, rekavši kako se u SAD-u osmišljavaju i vode bjeloruski prosvjedi i naglašavajući kako je cilj takve politike uključiti i Bjelorusiju u izgradnju tzv. sanitarnog koridora ili Baltičko-crnomorskog koridora protiv Rusije, koji čine, kako je kazao, tri baltičke republike i Ukrajina.

Ovo je, ukratko, rezime najvažnijih događaja u Bjelorusiji nakon provedenih izbora, a sada bih se osvrnuo na pitanje, u čemu je tajna Lukašenkove nepobjedivosti i popularnosti u narodu, jer u Bjelorusiji se svih tih godina nikako nije radilo o nekoj klasičnoj diktaturi i primjeni represije nad stanovništvom, kako bi se na na prvi pogled moglo pomisliti, poglavito u kontekstu sintagme američkog predsjednika Busha o Lukašenku kao o “posljednjem europskom diktatoru”, koja se često upotrebljava.

Bivši partijac ali i bjeloruski domoljub

Mnogi hrvatski, ali i općenito zapadni mediji, griješe, kada misle kako prosvjednici protiv Lukašenka na ulicama bjeloruskih gradova automatski podržavaju Zapad, kao što griješe kada misle kako oni koji podupiru Lukašenka automatski preferiraju Rusiju. To je potpuna besmislica. Lukašenko je, iako kao političar potječe iz klasične partijske škole bivšeg SSSR-a, ujedno i bjeloruski domoljub. Dok je Jeljcinova Rusija 90-ih, nakon raspada SSSR-a, godinama provodila bolnu reformu prema zapadnim tržišnim modelima i instrukcijama inozemnih savjetnika i svoje stanovništvo bacila na koljena, u nikada viđenu bijedu i siromaštvo, uz istodobno uzdizanje superbogate nove kaste ljudi, tzv. oligarha, koji su se infiltrirali u sve pore političkog i javnog života, uključujući i medije, bjeloruski je čelnik odbio krenuti istim putom. On je, usprkos zajamčenoj nekonkurentnosti bjeloruskog gospodarstva u globalnim razmjerima, prihvatio vapaje radništva da ne zatvara tvornice i poljoprivredne kombinate koji se temelje na sovjetskom modelu funkcioniranja i da ih ne baci na ulicu, primarno vodeći računa o socijalnoj politici i stabilnosti zemlje. Zbog toga je odbio pokrenuti bolne reforme i rezove koje su provele sve postkomunističke zemlje. Tržište za jeftine bjeloruske industrijske i poljoprivredne proizvode pronalazio je na post-sovjetskom prostranstvu, najviše u tada gospodarski opustošenoj Rusiji. Istodobno je jačao i vojne i sigurnosne snage te zemlju sačuvao od mnogih turbulencija kroz koje su prolazile gotovo sve bivše sovjetske republike i time podigao nacionalnu svijest ljudi i pozitivni patriotizam, nužan za očuvanje državnosti zemlje koja državnu samostalnost nikada u povijesti nije imala. Tako su Bjelorusi, među kojima, prema različitim procjenama, katolici čine od 7 do 20 posto stanovništva, svoje prijestolnice gledali na način da su pravoslavni Bjelorusi bili okrenuti Moskvi ili Kijevu, a katolici Varšavi. Tek nakon Drugoga svjetskog rata i pobjede SSSR-a iscrtane su sadašnje državne granice Bjelorusije.

Kada stvar promatramo kroz vremensku dimenziju, što zapravo znači trideset godina sadašnje bjeloruske državne samostalnosti u usporedbi s cijelom poviješću? Zato i nisu čudne vrlo snažne veze između bjeloruskog i ruskog naroda, koji se u političkoj retorici često nazivaju bratskim, tim prije što nemaju preveliko povijesno breme kao što ono postoji u odnosima ruskog i pojedinih ostalih naroda koji su činili bivši SSSR. Službeni jezici u zemlji su bjeloruski i ruski, a zajamčene su i sve vjerske slobode.

Putinov čimbenik

Ljudima koji sada prosvjeduju protiv Lukašenka često je pogled usmjeren prema Rusiji, čiji im se predsjednik Putin sviđa. Na Zapad oni previše ne gledaju, bilo zato što o njemu ne znaju dovoljno, bilo zbog toga što ih on jednostavno ne zanima. Naravno, postoji i dio krajnje desno orijentirane bjeloruske oporbe koja, slično ukrajinskom postrevolucionarnom obrascu, želi prekinuti sve veze s Rusijom, izbaciti iz uporabe ruski jezik, izaći iz svih integracijskih okvira i uspostaviti čvrste međusobne granice. U današnjem bjeloruskom društvu, puno više od samoga Lukašenka, otvorene simpatije prema Rusiji pokazuje još jedan vrlo bitan dio društva – bjeloruska vojska. Gotovo cjelokupan visoki časnički kadar školovan je u ruskim vojnim akademijama i školama, a istodobno je uspostavio čvrste i ne samo profesionalne veze s ruskim vojnim zapovjedništvom i visokim časništvom. Zbog toga bjeloruska vojna elita ne gleda s previše simpatija na samog Lukašenka, kako bi se to na prvi pogled moglo zaključiti, jer ona puno više od njega teži uspostavi još čvršćih veza između dviju država, koje formalno čine Savez Država Rusije i Bjelorusije, koji, međutim, u praksi ne funkcionira onako kako je to konkretnim dokumentom bilo zamišljeno.

Jer Aleksandar Lukašenko posljednjih najmanje pet godina vodi, blago rečeno, prilično krutu politiku prema Rusiji, a njegovi odnosi s ruskim predsjednikom Putinom sve su samo ne saveznički. To se poglavito manifestiralo nakon izbijanja ukrajinske krize, kad se Lukašenko nije a priori priklonio ruskim stavovima o tome. Ne samo da nije želio priznati Krim ruskim državnim teritorijem nego je, što je puno više razdražilo Moskvu, nastavio aktivno surađivati i s novim ukrajinskim vlastima, kako na političkom, tako i na gospodarskom planu. Posljednjih godinu dana Moskva i Minsk oštro su se sukobljavali i oko energetike, tj. cijene ruske nafte namijenjene bjeloruskom tržištu. Lukašenko je tražio povoljnije cijene u odnosu na one koje idu za zapad, s obzirom na to da su dvije zemlje u državnom savezu, ali Putin je to odbijao, tražeći da se najprije dovrši proces državne integracije i pravno reguliraju svi tržišni i carinski odnosi pa se tek nakon toga može govoriti o istoj cijeni energenata za obje zemlje. Lukašenko je pred domaćom javnošću takav svoj stav pravdao riječima: “Ako smo bratski narodi, onda bismo trebali dobivati i bratske cijene”, dok Rusija, s druge strane, već odavno u tržišnom smislu djeluje pragmatično, ne želeći upadati u zamku u koju je upao SSSR – pomažući “bratske” socijalističke zemlje diljem svijeta, da bi mu one nakon provedenih raznoraznih “demokratskih” revolucija ne samo okrenule leđa nego ga i proglašavale svojim neprijateljem.

Slične revolucije

Na prvi pogled ova bjeloruska kriza slična je onoj ukrajinskoj s početka 2014. jer se, zbog nepoznavanja tematike, čini da su obje motivirane proturuskim ambicijama oporbenih snaga u društvu. Međutim, dvije su ključne razlike između njih. Riječ je o tome da je bjelorusko stanovništvo u puno manjoj mjeri “inficirano” proturuskim osjećajima od ukrajinskog, gdje je to bilo znatno, poglavito u zapadnom dijelu te zemlje. Druga ključna razlika odnosi se na reakciju Zapada na obje krize ili revolucije. I dok se odmah nakon pokretanja majdanske revolucije u Kijevu cijela Europska unija jedinstveno svrstala uz SAD, očekujući brzu pobjedu nad glavnim geopolitičkim suparnikom Zapada na tlu Europe – Rusijom, oko visokorizične bjeloruske krize primjetan je puno oprezniji pristup Zapada. Osim što Bjelorusija ima puno manju geopolitičku i geostratešku važnost, sigurnosni rizici za Zapad sada su puno veći upravo zbog snažno prisutnog ruskog čimbenika. Dvije su zemlje, naime, članice istog vojnog saveza – ruskog pandana NATO-savezu – Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, u koji još ulaze Armenija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Mlitava reakcija Zapada prema Lukašenku možda se najbolje ogleda kroz odluku EU-a koji se, umjesto za široke gospodarske sankcije – kako je to bilo u slučaju onih proturuskih 2014. zbog Ukrajine – na izvanrednom prošlotjednom summitu odlučio za skoro nametanje personalnih sankcija protiv istaknutih bjeloruskih političara i državnih službenika, odgovornih, kako je rečeno, za nasilje, represiju i izbornu prevaru. Ako se žele istinske promjene u društvu i prije svega na vlasti, sankcije se ne uvode pema individualnim osobama i njihovim aktivima u inozemstvu, nego se uvode stroge ekonomske restrikcije kako bi ih snažno osjetilo cijelo stanovništvo s ciljem njegova poticanja na široku akciju usmjerenu na smjenu vlade – bilo revolucionarnim metodama, bilo kroz izvanredne ili redovne izbore.

Zapravo, od članica EU-a, u stvarni politički rat s Bjelorusijom stupile su samo Poljska, Litva i Latvija, dok svi drugi kalkuliraju. Naravno, za to itekako imaju razloga. Jer dok Varšava uglavnom sluša sve što joj kaže Washington, ostali dio EU-a, prije svega tzv. stare članice, dobro znaju sve opasnosti i zamke najnovije bjeloruske krize. Unutarnjim problemima i sigurnosnim izazovima opterećeni EU, poput onih o migrantskoj krizi, krizi na istočnom Sredozemlju i Sjevernoj Africi, kao i vječno nestabilnoj Ukrajini koja uvijek može “eksplodirati” ako to zažele SAD ili Rusija, Europskoj uniji sada najmanje treba neka nova duboka kriza na njezinim istočnim granicama koju ona nikako ne može kontrolirati, a kamoli u njoj pobijediti. Poučak ukrajinske revolucije za EU bio je i više nego dovoljan i bolan. To se sada vidi kroz izostanak oštrih osuda protiv samoga Lukašenka i ne traženje njegove ostavke od ključnih lidera EU-a – od njemačke kancelarke Angele Merkel do francuskog premijera Emmanuela Macrona, ali i britanskog premijera Borisa Johnsona i samog američkog čelnika Donalda Trumpa. Jer svi oni jako dobro znaju kako je upravo “tvrdi” Lukašenko bio i najveća brana čvrstoj rusko-bjeloruskoj integraciji. Iako bi se i to, zbog snažnih pritisaka Zapada na Minsk, uskoro moglo i promijeniti tj. moglo bi doći do ubrzavanja integracijskih procesa između dviju bliskih saveznica.

Razjedinjeni Zapad

Lukašenko se posljednjih godinu dana lukavo približavao ponajprije SAD-u, želeći osigurati što jaču američku političku potporu svojoj vladavini, pa nije čudno što je američki državni tajnik Mike Pompeo još prije otprilike šest mjeseci pozdravio Lukašenka zbog pozitivnih promjena u pogledu ljudskih prava u Bjelorusiji. Jer ne bi uopće bilo nemoguće da bjeloruska revolucija, ako bi je se nastavilo aktivno poticati s bilo koje strane, na kraju, umjesto Lukašenka, iznjedri novog čelnika – snažnije proruske orijentacije.

