Subotnji “antikorona” prosvjed na glavnom zagrebačkom trgu ozbiljniji medijski komentatori su dočekali spremni. Konsenzualno su zaključili da je prosvjed rezultat politika Nacionalnog stožera u posljednjih nekoliko mjeseci. Mijenjanje stavova, nedorečenost mjera, njihova selektivna primjena, politička obojenost odluka: sve je to pridonijelo tome da se nekoliko tisuća ljudi okupi na prosvjedu i javno proglasi virus – prevarom. Da je ponašanje Stožera poljuljalo vjeru u znanstveni autoritet svakako stoji. Međutim, mejnstrim kritičari složno prešućuju i da su njihove nedosljednosti u kritici Stožera pridonijele da prosvjed izgleda onako kako je izgledao.

A izgledao je kao začetak šarene koalicije koja već neko vrijeme pokušava nametnuti politički ritam, prvenstveno u SAD-u, ali i u Zapadnoj Europi. Radi se o koaliciji koju čine antivakseri i ostali pobornici teorija zavjere, ekstremna desnica i libertarijanci. Doduše, u Zagrebu na prosvjedu nisu bili prisutni predstavnici libertarijanskih krugova, što je svakako danak nedavnoj političkoj povijesti na ovim prostorima. No, ta će politička higijena među libertarijancima definitivno oslabjeti kako i ako ljevica bude jačala. Prirodno zbližavanje teoretičara zavjere i ekstremne desnice bilo je i više nego očito. I u organizacijskom i u stilskom smislu. I tu ima itekako prostora za dodatno zbližavanje i jačanje, uključujući i libertarijanski doprinos. Naime, i oni i ustaše oblikuju ovo društvo svojim teorijama zavjere koje su puno popularnije od onih koje nam prezentiraju antikoronaši. I koje se, ovisno o političkom trenutku, mogu prikladno nadopunjavati.

Neke od tih zavjera su toliko udomaćene u javnom prostoru da imaju status gotovo nepobitnih istina. Krenimo s onim libertarijanskim. Eto, na primjer, popularni portal Index gotovo pa jednom mjesečno objavi “ekskluzivni” članak o tome da Hrvatska ima najviše poreze u Europi. Iako se vrlo lako može provjeriti da su ti porezi na visini europskog prosjeka. Ali kao što svaka država na europskom istoku tvrdi da je predziđe kršćanstva, tako i svaka valjda mora imati najviše poreze u Europi. U tim je krugovima popularna i teorija koja se nastavlja na “najviše poreze”, a koja tvrdi da je Hrvatska iznimno nepovoljna zemlja za ulaganje i strane investitore. Nismo nikad čuli da su se strani vlasnici banaka, teleoperatera ili maloprodajnih lanaca bunili na poslovnu klimu. Ili da tvrde da i dalje živimo u “socijalizmu” kao što to libertarijanci tvrde. Iako smo članica Europske unije u kojoj je do izbijanja pandemije koronavirusa čak i kejnzijanizam bio ilegalan.

Naravno, na socijalističku prošlost se lako nadoveže i ustaška desnica. Pa tako i oni tvrde da i dalje živimo u “socijalizmu” samo što ključni dokaz ne vide u visini poreza ili ulozi države u ekonomiji, već u djelovanju UDBA-e koja i dalje upravlja svime. Kako to da tajna služba države koja ne postoji već 30 godina upravlja svime nije nikome sasvim jasno, osim što je jasno da je to tako. Kako su UDBA i komunisti u ustaškom imaginariju gotovo pa izjednačeni sa Srbima kao takvima, ne čudi ni drugi krak ove zavjere. Naime, Hrvatskom iz sjene vlada Milorad Pupovac. Koliko samo moraš mrziti Srbe da ti se učini kako ispunjenje njihovih osnovnih građanskih prava znači vladanje nad svakim aspektom tvog života? Očito previše. Što se pak tiče povijesti Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i socijalizma tu je teorija zavjere napretek. Istaknimo ovdje samo onu najogavniju, a ta glasi da ustaški logor u Jasenovcu uopće nije postojao.

I zaslužuje da ju istjeramo da apsurda jer se u tome najbolje ogleda sva njena “istina”. Ta teorija zavjere je prilično kompatibilna s osporavateljima postojanja koronavirusa. Naime, s obzirom na negiranje broja ubijenih i mrtvih u logoru, lako se može zaključiti da današnje ustaše misle da je Jasenovac bio naprosto covid bolnica. Nije bilo mrtvih jer nije bilo zaraženih. Dakako, vrlo je moguće da priličan broj antikoronaša neće negirati Jasenovac, kao i da libertarijanci neće htjeti imidž prljati koalicijom s ekstremnom desnicom. No, njihove pristupe razumijevanju svijeta odlikuju prilična fleksibilnost i nonšalantan odnos prema činjenicama. Što u krajnjoj liniji potvrđuju i boce bačene na vozilo hitne pomoći.

bilten

Prije dvanaest godina u Beogradu sam svjedočio posve nadrealnom prizoru. U Ulice kneginje Zorke, jednoj od onih uličica u labirintu starog Vračara, oko Kalenića pijace, uz zavijanje sirene i rotacijska svjetla zaustavilo se vozilo Hitne pomoći. Žuti je kombi zapravo zakočio, kao u akcijskim filmovima, pa je izgledalo da su liječnik i medicinska sestra iz njega iskočili u vožnji.

Bilo je jasno da je riječ o dramatičnoj trci s vremenom: nije bilo vremena niti za nosila, koje je vozač iznio iz kombija na trotoar kad su doktor i sestra već nestali u haustoru, isključivši prije toga sirenu i ostavivši samo rotacijska svjetla, kao znak izvanredne situacije.

Vračar je vrlo tijesan i prometan kvart, asfaltna delta iz koje se svakih stotinjak metara jedan od rukavaca ulijeva u Bulevar kralja Aleksandra, i za parkirališne potrebe stanara sve njegove nekad dvosmjerne ulice pretvorene su u uske jednosmjerne sokake. Zato se kombi Hitne pomoći toga poslijepodneva morao zaustaviti nasred uske Zorkine ulice, i zato je u svega nekoliko minuta nastao prometni čep, koji je uskoro blokirao gotovo cijeli Vračar.

Onda je počelo.

Prvo je, niti pola minute kasnije – taman kad sam prolazio tuda – na trubu nasjeo vozač crnog Audija koji je stajao točno iza zaustavljenog kombija. Pomislio sam na trenutak da upozorava na nešto vozača, ali rafal sočnih psovki kolateralno je pokosio moju naivnu pretpostavku kao slučajnog prolaznika: Laki je, što bi se reklo, bio malo nervozan jer je negdje strašno žurio. Za njim, očito čekajući samo da netko to učini prvi, na sirene su nalegli i ostali vozači u koloni duž ulice – a onda, jasno, i oni u sporednim uličicama, koji nisu mogli vidjeti što se događa – i domalo je cijeli Vračar odzvanjao od nepodnošljive buke automobilskih truba, turiranja motora, zvižduka, urlanja i psovki.

Gledao sam zapanjen. Prometni čepovi na Vračaru nisu bili rijetka pojava, ljudski je bezobrazluk bio još i češća – svega tjedan-dva ranije vidio sam kako je jedna Beograđanka u Sinđelićevoj najnormalnije ostavila automobil pred semaforom da na trenutak otrči u apoteku – ali vozači zapeli u čepu toga poslijepodneva vrlo su dobro znali zašto stoje: vidjeli su kombi Hitne pomoći, vidjeli su na njemu uključena rotacijska svjetla, vidjeli su i vozača koji je na pločniku stajao kraj spremnih nosila – jasno su, ukratko, vidjeli da je u toku grozničava borba za nečiji život – pa ipak su živčano nalegli na sirene, baš kao da je ekipa Hitne pomoći zastala da u C-marketu kupi pivo i čips, a ne da spasi jedan ljudski život: jedan iz kolone, baš poput Michaela Douglasa u Danu ludila, čak je iz prtljažnika izvadio pajser.

Dok sam se zajedno s nekoliko komšija razmjerno sačuvana zdrava razuma svađao s njim – dok su nam ostali u koloni mrtvi-hladni tumačili da ih vozač Hitne pomoći propustiti tako da jednostavno zaobiđe blok i vrati se za par minuta – gore u zgradi neka je gospođa s dvoje unučadi prestravljena gledala kako doktor njenom beživotnom čovjeku u dušnik gura endotrahealni tubus, pokušavajući objasniti medicinskoj sestri da mu hitno treba Magillova hvataljka, sve nadvikujući se, eto, s nervoznim automobilskim trubama, bučnim turiranjem i gnjevnim glasovima što su im kroz prozor poručivali da se teraju u pizdu materinu, zajedno sa skotom koji je našao da crkava u četiri popodne.

Gledao sam, ukratko, kraj ljudske civilizacije u realnom vremenu. Meni pred očima, ona valovita krivulja što u pravilnim historijskim razmacima meandrira gore-dolje – graf koji smo u školi učili na primjeru Rimskog carstva – došla je do svoje najniže točke. Bilo je, svakako, i dramatičnijih znakova propasti, barem ih kod nas ne nedostaje, ali malo takvih događaja – a prošao sam i rat i poraće i međuraće – urezalo mi se u pamet kao ta banalna vračarska epizoda, jeziva u svojoj običnosti i svakodnevnosti.

Sve što ću otada do danas vidjeti, sve što ću čuti ili pročitati o kraju ljudskog društva, stalo je, eto, u jednu malu beogradsku ulicu. Dvadeset pet godina nakon što su Vračarci par ulica nizvodno Bulevarom lovili naoružanog atentatora na turskog ambasadora, kad je jedan student svoj nagonski heroizam, danas nerazumljiv i besmislen, platio glavom – ne dakle zbog opljačkane bakice ili komšije s infarktom, nego zbog stranog ambasadora! – isti ti ljudi, samo dvadeset pet godina stariji, bijesno su trubili iz automobila zato što je vozilo Hitne pomoći stalo da jednome od njihovih sugrađana i komšija spasi život.

I sve što se takvom društvu – takvoj civilizaciji – kasnije dogodilo, proizašlo je iz iste sebičnosti, istog nedostatka svake međusobne solidarnosti i bilo kakve empatije. Gdje će takvo društvo i takva civilizacija biti za sljedećih dvadeset pet godina? Možda ne jasan i slikovit odgovor, ali svakako jasnu i slikovitu asocijaciju vidjeli smo nekidan – dvanaest godina kasnije, dakle na pola puta – u drugom jednom belom gradu te slavne civilizacije, belom Zagrebu gradu.

Bilo je sve što onomad u Beogradu bilo nije, nimalo svakodnevno i obično, naprotiv. Nije bilo usred poslijepodnevne prometne gužve, nego usred svjetske pandemije Covida-19, nije bilo u nekoj sporednoj donjogradskoj uličici, nego na samom Trgu bana Jelačića, na središnjem trgu sviju Hrvata, i nije bilo nekoliko slučajnih prolaznika, nego nekoliko hiljada njih – organizatori kažu dvadeset pet tisuća, idemo na trideset – okupljenih na historijskom Festivalu Slobode. Kakvu su slobodu tražili hrvatski slobodari? Slobodu od eksploatatorskog kapitalizma, od beskrupuloznih korporacija, od lihvarskih banaka, ili barem euroslavenske tamnice naroda? Ne: tražili su slobodu od epidemioloških mjera, slobodu kretanja i okupljanja, slobodu od zaštitnih maski, slobodu od socijalne distance, slobodu od obaveznog cijepljenja.

Bilo je, eto, sve što onomad u Beogradu bilo nije, samo je onaj žuti kombi bio isti: vozilo Hitne pomoći koje je usred veličanstvenog festivala pod sirenom i rotacijskim svjetlima žurilo do Harmice, iza brončanog Jelačića bana, odakle je dojavljeno da je jedan građanin kolabirao. Tu, usred Trga, u ikoničnom prizoru naše temeljito retardirane civilizacije, slobodarska masa dočekala je vozilo Hitne pomoći pljuvanjem, vrijeđanjem, psovkama i plastičnim čašama, a jedan iz gomile, neki Velimir Bujanec – baš poput Michaela Douglasa u Danu ludila – plastičnom je čašom vode pogodio samo vjetrobransko staklo Hitne pomoći. Nakon čega se, okružen upravo vulkanskim gnjevom, vozač morao okrenuti i uputiti prema Harmici okolnim putem.

Da, mogli bismo rulji s vilama i bakljama slobode objasniti kako Hitna pomoć ima pametnijeg posla od provociranja slobodnih građana, kako je okolnim putem teoretski mogla i odmah, ali da je tamo jebena rampa koja se ne diže ljudskom solidarnošću i empatijom, već nekakvom jebenom procedurom, i da je u hitnim slučajevima brže preko Trga, zbog čega se takva pomoć i zove Hitna – baš kao što se rulji na Vračaru moglo objasniti da ih je Hitna pomoć teoretski mogla propustiti krugom oko bloka, ali da se onda ne bi trebala ni vraćati – no dok se rulji takve stvari objasne, građanin je mrtav već od one jebene rampe u trećem retku.

Gledao sam zapanjen. Slobodari na Trgu vrlo su dobro znali zašto se moraju razmaknuti: vidjeli su žuti kombi Hitne pomoći, vidjeli su na njemu uključena rotacijska svjetla, čuli su sirenu – jasno se, ukratko, vidjelo da je u toku grozničava borba za nečiji život – pa ipak su od svega vidjeli tek provokaciju Ministarstva zdravstva i svjetskih centara moći, opkolivši vozilo baš kao da je riječ o blindiranom policijskom vozilu s vodenim topom za razbijanje demonstracija. Televizijski kadar iz Zagreba izravno je tako ušao u trajni postav kolektivnog pamćenja prijelomne 2020. godine, zajedno s onim sa sličnih demonstracija u belom Denveru gradu, kad je krupna jedna Amerikanka na barikadi slobode – baš poput Velimira Bujaneca u Danu ludila – s transparentom „Land of the Free“ u ruci urlala na liječnike i medicinske sestre Hitne pomoći, poručujući im da se „vrate u Kinu“. Da se vrate u Kinu!

Liječnici, sestre i Hitna pomoć na njihovoj su pustoj, ravnoj ploči simbol terora „duboke države“ i tajanstvenih elita: ono što je nekad bila strašna „crna marica“ sad je zloglasna „žuta marica“, patrole osobito okrutnih medicinskih „trojki“ koje bolesne i nemoćne građane noću izvlače iz kuća, guraju im endotrahealne tubuse u dušnik i odvode na hitne kirurške prijeme, traumatološke odjele i one najgore i najstrašnije od svih – infektivne klinike.

