Uhitilo dva gradonačelnika i još neke ljude. Radi se, naravno, o novcima, nipošto o idealima. Ali i ti ljudi, koji malo drukčije od nas običnih dolaze do novaca, imaju neke ideale. Štoviše, kako je riječ o političarima od zanata, ideali su im ono što je postolaru šilo, liječniku stetoskop, konobaru novčanik, stolaru blanjalica, zidaru mistrija, arhitektu rapidograf, piscu nalivpero, kuharu kuhača, hauzmajstoru tintnblaj olovka, slikaru paleta… Može slikar bez palete, hauzmajstor bez olovke, kuhar bez kuhače, pisac bez pera, arhitekt bez rapidografa i zidar bez mistrije, mogu čak i liječnik bez stetoskopa i postolar bez šila, kao što može i konobar bez novčanika i stolar bez blanjalice, ali svakome je od njih u grbu, na zastavi i u tuđem spominjanju taj jedan simbolični alat, kojim se u suštinskom smislu znaju služiti, koji poštuju i koji im je isto što i svećeniku njegov križ. Prezre li svećenik križ, učini li to javno, on će se skinuti, razvrgnut će svoje profesionalne zavjete i nastaviti dalje kao civilno lice. Ili kao se u jednom drugom zanimanju kaže: objesit će kopačke o klin. Ali kako stvari stoje s političarom i njegovim idealima?
Uskok je ovlaštena državna firma za praćenja, istrage i hapšenja. Dojam koji se stječe iz glasila, ali i iz istupa uskočke čeljadi, nakon što neko hapšenje bude provedeno – tojest nakon što Uskok provede istragu i bla, bla… – jest da Uskok sve ljude oduvijek prati i istražuje, ali tek nakon što ih uhiti, javnost o njima saznaje tko su i što su. Uskok je poput Bergmana u “Prizorima iz bračnog života”: prikazuje nam kako se raspadaju zajednice i kako se unutar zajednica moralno, emocionalno i intelektualno raspadaju ljudi. Ali uglavnom nam pokazuje što su za hrvatskog političara ideali. Istina, trenutak u kojem Uskok započinje prikazivanje javnog serijala spada u najveće tajne zanata, što je izvanredno dobro primijetio političar Milanović, jer one koje su stigmatizirali danas, predajući slučaj u ruke javnosti i policije, mogli su raskrinkati davno. Ali to, kao, nisu činili u interesu istrage…
No, vratimo se idealima: Uskok je, vodeći računa o političkoj ravnoteži, o tome što bi vladare moglo naljutiti, ili, kao što neki vjeruju, o tome što je istina, a što pravda, gnjevu publike predao gradonačelnike iz dvije najveće, te simbolički i svjetonazorski najupečatljivije stranke, HDZ-a i SDP-a. Ove dvije stranke dva su ideala, dva različita stetoskopa i dvije mistrije. Uhitivši u isto vrijeme jednog i drugog, naše nam vlasti, istražni organi i drotovi žele reći da nije istina da je samo jedna stranka ogrezla u korupciji i kriminalu, nego da je to nešto što je podjednako karakteristično za obje strane. Uskoci, poduskoci, policija i sudovi ne bi se smjeli baviti tom vrstom javnog djelovanja, te općenarodnog odgoja i vaspitanja, ali dobro. Nešto drugo je, međutim, još interesantno. Ideali. Šilo i mistrija, stetoskop svake politike. Vinko Grgić, socijaldemokrat, gradonačelnik Nove Gradiške, po zanimanju je arhitekt. I mnogo nam je zanimljiviji od Dražena Barišića, hadezeovca i defektologa. Obojica su u svojim sredinama vrlo ugledni, osvajaju preko šezdeset posto glasova na gradonačelničkim izborima. Ali dok Barišić predstavlja vladajuću, konzervativnu paradigmu, čiji su ideali bliski Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, i o čijim delinkventima i remetinačkim vječnicima (a ne vijećnicima) znamo gotovo sve, Grgićevi su ideali lijevi, socijaldemokratski, ili barem demokratski, i već su silom prilika i po nuždi razlikovanja suprotni od Barišićevih. Tako bi, naime, moralo biti, jer jedini je to način da se kroz demokratsku proceduru dođe do kakve-takve vlasti u općini, gradu ili državi.
Istina, Vinko Grgić predstavlja se kao pouzdan tehnokrat – a, neka i to bude izrečeno, začetak svake tehnokratije u balkanskim je i hrvatskim uvjetima u one tri kutijice od šibica, u kamenčiću koji je ispod jedne, i u brzim tehnokratovim rukama i jeziku koji izgovara otprilike ovo: “jako dobro znam raspolagati sredstvima, što mi daje određenu lakoću, itekako potrebnu na radnom mjestu gradonačelnika”. A onda i ovo: “Tu je i poznavanje stvarne vrijednosti većine poslova, zbog čega ne dozvoljavam nikome da me ucjenjuje. Svi oni koje grad angažira za određeni posao mogu biti sigurni kako će raditi za korektnu cijenu, a ne za ‘kikiriki’, jer itekako cijenim rad.” Tako je Vinko Grgić, arhitekt, gradonačelnik Nove Gradiške, govorio 2016. I onda su ga birali, jer se njegovi tehnokratski ideali razlikuju od, primjerice, konzervativnih i katoličkih ideala Dražena Barišića.