Razjedinjeni Zapad, koji teško iznalazi kompromise oko utvrđivanja zajedničke strategije u ključnim geopolitičkim pitanjima – od odnosa prema Kini, 5G mreži, Iranu, migrantskoj krizi, pa i samoj Rusiji kojoj proteklih godina redovito “hodočaste” i mnogi lideri utjecajnih zemalja EU-a – teško da bi mogao jedinstveno djelovati i prema visokorizičnoj bjeloruskoj krizi.

I dok se EU s pravom boji nove “sigurnosne bombe” na svojim istočnim granicama pa “ne talasa” previše u svojim zahtjevima prema Lukašenku, čini se da Washington od njega ipak “diže ruke” i traži neka nova rješenja. Najnovije Lukašenkove protuameričke izjave najbolje svjedoče o tome jer ih, u suprotnom, sigurno ne bi izgovorio. Zato je njegova sudbina sada definitivno u rukama Vladimira Putina, a Lukašenko je, kako sada stvari stoje, očito kod ruskog vođe “zavrijedio novu šansu” jer je Moskvi, očito, prerizično u ovom trenutku tražiti nova kadrovska rješenja za bjeloruski državni vrh. U suprotnom bi Lukašenko mogao krenuti i “na sve ili ništa”, uzdajući se isključivo u pomoć sebi odanih struktura iz državnog aparata, kao i znatnog dijela bjeloruskih građana, čiju potporu nedvojbeno i dalje ima. Ali pritom je ključno pitanje, bi li ona bila i dovoljna za uspješno soliranje u ovako složenim globalnim geopolitičkim okolnostima i procesima koji su u tijeku i koji pred našim očima oblikuju jedan sasvim novi svijet.

Dakle, Putin Lukašenku definitivno daje novu šansu, a ovaj će ju sigurno objeručke prihvatiti, nemajući previše izbora. Dvije strane ovih dana već na visokim političkim razinama razgovaraju o ubrzanju zamrlog procesa snažnije integracije Saveznih država Rusije i Bjelorusije, pri čemu Moskva navodi kako će i dalje inzistirati na nezavisnosti svake od njih unutar toga Saveza – ma što god  ta riječ značila s obzirom na kontradiktornost samih pojmova „savez država“ i „državna nezavisnost“ (pojedinačno gledano, kao jedne nacionalne države).

I najnoviji dokaz Lukašenkove potpune odanosti Putinu: u vrijeme započete masovne proturuske histerije na Zapadu, nakon objave kancelarke Angele Merkel vijesti o trovanju ruskog blogera Alekseja Navalnog nervnim otrovom Novičok,  bjeloruski je vođa objavio, kako je rečeno –  senzacionalnu vijest, da je bjeloruska vojska presrela telefonski razgovor između službenog Berlina i Varšave, u kojemu je kazano kako su dokazi o trovanju Navalnog Novičokom “falsificirani”. Službeni dokument o tom razgovoru osobno je, pred televizijskim kamerama, pokazao ruskom premijeru Mishustinu u vrijeme njegovog dolaska u Minsk. Treba li veće potvrde, o tome, kome se bjeloruslki vođa okreće – Rusiji ili Zapadu i koji mu od njih dvoje pruža “ruku pomirnicu”. Lukašenko je, nedvojbeno, “mačak s 9 života”, pa mu se vrlo vjerojatno smiješi i 6. uzastopni mandat.

geopolitika

Zašto mlađahna influenserica Doris Stanković nije postala medijska tema onda kada je govorila o zabrani abortusa i ‘bolesti’ transrodnih osoba, ali jest kada je šejmala neki porečki restoran, što sve nismo naučili iz malog medijskog skandala i kako to da u kapitalizmu ipak ima besplatne večere

Boomerang

Ako ste umorni od priče o nesuđenoj večeri mlade influenserice Doris Stanković, koju je pokrenula njena sada već antologijska Tik-Tok objava, rješenje je jednostavno: skoknite na Tik-Tok kanal mlade influenserice Doris Stanković. Tamo serija kratkih videa u kojima djevojka šejma neki porečki restoran zato što joj nije htio dati besplatnu večeru u zamjenu za Instagram-promociju – prozvavši je usput ‘guskom’ i ‘siroticom’ – ima dvjestotinjak hiljada pregleda. Nije malo, ali je još uvijek duplo manje od videa u kojem Doris dijeli broj svog mobitela, tri puta manje od videa u kojem nam pokazuje gumenog žohara i peterostruko manje od apsolutnog rekordera, video-klipa u kojem nagovara svoju mlađu sestru da napravi najružniju facu koju može: ovaj zadnji ima čak i plot twist pa je skupio ravno milijun pregleda. Svi oni komentari marketinških stručnjaka i priučenih ekonomskih analitičara što ste ih posljednjih dana čitali na portalima, svi istupi naših uglednih poduzetnika i priznatih umjetnika, svi stavovi komentatora i kolumnista – kompletna dakle beskrajna medijska tik-trakavica – mlađahnu Dorisinu publiku, ukratko, ne zanima previše. Ili barem ne više od gumenog žohara. A to je utješno: ocvalim medijskim boomerima sva se ona komentatorska pametovanja sada vraćaju poput, hm, boomeranga. Jer ni njih kanal osječke influenserice prethodno nije naročito zanimao.

Prije točno godinu dana, recimo, kada je na Instagramu – gdje se ipak okuplja nešto starija ekipa od one s Tik-Toka – Doris podijelila neka svoja razmišljanja o tome kako je abortus običan zločin, transrodnost ‘bolest’ i kako bi silovatelje trebalo ‘kastrirati’ i ‘ubiti’, ali njihovim žrtvama zabraniti da pobace, nije se digla nikakva buka i panika. Članak o tom i sličnim ispadima hrvatskih influensera, koje prate stotine hiljada followera, objavila je tada u zabavnom prilogu Jutarnjeg lista Ines Madunić, ali tekst – izuzmemo li online rafale uvreda i prijetnji upućene novinarki – nije izazvao famozni ‘interes javnosti’. Takva je to, valjda, javnost ili je takav, barem, onaj dio medija koji sebi utvara da javnost predstavlja: ako netko širi transfobiju ili promiče zabranu abortusa, stvar je više-manje normalna. Ali ako se netko požali da nije dobio besplatnu večeru, e to je već ozbiljna, značajna, javnointeresantna tema.

Složio se tako posljednjih dana, kada već nije prošle godine, zdrug potplaćenih internetskih novinara pa od jutra do večeri i od Jutarnjeg do Večernjeg – preko Indexa, Dnevno.hr-a i svakog portala koji imalo drži do sebe – vrijedno kopipejstao statuse, linkao video-klipove i brzopotezno prenosio kratke izjave. I što smo na kraju dobili? Pa ne baš mnogo. Doznali smo da cijenjeni režiser Dalibor Matanić ne drži samo da je Doris Stanković ‘influenserska spodoba’, nego i da su influenseri generalno ‘neradnička bagra’. Doznali smo i da ih neradnicima također smatra novinarka Maja Sever. Onda je Indexova ergela neoliberalnih grla navalila na Sever i Matanića zato što sisaju državne jasle, jašu državnu sisu, ili kako već te isisane metafore idu. Mostov saborski zastupnik Marin Miletić javno je podržao bogobojaznu osječku protivnicu abortusa. Odnekud su se pojavili i neizbježni ekonomski eksperti da djevojku poduče kako u kapitalizmu nema besplatnog ručka, pa onda, logično, ni večere. I to je, otprilike, rezime u trenutku nastanka ovoga teksta, koji pišemo dva ili tri dana prije nego što ćete ga vi čitati – takva je, eto, žalosna sudbina nas autora boomera iz staromodnih tjednika u ovom nemilosrdnom svijetu novih medija – a nema sumnje da će u međuvremenu još poneko uvaženo javno lice izreći svoje mišljenje. Kao što nema veće sumnje ni da to mišljenje neće imati naročite veze s influenserskim strategijama i kanalima, nego će koristiti nove medije da zavrti stare, unaprijed poznate, dosadne stavove. Čemu onda čitava orgija moraliziranja, međusobnog vrijeđanja i psovačkog prozivanja? Uglavnom – jasno – radi klikova. A klikovi postoje da bi portali prikupili reklame. Pa se na kraju nekako čini da između Doris Stanković i svih onih medija što su je posljednjih dana čerečili člancima – u koje je, usput rečeno, uloženo neusporedivo manje truda i rada nego u prosječan influenserski video – baš i nema ozbiljnije razlike. Osim što ona svoju večeru nije dobila, a svi ostali su se usput omrsili. Čudna neka stvar, ispada, taj kapitalizam: u njemu ipak ima besplatne večere. Samo ne za sve.

Festival

Posebna podvrsta domaćih influensera – oni koji vjeruju da covid-19 nije ništa drugačiji od obične influence – u subotu, 5. septembra, dolazi na svoje. Na glavnom zagrebačkom trgu od 17 sati počinje nešto što se zove Festival slobode: okupljanje antivaksera, antimaskera, Tonyja Cetinskog i drugih građana skeptičnih spram državnog hendlanja korona-krize. ‘Festival slobode je manifestacija kojom šaljemo poruku da imamo pravo na zdrav život, insistiramo na zadržavanju ljudskih prava, sloboda, znanja, solidarnosti i međusobnog uvažavanja’, poručuju iz inicijative Prava i slobode, hvaleći se da su organizirali prijevoz autobusima iz čak 17 hrvatskih gradova. Pravdoljubiva retorika organizatora načelno djeluje simpatično, ali iza nje se brzo nazire rukopis nove desnice koja je naučila svoju politiku cifrati afirmativnim diskursom kako bi je učinila prihvatljivijom širim narodnim masama: ne čudi što tzv. festival podržavaju isključivo političari desne dezorijentacije. Događanje se pritom ponosno svrstava u niz sličnih prosvjeda po evropskim gradovima, uključujući i onaj nedavni u Berlinu, a znamo kako je tamo završilo: pokušajem grupe profašističkih demonstranata da nasilno provale u zgradu njemačkog parlamenta.

Brod

Prije nešto više od dvije godine, u ljeto 2018., čitava svjetska umjetnička scena opet je pričala o Banksyju. Jedna od brojnih verzija ikoničke ‘Djevojke s balonom’ upravo je na aukciji Sothesby’sa bila prodana za milijun funti: tek što je voditelj lupio drvenim čekićem o stol, međutim, začulo se prodorno pištanje, a mehanizam skriven u masivnom okviru progutao je sliku pa je pred zbunjenom publikom izbacio, isječenu na tanke trakice, s donje strane rama. Ostalo je, kako se to već kaže, povijest. Ili, konkretnije, povijest umjetnosti. U Sothesby’su su intervenciju odmah proglasili ‘prvim umjetničkim djelom stvorenim uživo za vrijeme aukcije’. Autor je objavio da se djelo sada zove ‘Ljubav je u smeću’. A novonastalom radu, prema procjenama stručnjaka, vrijednost se automatski udvostručila.