Jasno sam tako u slobodarskoj rulji prepoznao ista ona lica koja su prije dvanaest godina jednako gorljivo i strasno tražila za sebe slobodu kretanja Ulicom kneginje Zorke. Dvanaest godina kasnije, pandemija Covida-19 njihovu je nepojamnu sebičnost definirala kao osobnu slobodu od opresivnog sustava, a žuti kombi Hitne pomoći – logikom prometnog i svakog drugog društvenog prioriteta – u simbol tog sustava i njegova terora nad slobodom građanina. Sloboda čiju su zastavu široko razvijali na zagrebačkom festivalu njihova je privatna sloboda, ona slobodom drugog nije ograničena, nego upravo poništena. Njihova bolest – baš kao i Covid-19 – ne postoji, i smrtonosna je samo za nepoznatog nekog drugog: njih, naime, boli kurac.

Jednog dana, kad ona krivulja opet krene prema gore i kad se našim kostima umjesto Hitne pomoći budu bavili arheolozi, bit će lako: subrealni prizori iz stalnog postava muzeja propasti, kadrovi u kojima rulja u prometnom čepu bijesno trubi prema ekipi Hitne pomoći na zadatku, urla na doktore i sestre da se vrate u Kinu, prijeti im, pljuca ih i gađa plastičnim čašama, bit će bjelodani naknadni znak neminovnog završetka.

Mi, naravno, danas to ne vidimo, niti ćemo taj dan doživjeti.

Ali boli nas kurac.

n1info

I

 Željno dočekujemo osvajačke trupe Jeseni,

njenu sočnu vojsku plodova.

Strahujemo od ubačenih

izvidnica Zime.

II

Jesen je završna svečanost Ljeta.

Zborovi oblikovani u Proljeću

izvode dozrele pjesme

o suštini mirisa i boja.

Fotografija brodske gradske tržnice, koju sam snimio sa stepeništa što vodi u staru, betonsku zgradu s prostorom namijenjenom za prodaji sira, vrhnja i kolača, ne može dočarati bučnu, od mnoštva malih molitvi, veliku, ujedinjenu molitvu duhu trgovine kojem se dobrovoljno pokoravaju i piljari i kupci na prostranom platou ispod. Pijac od ranog jutra postaje crkva razmjene, Svaka kamena klupa je oltar na kome se obavlja bogoslužje, promet robe. Došlo je vrijeme da se sočno voće i povrće s uskladištenom energijom sunca, vode i zemlje, nakupuje, spremi, konzervira, ušećeri, ukiseli za dugu, hladnu zimu. Treba uzeti ponuđeno, sad je čas, jer štedro zamijenit će škrto sunce koje plodove ne daje. Kupuje se na veliko. Povoljnije je.

Fotografija također ne može prenijeti mirise plodova, ugodan nadražaj čula mirisa prekrasnim tvorevinama biljki. Osim što kupci očima i rukama mjere oblike, veličinu i teksturu voća i povrća, oni ih i njuše. Poneki zamole piljare da ih probaju Tek kad se usuglase sa svojim ukusom, kad pristanu na cijenu, donose odluku o njihovoj kupovini. To je ritual kojeg mnogi pokvare svojom površnošću i neshvaćanjem da je neobično važno ne sumnjati u svoj izbor. Izabiranju se prilazi otvorena srca, bez kajanja.

U ovoj pjesmi pjesnik se ruga popratnim pojavama u rujnu, vrevi i zimnici. U drugima uzdiše dok jede. Netko je rekao da samo budale o nekoj stvari i pojavi imaju jedno mišljenje.

u rujnu svi putevi vode na tržnicu;

gomilu snubi i usmjerava voće & povrće,

kao psi kuje koje se tjeraju. miriše grad

po potpuno poznatom pozivu na ponavljanje

iskustva utaživanja gladi i užitka.

doba je zimnice kada gomila

sprema gomilu plodova jureći k njima

kao žedna stoka na vodu. vonja grad

po strahu i pohlepi, po potrebi za preživljavanjem.

klate se žene usahlih dojki, prorijeđene kose,

izobličenih usana, kvrgavih ruku s najlonima,

salovrate matrone sa slonovskim nogama, nezgrapne,

ugojene kućanice, umorne majke, kubistička lica,

odsutna tijela s preširokim hlačama, napirlitane ženke

u preuskim suknjama, starice bez glasa,bez smijeha,

tuljac figure u pratnji pivskih stomaka, neobrijanih,

hromih, umornih, uz nadrkane muževe,

umirovljene doktore, pravnike, klonule starce,

prolaze pored invalida, prosjaka, besposličara,

vivuera podrugljivih osmjeha i živinskih pogleda.

u metežu spremaju se za spremanje zimnice,

dolazi doba kiselo volim te kiselo.

A kod kuće bit će ispražnjene kutije i najlon vrećice od kupljenih namirnica, oprat će se rasuti teret, oguliti, prepustiti vatri, kiselini, svrstati u staklenke, zamrznuti. Mukotrpan posao pripreme zimnice bit će ublažen s ljubavlju i uz primjenu obiteljskih tajni spravljanja. Od istog voća i povrća, u različitim porodicama, dobit će se potpuno drukčija zimnica. Ali, svi oni će zaključiti da kad se već mora jesti, neka se jede dobro.

Pjesma ‘Od tebe ća’ koja je povezala članove omiljenog dalmatinskog rock sastava i etabliranog saksofonista i pjevača Jakšu Jordesa ujedno je pjesma s kojom se otvaraju vrata za novu eru ovog sastava.

Nakon uspjeha na dvadeset i trećem izdanju Večeri dalmatinske šansone održanom u subotu, 22. kolovoza 2020. na festivalskoj ljetnoj pozornici na Trgu Republike Hrvatske u Šibeniku na kojem je Obala oduševila publiku i osvojila drugu nagradu žirija, bend predstavlja video spot u kojem je u cijelosti komprimirana energija pjesme “Od tebe ća”.

Političke stranke i religije imaju sličnu strukturu. One barataju prividom kao stvarnošću, kako bi pravu bit stvarnosti učinile nevidljivom, skrivenom i samo rijetkima dostupnom.

Tamo gdje je hijerarhija, a religije i političkih organizacija nema bez hijerarhije, zasigurno nema jednakosti, ali ni ravnopravnosti.

Hijerarhija nikada ne služi da bi se ostvarilo dobro ili korist onih koji se nalaze na samom dnu ili na samom kraju hijerarhijskog lanca, nego da bi se uvećala moć i da bi se umnožila materijalna dobra onih koji su iznad drugih.

Ovo je gola istina hijerarhijski strukturirane stvarnosti, sve ostalo su bajanja. Kada se spoji moć nad drugima i financijski interes, kada netko želi moć kako bi ostvario financijski interes za sebe i svoje, nestaje demokracija.

Hrvatska je siromašna zemlja, oni koji su se, zahvaljujući napredovanju u hijerarhijskom lancu – neovisno je li riječ o političarima, vojnicima ili svećenicima – obogatili, nisu nikakvi moćnici, nego najniži lopovi, potpuno lišeni svake časti.

Kako netko tko je častan može pljačkati siromaha? Kako netko tko ima makar minimalni osjećaj za javno dobro može orobiti ovako siromašnu zemlju?

Odgovor je jasan, zato što nisu časni i zato što nemaju osjećaj za javno dobro. Oni koji su bez časti i bez osjećaja za javno dobro, nisu i ne mogu biti domoljubi. Oni su mogli biti u svim vojskama ovoga svijeta, ali se nisu borili za javno dobro, nego su raspojasanom požudom za sebe zgrtali bogatstvo i maštali o budućem zgrtanju bogatstva.

Zar nije na djelu rušenje demokratskog legitimiteta kada saborski zastupnik priča gluposti, gluposti koje je, primjerice, pročitao na nekom opskurnom portalu, a taj portal se bori za političku moć kako bi još aktivnije mogao provoditi nasilje nad ljudskim pravima, koje, uostalom, neprestano provodi?

Ljudi požude, a o tome je ponajbolje raspravljao Platon, ne mogu voditi državu, jer je uništavaju. Oni ne shvaćaju bitnost države, kao ni bitnost ostvarenja pravde. Njih država zanima kao posjed, a građani kao korisne budale koje se dive njihovoj veličini. Zato ih se oslovljava kao uzorite, preuzvišene, poštovane, uvažene…

Ništa od toga oni nisu, oni su ljudi neobuzdane požude, požude koja želi posjedovati i koja zbog želje za posjedovanjem otima, pljačka, osiromašuje.

Državu mogu voditi i državom mogu upravljati oni koji shvaćaju razliku između individualnog i javnog ili društvenog bitka, oni koji neće uništiti javno dobro.

Vidimo da političke stranke, koje su do sada upravljale Republikom Hrvatskom, nisu dorasle ovom zadatku. No ne smijemo izbrisati razlike koje postoje između političkih stranaka.

Ako promatramo dvije vodeće političke strane – HDZ i SDP, nesumnjivo je da među njima postoje razlike.

SDP zanima politička moć kao takvu, a kada političku moć dobiju, onda ne znaju što bi s njom učinili. Zato nisu ratificirali Istanbulsku konvenciju, zato nisu učinkovito odgovorili na podizanje šatora u Savskoj ulici, zato nisu razvili radno zakonodavstvo, zato nisu započeli postupak redefiniranja odnosa između države i religijskih zajednica, zato nisu reformirali pravosuđe itd. Puno toga nisu napravili, jer nisu znali što činiti s političkom moći, ali su znali što, zbog straha, ne smiju učiniti.

HDZ, naprotiv, politička moć zanima jer znaju da jedino zahvaljujući njoj mogu ostvarivati financijske interese i uspostaviti kontrolu nad svim institucijama u državi. Zato smo siromašna zemlja, zemlja nerazvijene demokracije, zemlja korupcije i nepovjerenja u institucije.

Politička moć koja ne razmišlja na razini javnog, općeg dobra, politička moć koja ne shvaća vrijednost svakog građanina, nije politička moć, nego političko nasilje.

SDP provodi pasivno političko nasilje, nasilje nečinjenja iz straha, dok HDZ provodi aktivno političko nasilje. HDZ ne zanima ideologija, HDZ zanima vlast, politička moć i sve ono što im ona omogućava.

Ideologija se, perfidnom igrom u kojoj sudjeluju i religijske zajednice, u patološkoj formi, spušta među građane kao najbitnija tema.

Ideologija, ako je shvatimo kao skup i sustav ideja, jest bitna, ali kada je se shvati kao izvor društvene patologije, kao hranilište i pojilište sadističkih mentaliteta, ona razara društvo, čini ga sve siromašnijim, sve nezaštićenijim, dok, istovremeno, političke nasilnike čini sve bogatijima i pred institucijama potpuno zaštićenima.

Demokratski deficit, o kojem političari populisti često govore, ne sastoji se u tome da odluke donose tijela i grupe bez demokratskog legitimiteta ili oni koje nije nitko birao, a populisti se osjećaju izabranima. Demokratski deficit u Republici Hrvatskoj izvire iz onih koji su delegitimirali demokratski legitimitet uvjeravajući nas da ga samo oni imaju.

Zar nije na djelu rušenje demokratskog legitimiteta kada saborski zastupnik priča gluposti, gluposti koje je, primjerice, pročitao na nekom opskurnom portalu, a taj portal se bori za političku moć kako bi još aktivnije mogao provoditi nasilje nad ljudskim pravima, koje, uostalom, neprestano provodi?

Ovotjedno iznošenje mišljena klubova zastupnika bilo je upravo u tom tonu. Za saborsku govornicu dolazi zastupnik koji govori o demokratskom deficitu, a taj deficit sam stvara, sam ga provodi i nama ga demonstrira.

Hijerarhija nikada ne služi da bi se ostvarilo dobro ili korist onih koji se nalaze na samom dnu ili na samom kraju hijerarhijskog lanca, nego da bi se uvećala moć i da bi se umnožila materijalna dobra onih koji su iznad drugih

Ako neki saborski zastupnik govori isto ono što govori, primjerice, Vice Batarelo, a Vicu Batarelu, koliko znamo nitko od ovozemaljskih birača, nije izabrao za saborskog zastupnika, onda taj zastupnik, koji ponavlja ono što je Batarelo već rekao, zapravo zastupa politike demokratskog deficita.

Populizam jest demokratski deficit.

Borba protiv demokratskog deficita, političkog nasilja, siromaštva i disfunkcionalnih institucija odvijat će se na lokalnim izborima sljedeće godine. Iako se na lokalnim izborima ne biraju oni koji će donositi zakone na razini države, iako se nakon ovih izbora neće formirati Vlada RH, ipak su sljedeći lokalni izbori za Hrvatsku najbitniji.

Na njima biramo koliko smo ljudi i koliko brinemo o javnom dobru u prostoru koji nas neposredno okružuje. Gdje prestaje naša koža, počinje naš grad ili naša općina.

Prvi susret nas i države, ne odvija se u prijenosima saborskih rasprava, nego na mjestu gdje počinje naš grad ili naša općina – na ulaznim vratima u naš dom.

Lokalni izbori će pokazati je li naš dom u deficitu, kakvu vrijednost želimo susresti na ulaznim vratima u naš dom i kakav grad i kakvu općinu će dodirivati naša koža.

Lokalni izbori su izbori u kojima susrećemo sebe.

Nije problem pobijediti, primjerice, u Bandićevom Zagrebu ili Kalmetinom Zadru, problem je živjeti u takvim gradovima. Na lokalnim izborima Zagreb treba pobijediti Bandićev Zagreb, a Zadar treba pobijediti Kalmetin Zadar.

Radi se o našem gradu, našem domu i našoj koži, radi se o slobodi našeg grada. Struktura grada opire se strukturi političkih stranaka i religijskih zajednica. Grad se osjeća slobodom, zato grad svima pripada.

Upravo to biramo na sljedećim lokalnim izborima – slobodu grada kao našu slobodu.

autograf

Bablje ljeto

Vrijeme zimnice, vrijeme ajvara, vrijeme pripreme za zimu. Iako je vrijeme još skoro pa ljetno, bližimo se jeseni i noći su sve duže. Obično se u ovo vrijeme priprema zimnica. Nekada se spremalo puno, danas više da se može reći da se jede domaće. Moji nisu baš neki ljubitelji kisele zimnice, pa tako mama kiseli još samo kupus, koji je iznimka. Po malo, tj. po nešto vole iz turšije i to je to. Kako malo i marmelade jedu, mogu reći da mi se ne isplati raditi zimnicu. Međutim, svake godine napravim po par teglica neke marmelade, ponekad i još ponešto. Prošle godine je to bio i ajvar.

Ne znam jeste li pročitali na FB jedan status, nekako :“Što je život! Napraviš 30-40 puta ajvar i to je to!“. Zato ja pravim tek svakih par godina, pa sam po tome još mlada!
Činjenica je da se praviti ajvar „ne isplati“, tj. ako se uzme sav posao oko njega, koliko se sati za to mora odvojiti. Financijski, malo je jeftiniji od onog na tržnici, ali ipak ovo je domaći! Domaće je domaće, neprocjenjivo!

http://www.mojgastro.net/recepti/zimnica/97-zimnica/552-ajvarb

Neki dodaju malo octa, neki malo šećera, neki zapeku, neki ne, sve je stvar ukusa i obiteljskih naslijeđa i običaja kao i navika. Vjerujte, svaki je dobar!

Inače ovih dana ima toliko događanja, da ne znam koji je tragikomičniji. Pa ću većinu zaobići.