Ali, na žalost, postoji nastavak. Ubrzo nakon Uskokove iritantne i neuvjerljive predstave, na koju su pozvani fotoreporteri i snimatelji mnogih glasila da snime ovaj, s epidemiološke tačke gledišta neobično rizičan događaj, netko je negdje iskopao film što ga je Vinko Grgić privatno naručio 2013., u povodu vlastite ženidbe.
Film je svjetonazorska, identitetska troipolminutna saga, koja se bavi temeljnim simboličkim alatom politike i političara: idealima. Pritom, da ne bude nesporazuma: ideali su za političara kao penis (vi na ovom mjestu zamislite onu drugu, manje pristojnu riječ za istu stvar). Ne možeš imati dva penisa, jedan za po kući, drugi za van. Dakle, kako izgledaju ideali Vinka Grgića?
Prvo što vidimo, i što ćemo najduže i gledati, jest kuća s bazenom. Od neukusa u arhitekturi gore je samo jedno: imitacija dobrog ukusa. Golema, nesklapna bijela betonska građevina s bazenom, koja bi trebala podsjećati na kuće iz kultnog novinskog priloga Dom i dizajn, posađena na brežuljak negdje iznad osiromašene, opustošene, tužne posavske ravnice, u kojoj je sve tako oronulo, zapušteno i zaprljano, osim izvanredne etničke čistoće, više podsjeća na krematorij za nade i snove, te za poneki preostali leš, što ga je lokalni Ficgeraldo podigao usred nigdine, nego što bi to doista bila porodična kuća. Parket je, istina, skup, namještaj je kao nacrtan, sve je kao u scenografiji za novu regionalnu sapunicu, i sve je puno detalja opće praznine.
Mladoženja je u crno-bijeloj konobarskoj monduri, mlada je u vjenčanici. Kreću se po građevini, mizanscena je vrlo živa, razrađena do u detalje. Mlada na plinu kuha kavu, dok se mladoženja bavi arhitekturom. Naravno, ne uz pomoć rapidografa, nego za kompjutorskim ekranom. Upravo projektira što? Crkvu! U sljedećoj sceni na prstu mu vidimo vjenčani prsten. Malo zatim na zidu likovnu dekoraciju – pazite, uspješni Hrvati na zidovima nemaju umjetnička djela, nego likovne dekoracije, koje im povješaju dekorateri pri uređivanju prostora – ali na toj dekoraciji prepoznajemo slova glagoljice… Crkva, vjera, glagoljica, bazen, betonska imitacija obiteljske kuće, i mnogo, zastrašujuće mnogo unutarnje i vanjske praznine, to su, koliko iz ovog filma možemo vidjeti, ideali Vinka Grgića. A kako su ideali isto što i kurac – kako je ova riječ predstavljena i akcentirana na Hrvatskom jezičnom portalu – i ne može ih čovjek imati u više različitih primjeraka, tako su sve ovo ideali hrvatskog socijaldemokrata, SDP-ova gradonačelnika. Tim idealima može se dodati samo jedno: određena lakoća u raspolaganju javnim sredstvima. Ili lakoća u raspolaganju ugledom koji mu je voljom glasača delegiran.
I što onda čovjek dobiva kada umjesto za HDZ glasa za SDP? Vodstva političkih stranaka ne bi se trebala ispričavati biračima ako se među njima nađe kriminalac. Ne bi se trebala ispričavati ni ako se pokaže da je stranku vodio kriminalac. Nitko, naime, nije odgovoran za tuđe lopovluke. Ali zbog kolektivne prevare, zbog lažnih ideala, zbog krematorija za socijaldemokratske iluzije na brijegu iznad Nove Gradiške, bilo bi im mudro da se ispričaju. Lopovski im novčanici nisu zajednički, ali to se za tu estetiku i tu posvemašnju prazninu, to se za te ideale kojim je vođen Vinko Grgić, ne može tek tako bezuvjetno reći. Nikad ne bih glasao za političara koji si je sagradio takvu kuću i takva mu slika visi na zidu. Nikad ne bih glasao za političara u čijoj kući nema nijedne knjige. Nikad ne bih glasao za Vinka Grgića, premda nisam ni došao do toga je li čovjek lopov ili nije lopov.
Već dugo govorim da strah ljude čini glupima, pa čak i o tome da je strah oružje i otrov za mozak. Ali ponekad sam se pitao mogu li ljudi doživjeti umor od straha … onu točku u kojoj je ljudima jednostavno dosta straha, dovoljno da ga odbace. 