Nije teško shvatiti zašto kritičari ne vole Banksyja: popularan zato što je anoniman, basnoslovno skup zato što je subverzivan, on perfektno utjelovljuje hipokriziju suvremenog umjetničkog tržišta. ‘Banksy ne kritizira kapitalizam, nego u njemu sudjeluje’, pisao je nakon aukcije ‘Huffington Post’. ‘Umjesto da portretira tajnovite emocije ljudi, nudi nam jednodimenzionalnu ikonu’, ljutio se ‘Guardianov’ Jonathan Jones. ‘Trijumf banalnosti’: tako je, nedavno, Banksyjev autorski opus ukratko opisao slikar i kritičar Alexander Adams. ‘Ljubav je u smeću’ bila bi onda, valjda, vrhunac tog trijumfa: čak i kada se umjetničkom tržištu otvoreno izruguje, pocijepavši vlastito platno na komadiće, smeće koje Banksy proizvodi nekim čudom postaje tržišno još isplativije. Pa sve što najpoznatiji nepoznati umjetnik napravi – svaka njegova provokacija i dobro režirana intervencija – naposljetku izgleda kao prevara.

Ili je tako, barem, bilo do prošloga tjedna. A onda smo saznali da ‘Djevojka s balonom’ – odavno prisutna na posterima, platnima i zidovima – već neko vrijeme, oslikana, plovi i na palubi tridesetmetarskog broda. Brod se zove ‘Louise Michel’, po slavnoj francuskoj feministkinji. Banksy ga je kupio u tajnosti, opremio i prekrio ružičastim grafitima: sada kruži Mediteranom, spašavajući migrante. Njegovu posadu predvodi Pia Klemp, njemačka kapetanica koja je nedavno svjesno riskirala kaznu dvadesetogodišnjeg zatvora sudjelujući u akcijama pomoći izbjeglicama: spasila je, do sada, preko hiljadu ljudi. Prema internim pravilima ‘Louise Michel’, u ime broda nazvanog po feminističkoj heroini mogu govoriti samo ženske članice posade, pa Klemp prepričava medijima pismo koje je prošle godine dobila od Banksyja: ‘Zdravo, Pia. Čitao sam o tebi u novinama. Ja sam umjetnik iz Ujedinjenog Kraljevstva i napravio sam neke radove o migrantskoj krizi. Jasno, ne mogu zadržati novac. Treba li ti možda novi brod ili nešto slično?’ I tu je njegova uloga završila: ‘Banksy se ne pretvara da zna bolje od nas upravljati brodom’, zaključuje kapetanica, ‘a mi se ne pretvaramo da smo umjetnici.’

I doista: ovo više nije priča iz povijesti umjetnosti. Zato će ‘Louise Michel’ ostati izvan većine kulturnih rubrika, zato se o njoj neće očitovati kritičari niti će stručnjaci procjenjivati je li najnovija ‘Djevojka s balonom’ kojim slučajem vrjednija od svih dosadašnjih verzija. Umjesto cijenjenih kolega, koristimo stoga priliku da ispišemo posvetu Banksyju: nepoznatom autoru koji uništava umjetnost, umjetniku koji spašava nepoznate ljude.

Pismo

A dok Banksy prkosi evropskim institucijama, u njegovoj domovini tinja ozbiljan kulturni skandal. Utjecajni ‘The Art Newspaper’ pribavio je kopiju tajnog pisma koje je tamošnji ministar kulture Oliver Dowden uputio nacionalnim muzejima, ljubazno im sugerirajući da odaberu ‘najkomercijalniji mogući pristup, koristeći svaku priliku da maksimiziraju alternativne izvore financiranja’. Ne poslušaju li ga, dodaje ministar manje ljubazno, on neće ‘biti u poziciji da na bilo koji način ubuduće novčano pomogne sektoru’. Britanska vlada, inače, bila je itekako hvaljena zbog obilne financijske injekcije kulturnim institucijama na početku lockdowna, ali sada vidimo kako izgleda drugo lice prve pomoći. Dowdenovo pismo otvara nekoliko logičnih pitanja – kako da muzeji povećaju prihode u doba naglog pada broja posjetitelja, kako da nadoknade nedolazak turista i zašto im vlada pomaže javno, a prijeti tajno – pa je za sada jasno samo to da britanska vlast koristi svaku priliku da nastavi svoju četiri decenije staru politiku. Takvu politiku poznajemo, uostalom, i u većini ostalih evropskih država: svodi se na ideju da bi kulturu trebalo što više prepustiti slobodnom tržištu. Po cijenu toga da tržišna sloboda podrazumijeva ponešto državne prisile.

portalnovosti

Boris Rašeta zvučno je novinarsko ime. Ako bi se poslužili objašnjenjima iz sportskog pojmovnika, nazvali bi ga dugogodišnjim članom reprezentacije novinskih pisaca, u koju ulaze najbolji, i po vještini pisanja, i po humanističkom pogledu na svijet koji teče. Strastveni je promatrač buke i bijesa kojom smo okruženi; uživa u spoznaji zakonitosti promjena i svojevrsnom klasificiranju pojava, praveći male vremenske sinteze. Bogatstvo refleksija, čvrsta hvatišta u znanju i  razumijevanju socijalnog, političkog i kulturnog konteksa, dio su njegovog profesionalnog habitusa. Svojim tekstovima i knjigama potvrdio je ulogu čuvara dostojanstva novinarske struke. Intelektualni je autoritet, obrazovan, istraživač prošlosti kao ulaza u budućnost, uz pomoć stilskog instrumentarija u koji spadaju ironija i jasna linija argumentacije.

O sebi kratko kaže:

Rođen sam u Bihaću, 23. 2. 1968. godine. Srednju školu započeo sam u Donjem Lapcu, centar Veljko Vlahović, a završio u Zagrebu (Centar za kulturu), kao i fakultet, sociologiju na Filozofskom. Za vrijeme studija počeo sam raditi kao novinar, najprije u dnevnom listu Zapad, kojega je uređivao nedavno umrli Pero Zlatar, potom na Yutelu, pa u Danasu, Novom Danasu, Hrvatskom listu, Arkzinu, Identitetu, Feralu, radio sam na Latinici, a već desetljeće i pol sam u 24 sata. Bio sam i dopisnik njemačke agencije DPA, Radija Deutsche Welle, Alternativne televizije iz Banja Luke, beogradskog Vremena. Objavio sam dosta knjiga, kao autor, koautor ili urednik – Staljinovi ubojice (knjiga o Pavlu Bastajiću i Mustafi Golubiću, objavljeno je hrvatsko i srpsko izdanje), Čaruga (hrvatsko izdanje, na jesen izlazi srpsko), knjigu o Stevi Krajačiću (Titov najtajniji agent), trilogiju o Anti Paveliću i Kvaterniku (s Goranom Gavranovićem), Tajnu vezu Tita i Pavelića, hrestomatiju Komunizam, trilogiju Ustaški James Bond o Krunoslavu Draganoviću… Upravo pišem biografiju Josipa Broza Tita, koja bi trebala biti portret, analiza karaktera, opis čovjeka od krvi i mesa a ne spomenika kojega jedni stalno glancaju a drugi stalno ruše. Tito je, uz Teslu, gledamo li karijeru, najveći čovjek kojega su dali ovi prostori a ja pokušavam naći odgovor na pitanje, kako mu je to uspjelo.

___________________

U svom znamenitom eseju Zašto pišem  George Orwell je napisao: Uz potrebu da se zaradi za kruh, postoje četiri glavna motiva zbog kojih netko piše (prozu). Koji je tvoj motiv?

Čitao sam taj esej. Orwell je jedan od najboljih pisaca, uzor stila, ali i čovjek koji je životom jamčio za napisano, što je više izuzetak nego pravilo. Podsjetite me samo koje je motive Orwell naveo. Zaboravio sam. Vjerujem da je to učinio pametno…

Evo, da te podsjetim, to su ovi motivi:

“- P u k i  e g o i z a m. Želja da se prikaže pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su vam se posprdno podsmjehivali u djetinjstvu itd., itd. Laže svatko tko kaže da to nije njegov motiv, i to vrlo jak.

– E s t e t s k i  e n t u z i j a z a m. Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanu slijedu.

– P o v i j e s n i  p o r i v. Želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva.

– P o l i t i č k a  s v r h a. Ovdje riječ „politika“  upotrebljavam u najširem smislu te riječi. Želja da se svije uputi određenim smjerom, da se utječe na idje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore. Ponovo, nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je politički nazor.

I osvrćući se unazad na svoj dosadašnji rad, vidim da sam baš tamo gdje mi je nedostajalo političkih pobuda, napisao mrtva slova na papiru i da sam se izgubio u pretjerano kićenim i vulgarnim odlomcima, rečenicama bez smisla, ukrasnim pridjevima i općenito u brbljanju.”

Savršeno! Baš savršeno. Svaki od četiri motiva nalazim i u sebi i to baš tim redom kako ih je Orwel naveo. Ovo zadnje – da je tamo gdje je imao manjak političkog poriva kasnije pronašao višak kiča –  vjerojatno važi u njegovom slučaju, ali u mome ne. Ja nisam samo homo politicus. Politika je, naravno, kako ju je definirao još Nepoleon, postala moderna sudbina, pa joj se ne možete oteti, ali ja ipak ne želim biti samo političko biće. Mislim da je najvažnija kod pisanja iskrenost. Ne mislim na svakodnevne ili svakotjedne političke tekstove, analize, komentare, mislim na svako pismo koje ima namjeru iskazivati neku istinu. Istina, traganje za istinom, da, to je najvažniji poriv, a onda i estetika. Iskren autor, čak i ako je slabije pismen, pa čak i nepismen, stvorit će, veće ili manje, savršenstvo, jer se, da tako staromodno kažem,  govor srca, jezik duše, uvijek osjete. Nalazio sam savršenih rečenica i kod ljudi koji nisu pisci.  Moja majka je ocu na spomenik napisala “Miran bio i u miru počivao”, i ja ništa ljepše nisam uspio smisliti. Pitao sam je kako je došla do toga, rekla mi je da je otac volio mirno spavati, bio je pošten, nije muljao,  i ona je u te riječi sažela cijeli njegov život, i predgrobni i zagrobni. Ivo Andrić, kojega cijenim kao genija, u nekoliko eseja u kojima govori o pisanju, navodi narod, narodni govor, tradiciju, kao vrelo koje uvijek treba proučavati ako želimo usavršavati stil. Kad sve rezimiram, bio bih sretan da napišem nešto što će ostati, makar bilo kratko kao pjesma Epitaf  Branka Miljkovića, „Ubi me prejaka reč” i tu dolazimo do motiva egoizma.

Miroslav Krleža, u Mom obračun s njima, piše: Pisanje kao vještina sastoji se od jedne jedine vještine: vještine pisanja. Tko piše, taj piše rečenice. … Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima posljedica nereda u čovjeku, a nered  u čovjeku je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi posljedica je nereda u sredini i u stanju te (književne) sredine. Koliko ljudi piše s neredom u mislima? Što je za tebe nered u čovjeku?