Ovo s Coronom postaje lagano cirkus u kojemu svi sudjelujemo, a nisu nam točno podijeljene uloge. Sve u svemu izgleda tragikomično. Jasno je da ima istine, a da je većina stvari toliko preuveličana ili umanjena, da je teško odrediti koliko istine ima u bilo kojoj izjavi. Žalosno je što ljudi umiru od karcinoma i drugih bolesti, što su većini smanjene šanse ranog dijagnosticiranja drugih bolesti, ali da nam je zvanično samo problem Corona i maske.

Još nešto mi se učinilo jako tužno. Sve mjere donekle su razumljive, neke više, neke manje, ali da se na partama ne objavi mjesto pokopa, to mi je strašno. Naravno da obitelj je najvažnija, ali mnogi ljudi imaju prijatelje koji bi možda došli na posljednji ispraćaj, poslali cvijeće, svijeće. Stariji nemaju mogućnosti kontaktirati preko mreža sa poznanicima pa saznati informaciju. To im je bila jedina obavijest. Sad to nemaju. Dobar dio njih osjeća potrebu otići i oprostiti se od nekoga na sahrani što i je čin posljednjeg pozdrava. Sprovodi se održavaju vani, ljudi bi išli ipak većinom onima koje su dobro poznavali. Koja je tu razlika od drugih događanja na kojima smije prisustvovati 50 ili 200 osoba?
Čovjek dobije dojam da nas zbilja hoće totalno udaljiti jedne od drugih. Nadam se da im to nećemo dozvoliti.

Ostale tragikomedije poput Nobelove nagrade Trampu, neću ni komentirati. Ali ako se pitaju neki koji se ponose serijski proizvedenom kemijskom, činjenica osobno primljenom od njega, onda smo nagulili.
Nadam se da ima i neki kandidat koji to doista i zaslužuje.
Kad se sjetim starijih ljudi u Japanu poslije nuklearne nesreće, koji su išli sanirati i spriječiti eventualne daljnje zračenje, znajući da će umrijeti i ne baš lakom smrću, to su za mene mirotvorci i heroji. Ima još takvih primjera, pa čak možda i kod nekih političara ( ne naših), ali koji nisu nikome zanimljivi. Očito.

Mi ćemo svoj mir steći i zadržati u svom malom mikro kozmosu, sa najmilijima i kuhajući zdravu hranu!

Danas opet nešto što je sezonsko.

Shakshuka s paprikom i blitvom

Ovo je izraelsko tradicionalno jelo koje prave za doručak, ali je dovoljno bogato i sadržajno i za bilo koji obrok.

SASTOJCI:

1 glavica luka

1 režanj češnjaka

pola chili papričice

3 veće paprike, može u bojama , a najbolje su svježe pa kakve nađete

300 g blitve

400 g rajčica

3 žlice maslinovog ulja

4 jaja

šaku sjeckanog lista peršina

sol, papar, začin po želji ( za juhe ili istočnjačku kuhinju)

PRIPREMA:

Luk i češnjak očistite i nasjeckajte na kockice, tj. češnjak sitno. Chili također operite i sitno nasijecite. Blitvu isperite pa stabljike odsijecite i nasjeckajte na pola cm širine, a posebno grubo nasijecite list. Rajčice zasijecite s vrha nožićem ( samo koru) pa u posudi prelijte ključalom vodom. Ostavite 5 min i ključalu zamijenite hladnom vodom. Sada lako ogulite rajčicu. Možete ju stisnuti prstima da iscure sjemenke s viškom tekućine. Nasjeckajte rajčicu na kockice. Na ulju pržite luk, kada malo porumeni dodajte na šire trake, do 2 cm, rezanu papriku. Par minuta pržite zajedno i miješajte. Dodajte češnjak, chili i stabljike blitve. Miješajte i pržite 3 minute. Sada dodajte rajčicu, začin i po potrebi malo vode, ali ne puno, do 1 dl. Kuhajte oko 10 min na laganoj vatri. Ubacite listove blitve i promiješajte. Neka uvenu, cca 5 min. Začinite još solju i paprom po potrebi. Stavite u vatrostalnu zdjelu i napravite 4 udubljenja za jaja. Jaja stavite po jedno u svako udubljenje pa zapecite u pećnici na 180°c oko 10 min. Žumanjak se e bi trebao ispeći. Možete to i na tavi na vatri, samo vam treba dobar poklopac i morate paziti da ne zagori na dnu. Pospite listom peršina pa uživajte u zdravom obroku. Naravno, za one koji ne mogu bez mesa, svako meso , a posebno riba, mogu se jesti uz shakshuku.

Apple pie (američka pita od jabuka, jedna od verzija)

U sezoni jabuka, u jesen i zimu, ideje nam baš i ne dolaze, a jabuke su tako “svestrano” voće. Probajte i ovaj jednostavni recept. Grožđice možete i izostaviti ako ih ne volite.

Srednje zahtjevno.

SASTOJCI:

Za prhko tijesto:

300 g brašna

100 g šećera

150 g maslaca

malo praška za pecivo

1 jaje

Za nadjev:

2 paketića praška za puding od vanilije

100 g šećera

3/4 l mlijeka

750 g jabuka

2-3 žlice limunovog soka

1 vanilin šećer

250 g nemasnog svježeg sira

2 žlice grožđica

4 žlice marmelade od marelice

posuti sjeckanim bademima ili šećerom u prahu, po želji

PRIPREMA:

Od sastojaka za prhko tijesto zamijesite glatko tijesto i umotajte u foliju. Stavite na hladno min. 30 min.

Prašak za puding, šećer i 1 dl mlijeka pomiješati. Ostatak mlijeka zakuhati, u ključalo uliti puding i kratko prokuhati. Jabuke očistite, ogulite, izvadite sredinu i narežite na deblje kriške. Odmah pospite limunovim sokom da ne potamne.

Tijesto razvaljajte na radnoj površini, s njim obložite kalup fi 30 cm, koji ste namazali i pobrašnili. Izbockajte vilicom i pecite u zagrijanoj pećnici, na donjoj pregradi 10 min na 200°c.

U puding dodajte sir i vanil šećer i izmiješajte. Dodajte grožđice. Na polu-pečeno tijesto dodajte kremu, gusto složite jabuke i na istoj temperaturi pecite još 35 min. Marmeladu dobro izmiješajte ( ako je gusta dodajte žlicu vruće vode ) i premažite pečeni kolač. Pospite šećerom ili bademima.

A photograph taken on January 14, 2020, shows a cloud of pollution over the city of Sarajevo. – As winter grips the Balkans, the poor are caught in a cruel bind, being forced to light fires at home for heating while fuelling a pollution crisis smothering the region. In recent weeks, Balkan capitals from Belgrade Sarajevo to Skopje and Pristina have been ranked among the world’s top 10 most polluted major cities, according to the monitoring application AirVisual. (Photo by ELVIS BARUKCIC / AFP)

Europska agencija za zaštitu okoliša (EEA) objavila je novo istraživanje naziva “Zdravo okruženje, zdrav život: kako okoliš utječe na zdravlje i dobrobit u Europi” u kojem zaključuju da se 2012. godine 13% svih smrtnih slučajeva u EU moglo pripisati sprezi zagađenja okoliša i ljudskog zdravlja. Odmah potom pozivaju se na zaključak Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) prema kojem su se te smrti mogle spriječiti, te dodaju kako je slične ishode u budućnosti moguće smanjiti povećanjem napora za poboljšanje kvalitete okoliša.

Ističu da trenutno stanje okoliša u Europi ima negativan učinak na zdravlje i kvalitetu života Europskih stanovnika. Prema podacima WHO-a 2016. godine broj smrti uzrokovan stanjem okoliša procijenjen je na 630.000 slučajeva. Teret bolesti koje su rezultat ekološke situacije je neravnomjeran, a dok je situacija najbolja na Islandu i u Norveškoj (9 posto), najgora je u Albaniji ((23 posto smrti) te Bosni i Hercegovini (27 posto). Onečišćenje okoliša povezano je s nizom bolesti poput raka, bolestima srca, moždanim udarima, respiratornim bolestima i neurološkim poremećajima.

Zagađenje zraka glavni je uzročnik bolesti koje izaziva zagađenje okoliša. Loša kvaliteta zraka u zatvorenom prostoru povezana je s grijanjem na kruta goriva što uzrokuje oko 26.000 preuranjenih smrtnih slučajeva godišnje u Europskom ekonomskom području. Nakon zagađenog zraka, buka je drugi remetilački faktor koji utječe na ljudsko zdravlje. Ona odnosi 12.000 života godišnje te se povezuje s još 48.000 slučajeva ishemijske bolesti srca. Tu su potom i klimatske promjene koje utječu na zdravlje na primjer naglim promjenama vremena te učestalijim toplinskim udarima, ekstremnim hladnoćama te brzim i ekstremnim promjenama temperature. No, osim toga klimatske promjene izazivaju i zoonotske bolesti poput COVID-19 kao i one koje se šire vodom i hranom. Tako za sada prikupljeni dokazi upućuju na to da dugotrajna izloženost zagađenom zraku može povećati osjetljivost i na COVID-19.

Nakon klime, štetu ljudskom zdravlju uzrokuje i izloženost opasnim kemikalijama, a WHO procjenjuje da se na globalnoj razini 2.7 posto smrtnih slučajeva može pripisati ovome uzroku. U EU situacija je komplicirana jer se ukupan negativni utjecaj kemikalija na ljude zapravo ne zna. Europska agencija za okoliš ističe kako postoje rupe u razumijevanju toga kako kemikalije utječu na zdravlje ljudi u EU jer one mogu imati “sinergijske i dugotrajne učinke na endokrini sustav”. No, dok o tome čak nešto i znamo – utjecaj elektromagnetskih polja na ljude je više manje zdravstvena nepoznanica, no nužno je početi se time baviti, smatra Agencija za okoliš budući da se očekuje porast ovog utjecaja na ljude. Premda postoje dobro definirani akutni zdravstveni učinci izloženosti određenim elektromagnetskim poljima (na neurološki sustav i osjetila, zagrijavanje tkiva…) malo je dokaza u vezi s dugoročnim utjecajima po zdravlje opće populacije. Osim ovih tu su još i pitanje kvalitete voda, kako pitkih, tako i komunalnih, zagađenje antibioticima koje stvara otpornost i omogućava razvoj superbakterija. Čini se da bi od problema bakterijske infekcije (razne sepse) i otpornosti na antibiotike u EU moglo stradavati 25.000 ljudi godišnje. No, smrt nije jedino što zagađenje okoliša izaziva, već uzrokuje i povećanje bolesti kardiovaskularnog sustava, moždani udar, astmu, hipertenziju, demenciju, stres, i toplotne udare, dijabetes i imunobolesti.

Nejednakosti u društvu i zdravlju

Najizloženije opasnostima od zagađenog okoliša su socijalno najizloženije skupine društva. Na makrorazini to postaje jasno jednim pogledom na kartu zagađenja u Europi. Situacija je znatno bolja u bogatijim nego u siromašnijim zemljama kontinenta. Isti se obrazac pokazuje i na mikrorazini unutar pojedinih zemalja. Pri tom su nabrojanim problemima posebno ugroženi stariji ljudi i djeca. U jednoj paneuropskoj skupini o prisutnosti štetnih tvari u okolišu – štetne kemikalije pronađene su u urinu 90 posto žena i djece! Izloženost prljavom zraku, buka, grijanje na kruta goriva (naspram grijanju na održive izvore energije) i slično, ovisi o tome gdje živimo, gdje idemo u školu, gdje se bavimo poljoprivredom, gdje idemo na posao. To su sve socioekonomska pitanja neodvojiva od teme zagađenja okoliša i utjecaja na zdravlje. Europska agencija za okoliš stoga posebno upozorava na socijalne aspekte zagađenja te naglašavaju da mali broj opcija koje nam stoje na raspolaganju za početak rješavanja ovih pitanja nikako ne smiju postati izlika za nedjelovanje.

Kao rješenja svakako nude “zelene opcije” – od najjednostavnijih – održavanje, očuvanje, i sadnja novih parkova i šuma u urbanim područjima, do očuvanja mora u obalnim područjima. Očuvanje bioraznolikosti, ekološki transport i druge nam dobro poznate ideje. Kvalitetno prirodno okruženje potiče i na fizičku aktivnost, opuštanje i regeneraciju, a pomaže i socijalnoj koheziji (kao što se na primjer može vidjeti na primjeru društvenih pokreta koji su izrasli iz potrebe za očuvanjem parkova, rijeka, šuma,itd.). Boravak u zelenom pojasu potiče bolje funkcioniranje imunološkog sustava, mentalnog zdravlja i kognitivnih funkcija, smanjenu smrtnost od kardiovaskularnih bolesti, smanjen rizik od razvijanja dijabetesa, manju smrtnost novorođenčadi i u končanici – općenito – smanjen broj preuranjenih smrti.

Dokaze o pozitivnom utjecaju prirode na čovjeka EEA objašnjava na 50-ak stranica istraživanja koje ovdje prikazujemo ukratko i nažalost, općenito. Ako baratate engleskim jezikom, istraživanje možete pročitati ovdje. A ako ne, onda ovisite o ovakvim i boljim novinarskim tekstovima, jer prijevoda znanstvenih istraživanja na hrvatski nema. Zbog takvog nedostatka točnih informacija, umjesto razumijevanja okoliša u kojem živimo počinjemo vjerovati kojekakvim estradnjacima i vjerskim fundamentalistima, razvijamo teorije zavjere o cjepivima i telekom mrežama, a uskoro vjerojatno i o elektromagnetskim utjecajima. Na posljednjih više desetaka stranica svog istraživanja EEA navodi konkretne moguće poteze za ostvarenje ciljeva, no tu zapravo počinju politička pitanja, pa Agencija za okoliš gubi moć. Instrumenti ostvarenja boljeg života i zdravijeg okoliša nisu zapravo nepoznati, nije potrebno osmišljati neka radikalno nova rješenja koja zahtijevaju tehnologiju koju nemamo a ona koja je u povojima, još dugo neće biti komercijalno dostupna. Stoga, kao što se suptilno provlači kroz ovo, no i sva druga istraživanja objavljena na temu klimatskih promjena posljednjih X godina, zapravo nam je potrebna promjena društvene paradigme. A kako bismo nju ostvarili, potrebno je da svi imamo točne informacije, a ne da odgovore na krucijalne društvene probleme tražimo u teorijama zavjera. Problem je velik i u tome, što najšire dostupne informacije nisu dovoljno dobro obrađene, one javnosti ne nude uvid u cjelokupni uzročno posljedični slijed, a manjak tog uvida rezultira teorijama zavjere. Stoga je teško očekivati da će se stanje našeg okoliša popraviti, dokle god je njegovo prekomjerno iskorištavanje ekonomski isplativo. A isplativo je dokle god se ne broji prava cijena tog iskorištavanja. Prava cijena se ne broji jer kao što smo već rekli, javnosti sprega svega ovoga nije transparentna.

bilten

Stilizirano slovo N mi se jučer ujutro pojavilo u gornjem kutu ekrana mobitela. Radilo se o notifikaciji Netflixa koja me upozorila da se na toj streaming platformi pojavio novi film i vjerojatno novi hit koji se upravo bavi, između ostalog, i notifikacijama. Film je naslovljen “The Social Dilemma”, premijeru je imao početkom godine na filmskom festivalu Sundance, a bavi se utjecajem tehnologije, prvenstveno platformi i društvenih mreža, na naše živote. I to u ekonomskom, političkom i psihološkom smislu. Sam trailer je bio dovoljno intrigantan da se već sinoć bacim na gledanje.