Osjetio sam da su veliki pisci, novinski, beletristički, pisci svih rodova, vrsta i žanrova, uvijek oni čiji karakter se prosipa po papiru i daje oblik napisanome. Krležina rečenica odaje estetizirani kartezijanski um, to je um u kojemu caruje red, Crnjanski piše melankolično i mnoge su njegove stranice natopljene sjetom. Andrić piše kao stari  mudrac koji je uvijek i u svakom trenutku svjestan prolaznosti svega. Kiš iz knjige u  knjigu  ima drugi stil. Što se tiče ovog Krležina silogizma o neredu, on je bolje pisao dok je u njegovoj književnoj sredini vladao nered – mislim na staru Jugoslaviju i svoje ljevičarsko okruženje  – nego onda kad je nastupio Red. Danijel Dragojević, ili možda Igor Mandić, nisam siguran, jednom je rekao da je Krleža bio pisac od glave do (četrdeset) pete, a ne bi pogriješio ni  ni da je u rečenicu umjesto „čovjek“ stavio riječ „pisac“. „Pisati“ kaže Krleža, „ne znači nego misliti“. Možda je Krleža previše mislio, možda bi bilo dobro da je malo više „osjećao“. Pisati znači i osjećati. Kao proznog pisca, više recimo cijenim Damira Karakaša. U Krležinim djelima nisam našao, makar ih ne poznajem sva, puno mjesta na kojima čitatelja savladaju osjećaji koje mu je pisac potakao, no kontemplacije ima koliko hoćete i ona je izvrsna. A kad kod Dostojevskog, u Karamazovima, Dimitrij Karamazov tuče nekog bijednika čiji sin to posmatra, mislim da je bio kapetan Snegirev, onda tu scenu ne možete zaboraviti cijeli život. Ili slike udovice u Grku Zorbi, još jednog genija romana, Kazancakisa.

Ipak bih Krležu bez razmišljanja preporučio kao učitelja stila i mišljenja. Njegov esej o Karlu Krausu je dragulj a neke njegove marginalije, koje nije kanio objaviti, posebno one u kojima je više puštao osjećajima da se razmašu – na primjer, opis karmina za AGM-a, kod Milana Marjanovića- vrh su kojega  je u ovom i tzv. srodnim jezicima mogao dosegnuti samo mali broj pisaca, Tin, Crnjanski, Kiš, Mak Dizdar, Skender Kulenović, Pekić, da navedem samo one kojima sam impresioniran.

Nisam siguran koji je antički filozof  izrekao misao o tome, ali znam da mi se duboko urezala u pamćenje, tako da ju često navodim, a glasi: čovjek koji zna misliti, a ne zna to izreći, na razini je čovjeka koji ne zna misliti. Može li se reći i obratno? Da ljudi koji znaju misliti znaju i pisati. Ili je pisanje ipak produkt i dugih faktora?

Čehov je mislio na to kad je jednom rekao – „moja drama je gotova, ostaje samo da napišem.“ No, postoje ljudi koji sjajno misle i odlično govore, a kad vide papir ili tastaturu, ukoče se i sva njihova lepršavost najednom nestaje. Kako bi se ta prepreka savladala, treba osvojiti slobodu u pisanju, pisati spontano, ležerno, opušteno.  Bez slobode u pismu, nema ležernog teksta. Ne mislim naravno da to važi za sve tipove pisma, mislim baš na beletristiku i novinarstvo. Uzor je Hašek. Pisao je puno, lako, ležerno, pisao je „po Vuku“, onako kako se govori, i to je briljantno. Umro je, mislim, sa 42 a iza sebe ostavio cijelo more ležernih i urnebesno duhovitih spisa, na samom vrhu svjetske književnosti. Ranko Marinković je pak vjerovao da je pisanje težak manualni rad, i tu ima istine. Zweig je znao sa 800 kartica tekst skratiti na 200, skraćivao je sve dok sve dosadno, sve suvišno, ne bi ispalo. Andrić je radio to isto. Tolstojeva žena je  Rat i mir, debelu knjigu, prepisala sedam ili osam puta, rodila mu je 12 djece, a onda ju je on o stavio, i sva djela predao “čovječanstvu”. I što vam onda vrijedi sav književni genij, ako ste idiot i hulja? Ti se predaješ cijelom čovječanstvu, a ostavljaš ženu koja ti je predala cijeli život. Hoću reći, pisanje i čitanje ne popravlja ljude. Siromak koji bi se postavio ljudskije od Lava Tolstoja bio bi mi puno draži, a nadam se i Kristu, u kojega se Tolstoj uzdao.

Krleža je jedanput napisao da ne zna je li li vuk, ali da književni dvopapkar nije. Petefijeva pjesma o kurjacima prvi je duboki poticaj da je počeo pisati. Ustvrdio je da je bolje krvariti gladan i nastrijeljen kao Petefijev kurjak, nego lajati na lancu.

Pa u prvoj polovici života je krvario gladan i nastrijeljen, a u drugoj lajao na lancu, pa bi bio najbolji sudac na temu koji dio rečenice je istinitiji, ali kako je mrtav to nećemo saznati. Krleža je nakon rata režimski pisac, odnosno, više od toga: više od Kardelja on je Titov ideolog, on je otac jugoslavenske sinteze, tu tezu zahvaljujem Pjeru Biliću, legendarnom zagrebačkom antikvaru i eruditu). Da je Tito ušao u Trst, uzeo Grčku i Albaniju, on bi već smislio neku zajedničku povijest. Vidite kako veliki ljudi stvaraju narode i povijesti a ne obrnuto.  Cijenim Krležu, ali ovo je novo vrijeme, novi su konteksti, nove populacije, nove tehnologije, nove geopolitičke okolnosti, pa nam Krleža danas ne može dati puno, osim što lijepo artikulira razloge za dubinu očaja, jer on je bez ikakve sumnje znao i napisao sve što nas čeka.

Postoje li danas kurjaci u Krležinom smislu, ili su novinari na lancu, koji produžava i skraćuje gazda, vlasnik novina, portala? Kako sačuvati nezavisnost u svijetu koji je postao trgovačko društvo?

Sloboda nikad nije apsolutna. To je dijalektička veličina koja se mijenja, raste, pada, pulsira. U svakom tiskarskom svijetu postoji jedan zabranjeni grad, jedan prostor, sa ljudima i stvarima koji se ne diraju, koji ostaju pošteđeni kritike, jedan lanac koji se više ili manje rasteže. Prije rata, Krleža je kritizirao socijalnu književnost, dakle, literaturu pisanu po diktatu partije, kritizirao je moskovska suđenja,  napad Rusije na Finsku, i Partija ga je izopćila iako je u svemu, gledano humanistički, imao pravo. Gledano realpolitički, pravo su imali Staljin i Tito – jedino je Magnitogorsk i T 84 mogao savladati Hitlera, nikakva humanistička misao. I što ćete kada se nađete u tom procjepu – između humanizma osuđenog na poraz ili propuštanje Zla, i podređivanja manjem Zlu, ali ipak Zlu? Tu nema naputaka, svatko bira svoj put, i taj je put u takvim graničnim situacijama uvijek pogrešan jer znači odricanje od nečega.

Krleža nakon rata nije bio samo uplašen, njemu je Tito ipak ostvario životni san i on se povukao, kako je sam govorio, „po liniji oportuniteta“, u miran život na Gvozdu i u Leksu, ne pačajući se u stvarnost.

Na sjeveru Sibira, na Kolimi („Arhipelag Gulag“), može se pročitati kod Varlama Šalamova, robijaši su se, ako su željeli preživjeti, morali pridržavati tri zapovijedi: ne vjeruj, ne plaši se, ne moli… Zatvorski čuvar nisi, jasno je kao dan, ali jesi li Šalamovljev robijaš? Kome ne vjeruješ? Koga se ne plašiš? Koga ne moliš?

Malo kome vjerujem. “Čovjek je mislio da je gigant a je govno” kaže Hašek. Čovjek je slabašno biće, uglavnom, nesigurno, zastrašeno, od sudbine, smrti, gubitka posla, batina, nevolje, i ako ga kao takvog doživite, ne možete se razočarati.

Ne plašim se najbližih. Ne molim koga ne moram, ako moram, molim. Život nije što i polje prijeći a ja nisam ni heroj ni beskompromisan čovjek, kakvim me ponekad, pogrešno, predstavljaju simpatični zanesenjaci. U vrline si upisujem da ne lažem i ne gradim se herojem.

Poznata je izreka da papir trpi sve, prometnula se u novu – da portal trpi sve. (Pesimisti, ili optimisti, predviđaju da će posljednje papinate novine izaći 2040-e!) Piše se puno i svašta. Pišu svi i svatko. Danas čuđenje u svijetu više ne izazivaju oni koji pišu, nego oni koji čitaju. Čitanje je napor, pisanje je maltene relaksacija. Priliku za pisanje ima svatko spojen na Mrežu. Pišem na internetu, dakle, postojim. Tvita se, fejsbuči, blogira, ide na forume. Pisanje je postalo kao disanje- potreba. Ali, uglavnom se piše kao se često diše- plitko. Piše se bez potpisivanja, anonimno,  a najviše ispod tekstova drugih autora, u komentarima. Koja je osnovna razlika između profesionalnog pisanja i pisanja po forumima?Je li razmak sve manji?

Pa ne znam… Na forumima, u cijelom tom svemiru, postoji bezbroj napisa koji nadmašuju razinu profesionalnih pisaca (u Hrvatskoj više ne postoji ni jedan profesionalni pisac, dakle onaj koji  može živjeti od knjiga, pa tu sintagmu koristim da opišem sve tzv profesionalce, dakle uglavnom novinare i one koje nazivamo publicistima. Mislim da je zadnji Pisac, koji je živio i mogao živjeti od pisanja,  negdje početkom dvijetisućitih, bila Vedran Rudan, spisatejica dakle, ali ne znam griješim li, to je samo procjena). Dakle, ne očajavam ja zbog „pada u barbarizam“. Ovo što se događa jest demokracija u njenim krajnjim konzkvencama  – svatko pokazuje što misli, sve se može napisati, objavit, svatko je svoj urednik, cenzor, impresario. To što na internetu vidite kompletnu podsvijest društva,  koja vrvi ubilačkim porivima i željama za otvaranjem logora za protivnike, je užasavajuće, ali je i otrežnjujuće, i realno, i spoznajno vrijedno. Francuski pisac koji je svojoj zemlji otkrio užase Gulaga, zaboravio sam mu ime, rekao je: „Obični ljudi ne znaju da je sve moguće“. Mi danas s tim moramo biti načistu – sve je moguće, moguć je Auschwitz dva, njegovi dobrovoljni čuvari se mogu mobilizirati iz legija (uglavnom anonimnih, ali ne samo anonimnih) pisaca komentara na webu, čemu zahvaljujemo tu neugodnu ali otrežnjujuću spoznaju.

Kada si shvatio da ti je novinarstvo u krvi, da ti je sudbina, da nema puta naokolo?

Davno. Jednom sam se nekom milijunašu  žalio da nemam novca, bile su to gladne godine, a on mi je rekao – dođi k meni raditi, bit će para. Ali ja nisam htio dići ruke od pisanja. Onda mi je još jedan trgovački lanac nudio posao u public relations, pa nisam ni tad htio, pa sam dobijao posao u ambasadi jedne arapske države kao investicijski savjetnik, ali i tome sam se odhrvao. Znači, za moju zarazu vakcine nije bilo a ni lijeka neće biti, a ja mu se ne nadam niti ga želim.

Koji su minimalni tehnički uvjeti da bi pisao? Znam da si kao novinar u dnevnim novinama u vječnom cajtnotu. Je li te taj vremenski tjesac podstiče? Što te stimulira dok udaraš po tipkovnici? Glazba? Vreva? Mir i osama? Kućni ljubimac? Napose, gdje načešće pišeš?

Pišem uvijek, svagda, u svim  uvjetima, neprestano. Ja sam u biti produžetak pisaćeg stroja. Život bi bio nepodnošljiv bez pisanja. A jednom sam rekao, „pisati puno nije teško, treba se odreći samo života, pa sve drugo ide lako“. To je istina. A brzina i cajtnot potiču,  lakše se osloboditi, steći taj osjećaj slobode, kad ste u gužvi – tad nemate vremena za pretencioznost. Ipak, neke knjige koja sam pisao u cajtnotu – prije svega mislim na studiju o Pavlu Bastajiću i Mustafi Golubiću („Staljinovi ubojice“)  te Čaruga, zbog brzine su ostale torza, ali kako su rasprodane bit će prilike za popravni.

Tko te je svojim tekstovima/filmovima/glazbom/stripovima pridobio za ulazak u svijet žurnalistike? Koji književnik? Koji novinar? Koji umjetnik? Koji su tvoji uzori? Tko ti je tetovirao novinarsku kožu i dušu?

U mladosti sam se divio stilu pisanja Aleksandra Tijanića i Denisa Kuljiša. Prvi je bio nedostižan, i ostat će to zauvijek, u kratkoj formi. Ni jedan južnoslavenski novinar na jednoj ili dvije kartice teksta nije mogao izvesti taj sitni vez kojega je on izvodio. Kuljiš je sjajan pisac novinskih eseja, ravan najvećima u hrvatskom pismu.  Ovdje ne govorim o ideologiji ili političkom stavu, već o vještini pisanja, dakle vještini mišljenja, znanju i talentu. Što se tiče književnika, Shakespeare je nedostižan – prije koju godinu objavio sam veliki intervju s njim, na današnje teme, koristeći monologe iz njegovih djela – i to je ispalo savršeno, on je sve opisao. Odmah do njega je Dostojevski, genij psihologije. Pa Orwell, John Stuart Mill koji me politički odredio, Alexis de Tocqueville, Orwell,  Andrić, Hašek kojega smatram genijem, Jules Verne, Stendhal. Posebno mjesto u mom životu ima Stefan Zweig u čiji sam stil zaljubljen cijeli život, i kojega stalno čitam, baš stalno – Fouchea, Casanovu, Dostojevskog, Balsaca, Jučerašnji svijet, Novelu o šahu,  Magelana, Nietzschea, Tolstoja, Freuda, i druga  njegova djela. Andrić, Krleža, Kiš i Crnjanski su mi važni od domaćih pisaca, a Karakaša vidim u tom nizu. Savršenim piscem smatram Nabokova. Kao i Kazancakisa. U biti, ne poznajem baš previše književnost, ja sam sociolog, feljtonist a ne beletrist.

Koja je razlika između pisanja knjiga i novinarskih tekstova? Radi li se o osmozi – gibanju informacija i stila kroz polupropusnu membranu tema i motiva? Kao bi definirao svoje „povijesne knjige“? Kakva je njihova recepcija?

Pa velim, slabo ja pišem fikciju, tu više dajem ruke nadarenijim kolegama, fikcionalistima. Moje su povijesne knjige u biti proširena feljtonostika. Dohvati me karizma neke ličnosti, pa onda s njom idem „kroz pustinju i prašumu“, zažarim se, i ostajem kao visoka peć, gorim sve dok sav taj  maetrijal  ne sagorim. Takav mi je povod dao neuhvatljivi Krunoslav Draganović, katolički svećenik koji je prvi ispisao optužnicu protiv Josipa Broza, za haški sud (onaj trajni) a onda ga je Udba iz emigracije dovela u Jugoslaviju, i dala mu katedru na sarajevskoj bogosloviji, gdje je mirno proživio ostatak svojih zemaljskih dana. Iz NDH je, inače, otišao 1943. na misiju u Rim i Vatikan, nastojeći NDH prevesti na stranu Saveznika. Čaruga me zarazio nakon smrti Ive Gregurevića, bio je posve nevjerojatan razbojnik. Razbojnički Tito – a i Titovu biografiju, to jest portret, sada pišem pa sam trenutno inficiran Titom. Objavio sam i knjigu o Stevi Krajačiću, Mustafi Golubiću i Pavlu Bastajiću. Kao ghost writter napisao sam više biografija.

Cvijić je za Srbiju rekao da je kuća na putu. Mnogima ona smeta za geopolitički promet od zapada prema istoku i obratno. A što je Hrvatska? Na prvi pogled sve je na međunarodnoj razini idilično. Tu su prijatelji, ekonomski savezi, integracije.  U čemu je problem da smo malo od svega toga kapitalizirali? O kakvim se konstrukcijskim propustima radi? Je li kuća hrvatska kuća, koja hoće biti stokatnica, napravljena na temeljima površine 10x10m2?

Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi, kaže Baltazar Bogišić. Prvo je Tuđman otkupio svoju vilu  pod poznatim okolnostima, pa dao lena svoj svojoj obitelji, onda je dao stotine stanova iz državnog fonda „žetončićima“ i kako je onda krenulo, nije stalo do danas. Ovdje vlada, kako kaže Silvije Degen, kleptokracija. Budući da to nije ispravio ni Račan, ni Milanović, ni Kosorova, ni Plenković,  ne možemo izbjeći zaključak da smo jednostavno takvi.  Kako kaže Boris Podobnik, ako kanibalima uvedete demokraciju oni će za čelnika izabrati ljudoždera. (A ljudožder se od srca veseli svakom čovjeku, kako kaže aforizam). I tu promjena neće biti, jer ako čitate kritičke napise Matoša, Ujevića ili Krleže iz 20ih, ili gledate naše kritičke filmove 70-ih i 80-ih, vidite da je ta „unutarnja država“ koja počiva na dogovoru, mitu, korupciji, na pravilima ja tebi ti meni, ruka ruku mije i rana vrani oči ne kopa, nadvladala sve države i režime. Ona je konstanta, sve drugoje prolazno. Mi smo rođeni iz hajdučkog mentaliteta, koji uvijek potkrada, pljačka i laže države koje su sve dosad eto bile nenarodne tvorevine, a sad smo to nastavili i u svojim državama. Nema tu vakcine.

Smatraš li da je u ovoj državi i društvu u kojem je grabež uvjet bez kojeg se ne može opstati, u kojem je parazitiranje i uhljebništvo znak pameti i snalaženja, zadaća novinara da svojim spisateljskim angažmanom tradiciju političke pobjedničke podjele plijena pokušaju promijeniti?

Pa ja to pokušavam, ali nakon 30 godina shvatio sam da je to ćorav posao. Ipak, to mora ostati ideja vodilja.

Što da se radi kad su u pitanju manjine, ekonomija, iseljavanje, klima, demografske prijetnje? Što očekuješ od političara?

Što da se radi je jasno – treba uvesti zakon i poredak. Obnoviti poštovanje pojmu straha u kaznenom pravu.  Krenuti u boj sa „mitologikom“. Onda bi se sve drugo riješilo samo od sebe. Kako kaže Peđa Grbin, “dati nogu u guzicu” muljatorima u ministarstvima. Dvije tri noge u guzicu, i ako bi se shvatilo da to nije kampanja nego trajna orijentacija, krenulo bi nam. Ali ne vjerujem u taj scenarij ni koliko je crno pod noktom. Kolega Hrvoje Prnjak jednom je naše stanje opisao kao „održivo propadanje“ i ono će se nastaviti.

Jesi li skloniji utopijskim ili distopijskim vizijama svijeta? Što te ohrabruje,a što plaši kad pomisliš na budućnost? Kuda ide planet? Kuda ide Hrvatska? Kuda ide Balkan? Kuda ide Europa? Kuda idu divlje svinje svjetskog poretka?

Sklon sam prihvatiti svijet takvim kakav on jest. Svijet  sigurno ide prema otopljavanju, topi se čak i ledenjak Marmolada, čitao sam nekidan, u Dolomitima. Nakon ove pandemijske krize, koja je svijet gurnula prema velikoj recesiji – a možda i u Veliku Depresiju – svašta je moguće. Dolaze čudna vremena. Balkan ne ide nikud, Balkan tapka u mjestu i sve je dobro opisao „pesnik ontološke omraze“ Matija Bećković, u poemi „Ćeraćemo se još“. Ovdje će se ćeranje nastaviti do sudnjega dana, a dok se mi ćeramo, svi drugi će nas prestići.

U Novostima pišeš kolumnu Rašetanje. SBPeriskop ih prenosi kao prskalice duha. Tvoji komentari koji za povod imaju tv emisije, zahtijevaju obaviještenost, stav, sposobnost križanja pojmova u neočekivane analitičke rezultate, i, općenito, iskorištavanje minulog rada.  Što misliš o budućnosti televizija u RH? Što misliš o budućnosti  medija, portala kao što je i ovaj mali portal koji ti postavlja pitanja?

Čovječanstvo, rekao je jednom Marx, pred sebe nikad ne postavlja zadaće koje ne umije riješiti. Sve će se riješiti, ovako ili onako. Televizijski promet seli na mrežu i to je neizbježno. Ljudi sami kreiraju svoje programe, imaju youtube, tv na zahtjev, kabelsku. Netflix je počeo proizvoditi filmove za Oskara.

A portal SBperiskop dokazuje da i van Zagreba mogu raditi odlični mediji. Čemu onda pesimizam? Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni nigdar ne bu da nam nekak ne bu, da citiram neumrlog nam pokojnika.

“Riječi su doživjele inflaciju, služe samo za manipulisanje. Više vrijedi jedno domaćinstvo koje ima svoje solarne panele, ribnjak, koze, kokoške, baštu, seoski turizam, nego trošiti riječi i energiju na ono što ne valja”

Antonije Pušić, umjetničkog imena Rambo Amadeus, umjetnik je za kojeg se s pravom može reći – da ga nema morali bi ga izmisliti. Po svemu se razlikuje od svojih kolega muzičara. Popularan je, mada ne svira pop muziku, mainstream je, ali u isto vrijeme i avangarda, originalan je i svojstven, postojan, odličan muzičar i tekstopisac. Neko bi rekao da je u svom svijetu, ali samo zato jer niko ne može da mu parira, mada su mnogi pokušavali da ga kopiraju. Ukratko, Rambo Amadeus je svjetski mega car. Preko trideset godina leti na muzičkom nebu, ne dozvoljavajući sebi da bude Ikar muzičke scene, iako su mnoge njegove kolege koje su počinjale karijeru krajem osamdesetih zabistale, ali ubrzo potom i zgasle. Iako je karijeru započinjao u vremenima političkih previranja u Jugoslaviji, a kasnije i ratnih strahota, on je uspio da nađe sebi mjesto na muzičkoj sceni ex-Yu prostora i da bude prihvaćen u svim novostvorenim državicama od Vardara do Triglava.

Njegova kritička oštrica je iskrena i okrenuta uvijek prema onima na vrhu, koji vladaju, „sivoj eminenciji” odgovornoj za zlo koje nas je snašlo, pa ga je publika prihvatila kao čovjeka i umjetnika koji je na njihovoj strani bez obzira na njihovo ime, prezime, vjeru i naciju. Koliko je borac za bolje i poštenije društvo, toliko je i zaljubljenik u prirodu. Ekolog je, borac za očuvanje okoliša, čistu energiju i zdravu hranu. Iza njega je osebujan muzički opus, dvadesetak studijskih i živih albuma, a zadnji materijal na kojem je radio posljednjih godinu dana nazvao je ”Brod budala”.