Film je, što bi se reklo, dokumentarno-igrani. U dokumentarnom dijelu razni insajderi, uglavnom bivši zaposlenici tehnoloških divova iz Silicijske doline, govore o temi, a priključuju im se i znanstvenici, od kojih je možda najpoznatija Shoshana Zuboff, autorica lani objavljene i vrlo zapažene studije “The Age of Surveillance Capitalism: The Fight for Human Future at the new Frontier of Power”. U igranom dijelu pratimo stereotipnu obitelj iz američke suburbije i utjecaj pametnih telefona i društvenih mreža na obiteljsku dinamiku. Naglasak je pritom na sinu srednjoškolcu koga izloženost društvenim mrežama politički radikalizira. Da bi tehnološka podloga njegove radikalizacije bila uvjerljivija i pristupačnija, algoritmi koji upravljaju njegovim (i našim vremenom) na platformama i društvenim mrežama su personificirani i njihov “rad” pratimo u obliku rada i komunikacije trojice inžinjera.

Spomenuti insajderi koji su radili u Facebooku, Twitteru, Googleu i sličnim kompanijama nam iz vlastitog iskustva objašnavaju kako je tekao razvoj tehnologije koja danas upravlja povećim dijelom naših života. Na primjer, jedan od sugovornika je i bivši zaposlenik Facebooka koji je “izmislio” – lajk. Svi oni se slažu oko toga da ta tehnologija nije neutralna i da sadašnji izgled društvenih mreža nije bio jedini mogući. One su ovakve kakve su upravo zbog načina na koji se financiraju. S obzirom na to da se prvenstveno financiraju putem reklama valjalo ih je dizajnirati tako da se onima koji žele reklamirati svoje proizvode taj reklamni prostor učini što atraktivnijim. A to se radi tako da se korisnike društvenih mreža učini što ovisnijima o boravku na njima. Drugim riječima, da tamo borave što više i da njihova pažnja podiže cijenu reklamnog prostora. Različitim oblikom manipulacija, poput notifikacija koje stvaraju određeni oblik dopaminske ovisnosti, ti ciljevi su se postizali. Paralelno su se iz aktivnosti korisnika na mrežama stvarale ogromne količine podataka koje su omogućile preciznije i individualno “targetiranje” korisnika različitim oblicima sadržaja: bilo reklamnim bilo onim koje drugi korisnici stvaraju kako bi ih se duže zadržalo na mreži.

Priče insajdera

Dakle, insajderi su uz pomoć društvenih teoretičara kroz film ponudili iscrpnu i uvjerljivu priču o prirodi nastanka društvenih mreža i platformi, kao i poslovnom modelu na koji su oslonjeni. Također, informirani smo i o kobnim posljedicama prekomjerne izloženosti društvenim mrežama na naše svakodnevne živote, ali i o njihovim negativnim učincima na društvo i ekonomiju općenito. Tako nam, na primjer, jedan američki psiholog slikovito predočava utjecaj društvenih mreža na živote tamošnjih tinejdžerica. Broj tinejdžerica u SAD-u koje su se samoozlijedile ili počinile suicid je bio manje više jednak kroz nekoliko desetljeća. Od otprilike 2011. godine, kada društvene mreže uzimaju ozbiljan zamah, taj broj rapidno raste i teško je ne povući korelaciju. No, kad se radi o političkim i ekonomskim posljedicama tehnološkog razvoja, film počinje gubiti pomalo na uvjerljivosti. Unatoč tome što je poslovni model precizno opisan, što nam je objašnjeno da tehnološki razvoj nije bio politički ni ekonomski neutralan ni spontan i što se svi slažu u tome da ne postoji tehnološko rješenje za problem.

Da bi nešto plastičnije ukazali na problematičnost šireg političko-ekonomskog pristupa treba se vratiti na spomenuti igrani dio. Tamo se nalazi svojevrsni simptom problema, na tragu klasičnih Žižekovih ideoloških analiza dok je još imao što za ponuditi. Naime, spomenuti mladić iz suburbije se politički radikalizira putem algoritamskih “manipulacija”. Taj je put prikazan sasvim uvjerljivo, uz popratna pojašnjenja da algoritimi YouTubea i Facebooka daju “prednost” kontroverznim i lažnim sadržajima zbog njihove atraktivnosti i “sposobnosti” zadržavanja pažnje. Također je istaknuto i to da algoritmi sami po sebi nisu neutralni već da ih je netko pisao u smjeru koji zahtijeva određeni poslovni model. Dakle, sve je to jasno i uvjerljivo objašnjeno, ali u tom prikazu se političkoj radikalizaciji morala dati neka “boja”. Koja to politička opcija privlači mladića? Očito je da se autori nisu htjeli odlučiti ni za lijevu ni za desnu da ih se ne proglasi politički pristranima. I zato su posegnuli za naizgled paradoksalnim i neutralnim rješenjem. Politička opcija prema kojoj zbunjeni mladić razvija sklonosti naziva se: ekstremni centar.

Iako autori vjerojatno misle da su izmislili paradoksalni i nemogući politički entitet, dijagnoza ekstremnog centra je već duži niz godina dio političkog vokabulara, a Tariq Ali je napisao istoimenu knjigu. Doduše, termin kruži uglavnom lijevim krugovima, ali nije zaobišao ni neke utvrde mejnstrima. Analitička i politička uloga termina ekstremni centar da se svesti na prokazivanje političkog centra kao arbitra koji odlučuje što je umjereno i ispravno, a što je ekstremno i nedopustivo u politici. Taj arbitar, dakle, izjednačava lijeve i desne politike kao ekstremne, a kapitalizam predstavlja kao neumitan, prirodan i jedini mogući način proizvodnje i organizacije društvenog života. Upravo je takav stav o kapitalizmu ono što centar u sintagmi ekstremni centar čini ekstremnim. Odbijanje makar i zamišljanja drukčijeg društvenog uređenja je naprosto ekstreman stav.

Sužena perspektiva

Ideja autora da radikalni politički pokret nazovu “ekstremnim centrom” u nadi da se radi o nemogućem i paradoksalno političkom identitetu otkriva ograničenosti u pristupu političkim i ekonomskim okvirima tehnološkog razvoja. Iako su njihove pozicije, kao i one sugovornika, načelno više lijevo od uobičajenih. Što se tiče politike, indikativan je njihov stav o populizmu i ekstremnim političkim projektima posljednjih godina. Iako, kao što smo napomenuli, smatraju da tehnološki razvoj u ovom smjeru kakav poznajemo danas nije bio politički i ekonomski neutralan, upravo tehnološki okvir smatraju glavnim krivcem za političke nedaće s kojima se suočavamo. Vjeruju, na primjer, da su Rusi preko Facebooka “sredili” američke izbore, a o ekonomskim i socijalnim politikama američkog establišmenta ni riječi. Kao što nema govora niti o trendovima koji su se počeli pojavljivati prije uzleta društvenih mreža kao što su slabljenje sindikata ili sve izraženija odvojenost stranaka od njihovih društvenih baza. Sve se to naprosto zanemaruje, a ključna uloga se pridaje algoritmima koji nam kroje (političku) sudbinu.

Što se tiče same ekonomije, perspektiva je također nedovoljno široka. Unatoč tome što je poslovni model platformi potanko i precizno pojašnjen šira slika uporno izmiče. Naime, uvjerljivo je pokazano da je on zasnovan na potrazi za profitom, ali to je predstavljeno kao da se radi o ekstremnom poslovnom modelu, a ne uobičajenom i nužnom u kapitalizmu. Nitko da se upita o svima onima na kojima platforme zarađuju, a to su “obične” firme koje se reklamiraju na njima. Zašto postoji uopće potreba za reklamiranjem? Zato što u kapitalizmu proizvodnja nije (demokratski) planirana, već postoji konkurencija i razina potražnje je neizvjesna. Nitko ti ne može jamčiti da će se tvoj proizvod plasirati na tržištu i zato ti trebaju reklame da ga učine atraktivnijim i poželjnijim potrošačima. Takav tip organizacije proizvodnje i potrošnje nužno tjera vlasnike oglasnih prostora, kao što su Facebook i Twitter, da se prilagode. Kao što su sami sugovornici u filmu više puta istaknuli, tehnologija nije neutralna. Samo što je ne-neutralnom ne čine specifični poslovni modeli tehnoloških giganata, već kapitalizam kao takav.

To, dakako, ne znači da je jedino rješenje nadilaženje kapitalizma ili da ovi oglasni prostori nemaju kobniji utjecaj na naše živote od nekih drugih. Rješenja koja insajderi i znanstvenici u filmu nude, poput veće regulacije ili na primjer oporezivanja protoka podataka, korisne su mjere i prvi koraci. Samo, da bi i regulacija i oporezivanje bili održivi, valja sagledati širu sliku. Pogotovo ako u obzir uzmemo naslov filma: “Društvena dilema”. Društvena dilema ili problem kolektivne akcije zasniva se na proturječju između kratkoročnih interesa pojedinaca i dugoročnog interesa kolektiva. Za naginjanje u smjeru dugoročnog interesa kolektiva moramo uzeti u obzir sve ono što čini taj kolektiv i sve probleme s kojima se suočava. Taj kolektiv čini nekoliko milijardi ljudi koji provode vrijeme na društvenim mrežama, ali i nekoliko milijardi ljudi koji žive od toga da prodaju svoj rad u firmama koje se reklamiraju na tim mrežama i tako ih financiraju.

No, bez obzira na nabrojane propuste, film valja pogledati.

bilten

Zoran Milanović, predsjednik za kojeg sam i ja glasao, i na čiji prijedlog sam svojevremeno bio upućen u Rim za hrvatskog ambasadora, upao je, po svemu sudeći, u jedan oblik političke patologije, koju je u Hrvatskoj promovirao pokojni predsjednik Tuđman.

Ta se politička paranoja sastoji u nacionalističkom stereotipu da hrvatskoj naciji prijeti dezintegracija ako se pristane na regionalizaciju Hrvatske, s time da se pod ”regionalizacijom” misli priznavanje regionalnih identiteta i teritorijalni ustroj Hrvatske po više-manje povijesnim regijama – Dalmaciji, Slavoniji, središnjoj Hrvatskoj, Istri i Primorju, te Zagrebu kao posebnoj jedinici po uzoru na američki District of Columbia.

Takav oblik političke paranoje ušao je u nacionalistički diskurs koji je ugrađen u proces izgradnje nacije, takozvani nation-building, kojim se bavi i suvremena politologija. Doduše, u svijetu, a ne kod nas.

Predsjednik Tuđman je svoj animozitet prema hrvatskim regionalizmima dignuo na n-tu potenciju, ali mu je on koristio u prvom redu za diskvalifikaciju političkih protivnika, koje je etiketom pristaše regionalista pretvarao u političke neprijatelje i likvidirao ih s političke scene.

Predsjednik Tuđman je svoj animozitet prema hrvatskim regionalizmima dignuo na n-tu potenciju, ali mu je on koristio u prvom redu za diskvalifikaciju političkih protivnika, koje je etiketom pristaše regionalista pretvarao u političke neprijatelje i likvidirao ih s političke scene

Doduše, njegovi sljedbenici su u patriotskom patosu i emfazi pravili i liste neprijatelja koji bi vjerojatno i završili kao svi neprijatelji autoritarnih režima – pod zemljom, da okolnosti nisu bile takve da se prvi hrvatski predsjednik nije, ipak, usuđivao da pribjegne ”ljutoj travi na ljutu ranu” zbog obzira prema međunarodnoj zajednici, a ne prema svojim podanicima, kako ih je doživljavao.

Svatko onaj koji je smisleno predlagao teritorijalni ustroj na temelju komparativnih osobina hrvatskog teritorija i tradicije bio je automatski diskvalificiran i marginaliziran.

Kada je predsjednik Tuđman umro, javila se nada da bi sada, konačno, moglo doći do primjene zdravog razuma na državnu organizaciju i da bi se iz akutne proliferacije 20 županija moglo, konačno, reformirati sustav lokalne samouprave i svesti ih na četiri do pet regija.

Uostalom, takve je prijedloge uporno davala i Europska komisija u tijeku pristupnih pregovora Hrvatske, ukazujući na nelogičnost i na skupoću ovakvog, županijskog sustava teritorijalne samouprave.

Međutim, iako Tuđmana više nije bilo, ostala je Tuđmanova paranoja od dezintegracije Hrvatske, u čemu je on vidio svaki pokušaj da se progovori o regionalnom preustroju Hrvatske.

No ta paranoja nije bila samo oblik političke patologije, već se ona pretvorila i u prikladan ekspédijens da se kroz hipertrofiranu županijsku mrežu uspostavi jedan složeni klijentelistički sustav u kojem se zaposlio veliki broj stranačkih pristaša – naravno, vodeće stranke koja je u prvom desetljeću neovisnosti Hrvatske popunila birokratski aparat svojim klijentima, od ministara do čistačica u ministarstvu.

Uspostavljen je klijentelistički sustav koji je preživio i nadživio i dva puta izgubljene izbore HDZ-a, jer je taj sustav uhljeba nastavio raditi po svojim klijentelističkim obrascima i uz vlade lijevog centra, koje su uvažavale demokratski fair-play i nisu se htjele ”osvećivati” (kako se to pravdalo, od Račana naovamo) i tako su naslijedile ogroman, nefunkcionalan i nesposobni državni aparat, koji ih je sabotirao na svakom koraku i u svakoj prilici.

Kako je taj sistem funkcionirao, vidljivo je iz transkripata telefonskih razgovora bivše zvijezde HDZ-a, Josipe Rimac. Tako su se popunila sva ministarstva, tako su svi činovnici lojalni nacionalističkim liderima, stranci i idejama, popunili sve pore hrvatske političke nadgradnje (ali i ekonomske strukture, došavši do enormnih bogatstava kroz koruptivnu privatizaciju).

Predsjednik Zoran Milanović upao je, po svemu sudeći, u onaj oblik političke patologije, koju je u Hrvatskoj promovirao pokojni predsjednik Tuđman, a ta se politička paranoja sastoji u nacionalističkom stereotipu da hrvatskoj naciji prijeti dezintegracija ako se pristane na regionalizaciju Hrvatske

Od najviših tijela vlasti na državnoj razini, sve do najnižeg nivoa općinskih činovnika u općinama i gradovima koji su se također, svojevrsnom političkom kariokinezom, namnožili do Guinnessove knjige rekorda.

Sada je u taj limb nacionalističke retorike i izgovora za održavanje razgranatog klijentelističkog sustava upao i predsjednik Republike, Zoran Milanović.