Sa Rambom Amadeusom razgovarali smo o karijeri, muzici, ali i o aktuelnim globalnim problemima, ekologiji i trenutnoj situaciji u svijetu.

Tvoj najnoviji album zove se „Brod budala”. Kud plovi ovaj naš „brod” i da li se na njemu zaista nalaze budaletine ili samo izgubljeni, zbunjeni ljudi?

Mi se nalazimo u periodu najvećeg izumiranja biljnih i životinskih vrsta u poslednjih 60 miliona godina, dok se ljudska populacija od pojave parne mašine – za samo 200 godina udesetostručila, baš otkad  je i krenulo uništavanje prirode.  Čovjek je tu očigledno najveća štetočina, koja se razmnožava na uštrb svih ostalih živih bića. Cyber Dinosaurus koji gazi i proždire sve oko sebe. Ili ćemo kao vrsta promijeniti ponašanje, ili će vremenom, kad pojedemo sve oko sebe i potrošimo resurse, pitku vodu, kiseonik,  neumitno doći do drastičnog smanjenja  ljudske populacije. Prvobitna zajednica homosapiensa brojala je manje od jedan milion jedinki, danas nas je sedam milijardi. Prije samo dvjesto godina bilo nas je manje od milijarde. Bahato se ponašamo kao vrsta. Zaista bi bilo tužno da nas najinteligennija bića u ovom uglu kosmosa  uznemirena priroda skroz  istrijebi.  Svima je jasno da je svijet, ovako organizovan kao sada, zaista brod budala, za čijim kormilom se nalazi slijepi profit, sasvim nezavisan  od ljudske volje,  koji ima samo jedan cilj, uvećanje, makar i po cijenu brodoloma. Još da dodam, postoji velika razlika između društva i pojedinca. Pojedinac može da bude veoma razborit, ali se zapravo društvo u cjelini ponaša kao najgluplji pojedinac. Od razboritih se očekuje da djeluju, utiču na društvo – njihova pasivnost je zapravo rđavija rabota od štetnog djelovanja glupih. Da bi glupost dominirala,  dovoljno je da pametan  pojedinac ne reaguje. Glupost je zaraznija od korone.

Iz albuma u album tekstovi tvojih pjesama sve više odišu mudrošću, što bi Dalmatinci rekli „udaraš u sridu”. Da li sebe nekad doživljavaš kao modernog Njegoša?

U svakom ko se rodio i odrastao u Crnoj Gori čuči mali Njegoš, manje ili više moderan. Više bih volio da za dvije stotine godina nekog novog prozovu “Moderni Rambo Amadeus”. Ipak je svetovna poezija my cup of tea.

„Udaraš” po svemu, svakome i svačemu, od prizemnog građanstva do onih koji su na najvišim položajima. Imaš li nekad problema zbog toga? Dobiješ li ponekad neku „ćušku” sankcije od tih „viših instanci”, zabranu nastupa, veći porez na nekretnine…?

Pa nema me nešto po televizijama i radiju, ali internet je svakako preuzeo primat, pa i nisam nešto oštećen. Modernim, neoliberalnim vlastima je potpuno svejedno šta kenjate, samo ako im ne dirate u njihovu lovu, još  ako im niste na platnom spisku, jebe im se. Samo te ne angažuju – prinuđen si da gledaš kako oportune kolege upitnog talenta uzimaju dobre poslove tebi ispred nosa. Ja sam okej s tim, volim da sam po strani, udobno je, ne moram da  igram “pipirevku”.

Vezano za prethodno pitanje. Misliš li da treba da bude više javnih ličnosti, u koje svakako spadaju i muzičari, koji bi imali prosto rečeno „veće testise” da se odupru postojećem stanju, to jest onima koji ovo stanje drže pod kontrolom – vlastodršcima?

Džaba je kenjaža. Treba  praviti konkretne stvari. Male, off grid sisteme, domaćinstva, proizvoditi svoju energiju i hranu, biti što je moguće više nezavisan od sistema, to djelovanje ima malo više smisla nego “plašiti mečku rešetom”. Riječi su doživjele inflaciju, služe samo za manipulisanje. Više vrijedi jedno domaćinstvo koje ima svoje solarne panele, ribnjak, koze, kokoške, baštu, seoski turizam, nego trošiti riječi i energiju na ono što ne valja. Treba biti konstruktivan, sprovoditi ideje. Sad je glavni hit u svijetu  praviti baštice na krovovima zgrada. Uz malo truda stanari imaju svoje začine, povrće, cvijeće, a zgrada postaje dodatno toplotno izolovana, štedi se struja na hlađenje i grijanje, naročito onih koji žive ispod ploče. I naravno, glasati za sekularne, ekološki osviještene  stranke, kad god se ukaže mogućnost. Teško da kreacionisti mogu da budu ekolozi, ako su uvjereni da je Bog stvorio zemlju za sedam dana, onda je logično da vjeruju i da će je popraviti za jedno popodne. Ja bih to popodne radije bio negdje drugo.

Misliš li da je dužnost javnih ličnosti da se odupru tim „čuvaocima ovdašnjih nacija” koji se služe svim sredstvima da se održe na pozicijama, pa i govorom mržnje prema komšijskim narodima. Koliko nas zapravo ta narativna mržnja i mržnja uopšte sprečavaju da živimo bolje?

Nisu oni izmislili to „Divide et impera”. Zavadi pa vladaj izreka je još iz Rimskog Carstva. Uspijeva  više od dvije hiljade godina, ali siguran sam da će ljudima kad-tad dosaditi da se dijele i žive u mržnji. Naposljetku, valjda se ljudi umore od mržnje. Neki narodi su već uspjeli u tome, pogledajte cijelu Sjevernu Evropu. Dvjesto godina nisu ratovali.
A prije toga jesu svaki dan, vijekovima, pa im je dosadilo. Dosadiće i nama. I nacije će kao pojam, baš kao što su i nastale, jednog dana nestati. Prosto, ljudi će tražiti neke nove, modernije i kompleksnije kolektivne identitete i kolektivne simulacije.

Da li umjetnici ikako utiču na javno mnijenje i mogu li da mijenjaju postojeća stanja i svijet oko sebe?

Mogu da mijenjaju senzibilitet, stanje svijesti, da nema kulture, danas bi se ljudi jeli između sebe. Mogu mnogo, samo je problem što se mnogo tog lijepog zanata danas naziva umjetnošću. Umjetnost bez etičkih ili barem estetskih propitivanja i provokacija je kič. Kič je gori od šunda, jer je simetričan, sladak, ulazi pod kožu i uspavljuje težnju ka slobodi. Šund je mnogo manje opasan, on je vidljiv, profan, glasan, lako ga je prepoznati i zaobići. Sva “umjetnost “ koju i lokalna i svjetska vladajuća elita  protažira je kič, što je sasvim normalno, jer je lakše upravljati uspavanim mozgovima. Šund se  propagira kad treba odgojiti generacije jeftine radne snage, da bi čovjek pristao da radi težak, glup posao za malu platu, mora prethodno mozak da mu se impregnira šundom.

Album si počeo da stvaraš kada korona nije ni bila na pomolu. Da li si ikada predosjećao da bi nas mogla strefiti ovakva pošast i propast?

Da, predosjećam odavno, ali mislim da je ovo samo uvertira. Ozbiljna ekološka kriza tek slijedi, a sa njom i uvođenje vrlo tvrdog totalitarnog društva, koje se sada lagano vježba. Ukoliko se ne dogodi neko čudo, kome se nadam. Nadam se nekom izumu koji će usisati sav višak Co2 iz vazduha i od njega proizvesti proteinski dodatak jelima. Teoretski je moguće. Sav živi svijet oko nas je od ugljovodonika. Za pretvaranje ugljen dioksida u hranljivi protein treba ti samo vodonik, koga ima koliko hoćeš, malo energije i dosta  pameti. Nadam se i trenutku kad će dobijanje struje iz uglja postati skuplje od dobijanja struje iz solarnih panela, a taj datum je jako blizu.

Zasad svoj materijal promovišeš preko društvenih mreža i internet sajtova. Hoće li biti uskoro i nekih naznaka živih nastupa? Vjeruješ li da će se ovo čudo zvano kovid-19 ikada stišati?

Mislim da će se u okviru totalitarne agende drastično smanjiti mogućnost javnih okupljanja, ali s obzirom da je moj opus ipak underground, underground je uvijek nalazio načina da se izrazi. Evo, sada već  DJ-evi puštaju snimke navijanja na praznim stadionima, da se lože fudbaleri i gledaoci. Meni to liči na dugoročno rješenje.

Veliki dio stanovništva i ne vjeruje da taj virus postoji. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Veliki dio stanovništva vjeruje u razne gluposti, a ne vjeruje u ono što im je ispred nosa. Postoji virus, nesumnjivo, samo je ogromna diskrepancija između brojeva i reakcija država. Od Španske groznice je prije sto godina umrlo između stotinu i tri stotine miliona ljudi, više nego u prvom i drugom svetskom ratu zajedno, ali taj događaj se nije učio u školi.

Jedno pitanje vezano za tvoje pjesme koje se bavi muško-ženskim odnosima i drugim svakodnevnim životnim dilemama čovjeka srednjih godina. Hvata li te nekad panika od prolaznosti života i žal za mladošću?

Nemam žal za mladošću, ali imam strah od nemoći i poniženja. U primitivnim društvima kao što je balkansko, stariji ljudi se preziru, tretiraju se kao glupani, naročito ako nisu bogati. Ne bih volio da kao starac doživim prezir okoline. U ruralnim sredinama još uvijek srećom starci imaju poštovanje, pa kad uhvatim godine, vjerovatno ću se povući u planine.

Ti si porodičan čovjek, ali si i jako popularan. Kako si uspio da održiš i porodicu i karijeru, a znamo da se nalazimo u eri razvaljenih porodica i muzičkih karijera koje su prepune stranputica i loših procijena?

Pa, to je stvar kućnog vaspitanja. Trudio sam se od početka da se distanciram od vrtloga estrade svjestan činjenice da će mi i zarada biti manja, ali ispostavilo se kao sasvim dobra doktrina. Sinovi su mi izrasli u pristojne i poštene ljude. Teško bih podnio činjenicu da sam odgojio tri bitange.

Tvoje muzičko putešestvije nikad nije prestajalo, ali nije krenulo ni putem ekstremne komercijale, čak ni pjesma koju si radio za Evroviziju. Non-stop si prisutan na sceni, ostao si svoj trag, a inspiracije, čini se, imaš i više nego ranije. Ima li tu neke magije ili je sve samo u radu?

Sve je u mjeri. Važno je ne dosađivati publici. Imati mjeru i u broju svirki, i u broju albuma i u broju medijskih nastupa. Da govorite samo kad imate nešto da kažete, a ne da mlatite praznu slamu. Nekad nešto valja i pročitati, pristojan autor zna da je bilo mnogo genijalnih djela i prije njega, što više poznajete čitavu istoriju umjetnosti, takođe i savremenu scenu, to će biti manja mogućnost da postanete staro laprdalo koje je odavno prestalo da bude ineresantno bilo kome osim samom sebi.

Imaš li nešto da poručiš našim čitateljkama i čitaocima?

Znanje je sloboda. Što više znate, veći je prostor kojim hodate, veće su mogućnosti da ponađete svoje parče neba. Bježite od neznalica. Ignorancija i arogancija su sestre bliznakinje.

6yka

Nedavno mi je jedna djevojka rekla: “Previše ti visoko letiš, za nekoga tko nema ništa.”

Tada sam joj odgovorila da imam iskrenu ljubav, da čekam rođenje trećeg djeteta, te da imam odane prijatelje.

“To je sve što imaš.“, upitala je. Rekla sam: “To je jedino što je bitno.”Nisam se naljutila. Rastužila sam se. Ne zbog njenih riječi, već zbog njenog života. Zavist i zloba režu krila s leđa. Znala sam da ona nikada neće moći poletjeti.

U životu sam upoznala brojne ljude. One dobre i one loše. Dobre sam zavoljela, a ni one loše, nisam mrzila. Njihove loše postupke, pokušala sam opravdati time, da jednostavno uđe neki vrag u čovjeka. Vrag istisnut od sudbine, isklesan lošim životom, napravljen od tuge, vrag koji nije znao drugačije, nego činiti loše, jer je nesreća ono u čemu je bio rođen i za bolje nije znao.

Nisam bježala od nesretnih, od loših, od pakosnih, zavidnih, licemjernih, zlih, dvoličnih, nepoštenih, poganih, poročnih, povodljivih… Moja je ruka svima jednako bila pružena. Pružena ruka s kažiprstom koji pokazuje put, put kojim sam išla ja. Ispravan i čist. Put bez laži i obmane, put ljubavi i dobrote. Neki ljudi pošli su sa mnom, a neki su ostali vjerni zlobi koju su poznavali. To su ljudi koji će ostati nesretni. U životu je najvažnije biti dobar čovjek, ne u smislu “dobar i budala dva rođena brata “, već u smislu dobar za sebe, dobar sebi i dobar primjer drugima. Ruku pružite svima, ali nikome ne dozvolite da ju ugrize. Istinu pokažite ljudima, ali nikada ne dajte da vašu istinu prljaju lažima, oprostite dušmanima, jer gnjev je teret za vašu dušu, a nitko nije vrijedan da nosite teret na duši.

‘Ivan Grozni je bio veoma žestok, veoma surov vladar. I to treba prikazati’, rekao je Staljin Sergeju Ejzenštejnu kad je ovaj snimao film o ruskom caru, pa nastavio: ‘Ali treba prikazati i to zašto je surovost vladara neophodna. Recimo, jedna od grešaka Ivana Groznog je bila ta što nije posjekao još pet feudalnih porodica…’

Novi dan, N1, 24. kolovoza, 09:00

Govoreći o žrtvama ratnog zločina u Gruborima, premijer Plenković rekao je kako se radi o ‘propustima i nedjelima’, što je dan kasnije u studiju ‘Novog dana’ prokomentirao Hrvoje Klasić. ‘Kada se govori o Srbima, govori se o propustima. Treba reći da je riječ o pojedinačnim i masovnim smaknućima, koja su trajala tjednima i mjesecima nakon akcije Oluja. Premijerova izjava o ‘propustima i nedjelima’ podsjetila me na intervju Grabar–Kitarović u opskurnom tjedniku kada je najavila drugu kandidaturu i rekla da je Pavelić radio neke greške, gdje su posljedice imali Hrvati.’ Klasić se osvrnuo i na životna pitanja. ‘Ne treba miriti civilizirane ljude, a nacionaliste s obje strane, hrvatske i srpske, isto ne, jer oni to ni ne žele. Ključno je pitanje jesu li odgovorni za zločine odgovarali’, rekao je, uz zaključak da ljudima malo znači pomirenje kada 20 godina žive bez struje i vode (mi bismo dodali da su nacionalisti s obiju strana pomireni i da odlično kapitaliziraju fingirani, operetni sukob). Komentirao je i komemoraciju na Golom otoku (na kojemu su, usput budi rečeno, uglavnom stradali prostaljinski, dakle prototalitarni komunisti, mahom Crnogorci i Srbi), ali i činjenicu da se kod obilježavanja ‘dvaju totalitarizama’ uglavnom govori o komunizmu i Jugoslaviji, koji su mrtvi, ireverzibilni, nepovratni i ne bi im pomoglo ni umjetno disanje.

RTL Danas, 24. kolovoza, 18:30

Prošlog tjedna doznali smo da je Hrvatska, prema prilično egzaktnim procjenama, spala na 3,8 milijuna stanovnika. Državi ide sve gore, a političarima sve bolje. Otprilike u isto vrijeme doznali smo, iz ‘čitanca’ na RTL-u, da je Marijana Petir, političarka koju ne možemo zapamtiti ni po čemu osim po povremenim šašavim izjavama, za mandata u EU-u uštedjela više od pet milijuna kuna. Pet milijuna?! Pa to je iznos solidnog jackpota Hrvatske lutrije. Gdje jedan osrednji Netko može zaraditi toliki novac osim u politici? Nigdje. Tko toliko može uštedjeti od plaće? Je li ova političarka u Bruxellesu pojela barem burek? U našoj politici je dovoljno biti pravovjeran, poslušan, naći nišu i – put u financijski raj je zagarantiran. Nešto manje unosan bingo dobit će saborski zastupnici. Dužnosnici EK-a iz hrvatske kvote proći će najbolje – oni imaju plaće veće od sto pedeset tisuća kuna mjesečno i plaćene sve troškove. Ako su štedljivi kao Petir, o budućnosti ne mora brinuti ni njihovo treće koljeno. Neven Mimica zaradio je u EK-u skoro 12 milijuna kuna. Ali nije problem što je politika unosan posao, problem je što je to kod nas jedini unosan posao. No idealistička je iluzija da je narod u ovoj spirali propadanja nevin. Naime, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ako redovito biramo jednu te istu ekipu ljudi, ako nas ne brine uspostavljanje kriterija odgovornosti, moralne i političke, ako na TV kviz ne možemo doći bez potvrde o nekažnjavanju, a u Sabor možemo, onda je nešto trulo u državi Danskoj, ali ne samo od glave nego i od repa.

RTL Direkt, 26. kolovoza, 22:42

U RTL Direktu čujemo riječi Ratka Mladića, masovnog ubojice, koji kaže kako nije mogao dozvoliti ‘ustaškoj nemani da baca srpsku nejač u jame’ pa spominje Jasenovac i Jadovno. Kakve to veze ima sa Srebrenicom i ubijanjem više od osam tisuća ljudi? U glavu tog, ne osobito bistrog čovjeka, netko je očito sasuo otrov. Ovdje bi u pomoć trebalo prizvati srpske medije iz 1980-ih (rubriku ‘Odjeci i reagovanja’ u ‘Politici’, ‘Politiku express’, ‘Dugu’, dijelom NIN), sjetiti se drame Jovana Radulovića ‘Golubnjača’, pa onda cijele serije sličnih uradaka (Vuk Drašković, ‘Nož’), da bi se razumjelo kako je mržnja proizvođena cijelih deset godina nakon Titove smrti, a rezultat tih kuhinja, ovaj galimatijas u Mladićevoj glavi, životom je platilo nekoliko tisuća mladića u Srebrenici i deseci hiljada ljudi okolo. Da, golubnjače su gurane pod tepih, i jazovke, a onda se sva ta sakrivena prošlost (Vladimir Dedijer spominjao je u ‘Novim prilozima…’ čak 500.000 žrtava tzv. retorzije), ta potisnuta trauma, vratila po nove kosti. Nakon ubijanja istine slijedi ubijanje ljudi. Doći će vrijeme da se jednom analiziraju podstrekači masovnih zločina, ti srpski i hrvatski juliusi streicheri, a bilo ih je, puno ih je bilo koji su, sjedeći iza pisaćeg stroja, ispisivali naloge za masovna ubojstva. I njima će jednom neko pero presuditi, makar in absentia, makar kasno, ali ostat će zapisani za povijest.

Dnevnik, N1, 28. kolovoza, 22:13

Oleg Butković kaže u Kostreni Ranku Stojancu da u Hrvatskoj neće biti recesije, što znači da ministar ne zna značenje pojma recesija. To nije duboka kriza, već pad BDP-a u dva kvartala uzastopno. Posve je jasno da smo u recesiji, samo treba izmjeriti dno prema kojemu padamo, a ono je nezamislivo nisko. ‘Termini poput recesije i sličnih izraza baš i nisu primjereni situaciji u kojoj smo se našli, a koja je podrazumijevala lockdown. Ovdje bi se prije moglo govoriti o potpunom lomu. Pad gospodarske aktivnosti u drugom je tromjesečju bio jako velik’, rekao je Indexu Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta. Narednoga dana ministrica regionalnog razvoja nije znala da u drugi kvartal ne spadaju srpanj i kolovoz, i možda je krajnje vrijeme da premijera zapitamo kad će u Vladu postavljati ljude koji znaju bar elementarne termine, ako se već ne možemo nadati magistrima i doktorima s Harvarda, MIT-a, Princetona, Sorbone, LSE-a i sličnih sveučilišta.

Ivan Grozni, History, 30. kolovoza, 22:45

U vrijeme Ivana Groznog Rusija se prostirala od Moskve do Baltika, a onda ju je taj surovi vladar proširio na Sibir i pretvorio u velesilu, zahvaljujući tome što je za razliku od svojih neprijatelja imao barut. Bio je sadist: kuhao je ljude u ulju, nabijao na kolac (to se, kažu autori, radilo i u zapadnoj Europi), a relativno blagom kaznom smatralo se odsijecanje jezika, što je išlo za krivi parking, prolazak kroz žuto na semaforu ili hakiranje kartice. Formirao je tajnu policiju, zloglasnu opričninu, prethodnicu još zloglasnije Ohrane, prethodnicu još zloglasnije Čeke, prethodnicu još zloglasnijih NKVD-a i GPU-a. Ubio je vlastitog sina, državu nadredio narodu, a sebe državi. Umjetnike koji su sagradili crkvu sv. Vasilija na Crvenom trgu navodno je dao oslijepiti, kako se takva ljepota više nikad ne bi pojavila. Bio je paranoik pa je posjekao masu boljarskih (plemićkih) porodica, ali je njegov nasljednik, Staljin, smatrao da ih je pobio premalo. ‘Ivan Grozni je bio veoma žestok, veoma surov vladar. I to treba prikazati’, rekao je Staljin Sergeju Ejzenštejnu kad je ovaj snimao film o Ivanu, pa nastavio: ‘Ali treba prikazati i to zašto je surovost vladara neophodna. Recimo, jedna od grešaka Ivana Groznog je bila ta što nije posjekao još pet feudalnih porodica. Da je na vrijeme uništio tih pet znamenitih boljarskih porodica, ne bi nam se dogodilo ni Vrijeme meteža (Смутное время, 1598. – 1613.). A što je car Ivan radio? On se poslije svake izrečene i izvršene kazne dugo kajao i Bogu molio. Ispada, sam mu je Bog u poslu smetao… Morao je biti mnogo odlučniji.’ Staljin je Ejzenštejnova Ivana usporedio s Hamletom. Ždanov je Ejzenštejnu prigovorio: ‘Ivan Grozni suviše često podiže svoju glavu ne bi li svi vidjeli njegovu dugu, šiljatu bradu.’ Ejzenštejn odmah daje obećanje da će ‘brada Ivana Groznog ubuduće biti kraća’. Tako stoji u prijepisu razgovora, nakon čega i Staljin daje sineastički savjet: ‘Ni u kom slučaju nemojte žuriti. I uopće, ubuduće ćemo sve zbrzane filmove konfiscirati, a onda i zabraniti njihovo prikazivanje.’ (To bi bio dobar recept u našoj kinematografiji, samo – tko bi ostao?) ‘Razgovor se’, kažu sudionici, ‘završio tako što nam je Staljin poželio mnogo uspjeha u daljem radu. ‘Bog vam pomogao!’ – bile su njegove posljednje riječi. Rukujemo se i odlazimo. Razgovor je završen u 12.10. Prilikom rukovanja, Staljin se, onako više usput, zainteresirao za Ejzenštejnovo zdravlje.’ (Razgovor prepričali Ejzenštejn i Čerkasov, zapisao ga B. N. Agapov, a vašoj pozornosti prinio skromni pisac TV kritike u Novostima.)