Mimo svih stručnjaka javne uprave, mimo svih istraživanja, znanstvenih radova, članaka i mišljenja eksperata, domaćih i stranih, Milanović se priklonio očuvanju HDZ-ovskog klijentelističkog sustava, netočnom i površnom izjavom da bi ponovna podjela Hrvatske na regije značila dezintegraciju Hrvatske.

U prvom redu to nije ni točno, a nije ni politički oportuno. Jedan predsjednik Republike koji misli ozbiljno obavljati svoj posao morao bi prije toga pomno saslušati eksperte, a zatim izbjegavati ovakve paušalne ocjene.

Koje pritom izlaze iz fabriciranog političkog diskursa što ga je promovirao predsjednik Tuđman, u svojoj paranoičnoj viziji crvenih, žutih i zelenih vragova, a pritom ne videći crne vragove koji su mu virili ispod šinjela.

Predsjednik Republike je svojim paušalnim ispadom dezavuirao lik predsjednika Republike, koji mora biti super partes, iznad stranačkih interesa. A ovom se izjavom on manifestirao kao ”čuvar postojećeg poretka”, kao čuvar privilegija establišmenta, koji se nakotio sa svojim uhljebima i koji tako sprečava normalno funkcioniranje i razvoj hrvatskog društva.

Racionalizacija teritorijalnog ustroja tim je urgentnija, što se Hrvatska nalazi pred drugim valom ekonomske krize izazvane pandemijom Covida-19. Ukidanjem županija uštedila bi se značajna sredstva, ali bi to značilo smanjivanje neproduktivnog činovništva koji se zapošljavao po receptu Josipe Rimac, koji je bio, izgleda, uobičajeni obrazac za zapošljavanje u državnoj službi i paradržavnim institucijama.

Od predsjednika se očekuje da ne bude brzoplet, da dobro ponderira svoje riječi, i da se u svojim eksternalijama poziva u prvom redu na znanost, na eksperte. Koji su, u ovom slučaju, jednoglasno kritični spram njegovih riječi i stavova.

Jedino ćemo primjenom znanosti u politici pobijediti hobotnicu korupcije, i s njom nacionalističku paranoju koja ljude pretvara u neprijatelje, a javnost plaši baukom ”dezintegracije”, što nije ništa drugo nego manipulacija nacionalističkim stereotipima i opasni znak voluntarizma i površnosti.

Ne promijeni li se išta u tom županijskom sustavu, Hrvatskoj prijeti, doista, dezintegracija njenog proračuna

Županijski ustroj je apsurdan u zemlji s četiri milijuna stanovnika: Hrvatska ima isti broj županija koliko Italija ima regija, a Italija ima petnaest puta više stanovnika od Hrvatske. Njemačka ima 16 federalnih jedinica, a ima dvadeset puta stanovnika više od Hrvatske. Austrija ima devet regija – federalnih jedinica, a duplo više stanovnika od Hrvatske.

Županijski ustroj je artificijelan, granice županija određene su postupkom koji se posprdno u svijetu naziva gerrymandering, da bi se vladajuća partija održala na vlasti.

Ne promijeni li se išta u tom županijskom sustavu, Hrvatskoj prijeti, doista, dezintegracija njenog proračuna, dezintegracija njene ekonomije, i dezintegracija njenog stanovništva – jer su upravo apsurdi o kojima je riječ jedan od glavnih uzroka što mlade generacije Hrvata i Hrvatica napuštaju zemlju.

Nije samo to potraga za kruhom i boljim životom, to je i razočaranje što se baš ništa ne mijenja. Ako predsjednik to ne vidi, ne zaslužuje više ni potporu onih koji su ga izabrali.

A to je onda, doista, politička kriza koja se nadovezuje na zdravstvenu krizu, na ekonomsku krizu izazvanu pandemijom, na krizu morala o čemu svjedoče afere à la Josipa Rimac i, konačno, šećer na kraju, predsjednik Republike koji je zaražen tuđmanovskom paranojom.

autograf

Godine 1995. kada je pronađen i usvojen odnosno kada je zakonski patentiran način upravljanja i održavanja stambenih zgrada, u mojoj zgradi (Blok V, Naselja Andrije Hebranga, Slavonski Brod) plaćalo se 74 kune po stanu za pričuvu. Sada za zajedničku pričuvu plaća 150 kuna, dvostruko više. Ali, dojam je, da je dvostruko manje zajedničkog održavanja.

Evo izvoda iz Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima, članak 90. koji regulira tu materiju:

Zajednička pričuva

Članak 90.  (ZOV-a)

(1) Zajednička pričuva iz članka 85. stavka 2. ovoga Zakona je namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.

(2) Zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekoga suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika.

(3) Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojega suvlasnika, uloženom na način da donosi plodove.

(4) Dopuštena su samo ona plaćanja iz pričuve koja su učinjena radi plaćanja troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine ili otplatu zajma uzetoga za pokriće tih troškova; ovrhu je dopušteno provoditi na zajedničkoj pričuvi samo radi podmirenja tih tražbina.

(5) Upravitelj kojem je završila uprava dužan je bez odgađanja položiti račun o pričuvi i ostatak predati novom upravitelju; razriješi li sud upravitelja, naložit će mu da u roku od četrnaest dana pod prijetnjom ovrhe preda utvrđeni ostatak novom upravitelju.

(6) Suvlasnik koji je otuđio svoj suvlasnički dio nekretnine nema pravo zahtijevati povrat svoga doprinosa u zajedničku pričuvu, nego taj ostaje i dalje u njoj kao doprinos toga suvlasničkoga dijela.

O svrsi zajedničke pričuve govori se u U redbi o održavanju zgrada.

Članak 2. Uredbe o održavanju zgrada opisuje svrhu zajedničke pričuve. Vidljivo je da pričuva ne može služiti za održavanje posebnih dijelova (stanova ili drugih prostora u vlasništvu građana  ili drugih pravnih osoba).

Sredstva zajedničke pričuve suvlasnici zgrade koriste prema godišnjem odnosno višegodišnjem programu osobito za pokriće troškova:

– redovitog održavanja i poboljšavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade,

– hitnih popravaka zajedničkih dijelova i uređaja zgrade,

– nužnih popravaka zajedničkih dijelova i uređaja zgrade,

– osiguranja zgrade kod osiguravajućeg društva,

– zamjene postojećih i ugradnje novih zajedničkih dijelova i uređaja zgrade,

– otplate zajma za financiranje troškova održavanja i poboljšavanja zgrade,

– poslovanja upravitelja zgrade.

Sredstva zajedničke pričuve suvlasnici su dužni uplaćivati na poseban račun koji će u tu svrhu otvoriti svi zajedno ili osobe koje suvlasnici ovlaste.

Upravitelj raspolaže sredstvima zajedničke pričuve, pod uvjetima i u granicama utvrđenim ugovorom kojeg upravitelj sklapa sa suvlasnicima

Ne znam pod koji dio obveza upravitelja spada krečenje zajedničkog hodnika sa stepeništem, ali znam da je od 1995. godine do danas to učinjeno samo jednom. Jednom u 25 godina!! Kad su se mijenjali interfoni, iz godišnjeg izvještaja o radovima i troškovima, stanari su saznali da jedan s ugradnjom stoji 1 200 kuna (bilo je to prije otprilike 15 godina). Inače, nabavljeno je nekoliko stotina interfona. Nabavna cijena im je bila, procijenjuje se, 150 kuna maksimalno!!! Ovakvih primjera ima, što ono se veli, za izvoz! Ima i onih drugih u kojima se uvjerilo koliko je zajednička pričuva način koji je relativno u redu.

Zajednička pričuva je švedski stol. Parola glasi: vi stanari redovno plaćajte zajedničku pričuvu, a upravitelj će uzimati koliko mu treba, uz blagoslov predstvanika stanara. U Mom bloku to se izdeformiralo do kretanja po rubu zakona, tako da smo mi stanari bili prisiljeni mijenjati upravitelja.

Prije dva mjeseca umro je glavni predstavnik stanara odnosno domar koji je mjesečno primao 1 500 kuna mjesečno za poslove koje je obavljao u ime i stanara i upravitelja, i koji je posredovao između stanara i upravitelja. Mjesec dana poslije osam (brojkom: 8) stanara htjelo je na sastanku (Na temelju članka 375 zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96) donijeti odluku da se imenuje predstavnik stanara, ali i plaćeni zamjenik. Dakle, osim 18 000 kuna godišnje za predstavnika stanara, iz pričuve se trebalo isplaćivati i njegovog zamjenka. Zašto ne i zamjenika zamjenika? Pa čak zamjenika zamjenika zamjenika, jer smrt može doći nenadano, pada imamo pričuvu domara? Čisto naštimavanje. Ističem da 11 stanara cijelu godinu plaća pričuvu kako bi se isplatio honorar predstavniku stanara koji mijenja sijalice, javlja se na telefon kad ga nazovu stanari i razgovor prenosi upravitelju, koji mijenja otirače pred ulazima, itd. Sve ostale poslove obavljaju, po nalogu upravitelja, kvalificirani majstori, strojobravari, električari, stručnjaci za vodu, struju, krovove, krečenje. Koliko bi se moralo davati i zamjeniku? Za pričuvu i čistačicu stanari moraju izdvojiti preko 2 000 kn godišnje. Tko to očekuje da ljudi šute dok se novac ne troši racionalno?

Ova ujdurma sa zamjenikom i kotejebekvorume, nasreću, spriječena je.

Baš me zanima što će za jesen smisliti osmorica agilnih i poslušnih stanara. Doći ću na sastanak i poslušati, a možda se i opet pobuniti. Naime, nije ugodno kad te netko jebe u mozak zdrav kao dren. Inače, i bez predstavnika stanara, sve funkcionira. Jave se stanari o problemima izravno upravitelju. Ovaj put nisam spominjao imena. No, možda ću morati.

„Gluma je najbolji lijek na svijetu — ako se i ne osjećaš dobro, ubrzo zaboraviš jer si usredotočen na nešto što nisi ti. Mi glumci smo doista jako sretni ljudi.“

Riječi su to Ingrid Bergman, glumice koja je svojim nevjerojatnim izvedbama raznih junakinja ostavila dubok trag i postala ikona koja ni dan danas nije izgubila svoj sjaj. Temeljem šest nominacija i tri dobivena Oscara, dva Emmyja i jednog Tonyja, Američki filmski institut proglasio ju je četvrtom najvećom ženskom glumačkom zvijezdom u povijesti.

Rođena je 29. kolovoza 1915. u obitelji Šveđanina Jususa Samuela Bergmana i Njemice Friedel Adler Bergman. Ingrid je rasla bez majke koja je umrla kad su joj bile samo tri godine, ali uz oca koji ju je obožavao, imala je sretno djetinjstvo – sve dok Justus nije obolio od raka želuca kad je Ingrid bilo tek 12. Poslana je da živi s tetom, koja joj je umrla na rukama od srčanih komplikacija samo šest mjeseci poslije. Odgojili su je druga teta i tetak koji su imali petero djece.

Toliko drame u stvarnom životu kao da ju je potaknulo da potraži zaborav u izmišljenim životima, stoga se sa 17 godina prijavila na Akademiju dramskih umjetnosti (Kraljevsko dramsko kazalište) u Stockholmu. Njezin talent prepoznao je švedski filmski studio koji ju je angažirao tijekom prvog ljetnog raspusta. Nakon samo godinu dana napustila je kraljevsko kazalište kako bi se posvetila filmu.

U svojoj dvadeset i prvoj godini udaje se za stomatologa Pettera Lindströma (koji kasnije postaje neurokirurg) i 20. rujna 1938. rađa kćer Piu Lindström. Tako je utjelovila tadašnju normu sretne i ostvarene supruge i majke koja je savršeno korespondirala s glamuroznim imidžom na platnu, a i s moralnim očekivanjima toga razdoblja. No to je ipak bila samo krinka. Iako je Ingrid postala glumačka zvijezda s reputacijom, ne samo dobre glumice, već i profesionalke koja zna što želi, u privatnom životu bila je nesigurna. Petter je odlučivao o svemu, čak i tome što će odjenuti.

Nakon desetak filmova u Švedskoj i jednog u Njemačkoj, Bergmanova je dobila angažman kod holivudskog producenta Davida O. Selznicka u engleskoj verziji njezina švedskog filma iz 1936. Intermezzo. Film je ostvario veliki uspjeh i Bergman učinio zvijezdom. Uspjela je jer se razlikovala od ostalih holivudskih glumica tog vremena: nije htjela promijeniti ime, njegovala je prirodan izgled bez puno šminke i isticala se svojom visinom i gracioznošću.

Holivudski period: 1938. – 1949.

Nakon  nastupa u tri američka filma osrednjeg uspjeha, Bergman dobiva priliku pridružiti se Humphreyju Bogartu u klasiku iz 1942. godine, Casablanci, koja ostaje njezina najpoznatija uloga. 
Američki filmski institut 2002. proglašava ovaj film najboljom američkom ljubavnom pričom, stavljajući ga ispred Gone with the Wind i West Side Story. Ironično, s obzirom na to da su i Bogart i Bergman u nekoliko navrata htjeli prekinuti snimanje smatrajući radnju i likove „glupima i neuvjerljivima“. Bergman je čak govorila kako se nada da će ga prestati prikazivati kad ona umre.

Godine 1943. nominirana je za Oscara za najbolju glumicu u filmu Kome zvono zvoni, njezinom prvom filmu u boji. Sljedeće godine je Oscara i osvojila kao najbolja glumica u filmu Plinsko svjetlo (1944.), a treću uzastopnu nominaciju zaradila je ulogom redovnice u filmu Zvona Svete Marije.

Kasnije je ponovno je nominirana za Oscara (1948.) i to za ulogu u filmu Ivana Orleanska, neovisnog filmskog producenta Waltera Wangera. Između filmova, Bergman je nastupala u kazališnim komadima Liliom, Anna Christie i Joan of Lorraine. Kazališne daske zauzimale su veliki dio njezinog života, a čak je i svjedočila segregaciji u kazalištu u kojem je glumila. Tijekom konferencije za novinare u Washingtonu protiv nje je i protestirala.

Talijanski period: 1949.-1957.

Zaintrigirana europskom produkcijom, Ingrid piše pismo talijanskom redatelju Robertu Rosseliniju u kojem izražava zadivljenost njegovim radom i želju da s njim snimi film. Godine 1949. Rosselini ju poziva da glumi u filmu Stromboli (1950.) koji je bio početak posve novog razdoblja u njezinom životu.

Tijekom snimanja Strobolija, Ingrid se zaljubila  u Roberta i ostala trudna sa sinom Robertom Ingmarom Rossellinijem (rođenim 7. veljače 1950.). U skladu s tadašnjim društvenim normama Ingrid je jedina ispaštala. Trudnoća je izazvala veliki skandal u SAD-u. Senator Colorada, Edwin C. Johnson, javno je progovorio o Ingrid kao o “groznom primjeru žene i snažnom utjecaju zla”. Postala je persona non grata.