portalnovosti

Pandemija izazvana virusom Covid-19 čini da ljudi pokazuju svoje pravo lice. I dok jedni pristupaju globalnom problemu odgovorno i savjesno, drugi svjesno koriste priliku za novom zaradom, vide u cijeloj priči dobre uvjete za brzu i nepoštenu zaradu. Uz malo lukavstva, prefriganci uspijevaju smotati naivne, zarađivati na tuđoj muci i strahu. Postupno se prilagođavamo i pridržavamo preporuka, nastojimo da svijet ne poprimi postapokaliptične osobine u potpunosti i da strah ne nadvlada razum.

U strip-serijalu Živi mrtvaci, koji prije svega valja svrstati u područje postapokaliptične tematike, pokazuje se da je čovjek čovjeku najčešće vuk. Preostali preživjeli ljudi pokazuju ili plemenite crte osobnosti ili sklonost oportunizmu ili koriste priliku za provođenjem strahovlade i terora nad neistomišljenicima. Tako skupina ljudi koju predvodi Rick Grimes, nekadašnji zamjenik šerifa, nastoji zadržati ljudskost i u najnehumanijim uvjetima, vjeruje u napredak i poboljšanje, oslanja se na bližnje. No, ni među njima ne vlada uvijek idila, pojave se trzavice i sukobi, otvore se stare rane, ali ipak pokušavaju nadvladati prepreke. Naročite im probleme predstavljaju nasilne grupacije i autoritativni pojedinci kojima nije do dogovora nego do osvajanja i nametanja vlastite volje (Guverner, Negan, Šaptači…).

Nedavno je u izdanju Fibre objavljen posljednji, 4. omnibus (u kojemu se nalaze brojevi 145-193), što se sastoji od nemalih 1200 stranica. Debljina izdanja predstavlja pravi izazov za čitanje, zato morate dobro promisliti u kojem ćete položaju čitati ovu debeljucu. Odlučite li se pročitati ovo izdanje u komadu, bez veće stanke, bit će vam dovoljan jedan dio dana – jutro, poslijepodne ili večer (naravno, to ovisi i o tome koliko brzo čitate!).

Dok Rick Grimes ulaže napore u izgradnju nove civilizacije i ima vjere u opstanak čovječanstva, nastavlja se borba protiv živih mrtvaca, ali i neprijateljski raspoloženih udruženja. U 4. omnibusu uslijedit će, između ostalog, sukob sa Šaptačima, maskiranom skupinom koja odbija civilizaciju kakva je prije postojala. Šaptači imaju svoja pravila življenja, čuvaju svoj teritorij, a pomoću mimikrije služe se živim mrtvacima kao saveznicima i oružjem. Budući da ima karakteristike vođe, Rick mora donositi ključne odluke u ime cijele zajednice kako bi ona opstala, ali neće se svi uvijek složiti s Rickovim odlukama. Velik je teret na njegovim plećima, ali on ne posustaje i nastoji stvoriti sigurniji svijet…

Ne moramo se previše zapitkivati kako bismo reagirali da se nađemo u sličnoj situaciji, jer iz dana u dan proživljavamo nesvakidašnje scenarije izazvane virusom koji nam je znatno izmijenio svakodnevne životne navike, poremetio planove i primorao nas na pridržavanje epidemioloških pravila kako bi se čitava situacija držala pod kontrolom i ne bi prerasla u sveopći kaos.

filmovi

Sumnja u odluke Stožera. Potreba da ih se ospori i sruši. Negira. Proizvede kaos koji neminovno vodi u kolaps i onako krhkog zdravstvenog sustava.

Sve sam to minulu subotu iščitavala iz takozvanog Festivala slobode upriličenog na Jelačićevu trgu u Zagrebu.

Skupa doslovno, kao preko indiga prekopiranog od europskih desničara koji su slične prosvjede protiv formalno epidemioloških mjera, a stvarno kontra legalno izabrane vlasti, pokušali organizirati na trgovima nekih drugih gradova.

Priznat ćete sloboda i festival slobode zazvuče kao neslana šala, loš vic kad ispod njih stoje potpisi Karoline Vidović Krišto, Zlatka Hasanbegovića i Velimira Bujanca. Kompleksaškoga trojca s desna, koji se ponosno uslikavao ispod antivaskerskih i antimaskerskih transparenata dok je okupljena gomila padala u trans i histerično revala na Mišine stihove, neshvaćajući kako su samo loše naštimane tipke po kojima, po tko zna koji puta, u istom ritmu bezglavo lupa hrvatska desnica.

Desničarski dernek najgore vrste, koji je zloupotrijebio nezadovoljstvo ljudi učincima mjera koje od kraja siječnja na ovamo donosi Stožer što ga je oformila stranka na vlasti.

Priznat ćete sloboda i festival slobode zazvuče kao neslana šala, loš vic kad ispod njih stoje potpisi Karoline Vidović Krišto, Zlatka Hasanbegovića i Velimira Bujanca

Nezadovoljstvo i strah prisutan je u svim zemljama na kugli zemaljskoj, jer nitko zasad ne uspijeva staviti pandemiju koronavirusa pod punu kontrolu – ni oni s blažim pristupom, kao ni zemlje sklonije nešto rigoroznijim mjerama i od naših.

Broj umrlih u svijetu opasno se približava milijunu. Do sada je, u samo pola godine, oboljelo 27,3 milijuna ljudi, a od posljedica Covida-19 život izgubilo 887 tisuća, što je primjerice više nego što Crna Gora ima stanovnika.

Cijela jedna manja zemlja, dakle, nestala je u šest mjeseci, a prosvjednici koji padaju u trans na Mišine pjesme, ”znanost s interneta” i stupidne izjave Tonyja Cetinskog – neslobodom i diktaturom doživljavaju pranje ruku i nošenje kirurških maski.

”Cijepite si mamu!” derao se u mikrofon, uz opće oduševljenje, sin Vinke Cetinski, dame u ozbiljnim godinama, prvoborke stranke na vlasti koja je oformila Stožer čije mjere ugrožavaju sinov business.

Njegovu mamu valjalo je cijepiti protiv jedne druge, po društvo također pogubne boljke, koja se strankom širila znatno brže od koronavirusa i majci priuštila pritvor, no aktivizam tog tipa ne zanima sina. Ta je epidemija, vjerujem, znatno popravljala i njegov obiteljski budžet…

Nama čiste ruke (mani pulite), kod te boleščuge što i danas hara Hrvatskom nisu nažalost mogle pomoći.

Naravno da je nepametno od HDZ-a što je stručni Stožer koji odlučuje o ponašanju i ograničenju prava svih nas učinio, onako CK-ovski dosljedno jednopartijskim (sad se situacija nešto mijenja davanjem većih ovlasti u ruke lokalnih stožera i sve češćim pojavljivanjem SDP-ovca, Branka Kolarića specijalista epidemiologije i profesora na Medicinskome fakultetu u Rijeci).

Oni imaju neki svoj moral. Pjevali bi i jeftinim štosevima zabavljali frustrirane i zbunjene umirovljenike kojima je kretanje ograničeno na balkone i vrt oko doma, ali ih ni pod koju cijenu ne bi čuvali

No ni njegovi stavovi neće se svidjeti subotnjemu društvu s Jelačić placa jer i on upozorava na nužnost držanja razmaka, pranja ruku i nošenja maske dok pandemija traje.

I on je ”neprijatelj” slobodoumnih bujanaca, krišti, miletića, hasanbegovića… jer zamislite strahote sugerira cijepljenje kontra gripe jer se fatalnim može pokazati kombinacija tih bolesti u jesenskom i zimskom razdoblju u kojem još uvijek ne možemo očekivati efikasan lijek (ako uopće ikad do njega dođe) i masovnije cijepljenje ljudi.

A i da se nađe i proizvede dovoljna količina cjepiva (milijarde doza), eksperti za slobodu, vakcine i koronu ne bi, u skladu s važećim desničarskim trendovima u svijetu, bili za njegovu primjenu.

Oni imaju neki svoj moral. Pjevali bi i jeftinim štosevima zabavljali frustrirane i zbunjene umirovljenike kojima je kretanje ograničeno na balkone i vrt oko doma, ali ih ni pod koju cijenu ne bi čuvali cijepljenjem, distancom, nošenjem maske i izbjegavanjem masovnih okupljanja…

Čudna neka etika ovih novopečenih boraca za slobode pojedinaca.

Ja samo znam da se nekim čudom nađem u blizini navukla bih na sebe i burku, a ne samo masku – ne zbog koronavirusa i mojih godina, već zbog nesnosnog, zatupljujućeg desničarskog ”smrada” koji to društvo oko sebe dosljedno širi.

autograf

Između Budakove i ulice Fra Grge Martića, između Demetrove i ulice Vjekoslava Klaića, u Malom Parizu, u Slavonskom Brodu, smješteno je bivše skladište TOB-a (Trgovačka organizacija Brod), kojeg još uvijek koristi PAN za potrebe skupljanja starog papira. Velika, robusna betonska građevina podsjeća na bunker za zaštitu od nuklearnog napada, a ni grafiti ju ne mogu spasiti od zgražanja promatrača nad odsustvom bilo kakvog obilježja lijepog.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća skladište je zbog kontekstualnog značenja koji je proizlazilo iz činjenice da je tu bilo smješteno trgovačko središte jednog dijela Slavonije – bilo pravi arhitektonski socijalistički kutijasti ljepotan čiju su jednostavnost pojačavali lukovi krovnih oblina. Danas je TOB-ovo skladište (zauvijek ćemo ga tako zvati!) nije više arhitektonski, nego više arheološki pojam.

Unutar tisuća prostornih metara odvijala se živost, vreva, distribucijska komunikacija koje je prekinula havarija sustava 1991. godine. Središte/skladište je ostalo svjedočiti o nekadašnjoj moći TOB-a. a Punktovi/trgovine mješovitom robom u koje je roba stizala podijeljena je nekadašnjim poslovođama kao stričevina. Ali, propadoše i oni. Došao je strani kapital i robni lanci.

Dok prolazimo pored poružnjele, posivjele zgradurine imamo samo jednu asocijaciju: tako prolazi slava svijeta… kad ga preuzmu egoistični rušitelji.

sbperiskop