Skandal ju je prisilio da odseli u Italiju, ostavivši supruga i kćer u Americi. Njezin još aktualni suprug, dr. Petter Lindström, tužio ju je zbog napuštanja i tražio skrb nad njihovom kćeri. Ingrid Bergman udala se za Roberta Rossellinija 24. svibnja 1950. godine. Rodila je blizanke, Isabellu Rossellini i Isottu Ingrid Rossellini. No, ni taj brak nije uspio te su se zbog Robertove prevare rastali 7. studenog 1957.

Nakon razvoda od Rossellinija nastupa u filmu Jeana Renoira, u romantičnoj komediji, Elena i njezini muškarci. Iako film nije bio uspješan, njezina izvedba navodi se kao jedna od najboljih. No, Ingridin uspjeh nije ni izbliza gotov.

Ostvaruje trijumfalan povratak naslovnom ulogom u filmu Anastasia za koju po drugi put osvaja Oscara za najbolju glumicu. Nagradu u njezino ime preuzima njezin prijatelj Cary Grant jer se ona javno ne pojavljuje u Hollywoodu sve do 1958. kao prezenterica na dodjeli Oscara za najbolji film.

Bergman nastavlja glumiti u američkim i europskim filmovima do kraja svoje karijere, a pojavila se i u televizijskim dramama poput The Turn of the Screw (1959.) za koju osvaja Emmyja za najbolju glumicu.

U godinama nakon Rossellinija, Bergman je ponovno zaslužila  poštovanje i  vratila ugled ostvarivanjem respektabilne karijere koju je po broju nagrada nadmašila jedino Katherine Hepburn. Svog trećeg Oscara (i prvog kao najbolja sporedna glumica) osvojila je za izvedbu u filmu Ubojstvo u Orient Expressu (1974.), ali je javno objavila kako nagrada “pripada” talijanskoj glumici Valentini Cortese za Dan za noć, zaključivši svog govor zahvale riječima, “Molim te oprosti mi, Valentina. Nisam htjela.”

U međuvremenu udaje se za svog trećeg supruga od kojeg se 1975. razvodi i ujedno otkriva da ima rak dojke. Unatoč sve lošijem zdravlju nastavlja snimati i 1978. dovršava svoj zadnji film Jesenja sonata u kojem vrhunski parira Liv Ullmann i ponovno dobiva nominaciju za Oscara.

Godine 1980. Ingrid objavljuje autobiografiju Ingrid Bergman: My Story. U knjizi govori o svom djetinjstvu, ranoj karijeri, životu u Hollywoodu i skandalu s Rossellinijem. Napisana je nakon što su je djeca upozorila da će ostati upamćena samo po glasinama i intervjuima ako ona sama ne ispriča svoju priču.

Zadnja uloga koju je odigrala bila ona  u mini-seriji A Woman Called Golda (1982.) o izraelskoj premijerki Goldi Meir i iste te godine, na svoj 67. rođendan umire u Londonu izgubivši sedmogodišnju bitku s rakom.  Posthumno je nagrađena drugim Emmyjem za najbolju glumicu upravo za njezinu posljednju ulogu.

Neposredno prije smrti, Ingrid Bergman pažljivo je složila sve što ostavlja za sobom – fotografije, pisma, izreske iz novina i tri haljine, od kojih svaka predstavlja jedan od njezina tri braka. Znala je da će, kao i njezini filmovi, i njezina tri muža zajedno s njom ući u legendu. Violina je na sprovodu svirala pjesmu As Time Goes By, temu iz Casablance, podsjećajući na njezinu najslavniju ulogu, Ilse Lund.

Dvije su predaje o tome gdje je nakon kremiranja pokopana; jedni tvrde da su joj pepeo razasuli švedskom obalom, a drugi da je pokopana u Stockholmu pokraj  svojih roditelja.

“Ne žalim ni za čim. Ne bih svoj život živjela ovako kako sam živjela da sam se brinula o tome što će ljudi misliti.”

voxfeminae

Prosvjede protiv epidemioloških mjera, koji su održani u desecima zemalja, pokrenula je ekstremna desnica: u SAD-u ih podupiru organizacije povezane sa zloglasnom kompanijom Koch Industries koja desetljećima financira konzervativne kampanje, u Njemačkoj su ih predvodili neonacisti povezani s antiislamističkom Pegidom, u Velikoj Britaniji su održani pod fašističkim zastavama

Prosvjed protiv državnih mjera koje su uvedene zbog korone proširio se društvenim mrežama preko grupa na Facebooku koje su inicirali obični građani. Revoltirani mjerama koje u stvarnosti služe za postepeno oduzimanje slobode kretanja i izražavanja, odlučili su pružiti otpor. Pod motom slobode, koji je bio posebno istaknut na ogromnom transparentu, na prosvjednoj bini su se izmjenjivali zdravstveni radnici, promotori alternativne medicine, pjevači i političari. Iako navedeni scenarij nalikuje na recentni prosvjedni skup koji je održan u Zagrebu, riječ je zapravo o presjeku protesta koji su zadnjih tjedana i mjeseci održani u najmoćnijim zemljama zapada: SAD-u, Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Protesti protiv mjera održani su i u desecima drugih zemalja, ali njihov početni rezon – od tema i dezinformacija do isturenih lica – neosporno je izbrušen u navedenim državama. U svakoj od njih, kao uostalom i u Hrvatskoj, postoje specifične društvene i političke okolnosti, ali ih objedinjuje činjenica da ih je pokrenula krajnja desnica.

U pomno planiranim protestnim kampanjama, koje su proširene po stotinama grupa na društvenim mrežama, do krajnjih je granica apsorbiran i pervertiran ljudskopravaški leksik

Bilo je to razvidno još od prvog većeg prosvjeda u SAD-u, održanog 15. travnja u Michiganu. Iako je reklamiran kao spontano okupljanje revoltiranih građana, ubrzo je otkriveno da se radi o najnovijoj operaciji američke ekstremne desnice, današnje srednje struje Republikanske stranke. Financijsku potporu za daljnje širenje protestne kampanje po ostatku SAD-a omogućila je organizacija koju je pokrenuo i milijarder Robert Mercer, financijski direktno povezan s nekolicinom članova Trumpove administracije i republikanskih guvernera koji su od početka pružali otpor restriktivnim mjerama saveznih država.

Organizacije koje su omogućile financijsku pomoć za širenje protestnog vala povezane su s najvećom američkom korporacijom u obiteljskom vlasništvu, zloglasnom Koch Industries, koja desetljećima financira prljave operacije protiv sindikata, socijalne države, okoliša i istine u javnom prostoru. Njihova uvjerenja dobrim su dijelom prenesena i na prosvjede. Bilo je tu svega i svačega, ali su ponajviše promovirane libertarijanske ideje i ultrakonzervativni stavovi američkih evanđelista. U pomno planiranim protestnim kampanjama, koje su proširene po stotinama grupa na društvenim mrežama, do krajnjih je granica apsorbiran i pervertiran ljudskopravaški leksik.

Od najave prosvjeda u Michiganu, gdje je riječ ‘sloboda’ imala istaknuto mjesto, naglašeno je nepovjerenje u medijske i javne institucije, banaliziranje Covida, pravo na izbor prilikom cijepljenja i prezir prema liberalnim elitama. Glavni motiv za široku kampanju razmnožavanja laži, paranoje i neznanstvenih teorija, koju na razne načine podržava i predsjednik Donald Trump, upravo je pokušaj umanjenja štete koju će usporena ekonomija i katastrofalni odnos njegove administracije prema pandemijskoj krizi imati na Trumpove šanse za reizbor. Drugi je povod tipični refleks korporativne Amerike na gubitak profita. Prije točno deset godina isti su pojedinci i organizacije bili glavni financijeri i inspiratori pokreta Tea Party, koji je također na početku predstavljen kao spontani revolt običnih građana. U stvarnosti su megadonatori Republikanske stranke, s naglaskom na vlasnike korporacije Koch, uličnim metodama pokušali uništiti minimalnu socijalnu i zdravstvenu reformu tadašnje Obamine administracije, misleći će dio novca izbiti iz džepova privatnih osiguravatelja.

Ulični bunt protiv državnih mjera postao je plodno tlo neonacističkim organizacijama za novačenje novih članova, s naglaskom na naoružane pripadnike lokalnih milicija

U aktualnoj internetskoj kampanji, koja odražava ovakve interese, pojavili su se prokušani operativci, među kojima se kao ponajbolja ilustracija nameću braća Dorr. Aaron, Chris, Matthew i Ben prije deset godina sudjelovali su u kampanji libertarijanaca i neokonzervativaca koji su se naslanjali na agendu Tea Partyja. Koristeći huškačke laži prema omraženim manjinama, zadnje desetljeće proveli su niz uspješnih akcija za promociju napada na prava gej osoba, nereguliranog nošenja oružja i zabranu pobačaja. Protivili su se, k tome, i javnom školstvu te zalagali za pravo roditelja da odlučuju o školovanju djece od doma. No prije nekoliko godina razotkriveni su kao kokošari i prevaranti koji kradu liste mailova potencijalnih glasača, uz sumnju da sami sebi uplaćuju stotine tisuća dolara koje su prikupili donacijama za zabranu abortusa i pravo na nošenje oružja. Izbijanjem pandemije pružila im se druga prilika. Zakupili su niz domena i otvorili više od 20 Facebook stranica, preko kojih su pokrenuli efektnu protrampovsku kampanju mržnje. Opet su počeli prikupljati donacije, ovaj put preko širenja rasističkih memova, antiznanstvenih videoklipova i teorija zavjere o Billu Gatesu, čipiranju, 5G mreži i cijepljenju. Od tri milijuna članova Facebook-grupa koje su se zalagale za potpuno otvaranje ekonomije, oko 325 tisuća pripadalo je stranicama povezanim s braćom Dorr, koji su potom opisane dezinformacije disperzirali na milijune drugih korisnika društvenih mreža.

Prosvjedi su posljedično privukli i ‘prave’ teoretičare zavjere koje je, prema nekoliko istraživanja, zadnjih godina gotovo u potpunosti apsorbirao desni politički pol. Ulični bunt protiv državnih mjera postao je i plodno tlo neonacističkim organizacijama za novačenje novih članova, s naglaskom na naoružane pripadnike lokalnih milicija. Svemu se pridružio i internetski pokret QAnon, sve popularniji među političarima iz Republikanske stranke, koji promovira tezu da je Trump spasitelj Amerike i svijeta od globalne pedofilske mreže sotonističkih liberala koji piju dječju krv. Policija je uspjela spriječiti nekoliko oružanih napada čiji su protagonisti izravno inspiriranih ovakvim mrežnim sadržajem. Onemogućen je i napad na jednu bolnicu. Otpor mjerama, uz prihvaćanje navedenog zavjereničkog diskursa, pružili su i brojni obični građani, konsternirani zbog pogubnih posljedica koje bi kolabirana ekonomija mogla imati na njihove živote.

Analizirajući sve veću privlačnost teorija zavjere u kontekstu koronavirusa, pojedini autori primijetili su da je rastuća nejednakost i kriza suvremenog kapitalizma perpetuirala nepovjerenje u tradicionalne institucije do krajnjih granica, što je plodno tlo za prihvaćanje dezinformacija kao činjenica. Srednjostrujaški mediji, koji godinama ne uživaju povjerenje većine stanovnika u brojnim zemljama, sada su u novim okolnostima percipirani kao sudionici globalnih zavjera. ‘Kad se ono što ostane od tradicionalnog poretka suoči s krizom povjerenja – financijskom, političkom ili virusnom – pojačavanje teorija koje zaobilaze znanstvene argumente ili demokratsku raspravu dodatno pogoršava pad bilo kakvog povjerenja koje je preostalo’, poručio je Stephen Buranyi u Guardianu, dodajući da je teorije o akterima iz sjene koji povlače sve konce lakše prihvatiti od složenih ekonomskih i političkih sustava koji određuju njihove živote.

Ekstremna desnica, koja godinama parazitira na ovakvim društvenim procesima, uhvatila se nove teme i u Evropi. Otopljena popularnost koju su još jučer baštinili proizvodnjom straha od izbjeglica, u novonastalim okolnostima nastoji se povratiti u ambijentu pandemije. Sve racionalne rasprave o smislenosti uvedenih mjera, njihovoj potencijalnoj neustavnosti ili nezakonitosti, tako su i u Evropi dobrim dijelom ustupile mjesto desničarskim fantazmagorijama koje streme destabilizaciji institucija. ‘Ujedinjeni u slobodi’ glasila je ključna maksima jednog od protesta u Velikoj Britaniji na kojoj su reproducirane poruke iz Amerike, sve sa fašističkim zastavama, navedenim setom teorija zavjere i izravnim vezama s pokretom QAnon.

U Njemačkoj, iz koje su svijet obišli prizori jurnjave prosvjednika prema nacionalnom parlamentu, ekstremisti streme ujedinjenju. Pod motom ‘Dan slobode’, ondje su pokrenuti masovni prosvjedi u organizaciji neonacista i krajnje desnice. Pokret Querdenken 711 u centru je pokreta Corona-Pegida, što je izravna referenca na Pegidu, pokret koji je nekoliko godina ranije izrastao na etnonacionalizmu i antimuslimanskim sentimentima. Vrh organizacije preusmjerio je fokus s islamizacije Evrope prema koroni i politikama njemačke vlade. Alternativa za Njemačku daje doprinos preko parlamentarnog rada, dok se njihova najekstremnija krila uparuju u uličnoj agitaciji s nacionalističkim pokretima kao što je Zukunft Heimat ili Reichsbürger, grupacija ljudi i organizacije koje negiraju postratnu republiku. Njemačka je postala i poprištem fenomena koji je viđen u brojnim drugim zemljama, od Amerike i Hrvatske pa do Novog Zelanda. Širokoj dezinformacijskoj kampanji pridružili su se influenceri i pojedini zdravstveni radnici, koji su početnu skepsu prema cjepivima i koroni odveli na razinu klasičnih teorija zavjere.

Epidemiolog Sucharit Bhakdi stekao je popriličnu sljedbu tvrdnjama da su njemačke mjere protuustavne. Po njemu, brojke o smrtnosti su pretjerane, korona je kao gripa, a preminuli Kinezi i Talijani su zapravo žrtve zagađenja zraka. U pola godine njegov je YouTube kanal stekao 125 tisuća pratitelja, a broj pregleda video klipova je veći od osam milijuna. Poznati kuhar Attila Hildmann, koji se za vrijeme korone profilirao kao značajan širitelj dezinformacija, najavio je osnivanje ultranacionalističke političke partije. Istaknuti reperi i pop pjevači, sudionici njemačke verzije glazbenog showa Američkog idola, prometnuli su se u manekene spomenutog pokreta QAnon, koji u ovoj zemlji ima najviše poklonika izvan Sjeverne Amerike.

Popkulturnim radnicima i influencerima diljem svijeta sudioništvo jamči značajnu vidljivost ili kratkoročnu zaradu. Radi se naime o tome da širenje besmislica o Gatesu i cjepivima može biti izrazito lukrativan posao. Britanski Press Gazette nedavno je objavio tekst o tome kako su čuveni teoretičar zavjera David Icke i online platforma London Real koja širi njegove i slične sadržaje zaradili stotine tisuća funti preko oglasa na Facebooku i YouTubeu. Icke, koji desetljećima trži tezu o ljudima gušterima i sotonistima koji upravljaju svijetom, zadnjih je mjeseci objavljivao klipove o Židovima koji stoje iza pandemije, o povezanosti koronavirusa s 5G mrežom i sličnim teorijama. Njegovi istupi o koroni, koji su pregledani 30 milijuna puta, prošireni su zadnjih mjeseci i po hrvatskim stranicama te Facebook-grupama.

Tehnološki divovi poput YouTubea godinama pritom igraju ključnu ulogu u razmnožavanju ovakvog sadržaja. Algoritmi koji korisnicima daju preporuke za gledanje drugih klipova, što je oko 80 posto prometa ove stranice, značajno su utjecali na popularizaciju informacija koje se sada nalaze na prosvjednim transparentima diljem svijeta. Razlog leži u činjenici da osim širitelja dezinformacija veliku zaradu od njihovih aktivnosti imaju i korporacije. Britanski centar za suzbijanje digitalne mržnje procijenio je da mrežna prisutnost Davida Ickea i London Reala, odnosno njihovih pratitelja, donosi više od 40 milijuna dolara godišnje za kompanije poput Facebooka i YouTubea. No suočene s pritiskom lokalnih vlada i međunarodne zajednice, navedene korporacije nedavno su otpočele omasovljenu kampanju blokade stranica i profila koji ciljano šire dezinformacije o pandemiji. Suprotno tome, istraživanje spomenutog medija Press Gazette je pokazalo da je njihova prisutnost i dalje nezanemariva na ovim platformama i da se, po svemu sudeći, radi o ciljanom izostanku agilnosti po pitanju čišćenja sadržaja koji donosi milijune.

Istureni trgovci lažima s krajnje desnice sve se uspješnije prilagođavaju i toj situaciji. Spomenuta braća Dorr iz SAD-a oslanjaju se na neregulirane mailing liste s milijunima primatelja toksičnih informacija. U Evropi je među prosvjednicima popularizirana komunikacijska aplikacija Telegram, koja svakoga dana dobiva novih 1,5 milijuna korisnika. Za razliku od Whatsappa, u kojem grupa može imati maksimalno 256 ljudi, jednoj grupi na Telegramu može pristupiti do 200 tisuća ljudi.

Gotovo identične kampanje, u kojima ekonomska i svjetonazorska ekstremna desnica koordinira akcije koje se žele prikazati kao puki revolt običnog čovjeka, zabilježene su s manjim ili većim uspjehom u gotovo svakoj evropskoj državi, od Italije do Rumunjske. Profesorica na rumunjskom Sveučilištu Titu Maiorescu nedavno je dala izjavu koja se može primijeniti na brojne druge zemlje. Komentirajući širenje dezinformacija u njenoj državi, rekla je da se radi o posljedici 30 godina neoliberalnih reformi koje su pored radikalne nejednakosti dovele i do rasapa obrazovnog sustava. ‘To je ljude učinilo sklonima da vjeruju u ovakve besmislice. Također, to ne bi bilo moguće bez nepovjerenja koje imaju prema nositeljima vlasti koji nemaju komunikacijsku strategiju da ih uvjere u znanstvene dokaze. U ambijentu dereguliranog informacijskog sustava medija tako su prepušteni da sami donose zaključke’, poručila je.

portalnovosti

‘Raj na zemlji’ rezerviran je za ekskluzivnu klijentelu. Štoviše, rajska kvaliteta raja leži upravo u činjenici da će, zbog grijeha niske platežne moći, iz njega biti protjerani suvišni adami i eve, osim ako su tu u svojstvu konobara i sobarica, dok kapital preuzima ovlasti Svevišnjeg

Kada greškom prirode dospije u neke godine, pod pretpostavkom da nije idiot, čovjek počinje relativizirati svoje ranije predodžbe o raju, pa ovaj postaje sve maglovitiji i neizvjesniji, naročito ako je izvanzemaljskog porijekla. Radi li se, međutim, o ‘raju na zemlji’, o konkretizaciji metaforičkog klišeja, isti se, ovisno o ukusu i slobodi prepuštanja dokolici, sve češće prepoznaje u skromnim i dohvatljivim detaljima, na primjer u grani koja se povija pod težinom ploda rogača, ili u načinu na koji val opći sa stijenom (s tim da nam ostaju nepoznate spolne posebnosti i jednog i druge), ili u letu galeba koji se spustio tako nisko jedino zato da bi impresionirao svoj odraz na površini vode, ili u već nekom četvrtom dostupnom prizoru kojim isluženo oko pokušava sanirati posljedice gadosti kojih se nagledalo u ranijem iskustvu. Izuzme li se nešto umjetnosti, samo je jedna stvar koja tim sitnim (i sasvim privatnim) izvorima užitka, tom jeftinom nakitu životnoga preostatka, osigurava rajske, da ne kažem božanske osobine: netaknutost ljudskom rukom.

No drugačije na to gledaju načelnik našeg otoka i novinarka lokalnoga dnevnog lista koja s njim pretresa performanse budućega ‘raja na zemlji’. Otok je Šolta, dnevni list je Slobodna Dalmacija, a načelnik je načelnik. Novinarka, u tko zna kojem po redu članku na istu temu, prepričava čitateljima ushit što ga je osjetila kada joj načelnik ‘pokazuje na 3D dokumentaciji obrise planiranog raja na zemlji’, a ovaj – eden, ne načelnik – teži nekih 40 milijuna eura, zauzet će kompletnu ‘prekrasnu uvalu Šipova’ kod Maslinice, stvorit će ga ‘fond s Mauricijusa’ kojim ‘upravljaju bogati investitori’, i već sada se službeno vodi kao ‘luksuzni resort ‘Secret bay project’’ – možda zbog izolacije koju će nuditi budućim gostima duboka džepa, a možda zbog tajnovitosti operacije kojom je 170 tisuća četvornih metara jedinstvene prirodne ljepote pretvoreno u privatni izvor profita.

‘Raj na zemlji’ će, ukratko, činiti: ‘disperzirani sklop od 82 hotelska suitea, svaki veličine od po 120 kvadrata, 21 hotelski apartman, pet ekstra luksuznih vila, hotelska recepcija i beach restoran’, sve će to pratiti ‘vanjski prelijevajući bazeni’ i ‘opuštajući lounge prostori’, a bit će tu ‘i mala marina’, tj. ‘prihvat za jahte i jedrilice’, pa ‘terma spa centar’, pa ‘umjetna jezerca’… ‘Atraktivni prateći sadržaji opravdat će ideju o čistom luksuzu za goste resorta, koji će u svakom centimetru uživati u pet planiranih zvjezdica’, oduševljeno precizira novinarka.

‘To je nevjerojatno značajan projekt za naš otok’, nadovezuje se načelnik, pa opet: ‘Resort za nas znači ogromnu stvar!’ Jer otvorit će se 170 radnih mjesta, otprilike po jedno na svaki četvorni kilometar zauzeta terena. Tako barem obećavaju predstavnici ‘fonda s Mauricijusa’ kojim ‘upravljaju bogati investitori’ i koji su načelniku rekli da ‘ovakvog objekta do sada nema nigdje u našoj zemlji’. Općina će stoga u najhitnijem roku napraviti sve što se od nje traži: uskoro započinje izgradnja pristupne ceste do uvale Šipova, dovršava se prostorno-planska dokumentacija… ‘Itekako smo sretni da su baš nas odabrali za mjesto realizacije projekta’, kaže načelnik. A zašto su odabrali baš nas? ‘Mislim da je presudilo to da je vodeći čovjek fonda toliko zaljubljen u našu Dalmaciju i Maslinicu da je baš tu odlučio realizirati ideju.’

Iz moje laičke – i valjda ekonomski neodgovorne – perspektive, uvala Šipova na otoku Šolti može sličiti ‘raju na zemlji’ u sadašnjem stanju, ali načelnik i servilna novinarka smatraju da ona takvom može postati tek kada se u nju izliju tone betona, kada se opskrbi luksuznim vilama, prelijevajućim bazenima, marinom i umjetnim jezerima, i kada bunkerirana priroda postane zaokruženi poslovni sistem: samo bogati guzonje će tu ubirati dobit, samo bogati guzonje će se tu odmarati, a ostalima će pristup biti dopušten tek ako pripadaju potplaćenoj posluzi. ‘Raj na zemlji’ rezerviran je za ekskluzivnu klijentelu. Štoviše, rajska kvaliteta raja leži upravo činjenici da će, zbog grijeha niske platežne moći, iz njega biti protjerani suvišni adami i eve, osim ako su tu u svojstvu konobara i sobarica, dok kapital preuzima ovlasti Svevišnjeg.

Jedina riječ koja mi se uz takav napad na prirodu i društvo čini prikladnom je okupacija. Kada čovjek bolje razmisli, ne postoje te tatarske horde, turske konjice ili oklopne divizije Wehrmachta koje bi bile u stanju okupacijske poslove obaviti uspješnije od vojski koje opslužuju Veliki novac. Između ostaloga i zbog toga što su uzurpacije potonjih praćene himničkim napjevima o općem progresu, sreći i blagostanju.

Stoga i propagandni nastup otočkog načelnika i novinarke – već tko zna koji po redu – odiše karakterističnom vulgarnošću, pa ‘nevjerojatno značajan projekt’, dostojan da se proglasi ‘rajem na zemlji’ i preduvjetom opstanka, biva zagovaran istim tipom istinoljubiva entuzijazma kakvim je moskovska štampa u tridesetim godinama prošloga stoljeća navještavala trijumf besklasnoga društva, ili ona berlinska dolazak arijevskog mesije (koji je, u našoj varijanti, tajanstveni bogataš s Mauricijusa ‘toliko zaljubljen u Dalmaciju i Maslinicu da…’).

Onih navodnih 170 radnih mjesta u dva i pol ljetna mjeseca tu mu dođe poput staklenih perli radi kojih bi nas trebala preplaviti domorodačka ozarenost, groznica kakva već ozbiljno trese načelnika. Jer krupni kapital ima svoje sitne emisare, ovjerene na lokalnim izborima i ovlaštene donositi potrebe odluke; moglo bi se pomisliti da je nositelj općinske vlasti, kao ‘naš čovjek na terenu’, već pristupio jeftinoj radnoj snazi, sa zadaćom da, za minimalan šićar, pronosi mit o spasonosnoj ulozi bogatih investitora prije nego što su ovi sunuli prvi milijunčić i istresli prvu miješalicu betona na pješčanu plažu. Hoće li to zaista napraviti, ili će projekt preprodati nakon što općina izgradi pristupnu cestu i podigne cijenu terena, tek će se vidjeti. A kad se vidi, ionako će biti svejedno.

Budući da na otoku o kojem je riječ boravim znatan dio godine, poznati su mi modaliteti njegova propadanja, a i neke cijene izostanka samodovoljnosti: da otočani, na primjer, moraju putovati na kopno kako bi se ošišali; ili da si na tom istom kopnu – udaljenom manje od sata vožnje – zbog skromnih trajektnih veza ne mogu priuštiti večernji posjet kinu ili kazalištu; ili da su otočke ceste u raspadajućem stanju; ili da su mnoga stambena naselja u potpunome mraku, iako su rasvjetni stupovi podignuti prije par godina i još uvijek čekaju da netko na njih nakači lampe; ili da znamenita i u turističkim brošurama opjevana ljetna rezidencija Marka Marulića, proglašena kulturnim spomenikom, tek uz ozbiljne intervencije može dosegnuti razinu napuštene štale… A svejedno će se, kao prioritet nad prioritetima, najprije graditi cesta do zabačene uvale gdje bi imao niknuti ‘Secret bay project’, trasom što ju je zacrtao mistični investitor s Mauricijusa, kako bi stvorio armiranobetonski ‘raj na zemlji’, strogo ogradio izvor profita i prodavao zalaske sunca bogatim protuhama sličnim sebi.

Sva je prilika da bi uzbudljivo novinsko štivo moglo nastati izučavanjem kriminalne prošlosti aktualnog projekta. Tko je kome preprodavao zemljište i po kojoj cijeni? I u kojem se trenutku – i za čiju korist – cijena zemljišta mijenjala zahvaljujući općinskoj odluci o prenamjeni, kada teren postaje ‘građevni’? Tko je kupio prije, a prodao – ili će tek prodati – poslije?

Početna točka istraživanja, recimo, mogla bi biti sjednica Općinskog vijeća (30. lipnja o. g.) na kojoj prijedlog izmjena prostornog plana za uvalu Šipova vijećnicima izlaže – predstavnica fonda s Mauricijusa. Pa onda krotki vijećnici taj prijedlog usvoje većinom glasova. A k tome rečena predstavnica ima u vlasništvu i nekoliko policijskih prijava, jer je zadnjih godina zastupala i mnoge druge fondove (češće s Malte nego s Mauricijusa), optužene za pranje novca i mešetarenje zemljištem na susjednim otocima, Hvaru i Braču. A k tome znamo da je u neke od tih operacija bio uključen i bivši ministar Lovro Kuščević, smijenjen zbog korupcije…

Ako nas je zagrljaj krupnog kapitala i domorodačkog mentaliteta dosad ičemu naučio, to je da iza svijetlih perspektiva stoji crna kronika. ‘Secret bay project’, suprotno radosnim recitacijama načelnika i njegove novinarke, nije nikakvo jamstvo blagostanja, nego tek jedan od nasilničkih ataka na prirodu i društvo kakvi se u ovoj zemlji redovno prakticiraju već trideset godina, od eksploatacije do eksploatacije, od betona do betona, od okupacije do okupacije, od pljačke do pljačke, i to traje li ga traje, bez raja i konca.

portalnovosti

Bauk crowdfundinga kruži Hrvatskom: do jučer se novac prikupljao za poslovne projekte i humanitarne akcije, danas za stanovanje i obrazovanje, a već sutra – nagađamo – naši će sugrađani tražiti euro ili dva za hranu i puko preživljavanje. Uz ovu hvalevrijednu inicijativu zato predlažemo sitnu korekciju

Crowdfunding

Ideja je jednostavno genijalna i – kao većina jednostavno genijalnih ideja – genijalno jednostavna: pravo čudo da nikome ranije nije pala na pamet.

Izvjesna Katarina Skrbin objavila je na crowdfunding platformi oglas kojim traži novac za kupnju stana. Tamo gdje neshvaćeni poduzetnici žicaju investicije za nabrijane projekte, zaneseni altruisti pokreću humanitarne akcije a neprofitni mediji pokušavaju preživjeti, dvadesetpetogodišnja Siščanka odlučila je riješiti stambeno pitanje. ‘Nemam nikakvu posebnu priču, samo ne želim živjeti skoro cijeli svoj život s kreditom’, piše ona, ‘pa ako mogu skupiti 80 tisuća ljudi da mi daju po jedan euro, mogla bih skupiti novce. Ili 40 tisuća ljudi koji će mi dati po dva eura. Znate kako matematika funkcionira.’ Za sada, hvala na pitanju, funkcionira dobro: u prvom tjednu četiristotinjak ljudi uplatilo je preko tisuću i pol eura, i nastavi li se stvar razvijati aritmetičkom progresijom, djevojka bi mogla doći do stana za godinu, godinu i pol dana. I to usprkos komentarima internetskih hejtera koji bjesne pitajući se po čemu je baš Katarina posebna, zašto i ona ne bi malo radila i zašto ne bi digla kredit kao svi drugi. U ovoj rubrici oštro protestiramo protiv takvih podmetanja. Katarina je naime uredno zaposlena – kao što je naknadno pojasnila medijima – i to za razliku od svojih roditelja: majka joj je na burzi, oca čeka skori otkaz u Ini. Na njihovom primjeru kći je naučila sve što treba znati o zamkama bankovnog zaduživanja. A ideju za crowdfunding dobila je na studiju ekonomije, tamo gdje profesori potiču mlade da se što prije okrenu tzv. alternativnim izvorima financiranja. Priča Katarine Skrbin, ukratko – kao što sasvim lijepo kaže njen oglas – nije ni po čemu posebna: baš u tome je poanta. To je tipična životna priča u društvu koje rasproda svoju naftnu industriju, koje radnike baca na ulicu, koje stambene probleme rješava dugovima a studente ekonomije uči da se, lišeni suvisle socijalne politike, moraju snaći sami. U takvom društvu, Katarina je zapravo neočekivano solidarna: uz oglas je dopisala kako bi ‘mogli svi ovako napraviti i pokrenuti neku lavinu pomaganja u kupnji stanova’.

I doista: koji dan kasnije izvjesna Anamarija Krešić postavila je gotovo identičan oglas, a prva dva eura uplatila joj je upravo Katarina Skrbin. Onda se neki student dosjetio da bi na isti način mogao prikupiti novce za nastavak školovanja: fali mu tek nešto više od hiljadu eura. Kampanja se, izgleda, ozbiljno zahuktava. Bauk crowdfundinga kruži Hrvatskom: do jučer se novac prikupljao za poslovne projekte i humanitarne akcije, danas za stanovanje i obrazovanje, a već sutra – nagađamo – naši će sugrađani tražiti euro ili dva za hranu i puko preživljavanje. Nastavi li se stvar razvijati aritmetičkom progresijom, eto nas na pragu trijumfa: neće nam trebati banke ni njihovi lihvarski krediti, sve egzistencijalne probleme rješavat ćemo tuđim donacijama, svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama. Nešto – ukratko – poput utopije po mjeri hrvatskih profesora ekonomije.

Problemi s utopijama, doduše, obično nastupe onda kada se one ostvare. Bude li svatko svakom donirao po euro ili dva – znate kako matematika funkcionira – svi će vrlo brzo završiti na nuli. A kada smo na nuli, jasno, opet smo na početku: kada smo na početku, onda nam treba kredit. Ideja je jednostavno genijalna i, kao većina jednostavno genijalnih ideja, genijalno jednostavna: nikakvo čudo što je nekome odavno pala na pamet. Jer zamisao crowdfundinga – ili, u slobodnom prijevodu, masovnog uzimanja novca od nepoznatih ljudi – na kraju je, ispada, tek nešto opušteniji opis bankarskog poslovanja. Nije, doduše, da nema razlika. Jedna je, recimo, ta da vam banka nikada neće uzeti samo euro ili dva.

Uz pohvalnu inicijativu Katarine Skrbin predlažemo zato sitnu korekciju: ako rješenje nije u masovnom prikupljanju novca koji bi nam banke inače otele, možda je vrijeme da se pokuša s masovnim otimanjem novca od banaka?

Tesla

Vijest da Elon Musk otvara prodajno predstavništvo automobila Tesla u Hrvatskoj domaće su poslovne rubrike dočekale kombinacijom oduševljenja i obožavanja, kakva i dolikuje susretu sa svjetskim poduzetničkim superstarom. Ako su vam Teslini automobili do jučer bili preskupi u Londonu i Parizu – dojavili su svi važniji mediji – već sutra ih sebi nećete moći priuštiti čak i u Zagrebu. Razlog zašto električne Muskove igračke toliko koštaju, usput, krajnje je logičan: na rastućem tržištu elektro-vozila njegov je Tesla već uspostavio monopol. Ili, preciznije, ‘najveći monopol koji je Silicijska dolina ikada stvorila’, kao što ovih dana piše Business Insider. ‘Elon Musk neće zauvijek jahati prenapuhani tehnološki bubble’, upozorava pritom Bloomberg. Američki poslovnjak David Trainer na CNBC-u još je oštriji: ‘Mislim da je ovo velika, velika kula od karata – jedna od najvećih u povijesti – i sprema se srušiti.’

A dok čekamo da vijesti iz vodećih svjetskih biznis-medija doputuju do ovdašnjih rubrika, dolazak Tesle u ‘Neprijateljskoj propagandi’ vidimo uglavnom kao završni čin složenog odnosa što ga ova država ima s čovjekom po kojem je kompanija nazvana. Devedesetih, spomenici Nikoli Tesli letjeli su u zrak jer je izumitelj imao tu nesreću da bude Srbin. Onda je, u skladu s političkim okolnostima, nastupila normalizacija: ponovno se naveliko citirala ona njegova čuvena izjava kako se ‘ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom’, samo što su ovoga puta prešućivali njen nastavak: ‘Živeli svi Jugosloveni!’ Zatim je, posljednjih godina, velikan iz Smiljana pretvoren u neku vrstu nacionalnog brenda za bildanje hrvatskog imidža po svjetskim izložbama i turističkim sajmovima. I sada nam – napokon – Elon Musk skupa s prodajnim predstavništvom donosi odgovarajući epilog. Jer u nekom trenutku između spomeničke devastacije i turističke promocije kao da smo zaboravili prostu činjenicu: Nikola Tesla se možda ponosio srpskim rodom i hrvatskom domovinom, ali ako je svojim izumima nečemu doista doprinio, onda su to bili američki profiti.

Stefan Nemanja

I dok se Teslina hrvatska domovina veseli američkim automobilima, njegov rod u susjednoj Srbiji bavi se srednjovjekovnim temama. Prije par tjedana započelo je dugo najavljivano postavljanje spomenika Stefanu Nemanji na beogradskom Savskom trgu, ispred Željezničke stanice. Vladar iz 12. vijeka u nacionalnu je mitologiju upisan kao ‘rodonačelnik srpske države’, ali njegov spomenik – kao što u Srbiji obično biva – služi da obilježi vladavinu Aleksandra Vučića. I to na bezbroj raznovrsnih načina. Odluka o izboru autora, ruskog kipara Aleksandra Rukavišnikova, donesena je, recimo, prilično netransparentno, zbog čega je iz žirija još prije dvije godine istupio nedavno preminuli Miodrag Živković. Netransparentna je i cijena projekta: vlast je proglašava službenom tajnom. Zato će sama skulptura biti itekako uočljiva: megalomanski zamišljena, visoka 28 metara, vizualno će progutati vlastitu okolinu. Estetski – prema ocjenama većine stručnjaka – stoji na tankoj granici kiča i pseudopovijesnog pornića. Ideološki, služi da lik aktualnog vladara osloni na same temelje srednjovjekovne države. Nimalo stoga ne čudi izjava Gorana Vesića, zamjenika beogradskog gradonačelnika, koji je nedavno javno potvrdio da iza čitave priče ne stoje ni urbanisti ni želje javnosti, nego lična Vučićeva inicijativa.

In memoriam

Rano, prerano, s navršenih 59 godina, preminuo je David Graeber: deklarirani anarhist, dobri duh pokreta Occupy Wall Street, autor niza sjajnih i utjecajnih antropoloških studija, profesor na Yaleu, Goldsmithsu, London School of Economics… Često su mu pripisivali čuveni slogan ‘Mi smo 99 posto!’: on sam, posve u skladu s horizontalnom organizacijom njujorških protesta u koju je čvrsto vjerovao, isticao je da su jednu od najpoznatijih političkih poruka posljednjih godina drugovi i on smisli zajedno. Isticao je, neprestano, i vlastito radničko porijeklo, a problemima suvremenog rada bavio se, između ostalog, u knjizi ‘Bullshit Jobs: A Theory’ (2018.). Od ukupno 11 naslova o direktnoj akciji, birokraciji, tehnologiji, anarhizmu i širokom spektru srodnih tema kod nas su, barem za sada, prevedena dva: ‘Prema antropološkoj teoriji vrijednosti’ i monumentalni ‘Dug: prvih 5000 godina’. ‘Dug’ je obavezna lektira za svakoga koga interesiraju mehanizmi bankovnih kredita, deficita, dužničkog ropstva, a Graeberov je prijedlog radikalan: ‘Ništa ne bi bilo važnije nego da se dugovi izbrišu svima, da se tako označi prekid s našim uobičajenim moralom i da se krene ispočetka.’ Zvuči utopijski? ‘Već dugo, intelektualni konsenzus govori nam da više ne možemo postavljati velika pitanja’, piše on. ‘No sve češće čini se da zapravo nemamo druge mogućnosti.’

portalnovosti

U našoj “maloj zemlji za veliki odmor” odvraćaju se od cilja svi oni koji individuu pretpostavljaju kolektivitetu, oni koji se ne osjećaju dobro u “klimatiziranoj mori” ostvarivanja povijesnih “mokrih” snova, oni koji su za snošljivost i dijalog, oni koji ne podnose situaciju domaće životinje, jer ona, po Jüngeru, povlači za sobom sitaciju životinje za klanje,

Ustanite, o mladi ljudi Novog doba! Suprotstavite svoja čela neukim plaćenicima! Jer plaćenike imamo u taboru, dvoru i sveučilištu, koji bi, kad bi mogli, zauvijek potisnuli duhovni i produžili tjelesni rat.  (W. Blake)

Jedan anegdotski dijalog vođen između filozofskih legendi – Diogena i Platona, upravo savršeno definira bipolarizaciju mislećih ljudi u odnosu na vladare i vlast. Gledajući Diogena kako pere kupus, Platon mu reče: “Da si poštovao Dionizija ne bi prao kupus.” Diogen mu odgovori: “I ti da si prao kupus ne bi se morao ulagivati Dioniziju.” Na jednoj strani, dakle, konformizam, strah od gubitka građanskih statusnih simbola,  namjensko služenje gospodaru i privilegije intelektualaca, znanstvenika i umjetnika, a na drugoj strani njihova neovisnost, osporavanje, vladanje samo nad idejama, spremnost na odricanje od materijalnih bogatstava, težnja za istinom i saobraćanje sa stvarnošću bez funkcionalnih posrednika.

Danas i ovdje u nepreglednoj pustinji intelektualnog kukavičluka prepunoj osušenih, pokorenih glava, rijetke su kontestativne oaze iz kojih se odašilju svježi poticaji na otpor i oslobođenje ljudi od pristajanja da budu sirovina “tehnologijama stvaranja opće suglasnosti.” Prema tome, ova druga sorta “umnih radnika”, rijeđa, ali žilavija, posivjelom duhovnom ambijentu, s vremena na vrijeme, daruje bljeskove jarkih boja i valove egzotičnih mirisa osvajača Slobode. No, usprkos svemu, preovladavajuće sivilo “novog poretka” u kome je vitalna jedna jedina ideja – ideja o zajedničkom tržištu, na kome se sve tretira kao roba –  definitivno je obesnažilo pokret crnaca, feminizam, studentsku pobunu, izdanke hipijevskog svjetonazora da se vodi ljubav, a ne rat , ekološki pokret, a sindikalne su jezgre razbijene snažnim snopovima zastrašivanja u moćnim državnim ciklotronima.

U našoj “maloj zemlji za veliki odmor” odvraćanje od cilja svih onih koji individuu pretpostavljaju kolektivitetu, onih koji se ne osjećaju dobro u “klimatiziranoj mori” ostvarivanja povijesnih “mokrih” snova, onih koji su za snošljivost i dijalog, onih koji ne podnose situaciju domaće životinje, jer ona, po Jüngeru, povlači za sobom sitaciju životinje za klanje, onih koji imaju zazor od društve regulacije na način stvaranja političkih klona, onih koji stantorski glasno pretvorbu i sve ono poslije nazivaju krađom, oni koji poput mikrorganizama izazivaju “gnojenje” rana na demokratski dekoriranom državnom tijelu, onih koji kao većina podvlašćenih ne osjećaju otužnost, malodušnost, ispraznost i degradaciju dok se agresivno konstruira piramidalizacija društva na čijem vrhu vladaju osornost, ciničnost i bahatost, već se, naprotiv, upuštaju u borbu protiv stvaranja “zastrašujućih pejsaža moralne tiranije” – vrši se neelastični i sustavni,  pritisak kao protiv “dokazanih narodnih neprijatelja”, uz pomoć najtežeg medijskog i ideološkog oružja i oruđa, praktičnih smicalica i zamki.

Do prije sto pedeset godina “kirurgija je bila krajnje sredstvo za liječenje i pomoć, jer je ubijala barem jednako često kao što je i liječila.” Naime, okolni mikroorganizmi izazivali su gnojenje operiranih rana što je dovodilo do smrti bolesnika. Doktor Lister iz Kraljevske bolnice u Glasgowu, danas poznat kao otac moderne kirurgije, stavljao je prvo karbolne zavoje na kirurške rane ( 1865. godine), a pet godina kasnije izumio je glasoviti raspršivač (Listerov raspršivač) koji je operacijsku salu ispunjavao raskužnom nadražujućom maglicom, od koje su svi kihali i plakali, pretpostavljajući da zarazne klice dolaze iz zraka. Ubijao je tako sve klice, ne znajući da je većina klica bezopasna, a da zarazu izazivaju samo neke koje u ranu prodiru s onečišćene kože kirurga i bolesnika, ili s odjeće bolesnika.

Želeći u svojim političkim operacijama eliminirati “samo opasne, infektivne klice” u vidu neovisnih intelektualaca i osporavateljskih novin(ar)skih oaza, kako bi njegovi mehanički zahvati na tkivu i organima države u potpunosti uspjeli, na što imaju pravo pokušaja kao voljom pacijenta izabrani “kirurzi”, naši doktori, reinkarnirani Listeri, upotrebom svog općeg medijsko-raskužnog raspršivača pokušavaju postići ne samo to da otpadnu samo, po njima, opasni društveni mikroorganizmi, već oni svojom metodom “čiste” sve od reda. Prvi dr. Lister doživio je podsmjeh. Aktualna profesionalna šala je glasila: “Brzo zatvori vrata ili će ući klice profesora Listera.” Danas se o “operacijama” novih dr. Listera i njegovih autoritarnih ekipa oličenih u političkim elitama i tajkunskom sloju koju oglašava po medijim, sve ozbiljnije govori: “Otvori vrata Hrvatske da izađe domaća raskužna maglica.” ili “infekciju društva i države ne izazivaju oni koji žele njihovu kvalitetnu promjenu, nego oni koji njihovo tkivo razaraju proizvodnjom straha od istinske promjene.”

sbperiskop